Pratite nas

Kolumne

Bošnjačka ahdnama za Hrvate

Objavljeno

na

Nasuprot agresivnoj bošnjačkoj neoosomanskoj bošnjačkoj istrjebljivačkoj politici, zadaća je svake hrvatske politike u BiH izgradnja i snažno zauzimanje za uspostavu vlastite federalne jedinice, koja u teritorijalnom obliku jedino može očuvati hrvatski narod, a BiH davati i karakter prozapadne države

Nakon što je allahovom voljom u Sarajevu, među bosanskim Turcima nedavno osvanuo njegov osobni poslanik Recep Tayyip Erdogan, ubrzo je krenuo lov na glavu najvišega predstavnika vlasti katoličkoga naroda te zemlje, koji ne traži ništa drugo nego da katolički vjernici, koji su u Bosni i Hercegovini uglavnom Hrvati, budu jednakopravni sa svojim okupatorima.

Nije zato trebalo dugo čekati da se na sukladan način vremenu u kojem živimo raspiše javna tjeralica za predsjednikom HDZ-a BiH i hrvatskim članom predsjedništva BiH Draganom Čovićem.

Takva tjeralica nije bog zna kakva novost, a još manje iznenađenje. Naime, povijest nas uči da su slične bile raspisivane za Čovićevim predšanicima – od one prauzorne za zadnjim katoličkim bosanskim kraljem 1463. kad je kod Ključa smaknut Stjepan Tomašević, preko progona u novije doba Ante Jelavića i tenkovske pljačke Hercegovačke banke, kako bi se obezglavio hrvatski narod i uništila njegova gospodarska podloga u BiH.

Iznenađenje je da tu aktualnu tjeralicu, uz Erdoganovu Tursku i neke europske države potpisuje i veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu.

Naime, u zajedničkoj izjavi veleposlanstava Kanade, Francuske, Njemačke, Japana, Nizozemske, Španjolske, Turske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, OHR-a i misije OESS-a za BiH optužila su, između ostalih, HDZ i Dragana Čovića zbog, kako tvrde, očevidne činjenice da kod njih ne postoji istinski interes za provedbu odluke Ustavnog suda BiH o zakonu o krivičnom postupku.

To onda, tvrde ta veleposlanstva, HDZ i Čović namjerno opstruiraju donošenja izmjena zakona o kaznenom postupku, što pogoduje širenju kriminala i korupcije u državi.

Sve kad bi interpretacija Čovićeve i HDZ-ove politike u BiH djelomice čak i bila točna, onda bi se s točke onih koji žele riješiti pitanje učinkovitijega funkcioniranja države takvu politiku moglo gledati jedino kao odgovor na opću destrukciju muslimanskih turkofilnih stranaka, koje unatoč odluci tog istoga Ustavnog suda, žele ozakoniti nejednakopravnost Hrvata tako što bi im „Turci“ umjesto Hrvata birali predstavnike vlasti.

Nasuprot ovakvoj diplomatskoj reakciji protiv hrvatskih političara u BiH, nije se nažalost mogla čuti adekvatna reakcija američkoga veleposlanstva na blokadu muslimanskih stranaka odluke Ustavnoga suda o promjeni izbornoga zakona.

S obzirom na takva stremljenja moglo bi se zaključiti kako se radi o nešto suvremenijoj primjeni šerijatskoga prava kroz javno vođene postupke, naravno prilagođene ušima zapadnjačkih političara, koji u pozadini neošerijaćenja ne prepoznaju rigidan stari osmanski pravni sustav.

Ovako ujedinjen nastup država europskih veleopslanstava može se razumjeti iz perspektive aktualne politike Europske unije, koja nakon sve zategnutijih odnošaja sa SAD-om nastoji uspostaviti tješnje odnošaje sa sve moćnijom Rusijom, koja je nepresušno energetsko vrelo europskim potrebama.

Koncesija pak Erdoganu svojevrsna je kompenzacija europskih država Ankari za kočnice ulasku Turske u Europsku uniju.

Svojedobni osmanski ulazak u BiH za katolike i Katoličku Crkvu, odnosno hrvatski narod značio je rastanak sa zapadom i svijetom pozitivnog okruženja te ulazak u stagnaciju i nazadak.

Tada je Bosna i populacijski opustjela, a velik dio stanovništva je izbjegao. Mnogi su, kao i danas na područjima pod muslimanskom vlašću, stradali, a kasnije je osmanska vlast poticala prelazak na islam pa su uslijedila takva progonstva koja su dovela u pitanje opstanak katolika i Katoličke Crkve.

Bošnjačko shvaćanje politike u zajedničkoj muslimansko-hrvatskoj Federacije temelji se na načelu davanja mogućnosti opstanka Hrvatima u BiH pod strogo određenim t.zv. dimma odredbama, što ih propisuje šerijat, kojem je primarni cilj očuvanje primata islama u državi.

Upravo iz tih dimma odredaba proistječu svi bošnjački prijedlozi o promjeni izbornoga zakona.

Kako u zaposjednutim zemljama ne može postojati jednakopravnost između osvajača i osvojenih podanika, čini se kako bošnjačka politika, uz Erdoganovu pomoć, pokušava Hrvate stisnuti u jednu suvremenu inačicu sultanove ahdname, koju je bosanskim fratrima još 1463. izdao sultan Osvajač.

U slučaju donošenja takvoga izbornog zakona BiH bi prestala biti i kršćanska zemlje te postala islamskom državom, u kojoj se nemuslimanima dopušta opstanak uz vrlo restriktivne mjere.

Tako bi, po uzoru na već spomenutu ahdnamu, katoličkom miletu, odnosno hrvatskom narodu bila zajamčena tek sloboda kretanja, prakticiranje vjere, posjedovanje i popravljanje crkava te u njima kupljenje milostinje. Sve to, samo dok ne prekrše stroge odredbe šerijata.

Nasuprot tako agresivnoj i istrjebljivačkoj neoosmanskoj bošnjačkoj politici, zadaća je svake hrvatske politike u BiH graditi i snažno se zauzimati za uspostavu vlastite federalne jedinice, koja u teritorijalnom obliku jedino može očuvati hrvatski narod, a BiH davati i karakter kršćanske države.

Ivan Svićušić

 

Ivo Lučić: Turska ima jasnu strategiju prema BiH, a RH faličnu

 

Višnja Starešina: Erdoganov bošnjački poučak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Desetine slučajeva potvrđuju da Macron ima pravo: BiH je doista tempirana bomba

Objavljeno

na

Objavio

Opasniji od džihadista samo su oni koji ih brane: Pusić, Mesić, Komšić…

Vesna Pusić: „Macron bi trebao posjetiti BiH!“ Senada Šelo Šabić: „Macron zakuhao novom izjavom o BiH, što mu je to trebalo? ‘Dolijeva ulje na vatru, a šteti i Hrvatskoj“. Željko Komšić: “Puno veća opasnost za Bosnu i Hercegovinu jeste ostaviti zemlju izvan euroatlantskih integracija i NATO-a, nego što je to problem povratka stranih boraca.“ Od medijskih i političkih posvuduša i dežurnih analitičara u posljednjem tjednu nije se oglasila samo Jadranka Kosor.

Konac koji djelo krasi nakon uspješne akcije plaćenika i lobista da popeglaju europski imidž Sarajeva bio je protunapad dežurnoga lajavca iz Sarajeva Stjepana Kljujića kojemu je jedan od Napredaka, jer se onaj zagrebački ogradio, odmah organizirao predstavljanje knjige u Zagrebu koja je premijeru doživjela u prosincu prošle godine, a zove se Izdaja Bosne. U toj se knjizi sva krivnja za ‘podjelu, komadanje’ “Bosne” i stradanje tamošnjih Hrvata svaljuje na predsjednika Franju Tuđmana i tadašnje vodstvo u Zagrebu.

Nitko od navedenih i nije želio čuti bit problema (jer se o tomu očito mora šutjeti), odnosno ono što je izjavio francuski predsjednik Emmanuele Macron – o povratku džihadista.

Uvozno zlo i petrol-dolari

„Ako ste zabrinuti za ovu regiju (zapadni Balkan), prvo pitanje nisu ni Makedonija ni Albanija, već Bosna i Hercegovina. Tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku i koja se suočava s problemom povratka džihadista je Bosna i Hercegovina”, rekao je Macron za britanski tjednik The Economist.

Zamislimo samo da je rekao „Tempirana bomba koja kuca tik uz Sloveniju i koja se suočava s problemom povratka džihadista je Hrvatska“. Kada se tako stvari postave, onda se vrlo jednostavno pronalazi uzrok problema, a koji se na razne načine nastoji prikriti. I uglavnom uspijeva. Čak i unatoč činjenicama. Tijekom rata bošnjačko vodstvo s Alijom Izetbegovićem na čelu uspostavilo je pakt s crnim vragom kako bi uspjelo preživjeti zbog embarga. A taj je vrag imao pipke u kasnije nastajućoj Al Qaedi.

TWRA sa sjedištem u Beču i uredom u Zagrebu bila je praonica novca humanitarne organizacije kojoj je ‘Bosna’ bila u stvari paravan za lakše ubacivanje mreže terorista u Europu, ali i financiranje terorističkih operacija po Europi, te infiltriranje vehabističkoga i selefijskoga prakticiranja islama. To u biti znači doslovno poštivanje islama kakav je bio 7. stoljeću kada se bilježe začetci te vjere.

Pod plaštom stradanja Bošnjaka, vehabije su posijale sjeme zla u BiH i ostali sve do danas jako utjecajni. Ne zbog brojnosti, jer sigurnosne službe procjenjuju da više desetaka tisuća Bošnjaka muslimana od 2,1 milijuna prakticira i slijedi ovu vrstu islama nego zbog utjecaja jer su s njima došle i goleme količine novca bogatih saudijskih i drugih arapskih sponzora u čijim je državama/kraljevstvima vehabijska sljedba ujedno i dio vladajuće kaste.

Bošnjački politički, ali i vjerski vrh nikada se nije htio odreći vraga s novčanikom petrol-dolara, čak i unatoč tomu što su Bošnjake nakon početka masovnoga odlaska u redove terorističke organizacije Islamske države pozvali da to ne čine te se ogradili od takvih poteza. Napola je uspješno provedena i akcija zatvaranja paradžemata (kod katolika je džemat – župa), kojima upravo upravljaju pripadnici selefijskoga reda.

Dvadesetak takvih zatvorenih zajednica u BiH funkcionira izvan službene hijerarhije Islamske zajednice, a i oni drugi koji su se vratili u redovitu hijerarhiju i dalje vode vlastiti način prakticiranja islama. Uglavnom, iz tih zajednica u kojima se potiče ekstremizam i vjerski fanatizam događali su se svi napadi ili nastajali ubojice, teroristi… Zato je pomalo smiješno, neodgovorno i djetinjasto predstavljati prijetnje terorizmom iz BiH kao izolirane slučajeve. A na to je očito mislio i sam Macron.

New York i Armija BiH

Dva najveća svjetska teroristička napada u posljednjih 20 godina, onaj na tornjeve u New Yorku i Bataclan imaju rukopis iz BiH. KHalid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napada, bili su pripadnici Odreda El Mujaheed Armije BiH. Neki su obavještajni krugovi čak tvrdili da se još jedan pilot Navak El Hamzi borio na strani Armije BiH.

Napad u Francuskoj, kada je ubijeno 130 civila u kazalištu Bataclan upravo u studenome 2015. godine imao je poveznicu s BiH. Sredinom ove godine uhićen je i izručen Adis Abaz koji je isporučio naoružanje kojim je izveden napad u glavnome francuskom gradu. Najveći napad nakon udarca na tornjeve koji je spriječila nacionalna sigurnosna agencija, a trebao je biti izveden na obljetnicu 11. rujna 2009. godine, na najizravniji je način povezala još jednoga građanina BiH.

Adis Medunjanin trebao je s još dvojicom muslimana podrijetlom iz Afganistana izvesti napad u podzemnoj željeznici u udarnom satu. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora u New Yorku… Nisu tako uspješne bile domaće službe u BiH kao u SAD-u. Osim brojnih ratnih zločina koji su bili rukopisom identični odsijecanju glava zarobljenika s narančastim odijelima, kakav je bio i onaj Tomislava Salopeka, brojne su napade izveli upravo džihadisti, mudžahedini, a kasnije vjerski fanatici – selefije i vehabije. I tu se potvrdila teorija – da nisu svi selefije teroristi, ali sve terorističke napade izveli su upravo pripadnici iz toga kruga.

Prvi službeni poslijeratni napad povezan s radikalnim islamistima dogodio se u Banovićima krajem 1995. godine, kada je nestao američki vojnik William Jefferson. Istražitelji su kasnije pronašli njegovo mrtvo tijelo nakon niza razgovora službenika FBI-a s jednim od zapovjednika džihadista Ali Hamadom u zeničkome zatvoru. Najrazorniji teroristički napad dogodio se sredinom rujna 1997. godine u Mostaru kada su mudžahedini aktivirali auto-bombu. Tada je 29 osoba teže ili lakše povrijeđeno, među kojima i trojica policajaca.

Bošnjačko političko vodstvo optužilo je Hrvate za napad, a istraga je pak utvrdila da su ovaj jezivi napad izveli Ali Hamad, Ahmed Zuhair i Saleh Nedal. Dvojica su imali izravne veze s Al Qaedom. Ahmed Zuhair kasnije je uhićen u Јemenu i prebačen u američku bazu Guantanamo na Kubi. U središnjoj su Bosni nepoznati počinitelji, ali svi vjeruju da su to bili mudžahedini, digli u zrak dvojicu Hrvata policajaca povratnika Pericu Bilića i Antu Valjana 1998. godine.

Tri godine kasnije ponovno ista vrsta rasprskavajuće naprave eksplodirala je ispod vozila doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara i usmrtila ga. Tajna bošnjačka policija uspješno je maskirala ovaj zločin i pripisala ga hrvatskom političkom vodstvu i Hrvatima. Sud je oslobodio optužene.

Pokolj na Božić nije bio terorizam

Novi stravičan pokolj dogodio se u selu Kostajnici kod Konjica, 2002. godine, kada je selefija Muamer Topalović na Badnju večer ušao u kuću hrvatskih povratnika Anđelića i ubio oca, majku i kćer, a sina teško ranio. Topalović je, zahvaljujući bošnjačkom pravosuđu, izbjegao kvalifikaciju zločina kao terorizam, što je skandalozno.

Pet godina kasnije selefija Mirsad Bektašević i još tri sljedbenika osuđeni su na zatvorske kazne jer su planirali teroristički napad sa samoubilačkim prslucima. Pretpostavljalo se da je meta trebalo biti američko veleposlanstvo u Sarajevu. Novi napad u središnjoj Bosni, na Hrvate, dogodio se 2008. godine u najvećem prodajnom objektu u zemlji – FIS u Vitezu. Tada je od paketa bombe poginuo zaštitar, a šest je osoba ozlijeđeno. Iste godine uhićena je ekipa Rijada Rustempašića, koji je kasnije poginuo boreći se u redovima ISIL-a. Planirali su napad na crkvu na Božić.

Sredinom 2010. godine u Bugojnu je selefija Haris Čaušević izveo napad bombom na policijsku postaju. Ubio je jednoga policajca, a jedna je policajka teže ranjena. Dobio je 35 godine zatvora. U listopadu 2011. godine selefija Mevlid Jašarević iz jednoga od najzloglasnijih naselja Gornja Maoča kod Brčkoga naoružan kalašnjikovom pucao je po američkom veleposlanstvu. Osuđen je na 15 godina zatvora.

Pet godina kasnije selefija Nerdin Ibrić u policijskoj je postaji u Zvorniku ubio policajca te ranio dvojicu. Ubijen je u razmjeni vatre s policijom. Iste godine selefija Enes Omeragić iz vatrenoga je oružja ubio dvojicu vojnika Oružanih snaga BiH. Od početka stvaranja Kalifata stotine je bosansko-hercegovačkih državljana, uglavnom selefija, otišlo i priključilo se terorističkoj organizaciji Islamska država.

U zarobljeničkim kampovima na sjeveru Iraka i Sirije na povratak u BiH čeka 100 muškaraca bivših boraca ISIL-a, te 160 žena i djece. Jedan od njih je i Muhamed Hasić, koji je nedavno u intervjuu za američku TV-postaju ABC izjavio kako se ne kaje, niti vidi išta loše što je radio u redovima ISIL-a, a proveo je nekoliko godina u Raqqi, najokorjelijem uporištu, u kojemu su se vodile teške i krvave borbe.

„Mislim čak da će se u Europi sada nešto dogoditi jer su mnogi ljudi uznemireni zbog smrti Al Bagdadija. Iako Trump tvrdi da kalifat ISIL-a više ne postoji, to nije važno. Ljudi i dalje postoje, ljudi su ‘tamo’. Al Bagdadijeva smrt ne pravi nikakvu razliku. Možda će čak postati još gore i opasnije nego prije“, poručio je Hasić. Za razliku od Pusićeve, Šabićeve i Komšića, Hasić zna o čemu govori.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

 

Višnja Starešina: Arapi drugi put na Vlašiću

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Cinoberi i dudeki

Objavljeno

na

Objavio

Kasnih osamdesetih vrlo popularni sarajevski nadrealisti su uočili šablonu u nastupima bosansko-hercegovačkih komunističkih političara da puno govore, a da pritom ništa jasno i razgovjetno ne kažu, i to u vrijeme kad su neki već prilično konkretno zborili. To zapažanje ih je nagnalo na pomisao kako bi ondašnje BiH aparatčike bez po’ muke mogli zamijeniti aparati. Stoga su u jednome od zapaženijih skečeva odlučili javnosti predstaviti prototip robota, bosansko-hercegovačkog političara.

Vrli novi robot

U proteklih 30 godina tehnologija je strjelovito, upravo zapanjujuće napredovala, a ni „inženjeri“ na području društvenih istraživanja nisu sjedili prekriženih ruku. Samoprijegornim radom i sinergijskim djelovanjem dovitljivaca s područja tehničkih i društvenih znanosti razvijen je daleko sofisticiraniji „robot – političar“, u svakom smislu novoga kova.

Suprotno negdašnjem BiH prototipu, ova se novotarija uopće ne ustručava navrat-nanos izbacivati ne samo izravne, nego i upravo skandalozne tvrdnje, podsjećajući unekoliko na automat za izbacivanje teniskih loptica. Pritom, za logički slijed i povezanost „misli“ odveć ne haje, one su tek razbarušeno nabacane – uglavnom paradoksalne, neki put slučajne, a gdjekad čak i normalne. Donekle je očuvana tek formalna gramatička struktura i dosljednost.

Zasipan mnoštvom verbalnih loptica, zbunjeni se promatrač, sve i kad bi to htio, ne može usredotočiti na svaku ponaosob. Posljedično, metodom zatrpavanja čudnovate opservacije, koje bi do jučer zgranule većinu, bez zamjetnijeg otpora postaju jednakovrijednim i općeprihvatljivim mišljenjima. Iako je receptura njegove izrade obavijena velom najstrože tajne, može se naslutiti kako je novi tip robota-političara zapravo do u tančine sračunat hibrid kiborga i mutanta.

Standardni metalni kostur presvučen je ljudskom kožom i tkivom kao, primjerice, skelet automobilskog sjedala tkaninom i presvlakom. A na zadovoljstvo teoretičara evolucije u vječnoj potrazi za prijelaznim oblicima između različitih rodova i vrsta, lice ovog humanoidnog automata zmijskih očiju resi žablja struktura, tipična za krastače.

Dočim, sukladno navadama vremena, u kojem se u znanstveno-popularnim dokumentarcima sve do jednom pripadniku kolonije lemura ili merkata nadijeva ljudsko ime – samo kako se ne bi izazvao gnjev zaštitnika prava naprava i svakojake živinčadi – ni novovjekom robotu-političaru nije dodijeljeno neko šifrirano, robotima u nedalekoj, politički nekorektnoj prošlosti svojstveno ime, recimo R2-D2 ili C-3PO, nego upravo ono ljudsko – ZORAN MILANOVIĆ!

Varavom ljudskom imenu unatoč, kad naprava Milanović kaže da je bijesna, tu nipošto nije riječ o ljudskom osjećaju. Naime, nakupina lima i šarafa, od kakve god slitine bila napravljena, imala želudac od kevlera ili ne, još ne može gajiti emocije.

Slijedno tomu, ne mogu joj ispasti vijci, niti cviliti kuglični ležajevi od uzbuđenja, nego, eventualno, uslijed istrošenosti. Stoga je „bijes“ ovdje tek jedna riječ u moru njih, koju je u određenom trenutku izbacio algoritam kojim je uređaj Milanović programiran.

Žica koja spaja, a ne razdvaja

Milanovićevu mehanicističku narav zorno odražava zanimljivost koju je plasirao jedan, sada već pokojni novinar, koji nerijetko, iskreno rečeno, i nije bio u posebno prijateljskim odnosima s istinom pa autentičnost ove anegdote valja uzeti s izvjesnom zadrškom. Ipak, bila ona istinita ili ne, poznajući karakter glavnog lika, javno iskazan u mnoštvu prigoda, bez imalo grižnje savjesti može ju se iskoristiti u ilustrativne svrhe.

Odgovarajući na upit kaže li Milanović išta na sastancima Europskog vijeća, na kojima se redovno okupljaju predsjednici Vlada država članica EU, visoki izvor blizak još višem izvoru je odvratio kako se može sjetiti tek jedne njegove primjedbe, a i ta je bila čisto gramatičke naravi.

Inače, s prvoga od tih europskih sastanaka ostalo je zabilježeno tek kako se sklopovlje Milanović najviše družilo s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Kako to? Pa jednostavno, kad se nađe u novom okruženju, Milanović je programiran prvo izlanuti rečenicu – tko je najzločestiji u razredu? Onda se za toga zalijepi k’o virus, otprilike jednako remetilački djelujući na organizam domaćina.

Sukladno tomu, do zadnjeg sastanka Europskog vijeća u Milanovićevu mandatu početna idila s mađarskim „nevaljalcem“ bitno je narušena. Kao svojevrsni rezime poremećenih odnosa ostat će upamćena slika kako robot Milanović u polumraku teatralno salutira mađarskom premijeru, valjda aludirajući na njegov, navodno, protudemokratski karakter. Na nijemi raport aparata Orban se osvrnuo upečatljivim izrazom lica, kamerom uhvaćenog iz poluprofila. Jače od prijezira i gađenja, koje je prema Milanoviću nesumnjivo osjećao, s Orbanova lica se moglo iščitati duboko sažaljenje, više prema siročićima koji su tu skalameriju izabrali, nego prema njoj samoj.

U međuvremenu, Orban je svom južnom susjedu ispunio žarku želju. Ogradio se od njega žicom, a poznato je kako žica robote upravo magnetski privlači. Predstavlja im prirodno okruženje, ono u kojem se najbolje osjećaju, onako kako toplokrvna bića doživljavaju, primjerice, zelenilo šume, šarenilo livade ili plavetnilo mora.

Logično, jer zapnu li kablom za nešto, žica nadohvat ruke doimlje se poput kutije prve pomoći za brzu sanaciju „rana“. Neutaživom pohlepom za žicom vođeni Milanović svojski se potrudio nažicati i slovenskog kolegu da mu udijeli istovjetan dar pa i danas u znak zahvalnosti zaziva stratešku suradnju sa Slovenijom pod parolom – nas i Slovenaca 6-7 milijuna!

Stara baza + nova nadgradnja = Razgradnja

Iako se tehnološka nadgradnja s vremenom stubokom izmijenila, baza robota – komunističkog političara u srži je ostala ista još od vremena kad se jedan od rodonačelnika te eksperimentalne društvene discipline upravo proročki, na ruskom jeziku prozvao „Čeličnim“.

U jezgri njegove matične ploče, procesora i memorije uvijek je stajala ista riječ – lopovluk – uz neizbježni aplikativni dodatak „drž’te lopova“ i popratno upiranje prstom u drugog. Onako kako se biološki potomci, ideološki slijednici i ini apologeti onih koji su žive ljude bacali u jame i rudarske rovove, te ih potom zazidavali, danas zgražaju nad onima koji su prethodno ljude trpali u vagone kao stoku.

Spomenimo i kako im krunu neslavne ostavštine čine čudovišni logori za zarobljene Vukovarce diljem Srbije, koji očito nisu osmišljeni ad hoc, nego predstavljaju završni dokaz u nizu kontinuiteta zlosilja ispisanog rukopisom jednog te istog, dijabolično zloćudnog sustava – od križnih puteva i hudih jama u poraću Drugog svjetskog rata, preko Golog Otoka i Stare Gradiške u miru, sve do Manjače, Stajićeva, Begejaca, Mitrovice,… u ratu.

Čak ni kradljivci istine, Milanovićeva medijska bratija po materi Partiji, koliko god se trsili zatomiti frontmenovu lopovsku ćud kujući u zvijezde petokrake njegovo poštenje, ne mogu ju baš posve zamagliti. Ona se najjasnije ogleda u sklonosti provođenju osjetljivih aktivnosti pod okriljem mraka – od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, preko uništavanja nepoćudnog natpisa na spomeniku braniteljima u Splitu, do ponoćnog batinanja branitelja na ulazu u središnju nacionalnu crkvu.

Uostalom, nije li i svastika – koja je Milanoviću pala kao naručena za obračun s epskim neprijateljem, suviše hrvatskim, stoga i nepodnošljivo uspješnim nogometom – narisana u noćnom terminu? Napokon, i žicu za kojom je njegovo metalno srce tako čeznulo, robot Milanović je iznudio akcijama provedenim usred noći – nasilnim pošiljanjem vlaka s migrantima u Mađarsku i utjerivanjem migranata u Sloveniju preko mrzle rijeke Sutle. A oni koji su noću hiperaktivni, poznato je, kasnije dolaze na redovni posao. Tamo negdje oko jedanaest sati,… ako baš moraju.

Stožerna naredba u programu koji pokreće Milanovića svakako je „LEX“, čija sintaksa, kako to već obično biva, zahtijeva još poneku riječ – recimo „Lex Komadina“ ili „Lex Perković“. Te moćne naredbe poprimaju snagu zakona pisanih po mjeri najčešće jedne, a ponekad čak i dvije osobe, koji potom utječu i na druge umrežene računalne strojeve.

Tako je učinak naredbe „Lex Perković“ zadavao grdne muke Milanovićevu pomoćniku Branku Grčiću pri pokušaju da pokrene odgovarajući program na računalu, kako bi se korištenjem europskih fondova pokrenulo posrnulo gospodarstvo. Središnje europsko računalo je bilo blokirano pa je neke parametre trebalo povećati (PDV), drugi su se, pak, smanjivali (BDP i kreditni rejting), što je nagnalo one koje komunistički roboti istinski ne podnose – ljude – da potraže sreću s onu stranu, ovaj put ne željezne zavjese, nego žice.

Pristojno mjesto za nepristojnog robota

Danas, kako stvari stoje, aplikacija Milanović je – po svoj prilici, uslijed neredovitog i nestručnog održavanja – puna programskih grešaka, tzv. bugova, kao šipak koštica. Tomu zorno svjedoči kuka i motika koju je podigla njezina najnovija, prilično posijedjela inačica, zgrožena što su izbori zakazani za tjedan ranije nego što bi to aparat želio.

Analiziramo li problematiku pomnije, uočit ćemo dvije skupine potencijalnih birača – oni na radu u inozemstvu, koji će dobrim dijelom biti u Hrvatskoj između Božića i Sveta tri kralja, nacionalnih blagdana kako u Hrvatskoj, tako i u Njemačkoj, i oni koji će prvi tjedan sljedeće godine, a vrlo vjerojatno i dio zadnjeg u ovoj, provesti na skijanju.

Prvi će pauzirati u prvome krugu, ali će biti zastupljeniji u drugom, dok će drugi moći glasovati u prvom krugu, no bit će slabije zastupljeni u drugom. Da je po Milanovićevom (izbori tjedan dana kasnije), gastarbajteri bi mogli glasovati u prvom krugu, ali ne i u drugom, dočim bi skijaši glasovali više u drugom nego u prvom krugu.

Razložno je pretpostaviti kako među zaposlenima u inozemstvu ima znatno manje tzv. uhljeba, onih zbog kojih su, kako kaže raširena urbana legenda, i morali otići, nego među skijašima, koji ne odlaze van radi rada nego radi razonode. Kako Milanoviću prvi krug nije presudno važan, jer finale je praktički već osigurao time što nema ozbiljne konkurencije na ljevici, očito je da mu prihvaćeni prijedlog ide na ruku.

Naravno, ako je doista popularniji među biračima koji su morali napustiti Hrvatsku zbog „korupcije, nepotizma i samovolje uhljeba“, a nepopularniji među skijašima u čijim su redovima očito zastupljeniji polipi koji samo isisavaju zdravu društvenu supstancu. Ili to Milanović želi suptilno poručiti da je zapravo obrnuto? Ljuti ga što će ovako u odlučujućem drugom krugu porasti udjel glasova birača na radu u inozemstvu, a smanjiti se onaj uhljeba-slalomaša.

Kako bilo da bilo, stara mudrost kaže da svakom igraču treba pronaći pravo mjesto u momčadi. Vrijedi to čak i za Milanovića, koliko god njegova prošlost i karakter navodili na zaključak kako se radi o posve izgubljenom slučaju. No, pravo mjesto za njega sigurno nije ono na koje je bacio snop laserskih zraka – dužnost Predsjednika Republike. Ipak, možda makar i podsvjesno, koliko taj pojam, kad je robot posrijedi, uopće ima smisla rabiti, u jednom je trenutku poticajnog govora robotiziranim istomišljenicima naznačio koja bi to pozicija njemu bila pisana na kožu.

Naime, uvažavajući načelo optimizacije općeg dobra, temeljno obilježje mjesta kojeg Milanović zaslužuje bilo bi da se s njega šteta Hrvatskoj trenutno čini toliko intenzivno da bi instalacija Milanovića značila nedvojbeno poboljšanje. Ne stoga što ta hrpa gvožđa ne bi bila voljna štetiti Hrvatskoj gdjegod se nađe, nego zato što ga ne odlikuje baš pretjerana marljivost i radinost.

Imajući to u vidu, čini se da je ključna poruka njegova nastupnog govora bila kako sebe vidi vrhovnim pravobraniteljem Hrvatske, njezinog naroda, građana! I eto odgovora – sputan radnim navikama, Milanović bi kao pučki pravobranitelj Hrvatskoj nesumnjivo činio manju štetu od robotice trenutno angažirane na toj dužnosti.

Cinoberi i dudeki

Ostalo je poprilično nezamijećeno kako je Milanovićev motivacijski govor oduševljenim poklonicima, neposredno prije nego što će govornik biti ispraćen robotima omiljenim zvucima beživotne glazbe na rubu psihodelije, okončan najavom posjeta kajkavskom podravskom kraju. Kao odredišta spomenuo je, poimence, Sigetec i Gruntovec.

Uzevši u obzir kako selo Sigetec doista postoji, dok je Gruntovec, selo poznato iz popularne dramske serije „Gruntovčani“ izmišljeno, malo je vjerojatno da je Gruntovec upotrijebio tek kao metaforu, kako bi se dalo zaključiti da je spomenuo samo njega. E sad, zamislimo na tren kakve bi bile reakcije da je to izrekao netko drugi… Tuka ne zna da Gruntovec ne postoji, hi, hi, hi,… plavuša se opet izblamirala, he, he, he,… novi skandal notorne posvuduše, ha, ha, ha… Dok Milanović, i kad lupa sve u šesnaest, ostaje jednostavno takav kakav jest, šarmantan, kod tuke svaki zarez na krivom mjestu uvijek iznova predstavlja izvor sveopće sablazni. Rika dežurnih bukača bude i gromkija kad je zarez na pravom mjestu, kad ih tuka tuče dalekometnim balističkim projektilima punjenim neugodnom istinom, kad se iz New Yorka oglasi o krivoj strani željezne zavjese, a iz Buenos Airesa o bijegu u slobodu.

Nažalost, Milanovićev verbalni pohod na Gruntovec nije protekao bez tragičnih posljedica. Plemenito srce Martina Sagnera, glumca proslavljenog ulogom popularnog Dudeka, glavnog junaka Gruntovčana, najavu Milanovićeva posjeta Gruntovcu nije izdržalo. Kako i bi, kad je Milanović programiran da se ruga svemu što je Sagner za života bio – nenadmašni tumač lika malog čovjeka s osjećajem za pravicu, branitelj-dragovoljac, naposljetku i HDZ-ov saborski zastupnik. Sve je njih, napose dok je bio na vlasti, s podjednakim žarom u LED-diodama na određeni način „ubijao“.

Samo kad bi to još shvatili i oni koji Dudeka ne trebaju glumiti da bi dudeki bili. Jer kad dudeki ne bi bili, ne bi dopuštali današnjim Cinoberima da ih sve vrijeme jednako uspješno vrte oko maloga prsta, i zacijelo bi znali kaj bu ve Regica rekla. A kaj drugo, nego – Milanovič, če se još jemput v Gruntovec zaputiš,… ak’ mi v roke dojdeš, z’tebe faširanec zide! Lako za Gruntovec, no koliko li bi tek razorniji bio učinak paklenog stroja zvanog Milanović, vidi li ga još jednom na vrhu Hrvatska?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari