Pratite nas

Kolumne

Bošnjačka ahdnama za Hrvate

Objavljeno

na

Nasuprot agresivnoj bošnjačkoj neoosomanskoj bošnjačkoj istrjebljivačkoj politici, zadaća je svake hrvatske politike u BiH izgradnja i snažno zauzimanje za uspostavu vlastite federalne jedinice, koja u teritorijalnom obliku jedino može očuvati hrvatski narod, a BiH davati i karakter prozapadne države

Nakon što je allahovom voljom u Sarajevu, među bosanskim Turcima nedavno osvanuo njegov osobni poslanik Recep Tayyip Erdogan, ubrzo je krenuo lov na glavu najvišega predstavnika vlasti katoličkoga naroda te zemlje, koji ne traži ništa drugo nego da katolički vjernici, koji su u Bosni i Hercegovini uglavnom Hrvati, budu jednakopravni sa svojim okupatorima.

Nije zato trebalo dugo čekati da se na sukladan način vremenu u kojem živimo raspiše javna tjeralica za predsjednikom HDZ-a BiH i hrvatskim članom predsjedništva BiH Draganom Čovićem.

Takva tjeralica nije bog zna kakva novost, a još manje iznenađenje. Naime, povijest nas uči da su slične bile raspisivane za Čovićevim predšanicima – od one prauzorne za zadnjim katoličkim bosanskim kraljem 1463. kad je kod Ključa smaknut Stjepan Tomašević, preko progona u novije doba Ante Jelavića i tenkovske pljačke Hercegovačke banke, kako bi se obezglavio hrvatski narod i uništila njegova gospodarska podloga u BiH.

Iznenađenje je da tu aktualnu tjeralicu, uz Erdoganovu Tursku i neke europske države potpisuje i veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu.

Naime, u zajedničkoj izjavi veleposlanstava Kanade, Francuske, Njemačke, Japana, Nizozemske, Španjolske, Turske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, OHR-a i misije OESS-a za BiH optužila su, između ostalih, HDZ i Dragana Čovića zbog, kako tvrde, očevidne činjenice da kod njih ne postoji istinski interes za provedbu odluke Ustavnog suda BiH o zakonu o krivičnom postupku.

To onda, tvrde ta veleposlanstva, HDZ i Čović namjerno opstruiraju donošenja izmjena zakona o kaznenom postupku, što pogoduje širenju kriminala i korupcije u državi.

Sve kad bi interpretacija Čovićeve i HDZ-ove politike u BiH djelomice čak i bila točna, onda bi se s točke onih koji žele riješiti pitanje učinkovitijega funkcioniranja države takvu politiku moglo gledati jedino kao odgovor na opću destrukciju muslimanskih turkofilnih stranaka, koje unatoč odluci tog istoga Ustavnog suda, žele ozakoniti nejednakopravnost Hrvata tako što bi im „Turci“ umjesto Hrvata birali predstavnike vlasti.

Nasuprot ovakvoj diplomatskoj reakciji protiv hrvatskih političara u BiH, nije se nažalost mogla čuti adekvatna reakcija američkoga veleposlanstva na blokadu muslimanskih stranaka odluke Ustavnoga suda o promjeni izbornoga zakona.

S obzirom na takva stremljenja moglo bi se zaključiti kako se radi o nešto suvremenijoj primjeni šerijatskoga prava kroz javno vođene postupke, naravno prilagođene ušima zapadnjačkih političara, koji u pozadini neošerijaćenja ne prepoznaju rigidan stari osmanski pravni sustav.

Ovako ujedinjen nastup država europskih veleopslanstava može se razumjeti iz perspektive aktualne politike Europske unije, koja nakon sve zategnutijih odnošaja sa SAD-om nastoji uspostaviti tješnje odnošaje sa sve moćnijom Rusijom, koja je nepresušno energetsko vrelo europskim potrebama.

Koncesija pak Erdoganu svojevrsna je kompenzacija europskih država Ankari za kočnice ulasku Turske u Europsku uniju.

Svojedobni osmanski ulazak u BiH za katolike i Katoličku Crkvu, odnosno hrvatski narod značio je rastanak sa zapadom i svijetom pozitivnog okruženja te ulazak u stagnaciju i nazadak.

Tada je Bosna i populacijski opustjela, a velik dio stanovništva je izbjegao. Mnogi su, kao i danas na područjima pod muslimanskom vlašću, stradali, a kasnije je osmanska vlast poticala prelazak na islam pa su uslijedila takva progonstva koja su dovela u pitanje opstanak katolika i Katoličke Crkve.

Bošnjačko shvaćanje politike u zajedničkoj muslimansko-hrvatskoj Federacije temelji se na načelu davanja mogućnosti opstanka Hrvatima u BiH pod strogo određenim t.zv. dimma odredbama, što ih propisuje šerijat, kojem je primarni cilj očuvanje primata islama u državi.

Upravo iz tih dimma odredaba proistječu svi bošnjački prijedlozi o promjeni izbornoga zakona.

Kako u zaposjednutim zemljama ne može postojati jednakopravnost između osvajača i osvojenih podanika, čini se kako bošnjačka politika, uz Erdoganovu pomoć, pokušava Hrvate stisnuti u jednu suvremenu inačicu sultanove ahdname, koju je bosanskim fratrima još 1463. izdao sultan Osvajač.

U slučaju donošenja takvoga izbornog zakona BiH bi prestala biti i kršćanska zemlje te postala islamskom državom, u kojoj se nemuslimanima dopušta opstanak uz vrlo restriktivne mjere.

Tako bi, po uzoru na već spomenutu ahdnamu, katoličkom miletu, odnosno hrvatskom narodu bila zajamčena tek sloboda kretanja, prakticiranje vjere, posjedovanje i popravljanje crkava te u njima kupljenje milostinje. Sve to, samo dok ne prekrše stroge odredbe šerijata.

Nasuprot tako agresivnoj i istrjebljivačkoj neoosmanskoj bošnjačkoj politici, zadaća je svake hrvatske politike u BiH graditi i snažno se zauzimati za uspostavu vlastite federalne jedinice, koja u teritorijalnom obliku jedino može očuvati hrvatski narod, a BiH davati i karakter kršćanske države.

Ivan Svićušić

 

Ivo Lučić: Turska ima jasnu strategiju prema BiH, a RH faličnu

 

Višnja Starešina: Erdoganov bošnjački poučak

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari