Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Erdoganov bošnjački poučak

Objavljeno

na

Danas znamo da je turska emigracija u starim europskim demokracijama uvjerljivo glasala za sultana – Erdogana: Njemačka 63 posto, Nizozemska 61 posto, Austrija 73,5 posto i neslužbena europska prijestolnica Belgija, dvotrećinskih 75 posto.

U svojoj potpori uvođenja sultanata daleko su nadmašili glasače u Turskoj, one koji izravno osjećaju posljedice vladavine Recepa Tayyipa Erdogana, one koji glasuju u strahu od progona, koji su u medijskoj blokadi „bombardirani“ režimskom promidžbom i kreativnim brojenjem glasova, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Ne znamo koliki bi postotak Bošnjaka iz BiH glasao za sultanat u Turskoj. No sudeći prema snimkama oduševljenja referendumskom pobjedom Erdogana sa sarajevskih ulica, sultanat se ne bi trebao plašiti referenduma. I u ovom trenutku kada stara Europa polako i u strahu počinje primjećivati kamo ide Erdoganova Turska, čini mi se važnim podsjetiti na posebne odnose BiH, odnosno Bošnjaka i Turske koji su mogli postati i lekcija i primjer. A nisu.

Slučaj Čajdraša

Moderna Turska država je politički i vojno (preko turskog bataljuna UNPROFOR-a) ušla u BiH u vrijeme rata 1994. godine, u sklopu američke mirovne inicijative, obnove hrvatsko – muslimanskog savezništva i potpisivanja Washingtonskog sporazuma o uspostavi muslimansko-hrvatske Federacije BiH. Tursku su u mirovni proces uvele SAD, kako bi s jedne strane kao većinski muslimanska država davala osjećaj zaštićenosti Bošnjacima – Muslimanima, a s druge strane – kako bi kontrolirala islamsku radikalizaciju Bošnjaka – Muslimana uvezenu u ratu, preko tzv. mudžahedina i propovjednika radikalnog islama, uglavnom iz država arapskog poluotoka, Pakistana, Afganistana…

Bila je to Demirelova, prozapadna i visoko sekularizirana Turska, s vojskom kao krajnjim čuvarom sekularnosti. Doduše u demokratskim su standardima malo zaostajali, zatvori su im bili puni islamista. Turski je bataljun raspoređen u Zenicu, jedno od središta islamske radikalizacije u ratu i sjedište odreda El-Mudžahid. O zaštitničkoj ulozi turskih vojnika svjedoči i dnevnik tadašnjeg župnika Bože Markotića, iz Čajdraša, hrvatskog sela u predgrađu Zenice, u kojem je na molbu župnika i župljana turski zapovjednik organizirao stražu, čuvajući preostale Hrvate od upada mudžahedina.

Osobito su se trudili pokazati da oni u BiH nisu osvajači, niti su nasljednici Osmanskog Carstva. No zanimljiv je i događaj koji je uslijedio, i koji se uklapa u mozaik čudnovatog britansko – mudžahedinskog i šireg zapadnjačko-mudžahedinskog šurovanja u središnjoj Bosni: britanski zapovjednik UNROFOR-a je potjerao Turke iz Čajdraša, ukinuo stražu i ponovo izložio Hrvate napadima islamskih boraca.

Tadašnja Turska je bila jako različita od današnje. Tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel politički je bio bliži s Franjom Tuđmanom, nego s Alijom Izetbegovićem, koji je uostalom odbio položiti vijenac na grobMustafe Kemala Ataturka, osnivača moderne turske države.

Ataturk nije pravi

Jer, po njegovim mjerilima nije bio pravi musliman. No i u Demirelovoj Turskoj je već iznutra jačao panislamistički pokret, s globalnim ambicijama. Iste godine kada turski bataljun odlazi u BiH kao nadzor radikalizaciji, gradonačelnik Istanbula, grada koji najavljuje političke trendove u Turskoj, postaje Izetbegoviću mnogo bliži – Recep Tayyip Erdogan.

Obojica su osuđivani i zatvarani zbog islamističkih ideja. U Demirelovoj Turskoj, gradonačelnik Erdogan je osuđen na zatvorsku kaznu (deset mjeseci, izdržao četiri) zbog javne recitacije poeme, kojom je prema presudi poticao na vjersku mržnju i ugrožavao sekularizam, baš kao što je svojedobno Alija Izetbegović bio osuđen u Titovoj Jugoslaviji zbog stavova izraženih u Islamskoj deklaraciji. Erdogan je između ostalog recitirao: „džamije su naše vojarne, njihove kupole naše su kacige, minareti su naše bajonete, a vjernici naši vojnici…Vrlo slično Izetbegovićevim mislima iz Deklaracije: vi danas trebate biti propovjednici… da biste sutra postali vojnici…. Nedemokratski režimi zbog takvih ideja zatvaraju i zato s vremenom padaju i propadaju.

Zapad je ignorirao njihovu ozbiljnost i opasnost. I zato je sada ustrašen, izgubljen i ide prema propadanju vlastitih vrijednosti.

Erdogan kao personifikacija islamističke političke strasti u suradnji s profesorom i diplomatom Ahmetom Davutogluom kao personifikacijom neoosmanske političke doktrine, osvojili su Tursku i počeli je mijenjati. Islamizirati. Najprije su dakako počele čistke u vojsci. Uslijedili su valovi čistki u državnoj upravi, pravosuđu, medijima, na sveučilištu… Neoosmanizam je postala službena vanjska politika, a BiH uže i Balkan šire, postali su najveće neoosmanske izvozne destinacije: preko investicija u vjerske objekte i kulturu, TV sapunica, političke suradnje, gospodarskih investicija…. Osmanlije su s vremenom prestali biti povijesni osvajači u BiH, već su postali protjerani osloboditelji Balkana, a Bošnjaci njihovi potomci.

Ahdnama, povelja sultana Mehmeta II. koja govori o potčinjavanju osvajaču, jer sultan dopušta (samo) bosanskim franjevcima da obavljaju svoje vjerske obrede uz uvjet poštovanja njegove vlasti, promovira se kao prvi dokument o ljudskim pravima u Europi, Osmansko Carstvo kao lučonoša europske demokracije!!!

Ivo Andrić je simbolički prognan iz Travnika. U nekad gotovo čisto katoličkom Čajdrašu izgrađena je 28. po redu džamija na zeničkom kraju. Pod turskim političkim kišobranom došlo je do specifičnih islamskih investicija arapskih zemalja diljem BiH, poput sela i hotelskih resorta zatvorenog tipa. BiH je postala turska baza za regionalnu investicijsku ekspanziju strateški usmjerenu na ovladavanje teritorijem. U Hrvatskoj su te investicije usmjerene na jadransku obalu, Slavoniju, a u posljednje vrijeme raste i zanimanje za Gorski kotar i Liku. Baš sultanski.

Sve nacist do nacista

Istodobno Erdogan šalje poruke da mu je Alija prije smrti ostavio BiH u amanet, da je Bosna ostavština Osmanlija, da su i Austrijanci potomci Osmanlija. A u novije vrijeme i da je cijela stara Europa nacistička, osobito Njemačka i Nizozemska. I prijeti destabilizirati Europu novim valom izbjeglica.

No sve dosad, kada je Erdogan poželio i formalizirati svoje sultanske ovlasti, EU i SAD su se ponašale kao da se od Demirela u Turskoj nije ništa promijenilo. Hrvatska također. Postupno svođenje Hrvata u Federaciji BiH na razinu obespravljenih tzv. d’himi naroda, od kojih se očekuje politička pokornost muslimanskoj većini, prolazilo je neprimjetno. Ili tek uz lokalne jadikovke. Čak štoviše, mogli smo još lani čuti od mudrih hrvatskih političara da će u suradnji s Erdoganom vratiti Mostar. A on već jurišao na Beč i Berlin.

Iako su danas prestrašeni zapadni pogledi uprti u Erdogana iščekujući njegove sultanske poteze, osobno ne vjerujem da je sam Erdogan dugoročni problem. On je svoju političku trajnost zepečatio kada se odrekao svoje doktrinarne „glave“, Ahmeta Davotoglua, i paranoično počeo grabiti vlast, čisteći s upravljačkih pozicija sve što misli i govori.
No istinski je problem kako upravljati Erdoganovim naslijeđem, kako pomoći onima koji ne žele sultanate: u Turskoj, na Balkanu, u BiH, u staroj Europi. S postojećom europskom pameću, na to pitanje nema odgovora. I realna je opasnost da Hrvati u BiH još jednom plate račun te nepameti.

> Višnja Starešina: Džihadistička veza Londona, Haaga i Travnika

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari