Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Erdoganov bošnjački poučak

Objavljeno

na

Danas znamo da je turska emigracija u starim europskim demokracijama uvjerljivo glasala za sultana – Erdogana: Njemačka 63 posto, Nizozemska 61 posto, Austrija 73,5 posto i neslužbena europska prijestolnica Belgija, dvotrećinskih 75 posto.

U svojoj potpori uvođenja sultanata daleko su nadmašili glasače u Turskoj, one koji izravno osjećaju posljedice vladavine Recepa Tayyipa Erdogana, one koji glasuju u strahu od progona, koji su u medijskoj blokadi „bombardirani“ režimskom promidžbom i kreativnim brojenjem glasova, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Ne znamo koliki bi postotak Bošnjaka iz BiH glasao za sultanat u Turskoj. No sudeći prema snimkama oduševljenja referendumskom pobjedom Erdogana sa sarajevskih ulica, sultanat se ne bi trebao plašiti referenduma. I u ovom trenutku kada stara Europa polako i u strahu počinje primjećivati kamo ide Erdoganova Turska, čini mi se važnim podsjetiti na posebne odnose BiH, odnosno Bošnjaka i Turske koji su mogli postati i lekcija i primjer. A nisu.

Slučaj Čajdraša

Moderna Turska država je politički i vojno (preko turskog bataljuna UNPROFOR-a) ušla u BiH u vrijeme rata 1994. godine, u sklopu američke mirovne inicijative, obnove hrvatsko – muslimanskog savezništva i potpisivanja Washingtonskog sporazuma o uspostavi muslimansko-hrvatske Federacije BiH. Tursku su u mirovni proces uvele SAD, kako bi s jedne strane kao većinski muslimanska država davala osjećaj zaštićenosti Bošnjacima – Muslimanima, a s druge strane – kako bi kontrolirala islamsku radikalizaciju Bošnjaka – Muslimana uvezenu u ratu, preko tzv. mudžahedina i propovjednika radikalnog islama, uglavnom iz država arapskog poluotoka, Pakistana, Afganistana…

Bila je to Demirelova, prozapadna i visoko sekularizirana Turska, s vojskom kao krajnjim čuvarom sekularnosti. Doduše u demokratskim su standardima malo zaostajali, zatvori su im bili puni islamista. Turski je bataljun raspoređen u Zenicu, jedno od središta islamske radikalizacije u ratu i sjedište odreda El-Mudžahid. O zaštitničkoj ulozi turskih vojnika svjedoči i dnevnik tadašnjeg župnika Bože Markotića, iz Čajdraša, hrvatskog sela u predgrađu Zenice, u kojem je na molbu župnika i župljana turski zapovjednik organizirao stražu, čuvajući preostale Hrvate od upada mudžahedina.

Osobito su se trudili pokazati da oni u BiH nisu osvajači, niti su nasljednici Osmanskog Carstva. No zanimljiv je i događaj koji je uslijedio, i koji se uklapa u mozaik čudnovatog britansko – mudžahedinskog i šireg zapadnjačko-mudžahedinskog šurovanja u središnjoj Bosni: britanski zapovjednik UNROFOR-a je potjerao Turke iz Čajdraša, ukinuo stražu i ponovo izložio Hrvate napadima islamskih boraca.

Tadašnja Turska je bila jako različita od današnje. Tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel politički je bio bliži s Franjom Tuđmanom, nego s Alijom Izetbegovićem, koji je uostalom odbio položiti vijenac na grobMustafe Kemala Ataturka, osnivača moderne turske države.

Ataturk nije pravi

Jer, po njegovim mjerilima nije bio pravi musliman. No i u Demirelovoj Turskoj je već iznutra jačao panislamistički pokret, s globalnim ambicijama. Iste godine kada turski bataljun odlazi u BiH kao nadzor radikalizaciji, gradonačelnik Istanbula, grada koji najavljuje političke trendove u Turskoj, postaje Izetbegoviću mnogo bliži – Recep Tayyip Erdogan.

Obojica su osuđivani i zatvarani zbog islamističkih ideja. U Demirelovoj Turskoj, gradonačelnik Erdogan je osuđen na zatvorsku kaznu (deset mjeseci, izdržao četiri) zbog javne recitacije poeme, kojom je prema presudi poticao na vjersku mržnju i ugrožavao sekularizam, baš kao što je svojedobno Alija Izetbegović bio osuđen u Titovoj Jugoslaviji zbog stavova izraženih u Islamskoj deklaraciji. Erdogan je između ostalog recitirao: „džamije su naše vojarne, njihove kupole naše su kacige, minareti su naše bajonete, a vjernici naši vojnici…Vrlo slično Izetbegovićevim mislima iz Deklaracije: vi danas trebate biti propovjednici… da biste sutra postali vojnici…. Nedemokratski režimi zbog takvih ideja zatvaraju i zato s vremenom padaju i propadaju.

Zapad je ignorirao njihovu ozbiljnost i opasnost. I zato je sada ustrašen, izgubljen i ide prema propadanju vlastitih vrijednosti.

Erdogan kao personifikacija islamističke političke strasti u suradnji s profesorom i diplomatom Ahmetom Davutogluom kao personifikacijom neoosmanske političke doktrine, osvojili su Tursku i počeli je mijenjati. Islamizirati. Najprije su dakako počele čistke u vojsci. Uslijedili su valovi čistki u državnoj upravi, pravosuđu, medijima, na sveučilištu… Neoosmanizam je postala službena vanjska politika, a BiH uže i Balkan šire, postali su najveće neoosmanske izvozne destinacije: preko investicija u vjerske objekte i kulturu, TV sapunica, političke suradnje, gospodarskih investicija…. Osmanlije su s vremenom prestali biti povijesni osvajači u BiH, već su postali protjerani osloboditelji Balkana, a Bošnjaci njihovi potomci.

Ahdnama, povelja sultana Mehmeta II. koja govori o potčinjavanju osvajaču, jer sultan dopušta (samo) bosanskim franjevcima da obavljaju svoje vjerske obrede uz uvjet poštovanja njegove vlasti, promovira se kao prvi dokument o ljudskim pravima u Europi, Osmansko Carstvo kao lučonoša europske demokracije!!!

Ivo Andrić je simbolički prognan iz Travnika. U nekad gotovo čisto katoličkom Čajdrašu izgrađena je 28. po redu džamija na zeničkom kraju. Pod turskim političkim kišobranom došlo je do specifičnih islamskih investicija arapskih zemalja diljem BiH, poput sela i hotelskih resorta zatvorenog tipa. BiH je postala turska baza za regionalnu investicijsku ekspanziju strateški usmjerenu na ovladavanje teritorijem. U Hrvatskoj su te investicije usmjerene na jadransku obalu, Slavoniju, a u posljednje vrijeme raste i zanimanje za Gorski kotar i Liku. Baš sultanski.

Sve nacist do nacista

Istodobno Erdogan šalje poruke da mu je Alija prije smrti ostavio BiH u amanet, da je Bosna ostavština Osmanlija, da su i Austrijanci potomci Osmanlija. A u novije vrijeme i da je cijela stara Europa nacistička, osobito Njemačka i Nizozemska. I prijeti destabilizirati Europu novim valom izbjeglica.

No sve dosad, kada je Erdogan poželio i formalizirati svoje sultanske ovlasti, EU i SAD su se ponašale kao da se od Demirela u Turskoj nije ništa promijenilo. Hrvatska također. Postupno svođenje Hrvata u Federaciji BiH na razinu obespravljenih tzv. d’himi naroda, od kojih se očekuje politička pokornost muslimanskoj većini, prolazilo je neprimjetno. Ili tek uz lokalne jadikovke. Čak štoviše, mogli smo još lani čuti od mudrih hrvatskih političara da će u suradnji s Erdoganom vratiti Mostar. A on već jurišao na Beč i Berlin.

Iako su danas prestrašeni zapadni pogledi uprti u Erdogana iščekujući njegove sultanske poteze, osobno ne vjerujem da je sam Erdogan dugoročni problem. On je svoju političku trajnost zepečatio kada se odrekao svoje doktrinarne „glave“, Ahmeta Davotoglua, i paranoično počeo grabiti vlast, čisteći s upravljačkih pozicija sve što misli i govori.
No istinski je problem kako upravljati Erdoganovim naslijeđem, kako pomoći onima koji ne žele sultanate: u Turskoj, na Balkanu, u BiH, u staroj Europi. S postojećom europskom pameću, na to pitanje nema odgovora. I realna je opasnost da Hrvati u BiH još jednom plate račun te nepameti.

> Višnja Starešina: Džihadistička veza Londona, Haaga i Travnika

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari