Pratite nas

U potrazi za Istinom

„Caritas nas hrani, HVO nas brani“!!

Objavljeno

na

O NEKIM SASTANCIMA, SPORAZUMIMA I “SPORAZUMIMA” O POLITIČKOM USTROJSTVU BiH

Nakon što smo naučili kontekst sastanka između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, i nakon što smo vidjeli da od tog mita nema ništa, trag nas vodi na početak priče o „podjeli Bosne“.

A taj početak je 12. lipnja 1991.godine kad su se u Vili Dalmacija u Splitu sastali u troje predsjednici Hrvatske i Srbije te predsjednik predsjedništva BiH, dakle Tuđman, Milošević i Izetbegović. Razgovori su trajali pet sati, a u službenom priopćenju je istaknuto da su razgovori:

…izrazili maksimalan stupanj otvorenosti i dobre volje da se dođe do prijedloga riješenja koji će biti u interesu svih naroda. Predsjednici su suglasni da treba ubrzati rad na osnovi prijedloga izloženih na sastanku u Sarajevu (održanog 6.lipnja na kojem su Izetbegović i Gligorov ponudili kompromisno rješenje krize, tj. tzv federalnu konfederaciju sa svrhom opstanka sfrj op.a.). S obzirom da će u narednih nekoliko dana biti izvršene konzultacije u republikama o svim prijedlozima sa satanka u Sarajevu, stvoritće se uvjeti za brže definiranje i preciziranje elemenata za izlaz izdržavno-političke krize, odnosno za pravedno uređenje odnosa između naroda ir epublika SFRJ. Pri tome se polazi od načela nacionalne ravnopravnosti i uvažavanje interesa svih naroda SFRJ. Razgovori trojice predsjednika bit će nastavljeni početkom idućeg tjedna…
(Izvor Hina 12.06. 1991.)

Neslužbeno je pak “procurilo” da se tijekom susreta razgovaralo o Bosni i Hercegovini, među ostalim i o mogućnostima njene kantonizacije. (Hina12. 06. 1991.)
Gotovo da nema medija u bivšoj državi koji slijedećih dana nisu pisali o toj temi. Već iz naslova mogu se naslutiti političke opcije što su ih pojedine novine ili autori zagovarali:
Večernji list: “Bosna kao Švicarska” 13. 06. 1991.
Vjesnik: “Raspad BiH je i raspad Jugoslavije” 14. 06. 1991.
Večernji list: “Kantonizacija im zanimljiva” 14. 06. 1991.
Globus: “Bosna šaptom pade” 14. 06. 1991.
Večernji list “Bosna drma Hrvatsku” 14. 6. 1991.
Slobodna Dalmacija: “Kantoni-gotova stvar” 17. 06. 1991.
Oslobođenje: “Cijepanja neće biti” 18. 06. 1991.
Vjesnik: “Svakom njegov” 18. 06. 1991.
Danas: “Sve bosanske nijanse” 18. 06. 1991
Danas: “Forsiranje Bosne” 18. 06. 1991.
Oslobođenje: “Kantonizacija BiH za i protiv” 19. 06. 1991.
Oslobođenje: “Nebulozne ideje” 19. 06. 1991.
Vjesnik: “Kantonizacija nije moguća” 20. 06. 1991.
Borba: “Koliko kantona za zemlju Bosnu?” 20. 06. 1991.
Oslobođenje: “BiH – jedan kanton” 21. 6. 1991.
Oslobođenje: “Zajednička a ne nacionalna država” 22. 6. 1991.
Arena: “Kukavičje jaje za Bosnu” 22. 06. 1991.
Oslobođenje: “Ostvarivanje nacionalne i druge ravnopravnosti” 25. 6.1991. … itd

(Citirano prema: Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, stranica 158.)

Dakle, u danu i tjednu nakon tog sastanka, počela je priča o “podjeli Bosne”. S druge strane, ne postoji niti jedan dokaz da je nakon sastanka u Karađorđevu bilo tko, bilo koji medij, pisani ili elektronički, bilo koji političar ili politički analitičar govorio i spominjao priču o “podjeli Bosne”. Zapravo, prvi put se nešto nalik tome spominje upravo u gore spomenutom članku iz Globusa od 14. lipnja pod naslovom “Bosna šaptom pade?” gdje se javlja MikoTripalo koji kaže:

Čuo sam iz pouzdanih izvora da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu sjedili pored geografskih karata, djelili Jugoslaviju i nisu se mogli dogovoriti”

(Globus, 14.6.1991)

Dakle ni on nije tvrdio da su Milošević i Tuđman “djelili Bosnu”,nego da su “djelili jugoslaviju”, te da se “nisu mogli dogovoriti”.

Ali je zanimljivo da je Globus tu tezu plasirao upravo tada. U međuvremenu,ovaj splitski sastanak je “zaboravljen” i u medijima, ali što je puno bitnije, i na haškom sudu. Ta priča koja se tada počela plesti u Globusu željnom senzacije će u stvari biti mala gruda koja će zakotrljati lavinu, i to u krivom smjeru, u smjeru koji nas ne približava, nego nas udaljava od istine.

Da tomu nije tako teoretičari „podjeleBiH u Karađorđevu“ ne bi nastojali prešućivati ovaj splitski sastanak u troje,a kad naiđu na nekog bolje informiranog tko zna za ovaj sastanak onda počnuvrtiti priču i govoriti kako je ovaj sastanak samo produžetak onoga što je„dogovoreno u Karađorđevu“. Naravno, uvijek bez iti jednog jedinog dokaza.

Štoviše, ovaj splitski dogovor trojice predsjednika kasnije će se pretočiti u plan Carrington-Cutileiro a iz kojeg proizlaze i planovi Vance-Owen te Owen-Stoltenberg.

I na kraju za sve to, za taj dogovor trojice predsjednika izabranih na demokratskim izborima koji je pretočen u mirovni plan kojeg su sastavljali mirovni posrednici koji su zastupali UN i EU, a koji će biti proglašen gotovo pa zločinom, neće biti krivni Milošević ni Izetbegović ni Carrington ni Cutilleiro ni Vance ni Owen ni Stoltenberg.. nego samo Tuđman.

Naravno, bez iti jednog jedinog dokaza. Dokazi koji postoje odvest će nas na suprotni put od onoga kojim nas žele voditi haške optužnice i presude poduprte upravo nacistički nastrojenim medijima (bar u svezi teme o muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH).Kažemo „nacistički nastrojeni mediji“ jer one „istine“ koje nam oni pokušavaju servirati, a koje ne drže vodu čim se krene u malo dublju analizu su najobičnije laži, za koje nema nikakvih dokaza, a upravo je nacistički ministar informiranja Goebles osmislio slogan po kojem se sad radi direktno protiv HVO-a, Hrvata u BiH i Herceg-Bosne a indirektno i protiv Hrvatske (važi samo zaslučajeve Blaškić i Kordić-Čerkez), kad je rekao da „sto puta ponovljena laž postaje istina“ te da „što je laž veća i apsurdnija, to će većina ljudi prije u nju povjerovati da je istina“. Inicijalni dokaz u priči o „podjeli Bosne“ haškom sudu je u uvodnom izlaganju svoje obrane iznio Radovan Karadžić. On je sudu predočio onovremeni dokument, snimku svog razgovora s Miloševićem koji se odvija dva dana nakon što je Karadžić razgovarao s Izetbegovićem a koji mu je ponudio „da podjelimo Bosnu“. To se sve događa u svibnju 1991. godine, dakle prije splitskog sastanka. Poveznica na taj dokazni predmet u predmetu Karadžić, snimka razgovora Karadžića i Miloševića iz svibnja 1991.:

Iako se ovdje radi o prepričavanju, odnosno dokazu iz druge ruke, kojeg još slabi činjenica da je Karadžić sociopat i bolesni lažljivac, mi nemamo nikakvog razloga sumnjati da u ovom slučaju Karadžić laže Miloševiću iz bar dva razloga. Prvi je razlog taj što su tad Karadžić i Milošević bili u iznimno dobrim odnosima, praktički je Karadžić bio Miloševićev čovjek u BiH (Kasnije, nakon što je skupština RS-a odbila Vance-Owenov plan, a zatim i plan kontaktne skupine ti su odnosi postali narušeni a Srbija je čak uvela i sankcije RS-u 1994.).

Drugi razlog zbog kojegu ovom slučaju možemo vjerovati Karadžiću jest njegova pretpostavka koja je u to vrijeme izgledala kao SF, čista znanstvena fantastika, a to je ova teza da Izetbegović hoće „jednu enklavu u dolini Bosne koja mu treba za islamski svijet“. Međutim, kad su krajem 1992. i početkom 1993. godine konture politike stvaranja muslimanske državice unutar BiH postale jasno vidljive, a za tim i sve ono što slijedi kasnije s Mudžahedinima i njihovom povezanošću s tvtrkom TWRA iz Beča koja ih je financirala i da je to sve išlo preko Hasana Čengića koji je iranski igrač u politici Alije Izetbegovića, i kad onda vidite da je ta ista TWRA koja je financirala i na sve načine logistički pomagala mudžahedine u BiH isto tako logistički stajala iza napada na WTC u SAD-u dana 11. rujna 2001.godine, onda dođete do zaključka do kojeg su došli i Hrvatica Višnja Starešina i Musliman Esad Hećimović koji su se tim problemom dublje bavili, da je ovo jedna priča koja prerasta okvire „balkanskih sukoba“ i da su ti ratovi od nekog iskorišteni da se stvori ono što će se kasnije zvati Al-qaida a danas možda i ISIS kao vojna sila ili ISIL kao država odnosno kalifat. Mi mislimo da je upravo ta „viša dimenzija“ cijele ove priče i jedan od glavnih, ako ne i glavni uzrok zbog čega su na haškom sudu i u svjetskoj javnosti prošle neke teze koje su u opreci s najelementarnijim zdravim razumom.

Sve to i još puno više od toga želi se sakriti, prekriti i pokriti mitom o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ i cijele jedne teorije koja iz tog mita proizlazi, a koja nemilosrdno gazi, zaobilazi i preskače činjenice, a kupi razne dezinformacije, poluistine, neistine,istinite događaje u izmijenjenom vremenskom ili prostornom kontekstu, polu-informacije ili skupno rečeno – laži.

Što se tiče međunarodne zajednice, već smo naveli i to nekoliko puta razloge zbog kojih oni guraju takav scenarij. Osim puno neugodnih pitanja o mudžahedinima tu su i pitanja oko neučunkovitosti zaštite: prvo Vukovara, pa Sarajeva pa Srebrenice, ali i Bihaća kojeg je umjesto njih, umjesto međunarodne zajednice, zaštitila „Tuđmanova zločinačka politika“ i Hrvatska vojska koja se u presudi u predmetu Naletilić-Martinović u paragrafima 203. i 205.  naziva „okupacijskom silom u BiH“ a koja i upredmetu šestorke ima isti status. S obzirom na tu činjenicu valja nadopuniti našu tezu da se u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez Republiku Hrvatsku i njene institucije kao što je to Hrvatska vojska napada indirektno, jer nakon paragrafa 203. i 205. u djelu presude u predmetu Naletilić-Martinović koji se odnosi na tezu o međunarodnom sukobu, kao i u još uvijek nepravomoćnoj presudi šestorci u djelovima presude koji se odnose na teze o međunarodnom sukobu i udruženom zločinačkom poduhvatu, Hrvatska je također napadnuta direktno.

Što se tiče Slovenaca naveli smo već koji su njihovi razlozi gurati priču o Karađođrevu, a to je da bi u drugi plan pao sporazum Kučan-Milošević od 24. siječnja 1991. i njihovog dogovora sa Srbima.

Što se tiče hrvatske oporbe iz devedesetih, oni su tu priču gurali u devedesetima kako bi oblatili Tuđmana i dokopali se vlasti, ali kako je Tuđman bio od malo tvrđeg materijala i kako je njega bilo teško srušiti a nemoguće pobjediti u demokratskoj utakmici na izborima, to je Tuđman raznim Mesićima ,Bancima, Paragama, Čičcima, Manolićima, Gotovcima, Pusićkama, Račanima i ostalima ponabijao komplekse, zbog čega oni iz osvete i jala nisu prestali širiti taj mit ni nakon njegove smrti ni nakon što su, bar većina njih, došli na vlast.

Što se tiče Srba iz Hrvatske, odnosno iz onih djelova Hrvatske koji su do 1995. godine bili pod okupacijom, oni guraju taj mit jer on prikriva njihov kukavičluk. Dakle, njima je lakše bilo reći da je sve dogovoreno nego priznati da su obične kukavice za koje je čak i Milošević na VSO-u 14. kolovoza 1995. rekao  „da su imali sve uslove da se brane, ali su pobegli kao zečevi i zakrčili puteve u sveopštoj bežaniji“. Ono što je zanimljivo jest i to da navodno ekstremni desničar Dobroslav Paraga dijeli isti stav kao i primjerice srpski gradonačlenik Knina prije Oluje Kovačević, ili notorni Vojislav Šešelj. Svi oni naime tvrde da je „Oluja dio dogovora iz Karađorđeva“:

http://www.hsp1861.hr/vijesti1/010804sdjl.htm

Što se tiče BiH-Muslimana izlišno je objašnjavati zašto oni guraju taj mit i to iz svih političkih i ideoloških pozicija.

Što se tiče Srba u Srbiji to je zanimljivo gledište. Svi oni koji su okrenuti projugoslavenski i kvaziliberalno kao na primjer nekakav Čeda Jovanović također podržavaju tu teoriju kao što je podržavaju i primjerice nereformirani makedonski komunisti čiji bivši predsjednik Kiro Gligorov je bio jedan od aktivnih kreatora tog mita. Osim projugoslavenski nastrojenih Srba mit o Karađorđevu podupiru i pojedini intelektualci iz Srbije koji su prosrpski domoljubno nastrojeni, ali kao inteligentnim i obrazovanim ljudima koji žive bez iluzija i jasno im je da je velikosrpska osvajačka politika ta koja je prvi glavni i osnovni krivac za sva zla koja su se dogodila na području ex-yu devedesetih, ali kao srpski domoljubi ne žele da sva krivnja padne na Srbiju nego da dio krivice padne i na Hrvatsku, i zbog toga svjesno podržavaju tu laž. Ipak, u Srbiji to nije većinsko mišljenje, i to iz razloga jer najveća većina Srba iz Srbije smatra da Srbija ni uncu nije kriva za rat već da su krivi Hrvatska, Kosovo, Muslimani, Slovenija, te naravno nezaobilazni Njemačka.Amerika, CIA i Vatikan. Ipak, neki ljudi koji su bili direktni sudionici vremena, poput srbijanskog člana predsjedništva SFRJ Borisava Jovića u posjedu su vrlo snažnih argumenata koji cijelu priču oko Karađorđeva razobličavaju kao najobičniji mit i najobičniju laž.

Mit o Karađorđevu potreban je svima i iz još jednog razloga. Da bi se prikrilo da su Srbi i Muslimani pregovarali, razgovarali i dogovarali se iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a pregovore su završili famoznim „historijskim sporazumom Srba i Muslimana“ dana 2. kolovoza1991. godine.  Međutim, nisu tu Srbi i Muslimani sjeli jedan dan pa se dogovorili, ili „pola sata šetali šumom pa se dogovorili“, već su to bili dugi i iscrpni razgovori i pregovori koji su trajali od 8. srpnja do 2. kolovoza kad su zaključeni sporazumom Radovana Karadžića i „Alijinog diplomate“ Muhameda Filipovića koji je skupa s Adilom Zulfikarpašićem zastupao Aliju Izetbegovića i zapravo čitav muslimanski narod u BiH u cjelini. O tom sporazumu šire se informirajte u članku sjajnog hrvatskog povjesničara Ante Nazora:

http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/46121-bio-sam-alijin-diplomata-tko-je-s-kim-pregovarao-u-bih.html

Nedavno smo na našu stranicu postavili dio protuispitivanja svjedoka optužbe Stjepana Kljuića koje je vršio upravo general Praljak, a koji se odnosi na ovaj sporazum. Ponovimo tu poveznicu:

Kao što i sami vidite, ovdje je Stjepan Kljuić najprije krenuo s pričom kako Alija Izetbegović ne samo da nije podržavao te pregovore i taj sporazum, nego da je imao i presudnu ulogu u rušenju tog sporazuma. Nakon toga ga je general Praljak matirao izjavom samog Filipovića danog u jednoj tv-emisiji u kojoj Filipović govori kako ga je poslao na te pregovore „rahmetli Alija“. Tad Kljuić naglo mjenja priču i počinje pričati kako je Alija kao „praktičar-političar“ htio izmjeriti puls muslimanskog naroda i kako će Muslimani reagirati na jedan takav sporazum, pa da su Muslimani u većini na to reagirali negativno te da je to odbačeno.

Međutim, postoji i izjava o tom događaju jednog drugog važnog svjedoka vremena, a to je hrvatski predsjednik doktor Franjo Tuđman. O Franji Tuđmanu njegovi neprijatelji govorili su svašta,ali mi nikad nismo uspjeli naći da ga je bilo kada bilo tko ozbiljan optužio da laže (za razliku od Mesića, na primjer). To je stoga jer je Franjo Tuđman uvijek govorio istinu i uvijek je bio iskren. Predsjednik Tuđman dao je 19. kolovoza 1995. godine intervju novinarki Thierry Thiller za Francusku televiziju FR-2 u kojoj je govorio o Ashdownovoj salveti, ali se usput osvrnuo i na ovaj sporazum.

„…

No, dužan sam još u odgovoru na Vaše pitanje dodati – u okviru traženja izlazka iz krize na tlu bivše Jugoslavije, Muslimani su na početku pokušavali ostvariti sporazum sa Srbima. Ali Srbi taj sporazum nisu prihvatili, nisu prihvaćali bosanske Muslimane u svoje krilo, vjerovatno zbog toga što u Srbiji ionako imaju veliki broj muslimanskog življa u Sandžaku i na Kosovu.

…”

Mi nemamo dakle neki snažan dokaz da je Izetbegović odbacio taj sporazum, ali zato imamo dokaz da je Izetbegović, a nakon što su srbo-crnogorski rezervisti iz podgoričkog korpusa tzv. JNA razorili sva hrvatska sela u općini Ravno koja se nalazi u BiH 5. i 6. listopada 1991. izjavio “to nije naš rat” odnosno, ispoštovao je taj ugovor o nenapadanju i nemiješanju. Upravo zbog toga su Srbi i tražili takav sporazum, koji im jamči da se Muslimani neće miješati dok oni vrše agresiju na Hrvatsku. A Stjepan Kljuić ovdje laže i obmanjuje kad kaže da je takav sporazum podrazumijevao da se Muslimani odazovu na srpsku mobilizaciju. Srbima je bilo sasvim dovoljno da se oni ne miješaju, jer su Srbi tada bili nadmoćniji od Hrvata i u ljudstvu, a o tehnici, naoružanju, streljivu, obučenom kadru i ostalim vojnim nužnostima da i ne pričamo. Osim toga, oni su još 1990. godine oteli naoružanje teritorijalne obrane kako Hrvatskoj tako i BiH, ali interesantno je da Sloveniji nisu oteli naoružanje TO što je još jedan dokaz u prilog teoriji da je ono što su srpski i slovenski intelektualci zamislili još sredinom osamdesetih u dobroj mjeri i operacionalizirano devedesetih godina prošlog stoljeća.

Osim toga mi smatramo da Stjepan Kljuić laže pred sudom kad kaže da nikad nije čuo za sporazum Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. godine, jer je jednostavno nemoguće da čovjek koji je bio u to vrijeme član krnjeg i već odavno nelegitmnog predsjedništva BiH ne zna za taj ugovor koji je, kad se sve sagleda možda i najvažniji ugovor potpisan u svezi s ratom u BiH a kojeg se danas također sustavno prešućuje. O tom ugovoru, kao i o svim implikacijama koje proizlaze iz njega pisat ćemo kad to dođe na red, i one činjenice i dokazi koje ćemo izvesti u svezi s tim ugovorom zamislit će svakoga tko i dalje tvrdi da je hrvatska politika ta koja je u toj cijeloj priči kriva politika.

Budući da teoretičari urote o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ nemaju nikakvog dokaza da je u Karađorđevu o čemu takvom uopće bilo riječi, oni puno pažnje poklanjaju tzv. „sporazumu“ Boban-Karadžić iz Graza od 6. svibnja 1992. godine. Tu se opet spominje „tajni sastanak“, i postizanje sporazuma, iako su tu u stvari ne radi ni o kakvom sporazumu već o zajedničkoj izjavi odnosno priopćenju za javnost. Naime,nakon velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. mirovni proces doveden je u slijepu ulicu. Međunarodni mirovni posrednici stoga su nastojali na sve načine vratiti zaraćene strane za pregovarački stol. Tu ponudu su, kao i uvijek kad je riječ o pregovaranju umjesto ratovanja i ubijanja prvi prihvatili Hrvati (što je zapravo najjači dokaz da nikad nije postojala nikakva zločinačka namjera hrvatske politike u odnosu na BiH), a drugi koji su prihvatili poziv za razgovore bili su Srbi, koji su već tada zapravo vojno osvojili većinu onoga što su htjeli pa su bili svjesni da zbog svoje nadmoćne pozicije na terenu imaju prednost i prilikom mirovnih pregovora, za pregovaračkim stolom. Dakle, taj sastanak nije bio tajan jer se tajni sastanci ne održavaju uz odobrenje međunarodne zajednice, niti se nakon tajnih sastanaka izdaju zajednička priopćenja za javnost. Postavit ćemo tekst prijepisa tog dokumenta kako bi svima bilo jasno o čemu govorimo:

http://i.solidfiles.net/61f25e2d26.jpg

Dakle ,ako netko tvrdi da su se ovdje Srbi i Hrvati „dogovorili o podjeli BiH“ mi već u prvoj točci ove zajedničke izjave vidimo da nema dogovora u svezi Mostara, jer Srbi misle da bi granica trebala biti na Neretvi, a Hrvati misle da cijeli Mostar treba ući pod hrvatski kanton. Ista stvar je u točci 2. To neslaganje dovelo je do toga da je HVO već u lipnju 1992. godine, dakle nekih mjesec dana nakon ovog „sporazuma“ izvršio oslobađanje Mostara i čitave lijeve obale Neretve te je srpski agresor odbačen od rijeke Neretve i potisnut dalje prema Trebinju i Nevesinju. U ovoj operaciji HVO-u je uz samu granicu s Hrvatskom asistirala HV odnosno dijelovi nekih postrojbi HV-a.

U svezi s tom neoborivom činjenicom šuplje zvuči dio iskaza Stjepana Kljuića na haškom sudu u kojem on tvrdi kako se tim „sporazumom“ praktički „Srbima poklonilo pola Mostara i pola Čapljine“. Upravo je apsurdno da čovjek i post festum, dakle nakon operacije „Lipanjske zore“ i dalje može tvrditi nešto što je očigledna laž, a da se pritom niti ne zacrveni od stida.

Isto tako, neki od tih teoretičara urote navode kako sama činjenica da oni razgovaraju o tome „dokle će biti hrvatsko a dokle srpsko“ znači razgovore o podjeli BiH. Međutim, na njihovu žalost, ono što radi protiv njih su kronologija i datumi. Naime, sporazum Carrington-Cutilleiro potpisan je 18. ožujka 1992. i potpisale su ga sve tri strane. Zajednička izjava sa sastanka Karadžić-Boban u Grazu dana je 6. svibnja 1992. U međuvremenu je počela otvorena agresija Srbije na BiH i rat koji se rasplamsao, pa su mirovni posrednici činili sve da vrate zaraćene strane za pregovarački stol, i u svezi s tim ovi načelni stavovi u svezi toga „što će biti hrvatsko a što srpsko“ nije ništa drugo nego pokušaj dogovora o razgraničenju kakvo je predviđeno planom Carrington-Cutilleiro, odnosno mirovnog plana EU-a i UN-a. Druga je stvar što je Alija Izetbegović najprije potpisao taj sporazum ali je kasnije povukao svoj potpis, kao što je to učinio nebrojano puta tijekom tog rata. Izetbegović je potpisao puno više sporazuma sa Hrvatima nego sa Srbima, i gotovo sve do jednog je izigrao (osim Washintonskog sporazuma i sporazuma o zajedničkom vojnom nastupu od 22. Srpnja 1995. A i te je ispoštovao zato jer je iza jednog stajala Amerika a iza drugog Turska, pa je vjerovatno Alija smatrao da nije oportuno izigravati takve velike igrače kao što je sustavno izigravao Hrvate), za razliku od njegovih sporazuma sa Srbima kojih se držao čak i onda kad je svima bilo jasno da je on taj kojeg Srbi izigravaju.

Stavit ćemo na hosting i prijepis ugovora Karadžić-Filipović od2. kolovoza 1991.

http://i.solidfiles.net/ce911ec94d.jpg

I sad vidite, već u točci 2. stoji teza o „suverenosti naroda“, a to je ono o čemu smo pričali i što je bio glavni kamen spoticanja između hrvatske i srbijanske politike. Nakon što su Srbima prvo Slovenci dali za pravo da tumače odredbe važećeg yu-ustava na način da su nositelji suvereniteta narodi a ne republike, ovdje su to učinili i Muslimani, a onda su to sve nevješto zakamuflirali u „osiguranje teritorijalnog integriteteta i političkog subjektiviteta BiH“ ali ne kao samostalne države već u jugoslaviji. A to se potvrđuje dodatno i u točci 3. gdje se navodi da je jugoslavija „najbolje rješenje“ a sve to u trenutku nakon što su Hrvatska i Slovenija već proglasile nezavisnost, nakon što u Hrvatskoj traje rat i nakon što je jasno da se jugoslavija već raspala, i da u svezi s tim ovaj ugovor koji podrazumjeva ostanak čitave BiH u takvoj, krnjoj jugoslaviji ne znači i ne može značiti ništa drugo nego ostanak BiH u velikoj srbiji. I to je cijela poanta ovog sporazuma u kojem se Hrvati spominju tek u točci 5. onako usputno, čisto reda radi. Ako ponovo pogledate snimku protuispitivanja Stjepana Kljuića od strane generala Praljka u svezi s ovom temom, vidjet ćete da čak ni Kljuić nije mogao ne reći da je ovaj sporazum imao tragičan učinak na percepciju hrvatskog naroda prema ovom istom sporazumu.

Tu je nastao i problem jer su tad Hrvati iz BiH i njihovo političko vodstvo reagirali na način da su najavili odcjepljenje od BiH, odnosno da će oni poštovati, priznavati i braniti BiH kao samostalnu u suverenu državu, ali ukoliko se bez njihovog pristanka, kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH, odredi da BiH ostaje u jugoslaviji odnosno praktički u velikoj srbiji, da će se oni ako treba i silom boriti za izlazak iz takve jedne državne tvorbe.

I sad, kad pogledamo realno, u toj su situaciji Srbi odigrali majstorski, Muslimani izdajnički a Hrvati ishitreno i netaktično. Jer vodstvo Hrvata u BiH reagirajući tako ishitreno i ne razmišljajući, zapravo se našlo na liniji glavne srpske teze prema kojem su nositelji suvereniteta narodi, pa prema tome narodi i odlučuju, pa tako i Hrvati u BiH. I zbog toga će nam takav ishitren stav u javnosti i pred haškim sudom zadati velike probleme, pogotovo kad se suci tog suda ne žele upuštati u dublju analizu jednog takvog zahtjeva koji je svakako uvjetan i koji je na liniji obrane suvereniteta BiH. Jer, BiH ukopljena u veliku srbiju izgubila bi ono što se traži u točki 2. „Historijskog sporazuma“ dakle politički subjektivitet, kojeg može imati samo kao suverena država koja je proglasila svoju samostalnost na isti način kao i Slovenija i Hrvatska i da će onda Hrvati u BiH stajati na braniku te i takve države. Odnosno kad reduciramo cijelu tu priču u jednu parolu ona bi zvučala:

„Samostalna i suverena BiH DA, ali BiH kao dio velike srbije NE!“.

Mi osobno ne vidimo ništa inkriminirajuće u takvom jednom stavu, iako smatramo da se on može i drugačije tumačiti, te da su zbog toga, u tom trenutku, ljudi koji su činili vodstvo Hrvata u BiH trebali reagirati hladnije glave, promišljenije i manje ishitreno.

Ali isto tako, teško je ne vidjeti što se dogodilo poslije toga, da su Hrvati izašli ne referendum i glasovali za samostalnu BiH, da su hrvatski zastupnici u BiH parlamentu potvrdili volju birača koje predstavljaju, i da su upravo Hrvati odnosno HVO prilikom prvog vala velikosrpke agresije na BiH u travnju 1992. dali najveći obol u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, jer kao što smo rekli, i kao što činjenice pokazuju, samo su Hrvati bili spremni i organizirani na obranu poučeni onim što se dogodilo u Hrvatskoj, dok su Muslimani bili totalno nespremni, vjerovatno zato jer su se nadali da će Srbi poštovati „Historijski sporazum“ i da ih neće napasti. Tu zabludu Alije Izetbegovića skupo su platili Muslimani, ali i Hrvati Zvornika, Bjeline, Višegrada, Ključa, Prijedora, Bosanskog Šamca i ostalih gradova i općina u kojima su Srbi već tad počinili genocid nad Hrvatima i Muslimanima u BiH.

A upravo zbog toga ovu bilješku ćemo završiti pomalo zlobno prema takvoj politici Alije Izetbegovića. Naime, budući da su se Srbima i njihovom napadu na BiH u travnju 1992. organizirano suprotstavili samo Hrvati, dok su Muslimani bili totalno neorganizirani, nije ni čudo da su u pregovorima o prekidu vatre, nastavku pregovora i načelnom dogovoru oko nekih rubnih područja prema podjeli predviđenoj planom Carrington-Cutilleiro, sudjelovali samo Hrvati i Srbi, jer što imaju Muslimani pregovarati o prekidu vatre kad se oni ni ne bore, a njihove izbjeglice i civilne žrtve rata uglas pjevaju:

„Caritas nas hrani, HVO nas brani“!!

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Ovo je diplomat koji je kardinalu Puljiću rekao: ‘Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u svojim javnim istupa kada god je govorio o ulozi međunarodne zajednice u obespravljivanju Hrvata uvijek je spominjao kako mu jedan zapadni diplomat rekao: “Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite”.

No kardinal nikada nije želio otkriti ime tog diplomata. No, Hrvatski Medijski Servis od pouzdanog izvora otkrio je o kojem je diplomatu riječ. “Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite”, doslovno tako kardinalu je rekao američki veleposlaniku u BiH Thomas Miller, otkrio je izvor HMS, koji je zamolio da mu se ne otkriva identitet.

Miller je bio veleposlanik SAD-a u vrijeme kada je na čelu OHR-a bio Wolfgang Petritsch, a na čelu OESS-a američki diplomata Robert Barry. Barry je netom prije izbora predložio je izmjene Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva, koje je Povjerenstvo usvojilo 14. listopada 2000., mjesec dana prije održavanja izbora. Te izmjene poznate su kao Barryevi amandmani.

Njima je omogućeno da čak trećinu izaslanika u Klub Hrvata Doma naroda parlamenta FBiH izaberu Bošnjaci, iz većinski bošnjačkih županija, što je ustavni sud BiH, 2016. po apelaciji Bože Ljubića proglasio neustavnim i izbrisao iz Izbornog zakona BiH.

Istovremeno je tadašnji visoki predstavnik Wolgang Petritsch nametnuo ustavne amandmane prema kojima je bilo omogućeno da se uz pomoć jedne trećine izaslanika u nacionalnim klubovima, umjesto do tada polovice, može izabrati predsjednik i dopredsjednici FBiH i Federalna vlada  bez stranaka za koje je glasovala većina Hrvata. Uz to dotadašnji paritet u Vladi FBiH je izmjenjen, pa je umjesto polovice određeno da Hrvati imaju tek trećinu ministarskih pozicija u Vladi FBiH.

Thomas Miler osobno se angažirao u sastavljaju Vlade FBiH, koju je činila tzv “Alijanse za promijene”, predvođena SDP-om, u kojoj su umjesto HDZ-a, stranke za koju je tada glasovala većina hrvatskih birača izašlih na izbore, Hrvate predstavljali minorna stranka Krešimira Zubaka Nova hrvatska inicijativa i Lijanovići.

Cilj projekta bio je napraviti vladu s unitarno-građanskim strankama koja bi provodila američke interesa u Bosni i Hercegovini, a u to vrijeme došlo je i do slabljenja utjecaja Europske unije.

Odgovor HDZ BiH, ali i ostalih prohrvatskih stranaka bio je osnivanje Hrvatskog Narodnog sabora u Novom Travniku i najava proglašenja Hrvatske samuprave. Milerov i Petritschew odgovor bio je smjena tadašnjeg lidera HDZ BiH i hrvatskog člana Predsjedništva BiH Ante Jelavića, tenkovsko uništavanja Hercegovačke banke i pokretanje montiranih sudskih procesa protiv hrvatskih političara./HMS/

Kardinal Puljić: Jedan mi je veleposlanik rekao: Hrvati, ili ćete se iseliti ili asimilirati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Memorandum BOING – autentičan dokument iz 1999. ili vješta politička provokacija?

Objavljeno

na

Objavio

Dio elektroničkih medija u Hercegovini objavio je ovih dana Memorandum BOING, navodni bošnjačko-muslimanski dokument sličan velikosrpskom „Načertaniju”. Prema pisanju medija, iza ovog dokumenta, koji je navodno sastavljen još u lipnju 1999. stoji Bošnjački institut Adil Zulfikarpašić.

Portal Dnevnik.ba, koji je objavio sadržaj dokumenta, ograđuje se od njegovog sadržaja, jer “nisu sigurni u autentičnost samog Memoranduma BOING”.

-Također, naglašavamo ukoliko je Memorandum BOING post festum napisan onda je riječ o vrhunskoj analizi, a ukoliko je, pak, plan, onda se zaista uspješno i vrhunski provodi i ovom prilikom odajemo priznanje autoru – navodi portal Dnevnik.ba te dodaje da je Memorandum BOING, zapravo, platforma za razvoj bošnjačke unitarističke i centralističke ideje kojom se bh. Hrvati pretvaraju u nacionalnu manjinu.

Međutim, poznavatelji političkih prilika u BiH nisu previše skloni tvrdnjama o autentičnosti ovog dokumenta.

-Bošnjački institut u Sarajevu otvoren je 2001. godine. Stoga, nije niti mogao iskreirati spomenuti dokument u lipnju 1999. Drugo, pogledajte jezik koji je dokument pisan. Teško je vjerovati da netko od velikobošnjačkih intelektualaca koristi jezik kojim je dokument pisan. I treće, dokument doista obiluje preciznim političkim analizama koje je moguće sažeti retroaktivno ali ne i u percepciji dva desetljeća unaprijed. Stoga, navodni Memorandum BOING treba gledati isključivo kao pokušaj političke provokacije temeljene na činjenicama – odgovor je koji smo dobili od jednog relevantnog izvora u Mostaru.

Memorandum „BOING“ se provodi u političkom životu BiH

Međutim, bez obzira na motive nastanka tzv. Memoranduma BOING, uslijedile su i vrlo zanimljive reakcije. Tako su se na tu temu jučer oglasili bivši saborski zastupnik dr. Ivan Bagarić i Mijo Tokić, jedan od utemeljitelja HDZ-a BiH.

-Ovih dana u medijskom prostoru je sporni Memorandum „BOING“. Neovisno tko mu je autor i s kojim je motivima pisan, očito je da se provodi u političkom životu BiH.

U BiH je na djelu antihrvatska politika. Nažalost, ali i nedjelotvorna hrvatska politika, površna i pasivna, politika nečinjenja i propusta. Politika od koje Hrvati imaju malo koristi.

Hrvati u BiH moraju imati svoju politiku a za njezinu provedbu i rezultate odgovornost moraju preuzeti oni koji je provode – legalno i legitimno izabrani narodni predstavnici. Nažalost, sada na hrvatskoj političkoj sceni u BiH postoje samo stranke i strančice kojima je sav smisao sudjelovanje u vlasti. Vrijeme je da hrvatske političke stranke (kojima je do hrvatskih interesa u BiH), ne gubeći svoj identitet, postanu servis Hrvatskom narodnom saboru u kojem bi se kreirala nacionalna politika. Vrijeme je za promjenu djelovanja! Ukoliko svi u BiH promjeni pristupimo odmah, moći ćemo zaštititi vlastiti narod ali i mir i prosperitet države – jer postojeće stanje svemu tome je prijetnja – navodi se u dopisu dr. Ivan Bagarić i Mijo Tokić.

Što piše u Memorandumu BOING: 

“1.   Umanjiti odgovornost Bošnjaka za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH hrvatske i srpske nacionalnosti osigurati Bošnjacima dugotrajan status apsolutne žrtve.

2.    Ne dozvoliti da se baca ljaga na pripadnike Armije BiH, posebno na generale.

3.    Bošnjački narod izolirati od informacija hrvatskih i srpskih medija, usaditi mu osjećaj pravednika i najveće žrtve. Jačati želju za osvetom. Obučiti ga da prekida protubosanski dijalog, da sve argumente Srba i Hrvata u BiH koji nisu na fonu unitarne BiH nazivaju fašističkim i separatističkim.

4.    Izbjegavati nacionalnu retoriku. Kao većinski narod zagovarati građansku državu. Vezati nacionalni pokret uz novu bošnjačku nacionalnu stranku, koja će imati građanski, a ne nacionalni predznak, kako bi se za ovaj projekt pridobili i predstavnici međunarodne zajednice, posebno Amerikanci.

5.    Iz pozicije žrtve vršiti snažne pritiske na predstavnike međunarodne zajednice u BiH. Od OHR-a međunarodnim lobiranjem i pomoću bošnjačkih prijatelja iznuditi izmjene izbornog zakona koje će onemogućiti antibosanskim snagama da ucjenjuju u federalnom parlamentu (ovaj je dio već ostvaren Petrischevim amandmanima)

6.    Izmjenama izbornog zakona predstavničku demokraciju u Federaciji pretvoriti u pripadničku. Imenovati svoje ljude na sva mjesta koja pripadaju Hrvatima, tamo gdje to omogućuju nedostaci izbornog zakona.

7.    Osigurati da visoki predstavnici u BiH budu politički ”mekani” i lako potkupljivi. Potkupiti sve buduće visoke predstavnike u BiH kapitalom iz prijateljskih zemalja istoka. Preko OHR-a iznuditi izvođenje vladavine Bošnjaka putem ”građanske vlade” u Federaciji. Ukoliko se Hrvati budu pozivali na zakone pritiskom na OHR putem naklonjenih članica PIC-a, suspendirati izborna tijela. U Ustavnom sudu Federacije postaviti svoje ljude koji će se proglasiti nenadležnim.

8.    Pronaći podobne Hrvate i Srbe u Federaciji koji će nasjesti na priču o građanskoj BiH. Ako se takvi ne mogu pronaći kao benevolentni i lojalni ovoj ideji kupiti ih pozicijama, slavom i moći. Ako ne bude niti takvih, pronaći korumpirane i ucijeniti ih.

9.    Među Hrvatima u BiH, kao slabom i neorganiziranom političkom korpusu pronaći ljude iz medija koji su voljni raditi za ovaj projekt.

10.    Osnovati novinu na hrvatskom jeziku koja mora biti instalirana u Hercegovini, kako bi se odagnale sumnje da ju kontrolira Sarajevo. Pored novine, nastojati u svim ostalim medijima osigurati minimalno jedan probosanski orijentiran koji bi djelovao s hrvatskih područja, čime bi učinak bio veći.

11.    Osnovati stranku s hrvatskim predznakom koja mora imati radikalnu hrvatsku retoriku, kako bi se odagnale sumnje da je stranka probošnjačka. Pogodnost kod hrvatskih radikala jeste politička srbofobija. Kooptirati u tijela nove građanske Vlade Federacije one Hrvate kojima je srbofobija jedini politički kredo. Za šefa te probosanske hrvatske stranke postaviti čovjeka ograničene ubrojivosti, koji je poslušan i ne vrluda, kako bi ga se moglo držati pod kontrolom, a čiji je probosanski politički kredo oformljen i provjeren ranije. Rezultate te stranke u medijima maksimalizirati. Nakon njenog ulaska u Vladu u Bosni joj osigurati podružnice, kako ne bi doživjela fijasko, te fingirati izborne rezultate iste stranke ubuduće bošnjačkim glasovima, kako bi stranka preživjela.

12.    Preuzeti javne medije u državi. Preko njih kriminalizirati i držati u šaci sve one koji se budu odupirali ovom probosanskom projektu. Na čelo javnog emitera postaviti također intelektualno ograničenog čovjeka zadojenog ekstremno lijevim načelima. Kako bi se kod stranaca stvorio privid građanskih medija povremeno napadati benigne islamske grupe poput vehabija i sl. Davati im veliko značenje i predstavljati ih kao stalnu opasnost, a građansku bošnjačku ideju predstavljati kao jedinu koja se u stanju suprotstaviti radikalizaciji i islamizaciji bh društva. Za to vrijeme na terenu raditi na radikalnoj islamizaciji Bošnjaka, putem ubačenih NVO grupa s istoka, kojima je potrebno osigurati financiranje.

3.    Politički eutanazirati Hrvatsku. Ponavljanjem priče o dogovoru Boban-Karadžić i Tuđman-Milošević novim liderima u Hrvatskoj dati do znanja da je BiH sklizak teren na koji ne trebaju ulaziti. Svaki pokušaj RH lidera koji bi bio na tragu jačanja položaja Hrvata u BiH prozvati preko javnih medija i denuncirati propagandom o obnovljenom Karadžić-Boban putu.

14.    Poticati ostanak HDZ-a na vlasti u Hrvatskoj. Zbog grijeha prošlosti RH Vlada na čelu sa slabim i pokajničkim HDZ-om nije nikakva prijetnja bošnjačkoj ideji. Preko Bošnjaka u RH Saboru jačati identitet Bošnjaka u RH i ostanak HDZ Vlade. HDZ je sam po sebi, zbog međunarodno prihvaćene priče o podjeli Bosne, već eutanaziran. Sprječavati dolazak lijeve Vlade s državničkim načelima na vlast u RH. U slučaju dolaska takve Vlade na Vlast, jačati neprijateljstvo i nenaklonjenost Hrvatima u BiH prema ideji ljevice, propagandom o povratku komunista. Raširiti svijest među bošnjačkim liderima da ljevica u Hrvatskoj može biti opasnija za projekt unitarizacije BiH od RH desnice i dodatno ih obučiti za komunikaciju s njima.

15.    Nakon iznuđenih izbornih amandmana (Petritsch op.a) u Federaciji uvesti građansku demokraciju po volji većine. Sve protubosanske snage držati u oporbi. Držanje Hrvata u oporbi pravdati višim patriotizmom. Imenovanje Federalne Vlade mimo Ustava pravdati potrebom da se spriječi kaos. Povike o konstitutivnosti Hrvata, koji će se javiti nakon toga, gušiti propagandom kako nisu samo HDZ Hrvati dobri Hrvati. Izbjegavati teme poput konstitutivnosti, Ustava, kolektivnih prava. Jačati teme poput programske i ideološke koalicije i sl.

16.    Naše Hrvate gurati u medije, naročito na HRT, instalirati pod svaku cijenu na HRT provjeren probosanski kadar koji će osigurati termine probosanskim snagama na HRT (ovaj je dio već odrađen preko Marije Topić Crnoje op.a).

17.    Činjenicu da je većina Hrvata i dalje vezana uz nacionalne stranke razbiti iluzijom o tome kako ih više od pola glasuje za vodeću građansku stranku.

18.    Nakon ukidanja prava na predstavničku demokraciju Hrvatima u FBiH, slabiti i sotonizirati njihovo prirodno približavanje Srbima do čega će zasigurno doći uslijed unitarizacije u Federaciji. Približavanje Hrvata i Srba u BiH najopasnija je posljedica našeg cijelog projekta pretvaranja Federacije u građansku državu, koja može izazvati slovensko-hrvatski efekt već viđen u Jugoslaviji te dovesti do formiranja političke osovine u BiH, koja bi mogla promijeniti sudbinu BiH.

19.    Sve Hrvate koji budu zagovarali suradnju sa Srbima u BiH javno prozivati kao srpske plaćenike. Na javnim medijima perpetuirati dokumentarne filmove o srpskim zločinima nad Hrvatima.

20.    Koristiti jaki antisrpski sentiment u RH kako bi se diskreditirali hrvatski lideri u BiH koji komuniciraju sa Srbima. Svaki sastanak hrvatskih i srpskih lidera u BiH nazvati koalicijom i političkim paktiranjem, raditi paralelu sa Boban-Karadžić sastancima.

21.    Jačati prijateljstvo s Hrvatima u Hrvatskoj na svima razinama. Dogovoriti s građanski orijentiranim Vukovarcima prijateljstvo Sarajeva i Vukovara. Iskoristiti antihercegovačko raspoloženje u Hrvatskoj kao argument za negiranje protuhrvatskog raspoloženja kod Bošnjaka argumentima da Hrvati u RH i oni u BiH te da su oni u RH dobri, a naši u BiH loši.

22.    Osmisliti SANU II i putem javnih medija u BiH i svojih ljudi u RH širiti propagandu o ”SANU-u II” i time plašiti Hrvate u RH i u Federaciji novim velikosrpskim projektom kako bi se osporio politički dijalog Hrvata sa Srbima.

23.    Sve građanski orijentirane Srbe i Hrvate koji u početku nasjednu na ideju ovog projekta, a u međuvremenu ustanu protiv njega medijski izolirati i politički eutanazirati. (Ovo se već dogodilo Vlaisavljeviću i Lovrenoviću).Bošnjake koji ustanu protiv ovog projekta javno izopćiti i diskreditirati na sve moguće načine.

24.    Svaki zahtjev za Trećim entitetom gušiti pričom o ”hrvatskoj Posavini” kao bošnjačkoj dudi varalici za Hrvate. Posavinu javno priznati kao jedini komad BiH koji pripada Hrvatima kako bi se zahtjevi za Trećim entitetom što intenzivnije gasili.

25.    Sufinancirati djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

26.    Sufinancirati djelovanje Islamske zajednice u Hercegovini.

27.    U Međunarodnim krugovima propagirati stanje apartheida u Sandžaku i Hercegovini. Negirati priču o etnički očišćenom Sarajevu te o pola milijuna Hrvata i Srba koji nedostaju na većinskim bošnjačkom području u BiH. Priče o apartheidu na bošnjačkom području nazivati fašističkim i monstruoznim optužbama.

28.    Posebnu pažnju posvetiti Mostaru. Pokušati preko suradnje s Turskom u Istočni Mostar nastaniti tisuće novih studenata koji trebaju biti budući bošnjački lideri Mostara i Hercegovine.

29.    Posebnu pažnju posvetiti eksploatiranju snažne simbolike svećenika kod Hrvata. Budući da oni imaju ogroman utjecaj na katolike u BiH pronaći nekoliko svećenika koji će raditi za našu stvar i dati im medijske i svake druge privilegije. Pronaći najtaštije među njima, koji će za malo medijske pozornosti potpuno prigrliti bošnjački nacionalni program.

30.    Razvijati svijest o genocidu u Srebrenici. Židovskim modelom eksploatacije genocida slabiti položaj Banjaluke. Negirati u međunarodnim kontaktima turski genocid nad Armencima, kako bi se osigurala dugoročna potpora Turske.

31.    Iskoristiti pripadnost islamu kod Amerike; uvjeriti ih da pomaganjem Muslimana na Balkanu imaju dugoročno jak protuargument kod islamskih zemalja za sve optužbe kako je Amerika antiislamska.

32.    Jačati suradnju s Turskom i koristiti njezine resurse moći u svijetu. Privatno na sastancima s Turcima izražavati im vjernost i pripadnost jednoj naciji. Javno se u BiH ograđivati od turkofilije, kako bi se zadržala patriotska probosanska pozicija.

33.    Sve osobe iz srednjovjekovne bosanske povijesti, bili oni pravoslavci ili katolici, proglasiti drevnim Bošnjacima, kako bi se osigurao višestoljetni nacionalni kontinuitet i ujedno priskrbio imidž temeljnog naroda. Ujedno Hrvate i Srbe u BiH proglasiti doseljenicima.

Ovom planu potrebno je pristupiti odmah i bez odgađanja.
Bošnjački institut u Sarajevu – Fondacija Adil beg Zulfikarpašić,
Sarajevo, 17. lipnja 1999.”

M.J.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari