Pratite nas

U potrazi za Istinom

„Caritas nas hrani, HVO nas brani“!!

Objavljeno

na

O NEKIM SASTANCIMA, SPORAZUMIMA I “SPORAZUMIMA” O POLITIČKOM USTROJSTVU BiH

Nakon što smo naučili kontekst sastanka između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, i nakon što smo vidjeli da od tog mita nema ništa, trag nas vodi na početak priče o „podjeli Bosne“.

A taj početak je 12. lipnja 1991.godine kad su se u Vili Dalmacija u Splitu sastali u troje predsjednici Hrvatske i Srbije te predsjednik predsjedništva BiH, dakle Tuđman, Milošević i Izetbegović. Razgovori su trajali pet sati, a u službenom priopćenju je istaknuto da su razgovori:

…izrazili maksimalan stupanj otvorenosti i dobre volje da se dođe do prijedloga riješenja koji će biti u interesu svih naroda. Predsjednici su suglasni da treba ubrzati rad na osnovi prijedloga izloženih na sastanku u Sarajevu (održanog 6.lipnja na kojem su Izetbegović i Gligorov ponudili kompromisno rješenje krize, tj. tzv federalnu konfederaciju sa svrhom opstanka sfrj op.a.). S obzirom da će u narednih nekoliko dana biti izvršene konzultacije u republikama o svim prijedlozima sa satanka u Sarajevu, stvoritće se uvjeti za brže definiranje i preciziranje elemenata za izlaz izdržavno-političke krize, odnosno za pravedno uređenje odnosa između naroda ir epublika SFRJ. Pri tome se polazi od načela nacionalne ravnopravnosti i uvažavanje interesa svih naroda SFRJ. Razgovori trojice predsjednika bit će nastavljeni početkom idućeg tjedna…
(Izvor Hina 12.06. 1991.)

Neslužbeno je pak “procurilo” da se tijekom susreta razgovaralo o Bosni i Hercegovini, među ostalim i o mogućnostima njene kantonizacije. (Hina12. 06. 1991.)
Gotovo da nema medija u bivšoj državi koji slijedećih dana nisu pisali o toj temi. Već iz naslova mogu se naslutiti političke opcije što su ih pojedine novine ili autori zagovarali:
Večernji list: “Bosna kao Švicarska” 13. 06. 1991.
Vjesnik: “Raspad BiH je i raspad Jugoslavije” 14. 06. 1991.
Večernji list: “Kantonizacija im zanimljiva” 14. 06. 1991.
Globus: “Bosna šaptom pade” 14. 06. 1991.
Večernji list “Bosna drma Hrvatsku” 14. 6. 1991.
Slobodna Dalmacija: “Kantoni-gotova stvar” 17. 06. 1991.
Oslobođenje: “Cijepanja neće biti” 18. 06. 1991.
Vjesnik: “Svakom njegov” 18. 06. 1991.
Danas: “Sve bosanske nijanse” 18. 06. 1991
Danas: “Forsiranje Bosne” 18. 06. 1991.
Oslobođenje: “Kantonizacija BiH za i protiv” 19. 06. 1991.
Oslobođenje: “Nebulozne ideje” 19. 06. 1991.
Vjesnik: “Kantonizacija nije moguća” 20. 06. 1991.
Borba: “Koliko kantona za zemlju Bosnu?” 20. 06. 1991.
Oslobođenje: “BiH – jedan kanton” 21. 6. 1991.
Oslobođenje: “Zajednička a ne nacionalna država” 22. 6. 1991.
Arena: “Kukavičje jaje za Bosnu” 22. 06. 1991.
Oslobođenje: “Ostvarivanje nacionalne i druge ravnopravnosti” 25. 6.1991. … itd

(Citirano prema: Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, stranica 158.)

Dakle, u danu i tjednu nakon tog sastanka, počela je priča o “podjeli Bosne”. S druge strane, ne postoji niti jedan dokaz da je nakon sastanka u Karađorđevu bilo tko, bilo koji medij, pisani ili elektronički, bilo koji političar ili politički analitičar govorio i spominjao priču o “podjeli Bosne”. Zapravo, prvi put se nešto nalik tome spominje upravo u gore spomenutom članku iz Globusa od 14. lipnja pod naslovom “Bosna šaptom pade?” gdje se javlja MikoTripalo koji kaže:

Čuo sam iz pouzdanih izvora da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu sjedili pored geografskih karata, djelili Jugoslaviju i nisu se mogli dogovoriti”

(Globus, 14.6.1991)

Dakle ni on nije tvrdio da su Milošević i Tuđman “djelili Bosnu”,nego da su “djelili jugoslaviju”, te da se “nisu mogli dogovoriti”.

Ali je zanimljivo da je Globus tu tezu plasirao upravo tada. U međuvremenu,ovaj splitski sastanak je “zaboravljen” i u medijima, ali što je puno bitnije, i na haškom sudu. Ta priča koja se tada počela plesti u Globusu željnom senzacije će u stvari biti mala gruda koja će zakotrljati lavinu, i to u krivom smjeru, u smjeru koji nas ne približava, nego nas udaljava od istine.

Da tomu nije tako teoretičari „podjeleBiH u Karađorđevu“ ne bi nastojali prešućivati ovaj splitski sastanak u troje,a kad naiđu na nekog bolje informiranog tko zna za ovaj sastanak onda počnuvrtiti priču i govoriti kako je ovaj sastanak samo produžetak onoga što je„dogovoreno u Karađorđevu“. Naravno, uvijek bez iti jednog jedinog dokaza.

Štoviše, ovaj splitski dogovor trojice predsjednika kasnije će se pretočiti u plan Carrington-Cutileiro a iz kojeg proizlaze i planovi Vance-Owen te Owen-Stoltenberg.

I na kraju za sve to, za taj dogovor trojice predsjednika izabranih na demokratskim izborima koji je pretočen u mirovni plan kojeg su sastavljali mirovni posrednici koji su zastupali UN i EU, a koji će biti proglašen gotovo pa zločinom, neće biti krivni Milošević ni Izetbegović ni Carrington ni Cutilleiro ni Vance ni Owen ni Stoltenberg.. nego samo Tuđman.

Naravno, bez iti jednog jedinog dokaza. Dokazi koji postoje odvest će nas na suprotni put od onoga kojim nas žele voditi haške optužnice i presude poduprte upravo nacistički nastrojenim medijima (bar u svezi teme o muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH).Kažemo „nacistički nastrojeni mediji“ jer one „istine“ koje nam oni pokušavaju servirati, a koje ne drže vodu čim se krene u malo dublju analizu su najobičnije laži, za koje nema nikakvih dokaza, a upravo je nacistički ministar informiranja Goebles osmislio slogan po kojem se sad radi direktno protiv HVO-a, Hrvata u BiH i Herceg-Bosne a indirektno i protiv Hrvatske (važi samo zaslučajeve Blaškić i Kordić-Čerkez), kad je rekao da „sto puta ponovljena laž postaje istina“ te da „što je laž veća i apsurdnija, to će većina ljudi prije u nju povjerovati da je istina“. Inicijalni dokaz u priči o „podjeli Bosne“ haškom sudu je u uvodnom izlaganju svoje obrane iznio Radovan Karadžić. On je sudu predočio onovremeni dokument, snimku svog razgovora s Miloševićem koji se odvija dva dana nakon što je Karadžić razgovarao s Izetbegovićem a koji mu je ponudio „da podjelimo Bosnu“. To se sve događa u svibnju 1991. godine, dakle prije splitskog sastanka. Poveznica na taj dokazni predmet u predmetu Karadžić, snimka razgovora Karadžića i Miloševića iz svibnja 1991.:

Iako se ovdje radi o prepričavanju, odnosno dokazu iz druge ruke, kojeg još slabi činjenica da je Karadžić sociopat i bolesni lažljivac, mi nemamo nikakvog razloga sumnjati da u ovom slučaju Karadžić laže Miloševiću iz bar dva razloga. Prvi je razlog taj što su tad Karadžić i Milošević bili u iznimno dobrim odnosima, praktički je Karadžić bio Miloševićev čovjek u BiH (Kasnije, nakon što je skupština RS-a odbila Vance-Owenov plan, a zatim i plan kontaktne skupine ti su odnosi postali narušeni a Srbija je čak uvela i sankcije RS-u 1994.).

Drugi razlog zbog kojegu ovom slučaju možemo vjerovati Karadžiću jest njegova pretpostavka koja je u to vrijeme izgledala kao SF, čista znanstvena fantastika, a to je ova teza da Izetbegović hoće „jednu enklavu u dolini Bosne koja mu treba za islamski svijet“. Međutim, kad su krajem 1992. i početkom 1993. godine konture politike stvaranja muslimanske državice unutar BiH postale jasno vidljive, a za tim i sve ono što slijedi kasnije s Mudžahedinima i njihovom povezanošću s tvtrkom TWRA iz Beča koja ih je financirala i da je to sve išlo preko Hasana Čengića koji je iranski igrač u politici Alije Izetbegovića, i kad onda vidite da je ta ista TWRA koja je financirala i na sve načine logistički pomagala mudžahedine u BiH isto tako logistički stajala iza napada na WTC u SAD-u dana 11. rujna 2001.godine, onda dođete do zaključka do kojeg su došli i Hrvatica Višnja Starešina i Musliman Esad Hećimović koji su se tim problemom dublje bavili, da je ovo jedna priča koja prerasta okvire „balkanskih sukoba“ i da su ti ratovi od nekog iskorišteni da se stvori ono što će se kasnije zvati Al-qaida a danas možda i ISIS kao vojna sila ili ISIL kao država odnosno kalifat. Mi mislimo da je upravo ta „viša dimenzija“ cijele ove priče i jedan od glavnih, ako ne i glavni uzrok zbog čega su na haškom sudu i u svjetskoj javnosti prošle neke teze koje su u opreci s najelementarnijim zdravim razumom.

Sve to i još puno više od toga želi se sakriti, prekriti i pokriti mitom o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ i cijele jedne teorije koja iz tog mita proizlazi, a koja nemilosrdno gazi, zaobilazi i preskače činjenice, a kupi razne dezinformacije, poluistine, neistine,istinite događaje u izmijenjenom vremenskom ili prostornom kontekstu, polu-informacije ili skupno rečeno – laži.

Što se tiče međunarodne zajednice, već smo naveli i to nekoliko puta razloge zbog kojih oni guraju takav scenarij. Osim puno neugodnih pitanja o mudžahedinima tu su i pitanja oko neučunkovitosti zaštite: prvo Vukovara, pa Sarajeva pa Srebrenice, ali i Bihaća kojeg je umjesto njih, umjesto međunarodne zajednice, zaštitila „Tuđmanova zločinačka politika“ i Hrvatska vojska koja se u presudi u predmetu Naletilić-Martinović u paragrafima 203. i 205.  naziva „okupacijskom silom u BiH“ a koja i upredmetu šestorke ima isti status. S obzirom na tu činjenicu valja nadopuniti našu tezu da se u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez Republiku Hrvatsku i njene institucije kao što je to Hrvatska vojska napada indirektno, jer nakon paragrafa 203. i 205. u djelu presude u predmetu Naletilić-Martinović koji se odnosi na tezu o međunarodnom sukobu, kao i u još uvijek nepravomoćnoj presudi šestorci u djelovima presude koji se odnose na teze o međunarodnom sukobu i udruženom zločinačkom poduhvatu, Hrvatska je također napadnuta direktno.

Što se tiče Slovenaca naveli smo već koji su njihovi razlozi gurati priču o Karađođrevu, a to je da bi u drugi plan pao sporazum Kučan-Milošević od 24. siječnja 1991. i njihovog dogovora sa Srbima.

Što se tiče hrvatske oporbe iz devedesetih, oni su tu priču gurali u devedesetima kako bi oblatili Tuđmana i dokopali se vlasti, ali kako je Tuđman bio od malo tvrđeg materijala i kako je njega bilo teško srušiti a nemoguće pobjediti u demokratskoj utakmici na izborima, to je Tuđman raznim Mesićima ,Bancima, Paragama, Čičcima, Manolićima, Gotovcima, Pusićkama, Račanima i ostalima ponabijao komplekse, zbog čega oni iz osvete i jala nisu prestali širiti taj mit ni nakon njegove smrti ni nakon što su, bar većina njih, došli na vlast.

Što se tiče Srba iz Hrvatske, odnosno iz onih djelova Hrvatske koji su do 1995. godine bili pod okupacijom, oni guraju taj mit jer on prikriva njihov kukavičluk. Dakle, njima je lakše bilo reći da je sve dogovoreno nego priznati da su obične kukavice za koje je čak i Milošević na VSO-u 14. kolovoza 1995. rekao  „da su imali sve uslove da se brane, ali su pobegli kao zečevi i zakrčili puteve u sveopštoj bežaniji“. Ono što je zanimljivo jest i to da navodno ekstremni desničar Dobroslav Paraga dijeli isti stav kao i primjerice srpski gradonačlenik Knina prije Oluje Kovačević, ili notorni Vojislav Šešelj. Svi oni naime tvrde da je „Oluja dio dogovora iz Karađorđeva“:

http://www.hsp1861.hr/vijesti1/010804sdjl.htm

Što se tiče BiH-Muslimana izlišno je objašnjavati zašto oni guraju taj mit i to iz svih političkih i ideoloških pozicija.

Što se tiče Srba u Srbiji to je zanimljivo gledište. Svi oni koji su okrenuti projugoslavenski i kvaziliberalno kao na primjer nekakav Čeda Jovanović također podržavaju tu teoriju kao što je podržavaju i primjerice nereformirani makedonski komunisti čiji bivši predsjednik Kiro Gligorov je bio jedan od aktivnih kreatora tog mita. Osim projugoslavenski nastrojenih Srba mit o Karađorđevu podupiru i pojedini intelektualci iz Srbije koji su prosrpski domoljubno nastrojeni, ali kao inteligentnim i obrazovanim ljudima koji žive bez iluzija i jasno im je da je velikosrpska osvajačka politika ta koja je prvi glavni i osnovni krivac za sva zla koja su se dogodila na području ex-yu devedesetih, ali kao srpski domoljubi ne žele da sva krivnja padne na Srbiju nego da dio krivice padne i na Hrvatsku, i zbog toga svjesno podržavaju tu laž. Ipak, u Srbiji to nije većinsko mišljenje, i to iz razloga jer najveća većina Srba iz Srbije smatra da Srbija ni uncu nije kriva za rat već da su krivi Hrvatska, Kosovo, Muslimani, Slovenija, te naravno nezaobilazni Njemačka.Amerika, CIA i Vatikan. Ipak, neki ljudi koji su bili direktni sudionici vremena, poput srbijanskog člana predsjedništva SFRJ Borisava Jovića u posjedu su vrlo snažnih argumenata koji cijelu priču oko Karađorđeva razobličavaju kao najobičniji mit i najobičniju laž.

Mit o Karađorđevu potreban je svima i iz još jednog razloga. Da bi se prikrilo da su Srbi i Muslimani pregovarali, razgovarali i dogovarali se iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a pregovore su završili famoznim „historijskim sporazumom Srba i Muslimana“ dana 2. kolovoza1991. godine.  Međutim, nisu tu Srbi i Muslimani sjeli jedan dan pa se dogovorili, ili „pola sata šetali šumom pa se dogovorili“, već su to bili dugi i iscrpni razgovori i pregovori koji su trajali od 8. srpnja do 2. kolovoza kad su zaključeni sporazumom Radovana Karadžića i „Alijinog diplomate“ Muhameda Filipovića koji je skupa s Adilom Zulfikarpašićem zastupao Aliju Izetbegovića i zapravo čitav muslimanski narod u BiH u cjelini. O tom sporazumu šire se informirajte u članku sjajnog hrvatskog povjesničara Ante Nazora:

http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/46121-bio-sam-alijin-diplomata-tko-je-s-kim-pregovarao-u-bih.html

Nedavno smo na našu stranicu postavili dio protuispitivanja svjedoka optužbe Stjepana Kljuića koje je vršio upravo general Praljak, a koji se odnosi na ovaj sporazum. Ponovimo tu poveznicu:

Kao što i sami vidite, ovdje je Stjepan Kljuić najprije krenuo s pričom kako Alija Izetbegović ne samo da nije podržavao te pregovore i taj sporazum, nego da je imao i presudnu ulogu u rušenju tog sporazuma. Nakon toga ga je general Praljak matirao izjavom samog Filipovića danog u jednoj tv-emisiji u kojoj Filipović govori kako ga je poslao na te pregovore „rahmetli Alija“. Tad Kljuić naglo mjenja priču i počinje pričati kako je Alija kao „praktičar-političar“ htio izmjeriti puls muslimanskog naroda i kako će Muslimani reagirati na jedan takav sporazum, pa da su Muslimani u većini na to reagirali negativno te da je to odbačeno.

Međutim, postoji i izjava o tom događaju jednog drugog važnog svjedoka vremena, a to je hrvatski predsjednik doktor Franjo Tuđman. O Franji Tuđmanu njegovi neprijatelji govorili su svašta,ali mi nikad nismo uspjeli naći da ga je bilo kada bilo tko ozbiljan optužio da laže (za razliku od Mesića, na primjer). To je stoga jer je Franjo Tuđman uvijek govorio istinu i uvijek je bio iskren. Predsjednik Tuđman dao je 19. kolovoza 1995. godine intervju novinarki Thierry Thiller za Francusku televiziju FR-2 u kojoj je govorio o Ashdownovoj salveti, ali se usput osvrnuo i na ovaj sporazum.

„…

No, dužan sam još u odgovoru na Vaše pitanje dodati – u okviru traženja izlazka iz krize na tlu bivše Jugoslavije, Muslimani su na početku pokušavali ostvariti sporazum sa Srbima. Ali Srbi taj sporazum nisu prihvatili, nisu prihvaćali bosanske Muslimane u svoje krilo, vjerovatno zbog toga što u Srbiji ionako imaju veliki broj muslimanskog življa u Sandžaku i na Kosovu.

…”

Mi nemamo dakle neki snažan dokaz da je Izetbegović odbacio taj sporazum, ali zato imamo dokaz da je Izetbegović, a nakon što su srbo-crnogorski rezervisti iz podgoričkog korpusa tzv. JNA razorili sva hrvatska sela u općini Ravno koja se nalazi u BiH 5. i 6. listopada 1991. izjavio “to nije naš rat” odnosno, ispoštovao je taj ugovor o nenapadanju i nemiješanju. Upravo zbog toga su Srbi i tražili takav sporazum, koji im jamči da se Muslimani neće miješati dok oni vrše agresiju na Hrvatsku. A Stjepan Kljuić ovdje laže i obmanjuje kad kaže da je takav sporazum podrazumijevao da se Muslimani odazovu na srpsku mobilizaciju. Srbima je bilo sasvim dovoljno da se oni ne miješaju, jer su Srbi tada bili nadmoćniji od Hrvata i u ljudstvu, a o tehnici, naoružanju, streljivu, obučenom kadru i ostalim vojnim nužnostima da i ne pričamo. Osim toga, oni su još 1990. godine oteli naoružanje teritorijalne obrane kako Hrvatskoj tako i BiH, ali interesantno je da Sloveniji nisu oteli naoružanje TO što je još jedan dokaz u prilog teoriji da je ono što su srpski i slovenski intelektualci zamislili još sredinom osamdesetih u dobroj mjeri i operacionalizirano devedesetih godina prošlog stoljeća.

Osim toga mi smatramo da Stjepan Kljuić laže pred sudom kad kaže da nikad nije čuo za sporazum Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. godine, jer je jednostavno nemoguće da čovjek koji je bio u to vrijeme član krnjeg i već odavno nelegitmnog predsjedništva BiH ne zna za taj ugovor koji je, kad se sve sagleda možda i najvažniji ugovor potpisan u svezi s ratom u BiH a kojeg se danas također sustavno prešućuje. O tom ugovoru, kao i o svim implikacijama koje proizlaze iz njega pisat ćemo kad to dođe na red, i one činjenice i dokazi koje ćemo izvesti u svezi s tim ugovorom zamislit će svakoga tko i dalje tvrdi da je hrvatska politika ta koja je u toj cijeloj priči kriva politika.

Budući da teoretičari urote o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ nemaju nikakvog dokaza da je u Karađorđevu o čemu takvom uopće bilo riječi, oni puno pažnje poklanjaju tzv. „sporazumu“ Boban-Karadžić iz Graza od 6. svibnja 1992. godine. Tu se opet spominje „tajni sastanak“, i postizanje sporazuma, iako su tu u stvari ne radi ni o kakvom sporazumu već o zajedničkoj izjavi odnosno priopćenju za javnost. Naime,nakon velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. mirovni proces doveden je u slijepu ulicu. Međunarodni mirovni posrednici stoga su nastojali na sve načine vratiti zaraćene strane za pregovarački stol. Tu ponudu su, kao i uvijek kad je riječ o pregovaranju umjesto ratovanja i ubijanja prvi prihvatili Hrvati (što je zapravo najjači dokaz da nikad nije postojala nikakva zločinačka namjera hrvatske politike u odnosu na BiH), a drugi koji su prihvatili poziv za razgovore bili su Srbi, koji su već tada zapravo vojno osvojili većinu onoga što su htjeli pa su bili svjesni da zbog svoje nadmoćne pozicije na terenu imaju prednost i prilikom mirovnih pregovora, za pregovaračkim stolom. Dakle, taj sastanak nije bio tajan jer se tajni sastanci ne održavaju uz odobrenje međunarodne zajednice, niti se nakon tajnih sastanaka izdaju zajednička priopćenja za javnost. Postavit ćemo tekst prijepisa tog dokumenta kako bi svima bilo jasno o čemu govorimo:

http://i.solidfiles.net/61f25e2d26.jpg

Dakle ,ako netko tvrdi da su se ovdje Srbi i Hrvati „dogovorili o podjeli BiH“ mi već u prvoj točci ove zajedničke izjave vidimo da nema dogovora u svezi Mostara, jer Srbi misle da bi granica trebala biti na Neretvi, a Hrvati misle da cijeli Mostar treba ući pod hrvatski kanton. Ista stvar je u točci 2. To neslaganje dovelo je do toga da je HVO već u lipnju 1992. godine, dakle nekih mjesec dana nakon ovog „sporazuma“ izvršio oslobađanje Mostara i čitave lijeve obale Neretve te je srpski agresor odbačen od rijeke Neretve i potisnut dalje prema Trebinju i Nevesinju. U ovoj operaciji HVO-u je uz samu granicu s Hrvatskom asistirala HV odnosno dijelovi nekih postrojbi HV-a.

U svezi s tom neoborivom činjenicom šuplje zvuči dio iskaza Stjepana Kljuića na haškom sudu u kojem on tvrdi kako se tim „sporazumom“ praktički „Srbima poklonilo pola Mostara i pola Čapljine“. Upravo je apsurdno da čovjek i post festum, dakle nakon operacije „Lipanjske zore“ i dalje može tvrditi nešto što je očigledna laž, a da se pritom niti ne zacrveni od stida.

Isto tako, neki od tih teoretičara urote navode kako sama činjenica da oni razgovaraju o tome „dokle će biti hrvatsko a dokle srpsko“ znači razgovore o podjeli BiH. Međutim, na njihovu žalost, ono što radi protiv njih su kronologija i datumi. Naime, sporazum Carrington-Cutilleiro potpisan je 18. ožujka 1992. i potpisale su ga sve tri strane. Zajednička izjava sa sastanka Karadžić-Boban u Grazu dana je 6. svibnja 1992. U međuvremenu je počela otvorena agresija Srbije na BiH i rat koji se rasplamsao, pa su mirovni posrednici činili sve da vrate zaraćene strane za pregovarački stol, i u svezi s tim ovi načelni stavovi u svezi toga „što će biti hrvatsko a što srpsko“ nije ništa drugo nego pokušaj dogovora o razgraničenju kakvo je predviđeno planom Carrington-Cutilleiro, odnosno mirovnog plana EU-a i UN-a. Druga je stvar što je Alija Izetbegović najprije potpisao taj sporazum ali je kasnije povukao svoj potpis, kao što je to učinio nebrojano puta tijekom tog rata. Izetbegović je potpisao puno više sporazuma sa Hrvatima nego sa Srbima, i gotovo sve do jednog je izigrao (osim Washintonskog sporazuma i sporazuma o zajedničkom vojnom nastupu od 22. Srpnja 1995. A i te je ispoštovao zato jer je iza jednog stajala Amerika a iza drugog Turska, pa je vjerovatno Alija smatrao da nije oportuno izigravati takve velike igrače kao što je sustavno izigravao Hrvate), za razliku od njegovih sporazuma sa Srbima kojih se držao čak i onda kad je svima bilo jasno da je on taj kojeg Srbi izigravaju.

Stavit ćemo na hosting i prijepis ugovora Karadžić-Filipović od2. kolovoza 1991.

http://i.solidfiles.net/ce911ec94d.jpg

I sad vidite, već u točci 2. stoji teza o „suverenosti naroda“, a to je ono o čemu smo pričali i što je bio glavni kamen spoticanja između hrvatske i srbijanske politike. Nakon što su Srbima prvo Slovenci dali za pravo da tumače odredbe važećeg yu-ustava na način da su nositelji suvereniteta narodi a ne republike, ovdje su to učinili i Muslimani, a onda su to sve nevješto zakamuflirali u „osiguranje teritorijalnog integriteteta i političkog subjektiviteta BiH“ ali ne kao samostalne države već u jugoslaviji. A to se potvrđuje dodatno i u točci 3. gdje se navodi da je jugoslavija „najbolje rješenje“ a sve to u trenutku nakon što su Hrvatska i Slovenija već proglasile nezavisnost, nakon što u Hrvatskoj traje rat i nakon što je jasno da se jugoslavija već raspala, i da u svezi s tim ovaj ugovor koji podrazumjeva ostanak čitave BiH u takvoj, krnjoj jugoslaviji ne znači i ne može značiti ništa drugo nego ostanak BiH u velikoj srbiji. I to je cijela poanta ovog sporazuma u kojem se Hrvati spominju tek u točci 5. onako usputno, čisto reda radi. Ako ponovo pogledate snimku protuispitivanja Stjepana Kljuića od strane generala Praljka u svezi s ovom temom, vidjet ćete da čak ni Kljuić nije mogao ne reći da je ovaj sporazum imao tragičan učinak na percepciju hrvatskog naroda prema ovom istom sporazumu.

Tu je nastao i problem jer su tad Hrvati iz BiH i njihovo političko vodstvo reagirali na način da su najavili odcjepljenje od BiH, odnosno da će oni poštovati, priznavati i braniti BiH kao samostalnu u suverenu državu, ali ukoliko se bez njihovog pristanka, kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH, odredi da BiH ostaje u jugoslaviji odnosno praktički u velikoj srbiji, da će se oni ako treba i silom boriti za izlazak iz takve jedne državne tvorbe.

I sad, kad pogledamo realno, u toj su situaciji Srbi odigrali majstorski, Muslimani izdajnički a Hrvati ishitreno i netaktično. Jer vodstvo Hrvata u BiH reagirajući tako ishitreno i ne razmišljajući, zapravo se našlo na liniji glavne srpske teze prema kojem su nositelji suvereniteta narodi, pa prema tome narodi i odlučuju, pa tako i Hrvati u BiH. I zbog toga će nam takav ishitren stav u javnosti i pred haškim sudom zadati velike probleme, pogotovo kad se suci tog suda ne žele upuštati u dublju analizu jednog takvog zahtjeva koji je svakako uvjetan i koji je na liniji obrane suvereniteta BiH. Jer, BiH ukopljena u veliku srbiju izgubila bi ono što se traži u točki 2. „Historijskog sporazuma“ dakle politički subjektivitet, kojeg može imati samo kao suverena država koja je proglasila svoju samostalnost na isti način kao i Slovenija i Hrvatska i da će onda Hrvati u BiH stajati na braniku te i takve države. Odnosno kad reduciramo cijelu tu priču u jednu parolu ona bi zvučala:

„Samostalna i suverena BiH DA, ali BiH kao dio velike srbije NE!“.

Mi osobno ne vidimo ništa inkriminirajuće u takvom jednom stavu, iako smatramo da se on može i drugačije tumačiti, te da su zbog toga, u tom trenutku, ljudi koji su činili vodstvo Hrvata u BiH trebali reagirati hladnije glave, promišljenije i manje ishitreno.

Ali isto tako, teško je ne vidjeti što se dogodilo poslije toga, da su Hrvati izašli ne referendum i glasovali za samostalnu BiH, da su hrvatski zastupnici u BiH parlamentu potvrdili volju birača koje predstavljaju, i da su upravo Hrvati odnosno HVO prilikom prvog vala velikosrpke agresije na BiH u travnju 1992. dali najveći obol u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, jer kao što smo rekli, i kao što činjenice pokazuju, samo su Hrvati bili spremni i organizirani na obranu poučeni onim što se dogodilo u Hrvatskoj, dok su Muslimani bili totalno nespremni, vjerovatno zato jer su se nadali da će Srbi poštovati „Historijski sporazum“ i da ih neće napasti. Tu zabludu Alije Izetbegovića skupo su platili Muslimani, ali i Hrvati Zvornika, Bjeline, Višegrada, Ključa, Prijedora, Bosanskog Šamca i ostalih gradova i općina u kojima su Srbi već tad počinili genocid nad Hrvatima i Muslimanima u BiH.

A upravo zbog toga ovu bilješku ćemo završiti pomalo zlobno prema takvoj politici Alije Izetbegovića. Naime, budući da su se Srbima i njihovom napadu na BiH u travnju 1992. organizirano suprotstavili samo Hrvati, dok su Muslimani bili totalno neorganizirani, nije ni čudo da su u pregovorima o prekidu vatre, nastavku pregovora i načelnom dogovoru oko nekih rubnih područja prema podjeli predviđenoj planom Carrington-Cutilleiro, sudjelovali samo Hrvati i Srbi, jer što imaju Muslimani pregovarati o prekidu vatre kad se oni ni ne bore, a njihove izbjeglice i civilne žrtve rata uglas pjevaju:

„Caritas nas hrani, HVO nas brani“!!

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Izetbegović je Tuđmanu nudio podjelu Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

”Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.”

Haris Silajdžić i ja dogovorili smo se da uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela organiziramo sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, uz prisutnost Amerikanaca, te da najprije dogovorimo prekid sukoba Hrvata i Bošnjaka, a tek nakon toga razgovaramo o oslobađanju okupiranog područja i konačnom miru u cijeloj BiH. Sastanak smo uspjeli organizirati 10. i 11. siječnja 1994. u Bad Godesbergu, njemačkoj državnoj rezidenciji. Osim predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, Silajdžića i mene, na sastanku su bili i zapovjednik NATO-a i njegovi suradnici te predstavnici SAD-a, posebno iz Ureda nacionalne sigurnosti. Nakon dva dana pregovora nismo postigli bitan napredak, ali to je bio vrlo važan sastanak kako bi Amerikanci shvatili da Hrvatska iskreno želi prekid rata između Hrvata i Bošnjaka te da je spremna odmah podržati ozbiljne mirovne pregovore, piše Mate Granić/Večernji.ba

“Podijelit ćemo Mostar”

Predsjedniku Tuđmanu najviše su na srcu bili Hrvati u srednjoj Bosni i njihov težak položaj. Stoga je bošnjačkog vođu Aliju Izetbegovića upitao može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Odgovor je bio negativan. Izetbegović je kazao da su generali Armije BiH odlučili uzeti srednju Bosnu i da on više ništa ne može učiniti. To je šokiralo i predsjednika Tuđmana i mene, jer sam znao koliko je Tuđman zabrinut za sudbinu Hrvata u srednjoj Bosni. Za službenim ručkom Izetbegović nam je vrlo odlučno kazao da Armija BiH broji više od 200 tisuća vojnika te da su sposobni osloboditi cijelu BiH. Predsjednik Tuđman zalagao se za pregovore i upozoravao da nastavak rata donosi velike žrtve i da je mirovni sporazum najbolje rješenje. Izetbegović je na to odgovorio kako svaki rat donosi žrtve i da su njegovi borci spremni ginuti za BiH.

Time je završio javni dio pregovora u Bad Godesbergu. U tom trenutku američka strana nije imala nikakvu novu ideju ili prijedlog, ali su shvatili probleme i pozicije predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića.

Na prijedlog predsjednika Izetbegovića, a uz posredovanje veleposlanika Hidajeta Biščevića, 10. siječnja 1994. u 23 sata u prizemlju državne rezidencije u Bad Godesbergu sastali smo se predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te Biščević. Gotovo bez ikakva uvoda Izetbegović je Tuđmanu izravno predložio:

– Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.

Izetbegović je to rekao mirno, koncentrirano i vrlo hladno. U ratu i pregovorima na svašta sam bio navikao, ali taj Izetbegovićev prijedlog silno me iznenadio. Čekao sam što će kazati Tuđman. Predsjednik je vrlo kratko razmišljao, a onda kazao:

– Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni.

Bio sam vrlo zadovoljan odgovorom predsjednika Tuđmana, a Izetbegović se potom ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sastanak je nakon toga vrlo brzo završio.

Inauguracija: 1. lipnja 1993. predsjednik Tuđman imenovao je Matu Granića ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske Izetbegovićeva druga ponuda podjele BiH došla je u Ženevi 19. siječnja 1994. oko 17 sati u zgradi UN-a.

Na sastanku su ovaj put bili predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te veleposlanik Miomir Žužul.

Izetbegović je Tuđmanu ponovio prethodnu ponudu. Kazao je:

– Franjo, uzmite sve ispod Prozora do Neretve, podijelimo Mostar na lijevu i desnu obalu i završimo posao!

Tuđman je ponovno odbio njegov prijedlog. Silajdžić i ja ni ovaj put nismo rekli nijednu riječ. Predsjednik je bio jasan i odlučan u odbijanju Izetbegovićeva prijedloga.

Više sam puta nakon tih Izetbegovićevih ponuda razmišljao je li to bio taktički manevar ili iskrena ponuda. Danas nemam nikakve dvojbe: Alija Izetbegović u tom je trenutku smatrao, ako se riješi Hrvata, da može pobijediti Srbe. No shvatili su to i Amerikanci pa je, među ostalim, i to utjecalo na odabir pregovarača u Washingtonu. Amerikanci su mi u više navrata kazali da najveće probleme u pregovorima očekuju od Alije Izetbegovića.

S Papom u privatnoj biblioteci

Početkom veljače 1994. boravio sam u Rimu i imao više sastanaka s najvišim predstavnicima Svete Stolice: svetim ocem Ivanom Pavlom II., državnim tajnikom kardinalom Sodanom, tajnikom za odnose s državama i mojim prijateljem Tauranom te glavnim tajnikom Biskupske konferencije nadbiskupom Nikolom Eterovićem, jednim od najzaslužnijih ljudi za dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske. Sastanak s Ivanom Pavlom održan je 4. veljače 1994. ujutro u njegovoj privatnoj biblioteci, a umjesto deset-dvadeset trajao je četrdeset pet minuta, tako da je Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza, a poslije predsjednik Francuske, čekao dvadeset pet minuta da sastanak završi. Sa Svetim Ocem razgovarao sam u četiri oka na engleskom jeziku. Poslije sam se još dvaput susreo s njime u četiri oka te više puta u protokolarnim okolnostima u Rimu, Hrvatskoj i BiH. Sveti Otac primio je 1998. i cijelu moju obitelj, čime se moja obitelj ponosi, a osobito supruga.

Ivan Pavao II. bio je izrazito topla osoba, jasnih stavova, odlično pripremljen za sastanak te čovjek koji nije skrivao svoje simpatije prema Hrvatskoj. Od mene je najprije tražio da mu opišem stanje u BiH, posebno stanje i položaj Katoličke crkve i katolika u toj zemlji. Zanimalo ga je i stanje u Hrvatskoj, položaj Katoličke crkve i katolika na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Bio je dobro obaviješten o zločinima u BiH, koje je s tugom u očima najoštrije osuđivao. Nakon toga govorio je više od petnaest minuta. Pohvalio je novi model mirovnih pregovora za BiH, a to znači zaustavljanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka, uspostavu federacije, američko vodstvo u pregovorima, a nakon toga proširenje toga modela na cijeli teritorij BiH. Od mene je tražio, i kao ministra vanjskih poslova i kao praktičnog katolika, da učinim sve da se zaustavi sukob Hrvata i Bošnjaka, katoličanstva i islama. Papa je to vidio i kao ekumenski problem.

Posebnu poruku uputio je predsjedniku Tuđmanu, za kojeg je rekao da ga cijeni kao državnika i kao hrabrog čovjeka koji je spreman donositi hrabre i odlučne odluke. Zatim je govorio o opasnosti od radikalnog islama i njegova jačanja od Afganistana do Bliskog istoka i Alžira, koji nije pravi islam, cijenjena religija. Kazao mi je, ako se ne zaustavi rat u BiH, da se sukobi mogu preliti po cijeloj Europi. Govorio mi je i o potrebi izgradnje suživota. Osuđivao je svaki radikalizam i isključivost, a Hrvatima katolicima u BiH poručio je da je Sveta Stolica uz njih te da svećenici trebaju biti vjerni i privrženi Svetoj Stolici. Nije spominjao nikakva imena. To su poslije eksplicitno učinili njegovi najbliži suradnici. Na kraju sastanka još mi je jedanput kazao:

– Rat između Hrvata i Bošnjaka treba prestati, to je vaša zadaća i to je zadaća predsjednika Tuđmana, kojeg lijepo pozdravite i kažite mu da ću, zaustavite li rat, doći u Hrvatsku.

Papa me ispratio do predsoblja, gdje smo se toplo pozdravili.

Dugo sam bio potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, vodio sam sâm ili uz predsjednika Tuđmana sve najvažnije mirovne pregovore te susreo gotove sve bitne lidere toga vremena, no za taj sastanak sa Svetim Ocem mogu kazati da je bio najvažniji u mom životu te da su poruke koje je uputio predsjedniku Tuđmanu promijenile tijek rata u BiH, utjecale na promjene na političkoj sceni Hrvatske, posebice Hrvata u BiH te uz američko vodstvo dovele do zaustavljanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka i uspostave mira.

Kardinal Sodano u jednosatnom je razgovoru najprije pohvalio sve naše političke i humanitarne napore – zbrinjavanje izbjeglica iz BiH i zatvaranje logora – te američko vodstvo u pregovorima. Osvrnuo se i na otvoreno pismo Mate Bobana kardinalu Kuhariću, za koje je kazao da je sramotno te da Sveta Stolica smatra da Boban i dio ljudi oko njega nemaju politički kapacitet za vođenje pregovora i uspostavu mira. Podsjetio me na sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje Republike Hrvatske te da sada mi trebamo učiniti sve da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, a nakon toga da u suradnji s Bošnjacima učinimo sve da se uspostavi mir u cijeloj BiH. Upozorio me i na velik broj bivših komunista u vrhu HDZ-a, ali da to sada nije najvažnije, te da je politika pomirbe predsjednika Tuđmana potpuno ispravna, no da se u budućnosti treba voditi računa o političkom profilu vodećih ljudi u stranci i državi.

Tauran je bio puno izravniji i konkretniji u jednosatnom razgovoru u četiri oka te na ručku koji je priredio Ive Livljanić, naš veleposlanik pri Svetoj Stolici, na kojemu su bili i veleposlanik u Italiji Davorin Rudolf, pomoćnik ministra vanjskih poslova Smiljan Šimac te tajnik Biskupske konferencije Svete Stolice Nikola Eterović. Nakon što smo se složili da je za rat u Hrvatskoj i BiH kriv Slobodan Milošević i njegova politika Velike Srbije, te da su i Hrvati i Bošnjaci žrtve Miloševićeve agresije na BiH, porazgovarali smo o nesretnom sukobu Hrvata i Bošnjaka i posljedicama toga rata na Hrvate i Bošnjake te na Republiku Hrvatsku i njezin međunarodni kredibilitet. Razgovarali smo, naravno, i o Bobanovu otvorenom pismu kardinalu Kuhariću. Kardinal Tauran, inače miran čovjek profinjenih manira, odjednom je podigao glas i kazao:

– Mate, zašto još držite Matu Bobana, zašto ga odmah ne smijenite? Molim vas da to prenesete predsjedniku Tuđmanu, jer to je mišljenje Svete Stolice.

Poslije je objasnio da su dobro obaviješteni o teškom stanju katolika i Katoličke crkve u BiH, posebice u srednjoj Bosni, o srpskim i bošnjačkim rušenjima crkava te ubijanju svećenika, ali da Sveta Stolica snažno podržava pregovore Hrvata i Bošnjaka te američko vodstvo i prekid rata između katoličanstva i islama. Izvijestio sam kardinala Taurana i o našim razgovorima s Bošnjacima u Bad Godesbergu i njihovoj odlučnosti da zauzmu srednju Bosnu, što bi rezultiralo teškim stradanjima Hrvata katolika. U tom je raspoloženju završio ručak u rezidenciji veleposlanika Ive Livljanića.

Sletjevši u Zagreb, iz zračne sam luke odmah otišao na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Pozorno me saslušao i potom kazao:

– Mate, sve ćeš to kazati sutra na sjednici VONS-a. Smijenit ćemo Matu Bobana. Nastavi pregovore s Bošnjacima, dobro je da to vode Amerikanci. Jako je dobro primio pohvalu Svete Stolice za politiku pomirbe i iskrenog razvoja dobrih odnosa s Vatikanom, a na primjedbu kardinala Sodana o velikom broju bivših komunista u vrhu HDZ-a kazao je: – Mate, to su sigurno mislili na Manolića.

Mate Granić/Večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar…

U ovom članku referirat ću se na prepisku između dvaju  profesora, Nevena Sesardića
https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-ivo-josipovic-zagovara-presumpciju-krivnje-u-slucaju-sirokobrijeskih-franjevaca/8741195/

Ive Josipovića
https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/

Nakon  ovog Josipovićevog odgovora,  ja  sam na  Sesardićevom facebook profilu pod javnom objavom  postavio pitanje profesoru  Sesardiću pretpostavljajući  da neće odgovoriti jer je u  jednom drugom  poznatom slučaju profesor Sesardić odbio nastavak polemike nakon što  je napadnut od strane Zorana Pusića, Žarka  Puhovskog, Saše Kosanovića, Ive Banca (glavnog ideologa strane NZH)   Ivana Zvonimira Čička  i sličnih  jednako  niskom „argumentacijom“ poput ove  Josipovićeve (o tome nešto kasnije u  članku) ali mi  je  on odgovorio da ipak hoće. Stoga se ja neću previše zadržavati  na srži  njihove polemike jer znam da će to profesor Sesardić odraditi vrhunski, kao i  uvijek.
Tek  nekoliko  crtica  o tome

Prvo,  Sesardić kaže da je Josipović iznio  tezu  o  „naoružanim fratrima“ ne  navodeći nikakvu  referencu a Josipović mu  odgovara  da pročita „studiju doktora  Anića“ ali  ne navodi koju studiju, naziv studije, ni broj stranice studije. Također kaže kako „ima dokumenata iz  arhiva u  Hrvatskoj ali i  BiH (Sarajevo) ali  ne kaže kojih dokumenata, pod kojim urudžbenim brojem, s kojim datumom datiranih  itd. To se zove „uopćena referenca“ koja  služi za najobičniji lov  u mutnom.

Na  primjer, kad ja iznosim svoje  teze, uvijek naznačim preciznu referencu, kao na primjer u svom tekstu o „krivnji  Daria Kordića.     https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

Na primjer, u paragrafu 630. raspravno vijeće jasno  kaže da je „svjedok  AT precizno opisao događaje tog dana u  Ahmićima“. Pa  onda upućujem na paragraf 626. u kojem se nalazi taj opis  događaja tajnog  svjedoka AT. I tamo  jasno  piše  da  je „s džamije pucano na HVO, da su  poginula 4 pripadnika HVO-a  i da vatra  s džamije nije prestajala sve dok  ista nije  pogođena nekim teškim oružjem. Implicite, posve je jasno da je  džamija u Ahmićima bila legalan  vojni cilj  HVO-a“.

S obzirom da dalje u  svom odgovoru profesoru Sesardiću Josipovića otkriva da čita portal Kamenjar.com, vrlo je  moguće da  mu je taj moj članak bio okidač za izjavu  o   „naoružanim fratrima“.  Podsjetit  ću da je  Josipović početkom  svog  predsjedničkog mandata posjetio Ahmiće  gdje je nalupao gomilu gluposti, a to nije, u svojstvu  Predsjednika RH kao institucije, učinio čak ni  njegov prethodnik Mesić, kao što Mesić, za razliku od Josipovića nije  u svojstvu Predsjednika RH  posjetio četnički dernek u Srbu koji se održava oko 27. srpnja svake  godine.  Činjenica da  ima  stvari u kojima  je  Josipović gori čak i  od notornog Mesića, porazna je po Josipovića.

Drugo, iako  je  posve jasno, ne samo iz Sesardićeva članka nego i iz naslova da profesor Sesardić spominje „presumpciju  krivnje“, Josipović mu  replicira na „presumpciju  nevinosti“, pritom  buncajući o Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću ili čak Paveliću, a   preskačući  Broza, Visarjonoviča, Zedonga ili čak Pol Pota.  Tu daljni komentar nije  potreban jer Josipović polemizira s tezom koja u Sesardićevu članku ne postoji.

Treće, Josipović ništa ne govori o presudi Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske. A on kao pravi socijalist, koji je  1994. godine izišao iz  SDP-a u koji  je ušao 1980. dok je isti još zvao  SKH s jedne strane jer je Račan iz naziva stranke SKH-SDP izbacio onaj predmetak SKH,  a s druge zato jer  socijalistička internacionala  nije  htjela  u  svoje članstvo primiti SDP  uz obrazloženje  kako je  „Račan stao na stranu  nacionalista  Tuđmana, umjesto da  je stao na stranu druga socijalista Miloševića“, istog onog Miloševića kojeg Josipović spominje u  kontekstu  „presumpcije nevinosti“.

Ako Josipović već ne poštuje  institucije Republike  Hrvatske, mogao bi bar kao pravi drug i socijalist poštovati bar presudu vrhovne pravosudne institucije SRH.

Zašto mislim  da Josipović ne poštuje institucije RH?  U narodu  je poznata izreka da „i ćorava koka  nađe zrno“. Tako je Josipović jedinu pametnu  i korisnu stvar za RH učinio 1997.-1998.  godine kad je u  sklopu predmeta Blaškić pred haškim sudom, skupa s doktorom Ivom Šimonovićem  uspješno obranio  Republiku Hrvatsku od zahtjeva haškog suda za  izdavanjem obvezujućeg naloga (sub poena duces tecum)  Ministarstvu obrane RH kojim  bi MORH  bio  dužan  ustupiti kompletnu  dokumentaciju koji je imao  u svom posjedu. Rekapitulacija  tog  spora nalazi  se  u  paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

2000. godine na Pantovčak dolazi Mesić, i jednostavno ruši poziciju RH koju su u Haagu obranili Josipović i Šimonović dilajući dokumente s oznakom državne tajne iz ureda Predsjednika RH kršeći pritom članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ  u Den Haagu te tada važeće članke 144. i  146. Kaznenog  zakona  Republike Hrvatske. Najekstremniji prikaz  takve Mesićeve rabote koja bi  se  najblaže mogla opisati kao  veleizdaja imamo u  činjenici da drug i socijalista za kojeg ne vrijedi presumpcija nevinosti, Slobodan Milošević dana  26. lipnja 2003.  godine maše famoznim „Brijunskim  transkritpom“ tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj  Petera  Galbraitha, a isto  čini i  odvjetnik Branislav Tapušković, formalno u svojstvu  „prijatelja suda“ (amicus  curiae)  a stvarno kao pravni zastupnik Republike Srbije. Notorna je  i neoboriva  činjenica da je Vlada RH sukladno svojim ovlastima iz članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o  suradnji s MKSJ  U Den Haagu, deklasificirala i odobrila uporabu Brijunskog transkripta pred haškim sudom  tek 1. veljače 2005. godine, što  za  one koji  to  dobro ne  razumiju, znači da  je obrana Slobodana Miloševića tim krunskim dokumentom  raspolagala najmanje godinu  i pol  dana prije  nego obrana generala Gotovine, odnosno da  je Vlada RH tim dokumentom  raspolagala  najmanje godinu i pol dana kasnije nego Vlada Republike Srbije.

2010. godine na Pantovčak dolazi Josipović koji na Markovom trgu priseže da će štititi ustavni poredak RH. Pa zašto onda nije, kad  je dobio uvid u Mesićevo rušenje ustavnog poretka dilanjem Tuđmanovih transkripata,  pozvao DORH i  MUP da se stvar procesuira i  da se zaštiti ustavni poredak RH? Jer, ne samo da je Mesić tim činom klasične veleizdaje srušio ustavni i  zakonski poredak RH, nego je pregazio i Josipovićev i Šimonovićev trud u svezi sub poene u  slučaju Blaškić!

– Josipović u  svom odgovoru Sesardiću pokojnog predsjednika Tuđmana posprdno naziva partizanom. A onda traži da se poštuje ono  što ni sam ne poštuje. Zašto on nije stao u obranu tog partizana Tuđmana, nego je dopustio da se njemu pokušavaju prikačiti  dva UZP-a  od kojih je jedan na kraju  i prošao, s  pogubnim posljedicama po RH?  I ne samo da  nije učinio ništa da se Mesićevo protuustavno  i protuzakonito  dilanje transkripata sankcionira,  nego je i sam sudjelovao u tome, kako svjedoči bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi tvrdi  kako mu je „Josipović predao celu  hresotmantiju dokumenata“ a koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od tužbe za genocid, pa je tako zločin u Vukovaru koji se ne može opisati  nikako  drugačije nego kao genocidni zločin, ostao bez pravne satisfakcije.

Četvrto,  Josipović nije odgovorio Sesardiću o kršenju Ženevske konvencije iz 1929. Umjesto toga, Josipović je sasuo cijeli  niz objeda i uvreda služeći se  ad hominem umjesto ad  rem načinom argumentacije.

Povijest  sukoba sa  Sesardićem

Ivo Josipović, te udruge HHO i  Documenta predvodili su 2000.-ih  informacijski rat protiv operacije  Oluja. Posebno su u fokusu držali onu tezu da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“.  Naravno, ta teza  je bezočna laž, a to se pokazalo i  na haškom sudu. Međutim, oni su i dalje nastavili tu tezu gurati  kroz hrvatski medijski prostor. A  onda je dana 7. kolovoza 2011. godine profesor  Sesardić jednim jedinim člankom u Jutarnjem listu srušio čitavu  tu njihovu dugo građenu informacijsku konstrukciju kao kulu od  karata.  Taj  članak u skraćenom izdanju možete vidjeti na ovom linku

https://www.jutarnji.hr/vijesti/haag-otkrio-hrvatski-helsinski-odbor-nije-govorio-istinu-o-oluji/1811973/

Tri dana  nakon toga, prvi se s pjenom od mržnje na ustima javlja Zoran Pusić,  koji se „pristojno“ izražava već  u  samom naslovu svog bjednog pamfletića:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zoran-pusic-profiteri-su-stanovali-negdje-drugdje-dok-je-hho-u-vukojebine-isao/481732/

A onda totalna ofenziva na argumentirani i potpuno istinit članak profesora Sesardića i to s državne televizije: Saša Kosanović, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, te osnivač Sorosevog „Otvorenog društva“ u  Hrvatskoj i glavni ideolog stranke  „Neovisni za Hrvatsku“ Ivo Banac,  totalno zapjenjeni nemušto pokušavaju opovrgnuti teške argumente i notorne činjenice iz članka profesora Sesardića. Taj bal vampira možete vidjeti  na slijedećem linku:

https://www.youtube.com/watch?v=2pgzQ-vGnrw&t=

Notorna  je i neoboriva činjenica koju  je, pritisnut teškim argumentima obrane generala Gotovine, morao priznati čak i  Žarko Puhovski kao svjedok haškog tužiteljstva tijekom protuispitivanja 17. veljače 2009. godine, da je HHO-u Soros plaćao  500  tisuća dolara godišnje za produkciju  lažnih vijesti  protiv predsjednika Tuđmana, a u  što su spadale i laži  o operaciji Oluja kao zločinačkoj operaciji. To možete vidjeti  na idućem linku, na stranicama 16137. – 16138.
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Kad uzmete da  je ovih pola milijuna  dolara isplaćivano  na godišnjoj  razini, a s obzirom na broj članova HHO-a, dobijete vrijednost po glavi svakog člana  HHO-a otprilike onoliku kolika  je 33. godine  nakon Krista u vrijeme Pashe u  Jeruzalemu bila oko 30  srebrnjaka.

  1. godine na HTV-u je prikazana emisija „Latinica“ s naslovom „Ante Gotovina, je li ga tko vidio?“.

U toj emisiji s  lijeve  strane stajali su Ivo Josipović, Zrinka Vrabec Mojzeš i  Čedo Prodanović  a s desne, Nenad Ivanković,  Marin Ivanović i, ako me sjećanje ne vara,  Ljubo Česić Rojs.  Kažem „ako me sjećanje ne vara“ jer ta emisija je u 13 djelova bila vidljiva na internet  servisu  you tube, ali je skinuta  zbog, pazite ovo, „kršenja autorskih prava HTV-a“.

Negdje  u 10. ili 11. isječku odmah na  početku, Josipović je, odgovarajući  na argument s desne strane da je Hrvatska za  zločine nakon Oluje pokrenula oko  4 tisuće sporova od čega je na sudu završilo oko 2 tisuće a od čega opet 1492 predmeta završilo osuđujućim presudama, te da je  sve to  navedeno u  „Bijeloj knjizi RH  o odnosu s haškim sudom“, rekao otprilike ovako:

„Vi  kad malo uđete u te predmete, to su sitna djela, šumske krađe itd, međutim nema nijednog ratnog zločina u toj knjizi. To je prodavanje magle koje možda može proći  u hrvatskoj  javnosti  ali   na haškom sudu to  ne može proći“.
A onda je na njegovu žalost to itekako prošlo  na haškom sudu (primjerice paragrafi 2203.,  2313. i 2321. u presudi Gotovini) .

A onda  se Josipović preko svojih apologeta pokušao  nemušto opravdati da je on  govorio o „ratnim zločinima“ a  da ta djela, među  kojima je i 37 ubojstava za koje je osuđeno 26 osoba  nisu kvalificirana kao ratni zločin nego kao obična ubojstva. Međutim, kao prvo, da bi se nešto kvalificiralo kao  ratni zločin potrebno je utvrditi stanje  oružanog sukoba. Takvog stanja nakon 7. kolovoza 1995. u 17 sati na  području  na kojem su  počinjeni zločini nije  bilo. A kao drugo, odgovarajući  na  pitanje  haškog tužiteljstva zašto ta djela nisu kvalificirana kao ratni  zločin, tadašnji županijski državni odvjetnik u Zadru  Ivan Galović odgovorio je da je tu ionako bila  riječ samo  o formalnosti, budući da  su za opisana kaznena djela, bez obzira bila ona formalno-pravna interpretirana kao čin ratnog  zločina  ili obično ubojstvo, pljačka, palež itd. bile  zapriječene jednake zatvorske kazne po tada važećem kaznenom zakonu  a  koji je preuzet iz bivše države.
Pa opet, kad Josipović  već ne poštuje pravne  propise RH, mogao je bar, kao pravi drug i socijalist poštovati bar zakonske odredbe koje je RH preuzela od  SFRJ i SRH.

Umjesto toga  svi takvi video zapisi pomoću kojih  bi se mogla dati točna referenca na servisu  you tube ali i daily motion počeli su  nestajati uz obrazloženje o „povredi  autorskih prava HTV-a“. Ono što  posebno upada u oči  je da je brisanje  tih video materijala s interneta počelo dolaskom na čelo  HTV-a bivšeg oficira KOS-a Gorana Radmana. A onda opet, javna je tajna  da je  upravo Josipović odigrao presudnu ulogu u  instaliranju Radmana na čelo HTV-a. Ruka ruku mije…

Napad  na Kamenjar.com

Josipović u svom pamflet-odgovoru s puno pjene, mržnje i ad  hominema a bez  ijednog argumenta ničim izazvan napada portal Kamenjar.

Kaže kako je „Slaven Letica toliko nisko pao da piše za Kamenjar“.  Budući da ja tu i tamo napišem neki članak za Kamenjar, mogu i imam pravo reći da Kamenjar ipak nije pao toliko nisko da  za njega piše Slaven Letica. Zatim, Josipović kaže kako je Letica jedini koji zaslužuje odgovor. Taj  njegov bjedni  pokušaj  trolanja kojim je pokušao nipodoštiti među ostalim i  mene, (jer je vrlo izgledno da mu je  moj  članak  o Kordiću bio okidač za stupidnu izjavu o „naoružanim Franjevcima“) valjda  bi mene  trebao naljutiti. Međutim, on me je umjesto toga samo dobro nasmijao.
Jer, portal Kamenjar samo  je  prenio  objavu s  Facebooka Slavena Letice,  ali je očito Ivo Josipović u tolikoj mjeri  informatički   nepismen da nije  shvatio da portal  Kamenjar crvenom crtom-podvlakom označava  poveznicu (link) na  izvor. Josipović ili  nije znao, ili se  bojao  kliknuti na tu  crvenu crtu. Što bi  tek da crta nije crvena nego plava, ili ne daj Bože, crna?

A da ne govorim o tome  da je  Josipovićevu izjavu  o „naoružanim fratrima“ ali i  njegov odgovor Sesardiću Kamenjar  također prenio, pa bi  se Josipovićevom „logikom“ moglo reći da je „Josipović pao  toliko nisko da piše za Kamenjar“. Ne gospodine, pardon, druže Josipoviću, Kamenjar ipak nije toliko  nisko pao.

Albert  Einstein jednom je rekao da mrak ne postoji,  nego da je to  samo nedostatak svijetlosti. Rekao je i da je mržnja samo nedostatak ljubavi. Josipovićev pamflet u kojem nema ni  trunke ljubavi ne može ni biti  drugačiji, jer Bog je Ljubav. Isus Krist je Ljubav. Kod Josipovića nema Boga i  zato mu pamflet izgleda ovako jadno (a vjerojatno tome kumuje i ova južina)m pun mržnje i bez imalo ljubavi.
Međutim, Josipović ima šansu kakvu  nemaju ni neki koji sebe smatraju najvećim vjernicima i koji svake nedjelje idu u crkvu. On se samo treba  iskreno pokajati i  u tom kajanju  učiniti sve da se  rasvjetli ubojstvo obitelji  Ševo,  a posebno Rosemarie Ševo, curice koja je  u  trenutku ubojstva imala svega  9  godina. Takav postupak mogao bi mu, nakon  završetka ovozemaljskog života donijeti kartu  direktno za raj.

Do tada, ili do drugog Kristovog dolaska želim da Josipovićev treći dolazak u SKH-SDP  protekne  u redu, i da on  skupa s drugovima iz partije shvati  da će se narednih dana i tjedana obilježiti 30 godina od pada  Berlinskog zida, događaja kojeg su  on  i drugovi  iz partije očito prespavali.

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar.

I zato, ja mu  dobronamjerno i od sveg srca želim da shvati da je Berlinski zid pao, ima dobrih 30  godina.
A do  tada, ja ga, bez mjerenja kukuruza, pozdravljam starim  hrvatskim pozdravom IJLM, iliti „Ivo  Josipović laje na mjesec“ …

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari