Pratite nas

U potrazi za Istinom

„Caritas nas hrani, HVO nas brani“!!

Objavljeno

na

O NEKIM SASTANCIMA, SPORAZUMIMA I “SPORAZUMIMA” O POLITIČKOM USTROJSTVU BiH

Nakon što smo naučili kontekst sastanka između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, i nakon što smo vidjeli da od tog mita nema ništa, trag nas vodi na početak priče o „podjeli Bosne“.

A taj početak je 12. lipnja 1991.godine kad su se u Vili Dalmacija u Splitu sastali u troje predsjednici Hrvatske i Srbije te predsjednik predsjedništva BiH, dakle Tuđman, Milošević i Izetbegović. Razgovori su trajali pet sati, a u službenom priopćenju je istaknuto da su razgovori:

…izrazili maksimalan stupanj otvorenosti i dobre volje da se dođe do prijedloga riješenja koji će biti u interesu svih naroda. Predsjednici su suglasni da treba ubrzati rad na osnovi prijedloga izloženih na sastanku u Sarajevu (održanog 6.lipnja na kojem su Izetbegović i Gligorov ponudili kompromisno rješenje krize, tj. tzv federalnu konfederaciju sa svrhom opstanka sfrj op.a.). S obzirom da će u narednih nekoliko dana biti izvršene konzultacije u republikama o svim prijedlozima sa satanka u Sarajevu, stvoritće se uvjeti za brže definiranje i preciziranje elemenata za izlaz izdržavno-političke krize, odnosno za pravedno uređenje odnosa između naroda ir epublika SFRJ. Pri tome se polazi od načela nacionalne ravnopravnosti i uvažavanje interesa svih naroda SFRJ. Razgovori trojice predsjednika bit će nastavljeni početkom idućeg tjedna…
(Izvor Hina 12.06. 1991.)

Neslužbeno je pak “procurilo” da se tijekom susreta razgovaralo o Bosni i Hercegovini, među ostalim i o mogućnostima njene kantonizacije. (Hina12. 06. 1991.)
Gotovo da nema medija u bivšoj državi koji slijedećih dana nisu pisali o toj temi. Već iz naslova mogu se naslutiti političke opcije što su ih pojedine novine ili autori zagovarali:
Večernji list: “Bosna kao Švicarska” 13. 06. 1991.
Vjesnik: “Raspad BiH je i raspad Jugoslavije” 14. 06. 1991.
Večernji list: “Kantonizacija im zanimljiva” 14. 06. 1991.
Globus: “Bosna šaptom pade” 14. 06. 1991.
Večernji list “Bosna drma Hrvatsku” 14. 6. 1991.
Slobodna Dalmacija: “Kantoni-gotova stvar” 17. 06. 1991.
Oslobođenje: “Cijepanja neće biti” 18. 06. 1991.
Vjesnik: “Svakom njegov” 18. 06. 1991.
Danas: “Sve bosanske nijanse” 18. 06. 1991
Danas: “Forsiranje Bosne” 18. 06. 1991.
Oslobođenje: “Kantonizacija BiH za i protiv” 19. 06. 1991.
Oslobođenje: “Nebulozne ideje” 19. 06. 1991.
Vjesnik: “Kantonizacija nije moguća” 20. 06. 1991.
Borba: “Koliko kantona za zemlju Bosnu?” 20. 06. 1991.
Oslobođenje: “BiH – jedan kanton” 21. 6. 1991.
Oslobođenje: “Zajednička a ne nacionalna država” 22. 6. 1991.
Arena: “Kukavičje jaje za Bosnu” 22. 06. 1991.
Oslobođenje: “Ostvarivanje nacionalne i druge ravnopravnosti” 25. 6.1991. … itd

(Citirano prema: Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, stranica 158.)

Dakle, u danu i tjednu nakon tog sastanka, počela je priča o “podjeli Bosne”. S druge strane, ne postoji niti jedan dokaz da je nakon sastanka u Karađorđevu bilo tko, bilo koji medij, pisani ili elektronički, bilo koji političar ili politički analitičar govorio i spominjao priču o “podjeli Bosne”. Zapravo, prvi put se nešto nalik tome spominje upravo u gore spomenutom članku iz Globusa od 14. lipnja pod naslovom “Bosna šaptom pade?” gdje se javlja MikoTripalo koji kaže:

Čuo sam iz pouzdanih izvora da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu sjedili pored geografskih karata, djelili Jugoslaviju i nisu se mogli dogovoriti”

(Globus, 14.6.1991)

Dakle ni on nije tvrdio da su Milošević i Tuđman “djelili Bosnu”,nego da su “djelili jugoslaviju”, te da se “nisu mogli dogovoriti”.

Ali je zanimljivo da je Globus tu tezu plasirao upravo tada. U međuvremenu,ovaj splitski sastanak je “zaboravljen” i u medijima, ali što je puno bitnije, i na haškom sudu. Ta priča koja se tada počela plesti u Globusu željnom senzacije će u stvari biti mala gruda koja će zakotrljati lavinu, i to u krivom smjeru, u smjeru koji nas ne približava, nego nas udaljava od istine.

Da tomu nije tako teoretičari „podjeleBiH u Karađorđevu“ ne bi nastojali prešućivati ovaj splitski sastanak u troje,a kad naiđu na nekog bolje informiranog tko zna za ovaj sastanak onda počnuvrtiti priču i govoriti kako je ovaj sastanak samo produžetak onoga što je„dogovoreno u Karađorđevu“. Naravno, uvijek bez iti jednog jedinog dokaza.

Štoviše, ovaj splitski dogovor trojice predsjednika kasnije će se pretočiti u plan Carrington-Cutileiro a iz kojeg proizlaze i planovi Vance-Owen te Owen-Stoltenberg.

I na kraju za sve to, za taj dogovor trojice predsjednika izabranih na demokratskim izborima koji je pretočen u mirovni plan kojeg su sastavljali mirovni posrednici koji su zastupali UN i EU, a koji će biti proglašen gotovo pa zločinom, neće biti krivni Milošević ni Izetbegović ni Carrington ni Cutilleiro ni Vance ni Owen ni Stoltenberg.. nego samo Tuđman.

Naravno, bez iti jednog jedinog dokaza. Dokazi koji postoje odvest će nas na suprotni put od onoga kojim nas žele voditi haške optužnice i presude poduprte upravo nacistički nastrojenim medijima (bar u svezi teme o muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH).Kažemo „nacistički nastrojeni mediji“ jer one „istine“ koje nam oni pokušavaju servirati, a koje ne drže vodu čim se krene u malo dublju analizu su najobičnije laži, za koje nema nikakvih dokaza, a upravo je nacistički ministar informiranja Goebles osmislio slogan po kojem se sad radi direktno protiv HVO-a, Hrvata u BiH i Herceg-Bosne a indirektno i protiv Hrvatske (važi samo zaslučajeve Blaškić i Kordić-Čerkez), kad je rekao da „sto puta ponovljena laž postaje istina“ te da „što je laž veća i apsurdnija, to će većina ljudi prije u nju povjerovati da je istina“. Inicijalni dokaz u priči o „podjeli Bosne“ haškom sudu je u uvodnom izlaganju svoje obrane iznio Radovan Karadžić. On je sudu predočio onovremeni dokument, snimku svog razgovora s Miloševićem koji se odvija dva dana nakon što je Karadžić razgovarao s Izetbegovićem a koji mu je ponudio „da podjelimo Bosnu“. To se sve događa u svibnju 1991. godine, dakle prije splitskog sastanka. Poveznica na taj dokazni predmet u predmetu Karadžić, snimka razgovora Karadžića i Miloševića iz svibnja 1991.:

Iako se ovdje radi o prepričavanju, odnosno dokazu iz druge ruke, kojeg još slabi činjenica da je Karadžić sociopat i bolesni lažljivac, mi nemamo nikakvog razloga sumnjati da u ovom slučaju Karadžić laže Miloševiću iz bar dva razloga. Prvi je razlog taj što su tad Karadžić i Milošević bili u iznimno dobrim odnosima, praktički je Karadžić bio Miloševićev čovjek u BiH (Kasnije, nakon što je skupština RS-a odbila Vance-Owenov plan, a zatim i plan kontaktne skupine ti su odnosi postali narušeni a Srbija je čak uvela i sankcije RS-u 1994.).

Drugi razlog zbog kojegu ovom slučaju možemo vjerovati Karadžiću jest njegova pretpostavka koja je u to vrijeme izgledala kao SF, čista znanstvena fantastika, a to je ova teza da Izetbegović hoće „jednu enklavu u dolini Bosne koja mu treba za islamski svijet“. Međutim, kad su krajem 1992. i početkom 1993. godine konture politike stvaranja muslimanske državice unutar BiH postale jasno vidljive, a za tim i sve ono što slijedi kasnije s Mudžahedinima i njihovom povezanošću s tvtrkom TWRA iz Beča koja ih je financirala i da je to sve išlo preko Hasana Čengića koji je iranski igrač u politici Alije Izetbegovića, i kad onda vidite da je ta ista TWRA koja je financirala i na sve načine logistički pomagala mudžahedine u BiH isto tako logistički stajala iza napada na WTC u SAD-u dana 11. rujna 2001.godine, onda dođete do zaključka do kojeg su došli i Hrvatica Višnja Starešina i Musliman Esad Hećimović koji su se tim problemom dublje bavili, da je ovo jedna priča koja prerasta okvire „balkanskih sukoba“ i da su ti ratovi od nekog iskorišteni da se stvori ono što će se kasnije zvati Al-qaida a danas možda i ISIS kao vojna sila ili ISIL kao država odnosno kalifat. Mi mislimo da je upravo ta „viša dimenzija“ cijele ove priče i jedan od glavnih, ako ne i glavni uzrok zbog čega su na haškom sudu i u svjetskoj javnosti prošle neke teze koje su u opreci s najelementarnijim zdravim razumom.

Sve to i još puno više od toga želi se sakriti, prekriti i pokriti mitom o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ i cijele jedne teorije koja iz tog mita proizlazi, a koja nemilosrdno gazi, zaobilazi i preskače činjenice, a kupi razne dezinformacije, poluistine, neistine,istinite događaje u izmijenjenom vremenskom ili prostornom kontekstu, polu-informacije ili skupno rečeno – laži.

Što se tiče međunarodne zajednice, već smo naveli i to nekoliko puta razloge zbog kojih oni guraju takav scenarij. Osim puno neugodnih pitanja o mudžahedinima tu su i pitanja oko neučunkovitosti zaštite: prvo Vukovara, pa Sarajeva pa Srebrenice, ali i Bihaća kojeg je umjesto njih, umjesto međunarodne zajednice, zaštitila „Tuđmanova zločinačka politika“ i Hrvatska vojska koja se u presudi u predmetu Naletilić-Martinović u paragrafima 203. i 205.  naziva „okupacijskom silom u BiH“ a koja i upredmetu šestorke ima isti status. S obzirom na tu činjenicu valja nadopuniti našu tezu da se u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez Republiku Hrvatsku i njene institucije kao što je to Hrvatska vojska napada indirektno, jer nakon paragrafa 203. i 205. u djelu presude u predmetu Naletilić-Martinović koji se odnosi na tezu o međunarodnom sukobu, kao i u još uvijek nepravomoćnoj presudi šestorci u djelovima presude koji se odnose na teze o međunarodnom sukobu i udruženom zločinačkom poduhvatu, Hrvatska je također napadnuta direktno.

Što se tiče Slovenaca naveli smo već koji su njihovi razlozi gurati priču o Karađođrevu, a to je da bi u drugi plan pao sporazum Kučan-Milošević od 24. siječnja 1991. i njihovog dogovora sa Srbima.

Što se tiče hrvatske oporbe iz devedesetih, oni su tu priču gurali u devedesetima kako bi oblatili Tuđmana i dokopali se vlasti, ali kako je Tuđman bio od malo tvrđeg materijala i kako je njega bilo teško srušiti a nemoguće pobjediti u demokratskoj utakmici na izborima, to je Tuđman raznim Mesićima ,Bancima, Paragama, Čičcima, Manolićima, Gotovcima, Pusićkama, Račanima i ostalima ponabijao komplekse, zbog čega oni iz osvete i jala nisu prestali širiti taj mit ni nakon njegove smrti ni nakon što su, bar većina njih, došli na vlast.

Što se tiče Srba iz Hrvatske, odnosno iz onih djelova Hrvatske koji su do 1995. godine bili pod okupacijom, oni guraju taj mit jer on prikriva njihov kukavičluk. Dakle, njima je lakše bilo reći da je sve dogovoreno nego priznati da su obične kukavice za koje je čak i Milošević na VSO-u 14. kolovoza 1995. rekao  „da su imali sve uslove da se brane, ali su pobegli kao zečevi i zakrčili puteve u sveopštoj bežaniji“. Ono što je zanimljivo jest i to da navodno ekstremni desničar Dobroslav Paraga dijeli isti stav kao i primjerice srpski gradonačlenik Knina prije Oluje Kovačević, ili notorni Vojislav Šešelj. Svi oni naime tvrde da je „Oluja dio dogovora iz Karađorđeva“:

http://www.hsp1861.hr/vijesti1/010804sdjl.htm

Što se tiče BiH-Muslimana izlišno je objašnjavati zašto oni guraju taj mit i to iz svih političkih i ideoloških pozicija.

Što se tiče Srba u Srbiji to je zanimljivo gledište. Svi oni koji su okrenuti projugoslavenski i kvaziliberalno kao na primjer nekakav Čeda Jovanović također podržavaju tu teoriju kao što je podržavaju i primjerice nereformirani makedonski komunisti čiji bivši predsjednik Kiro Gligorov je bio jedan od aktivnih kreatora tog mita. Osim projugoslavenski nastrojenih Srba mit o Karađorđevu podupiru i pojedini intelektualci iz Srbije koji su prosrpski domoljubno nastrojeni, ali kao inteligentnim i obrazovanim ljudima koji žive bez iluzija i jasno im je da je velikosrpska osvajačka politika ta koja je prvi glavni i osnovni krivac za sva zla koja su se dogodila na području ex-yu devedesetih, ali kao srpski domoljubi ne žele da sva krivnja padne na Srbiju nego da dio krivice padne i na Hrvatsku, i zbog toga svjesno podržavaju tu laž. Ipak, u Srbiji to nije većinsko mišljenje, i to iz razloga jer najveća većina Srba iz Srbije smatra da Srbija ni uncu nije kriva za rat već da su krivi Hrvatska, Kosovo, Muslimani, Slovenija, te naravno nezaobilazni Njemačka.Amerika, CIA i Vatikan. Ipak, neki ljudi koji su bili direktni sudionici vremena, poput srbijanskog člana predsjedništva SFRJ Borisava Jovića u posjedu su vrlo snažnih argumenata koji cijelu priču oko Karađorđeva razobličavaju kao najobičniji mit i najobičniju laž.

Mit o Karađorđevu potreban je svima i iz još jednog razloga. Da bi se prikrilo da su Srbi i Muslimani pregovarali, razgovarali i dogovarali se iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a pregovore su završili famoznim „historijskim sporazumom Srba i Muslimana“ dana 2. kolovoza1991. godine.  Međutim, nisu tu Srbi i Muslimani sjeli jedan dan pa se dogovorili, ili „pola sata šetali šumom pa se dogovorili“, već su to bili dugi i iscrpni razgovori i pregovori koji su trajali od 8. srpnja do 2. kolovoza kad su zaključeni sporazumom Radovana Karadžića i „Alijinog diplomate“ Muhameda Filipovića koji je skupa s Adilom Zulfikarpašićem zastupao Aliju Izetbegovića i zapravo čitav muslimanski narod u BiH u cjelini. O tom sporazumu šire se informirajte u članku sjajnog hrvatskog povjesničara Ante Nazora:

http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/46121-bio-sam-alijin-diplomata-tko-je-s-kim-pregovarao-u-bih.html

Nedavno smo na našu stranicu postavili dio protuispitivanja svjedoka optužbe Stjepana Kljuića koje je vršio upravo general Praljak, a koji se odnosi na ovaj sporazum. Ponovimo tu poveznicu:

Kao što i sami vidite, ovdje je Stjepan Kljuić najprije krenuo s pričom kako Alija Izetbegović ne samo da nije podržavao te pregovore i taj sporazum, nego da je imao i presudnu ulogu u rušenju tog sporazuma. Nakon toga ga je general Praljak matirao izjavom samog Filipovića danog u jednoj tv-emisiji u kojoj Filipović govori kako ga je poslao na te pregovore „rahmetli Alija“. Tad Kljuić naglo mjenja priču i počinje pričati kako je Alija kao „praktičar-političar“ htio izmjeriti puls muslimanskog naroda i kako će Muslimani reagirati na jedan takav sporazum, pa da su Muslimani u većini na to reagirali negativno te da je to odbačeno.

Međutim, postoji i izjava o tom događaju jednog drugog važnog svjedoka vremena, a to je hrvatski predsjednik doktor Franjo Tuđman. O Franji Tuđmanu njegovi neprijatelji govorili su svašta,ali mi nikad nismo uspjeli naći da ga je bilo kada bilo tko ozbiljan optužio da laže (za razliku od Mesića, na primjer). To je stoga jer je Franjo Tuđman uvijek govorio istinu i uvijek je bio iskren. Predsjednik Tuđman dao je 19. kolovoza 1995. godine intervju novinarki Thierry Thiller za Francusku televiziju FR-2 u kojoj je govorio o Ashdownovoj salveti, ali se usput osvrnuo i na ovaj sporazum.

„…

No, dužan sam još u odgovoru na Vaše pitanje dodati – u okviru traženja izlazka iz krize na tlu bivše Jugoslavije, Muslimani su na početku pokušavali ostvariti sporazum sa Srbima. Ali Srbi taj sporazum nisu prihvatili, nisu prihvaćali bosanske Muslimane u svoje krilo, vjerovatno zbog toga što u Srbiji ionako imaju veliki broj muslimanskog življa u Sandžaku i na Kosovu.

…”

Mi nemamo dakle neki snažan dokaz da je Izetbegović odbacio taj sporazum, ali zato imamo dokaz da je Izetbegović, a nakon što su srbo-crnogorski rezervisti iz podgoričkog korpusa tzv. JNA razorili sva hrvatska sela u općini Ravno koja se nalazi u BiH 5. i 6. listopada 1991. izjavio “to nije naš rat” odnosno, ispoštovao je taj ugovor o nenapadanju i nemiješanju. Upravo zbog toga su Srbi i tražili takav sporazum, koji im jamči da se Muslimani neće miješati dok oni vrše agresiju na Hrvatsku. A Stjepan Kljuić ovdje laže i obmanjuje kad kaže da je takav sporazum podrazumijevao da se Muslimani odazovu na srpsku mobilizaciju. Srbima je bilo sasvim dovoljno da se oni ne miješaju, jer su Srbi tada bili nadmoćniji od Hrvata i u ljudstvu, a o tehnici, naoružanju, streljivu, obučenom kadru i ostalim vojnim nužnostima da i ne pričamo. Osim toga, oni su još 1990. godine oteli naoružanje teritorijalne obrane kako Hrvatskoj tako i BiH, ali interesantno je da Sloveniji nisu oteli naoružanje TO što je još jedan dokaz u prilog teoriji da je ono što su srpski i slovenski intelektualci zamislili još sredinom osamdesetih u dobroj mjeri i operacionalizirano devedesetih godina prošlog stoljeća.

Osim toga mi smatramo da Stjepan Kljuić laže pred sudom kad kaže da nikad nije čuo za sporazum Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. godine, jer je jednostavno nemoguće da čovjek koji je bio u to vrijeme član krnjeg i već odavno nelegitmnog predsjedništva BiH ne zna za taj ugovor koji je, kad se sve sagleda možda i najvažniji ugovor potpisan u svezi s ratom u BiH a kojeg se danas također sustavno prešućuje. O tom ugovoru, kao i o svim implikacijama koje proizlaze iz njega pisat ćemo kad to dođe na red, i one činjenice i dokazi koje ćemo izvesti u svezi s tim ugovorom zamislit će svakoga tko i dalje tvrdi da je hrvatska politika ta koja je u toj cijeloj priči kriva politika.

Budući da teoretičari urote o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ nemaju nikakvog dokaza da je u Karađorđevu o čemu takvom uopće bilo riječi, oni puno pažnje poklanjaju tzv. „sporazumu“ Boban-Karadžić iz Graza od 6. svibnja 1992. godine. Tu se opet spominje „tajni sastanak“, i postizanje sporazuma, iako su tu u stvari ne radi ni o kakvom sporazumu već o zajedničkoj izjavi odnosno priopćenju za javnost. Naime,nakon velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. mirovni proces doveden je u slijepu ulicu. Međunarodni mirovni posrednici stoga su nastojali na sve načine vratiti zaraćene strane za pregovarački stol. Tu ponudu su, kao i uvijek kad je riječ o pregovaranju umjesto ratovanja i ubijanja prvi prihvatili Hrvati (što je zapravo najjači dokaz da nikad nije postojala nikakva zločinačka namjera hrvatske politike u odnosu na BiH), a drugi koji su prihvatili poziv za razgovore bili su Srbi, koji su već tada zapravo vojno osvojili većinu onoga što su htjeli pa su bili svjesni da zbog svoje nadmoćne pozicije na terenu imaju prednost i prilikom mirovnih pregovora, za pregovaračkim stolom. Dakle, taj sastanak nije bio tajan jer se tajni sastanci ne održavaju uz odobrenje međunarodne zajednice, niti se nakon tajnih sastanaka izdaju zajednička priopćenja za javnost. Postavit ćemo tekst prijepisa tog dokumenta kako bi svima bilo jasno o čemu govorimo:

http://i.solidfiles.net/61f25e2d26.jpg

Dakle ,ako netko tvrdi da su se ovdje Srbi i Hrvati „dogovorili o podjeli BiH“ mi već u prvoj točci ove zajedničke izjave vidimo da nema dogovora u svezi Mostara, jer Srbi misle da bi granica trebala biti na Neretvi, a Hrvati misle da cijeli Mostar treba ući pod hrvatski kanton. Ista stvar je u točci 2. To neslaganje dovelo je do toga da je HVO već u lipnju 1992. godine, dakle nekih mjesec dana nakon ovog „sporazuma“ izvršio oslobađanje Mostara i čitave lijeve obale Neretve te je srpski agresor odbačen od rijeke Neretve i potisnut dalje prema Trebinju i Nevesinju. U ovoj operaciji HVO-u je uz samu granicu s Hrvatskom asistirala HV odnosno dijelovi nekih postrojbi HV-a.

U svezi s tom neoborivom činjenicom šuplje zvuči dio iskaza Stjepana Kljuića na haškom sudu u kojem on tvrdi kako se tim „sporazumom“ praktički „Srbima poklonilo pola Mostara i pola Čapljine“. Upravo je apsurdno da čovjek i post festum, dakle nakon operacije „Lipanjske zore“ i dalje može tvrditi nešto što je očigledna laž, a da se pritom niti ne zacrveni od stida.

Isto tako, neki od tih teoretičara urote navode kako sama činjenica da oni razgovaraju o tome „dokle će biti hrvatsko a dokle srpsko“ znači razgovore o podjeli BiH. Međutim, na njihovu žalost, ono što radi protiv njih su kronologija i datumi. Naime, sporazum Carrington-Cutilleiro potpisan je 18. ožujka 1992. i potpisale su ga sve tri strane. Zajednička izjava sa sastanka Karadžić-Boban u Grazu dana je 6. svibnja 1992. U međuvremenu je počela otvorena agresija Srbije na BiH i rat koji se rasplamsao, pa su mirovni posrednici činili sve da vrate zaraćene strane za pregovarački stol, i u svezi s tim ovi načelni stavovi u svezi toga „što će biti hrvatsko a što srpsko“ nije ništa drugo nego pokušaj dogovora o razgraničenju kakvo je predviđeno planom Carrington-Cutilleiro, odnosno mirovnog plana EU-a i UN-a. Druga je stvar što je Alija Izetbegović najprije potpisao taj sporazum ali je kasnije povukao svoj potpis, kao što je to učinio nebrojano puta tijekom tog rata. Izetbegović je potpisao puno više sporazuma sa Hrvatima nego sa Srbima, i gotovo sve do jednog je izigrao (osim Washintonskog sporazuma i sporazuma o zajedničkom vojnom nastupu od 22. Srpnja 1995. A i te je ispoštovao zato jer je iza jednog stajala Amerika a iza drugog Turska, pa je vjerovatno Alija smatrao da nije oportuno izigravati takve velike igrače kao što je sustavno izigravao Hrvate), za razliku od njegovih sporazuma sa Srbima kojih se držao čak i onda kad je svima bilo jasno da je on taj kojeg Srbi izigravaju.

Stavit ćemo na hosting i prijepis ugovora Karadžić-Filipović od2. kolovoza 1991.

http://i.solidfiles.net/ce911ec94d.jpg

I sad vidite, već u točci 2. stoji teza o „suverenosti naroda“, a to je ono o čemu smo pričali i što je bio glavni kamen spoticanja između hrvatske i srbijanske politike. Nakon što su Srbima prvo Slovenci dali za pravo da tumače odredbe važećeg yu-ustava na način da su nositelji suvereniteta narodi a ne republike, ovdje su to učinili i Muslimani, a onda su to sve nevješto zakamuflirali u „osiguranje teritorijalnog integriteteta i političkog subjektiviteta BiH“ ali ne kao samostalne države već u jugoslaviji. A to se potvrđuje dodatno i u točci 3. gdje se navodi da je jugoslavija „najbolje rješenje“ a sve to u trenutku nakon što su Hrvatska i Slovenija već proglasile nezavisnost, nakon što u Hrvatskoj traje rat i nakon što je jasno da se jugoslavija već raspala, i da u svezi s tim ovaj ugovor koji podrazumjeva ostanak čitave BiH u takvoj, krnjoj jugoslaviji ne znači i ne može značiti ništa drugo nego ostanak BiH u velikoj srbiji. I to je cijela poanta ovog sporazuma u kojem se Hrvati spominju tek u točci 5. onako usputno, čisto reda radi. Ako ponovo pogledate snimku protuispitivanja Stjepana Kljuića od strane generala Praljka u svezi s ovom temom, vidjet ćete da čak ni Kljuić nije mogao ne reći da je ovaj sporazum imao tragičan učinak na percepciju hrvatskog naroda prema ovom istom sporazumu.

Tu je nastao i problem jer su tad Hrvati iz BiH i njihovo političko vodstvo reagirali na način da su najavili odcjepljenje od BiH, odnosno da će oni poštovati, priznavati i braniti BiH kao samostalnu u suverenu državu, ali ukoliko se bez njihovog pristanka, kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH, odredi da BiH ostaje u jugoslaviji odnosno praktički u velikoj srbiji, da će se oni ako treba i silom boriti za izlazak iz takve jedne državne tvorbe.

I sad, kad pogledamo realno, u toj su situaciji Srbi odigrali majstorski, Muslimani izdajnički a Hrvati ishitreno i netaktično. Jer vodstvo Hrvata u BiH reagirajući tako ishitreno i ne razmišljajući, zapravo se našlo na liniji glavne srpske teze prema kojem su nositelji suvereniteta narodi, pa prema tome narodi i odlučuju, pa tako i Hrvati u BiH. I zbog toga će nam takav ishitren stav u javnosti i pred haškim sudom zadati velike probleme, pogotovo kad se suci tog suda ne žele upuštati u dublju analizu jednog takvog zahtjeva koji je svakako uvjetan i koji je na liniji obrane suvereniteta BiH. Jer, BiH ukopljena u veliku srbiju izgubila bi ono što se traži u točki 2. „Historijskog sporazuma“ dakle politički subjektivitet, kojeg može imati samo kao suverena država koja je proglasila svoju samostalnost na isti način kao i Slovenija i Hrvatska i da će onda Hrvati u BiH stajati na braniku te i takve države. Odnosno kad reduciramo cijelu tu priču u jednu parolu ona bi zvučala:

„Samostalna i suverena BiH DA, ali BiH kao dio velike srbije NE!“.

Mi osobno ne vidimo ništa inkriminirajuće u takvom jednom stavu, iako smatramo da se on može i drugačije tumačiti, te da su zbog toga, u tom trenutku, ljudi koji su činili vodstvo Hrvata u BiH trebali reagirati hladnije glave, promišljenije i manje ishitreno.

Ali isto tako, teško je ne vidjeti što se dogodilo poslije toga, da su Hrvati izašli ne referendum i glasovali za samostalnu BiH, da su hrvatski zastupnici u BiH parlamentu potvrdili volju birača koje predstavljaju, i da su upravo Hrvati odnosno HVO prilikom prvog vala velikosrpke agresije na BiH u travnju 1992. dali najveći obol u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, jer kao što smo rekli, i kao što činjenice pokazuju, samo su Hrvati bili spremni i organizirani na obranu poučeni onim što se dogodilo u Hrvatskoj, dok su Muslimani bili totalno nespremni, vjerovatno zato jer su se nadali da će Srbi poštovati „Historijski sporazum“ i da ih neće napasti. Tu zabludu Alije Izetbegovića skupo su platili Muslimani, ali i Hrvati Zvornika, Bjeline, Višegrada, Ključa, Prijedora, Bosanskog Šamca i ostalih gradova i općina u kojima su Srbi već tad počinili genocid nad Hrvatima i Muslimanima u BiH.

A upravo zbog toga ovu bilješku ćemo završiti pomalo zlobno prema takvoj politici Alije Izetbegovića. Naime, budući da su se Srbima i njihovom napadu na BiH u travnju 1992. organizirano suprotstavili samo Hrvati, dok su Muslimani bili totalno neorganizirani, nije ni čudo da su u pregovorima o prekidu vatre, nastavku pregovora i načelnom dogovoru oko nekih rubnih područja prema podjeli predviđenoj planom Carrington-Cutilleiro, sudjelovali samo Hrvati i Srbi, jer što imaju Muslimani pregovarati o prekidu vatre kad se oni ni ne bore, a njihove izbjeglice i civilne žrtve rata uglas pjevaju:

„Caritas nas hrani, HVO nas brani“!!

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

Što vi mislite o ovoj temi?

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom

Objavljeno

na

Objavio

Moram komentirati sinoćnju epizodu “Rat prije rata” jer je tu ipak riječ o prebitnim stvarima iz novije hrvatske povijesti, a Manjkas je ovdje napravio do sad najviše grešaka, netočnosti i propusta.

Prvo ovo s Bogićem Bogičevićem. To nije točno, to se nije dogodilo u siječnju 1991. nego u ožujku, točnije 12. ožujka 1991. Najbolje od svega je što se ta sjednica predsjedništva kojoj su nazočili Kadijević i Adžić spominje ovdje, u djelu u kojem se kaže da je tu sjednicu praktički sazvao vrh JNA i to u prostoriji bez grijanja, gdje je bilo jako hladno, piše Predrag Nebihi.

Ovo je taj događaj:

Dakle, lijepo možete vidjeti kako Bućin, Kostić i “predstavnik Kosova” Riza Sapunxhiju – onovremena verzija Željka Komšića, sjede u kaputima.

Ne znam koliko je Manjkas toga svjestan, ali ovo je teška greška, jer istu stvar, samo u suprotnom pravcu, činio je i Mesić, koji je svjedočeći u Haagu protiv Blaškića miksao događaje iz ožujka i siječnja 1991. stvarajući konstrukciju koja njemu odgovara, pa je tako recimo rekao “Tuđman se vratio iz Karađorđeva sretan jer je dobio jamstva od Kadijevića da neće napasti”. Dakle, Karađorđevo je bilo 25. ožujka 1991. (iako Mesić u Haagu laže i tvrdi da je to bilo 30. ožujka) i Kadijević uopće nije bio u Karađorđevu, nego je Mesić u svojoj bolesnoj lažljivoj glavi složio konstrukciju koristeći se događajima iz različitih vremenskih konteksta sabijajući sve u jedno.

Druga stvar, ogroman propust kojeg je ovdje napravio Manjkas, je u tome što nije spomenuo srpsko-slovenski sporazum. Jer, spomenti priopćenje JNA od 23. siječnja, a zatim opisati dramatičmne događaje u Beogradu od 25. siječnja, i pritom težište staviti na Matu Laušića ili Milu Ćuka i činjenicu da mu je ispao okvir iz UZI-a, a ne spomenuti sporazum Milošević-Kučan koji je potpisan 24. siječnja 1991. je već blagi pokazatelj površnosti i diletantizma.
Par linkova o slovensko-srpskom sporazumu tako da oni koje zanima, a ponavljam, ovo su ključne stvari jer onaj tko ovo ne shvati ništa neće shvatiti, mogu pročitati i informirati se:
https://www.youtube.com/watch?v=e7Vg5ki7-rs

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

http://hrsvijet.net/…/33558–preueni-sporazum-kuan-miloevi-…
Imate toga još, samo u google ukucajte “sporazum milošević-kučan”.

I onda kad se netko pita zašto je sin ratnog zločinca Mitje Ribičića, Ciril Ribičić bio “svjedok ekspert” tužiteljstva u Haagu u svim političkim procesima protiv Hrvata u BiH, nikad neće doći do točnog zaključka ako zaobilazi činjenice u svezi s ovim srpsko-slovenskim sporazumom.

Zatim, iako je pokušao, Majnkas nije uspio dočarati nevjerojatnu hrabrost koju je Tuđman tada pokazao, i zbog čega je Tuđman jednostavno Tuđman, a sve ostalo mahom jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba. Sjećam se tog dana kao da je danas bilo. Nismo imali ni praćke, a čekali smo da oni krenu i da uhite cijeli državni vrh a onog tko bi se pobunio da potamane kao muhe. Cijela država paralizirana, nitko ne zna što će, samo je Tuđmanu jasno da postoji samo jedan izlaz, a to je otići u Beograd i odigrati visoki presing na gostujućem terenu, te se nadati izvući barem neodlučeno. Točno to se i dogodilo. Manjkas je po mome trebao napraviti igranu scenu s tim što se događalo unutra, a ne s onim što je bilo dolje u predvorju. Jer, prema svjedočenjima nazočnih, s obje strane, Tuđman je unutra uletio kao tornado i odmah krenuo s napadima na Kadijevića. Tuđmanu je bilo jasno da je Kadijević među njima najlabilnija osoba i najslabija karika. Ono što je Mamula rekao o Kadijeviću a što ovdje citira Hudelist je čista istina: Kadijević nije bio čovjek odluke nego čovjek provedbe. Osim toga, Kadijević je bio klasična jugoslavenčina koja je bila u stanju sama sebe uvjeriti da bi mogli “CIA, Vatikan i Nemačka da izvrše agresiju na jugoslaviju i bombarduju Srbiju”, a Tuđmanu je i to bilo poznato pa je upravo na taj način hranio njegovu paranoju.

Domljan ovdje iskrenoi priznaje da je mislio kako će se Tuđman braniti, jer bi to napravio sve do jedan jalnuški diletant, međutim, Tuđman je Tuđman upravo zbog toga, jer on nije kmet kao ostali, jer se on vrhunski razumio u nogomet, i bilo mu je jasno da ako stoperski par gurne u krilo vrataru da mi gol nećemo zabiti nikad a utrpat će nam punu mrežu. Međutim, ako se stoperski par digne visoko, i mi zaigramo presing na njihovoj polovici, na njihovom terenu, i to napadajući njihovog najslabijeg igrača, to će kod njih izazvati iznenađenje i svojevrsni šok. I tako smo u toj situaciji izvukli nerješeno.

Treba reći da ono što govori Tus o Rusiji, to je teška hrpa gluposti koja nema veze s mozgom. Istina je da je Kadijević u ožujku 1991. išao u Rusiju tražiti od Jazova potporu za vojni udar, ali je nije dobio jer je Rusija bila u težim problemima. O tome Jović govori istinitije nego Tus. Štoviše, nas su Rusi spasili, konkretno Gorbačov, kad je nakon isteka moratorija 7. listopada 1991. pozvao u Moskvu Tuđmana i Miloševića, i praktički nam kupio dva tjedna u situaciji kad smo morali kupovati vrijeme i kad nam je svaka sekunda koju smo mogli kupiti bila iznimno dragocjena. S tim u svezi, ne bi se moglo reći da su svi djelovi Mamulinog plana propali, jer obratite pozornost na onaj dio u kojem on traži od međuanrodne zajednice 6 mjeseci za “sređivanje stanja”. Vjerovali ili ne, oni su i dobili tih 6 mjeseci, ali ne od UN-a u kojeg se Mamula kleo, nego od EZ-a (današnja EU, tad još Europska zajednica) odnosno njenog predstavnika, britanskog lorda Petera Carringtona. Prvo im je 7. srpnja 1991. moratorijem na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije a nakon završetka operetnog “rata” u Sloveniji kupio 3 mjeseca, a nakon toga još tri mjeseca sve dok sredinom siječnja 1992. Hrvatska konačno nije priznata.

Komunisti u Hrvatskoj od Tusa do Tvrtka Jakovine taj susret Kadijevića s Jazovim u ožujku 1991. stalno spominju i naglašavaju iz jednog posve drugog razloga. Naime, kako bi prikrili činjenicu pravog razloga odlaska Kadijevića u Moskvu, JNA je izbacila dezinformaciju da je Kadijević otišao u Moskvu dogovoriti transfer oružja iz Rusije u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Osobno, nikad mi neće biti jasno zašto je Ante Nazor u jednoj od svojih knjiga, u kronologiju, upisao ovu izmišljotinu KOS-a kao gotovu činjenicu. Prava istina je da je 24. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, a ključnu ulogu za donošenje te Rezolucije broj 713. odigrao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i čelnik SID-a Budimir Lončar. Kad je 2006. godine Večernji list objavio tu činjenicu https://www.vecernji.hr/…/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt…   nastao je lom.

Mesić je za sve optužio “ustašiode iz večernjaka koji lažima napadaju Budu”. Mesić je ciljao na autora teksta Ivankovića, i tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista – Miljenka Manjkasa istog onog koji je autor ovog serijala. Tad je Manjkas u dnevniku NOVE-tv rekao da ga je nazvao Budimir Lončar i zaprijetio mu da će ga smjeniti. Par dana kasnije Manjkas je smjenjen, a s obzirom na činjenicu da je Mesić u međuvremenu, nakon što je polijepio ustašoidne etikete, pročitao članak i vidio da tu činjenicu o Lončarovoj ulozi u uvođenju embarga ne iznosi nikakav “ustašoid” nego britanska znanstvenica Carole Hodge, naglo je promjenio ploču i rekao da je “Buda zaslužan za tu Rezoluciju 713.” jer da nije toga da bi se “Srbi bili naoružali” jer da su “već dogovorili transfer s Rusijom u iznosu od dvije milijarde dolara”. Pametnom dosta.

Imalo bi se još puno toga dodati ovdje, ali samo ću još jednu stvar spomenuti, a to je akcija “Štit”, odnosno prva namjera izvršenja vojnog udara, a to je ovo o čemu se govori odmah na početku ove epizode. Dakle, ta operacija trebala je biti provedena 3. prosinca 1990. godine. Vasiljević se ili pravi da ne zna, ili mu do danas nije jasno zašto je Kadijević to odgodio. Naime, 9. prosinca te iste 1990. godine bili su održani prvi demokratski izbori u Srbiji. Po nekim procjenama, a više po bojaznima jugoslavena tipa Kadijević, moglo se dogoditi da te izbore dobije tada neprikriveni i deklarirani četnik Vuk Drašković. Da se to dogodilo, Kadijević bi možda večć tad krenuo, a prema vani bi to iskomunicirao kao da se bori protiv “fašističkih elemenata i u Hrvatskoj i u Srbiji”. Međutim, Milošević je na tim izborima pregazio kokurenciju, pa je novi pokušaj puča predviđen onako kako bi se i dogodio da ga Tuđman činom nevjerojatne hrabrosti nije spriječio. Jer, nisu tada samo Šeks i Savka imali tu bojazan da će Tuđmana ubiti u Beogradu, cijela Hrvatska je djelila taj osjećaj, da će u najmanju ruku biti uhićen ako ne i ubijen.

Međutim, ono što je Manjkas preskočio je uloga hrvatskog člana predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića u akciji “Štit”.
O tome je u intervjuu beogradskom tjedniku NIN 1995. godine sam Aleksandar Vasiljević rekao slijedeće:

“Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude.
Ni na koga se nije obazirao.

Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom.
Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale.
Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju “Štit” i hapšenja.
Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu.
na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren.
Svesni da je to bio početak kraja “slučaja Špegelj”, nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud.
-Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd.
-Zašto za Beograd?

-Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.
Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu “Pleso”.
-Šta se događa sa ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen.

Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana.
Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države.

Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.”

I opet, pametnom dosta. Pametan se jedino ne može prestati čuditi zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom….

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari