Pratite nas

U potrazi za Istinom

„Caritas nas hrani, HVO nas brani“!!

Objavljeno

na

O NEKIM SASTANCIMA, SPORAZUMIMA I “SPORAZUMIMA” O POLITIČKOM USTROJSTVU BiH

Nakon što smo naučili kontekst sastanka između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, i nakon što smo vidjeli da od tog mita nema ništa, trag nas vodi na početak priče o „podjeli Bosne“.

A taj početak je 12. lipnja 1991.godine kad su se u Vili Dalmacija u Splitu sastali u troje predsjednici Hrvatske i Srbije te predsjednik predsjedništva BiH, dakle Tuđman, Milošević i Izetbegović. Razgovori su trajali pet sati, a u službenom priopćenju je istaknuto da su razgovori:

…izrazili maksimalan stupanj otvorenosti i dobre volje da se dođe do prijedloga riješenja koji će biti u interesu svih naroda. Predsjednici su suglasni da treba ubrzati rad na osnovi prijedloga izloženih na sastanku u Sarajevu (održanog 6.lipnja na kojem su Izetbegović i Gligorov ponudili kompromisno rješenje krize, tj. tzv federalnu konfederaciju sa svrhom opstanka sfrj op.a.). S obzirom da će u narednih nekoliko dana biti izvršene konzultacije u republikama o svim prijedlozima sa satanka u Sarajevu, stvoritće se uvjeti za brže definiranje i preciziranje elemenata za izlaz izdržavno-političke krize, odnosno za pravedno uređenje odnosa između naroda ir epublika SFRJ. Pri tome se polazi od načela nacionalne ravnopravnosti i uvažavanje interesa svih naroda SFRJ. Razgovori trojice predsjednika bit će nastavljeni početkom idućeg tjedna…
(Izvor Hina 12.06. 1991.)

Neslužbeno je pak “procurilo” da se tijekom susreta razgovaralo o Bosni i Hercegovini, među ostalim i o mogućnostima njene kantonizacije. (Hina12. 06. 1991.)
Gotovo da nema medija u bivšoj državi koji slijedećih dana nisu pisali o toj temi. Već iz naslova mogu se naslutiti političke opcije što su ih pojedine novine ili autori zagovarali:
Večernji list: “Bosna kao Švicarska” 13. 06. 1991.
Vjesnik: “Raspad BiH je i raspad Jugoslavije” 14. 06. 1991.
Večernji list: “Kantonizacija im zanimljiva” 14. 06. 1991.
Globus: “Bosna šaptom pade” 14. 06. 1991.
Večernji list “Bosna drma Hrvatsku” 14. 6. 1991.
Slobodna Dalmacija: “Kantoni-gotova stvar” 17. 06. 1991.
Oslobođenje: “Cijepanja neće biti” 18. 06. 1991.
Vjesnik: “Svakom njegov” 18. 06. 1991.
Danas: “Sve bosanske nijanse” 18. 06. 1991
Danas: “Forsiranje Bosne” 18. 06. 1991.
Oslobođenje: “Kantonizacija BiH za i protiv” 19. 06. 1991.
Oslobođenje: “Nebulozne ideje” 19. 06. 1991.
Vjesnik: “Kantonizacija nije moguća” 20. 06. 1991.
Borba: “Koliko kantona za zemlju Bosnu?” 20. 06. 1991.
Oslobođenje: “BiH – jedan kanton” 21. 6. 1991.
Oslobođenje: “Zajednička a ne nacionalna država” 22. 6. 1991.
Arena: “Kukavičje jaje za Bosnu” 22. 06. 1991.
Oslobođenje: “Ostvarivanje nacionalne i druge ravnopravnosti” 25. 6.1991. … itd

(Citirano prema: Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, stranica 158.)

Dakle, u danu i tjednu nakon tog sastanka, počela je priča o “podjeli Bosne”. S druge strane, ne postoji niti jedan dokaz da je nakon sastanka u Karađorđevu bilo tko, bilo koji medij, pisani ili elektronički, bilo koji političar ili politički analitičar govorio i spominjao priču o “podjeli Bosne”. Zapravo, prvi put se nešto nalik tome spominje upravo u gore spomenutom članku iz Globusa od 14. lipnja pod naslovom “Bosna šaptom pade?” gdje se javlja MikoTripalo koji kaže:

Čuo sam iz pouzdanih izvora da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu sjedili pored geografskih karata, djelili Jugoslaviju i nisu se mogli dogovoriti”

(Globus, 14.6.1991)

Dakle ni on nije tvrdio da su Milošević i Tuđman “djelili Bosnu”,nego da su “djelili jugoslaviju”, te da se “nisu mogli dogovoriti”.

Ali je zanimljivo da je Globus tu tezu plasirao upravo tada. U međuvremenu,ovaj splitski sastanak je “zaboravljen” i u medijima, ali što je puno bitnije, i na haškom sudu. Ta priča koja se tada počela plesti u Globusu željnom senzacije će u stvari biti mala gruda koja će zakotrljati lavinu, i to u krivom smjeru, u smjeru koji nas ne približava, nego nas udaljava od istine.

Da tomu nije tako teoretičari „podjeleBiH u Karađorđevu“ ne bi nastojali prešućivati ovaj splitski sastanak u troje,a kad naiđu na nekog bolje informiranog tko zna za ovaj sastanak onda počnuvrtiti priču i govoriti kako je ovaj sastanak samo produžetak onoga što je„dogovoreno u Karađorđevu“. Naravno, uvijek bez iti jednog jedinog dokaza.

Štoviše, ovaj splitski dogovor trojice predsjednika kasnije će se pretočiti u plan Carrington-Cutileiro a iz kojeg proizlaze i planovi Vance-Owen te Owen-Stoltenberg.

I na kraju za sve to, za taj dogovor trojice predsjednika izabranih na demokratskim izborima koji je pretočen u mirovni plan kojeg su sastavljali mirovni posrednici koji su zastupali UN i EU, a koji će biti proglašen gotovo pa zločinom, neće biti krivni Milošević ni Izetbegović ni Carrington ni Cutilleiro ni Vance ni Owen ni Stoltenberg.. nego samo Tuđman.

Naravno, bez iti jednog jedinog dokaza. Dokazi koji postoje odvest će nas na suprotni put od onoga kojim nas žele voditi haške optužnice i presude poduprte upravo nacistički nastrojenim medijima (bar u svezi teme o muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH).Kažemo „nacistički nastrojeni mediji“ jer one „istine“ koje nam oni pokušavaju servirati, a koje ne drže vodu čim se krene u malo dublju analizu su najobičnije laži, za koje nema nikakvih dokaza, a upravo je nacistički ministar informiranja Goebles osmislio slogan po kojem se sad radi direktno protiv HVO-a, Hrvata u BiH i Herceg-Bosne a indirektno i protiv Hrvatske (važi samo zaslučajeve Blaškić i Kordić-Čerkez), kad je rekao da „sto puta ponovljena laž postaje istina“ te da „što je laž veća i apsurdnija, to će većina ljudi prije u nju povjerovati da je istina“. Inicijalni dokaz u priči o „podjeli Bosne“ haškom sudu je u uvodnom izlaganju svoje obrane iznio Radovan Karadžić. On je sudu predočio onovremeni dokument, snimku svog razgovora s Miloševićem koji se odvija dva dana nakon što je Karadžić razgovarao s Izetbegovićem a koji mu je ponudio „da podjelimo Bosnu“. To se sve događa u svibnju 1991. godine, dakle prije splitskog sastanka. Poveznica na taj dokazni predmet u predmetu Karadžić, snimka razgovora Karadžića i Miloševića iz svibnja 1991.:

Iako se ovdje radi o prepričavanju, odnosno dokazu iz druge ruke, kojeg još slabi činjenica da je Karadžić sociopat i bolesni lažljivac, mi nemamo nikakvog razloga sumnjati da u ovom slučaju Karadžić laže Miloševiću iz bar dva razloga. Prvi je razlog taj što su tad Karadžić i Milošević bili u iznimno dobrim odnosima, praktički je Karadžić bio Miloševićev čovjek u BiH (Kasnije, nakon što je skupština RS-a odbila Vance-Owenov plan, a zatim i plan kontaktne skupine ti su odnosi postali narušeni a Srbija je čak uvela i sankcije RS-u 1994.).

Drugi razlog zbog kojegu ovom slučaju možemo vjerovati Karadžiću jest njegova pretpostavka koja je u to vrijeme izgledala kao SF, čista znanstvena fantastika, a to je ova teza da Izetbegović hoće „jednu enklavu u dolini Bosne koja mu treba za islamski svijet“. Međutim, kad su krajem 1992. i početkom 1993. godine konture politike stvaranja muslimanske državice unutar BiH postale jasno vidljive, a za tim i sve ono što slijedi kasnije s Mudžahedinima i njihovom povezanošću s tvtrkom TWRA iz Beča koja ih je financirala i da je to sve išlo preko Hasana Čengića koji je iranski igrač u politici Alije Izetbegovića, i kad onda vidite da je ta ista TWRA koja je financirala i na sve načine logistički pomagala mudžahedine u BiH isto tako logistički stajala iza napada na WTC u SAD-u dana 11. rujna 2001.godine, onda dođete do zaključka do kojeg su došli i Hrvatica Višnja Starešina i Musliman Esad Hećimović koji su se tim problemom dublje bavili, da je ovo jedna priča koja prerasta okvire „balkanskih sukoba“ i da su ti ratovi od nekog iskorišteni da se stvori ono što će se kasnije zvati Al-qaida a danas možda i ISIS kao vojna sila ili ISIL kao država odnosno kalifat. Mi mislimo da je upravo ta „viša dimenzija“ cijele ove priče i jedan od glavnih, ako ne i glavni uzrok zbog čega su na haškom sudu i u svjetskoj javnosti prošle neke teze koje su u opreci s najelementarnijim zdravim razumom.

Sve to i još puno više od toga želi se sakriti, prekriti i pokriti mitom o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ i cijele jedne teorije koja iz tog mita proizlazi, a koja nemilosrdno gazi, zaobilazi i preskače činjenice, a kupi razne dezinformacije, poluistine, neistine,istinite događaje u izmijenjenom vremenskom ili prostornom kontekstu, polu-informacije ili skupno rečeno – laži.

Što se tiče međunarodne zajednice, već smo naveli i to nekoliko puta razloge zbog kojih oni guraju takav scenarij. Osim puno neugodnih pitanja o mudžahedinima tu su i pitanja oko neučunkovitosti zaštite: prvo Vukovara, pa Sarajeva pa Srebrenice, ali i Bihaća kojeg je umjesto njih, umjesto međunarodne zajednice, zaštitila „Tuđmanova zločinačka politika“ i Hrvatska vojska koja se u presudi u predmetu Naletilić-Martinović u paragrafima 203. i 205.  naziva „okupacijskom silom u BiH“ a koja i upredmetu šestorke ima isti status. S obzirom na tu činjenicu valja nadopuniti našu tezu da se u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez Republiku Hrvatsku i njene institucije kao što je to Hrvatska vojska napada indirektno, jer nakon paragrafa 203. i 205. u djelu presude u predmetu Naletilić-Martinović koji se odnosi na tezu o međunarodnom sukobu, kao i u još uvijek nepravomoćnoj presudi šestorci u djelovima presude koji se odnose na teze o međunarodnom sukobu i udruženom zločinačkom poduhvatu, Hrvatska je također napadnuta direktno.

Što se tiče Slovenaca naveli smo već koji su njihovi razlozi gurati priču o Karađođrevu, a to je da bi u drugi plan pao sporazum Kučan-Milošević od 24. siječnja 1991. i njihovog dogovora sa Srbima.

Što se tiče hrvatske oporbe iz devedesetih, oni su tu priču gurali u devedesetima kako bi oblatili Tuđmana i dokopali se vlasti, ali kako je Tuđman bio od malo tvrđeg materijala i kako je njega bilo teško srušiti a nemoguće pobjediti u demokratskoj utakmici na izborima, to je Tuđman raznim Mesićima ,Bancima, Paragama, Čičcima, Manolićima, Gotovcima, Pusićkama, Račanima i ostalima ponabijao komplekse, zbog čega oni iz osvete i jala nisu prestali širiti taj mit ni nakon njegove smrti ni nakon što su, bar većina njih, došli na vlast.

Što se tiče Srba iz Hrvatske, odnosno iz onih djelova Hrvatske koji su do 1995. godine bili pod okupacijom, oni guraju taj mit jer on prikriva njihov kukavičluk. Dakle, njima je lakše bilo reći da je sve dogovoreno nego priznati da su obične kukavice za koje je čak i Milošević na VSO-u 14. kolovoza 1995. rekao  „da su imali sve uslove da se brane, ali su pobegli kao zečevi i zakrčili puteve u sveopštoj bežaniji“. Ono što je zanimljivo jest i to da navodno ekstremni desničar Dobroslav Paraga dijeli isti stav kao i primjerice srpski gradonačlenik Knina prije Oluje Kovačević, ili notorni Vojislav Šešelj. Svi oni naime tvrde da je „Oluja dio dogovora iz Karađorđeva“:

http://www.hsp1861.hr/vijesti1/010804sdjl.htm

Što se tiče BiH-Muslimana izlišno je objašnjavati zašto oni guraju taj mit i to iz svih političkih i ideoloških pozicija.

Što se tiče Srba u Srbiji to je zanimljivo gledište. Svi oni koji su okrenuti projugoslavenski i kvaziliberalno kao na primjer nekakav Čeda Jovanović također podržavaju tu teoriju kao što je podržavaju i primjerice nereformirani makedonski komunisti čiji bivši predsjednik Kiro Gligorov je bio jedan od aktivnih kreatora tog mita. Osim projugoslavenski nastrojenih Srba mit o Karađorđevu podupiru i pojedini intelektualci iz Srbije koji su prosrpski domoljubno nastrojeni, ali kao inteligentnim i obrazovanim ljudima koji žive bez iluzija i jasno im je da je velikosrpska osvajačka politika ta koja je prvi glavni i osnovni krivac za sva zla koja su se dogodila na području ex-yu devedesetih, ali kao srpski domoljubi ne žele da sva krivnja padne na Srbiju nego da dio krivice padne i na Hrvatsku, i zbog toga svjesno podržavaju tu laž. Ipak, u Srbiji to nije većinsko mišljenje, i to iz razloga jer najveća većina Srba iz Srbije smatra da Srbija ni uncu nije kriva za rat već da su krivi Hrvatska, Kosovo, Muslimani, Slovenija, te naravno nezaobilazni Njemačka.Amerika, CIA i Vatikan. Ipak, neki ljudi koji su bili direktni sudionici vremena, poput srbijanskog člana predsjedništva SFRJ Borisava Jovića u posjedu su vrlo snažnih argumenata koji cijelu priču oko Karađorđeva razobličavaju kao najobičniji mit i najobičniju laž.

Mit o Karađorđevu potreban je svima i iz još jednog razloga. Da bi se prikrilo da su Srbi i Muslimani pregovarali, razgovarali i dogovarali se iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a pregovore su završili famoznim „historijskim sporazumom Srba i Muslimana“ dana 2. kolovoza1991. godine.  Međutim, nisu tu Srbi i Muslimani sjeli jedan dan pa se dogovorili, ili „pola sata šetali šumom pa se dogovorili“, već su to bili dugi i iscrpni razgovori i pregovori koji su trajali od 8. srpnja do 2. kolovoza kad su zaključeni sporazumom Radovana Karadžića i „Alijinog diplomate“ Muhameda Filipovića koji je skupa s Adilom Zulfikarpašićem zastupao Aliju Izetbegovića i zapravo čitav muslimanski narod u BiH u cjelini. O tom sporazumu šire se informirajte u članku sjajnog hrvatskog povjesničara Ante Nazora:

http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/46121-bio-sam-alijin-diplomata-tko-je-s-kim-pregovarao-u-bih.html

Nedavno smo na našu stranicu postavili dio protuispitivanja svjedoka optužbe Stjepana Kljuića koje je vršio upravo general Praljak, a koji se odnosi na ovaj sporazum. Ponovimo tu poveznicu:

Kao što i sami vidite, ovdje je Stjepan Kljuić najprije krenuo s pričom kako Alija Izetbegović ne samo da nije podržavao te pregovore i taj sporazum, nego da je imao i presudnu ulogu u rušenju tog sporazuma. Nakon toga ga je general Praljak matirao izjavom samog Filipovića danog u jednoj tv-emisiji u kojoj Filipović govori kako ga je poslao na te pregovore „rahmetli Alija“. Tad Kljuić naglo mjenja priču i počinje pričati kako je Alija kao „praktičar-političar“ htio izmjeriti puls muslimanskog naroda i kako će Muslimani reagirati na jedan takav sporazum, pa da su Muslimani u većini na to reagirali negativno te da je to odbačeno.

Međutim, postoji i izjava o tom događaju jednog drugog važnog svjedoka vremena, a to je hrvatski predsjednik doktor Franjo Tuđman. O Franji Tuđmanu njegovi neprijatelji govorili su svašta,ali mi nikad nismo uspjeli naći da ga je bilo kada bilo tko ozbiljan optužio da laže (za razliku od Mesića, na primjer). To je stoga jer je Franjo Tuđman uvijek govorio istinu i uvijek je bio iskren. Predsjednik Tuđman dao je 19. kolovoza 1995. godine intervju novinarki Thierry Thiller za Francusku televiziju FR-2 u kojoj je govorio o Ashdownovoj salveti, ali se usput osvrnuo i na ovaj sporazum.

„…

No, dužan sam još u odgovoru na Vaše pitanje dodati – u okviru traženja izlazka iz krize na tlu bivše Jugoslavije, Muslimani su na početku pokušavali ostvariti sporazum sa Srbima. Ali Srbi taj sporazum nisu prihvatili, nisu prihvaćali bosanske Muslimane u svoje krilo, vjerovatno zbog toga što u Srbiji ionako imaju veliki broj muslimanskog življa u Sandžaku i na Kosovu.

…”

Mi nemamo dakle neki snažan dokaz da je Izetbegović odbacio taj sporazum, ali zato imamo dokaz da je Izetbegović, a nakon što su srbo-crnogorski rezervisti iz podgoričkog korpusa tzv. JNA razorili sva hrvatska sela u općini Ravno koja se nalazi u BiH 5. i 6. listopada 1991. izjavio “to nije naš rat” odnosno, ispoštovao je taj ugovor o nenapadanju i nemiješanju. Upravo zbog toga su Srbi i tražili takav sporazum, koji im jamči da se Muslimani neće miješati dok oni vrše agresiju na Hrvatsku. A Stjepan Kljuić ovdje laže i obmanjuje kad kaže da je takav sporazum podrazumijevao da se Muslimani odazovu na srpsku mobilizaciju. Srbima je bilo sasvim dovoljno da se oni ne miješaju, jer su Srbi tada bili nadmoćniji od Hrvata i u ljudstvu, a o tehnici, naoružanju, streljivu, obučenom kadru i ostalim vojnim nužnostima da i ne pričamo. Osim toga, oni su još 1990. godine oteli naoružanje teritorijalne obrane kako Hrvatskoj tako i BiH, ali interesantno je da Sloveniji nisu oteli naoružanje TO što je još jedan dokaz u prilog teoriji da je ono što su srpski i slovenski intelektualci zamislili još sredinom osamdesetih u dobroj mjeri i operacionalizirano devedesetih godina prošlog stoljeća.

Osim toga mi smatramo da Stjepan Kljuić laže pred sudom kad kaže da nikad nije čuo za sporazum Izetbegović-Krajišnik od 16. rujna 1993. godine, jer je jednostavno nemoguće da čovjek koji je bio u to vrijeme član krnjeg i već odavno nelegitmnog predsjedništva BiH ne zna za taj ugovor koji je, kad se sve sagleda možda i najvažniji ugovor potpisan u svezi s ratom u BiH a kojeg se danas također sustavno prešućuje. O tom ugovoru, kao i o svim implikacijama koje proizlaze iz njega pisat ćemo kad to dođe na red, i one činjenice i dokazi koje ćemo izvesti u svezi s tim ugovorom zamislit će svakoga tko i dalje tvrdi da je hrvatska politika ta koja je u toj cijeloj priči kriva politika.

Budući da teoretičari urote o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ nemaju nikakvog dokaza da je u Karađorđevu o čemu takvom uopće bilo riječi, oni puno pažnje poklanjaju tzv. „sporazumu“ Boban-Karadžić iz Graza od 6. svibnja 1992. godine. Tu se opet spominje „tajni sastanak“, i postizanje sporazuma, iako su tu u stvari ne radi ni o kakvom sporazumu već o zajedničkoj izjavi odnosno priopćenju za javnost. Naime,nakon velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. mirovni proces doveden je u slijepu ulicu. Međunarodni mirovni posrednici stoga su nastojali na sve načine vratiti zaraćene strane za pregovarački stol. Tu ponudu su, kao i uvijek kad je riječ o pregovaranju umjesto ratovanja i ubijanja prvi prihvatili Hrvati (što je zapravo najjači dokaz da nikad nije postojala nikakva zločinačka namjera hrvatske politike u odnosu na BiH), a drugi koji su prihvatili poziv za razgovore bili su Srbi, koji su već tada zapravo vojno osvojili većinu onoga što su htjeli pa su bili svjesni da zbog svoje nadmoćne pozicije na terenu imaju prednost i prilikom mirovnih pregovora, za pregovaračkim stolom. Dakle, taj sastanak nije bio tajan jer se tajni sastanci ne održavaju uz odobrenje međunarodne zajednice, niti se nakon tajnih sastanaka izdaju zajednička priopćenja za javnost. Postavit ćemo tekst prijepisa tog dokumenta kako bi svima bilo jasno o čemu govorimo:

http://i.solidfiles.net/61f25e2d26.jpg

Dakle ,ako netko tvrdi da su se ovdje Srbi i Hrvati „dogovorili o podjeli BiH“ mi već u prvoj točci ove zajedničke izjave vidimo da nema dogovora u svezi Mostara, jer Srbi misle da bi granica trebala biti na Neretvi, a Hrvati misle da cijeli Mostar treba ući pod hrvatski kanton. Ista stvar je u točci 2. To neslaganje dovelo je do toga da je HVO već u lipnju 1992. godine, dakle nekih mjesec dana nakon ovog „sporazuma“ izvršio oslobađanje Mostara i čitave lijeve obale Neretve te je srpski agresor odbačen od rijeke Neretve i potisnut dalje prema Trebinju i Nevesinju. U ovoj operaciji HVO-u je uz samu granicu s Hrvatskom asistirala HV odnosno dijelovi nekih postrojbi HV-a.

U svezi s tom neoborivom činjenicom šuplje zvuči dio iskaza Stjepana Kljuića na haškom sudu u kojem on tvrdi kako se tim „sporazumom“ praktički „Srbima poklonilo pola Mostara i pola Čapljine“. Upravo je apsurdno da čovjek i post festum, dakle nakon operacije „Lipanjske zore“ i dalje može tvrditi nešto što je očigledna laž, a da se pritom niti ne zacrveni od stida.

Isto tako, neki od tih teoretičara urote navode kako sama činjenica da oni razgovaraju o tome „dokle će biti hrvatsko a dokle srpsko“ znači razgovore o podjeli BiH. Međutim, na njihovu žalost, ono što radi protiv njih su kronologija i datumi. Naime, sporazum Carrington-Cutilleiro potpisan je 18. ožujka 1992. i potpisale su ga sve tri strane. Zajednička izjava sa sastanka Karadžić-Boban u Grazu dana je 6. svibnja 1992. U međuvremenu je počela otvorena agresija Srbije na BiH i rat koji se rasplamsao, pa su mirovni posrednici činili sve da vrate zaraćene strane za pregovarački stol, i u svezi s tim ovi načelni stavovi u svezi toga „što će biti hrvatsko a što srpsko“ nije ništa drugo nego pokušaj dogovora o razgraničenju kakvo je predviđeno planom Carrington-Cutilleiro, odnosno mirovnog plana EU-a i UN-a. Druga je stvar što je Alija Izetbegović najprije potpisao taj sporazum ali je kasnije povukao svoj potpis, kao što je to učinio nebrojano puta tijekom tog rata. Izetbegović je potpisao puno više sporazuma sa Hrvatima nego sa Srbima, i gotovo sve do jednog je izigrao (osim Washintonskog sporazuma i sporazuma o zajedničkom vojnom nastupu od 22. Srpnja 1995. A i te je ispoštovao zato jer je iza jednog stajala Amerika a iza drugog Turska, pa je vjerovatno Alija smatrao da nije oportuno izigravati takve velike igrače kao što je sustavno izigravao Hrvate), za razliku od njegovih sporazuma sa Srbima kojih se držao čak i onda kad je svima bilo jasno da je on taj kojeg Srbi izigravaju.

Stavit ćemo na hosting i prijepis ugovora Karadžić-Filipović od2. kolovoza 1991.

http://i.solidfiles.net/ce911ec94d.jpg

I sad vidite, već u točci 2. stoji teza o „suverenosti naroda“, a to je ono o čemu smo pričali i što je bio glavni kamen spoticanja između hrvatske i srbijanske politike. Nakon što su Srbima prvo Slovenci dali za pravo da tumače odredbe važećeg yu-ustava na način da su nositelji suvereniteta narodi a ne republike, ovdje su to učinili i Muslimani, a onda su to sve nevješto zakamuflirali u „osiguranje teritorijalnog integriteteta i političkog subjektiviteta BiH“ ali ne kao samostalne države već u jugoslaviji. A to se potvrđuje dodatno i u točci 3. gdje se navodi da je jugoslavija „najbolje rješenje“ a sve to u trenutku nakon što su Hrvatska i Slovenija već proglasile nezavisnost, nakon što u Hrvatskoj traje rat i nakon što je jasno da se jugoslavija već raspala, i da u svezi s tim ovaj ugovor koji podrazumjeva ostanak čitave BiH u takvoj, krnjoj jugoslaviji ne znači i ne može značiti ništa drugo nego ostanak BiH u velikoj srbiji. I to je cijela poanta ovog sporazuma u kojem se Hrvati spominju tek u točci 5. onako usputno, čisto reda radi. Ako ponovo pogledate snimku protuispitivanja Stjepana Kljuića od strane generala Praljka u svezi s ovom temom, vidjet ćete da čak ni Kljuić nije mogao ne reći da je ovaj sporazum imao tragičan učinak na percepciju hrvatskog naroda prema ovom istom sporazumu.

Tu je nastao i problem jer su tad Hrvati iz BiH i njihovo političko vodstvo reagirali na način da su najavili odcjepljenje od BiH, odnosno da će oni poštovati, priznavati i braniti BiH kao samostalnu u suverenu državu, ali ukoliko se bez njihovog pristanka, kao jednog od triju konstitutivnih naroda u BiH, odredi da BiH ostaje u jugoslaviji odnosno praktički u velikoj srbiji, da će se oni ako treba i silom boriti za izlazak iz takve jedne državne tvorbe.

I sad, kad pogledamo realno, u toj su situaciji Srbi odigrali majstorski, Muslimani izdajnički a Hrvati ishitreno i netaktično. Jer vodstvo Hrvata u BiH reagirajući tako ishitreno i ne razmišljajući, zapravo se našlo na liniji glavne srpske teze prema kojem su nositelji suvereniteta narodi, pa prema tome narodi i odlučuju, pa tako i Hrvati u BiH. I zbog toga će nam takav ishitren stav u javnosti i pred haškim sudom zadati velike probleme, pogotovo kad se suci tog suda ne žele upuštati u dublju analizu jednog takvog zahtjeva koji je svakako uvjetan i koji je na liniji obrane suvereniteta BiH. Jer, BiH ukopljena u veliku srbiju izgubila bi ono što se traži u točki 2. „Historijskog sporazuma“ dakle politički subjektivitet, kojeg može imati samo kao suverena država koja je proglasila svoju samostalnost na isti način kao i Slovenija i Hrvatska i da će onda Hrvati u BiH stajati na braniku te i takve države. Odnosno kad reduciramo cijelu tu priču u jednu parolu ona bi zvučala:

„Samostalna i suverena BiH DA, ali BiH kao dio velike srbije NE!“.

Mi osobno ne vidimo ništa inkriminirajuće u takvom jednom stavu, iako smatramo da se on može i drugačije tumačiti, te da su zbog toga, u tom trenutku, ljudi koji su činili vodstvo Hrvata u BiH trebali reagirati hladnije glave, promišljenije i manje ishitreno.

Ali isto tako, teško je ne vidjeti što se dogodilo poslije toga, da su Hrvati izašli ne referendum i glasovali za samostalnu BiH, da su hrvatski zastupnici u BiH parlamentu potvrdili volju birača koje predstavljaju, i da su upravo Hrvati odnosno HVO prilikom prvog vala velikosrpke agresije na BiH u travnju 1992. dali najveći obol u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, jer kao što smo rekli, i kao što činjenice pokazuju, samo su Hrvati bili spremni i organizirani na obranu poučeni onim što se dogodilo u Hrvatskoj, dok su Muslimani bili totalno nespremni, vjerovatno zato jer su se nadali da će Srbi poštovati „Historijski sporazum“ i da ih neće napasti. Tu zabludu Alije Izetbegovića skupo su platili Muslimani, ali i Hrvati Zvornika, Bjeline, Višegrada, Ključa, Prijedora, Bosanskog Šamca i ostalih gradova i općina u kojima su Srbi već tad počinili genocid nad Hrvatima i Muslimanima u BiH.

A upravo zbog toga ovu bilješku ćemo završiti pomalo zlobno prema takvoj politici Alije Izetbegovića. Naime, budući da su se Srbima i njihovom napadu na BiH u travnju 1992. organizirano suprotstavili samo Hrvati, dok su Muslimani bili totalno neorganizirani, nije ni čudo da su u pregovorima o prekidu vatre, nastavku pregovora i načelnom dogovoru oko nekih rubnih područja prema podjeli predviđenoj planom Carrington-Cutilleiro, sudjelovali samo Hrvati i Srbi, jer što imaju Muslimani pregovarati o prekidu vatre kad se oni ni ne bore, a njihove izbjeglice i civilne žrtve rata uglas pjevaju:

„Caritas nas hrani, HVO nas brani“!!

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

‘Bosnom hodi Sefer paša, Bosnu čisti od ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Danas je 17. rujna što znači da je prošlo točno 25 godina od nastanka dokumenta na prvoj slici – zapovjedi glavnog štaba koju potpisuje “zamjenik komandanta” Stjepan Šiber.

Inače, Šiber, po nacionalnosti Hrvat, kao i Srbin Jovan Divjak, bivši je jugo-oficir koji je tobože odlučio “braniti Bosnu” a Muslimanima je dobro došao, kao i Divjak, dakle kao smokvin list koji bi trebao prekriti činjenicu da je tzv. ABiH bila jednonacionalna vojska. Prema tome, angažman ove dvojice je čisto peglanje svoje slike prema vani.

Odmah u točki 1. zapovjeda se “obustava borbenih dejstava” (dakle opet jugo-oficirska retorika)

U točki 2. govori se o slučajeva kad “Armija BiH ima pravo dejstvovati”, pa u zadnjoj rečenici kaže “…ukoliko dođe do ugrožavanja stanovništva na teritoriji koju kontroliraju jedinice Armije BiH od strane srpskih agresorskih paravojnih formacija ili udruženih snaga ovih formacija i postrojbi HVO.”

Postoji izreka “s kim si takav si”.

Pa je Šiber, očito provodeći previše vremena sa Sunitima i sam postao Sunit, pa bestidno izvrće, i to upravo dok njegova Armija BiH “u sadejstvu” sa srpskim agresorskim paravojnim formacijama napada HVO na području Mostara.

A to dokazuje i druga slika, to je isječak iz knjige Esada Šejtanića “Hercegovci na ognjenim vratima Bosne”. Inače, Esad Šejtanić je bio nekakav oficir ABiH u Mostaru, nekakav nižerangirani “komandant” kao što piše u tekstu, ove njegove citate u Haagu rabio je i general Praljak, jer tu se jasno vidi o čemu je zapravo riječ:

Odmah u prvom odjeljku piše kako su “linije prema Srbima bile borbeno neaktivne” pa je “cvjetao šverc”.

Odnosno, za razliku od onog sporazuma s Tuđmanom kojeg je Izetbegović potpisao 14. rujna, a isti taj dan njegovi rade pokolj u Uzdolu (koji se u hrvatskim medijima prikriva možda i zato jer ga je predvodio bivši pripadnik HOS-a Enver Buza) a sutradan Arif Pašalić izdaje zapovjed za napad na Hrvate uz pomoć srpskog topništva, ovaj put, nakon potpisanog sporazuma sa Srbima, Alijini jurišnici poštuju prekid vatre, crta bojišnice prema Srbima se umiruje, a počinje “cvjetati šverc”. Pametnom dosta.

Desno u drugom odjeljku po sredini jasno se piše o “direktnoj artiljerijskoj podršci” srpske strane kao i o “isporuci kritičnih MS” (MS su materijalna sredstva, uglavnom se pod tim podrazumjeva prije svega streljivo a zatim i druga oprema za vojne namjene).
Skroz desno dolje u zadnjem odlomku čovjek sam svjedoči kako je bio na liniji dodira sa Srbima gdje je dogovarana srpska topnička potpora, a Muslimane je u tom dogovaranju sa Srbima predvodio Safet Oručević, a to je pak isti onaj koji danas izigrava nekakvog humanitarca i borca za ljudska prava pa ima nekakvu udrugu koja se zove “Centar za mir” i svake godine dodjeljuje nekakve nagrade “zaslužnima” za njihovu stvar i kad navedem činjenicu da je prošle godine tu nagradu dobio Stjepan Mesić a ove godine Carmel Agius, time sam sve rekao.

Također, na današnji dan prije točno 25 godina Hrvatska vojska se nakon enormnog pritiska međunarodne zajednice povukla iz medačkog džepa.

I time sam završio s iznošenjem kronologije događaja koja je dovela do “pisma šestorice” kojom se traži ostavka Predsjednika Tuđmana, a koje je u “Erazmus Gildi” lansirano 20. rujna 1993. godine, i bilo uvod u pokušaj državnog udara koji je, hvala dragom Bogu, bio neuspješan, jer da je uspio, danas ne bi bilo ni Hrvatske ni Hrvata u BiH.

I zato ja tvrdim da ta današnja “desnica” kojoj je idejni vođa Ivo Banac koji je bio kolovođa te svinjarije i to po narudžbi Josipa Manolića nije nikakva desnica nego obična nakupina detuđmanizatorske pro-AVNOJ gamadi, kojoj bi u svakoj normalnoj državi bilo suđeno za veleizdaju, jer kad ti koristiš međunarodni pritisak koji je nastao zato jer si od srpskih terorista u čistoj operaciji zauzeo tri sela u svojoj državi, dok ti u isto vrijeme muslimanski teroristi hrvatskoj djeci pucaju u zatiljak iz neposredne blizine, ti to koristiš da bi rušio demokratski izabranu vlast i provodio puč, to ne može biti ništa drugo nego teška veleizdaja.

I ako je general Praljak vagao hoće li popiti onaj otrov ili neće (za slabije informirane, da general nije popio onaj otrov on bi danas bio na slobodi) ovakve stvari mogle su biti jezičac na vazi. Jer, što će ti život kad se ne možeš nastaviti boriti za istinu, kad nemaš s kim?

Dana 19. ožujka 1998. godine Predsjednik Tuđman je posve učvrstio svoje uvjerenje o tome što se izvodi na haškom sudu i gdje to smjera, a to je završilo točno tamo gdje je on i pretpostavljao da će završiti ako se to ne pokuša spriječiti svim mogućim sredstvima. I zato je utemeljio skupinu pod nazivom “OA Haag”, koja je trebala opertivno pratiti sve događaje na haškom sudu i štiti hrvatske interese onako kako su Srbi pred istim sudom štitili svoje a Muslimani svoje interese. I dobro nam je krenulo, Ivo Josipović i Ivan Šimonović dobili su za nas proces za sub-poenu kojom se tražila kompletna dokumentacija Ministarstva obrane RH u sklopu predmeta Blaškić, čime smo dobili dobru podlogu za zaštitu svojih interesa. Međutim, 2000. godine vlast se mijenja, na Pantovčak stižu Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko, Mesić dila dokumente dok Karamarko pod krinkom “reforme obavještajnog sustava” “razvaljuje OA Haag”.

I to je dijagnoza hrvatskog društva i dan danas, a terapija i lijek za to su samo jedno, a to je da se restaurira OA Haag kojem na čelu ima biti osobno Markica Rebić (i nemojte me više pilati da vam nikad nisam dao niti jedno ime) i da provedu lustraciju detuđmanizacije svim sredstvima ognjem i mačem, i da se više nikad ne dogodi da nekakvi mesići-manolići, banci-karamarci dođu u situaciju određivati stanje stvari u hrvatskoj državi!

Predrag Nebihi

Srbi su topništvom pomagali Bošnjacima protiv Hrvata u napadu na Mostar!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari