Pratite nas

Kolumne

Čemu zapravo služi izborni zakon?

Objavljeno

na

Kao i u mnogo čemu drugom, i kad je o izbornom zakonu riječ, načelo pravičnosti svojom moralnom nadmoći i magnetskom privlačnošću lako zamagli vidik u tolikoj mjeri da s obzora istisne sve ostalo, pa čak i sâmu svrhu materije. Pod načelom pravičnosti ovdje se obično razumijeva što vjerniji odraz narodne volje u zakonodavnom predstavništvu. Ipak, ovakvo stajalište ne propitkuje svrhu izbornog zakona. Štoviše, poistovjećujući postupak i svrhu cijelu stvar u neku ruku tretira samoj sebi svrhom. No, je li to svrha izbora? I može li uopće nešto biti uistinu pravedno ako ne služi vlastitoj svrsi?

Poznato je kako je ljudima u naravi lakše usuglasiti se protiv čega su ili protiv koga su, nego oko onoga za što su, a uloga zakonodavnih vlasti je donošenje zakona i iskazivanje povjerenja izvršnom tijelu vlasti –  dakle odlučivati za što su. Intuicija navodi, a povijesno iskustvo potvrđuje, kako pretjerana raspršenost u postupku odlučivanja (u vidu mnogo aktera i koraka) – ili znatno usporava, ili posve blokira donošenje odluka, oduzimajući tako funkciji vlasti temeljni joj smisao. Jer vlast koja nedovoljno brzo odlučuje, ili uopće ne odlučuje, nije drugo nego smijurija. Zajednica s takvom “vlašću” može, doduše, po inerciji još neko vrijeme ploviti mirnim morem, ali samo dok ne nastupi nevera. A tad već obično bude kasno…

Stoga se tvorci izbornih pravila diljem svijeta radije drže maksime kako je bolje da stvar funkcionira, makar i ne sasvim pravično, nego da ne radi nikako, bilo to i prividno pravično. Pritom se ne ustručavaju pribjeći “nepravednim” rješenjima samo kako bi doskočili neželjenom učinku pretjeranog rasipanja glasova. Raspršenost koju izaziva izborni sustav razmjernog predstavništva temeljem zajedničkih kandidacijskih lista, a koji po naravi vjerno odražava zbirnu volju birača, ograničava se uvođenjem izbornog praga – najmanjeg udjela glasova potrebnog za stjecanje prava na izborni mandat (najčešće iznosi 5%). Tzv. većinski izborni sustav – gdje je cijela država podijeljena na veći broj malih izbornih jedinica tako da se u svakoj bira po jedan zastupnik – primijenjen u dovoljno homogenoj zajednici (što države unitarnog tipa uglavnom jesu), prema zakonitostima statistike vrlo često daje znatnu dodatnu prednost političkoj opciji s najvećim brojem dobivenih glasova, promatrano zbirno na nivou cijele države. Ponekad favorizira i onu drugu, posebno ako je razlika između prve dvije u ukupnom zbroju glasova mala. Ostale opcije (osim onih regionalno dominantnih) u pravilu su podzastupljene. Nedostatci spomenutih tipova izbornih sustava katkad se nastoje ublažiti primjenom mješovitog izbornog sustava – dio mandata bira se razmjerno sa zajedničke liste, a dio većinski u izbornim jedinicama.

Pri donošenju važnih odluka za zajednicu, a izbor izbornog zakona to nesumnjivo jest, razumnim se čini zaviriti u tuđa dvorišta, posebice ona s bogatijim iskustvom. Zamjetno je kako zemlje s dugom demokratskom tradicijom, pobjednice Drugog svjetskog rata (SAD, Velika Britanija i Francuska), primjenjuju većinski izborni sustav. I nitko se odveć ne zamara činjenicom što respektabilan broj birača ostaje bez svog predstavnika u predstavničkom tijelu (u pojedinim izbornim jedinicama doseže i 70%, a može i više) niti ih brine zamašno odstupanje predstavničke slike od volje izbornog tijela (recimo, Macronov pokret s 33% glasova drži preko 60% mjesta u francuskom parlamentu). Zemlje koje teže postati zbiljski suverenima uvode mješoviti izborni sustav s prevagom broja mandata u većinskim izbornim jedinicama u odnosu na one dobivene razmjerno preko kandidacijskih lista, što također u pravilu dovodi do znatne nadzastupljenosti najjače liste. U Mađarskoj, primjerice, listi Viktora Orbana 48% osvojenih glasova dostaje za dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dok u Japanu lista premijera Abea, zadobivši povjerenje jedva 33% birača, ima komotnu većinu od preko 60% mandata.

Vazalne zemlje, premrežene globalističkim ljudsko-pravaškim tužibabama, imaju u pravilu razmjerni izborni sustav – na glasu kao najpravičniji čime se kupuje naklonost prostodušnih podanika, no istodobno i onaj koji najviše raspršuje, što tuđinskim nadzirateljima olakšava usmjeravanje političkih procesa. Ipak, i među takvima se nađe poneki znak otpora kultu pravednosti radi nje sâme. Primjerice, u Grčkoj izborni zakon listu s najviše dobivenih glasova nagrađuje izdašnim bonusom od 50 parlamentarnih mandata od ukupno njih 300. Italija je, suočena s višedesetljetnom nestabilnošću političkog sustava, na izborima održanim 2013. godine uvela pravilo da lista s najviše glasova bezuvjetno dobiva većinu u Zastupničkom domu (preciznije, barem 54% svih mjesta što je dostatno za upravljivu većinu). Tako je mogla vladati lista s dobivenih 29% glasova budući su ostale dobile još manje. No, na izborima održanim ove godine u ime pravičnosti je uveden osigurač (navedeno pravilo i dalje vrijedi, ali uz uvjet da vodeća lista dobije barem 40% glasova). Kako je pobjednička lista sada dobila svega 37%, Talijani će uskoro morati opet na izbore. Dokle? Dok god treba! Ili dok ne promijene zakon… Neke zemlje s dosadnim geopolitičkim položajem, smještene podalje razmeđa civilizacija i lišene srazova velikih sila u vlastitom dvorištu (npr. skandinavske zemlje i Irska) si zasad mogu priuštiti razmjerni izborni sustav s nižim izbornim pragom bez većih posljedica. Druge, pak, poput Nizozemske i Belgije, čekaju na dogovor oko sastavljanja vlade i dulje nego što je to bio slučaj s BiH u doba najveće krize.

Zanimljiv je primjer Njemačke, tog gospodarskog diva, ali istodobno i političkog patuljka. Tamo je implementirana specifična inačica mješovitog izbornog zakona. Dio zastupnika se bira razmjerno sa zajedničkih lista, a dio većinski u pojedinačnim izbornim jedinicama, ali rezultati se ne gledaju posve odvojeno kao u Mađarskoj ili Japanu. Naime, nakon što se odrede zastupnici izabrani u većinskim izbornim jedinicama, raspodjela mandata se poravnava s rezultatom stranačkih lista na razini cijele zemlje. Time potonje ostaje jedino mjerodavno po pitanju odnosa snaga stranaka u parlamentu, dok većinska komponenta ima utjecaj samo na sastav zastupnika unutar pojedine stranke. Tako je 231 zastupnik liste CDU/CSU, koja je pobijedila u 77% izbornih jedinica, steklo izravni mandat, dok je njih svega 15 izabrano sa zajedničke stranačke liste koja je dobila 33% svih glasova. S druge strane, Stranka zelenih je izborila tek jedan izravni mandat u izbornoj jedinici, dok je ostalih 66 njezinih zastupnika ušlo sa zajedničke liste temeljem 9% dobivenih glasova. Da su u Njemačkoj primijenjena mađarska ili japanska pravila, CDU/CSU bi imao komotnu većinu (barem 55% mandata) i ne bi trebao tumarati uokolo pokušavajući sklopiti razne “Jamajka” i “Kenija” koalicije, a ni ulaziti u treću četveroljetku uzastopce u koaliciju s SPD-om pružajući mu još dodatne ustupke ne bi li ga odobrovoljio.

Hrvatska je u 28 godina od prvih demokratskih izbora stekla i određeno vlastito iskustvo koje joj može pripomoći uhvatiti nit vodilju kako i kamo dalje. Prve demokratske parlamentarne izbore 1990. godine obilježio je izborni zakon nalik francuskom, dvokružni većinski izborni sustav u izbornim jedinicama tako da – u slučaju da nitko nije dobio natpolovičnu većinu u prvom krugu – dva kandidata s najviše glasova iz prvog kruga idu u drugi nakon čega biva izabran onaj koji dobije više glasova. To je omogućilo HDZ-u da s 42% glasova dobije dvotrećinsku većinu u tada najutjecajnijem, Društveno-političkom vijeću Sabora. Da je primijenjen “pravičniji” razmjerni izborni sustav, HDZ bi morao sklopiti koaliciju (vjerojatno s Koalicijom narodnog sporazuma, sastavljenom od 6-7 stranaka) kako bi imao i običnu većinu. Malo će tko zažaliti što ne ćemo nikad doznati kako bi se odvile ključne godine hrvatske povijesti prema tom scenariju. Na ostalim izborima devedesetih primijenjen je “demokratičniji” mješoviti izborni sustav s postupno rastućim udjelom razmjerne komponente. HDZ je ostvarivao uvjerljive pobjede sa sve većim postotkom osvojenih glasova, ali i sve manjom parlamentarnom većinom, tako da je već u proljeće prijelomne 1994. država visjela o koncu uslijed pokušaja parlamentarnog puča od strane dvojca Mesić-Manolić.

Potreseni posljedicama do kojih je stabilna hrvatska vlast dovela, društveno-politički radnici-udarnici sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti svojski su prionuli poslu. Plod njihova umovanja je postojeći, kako se naglašavalo – demokratičniji i pravedniji izborni sustav od dotadašnjih, a kojeg je vladajuća politika prihvatila pod međunarodnim pritiskom. Radi se o razmjernom sustavu karakterističnom za zemlje s primjetnim deficitom političke suverenosti, koji k tome, za razliku od uobičajenog rješenja (cijela država je jedna izborna jedinica), ima još dva dodatna elementa koja neumitno dovode do daljnjeg mrvljenja hrvatskog političkog sustava. Prvi je “kasapljenje” Hrvatske na 10 izbornih jedinica u kojima se bira po 14 zastupnika (ove izborne jedinice ne treba brkati s onima u klasičnom većinskom izbornom sustavu gdje se u jednoj jedinici bira jedan zastupnik), što pogoduje pojavi regionalnih političkih inicijativa i daljnjem cjepkanju parlamentarne slike. Drugi element je značajan udio zakonski povlaštenih zastupnika upitnog legitimiteta, izabranih temeljem volje mnogo, katkad i višestruko, manjeg broja birača od kolega s redovnih lista. Ovdje ipak treba razlučiti slučaj 8 zastupnika nacionalnih manjina, koji su izabrani temeljem načela tzv. pozitivne diskriminacije (fiksni broj zastupnika neovisno o broju birača), od onoga 3 predstavnika hrvatskih državljana s prebivalištem izvan Hrvatske kod kojih do istog učinka dolazi uslijed otežanog pristupa glasovanju.

Nema sumnje kako trenutni izborni zakon potiče parlamentarnu razmrvljenost što rezultira velikom važnošću malog broja zastupnika odlučujućih pri formiranju, u pravilu, tanke većine. Samim time i njihovi birači postaju važniji od drugih. Očito je kako je to protivno hrvatskim nacionalnim interesima, no to ne znači da ne može biti i gore. Korak u tom smjeru bio bi kad bi se, recimo, smanjio izborni prag ili kad bi izborne jedinice još jasnije poprimile konture povijesnih hrvatskih pokrajina. To bi pogodovalo raspirivanju političkih napetosti i na tim temeljima, a s vremenom možebitno i odškrinulo mala vrata federalizaciji Hrvatske. Naime, već sad Istra i Rijeka čine jednu izbornu jedinicu, a ako bi se još po dvije postojeće dalmatinske i slavonske jedinice “prirodno” spojile u po jednu veću (Slavoniju i Dalmaciju), put koji su naznačili marksistički profesori bio bi posve zaokružen.

Pri određivanju optimalnog izbornog zakona, osim o iskustvu drugih, kao i onom vlastitom, nužno je voditi računa i o osobitostima aktualnog političkog trenutka. S obzirom da tradicionalno vodeće političke stranke (HDZ i SDP), svaka ponaosob, prema trenutnom zakonu jedva mogu skucati tanašnu, fragilnu većinu, dok vodeći izazivači iz prikrajka (Most i Živi zid) rezolutno odbacuju bilo kakvu mogućnost osim da sâmi zasjednu na vlast, svakome od navedenih aktera nesumnjivo bi najviše odgovarao onaj izborni sustav koji im daje najveće izglede ostvariti političke ciljeve. Naravno, ako vlast uopće i žele obnašati, a ne samo onemogućavati druge u tome. Takvo rješenje, kao što je pokazano, nudi upravo čisti većinski izborni sustav s izbornim jedinicama u kojima se izabire samo jedan kandidat! No, da bi se umirilo vazda glasne, samoproglašene koncesionare na moral i pravednost, vrijedi razmisliti i o kompromisnoj alternativi – mješovitom sustavu s osjetnom prevagom udjela većinske u odnosu na razmjernu komponentu (barem u omjeru 60:40) pri čemu bi u potonjoj svi hrvatski državljani, ma gdje bili, činili jednu jedinu izbornu jedinicu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori