Pratite nas

Kolumne

Čemu zapravo služi izborni zakon?

Objavljeno

na

Kao i u mnogo čemu drugom, i kad je o izbornom zakonu riječ, načelo pravičnosti svojom moralnom nadmoći i magnetskom privlačnošću lako zamagli vidik u tolikoj mjeri da s obzora istisne sve ostalo, pa čak i sâmu svrhu materije. Pod načelom pravičnosti ovdje se obično razumijeva što vjerniji odraz narodne volje u zakonodavnom predstavništvu. Ipak, ovakvo stajalište ne propitkuje svrhu izbornog zakona. Štoviše, poistovjećujući postupak i svrhu cijelu stvar u neku ruku tretira samoj sebi svrhom. No, je li to svrha izbora? I može li uopće nešto biti uistinu pravedno ako ne služi vlastitoj svrsi?

Poznato je kako je ljudima u naravi lakše usuglasiti se protiv čega su ili protiv koga su, nego oko onoga za što su, a uloga zakonodavnih vlasti je donošenje zakona i iskazivanje povjerenja izvršnom tijelu vlasti –  dakle odlučivati za što su. Intuicija navodi, a povijesno iskustvo potvrđuje, kako pretjerana raspršenost u postupku odlučivanja (u vidu mnogo aktera i koraka) – ili znatno usporava, ili posve blokira donošenje odluka, oduzimajući tako funkciji vlasti temeljni joj smisao. Jer vlast koja nedovoljno brzo odlučuje, ili uopće ne odlučuje, nije drugo nego smijurija. Zajednica s takvom “vlašću” može, doduše, po inerciji još neko vrijeme ploviti mirnim morem, ali samo dok ne nastupi nevera. A tad već obično bude kasno…

Stoga se tvorci izbornih pravila diljem svijeta radije drže maksime kako je bolje da stvar funkcionira, makar i ne sasvim pravično, nego da ne radi nikako, bilo to i prividno pravično. Pritom se ne ustručavaju pribjeći “nepravednim” rješenjima samo kako bi doskočili neželjenom učinku pretjeranog rasipanja glasova. Raspršenost koju izaziva izborni sustav razmjernog predstavništva temeljem zajedničkih kandidacijskih lista, a koji po naravi vjerno odražava zbirnu volju birača, ograničava se uvođenjem izbornog praga – najmanjeg udjela glasova potrebnog za stjecanje prava na izborni mandat (najčešće iznosi 5%). Tzv. većinski izborni sustav – gdje je cijela država podijeljena na veći broj malih izbornih jedinica tako da se u svakoj bira po jedan zastupnik – primijenjen u dovoljno homogenoj zajednici (što države unitarnog tipa uglavnom jesu), prema zakonitostima statistike vrlo često daje znatnu dodatnu prednost političkoj opciji s najvećim brojem dobivenih glasova, promatrano zbirno na nivou cijele države. Ponekad favorizira i onu drugu, posebno ako je razlika između prve dvije u ukupnom zbroju glasova mala. Ostale opcije (osim onih regionalno dominantnih) u pravilu su podzastupljene. Nedostatci spomenutih tipova izbornih sustava katkad se nastoje ublažiti primjenom mješovitog izbornog sustava – dio mandata bira se razmjerno sa zajedničke liste, a dio većinski u izbornim jedinicama.

Pri donošenju važnih odluka za zajednicu, a izbor izbornog zakona to nesumnjivo jest, razumnim se čini zaviriti u tuđa dvorišta, posebice ona s bogatijim iskustvom. Zamjetno je kako zemlje s dugom demokratskom tradicijom, pobjednice Drugog svjetskog rata (SAD, Velika Britanija i Francuska), primjenjuju većinski izborni sustav. I nitko se odveć ne zamara činjenicom što respektabilan broj birača ostaje bez svog predstavnika u predstavničkom tijelu (u pojedinim izbornim jedinicama doseže i 70%, a može i više) niti ih brine zamašno odstupanje predstavničke slike od volje izbornog tijela (recimo, Macronov pokret s 33% glasova drži preko 60% mjesta u francuskom parlamentu). Zemlje koje teže postati zbiljski suverenima uvode mješoviti izborni sustav s prevagom broja mandata u većinskim izbornim jedinicama u odnosu na one dobivene razmjerno preko kandidacijskih lista, što također u pravilu dovodi do znatne nadzastupljenosti najjače liste. U Mađarskoj, primjerice, listi Viktora Orbana 48% osvojenih glasova dostaje za dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dok u Japanu lista premijera Abea, zadobivši povjerenje jedva 33% birača, ima komotnu većinu od preko 60% mandata.

Vazalne zemlje, premrežene globalističkim ljudsko-pravaškim tužibabama, imaju u pravilu razmjerni izborni sustav – na glasu kao najpravičniji čime se kupuje naklonost prostodušnih podanika, no istodobno i onaj koji najviše raspršuje, što tuđinskim nadzirateljima olakšava usmjeravanje političkih procesa. Ipak, i među takvima se nađe poneki znak otpora kultu pravednosti radi nje sâme. Primjerice, u Grčkoj izborni zakon listu s najviše dobivenih glasova nagrađuje izdašnim bonusom od 50 parlamentarnih mandata od ukupno njih 300. Italija je, suočena s višedesetljetnom nestabilnošću političkog sustava, na izborima održanim 2013. godine uvela pravilo da lista s najviše glasova bezuvjetno dobiva većinu u Zastupničkom domu (preciznije, barem 54% svih mjesta što je dostatno za upravljivu većinu). Tako je mogla vladati lista s dobivenih 29% glasova budući su ostale dobile još manje. No, na izborima održanim ove godine u ime pravičnosti je uveden osigurač (navedeno pravilo i dalje vrijedi, ali uz uvjet da vodeća lista dobije barem 40% glasova). Kako je pobjednička lista sada dobila svega 37%, Talijani će uskoro morati opet na izbore. Dokle? Dok god treba! Ili dok ne promijene zakon… Neke zemlje s dosadnim geopolitičkim položajem, smještene podalje razmeđa civilizacija i lišene srazova velikih sila u vlastitom dvorištu (npr. skandinavske zemlje i Irska) si zasad mogu priuštiti razmjerni izborni sustav s nižim izbornim pragom bez većih posljedica. Druge, pak, poput Nizozemske i Belgije, čekaju na dogovor oko sastavljanja vlade i dulje nego što je to bio slučaj s BiH u doba najveće krize.

Zanimljiv je primjer Njemačke, tog gospodarskog diva, ali istodobno i političkog patuljka. Tamo je implementirana specifična inačica mješovitog izbornog zakona. Dio zastupnika se bira razmjerno sa zajedničkih lista, a dio većinski u pojedinačnim izbornim jedinicama, ali rezultati se ne gledaju posve odvojeno kao u Mađarskoj ili Japanu. Naime, nakon što se odrede zastupnici izabrani u većinskim izbornim jedinicama, raspodjela mandata se poravnava s rezultatom stranačkih lista na razini cijele zemlje. Time potonje ostaje jedino mjerodavno po pitanju odnosa snaga stranaka u parlamentu, dok većinska komponenta ima utjecaj samo na sastav zastupnika unutar pojedine stranke. Tako je 231 zastupnik liste CDU/CSU, koja je pobijedila u 77% izbornih jedinica, steklo izravni mandat, dok je njih svega 15 izabrano sa zajedničke stranačke liste koja je dobila 33% svih glasova. S druge strane, Stranka zelenih je izborila tek jedan izravni mandat u izbornoj jedinici, dok je ostalih 66 njezinih zastupnika ušlo sa zajedničke liste temeljem 9% dobivenih glasova. Da su u Njemačkoj primijenjena mađarska ili japanska pravila, CDU/CSU bi imao komotnu većinu (barem 55% mandata) i ne bi trebao tumarati uokolo pokušavajući sklopiti razne “Jamajka” i “Kenija” koalicije, a ni ulaziti u treću četveroljetku uzastopce u koaliciju s SPD-om pružajući mu još dodatne ustupke ne bi li ga odobrovoljio.

Hrvatska je u 28 godina od prvih demokratskih izbora stekla i određeno vlastito iskustvo koje joj može pripomoći uhvatiti nit vodilju kako i kamo dalje. Prve demokratske parlamentarne izbore 1990. godine obilježio je izborni zakon nalik francuskom, dvokružni većinski izborni sustav u izbornim jedinicama tako da – u slučaju da nitko nije dobio natpolovičnu većinu u prvom krugu – dva kandidata s najviše glasova iz prvog kruga idu u drugi nakon čega biva izabran onaj koji dobije više glasova. To je omogućilo HDZ-u da s 42% glasova dobije dvotrećinsku većinu u tada najutjecajnijem, Društveno-političkom vijeću Sabora. Da je primijenjen “pravičniji” razmjerni izborni sustav, HDZ bi morao sklopiti koaliciju (vjerojatno s Koalicijom narodnog sporazuma, sastavljenom od 6-7 stranaka) kako bi imao i običnu većinu. Malo će tko zažaliti što ne ćemo nikad doznati kako bi se odvile ključne godine hrvatske povijesti prema tom scenariju. Na ostalim izborima devedesetih primijenjen je “demokratičniji” mješoviti izborni sustav s postupno rastućim udjelom razmjerne komponente. HDZ je ostvarivao uvjerljive pobjede sa sve većim postotkom osvojenih glasova, ali i sve manjom parlamentarnom većinom, tako da je već u proljeće prijelomne 1994. država visjela o koncu uslijed pokušaja parlamentarnog puča od strane dvojca Mesić-Manolić.

Potreseni posljedicama do kojih je stabilna hrvatska vlast dovela, društveno-politički radnici-udarnici sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti svojski su prionuli poslu. Plod njihova umovanja je postojeći, kako se naglašavalo – demokratičniji i pravedniji izborni sustav od dotadašnjih, a kojeg je vladajuća politika prihvatila pod međunarodnim pritiskom. Radi se o razmjernom sustavu karakterističnom za zemlje s primjetnim deficitom političke suverenosti, koji k tome, za razliku od uobičajenog rješenja (cijela država je jedna izborna jedinica), ima još dva dodatna elementa koja neumitno dovode do daljnjeg mrvljenja hrvatskog političkog sustava. Prvi je “kasapljenje” Hrvatske na 10 izbornih jedinica u kojima se bira po 14 zastupnika (ove izborne jedinice ne treba brkati s onima u klasičnom većinskom izbornom sustavu gdje se u jednoj jedinici bira jedan zastupnik), što pogoduje pojavi regionalnih političkih inicijativa i daljnjem cjepkanju parlamentarne slike. Drugi element je značajan udio zakonski povlaštenih zastupnika upitnog legitimiteta, izabranih temeljem volje mnogo, katkad i višestruko, manjeg broja birača od kolega s redovnih lista. Ovdje ipak treba razlučiti slučaj 8 zastupnika nacionalnih manjina, koji su izabrani temeljem načela tzv. pozitivne diskriminacije (fiksni broj zastupnika neovisno o broju birača), od onoga 3 predstavnika hrvatskih državljana s prebivalištem izvan Hrvatske kod kojih do istog učinka dolazi uslijed otežanog pristupa glasovanju.

Nema sumnje kako trenutni izborni zakon potiče parlamentarnu razmrvljenost što rezultira velikom važnošću malog broja zastupnika odlučujućih pri formiranju, u pravilu, tanke većine. Samim time i njihovi birači postaju važniji od drugih. Očito je kako je to protivno hrvatskim nacionalnim interesima, no to ne znači da ne može biti i gore. Korak u tom smjeru bio bi kad bi se, recimo, smanjio izborni prag ili kad bi izborne jedinice još jasnije poprimile konture povijesnih hrvatskih pokrajina. To bi pogodovalo raspirivanju političkih napetosti i na tim temeljima, a s vremenom možebitno i odškrinulo mala vrata federalizaciji Hrvatske. Naime, već sad Istra i Rijeka čine jednu izbornu jedinicu, a ako bi se još po dvije postojeće dalmatinske i slavonske jedinice “prirodno” spojile u po jednu veću (Slavoniju i Dalmaciju), put koji su naznačili marksistički profesori bio bi posve zaokružen.

Pri određivanju optimalnog izbornog zakona, osim o iskustvu drugih, kao i onom vlastitom, nužno je voditi računa i o osobitostima aktualnog političkog trenutka. S obzirom da tradicionalno vodeće političke stranke (HDZ i SDP), svaka ponaosob, prema trenutnom zakonu jedva mogu skucati tanašnu, fragilnu većinu, dok vodeći izazivači iz prikrajka (Most i Živi zid) rezolutno odbacuju bilo kakvu mogućnost osim da sâmi zasjednu na vlast, svakome od navedenih aktera nesumnjivo bi najviše odgovarao onaj izborni sustav koji im daje najveće izglede ostvariti političke ciljeve. Naravno, ako vlast uopće i žele obnašati, a ne samo onemogućavati druge u tome. Takvo rješenje, kao što je pokazano, nudi upravo čisti većinski izborni sustav s izbornim jedinicama u kojima se izabire samo jedan kandidat! No, da bi se umirilo vazda glasne, samoproglašene koncesionare na moral i pravednost, vrijedi razmisliti i o kompromisnoj alternativi – mješovitom sustavu s osjetnom prevagom udjela većinske u odnosu na razmjernu komponentu (barem u omjeru 60:40) pri čemu bi u potonjoj svi hrvatski državljani, ma gdje bili, činili jednu jedinu izbornu jedinicu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari