Pratite nas

Kolumne

Čemu zapravo služi izborni zakon?

Objavljeno

na

Kao i u mnogo čemu drugom, i kad je o izbornom zakonu riječ, načelo pravičnosti svojom moralnom nadmoći i magnetskom privlačnošću lako zamagli vidik u tolikoj mjeri da s obzora istisne sve ostalo, pa čak i sâmu svrhu materije. Pod načelom pravičnosti ovdje se obično razumijeva što vjerniji odraz narodne volje u zakonodavnom predstavništvu. Ipak, ovakvo stajalište ne propitkuje svrhu izbornog zakona. Štoviše, poistovjećujući postupak i svrhu cijelu stvar u neku ruku tretira samoj sebi svrhom. No, je li to svrha izbora? I može li uopće nešto biti uistinu pravedno ako ne služi vlastitoj svrsi?

Poznato je kako je ljudima u naravi lakše usuglasiti se protiv čega su ili protiv koga su, nego oko onoga za što su, a uloga zakonodavnih vlasti je donošenje zakona i iskazivanje povjerenja izvršnom tijelu vlasti –  dakle odlučivati za što su. Intuicija navodi, a povijesno iskustvo potvrđuje, kako pretjerana raspršenost u postupku odlučivanja (u vidu mnogo aktera i koraka) – ili znatno usporava, ili posve blokira donošenje odluka, oduzimajući tako funkciji vlasti temeljni joj smisao. Jer vlast koja nedovoljno brzo odlučuje, ili uopće ne odlučuje, nije drugo nego smijurija. Zajednica s takvom “vlašću” može, doduše, po inerciji još neko vrijeme ploviti mirnim morem, ali samo dok ne nastupi nevera. A tad već obično bude kasno…

Stoga se tvorci izbornih pravila diljem svijeta radije drže maksime kako je bolje da stvar funkcionira, makar i ne sasvim pravično, nego da ne radi nikako, bilo to i prividno pravično. Pritom se ne ustručavaju pribjeći “nepravednim” rješenjima samo kako bi doskočili neželjenom učinku pretjeranog rasipanja glasova. Raspršenost koju izaziva izborni sustav razmjernog predstavništva temeljem zajedničkih kandidacijskih lista, a koji po naravi vjerno odražava zbirnu volju birača, ograničava se uvođenjem izbornog praga – najmanjeg udjela glasova potrebnog za stjecanje prava na izborni mandat (najčešće iznosi 5%). Tzv. većinski izborni sustav – gdje je cijela država podijeljena na veći broj malih izbornih jedinica tako da se u svakoj bira po jedan zastupnik – primijenjen u dovoljno homogenoj zajednici (što države unitarnog tipa uglavnom jesu), prema zakonitostima statistike vrlo često daje znatnu dodatnu prednost političkoj opciji s najvećim brojem dobivenih glasova, promatrano zbirno na nivou cijele države. Ponekad favorizira i onu drugu, posebno ako je razlika između prve dvije u ukupnom zbroju glasova mala. Ostale opcije (osim onih regionalno dominantnih) u pravilu su podzastupljene. Nedostatci spomenutih tipova izbornih sustava katkad se nastoje ublažiti primjenom mješovitog izbornog sustava – dio mandata bira se razmjerno sa zajedničke liste, a dio većinski u izbornim jedinicama.

Pri donošenju važnih odluka za zajednicu, a izbor izbornog zakona to nesumnjivo jest, razumnim se čini zaviriti u tuđa dvorišta, posebice ona s bogatijim iskustvom. Zamjetno je kako zemlje s dugom demokratskom tradicijom, pobjednice Drugog svjetskog rata (SAD, Velika Britanija i Francuska), primjenjuju većinski izborni sustav. I nitko se odveć ne zamara činjenicom što respektabilan broj birača ostaje bez svog predstavnika u predstavničkom tijelu (u pojedinim izbornim jedinicama doseže i 70%, a može i više) niti ih brine zamašno odstupanje predstavničke slike od volje izbornog tijela (recimo, Macronov pokret s 33% glasova drži preko 60% mjesta u francuskom parlamentu). Zemlje koje teže postati zbiljski suverenima uvode mješoviti izborni sustav s prevagom broja mandata u većinskim izbornim jedinicama u odnosu na one dobivene razmjerno preko kandidacijskih lista, što također u pravilu dovodi do znatne nadzastupljenosti najjače liste. U Mađarskoj, primjerice, listi Viktora Orbana 48% osvojenih glasova dostaje za dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dok u Japanu lista premijera Abea, zadobivši povjerenje jedva 33% birača, ima komotnu većinu od preko 60% mandata.

Vazalne zemlje, premrežene globalističkim ljudsko-pravaškim tužibabama, imaju u pravilu razmjerni izborni sustav – na glasu kao najpravičniji čime se kupuje naklonost prostodušnih podanika, no istodobno i onaj koji najviše raspršuje, što tuđinskim nadzirateljima olakšava usmjeravanje političkih procesa. Ipak, i među takvima se nađe poneki znak otpora kultu pravednosti radi nje sâme. Primjerice, u Grčkoj izborni zakon listu s najviše dobivenih glasova nagrađuje izdašnim bonusom od 50 parlamentarnih mandata od ukupno njih 300. Italija je, suočena s višedesetljetnom nestabilnošću političkog sustava, na izborima održanim 2013. godine uvela pravilo da lista s najviše glasova bezuvjetno dobiva većinu u Zastupničkom domu (preciznije, barem 54% svih mjesta što je dostatno za upravljivu većinu). Tako je mogla vladati lista s dobivenih 29% glasova budući su ostale dobile još manje. No, na izborima održanim ove godine u ime pravičnosti je uveden osigurač (navedeno pravilo i dalje vrijedi, ali uz uvjet da vodeća lista dobije barem 40% glasova). Kako je pobjednička lista sada dobila svega 37%, Talijani će uskoro morati opet na izbore. Dokle? Dok god treba! Ili dok ne promijene zakon… Neke zemlje s dosadnim geopolitičkim položajem, smještene podalje razmeđa civilizacija i lišene srazova velikih sila u vlastitom dvorištu (npr. skandinavske zemlje i Irska) si zasad mogu priuštiti razmjerni izborni sustav s nižim izbornim pragom bez većih posljedica. Druge, pak, poput Nizozemske i Belgije, čekaju na dogovor oko sastavljanja vlade i dulje nego što je to bio slučaj s BiH u doba najveće krize.

Zanimljiv je primjer Njemačke, tog gospodarskog diva, ali istodobno i političkog patuljka. Tamo je implementirana specifična inačica mješovitog izbornog zakona. Dio zastupnika se bira razmjerno sa zajedničkih lista, a dio većinski u pojedinačnim izbornim jedinicama, ali rezultati se ne gledaju posve odvojeno kao u Mađarskoj ili Japanu. Naime, nakon što se odrede zastupnici izabrani u većinskim izbornim jedinicama, raspodjela mandata se poravnava s rezultatom stranačkih lista na razini cijele zemlje. Time potonje ostaje jedino mjerodavno po pitanju odnosa snaga stranaka u parlamentu, dok većinska komponenta ima utjecaj samo na sastav zastupnika unutar pojedine stranke. Tako je 231 zastupnik liste CDU/CSU, koja je pobijedila u 77% izbornih jedinica, steklo izravni mandat, dok je njih svega 15 izabrano sa zajedničke stranačke liste koja je dobila 33% svih glasova. S druge strane, Stranka zelenih je izborila tek jedan izravni mandat u izbornoj jedinici, dok je ostalih 66 njezinih zastupnika ušlo sa zajedničke liste temeljem 9% dobivenih glasova. Da su u Njemačkoj primijenjena mađarska ili japanska pravila, CDU/CSU bi imao komotnu većinu (barem 55% mandata) i ne bi trebao tumarati uokolo pokušavajući sklopiti razne “Jamajka” i “Kenija” koalicije, a ni ulaziti u treću četveroljetku uzastopce u koaliciju s SPD-om pružajući mu još dodatne ustupke ne bi li ga odobrovoljio.

Hrvatska je u 28 godina od prvih demokratskih izbora stekla i određeno vlastito iskustvo koje joj može pripomoći uhvatiti nit vodilju kako i kamo dalje. Prve demokratske parlamentarne izbore 1990. godine obilježio je izborni zakon nalik francuskom, dvokružni većinski izborni sustav u izbornim jedinicama tako da – u slučaju da nitko nije dobio natpolovičnu većinu u prvom krugu – dva kandidata s najviše glasova iz prvog kruga idu u drugi nakon čega biva izabran onaj koji dobije više glasova. To je omogućilo HDZ-u da s 42% glasova dobije dvotrećinsku većinu u tada najutjecajnijem, Društveno-političkom vijeću Sabora. Da je primijenjen “pravičniji” razmjerni izborni sustav, HDZ bi morao sklopiti koaliciju (vjerojatno s Koalicijom narodnog sporazuma, sastavljenom od 6-7 stranaka) kako bi imao i običnu većinu. Malo će tko zažaliti što ne ćemo nikad doznati kako bi se odvile ključne godine hrvatske povijesti prema tom scenariju. Na ostalim izborima devedesetih primijenjen je “demokratičniji” mješoviti izborni sustav s postupno rastućim udjelom razmjerne komponente. HDZ je ostvarivao uvjerljive pobjede sa sve većim postotkom osvojenih glasova, ali i sve manjom parlamentarnom većinom, tako da je već u proljeće prijelomne 1994. država visjela o koncu uslijed pokušaja parlamentarnog puča od strane dvojca Mesić-Manolić.

Potreseni posljedicama do kojih je stabilna hrvatska vlast dovela, društveno-politički radnici-udarnici sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti svojski su prionuli poslu. Plod njihova umovanja je postojeći, kako se naglašavalo – demokratičniji i pravedniji izborni sustav od dotadašnjih, a kojeg je vladajuća politika prihvatila pod međunarodnim pritiskom. Radi se o razmjernom sustavu karakterističnom za zemlje s primjetnim deficitom političke suverenosti, koji k tome, za razliku od uobičajenog rješenja (cijela država je jedna izborna jedinica), ima još dva dodatna elementa koja neumitno dovode do daljnjeg mrvljenja hrvatskog političkog sustava. Prvi je “kasapljenje” Hrvatske na 10 izbornih jedinica u kojima se bira po 14 zastupnika (ove izborne jedinice ne treba brkati s onima u klasičnom većinskom izbornom sustavu gdje se u jednoj jedinici bira jedan zastupnik), što pogoduje pojavi regionalnih političkih inicijativa i daljnjem cjepkanju parlamentarne slike. Drugi element je značajan udio zakonski povlaštenih zastupnika upitnog legitimiteta, izabranih temeljem volje mnogo, katkad i višestruko, manjeg broja birača od kolega s redovnih lista. Ovdje ipak treba razlučiti slučaj 8 zastupnika nacionalnih manjina, koji su izabrani temeljem načela tzv. pozitivne diskriminacije (fiksni broj zastupnika neovisno o broju birača), od onoga 3 predstavnika hrvatskih državljana s prebivalištem izvan Hrvatske kod kojih do istog učinka dolazi uslijed otežanog pristupa glasovanju.

Nema sumnje kako trenutni izborni zakon potiče parlamentarnu razmrvljenost što rezultira velikom važnošću malog broja zastupnika odlučujućih pri formiranju, u pravilu, tanke većine. Samim time i njihovi birači postaju važniji od drugih. Očito je kako je to protivno hrvatskim nacionalnim interesima, no to ne znači da ne može biti i gore. Korak u tom smjeru bio bi kad bi se, recimo, smanjio izborni prag ili kad bi izborne jedinice još jasnije poprimile konture povijesnih hrvatskih pokrajina. To bi pogodovalo raspirivanju političkih napetosti i na tim temeljima, a s vremenom možebitno i odškrinulo mala vrata federalizaciji Hrvatske. Naime, već sad Istra i Rijeka čine jednu izbornu jedinicu, a ako bi se još po dvije postojeće dalmatinske i slavonske jedinice “prirodno” spojile u po jednu veću (Slavoniju i Dalmaciju), put koji su naznačili marksistički profesori bio bi posve zaokružen.

Pri određivanju optimalnog izbornog zakona, osim o iskustvu drugih, kao i onom vlastitom, nužno je voditi računa i o osobitostima aktualnog političkog trenutka. S obzirom da tradicionalno vodeće političke stranke (HDZ i SDP), svaka ponaosob, prema trenutnom zakonu jedva mogu skucati tanašnu, fragilnu većinu, dok vodeći izazivači iz prikrajka (Most i Živi zid) rezolutno odbacuju bilo kakvu mogućnost osim da sâmi zasjednu na vlast, svakome od navedenih aktera nesumnjivo bi najviše odgovarao onaj izborni sustav koji im daje najveće izglede ostvariti političke ciljeve. Naravno, ako vlast uopće i žele obnašati, a ne samo onemogućavati druge u tome. Takvo rješenje, kao što je pokazano, nudi upravo čisti većinski izborni sustav s izbornim jedinicama u kojima se izabire samo jedan kandidat! No, da bi se umirilo vazda glasne, samoproglašene koncesionare na moral i pravednost, vrijedi razmisliti i o kompromisnoj alternativi – mješovitom sustavu s osjetnom prevagom udjela većinske u odnosu na razmjernu komponentu (barem u omjeru 60:40) pri čemu bi u potonjoj svi hrvatski državljani, ma gdje bili, činili jednu jedinu izbornu jedinicu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

HLOVERKA: Kažu ‘zemlja mržnje’ a Pupovac moralna vertikala, Dejan Jović vodeći intelektualac

Objavljeno

na

Objavio

Ako smo postali „zemlja mržnje“, kako to da je Baja Mali Knindža glavna zvijezda, Pupovac moralna vertikala, a Dejan Jović vodeći intelektualac?

Kada je svojedobno Dejan Jović u ulozi  glavnog savjetnika predsjednika Ive Josipovića izjavio da i dalje smatra da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode, Josipović je odgovorio da njegovim kritičarima u prvom redu smeta što je Jović po nacionalnosti Srbin. I to jedan od deset najmoćnijih u svijetu, kako su ga tada rangirali srpski mediji.

Nekadašnjem mladoboljševičkom čuvaru „tekovina revolucije“ sredinom osamdesetih godina u omladinskom tisku, a današnjem profesoru  politologije koji i dalje Hrvatskom širi ideje propalog jugoslavenstva, najveći je trn u oku obrambeni i oslobodilački Domovinski rat. Mit o njemu, prema Joviću, najveća je prijetnja slobodi Hrvatske jer etničku homogenost, kako tvrdi, Hrvati nikad ne bi postigli bez rata. Valjda zato danas javno sve čini ne bi li tu homogenost i  razbio, dok istovremeno zagovara bezuvjetni ulazak svih zemalja Zapadnog Balkana u Europsku Uniju. Tom britanskom đaku koji danas predaje hrvatskim studentima i budućim diplomatima nitko u Hrvatskoj, kako je to u svom stilu podmetao bivši predsjednik, nije brojio krvna zrnca, nego antihrvatske političke stavove kojima je izazivao zgražanje hrvatske javnosti.

Podjednako kao i Milorad Pupovac, kada u ulozi etnobiznismena štiti Srbe od zločestih, nacionalističkih i ustašoidnih Hrvata, pa ih onda popisuje  kao i ovaj tjedan u godišnjem SNV biltenu o navodnom ugrožavanju srpske manjine u Hrvatskoj za 2017. godinu. Šteta da površnim Hrvatima nikada nije palo na pamet napraviti godišnji popis tekstova kojima se u Novostima ugrožavaju prava hrvatske većine u Hrvatskoj. Izdavač Novosti je isti taj SNV kojega obilato i u potpunosti financira država – koju oni sustavno blate. Dosadašnje opravdane primjedbe zbog blaćenja Hrvatske, naroda i institucija u Novostima Pupovac je redovito okarakterizirao kao pokušaj ograničavanja novinarskih sloboda. Zato bez obzira na to što se može očekivati njegova burna reakcija – takav popis negativnih tekstova objavljenih u Novostima, baš po uzoru i kriterijima SNV-a treba napraviti.

Uz brojanje primjera govora mržnje, Pupovčevo Srpsko nacionalno vijeće preuzelo je u Hrvatskoj ulogu i čuvara komunističke, jugoslavenske povijesti od 1941. do 1990.  godine. Preimenujući je u antifašističku povijest, kao samozvani baštinici  tih tekovina revolucije, krovna  organizacija srpske manjine u Hrvatskoj počela je bilježiti i historijske revizionizme. Pupovčeve istrage širokih su razmjera, od istraživanja medija, terenskog rada i pretraživanja društvenih mreža. A i popisi nacionalista su opsežni. Ništa se nije propustilo zabilježiti jer što je srpska budnost veća to će valjda i hrvatsko domoljublje biti sputanije, upravo u skladu i na razini svojedobne izjave Milorada Pupovca da je nedopustivo da djeca slušaju Thompsona u autobusima prilikom posjeta spomen obilježjima.

A o tome što srpska djeca slušaju Baju Malog Knindžu, protiv kojih se Thompson i borio, Pupovac se nije izjasnio. Kad danas slušamo hadezeovog koalicijskog partnera koji govori da je u vladajućoj koaliciji zato da ublaži ili odgodi veće zlo, misleći na HDZ iz 2016.godine, onda valja utvrditi da Pupovac zapravo  izražava  mržnju  prema  onima koji su ga s Plenkovićem doveli na vlast. A dok takvu politiku bude vodio, spiskovi nepodobnih Hrvata i ugroženih Srba mogli bi biti sve veći i veći.

U SVAKOJ ŠALI POLA ISTINE OSIM KADA JE RIJEČ O MACANU: MACAN PR – NUDIMO USLUGE SIGURNOG I BRZOG PADA REJTINGA I GUBLJENJA IZBORA NA SVIM RAZINAMA

Vjerojatno nitko bolje od Andreja Plenkovića nije ovih dana shvatio vrijednost obitelji, one stranačke. Ozbiljno uzdrman na polovici mandata ponašanjem njegove najbliže suradnice Martine Dalić, pa i osobnim udjelom u borgovski osmišljenom planu enormnog bogaćenja na lex Agrokoru, barem po zapovjednoj odgovornosti, premijer je bio prisiljen  glavu skloniti pod okrilje vlastite stranke. A od svoje se stranke opasno udaljio već na početku mandata kada je izabrao  najbliže suradnike, koji su mogli predstavljati sve što je  tada  njemu bilo važno, ali ne i HDZ-u i njegovim biračima. Izborom Martine Dalić i Nine Obuljen bez izbornog legitimiteta, a koje su bile njegove osobne akvizicije stvorio je brojne oponente u stranci. Usto, brzopleto i agresivno inzistiranje na usvajanju ozloglašene Istanbulske konvencije bila je ključna prekretnica koja ga je posve osamila, ali i udaljila od tradicionalno vjernog biračkog tijela.

Stoga danas u brzoj akciji spašavanja svog ranjenog predsjednika i premijera,  HDZ uoči izvještajnog Sabora spašava i sebe i svoje iznevjerene birače i članove koji traže povratak Tuđmanovoj suverenističkoj i domoljubnoj politici. Nakon povratka iz Bruxellesa, preuzimajući mandat Plenković je  najavio da će mijenjati HDZ. I doista ga je toliko promijenio da ga ni vlastito članstvo više ne može prepoznati. Dojučerašnji suverenisti proglašeni su nazadnjacima koje treba ušutkati ili ukloniti, kako bi stranka otišla u centar, a koalicijski vladini partneri kao što su Kosor, Pupovac Radin ili Vrdoljak bili zadovoljeni. Zato zagriženi koalicijski detuđmanizatori i naglašavaju svoje partnerstvo s Plenkovićem, ali ne i s HDZ-om. Tako Darinko Kosor na vrhuncu afere s odvjetničkim uredima upozorava da će biti u koaliciji samo ako Plenković ostane premijer, svoje suho zlato neće ostaviti ni Pupovac, premda HDZ drži zlom, kao što Plenkoviću neće otkazati povjerenje ni mnogi drugi u strahu od nadolazećeg pernarizma. U svakom slučaju Plenković je uvelike sam kriv za svoju trenutnu poziciju.

I prije otvaranja dosad najveće financijske političke i pravne afere s lex Agrokorom udaljio se od stranke, odlučivao bez konzultacija s njom i donosio odluke isključivo u najužem krugu ljudi od njegova osobnog povjerenja. Izborom Darka Horvata za ministra gospodarstva s kojim dosad nije gotovo ni razgovarao i unapređenjem Tomislava Tolušića na potpredsjedničku funkciju u Vladi, Plenković je pokazao ne samo  da nije  ovladao i promijenio  HDZ, već da ubuduće bez  njega više neće moći ništa.

Ne iskrsne li još koji kompromitirajući mail, koji minuciozno vođenom medijskom strategijom sve više vodi izravno prema njemu, Andrej Plenković bi još neko vrijeme mogao ostati na čelu vlade. Ali uz drukčiji, mnogo kooperativniji stil vladanja i potpuno novi PR angažman. Na društvenim mrežama ovoga se tjedna širi oglas s fotografijom Krešimira Macana, koji se kao svojedobno žestoki protivnik HDZ-a iznenada našao u ulozi glavnog Plenkovićevog medijskog savjetnika.

U duhovitoj objavi piše: „Nudimo usluge gubitaka izbora svih razina od načelnika općine do predsjednika RH. Za siguran, brz i strmoglav pad rejtinga, Macan PR-usluge“. Kaže poslovica, u svakoj šali ima pola istine, osim kada je riječ o Macanovu znanju i profesionalizmu. Tada se radi o istinitoj šali! Stoga je dobro i poučno još jednom podsjetiti na znamenitu grotesku Alfreda Jarryja, a koja na trenutke podsjeća na hrvatsku svakidašnjicu, u kojoj od naroda neshvaćeni, pohlepni kralj Ubu uzvikne – Neću ovaj narod, dajte mi neki drugi.

POTPISNICI PORUČUJU ELITAMA – SVEGA NAM JE DOSTA

U vrućoj elektronskoj pošti Martine Dalić i partnera, dok se planirao upad u sustav Agrokora ima jedna važna rečenica bivše potpredsjednice vlade. Možda za hrvatsko društvo i razornija od jednokratne otimačine pola milijarde kuna za odvjetničko – savjetničke usluge. Tvrdnja Martine Dalić, sada već bivše visoke vladine dužnosnice da Hrvatska nije SAD i da je ovdje gospodarstvenicima vrlo važno biti u dobrim odnosima s državom, najpogubnija je slika postkomunističke Hrvatske, premrežene klijentelizmom i  interesnim skupinama, u kojoj, uz prekomjerni državni intervencionizam caruje dogovorna ekonomija i raste duboka država.

Upravo su na toj  tranzicijskoj matrici mentalnog komunizma gdje ruka ruku mije, a usluga se uslugom vraća, većinom nastale današnje ekonomske i političke elite, koje pod svaku cijene žele zadržati stečene pozicije. Kupljene dijelom ekonomskom ili političkom korupcijom. I upravo to i jest  jedan od glavnih uzroka sve masovnijeg iseljavanja u potrazi za jednakim šansama za sve. U svijet u kojem slobodna tržišna utakmica uz uređeno pravosuđe omogućava napredak i razvoj, ostvarenje kreativnih i poslovnih potencijala.

Stoga nije slučajno da se na referendumske narodne inicijative digla prava medijska i politička haranga. Tako u svojim „oštrim rezovima“ kolumnist Jutarnjeg lista Boris Vlašić oštri pero na referendumskoj inicijativi Narod odlučuje tvrdeći da obje ideje prikupljanja potpisa, o ukidanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona imaju zajednički cilj, napasti sve koji su u manjini i slabiji. Skupi li se dovoljan broj potpisa, tvrdi novinar, možemo se prozvati zemljom mržnje. Još radikalnije prema referendumu istupa  amsterdamska skupina s Ankom Mrak Taritaš i IDS-ov Boris Miletić zaključujući da je to dio šire europske priče koja desnim radikalizmom želi uzdrmati temelje Europe.

Moguće je da se doista tako o hrvatskom referendumu govori po Amsterdamu. Ovdje, u Hrvatskoj, stvari ipak stoje malo drukčije. Primjerice, da je upravo u trenutku kada je Europa u svoj Ustav odbila unijeti svoje kršćanske korijene sama ugrozila svoje temelje. Ipak najviše kritika na predložene promjene izbornih pravila odnose se na budući status nacionalnih manjina. Dok Furio Radin ističe ksenofobične namjere predlagača, a vladajući s SDP-om tvrde da manjine ne smiju postati građani drugog reda, dotle ustavnopravni stručnjak Mato Palić upozorava  političare da predstavljanje nacionalnih manjina u Saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo.

Davne 2011. godine profesorica Mirjana Kasapović je u vrijeme kada je tadašnja vlada za svoj opstanak zatrebala potporu SDSS-a istaknula da se takvom političkom trgovinom pretvara manjinske zastupnike u nadideološke klijente svake vlasti. Taj se manjinski lobi, ustvrdila je tada, usredotočio na tri cilja – ozakonjenje dvostrukog prava glasa za male nacionalne manjine, ozakonjenje povlaštenog statusa srpske manjine te crpljenje što više proračunskog novca i potpuno autonomno raspolaganje njime. Zbog tadašnje stručne nekompetentnosti i političke panike, HDZ-ove vlade i parlamentarne većine ostvarena su sva ta tri cilja, zaključila je u tekstu pod naslovom „Pupovčeva premija“ profesorica Kasapović. U svakom slučaju, cijela Europa ima nacionalne manjine, ali samo Hrvatska ima ovakav izborni zakon.

Hoće li referendum uz sve opstrukcije na koncu proći i nije toliko presudno za Hrvatsku kao izlazak tisuća potpisnika koji su kao narod svojim elitama jasno poručili – svega nam je dosta!

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trumpov geopolitički šah – umijeće pregovaranja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U četvrtak je Bijela kuća objavila Trumpov odgovor Kim Jong-unu u kojem ga obavještava kako ne prihvaća njegov poziv na susret u Singapur, najavljen za 12. lipnja.

Trump je ovim potezom izbjegao zamku u kojoj bi svako eventualno sjevernokorejsko odbijanje američkih uvjeta u pregovorima izgledalo kao Trumpova slabost.

Zato je američki potpredsjednik Pence ciljano svojim nastupom isprovocirao Kimovu prijetnju, koja je poslužila kao izgovor za povlačenje iz pregovora, znajući kako Kim zbog sankcija nema vremena za čekanje.

Nije dugo trebalo čekati na poruku iz Sjeverne Koreje kako su oni “otvoreni za rješavanje problema sa SAD-om”. To je razlika između Trumpova i Obamina pristupa pregovorima.

Dok bi Obama potpisao bilo kakav ugovor samo kako bi mogao mahati njime i predstavljati sebe kao zaslužnog nobelovca, Trump ne prihvaća kulise mirovnih sporazuma koje bi suprotnoj strani poslužile kao platforma za ucjene.

Dobar primjer ove razlike u pristupu upravo je nuklearni sporazum s Iranom, koji je potpisao Obama, a odbacio Trump. Iran je za potpisivanje nuklearnog sporazuma tražio ukidanje sankcija i novac, kojim je onda financirao ratove na Bliskom istoku.

Da je to loš pristup pregovorima, možemo vidjeti i po odnosu Irana prema EU nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dok EU drži kako “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta.

Od EU traži dodatne garancije da će kupovati iransku naftu, da će europske banke jamčiti sigurnost tvrtkama koje budu poslovale s Iranom te da ne smiju tražiti reviziju nuklearnog sporazuma niti dovoditi u pitanje vojne aktivnosti Irana u regiji. To je očito pozicija ucjene i ultimatuma na koju EU pristaje.

Trumpova administracija usvojila je drukčiju strategiju kako bi obuzdala režim i prisilila ih na ponovne pregovore. Američki državni tajnik u ponedjeljak je objavio kako će SAD prema Iranu poduzeti “ekonomski pritisak bez presedana u vidu najsnažnijih sankcija u povijesti” sve dok ne pristane na njihove uvjete.

Pompeov ultimatum sadrži 12 točaka u kojima se traži da Iran odustane od svih aktivnosti oko nuklearnog programa, da obustavi razvoj balističkih raketa i prekine financirati terorističke skupine u regiji te povuče svoju vojsku iz Sirije. Također su predviđene oštre mjere prema svim tvrtkama koje bi kršile američke sankcije prema Iranu.

Iako je Europska komisija žurno donijela odluku kojom je naložila europskim bankama da daju garancije tvrtkama koje posluju s Iranom, očito je da to neće biti od velike pomoći. Ako treba birati između Irana, čije tržište vrijedi 400 milijardi dolara, i SAD-a, s tržištem od 18 bilijuna dolara, izbor je jasan.

Tvrtkama koje su uložile u Iran jasno je kako ulaganje u Iran ne može dovesti u pitanje njihovo poslovanje na Zapadu. Zato će sada, bez obzira na garancije, raditi pritisak prema svojim vladama da prihvate američku strategiju, jer su svjesne da svoja ulaganja mogu povratiti samo ako se Iran prisili na američke uvjete.

Iranski revolucionarni režim nema samo problem s Trumpom već s mladima, koji sačinjavaju polovicu iranske populacije i kojima je dosta izolacije. Još tijekom prošlogodišnjih prosvjeda jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je izlazak iz rata u Siriji, čije je financiranje iscrpilo iransku ekonomiju.

Iranski financijski sustav je pred kolapsom, a ekonomske sankcije ostavile bi Iran bez sredstava za ratovanje u regiji. Također, ovim odnosom prema Iranu Amerika je pridobila sunitski svijet, od kojega se zauzvrat očekuje da će podržati Trumpov plan rješenja izraelsko-palestinskog pitanja.

Po tom planu, Palestina bi bila priznata kao domovina palestinskog naroda, ali s ograničenim suverenitetom na polovici teritorija Zapadne obale i u pojasu Gaze, koja bi se integrirala ako bi se Hamas pristao razoružati. Dolina Jordana pripala bi Izraelu, a dijelom Palestine postao bi Istočni Jeruzalem, izuzev Staroga grada.

Za prijestolnicu Palestine predlaže se Abu Dis. Prije točno trideset godina, krajem svibnja 1988., Ronald Reagan na moskovskom sastanku s Gorbačovom izjavio je: “Moja strategija hladnoga rata je – mi pobjeđujemo, oni gube.” Tom strategijom Reagan je, kao što znamo, okončao hladni rat. To isto sada radi Trump u odnosu na S. Koreju i Iran.

Ako se na početku postavite kao pobjednik koji zna što hoće, na kraju možda i stignete do željenog kompromisa koji će biti vaša pobjeda.

Ako pak krenete s uzmicanjem i ustupcima, ubrzo ćete biti stjerani u kut odakle će vam se činiti kako je rat jedini preostali, očajnički izlaz.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found