Pratite nas

Povijesnice

NA DANAŠNJI DAN: Šestosiječanjska diktatura

Objavljeno

na

Aleksandar-1934-u-Marseille-ubijen

Pojam Šestosiječanjska diktatura odnosi se na monarhističku diktaturu koju je 6. siječnja 1929. u Kraljevini SHS uveo kralj Aleksandar I. Karađorđević.

Raspušten je parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, uvedena je stroga cenzura, a politički protivnici su ne samo zatvarani, već i ubijani.

Zavladala je ideologija “integralnog jugoslavenstva” i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija.

Zemlja je administrativno podijeljena u devet banovina koje ne slijede povijesne granice, s ciljem da se povijesne pokrajine razbiju. Zabranjeni su svi nacionalni simboli (zastave, grbovi, himne) i rad svih “plemenskih” (nacionalnih) organizacija.

Pojačan je policijski teror; politički protivnici su zatvarani, premlaćivani, mučeni i ubijani. Proklamirana je ideologija integralnog jugoslavenstva i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. Većina oporbenih srbijanskih političara prima uvođenje diktature bez aktivnog otpora. Na udar režima dolazi Dragoljub Jovanović, vođa lijevog krila Saveza semljoradnika, koji 1932. objavljuje brošuru Što nas košta svađa s Hrvatima; osuđen je na godinu dana zatvora.
Zavlada je velika kriza. Samo iz željezničke radionice u Slavonskomu Brodu je otpušteno 2.300. radnika. Većina stanovništva je doslovna gladovala. Prola se mnoge banke i štedionice. Beograd je uništio hrvatsko novčarstvo. Od 1932. Zagreb nije više financijsko središte države koje se seli u Beograd.
Slabo stanje u državi prisililo je Dvor da 19312. vrati nametnuti ustav, potšuno apsolutistički i unitarisristički.U Hrvatskoj su se oko 1928.- 1932. događali nezapamćeni atentati na viđenije hrvatske političare: Milan Šuflay, Mile Budak.
Dr, Vladko Maček uime HSSa, dr. Mile Budak uime Hrvatske stranke prava i Većeslav Vilder uime Samostalne demokratske stranke uzdaju Zagrebačke punktacije koje je formulirao dr. Ante Trumbić. On je nakon Vidovdanskog ustava odbacio svoje unitarističke poglede. Zastupao je federalističko načelo i podupirao Radićevu politiku obrane hrvatske narodne individualnosti. Nakon Radićeve smrti pristupio je HSSu.
1931. kralj je pod pritiscima odustao od otvorene diktature, ali zapravo se ništa nije promijenilo. Donesen je Oktroirani ustav i provedeni formalni parlamentarni izbori.

Godine 1934. kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem dolazi do popuštanja režima i raspisivanja izbora 1935., na kojima nastupa ujedinjena opozicija. Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. napušten centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva, Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941.

U Kraljevini Jugoslaviji, proglašenoj u listopadu 1929. godine, kao i u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, nacionalno pitanje nije se moglo riješiti. U političkom životu različito su se pojavljivali nacionalni problemi, od jedne nacije do druge. Nacionalni sukobi bili su dio općih socijalnih prilika, a nacionalno pitanje kao da je od samog početka jugoslavenske državne zajednice određivalo karakter i svih drugih problema – od stvaranja Kraljevine SHS-a pa sve do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Među uzrocima toga sloma bilo je i nacionalno pitanje, piše kamenjar.com

Vladajući velikosrpski krugovi, predvođeni nacionalističkom Radikalnom strankom Nikole Pašića doživjeli su Jugoslaviju kao svojevrsno proširenje Srbije. Državom se upravljalo iz Beograda,  a važnu ulogu imao je kralj. Beogradska vlast vladala je političkim pritiscima i policijskim terorom.  Monarhodiktatura uspostavljena je kada je u vladajućim velikosrpskim krugovima ocjenjeno da se politika nacionalnog i državnog unitarizma ne može više sprovesti parlamentarnim sredstvima. Nakon atentata na Stjepana Radića i zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini došlo je do nemira, a to je velikosrpska hegemonija iskoristila i uspostavila otvorenu Šestosiječanjsku dikaturu kralja Aleksanda Karađorđevića, sa suspenzijom Ustava i zabranom političkih stranaka.

U noći na 6. siječnja  1929. godine alarmiran je i pokrenut cijeli državni aparat. Tada su se u poštama nalazili policijski kontrolori, koji su imali ovlaštenja prekinuti nepoželjne političke razgovore. Također su imali zadatak da spriječe kolanje nepovoljnih vijesti o “novom političkom sistemu”. Zabranjeno je održavanje svih javnih zborova, konferencija stranaka i stranačkih zabava. Obustavljeno je funkcioniranje oblasnih skupština i odbora. Inozemnim dopisnicima zabranjeno je bilo kakvo kritiziranje novog poretka. Zato je sredinom srpnja 1929. godine iz Beograda protjeran dopisnik njemačkog lista “Berliner Tageblatt” T. Berkes. Njegove novine su zaplijenjene zbog objavljivanja vijesti o tom incidentu. Ujutro, 6. siječnja poslije 10 sati niti predsjednik Narodne skupštine nije mogao ući u skupštinsku zgradu, a poslanicima je naknadno dozvoljeno da uzmu svoje stvari.

Milan-sufflayMilan Šufflay, hrvatski povjesničar, ubijen je u policijskom atentatu u Zagrebu 1931.godine, u doba diktature kralja Aleksandra. U političkom djelovanju istupao je kao starčevičanac. Istraživao je albanološke teme i povijest Balkana. Doktorirao je povijest u Zagrebu 1901.godine.

Šestosiječanjska diktatura izvedena je konvencionalnom operacijom državnog udara “odozgo” i objavom Manifesta kralja Aleksandra. Kralj se pozvao na vladarsku obavezu da “svim sredstvima spašava državno i narodno jedinstvo, a s ciljem da se u što kraćem vremenu postigne ostvarenje onih ustanova one državne uprave i onog državnog uređenja koje će najbolje odgovarati općim narodnim potrebama i državnim interesima” te ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Narodnu skupštinu i sebe promovirao za isključivog zakonodavca i neprikosnovenog vlastodršca u zemlji. Tako je iz vrha jugoslavenske države voljom monarha proglašen i nametnut apsolutizam, koji opravdava postupke višepartijskom anarhijom.

Ubojstvo kralja Aleksandra

AleksandarI_ubijenPosebno je specifičan dispozitiv kraljeve proklamacije, koji je ovako glasio: “Nastupio je čas kada između naroda i Kralja ne može i ne smije biti posrednika”. Tako je počelo novo razdoblje vladavine nasilja koje pokazuje i Zakon o kraljevskoj vladi i vrhovnoj državnoj upravi, koji je utvrđivao i propisivao i sljedeće: „Kralj je nosilac sve vlasti u zemlji. Kralj izdaje i proglašava zakone… Kralj imenuje Predsjednika i članove Ministarskog savjeta koji stoje neposredno pred kraljem i rade po njegovom ovlaštenju. Ministri su odgovorni kralju.“

A „Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi“ zabranjeni su svi oblici udruživanja i djelovanja koji nisu u skladu sa idejno-političkim načelima autokratskog režima. Posebnim zakonima prošireni su dotadašnji propisi o tisku i suspendirani mandati izbornih općinskih i oblasnih samoupravnih tijela. Samo dan poslije uvođenja Šestosiječanjske diktature, 7. siječnja ustanovljen je specijalni državni sud nadležan za političke delinkvencije. Tijekom 1929. godine bio je vrlo intenzivan zakonodavni rad čime su nosioci diktature željeli što hitnije zaštititi i institucionalizirati novi državno-politički poredak. Time su željeli i uspostaviti odgovarajući sistem vrijednosti i obaveznih normi socijalnog ponašanja građana čiji je status sveden na nivo podanika.

Petar_ZivkovicPetar Živković

Komandant kraljeve garde divizijski general Petar Živković, inače utjecajan čovjek na dvoru i vođa tajne oficirske grupe „Bela ruka“ imenovan je za premijera i ministra unutarnjih poslova. Najjače uporište novog režima bili su vojni vrhovi i aparat državne sigurnosti.

Zakonom o nazivu i podijeli Kraljevine na upravna područja 3. listopada 1929. godine promijenjen je službeni naziv države u Kraljevina Jugoslavija. To je trebalo izgledati kao prvi korak u odstupanju od strogog državnog centralizma, jer tada je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na devet upravno-teritorijalnih cjelina-banovina. Željelo se stvoriti iluziju kao da se vodi računa o tradicijama hrvatskog područja. Međutim, u stvarnosti je i dalje provođena velikosrpska hegemonija, sve do sloma Jugoslavije 1941. godine. A tako je bilo i od samog početka jugoslavenske države 1918. godine.

Progoni Hrvata i drugih nesrpskih naroda, teror policije i četnika četnici nad Muslimanima u Bosni, Makedoncima, i nad Albancima na Kosovu doprinijeli su jačanju radikalnih nacionalnih i ekstremističkih pokreta. Rezultat toga je atentat u Marseilleu 9. listopada 1934. godine, kada su ustaški atentatori, uz pomoć atentatora iz VMRO-a (Vnatrešna Makedonska Revolucionerna Organizacija) ubili kralja Aleksandra. Poslije kraljeve smrti uspostavljen je poludiktatorski režim vlada Bogoljuba Jevtića i Milana Stojadinovića i Jugoslavija se sve više približavala fašističkim zemljama. Ni te vlade nisu uspjele postići sporazum s Hrvatima, pa je nastojanjem regenta, princa Pavla postignut sporazum Cvetković-Maček, kojim je Hrvatska u kolovozu 1939. godine dobila ograničenu državnost.

Banovina Hrvatska

DubrovnikI Dubrovnik je bio dio Banovine Hrvatske

Na temelju toga sporazuma predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka ustrojena je Banovina Hrvatska, upravno-teritorijalna jedinica Kraljevine Jugoslavije. Sporazumom i Uredbom o Banovini Hrvatskoj utvrđen je njezin teritorij i njezine ovlasti. One su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, tjelesni odgoj, prosvjetu i unutarnju upravu. Teritorij Banovine Hrvatske činili su: Savska i Primorska Banovina, Dubrovnik, Šid, Ilok ,Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Ivan Šubašič bio je ban. Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije prema federativnim načelima, ali je već na samom početku došlo do iskazivanja nepomirljivih suprotnosti između Mačeka i srbijanskih političara zbog postupaka za nastavak promjena i broja budućih samoupravnih jedinica. Maček je zastupao stajalište da se najprije u cijelosti provede procedura ustroja Banovine Hrvatske, dok je srpska strana tražila da se prije saziva parlamenta uspostave i druge jedinice.

Politički čimbenici Srbije tražili su da se cjelokupan prostor istočno od Bosne i Hercegovine uključi u treću, srpsku jedinicu. Muslimani su zagovarali autonomiju BiH, dok je pitanje Slovenije bilo najmanje prijeporno. I prije završetka tih rasprava, početkom II. svjetskog rata, u travnju 1941. godine Jugoslavija se raspala. Tada su kralj i vlada pobjegli u inozemstvo. Do sloma Jugoslavije došlo je zbog stalne političke i socijalne krize, u kojima od početka jugoslavenske države 1918. godine dominira provođenje velikosrpske hegemonije.

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugotrajnih konzultacija Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je 15. siječnja 1996. dva važna dokumenta za budućnost Republike Hrvatske.

Rezolucijom 1037 uspostavljen je UNTAES, prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, a rezolucijom 1038 privremeno je produžena promatračka misija na Prevlaci.

Vrijeme je pokazalo kako će pravni problem poluotoka na ulazu u Boku kotorsku, ujedno najjužnije točke hrvatskog kopna, ostati neriješen.

Stoga su tijela UN-a na tom teritoriju bila nadležna sve do 2002., a određena pravna pitanja sa susjednom Crnom Gorom i dalje su ostala neriješena. No zato se, s obzirom na ratne traume i nužnost povratka izbjeglih, problem reintegracije okupiranog hrvatskog Podunavlja odmah krenuo rješavati.

Tekst Rezolucije o prijelaznoj upravi u hrvatskom Podunavlju opsežan je dokument u kojem je naglašeno kako je zadaća UNTAES-a vratiti prognane. Iako su pobunjeni Srbi tražili da mandat UN-a traje pet godina, predviđeno je da početno razdoblje prijelazne uprave traje 12 mjeseci.

Već 17. siječnja glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali imenovao je bivšeg generala američkog zrakoplovstva Jacquesa Paula Kleina privremenim upraviteljem za istočnu Slavoniju.

Klein je stožer UN-a prebacio iz Zagreba u Vukovar i pokazao se vrlo aktivnim u provedbi cjelokupnog procesa reintegracije. 31. siječnja donesena je nova rezolucija kojom se odobrilo slanje prvih 100 vojnih promatrača u istočnu Slavoniju, Baranju i Srijem na šest mjeseci.

Već u veljači UN je obznanio da će sastav UNTAES-a činiti vojne snage od 4963 vojnika kojima će zapovijedati belgijski general Jozef Schoups.

Donošenjem Rezolucija 1079 i 1120, mandat UNTAES-a produžavao se dva puta po šest mjeseci, a unatoč nezadovoljstvima, napose hrvatskih Srba, završio je 15. siječnja 1998., čime je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. (HRT)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

15. siječnja 1992 – Govor dr. Franje Tuđmana u povodu priznanja Hrvatske (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu i potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.

Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.

Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, rekao je te večeri Predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji preko televizije.

Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.

Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada.

Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost. (HRT)

 

26 GODINA OD MEĐUNARODNOG PRIZNANJA DOMOVINE

 

13. siječnja 1992. Vatikan priznao Hrvatsku

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari