Pratite nas

U potrazi za Istinom

DOBRO JUTRO HRVATSKA!

Objavljeno

na

Ima već gotovo pune četiri godine kako nastojim skrenuti pozornost hrvatske javnosti na krajnje neprimjerene sadržaje srpskih udžbenika na temelju kojih se već 20 ili više godina obrazuju i odgajaju naraštaji školske djece – ne samo u Srbiji, nego i u „republici srpskoj“, pa i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj koji pohađaju nastavu po posebnim programima prilagođenim za njih.

Pokušao sam slati i upite vezano za ovu tematiku (od našeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa – još u vrijeme ministrovanja Željka Jovanovića, do Ministarstva vanjskih poslova, pa i Pupovčevog SNV-a i pogađate: ODGOVORA NIOTKUDA!). A pitao sam samo: „Uče li iz tih udžbenika povijest i djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koja se obrazuju po posebnim nacionalnim programima?“

I konačno, u posljednje su vrijeme zaredali tekstovi o ovoj zloćudnoj pojavi, pa se (čak) javila i hrvatska eurozastupnica Ruža Tomašić sa svojim komentarom.

Dobro jutro, Hrvatska! Dobro jutro, Ružo! Dobro jutro dudeki kojima nikad ništa nije jasno dok ne dogori do nokata!

Stotine poštenih i časnih intelektualaca u Srbiji desetljećima se grčevito bore za istinu i progovaraju o ovim i svim drugim patološkim i destruktivnim pojavama u srpskom društvu, a Hrvatska po običaju spava dubokim snom. Knjige su o tomu napisali. Mnogi ozbiljni sociolozi bave se već dugo proučavanjem uzroka destrukcije srpskog društva upravo zato što to predstavlja realnu opasnost po susjede i ozbiljan je izvor mogućih nestabilnosti u budućnosti. Ne samo da im ne pružamo potporu – PREŠUĆUJEMO IH!

„Ne bi se štel mešat“, „Što mi imamo s njihovim udžbenicima“ itd., itd.To je taj naš malograđanski dudekovski konformistički stav, sindrom guske u magli.

I onda kad se jednoga dana probudimo s balvanima preko cesta i pruga, čudimo se što nam se to događa.

Podsjećanja radi, draga publiko, evo jednoga teksta iz siječnja 2014. godine (objavljen u tiskanom izdanju 7 dnevno), a tekstove sličnog sadržaja objavio sam posljednjih tjedana  na više portala.

Iskreno mi je drago da se o ovoj temi počelo govoriti u Hrvatskoj. Bilo je i vrijeme. I stoga se možda nije loše podsjetiti što sve sadrže srpski udžbenici.

 

Lice i naličje povijesne istine

 

BESRAMNA REVIZIJA POVIJESTI U SRPSKIM UDŽBENICIMA

  Ne tako davno, na beogradskoj „Marakani“, u vrijeme nogometne utakmice Srbija – Hrvatska, zapaljena je naša državna zastava, dok su se kroz svih devedeset minuta iz desetina tisuća grla orili najuvredljiviji šovinistički povici na račun hrvatskog, bošnjačkog i albanskog naroda. Našem ministru znanosti, obrazovanja i sporta, Željku Jovanoviću, koji je cijelo vrijeme sjedio u počasnoj loži (kao gost predsjednika Srbije, inače, zakletog četničkog „vojvode“, Tomislava Nikolića), nije bilo niti na kraj pameti staviti ikakvu primjedbu na ovo vandalsko ponašanje rulje i izljeve bolesne, primitivne mržnje – a kamo li ustati i napustiti ložu. Nikakve reakcije nije bilo ni poslije njegovog povratka u Zagreb. Umjesto diplomatske note Srbiji (makar reda radi i zaštite digniteta države), uskoro je uslijedilo slanje paketa hrvatskih udžbenika povijesti na „reviziju“ u Beograd, kako bi se opovrgle Nikolićeve tvrdnje da se u njima „Srbi nazivaju četnicima i agresorima“?!

No, pita li se tko, što piše u srpskim udžbenicima – ili to nama u Hrvatskoj doista nije bitno? Znaju li hrvatski građani, da je u zadnjih dvadesetak u Srbiji na djelu temeljita i kontinuirana revizija recentne povijesti koja je potpuno usklađena s velikosrpskom ideologijom i praksom čiji su krvavi tragovi na ovim prostorima još uvijek itekako vidljivi?

  Danima uoči kvalifikacijske nogometne utakmice za SP između reprezentacija Srbije i Hrvatske (odigrane 6. rujna 2013. godine), za koju se unaprijed znalo da je javna priredba visokog rizika, novinske stupce najtiražnijih tiskovina u Srbiji, pune naslovi koji govore o „paklenim planovima hrvatskih ekstremista bliskih HDZ-u“, čije su nakane u Beogradu izazvati nerede, napasti policiju i stvoriti „opšti haos“. Objavljuju se i slike naših navijača od kojih neki (slučajno ili ne), dižu u zrak desnu ruku. Asocijacija je više nego očita. I, dakako, sve skupa stavlja se u kontekst „ugrožene“ ćirilice u Vukovaru i ponovne „obespravljenosti“ Srba u Hrvatskoj.

Ide se čak tako daleko, da se tvrdi kako „ustaše planiraju srušiti Beograd“, no, na sreću, ovaj plan je (prema pisanju vrlo utjecajnog tabloida Kurir) na vrijeme otkriven od „bezbednjaka“. Cijela akcija „hrvatskih ekstremista“ osmišljena je, navodno, ni manje ni više, nego u savezu s unutarnjim neprijateljima u Srbiji, kojima bi također odgovarala destabilizacija političkih prilika. Hrvatski ekstremisti to će pokušati da urade preko struktura u Srbiji kojima bi odgovarao takav incident“ – kaže Kurir u svome članku objavljenom na sam dan utakmice, pod naslovom: „PAKLENI PLAN HRVATSKIH EKSTREMISTA: Neredi na Marakani“.

Cilj ovakvih propagandnih konstrukcija kojima je tih dana preplavljen javni prostor u Srbiji nije bio samo dodatno zagrijati ionako uzavrelu situaciju, nego i pribaviti kakav-takav„alibi“ za ono što se sasvim izvjesno očekivalo, i što se, na kraju i dogodilo. Za „tradicionalne neprijatelje“ Hrvate je, po običaju, uloga negativaca bila unaprijed rezervirana. Naši istočni susjedi dokazali su još jednom da su velemajstori kad je riječ o metodama specijalnog rata.

Svi znamo što se događalo na samoj utakmici – počevši od uočljivog provokativnog ćiriličnog transparenta s natpisom „VUKOVAR“, koji je naše nogometaše, vodstvo reprezentacije i malobrojne navijače dočekao na istaknutom mjestu, do parola: „KAD ZAGRMI IZ BOROVA SELA“, „VUKOVAR JE SRBIJA“ i sl., i složnih zvižduka ostrašćene mase u vrijeme izvođenja hrvatske himne, do šovinističkih skandiranja s otrovnim porukama mržnje i sadističkim podsjećanjima na masovne srpske ratne zločine iz devedesetih, koji, čini se, još uvijek mnogima u Srbiji služe kao mjerilo „patriotizma“ i izraz su nacionalnog ponosa. Usput je na tribinama pompozno spaljena i hrvatska državna zastava – što je inače u Beogradu postalo već uobičajeno, neovisno o tomu radi li se o proglašenju samostalnosti Kosova, protestima protiv SAD-a, ili o nekom događaju koji je vezan izravno za Republiku Hrvatsku. Naravno, nigdje „ustaša“ koje su trebale „srušiti Beograd“, tući policiju, „napraviti haos“. Oni su, vjerojatno, ipak  na vrijeme „sprečeni“, zahvaljujući sposobnim agentima iz srbijanske službe „bezbednosti“.

Deblji kraj izvukli su snimatelji (koje su huligani gađali stolicama), ali su zato malobrojne skupine hrvatskih navijača prošle mnogo bolje nego u siječnju mjesecu 2012. godine, kada su vraćajući se s rukometne utakmice koja se igrala u okviru EP (u novosadskoj športskoj dvorani SPENS-a), divljački napadani u „sačekušama“ diljem Vojvodine (u Novom Sadu, kod Veternika, u Rumi i drugim mjestima), i to sjekirama, toljagama,  željeznim polugama, kamenjem. Bilo je ozlijeđenih, mnoga su vozila uništena, zapaljena…a „ustaše“ su jedva čekale da izvuku žive glave i dokopaju se hrvatske granice.

Mnogi od nas se još uvijek sjećaju događaja iz ne tako davne prošlosti, u kojima je srpska propaganda u vrijeme rata, na sličan način – ali sa daleko tragičnijim učincima – tukla iz svih raspoloživih oruđa, i uvelike doprinijela homogenizaciji srpskog naroda i stvaranju ozračja mržnje čije su izravne posljedice bili masovni zločini, razaranja i patnje milijuna ljudi. Danas, dvadeset i više godina nakon toga, može se nažalost konstatirati, da je u svojim temeljnim odrednicama srpska propaganda zadržala sve značajke i osobitosti koje je imala tijekom ratova. Prateći sa strane sve što se tih dana objavljivalo u srbijanskim medijima, nedovoljno upućeni promatrač zacijelo bi pomislio kako je riječ o skoroj agresiji na Srbiju.

I, zanimljivo, kao i toliko puta ranije, tamošnjoj javnosti to nije smetalo. Gotovo nikakvih javnih osuda ovih izljeva mržnje i šovinizma u Srbiji nije bilo.

Zbog teških izgreda srbijanskih navijača na „Marakani“ (paljenja pirotehnike, lomljenja stolica, bacanja predmeta na teren – posebice na našeg reprezentativca Josipa Šimunića), Fudbalski savez Srbije je kažnjen od FIFA-e novčanom kaznom od 50.000 švicarskih franaka. Dakako, sve ono što je bilo vezano za ispoljavanje nacionalne mržnje i nesnošljivosti, nije sankcionirano od svjetske nogometne federacije.

No, ono što je još žalosnije, nisu reagirala niti državna tijela Republike Hrvatske, uključujući Predsjednika, Vladu, pa i već spomenutog ministra Jovanovića.

Iza svega ostaju pitanja: Otkuda toliki naboj šovinizma kod mladih ljudi, od kojih većina nije niti bila rođena u vrijeme rata? Radi li se samo o utjecaju propagande, ili su posrijedi neki dublji razlozi? Tko i na koji način odgaja mladiće spremne bez ikakvoga povoda i razloga sijati mržnju i isključivost, marširati slaveći Hitlera i Himmlera, razbijati zgrade stranih veleposlanstava i paliti zastave „neprijateljskih“ nacija, praviti nerede na ulicama, prebijati ljude druge nacije i vjere ili neistomišljenike, pljačkati, pa i ubijati po narudžbi …? Može li se za sve okriviti samo ekonomsko stanje, ili je dio odgovornosti i na sustavu obrazovanja i odgoju u okviru škole i obitelji?

Kako se naš ministar znanosti obrazovanja i sporta osjećao u vrijeme spomenute utakmice, može se samo pretpostavljati – jer, koliko je poznato, javno se o tomu nije očitovao (osim što je izjavio da „nije video“ sporno paljenje hrvatske državne zastave), ali, činjenica je da je samo mjesec i pol dana poslije, zbog kritika upućenih na račun sadržaja hrvatskih udžbenika iz povijesti (izrečenih u vrijeme posjeta predsjednika Republike Hrvatske dr Ive Josipovića Srbiji), požurio opravdati se svom domaćinu Nikoliću.

Nova lekcija četničkog „vojvode“

„Reformirani“ radikal Toma (nekoć pulen Vojislava Šešelja i njegov suborac u ratovima, a danas lider tzv. Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije), iskoristio je obraćanje javnosti na tiskovnoj konferenciji (nakon susreta s našim predsjednikom), za još jedan propagandni napad, uz oštre kritike Republici Hrvatskoj zbog „kršenja manjinskih prava Srba“, pa je, među ostalim, spomenuo i udžbenike povijesti koji se koriste u našem sustavu obrazovanja, jer oni (prema onome što je ustvrdio), Srbe prikazuju kao četnike i agresore.

Teško je povjerovati da se zakleti četnički „vojvoda“ Tomislav Nikolić (koji se tog naslova stečenog zbog  „ratnih zasluga“ za srpstvo i dodijeljenog mu na Romaniji 1993. godine od strane tadašnjeg šefa Vojislava Šešelja još uvijek ne odriče), može uvrijediti kad netko Srbe koji su napadali i razarali Hrvatsku i masovno ubijali njezine građane eventualno nazove „četnicima“. Bilo bi to pomalo apsurdno, i to iz više razloga – pogotovu uzme li se u obzir da se većina srpskih „patriota“ i danas (poput Nikolića, Vučića i sličnih njima) ponosi upravo time – četničkim imenom, tradicijom i znakovljem. S te točke gledišta, konstatacija koja se tiče Srba kao  „agresora“ može biti jedini pravi problem, i to bi Nikolić zasigurno rado ispravio, jer, po njemu, Hrvatska je okupirala „SAO Krajinu“, pa je stoga isključena svaka mogućnost da se Srbe okrivi za izazivanje rata i agresiju.

No, da se vratimo na udžbenike.

Jovanović se, koliko smo mogli čuti, ipak uspio opravdati, i dokazati kako Nikolićeve tvrdnje ne stoje. Istini za volju, nakon što su u Beogradu pregledani hrvatski udžbenici iz povijesti za osnovne i srednje škole (njih ukupno 17), nije se oglasio Toma, nego ministar prosvete nauke i tehnološkog razvoja u vladi Republike Srbije, i na sveopće veselje naše Vlade i resornog ministra, potvrdio da „u hrvatskim udžbenicima nema ničega spornog“. Ako su u Srbiji već izrekli takvu ocjenu, onda to među ostalim znači, da se još uvijek ne zna tko je bio agresor 1991. godine – a upravo ovo, sa stajališta povijesne istine i činjenica jeste itekako sporno.

Ako smo već javno prozvani zbog udžbenika, i ako je utvrđeno da u njima nema ničega što bi moglo smetati našim istočnim susjedima, možemo li se malo pozabaviti udžbenicima druge strane, i makar letimično pogledati na koji način se u njima obrađuju povijesne teme? Ima li, dakle,  ičega spornog u srbijanskim školskim udžbenicima, i iz kojih već više od 20 godina uče povijest ne samo srpska djeca, nego i pripadnici svih nacionalnih manjina, uključujući i Hvate koji žive u Srbiji i Vojvodini?

Tko sije sjeme mržnje i sprema nove ratove?

Za razliku od ekstremne velikosrpske struje – koja je, nažalost, još uvijek odlučujući čimbenik na javnoj i političkoj sceni – u Srbiji postoje ljudi koji promišljaju na sasvim drugačiji način, i u stanju su pogledati istini u oči; i ne samo to, nego pokušavaju osvijestiti vlastiti narod i suočiti ga s realnošću. No, taj krug intelektualaca i demokratski opredijeljenih ljudi građansko-liberalne orijentacije još uvijek je u najvećoj mjeri marginaliziran, izvrgnut oštrim javnim osudama i prozivkama (ne rijetko čak i fizičkim napadima) i medijskoj blokadi.

Takvo stanje stvari, naravno, ne smije biti razlogom da se ovi glasovi razuma zanemare i ne uzmu u obzir, nego naprotiv, zaslužuju potporu svih dobronamjernih ljudi, kako u Srbiji tako i izvan nje.

Srbijanska povjesničarka dr Dubravka Stojanović, jedna je od rijetkih osoba s prostora bivše SFRJ, koja uvijek javno, jasno i otvoreno iskazuje svoj stavove, ma koliko to mnogima u Srbiji i „srpskim zemljama“ zapadno od Drine ne odgovaralo, pa i kad su u pitanju i sustav obrazovanja i školski udžbenici na kojima se u posljednjih 20-ak godina odgajaju naraštaji srpske djece.

U jednoj od svojih knjiga (Ulje na vodi, Beograd, 2010.), na str. 85-124., ona analizira neke od udžbenika Poznavanja prirode i društva i Istorije koji se od 2000. ili 2002.godine koriste u sustavu nastavnih planova i programa osnovnih i srednjih škola u Republici Srbiji.

Evo nekih njezinih razmišljanja na tu temu, prema citatima iz spomenute knjige.

Na str.106., dr Stojanović govori o „ideologizaciji nacionalne svesti“, te shvaćanju uloge, položaja i značaja, ali i „ispravnosti“ vlastite nacije u odnosu na druge:

Važan element u ideologizaciji nacionalne i istorijske svesti jeste ideja o istorijskoj ispravnosti sopstvene nacije. Posledice takvog učenja su duboke i ozbiljne i predstavljaju dobar uvod u iracionalno tumačenje vlastitog položaja i odnosa sa okolinom. Krivica je, samim tim, uvek tuđa, ničim izazvana. Time se stvara opasna lakoća pri zaključivanju, čije neposredne praktične i političke posledice mogu biti zloćudne za vlastitu, ali i za tuđe nacije. Slika po kojoj smo ‘mi’ ispravni i ‘dobri’ dok se nad nama ređaju tragične nepravde, najbolje je tlo za nacionalni misticizam i stalno odlaganje trenutka kolektivnog nacionalnog sazrevanja, čija je prva pretpostavka mogućnost suočavanja sa samim sobom. Ideja o tome da su svi naši ratovi bili pravedni i oslobodilački eksplicite je izrečena u udžbenicima iz predmeta poznavanja prirode i društva za II, III i IV razred osnovne škole.“

O posljedicama ovakvog diskursa, u kojemu se sve mane vlastitog naroda pretvaraju u vrline, autorica na str.111/112., piše:

Sasvim blizu ideji o bezgrešnosti i čestitosti nacije, ili čak izvirući iz nje, nalazi se ideja o naciji-žrtvi. U knjigama iz poznavanja prirode i društva za III i IV razred osnovne škole utiskuje se svest da su periodi mira bili kratkotrajni i retki, jer ovo područje zbog svojih puteva i prirodnih bogatstava privlači osvajače. Autori su se potrudili da sadržajem udžbenika to i dokažu. Kao što je već rečeno u poglavlju o metodologiji, naša prošlost je prikazana kao sled ratova, dok mirnodopska, kreativna razdoblja gotovo da nisu ni pomenuta. Istorija se pokazuje kao deo vaspitanja u ratničkom duhu. Stradanja srpskog naroda u tim ratovima prikazana su sa neshvatljivom brutalnošću. Tako je već na decu od osam i devet godina sručena sva težina svesti o genocidiranom narodu, pri čemu sam termin nije ni objašnjen. Navodi se da su fašisti ‘nemilosrdno ubijali’ Srbe, pokrštavali ih, proterivali sa svojih vekovnih ognjišta. ‘Nestajale su čitave porodice i sela’.85 U sledećoj lekciji ponavljaju se detalji o hapšenjima, logorima i streljanjima. Pri tom su, pored domaćih izdajnika (‘ljotićevci i drugi’), pobrojani i svi narodi koji su pomagali neprijateljima u zločinima – de facto su navedeni svi narodi sa kojima delimo prostor.

 —————————————

84 Dimitrije Đorđević, Ogledi o balkanskoj istoriji, Beograd 1989, str. 36.

85 Poznavanje prirode i društva za 3. razred, str. 62.

—————————————————————————————————————–

U slučaju da je nešto ostalo nejasno, deci se savetuje: ‘1. Čitaj tekstove o genocidu nad Srbima i drugim narodima i narodnostima. 2. Postoje filmovi o tome, treba ih gledati i razgovarati’.86 Onima koji te filmove ne pogledaju pomoći će udžbenik za IV razred osnovne škole, namenjen deci od devet i deset godina, u kome je napravljen pedantan izbor zastrašujućih fotografija. Tu su slike lobanja sa Ćele-kule, fotografije masovnog streljanja u Kragujevcu, uhapšenih Kragujevčana koje odvode na streljanje, naroda u zbegu, nagih tela srpskih žrtava u Jasenovcu. Krv pršti i iz udžbenika za starije razrede.

Tako gotovo svi izabrani izvorni tekstovi priloženi uz lekcije u knjizi za VII razred obiluju brutalnim prizorima: odvođenje slovenskog stanovništva u tursko roblje gde neki, upregnuti u jaram, vuku plug; opisi spaljenih sela i crkava; sto sasečenih Turaka u pohodu na Crnu Goru; sečenje noseva i ušiju saborcima Matije Gupca itd. I udžbenik za VIII razred obiluje unakaženim ljudima, pa čak i detaljima kakav je onaj o živim Srbima kuvanim u kotlovima Jasenovca.

Ovi primeri prevazilaze istorijsku analizu. Oni su u domenu socijalno-patoloških ispitivanja. Ipak, model takvih surovosti, nataložen već u najranijem detinjstvu, neminovno podstiče agresivnost i revanšizam, i teško može biti osnova za uspostavljanje normalnih odnosa sa drugim narodima. Iz takvog kruga se teško izlazi.“

Na str. 114., autorica donosi jedan od svojih zaključaka:

Dakle, u glavi sedmogodišnjeg deteta može ostati sledeća poruka: sloboda se dobija kroz borbu, junaštvo i žrtvu. Žrtvom se stiže do slave, odnosno spomenika. Spomenik je okamenjeno carstvo nebesko. Žrtve nas obavezuju na nove žrtve.“

Kad je u pitanju raspad SFRJ i uzroci ratova iz devedesetih, prilike su prikazane ovako:

Već je deci u IV razredu osnovne škole objašnjeno da su Srbi izbačeni iz hrvatskog ustava, da su proglašeni nacionalnom manjinom i da su time obespravljeni. Zbog toga se ‘srpski narod naoružao’,108  a JNA, tada vojska zajedničke države, pokušala je da ga zaštiti. ‘Pošto su napadnuti i ugroženi, Srbi su morali da se zaštite od novih stradanja i uništenja. Prihvatanje nametnute borbe stvorilo je kod Srba uverenje da kao i drugi imaju pravo da se osamostale i da odluče o svojoj sudbini.’109  Tada izbija rat koji se kategoriše kao nacionalno-verski. Uključuju se i spoljni neprijatelji. ‘Svoje dobre usluge pokušala je u jugoslovenskom sporu da pruži Evropska ekonomska zajednica. Zbog pristrasnosti EZ, pre svega Nemačke, kao najuticajnijeg i najagresivnijeg njenog člana, borbe nisu prestajale.‘110  Tako su ‘i po treći put u XX veku, 1991. godine Nemačka i Austrija ponovile svoj ‘Drang nach Osten’, ovog puta politički i ekonomski, pružajući podsticaj i podršku secesionističkim snagama u jugoslovenskim republikama i doprinoseći tako razbijanju SFR Jugoslavije.’ 111

Uloga Vatikana je takođe naznačena: ‘Udeo politike Vatikana u jugoslovenskom sindromu je takođe značajan. Preko katoličke crkve i njenih fanatizovanih vernika vodi se borba protiv pravoslavlja i Srba“.112  Ukratko: ‘Držanje Srbije i Crne Gore koje nisu pristale da se Jugoslavija razbije, izazvalo je gnev i osvetu inicijatora i inspiratora Novog svetskog poretka koji su rešili da kazne neposlušne’.113

———————————————

 108 Poznavanje prirode…, str. 15.

109 Isto.

110 Isto.

111 Geografi ja za 8. razred, str. 7.

112 Istorija za 8. razred, str. 157.

113 Isto, str. 158.

 

————————————————————————————————————————————————————————–

… Ovi brojni citati govore sami za sebe. Već sam jezik kojim su lekcije pisane pokazuje beskrupuloznu politizaciju nastave. Ostrašćene novinarske floskule ne čine jezik na koji bi učenici trebalo da se ugledaju, dok, što se tiče suštine, taj jezik može samo unedogled da oživljava ratnu atmosferu, udaljavajući đake od svakog racionalnog sagledavanja situacije. Nabijeni ksenofobijom, prezirom i mržnjom prema susednim narodima, Evropskoj i svetskoj zajednici, takvi tekstovi se uklapaju u propagandni sistem koji je rat učinio psihološki mogućim. Vređanje međunarodne sredine u kojoj još uvek živimo, pa čak i verskih osećanja pojedinih naroda (npr.’fanatizovanih vernika’  katoličke crkve), što je izvanredan primer propagande verske netolerancije, može biti izraz samo bahatog, primitivnog shvatanja sveta, kojim se svojevoljno isključujemo iz njega. Udžbenici nisu mesto za nastavljanje rata, a još manje za pohvale srpskom rukovodstvu. Izričitim nametanjem političkog zaključivanja udžbenici gube svoju obrazovnu svrhu. Oni se pretvaraju u vanistorijsku interpretaciju svega što se prethodno moglo naučiti o prošlosti, čime podsvesne sugestije, prikazane u prethodnom poglavlju, postaju politički upotrebljive. Bez ovakvog finala one ne bi bile toliko zlehude.

(…) Ovakva nastava istorije fiksira sadašnjost kao prošlost, čime se određuje i budući odnos prema današnjim događajima.“ (isto, str.122-124.)

Iz nekoliko navedenih citata svakako nije moguće sagledati sve dimenzije ovog problema, ali je sasvim sigurno da nije riječ o bezazlenoj pojavi.

Odgoj i obrazovanje mladih imaju vrlo važnu funkciju u svakom društvu, i to je ono o čemu ne može biti spora, jer to je djelatnost koja u krajnjoj instanci odlučujuće utječe na formiranje osobnosti svakog pojedinca, pa i na njegova shvaćanja i stavove, s neminovnim povratnim utjecajem na društvene i političke prilike, pa i ukupno stanje duha nacije.

Ako je tomu tako, a jeste, onda je perverzna potreba srpskih intelektualaca za izokretanjem istine i opsesija ustrajavanja na starim zasadama velikosrpske ideologije koja na prostorima jugoistočne Europe remeti odnose među narodima već više od jednoga stoljeća, pojava koju se u svakom slučaju mora shvatiti ozbiljno.

Pouke uz prošlosti

Knjiga u svjetskim razmjerima poznatog stručnjaka za povijest Srednje i Istočne Europe i dugogodišnjeg profesora Indiana University, dr Charlesa Jelavicha, Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. (nakl Globus, 1992. godine), djelo je vrijedno pažnje, jer govori upravo o toj temi, i jedan je od rijetkih analitičkih radova koji nastoje odgovoriti na neka od važnih pitanja vezano za odnose u Prvoj Jugoslaviji, i razloge njezina neuspjeha.

Na samome početku, u prvoj rečenici Predgovora (str. 11), utor kaže: Slobodan Jovanović, najistaknutiji srpski povjesničar osvrnuo se 1948. na nemirne međuratne godine što ih je proživjela jugoslavenska država i na oštar građanski rat što je uslijedio poslije 1941., te je  zaključio kako Srbija nije Prusija, da bi mogla drugim Južnim Slavenima nametnuti svoju volju, kao što je ova posljednja uspjela nametnuti svoju svim njemačkim zemljama ujedinjenjem 1871. Za život sposobna, jedinstvena jugoslavenska država mogla bi se ostvariti samo onda ako bi jugoslavenske nacije stotinu godina živjele u miru i ako bi se u to vrijeme najveću pažnju pridalo odgoju, uzajamnom razumijevanju i poštivanju. Tako – dodao je on – da bi se razumjelo zašto je međuratna Kraljevina Jugoslavija bila neuspešna, moralo bi se ispitati čemu je obrazovana mladež, koja je u međuratnom razdoblju bila preuzela vodeće položaje, a bila podučavana prije 1914.“ (istaknuo: Z.P.).

Ovaj problem (odgoja i obrazovanja utemeljenog na velikosrpskoj ideološkoj matrici – što je u krajnjoj konzekvenci zasigurno bitno doprinijelo nesporazumima između Srba i naroda u okruženju) su, dakle, nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i iskustva dva svjetska rata, uočili čak i pojedini srpski nacionalisti (poput spomenutog Slobodana Jovanovića), shvaćajući njegovu važnost u konstelaciji južnoslavenskih odnosa, i nalazeći u tomu bitne uzroke neuspjeha prve južnoslavenske države.

Jelavich nije bez razloga naveo upravo ovaj citat na samome početku svoje knjige, iako je njegovo istraživanje bilo vezano za mnogo širi prostor (Kraljevinu Srbiju, bansku Hrvatsku i Sloveniju), dakle, za ono što se na planu odgoja i obrazovanja događalo kod sva tri konstitutivna naroda buduće Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

S pravom smatrajući da je jako važno koji su udžbenici (vezano prije svega za maternji jezik, povijest i zemljopis) korišteni u osnovnim i srednjim školama prije 1914. godine za odgoj i obrazovanje budućih elita koje su u razdoblju nakon ujedinjenja u južnoslavensku državu i u vremenu između dva svjetska rata zauzimale ključne pozicije u državnom aparatu i društvu (ministri, svećenici, učitelji, pokrajinski upravljači, državni službenici, oficiri, policajci i drugi), on je svojom analizom obuhvatio oko 150 udžbenika, 25 crkvenih kalendara, brojne izvještaje i izvješća školskih ustanova i institucija, novinska izvješća i članke i druge izvore vezano za ovu materiju, te na kraju donio i stanovite zaključke.

Njegov opći zaključak jeste da su odgoj i obrazovanje u ovom razdoblju imali vrlo važan utjecaj na kreiranje stavova prema zajedničkoj državi i ujedinjenju uopće, pa i na razvoj nacionalizama među južnoslavenskim narodima, što je bila jedna od najvećih zaprijeka skladnim međunacionalnim odnosima, i u krajnjoj instanci bitno utjecalo na nemogućnost opstojnosti ove zajednice.

Ove tendencije bile su najizraženije i najuočljivije u Kraljevini Srbiji, a na što nepogrešivo upućuju i sadržaji promatranog gradiva. Srbi su oduvijek bili čvrsto vezani za svoje mitove i ideju stvaranja svesrpske države, i to je bio cilj ka kojemu su bezuvjetno težili, žrtvujući za tu ideju i odnose s drugim narodima, pa i onima s kojima su se spletom povijesnih okolnosti našli u zajedničkim granicama.

Što se sve događalo tijekom postojanja dvije jugoslavenske države, i na koji način su se raspale, dobro je poznato, kao i uloga koju je u tim procesima imao velikosrpski nacionalizam.

Ako se danas već postavlja pitanje sadržine hrvatskih udžbenika povijesti, i to od strane onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne zaslužuje li to primjeren odgovor? Kako je vidljivo iz analize dr Dubravke Stojanović, argumenata u prilog tvrdnji da se u Srbiji provodi sustavna revizija povijesti (pri čemu su sadržaji udžbenika povijesti gotovo u cijelosti usklađeni s temeljnim odrednicama velikosrpske ideologije, iz čega u budućnosti mogu niknuti jedino nesporazumi, mržnja i novi ratovi) itekako ima.

Nikolića i njegovog ministra obrazovanja, trebalo bi prije svega pitati: Jesu li to udžbenici iz kojih već više od dva desetljeća u Srbiji i Vojvodini povijest uče i oni koji nisu Srbi – mali Slovaci, Mađari, Hrvati, Česi i pripadnici brojnih drugih manjina?

Naš ministar Željko Jovanović, također bi morao konačno odgovoriti na pitanje: Iz kojih udžbenika danas u Republici Hrvatskoj povijest uče djeca koja pohađaju nastavu po školskim programima prilagođenim za srpsku nacionalnu manjinu?Jesu li to isti udžbenici „Istorije“, „Poznavanja prirode i društva“ i „Geografije“, o kojima govori dr Dubravka Stojanović?

 Imaju li pravo oni koji su razarali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i vršili masovne zločine genocida i etničkog čišćenja, nakon svega sijati novo sjeme mržnje, i u isto vrijeme za to prozivati žrtve – a da sve to skupa ostane bez ikakve reakcije s naše strane?

 Bilo bi vrlo zanimljivo dobiti konkretne odgovore…i, konačno, izvući neke pouke iz prošlosti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

KRVAVI SIJEČANJ 1993. – Muslimanski masakri nad Hrvatima: Uskoplje, Lužani, Gusti Grab, Dusina

Objavljeno

na

Objavio

Nakon niza incidenata što su ih po zapovijedi svoga vodstva, smišljeno i planski izazvali pripadnici „Armije BiH“ (u Vitezu, Novom Travniku, Konjicu, Busovači, Zenici, Bugojnu, okolici Visokog i na drugim mjestima) kako bi izazvali rat s Hrvatima i krenuli u osvajanje njihovih prostora, diljem krajeva u kojima živi hrvatski narod započela je serija masovnih zločina nad civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a.

Kad je riječ o spomenutim incidentima, važno je napomenuti da su to bile planske akcije (zarobljavanje i ubijanje lokalnih zapovjednika HVO-a ili civila, paljevine kuća, napadi na sela itd.) a ne serija slučajnih događaja – kako se ponekad sve želi predstaviti – te da Hrvati koji su tada bili brojčano i vojno u podređenom položaju (5 do 10 puta slabiji od muslimana, ovisno kako na kojem području), nisu imali nikakvog razloga ni motiva za otvaranje fronte s dojučerašnjim saveznikom.

Na drugoj strani, muslimani su (nakon što ih je srpski agresor potisnuo s njihovih teritorija iz istočne Bosne i Posavine) tražili svoj životni prostor okrećući se osvajanju hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i to tako da su tamo najprije ubacivali desetke tisuća svojih civila (izbjeglica), te nakon narušene etničke strukture ovih krajeva kretali u njihovo opkoljavanje i osvajanje. Ta strategija prepoznatljiva je od Lašvanske doline nadalje, a da je sve bilo rađeno planski i organizirano – preko zapovjedne strukture vojno-političkog vrha na čelu s Alijom Izetbegovićem – potvrđuju službena dokumenta „Armije BiH“ i snimke njihovih međusobnih telefonskih razgovora. To u cijelosti potkrjepljuje ono što je u svojoj knjizi dokazao američki vojni stručnjak i znanstvenik Charles R. Shrader (Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992.-1994.; Zagreb, 2004.) svojom pomno provedenom dugogodišnjom ekspertizom (na temelju dokumenata, izjava svjedoka, istraživanja na terenu itd.). Shrader nedvojbeno dokazuje kako je apsurdno tvrditi da su Hrvati napali muslimane i navodi sve relevantne činjenice, koje (kako smo već naveli) dobivaju svoju potvrdu uvidom u arhivsku građu „Armije BiH“.

Uostalom, gotovo sve ratne operacije tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba odvijale su se na područjima s hrvatskom većinom (onima koja su po Vance-Owenovom planu spadala u hrvatske provincije) i po pravilu tako da su Hrvati opkoljavani od strane „Armije BiH“ i njihovih mudžahedina.

Muslimanska propaganda uz pomoć medijskih centara u svijetu proširila je lažnu sliku o tomu kako je eskalacija oružanih sukoba između Hrvata i muslimana izazvana hrvatskim napadom na Ahmiće (16 travnja 1993. godine), što nema nikakve veze s istinom i činjenicama.

Već 11. siječnja (1993.) predvečer, „Armija BiH“ (305. i 317. brdsko-planinska brigada iz sastava Trećeg korpusa pod zapovjedništvom Fahrudina Agića) pomognuta mudžahedinima je napala općinu Uskoplje (Gornji Vakuf) i ofenziva na ovo područje trajala je punih 14 dana (do 25. siječnja). Cilj te operacije bio je presijecanje komunikacija prema sjeveru (Novi Travnik) i jugoistoku (Rama/Prozor) čime bi srednja Bosna ostala praktično izolirana, te stvaranje preduvjeta za spajanje ovih snaga „Armije BiH“ s onima u dolini Neretve.

U isto vrijeme napadnuti su Hrvati u Kaćunima, dijelovima općine Fojnica, Kiseljaku i Busovači. Civili iz tih mjesta ubijani su, zarobljavani i protjerivani, tako da je za kratko vrijeme iz ovih područja protjerano njih preko 3.000.

Dan poslije napada na Uskoplje (12 siječnja) pripadnici muslimanske vojske počinili su masakr nad Hrvatima u selu Lužani, općina Uskoplje, gdje je ubijeno 64 pripadnika HVO-a i više civila a ranjeno 19 branitelja.

U dolini Lašve, 26. siječnja iste (1993. godine), 7. muslimanska brigada predvođena odredom „El Mudžahid“ napala je, spalila i razorila hrvatska sela Gusti Grab i Dusina. Ubili su 17 civila i vojnika. U selu Dusina počinili su barbarski masakr nad zapovjednikom HVO-a iz tog mjesta Zvonkom Rajićem kojemu su izvadili srce. Ti masakri – kao i ritualna odsijecanja glava – izvođeni su planski i bili su moćna metoda etničkog čišćenja, stoga su od strane „Armije BiH“ i mudžahedina provođeni sustavno, tijekom cijelog trajanja hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba.

O kakvim se bestijalnim zvjerstvima radi, govore snimke odsječenih glava i unakaženih tijela žrtava i video kasete što su ih snimali sami krvnici i koristili kasnije u svojoj propagandi po islamskim zemljama u cilju prikupljanja donacija za rat u BiH.

I ne treba se zavaravati. Sve to bilo je osmišljeno u kabinetu Alije Izetbegovića i njegovih suradnika.

Mada je ekstremna islamistička postrojba (sastavljena uglavnom od poznatih međunarodnih terorista i zločinaca iz radikalnih krugova islamskih zemalja) „El Mudžahid“ formalno ušla u sastav „Armije BiH“ 13. kolovoza 1993. godine naredbom tadašnjeg komandanta „AR BiH“ Rasima Delića (Treći korpus, 7. muslimanska brigada – zapovjednik Mahmut Karalić), ona je od samoga početka korištena u ratu protiv Hrvata i to već u siječnju 1993. u napadu na Busovaču.

I sve to događalo se 3 mjeseca prije Ahmića koji su zahvaljujući već spomenutoj propagandi došli u žižu javnosti i postali „krunski dokaz“ navodnog „etničkog čišćenja“ koje su provodili Hrvati.

Doda li se tomu i činjenica kako su AHMIĆI BILI LEGITIMAN VOJNI CILJ – što pokazuju ekspertize provedene zadnjih godina od strane međunarodnih stručnjaka, dolazi se do spoznaje kako je prevlađujuća verzija hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba (koja kola u medijima) u potpunosti izokrenuta i ima jako malo zajedničkog s istinom i stvarnim događajima.

Nitko razuman ne opovrgava da su u tom sukobu i Hrvati činili zločine, jer spiralu nasilja je bilo teško zaustaviti, ali o tomu se razgovarati ne može ne uzme li se u obzir geneza tih događanja i njihov kronološki slijed.

Priča koju su u svijet proturili muslimani o tomu kako je 17% Hrvata napalo 43% muslimana u BiH i nad njima počinilo „genocid“ i „etničko čišćenje“ i to na područjima GDJE HRVATI ČINE VEĆINU, doista je apsurdna i predstavlja ništa drugo do bezočnu laž i krivotvorinu.

Ta očita LAŽ  naročito izlazi na vidjelo danas, kad smo svjedoci da je gotovo polovica Hrvata iz BiH (prema popisu iz 1991. godine) već napustila svoje domove (uglavnom trajno) i da ih u mjestima najvećih masovnih zločina koji su nad njima počinjeni gotovo i nema.

S takvim krivotvorinama Hrvati se pomiriti neće, neovisno od toga iz kojega centra se one plasirale i kolika se buka dizala kako bi se onemogućilo da prava i puna istina o svemu izađe na svjetlo dana.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

  1. siječnja 1993.
  • Lužani (Uskoplje)– Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila) . Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
  1. siječnja1993.
  • Gusti Grab (opcina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.
  1. siječnja1993.
  • Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Najnoviji primjeri recikliranja kosovsko-labradorovskih bljuvotina

Objavljeno

na

Objavio

Pravnu bitku s Haaškim tužiteljstvom, medijski izdanci KOS-a i Labradora u Hrvatskoj smatraju opstrukcijom suradnje, a Mesićevo i Račanovo protuzakonito ustupanje cjelokupne tajne dokumentacije Haagu, što je klasična izdaja za koju se ide na robiju u svakoj državi, smatraju suradnjom

U jednome od zadnjih brojeva zagrebački tjednik Nacional objavio je svoju “ekskluzivnu informaciju” u povodu imenovanja pukovnika Vlade Galića na mjesto savjetnika za nacionalnu sigumost predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a zapravo bombastično i u stilu agitpropa napisane su otvorene laži u kojima se tvrdi da je Predsjednica imenovala za savjetnika “špijuna koji je sudjelovao u prikrivanju, osiguravanju lažnih identiteta i financiranju ratnih zločinaca u operativnoj akciji “Haag” s ciljem zavaravanja haaškoga tužiteljstva”.

“Ugledni” novinar ovoga zagrebaćkoga tjednika u tekstu reciklira članke s kraja devedesetih, u kojima se iznose teze o “zloglasnome Tuđmanovu obavještajnome sustavu” uglavnom pozivajuci se na članke “ugledne” dugogodišnje novinarke Nacionala Jasne Babić koja se je u jeku najžešćih velikosrpskih napada na Hrvatsku 1993. susretala po Beogradu s potpukovnikom KOS-a Ivanom Sabolovićem, vođom srpske teroristicke grupe “Labrador”, koja je izvodila razne terorističke akcije po hrvatskoj od kojih su najpoznatije miniranje zgrade Židovske općine i miniranje židovskog groblja na Mirogoju (18. kolovoza 1991.) s ciljem da se nas Hrvate i predsjednika Tuđmana na početku rata prikaže kao antisemite i ustaše. Stoga, koja tajna služba na svijetu ne bi pratila takva novinara koji se sastaje s teroristima i kojima služi za propagandno praćenje teroristićkih djela?

Upitajte se samo koliki je stupanj demokratičnosti postojao u Hrvatskoj za vrijeme najgore agresije – dakle, kad u ratnim uvjetima slobodno izlaze novine koje pišu i uređuju petokolonaški novinari i strani špijuni – i koliko demokracije imamo danas – i koliko je Hrvatska tada ustvari bila jaka samo zato što je narod zaista i stajao iza svoje vlasti, a vlasti su zaista i predstavljale taj narod i njegove interese.

Donoseći odluke u korist tko zna čijih interesa, a ponovno, propagandno podržani petokolonaškim novinama kao što je to Nacional, početkom 2000, Mesić i Račan obračunavaju se s hrvatskim obavještajnim službama (Hrvatskom izvještajnom službom (HIS) i Sigumosno informativnom službom (SIS) koje su u medijima stekle “zloglasan” status, jer su prepoznate kao glavna točka otpora planu kriminalizacije Domovinskoga rata, Franje Tudmana i Gojka Šuška.

Demonstriranje sile bez presedana u demokratskim društvima, ukidanje službi, proglašavanje krivaca prije sudskih presuda, pa čak i prije provedenih istraga, licitiranje haaškim optužnicama, linč preko plaćenih medija, bili su glavni elementi politike “detuđmanizacije” koju je provodila tadašnja hibridna politička elita ćije je glavno glasilo bio Pukanićev Nacional.

Umjesto da recikliraju svoje kosovske bljuvotine, istraživački su novinari Nacionala mogli malo pogledati Wikileaks. Tamo bi našli sve svoje poslodavce; evo, primjerice, kada je u pitanju operacija “Haag”, u jednome od dokumenata mogu naći Mladena Bajića i Ranka Ostojića kako PROTUZAKONITO izvješćuju američkoga službenika o svojemu planu da pokrenu kazneni postupak protiv svih djelatnika obavještajne zajednice koji su sudjelovali u “Operaciji Haag”, čiji je obavještajni cilj bio prikupljanje podataka o međunarodnim organizacijama (lCTY,SFOR,..) koje su nelegalno prikupljale podatke o oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske, drugim riječima, koje su špijunirale HV.

Cjelokupna dokumentacija operacije “Haag” predana je PROTUZAKONITO tužiteljstvu međunarodnoga suda! Zasto?

Stoga, pitamo “istraživačke novinare”: Kako je netko u državi mogao predati dokumentaciju o obavještajnome djelovanju hrvatskih službi, najvišega stupnja tajnosti, koja se nije ticala niti jednoga predmeta vođenoga pred tim sudom, niti se radi o djelima nad kojima ICTY (MKSJ) ima bilo kakvu nadležnost (recimo, da se radi o špijunaži)?

Očito su predmeti pred tim sudom korišteni samo kao alibi za izdaju! Naravno da nikakav postupak ove dvojice izdajnika nikada nije pokrenut jer su te operacije vođene po važećim zakonima. Postojala je pravna praksa koja je omogućavala Hrvatskoj da ne mora bespogovomo davati pristup hrvatskim tajnim podatcima i dokumentima, ostaje nejasno zašto se tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajic ama baš nikada nije pozvao na ukidanje obvezujućega naloga MKS-a (Subpoena duces tecum) iz 1997.

SIS-ova strategija za Subpoenu iz 1997.

Na početku suradnje Hrvatske sa MKS-om, nepripremljenoj Hrvatskoj i njezinu pravnome sustavu dolazili su zahtjevi za bespogovomim masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskome ratu . Ti su zahtjevi imaIisva obilježja tzv. “fishing expeditiona”koji je u međunarodnome pravu nedopušten,a svodi se na optuživanje bez dokazai nakon toga na traženje bilo čegašto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruiranu optužbu. Predsjednik Tuđman i tadašnja Vlada odlučili suse za strategiju koju je predložila vojna kontraobavještajna služba (SIS), a koju su nakon dolaska na vlast ukinuli Stipe Mesić i Ivica Račan.

Strategija se sastojala u tome da je Hrvatska kao suverena država postavila pitanje Haaskom sudu: Na koji način, unutar kojih pravnih procedura i uz koje limite tužiteljstvo može od suverene države tražiti” dostavu dokumenata uz prijetnju kazne” osobama koje tom zahtjevu ne udovolje, uključujući predsjednika države iministra obrane?

Učinili su to pozivajući se na II. protokol, članak 2. i 3. Ženevske konvencije, gdje se definira što jeto oružani sukob i koje jasno govore da Hrvatska u slučajevima Gotovine, Markačai Čermaka nije dužna “surađivati” s Tribunalom. Taj podnesak nikada nije oboren na Haaškome tribunalu!

Dakle, MKS je poslao Hrvatskoj i njezinu ministru obrane Gojku Šušku obvezujući nalog za svjedočenje i predaju dokumenata 15. 1.1997. Obvezujući nalog (subpoena duces tecum) izdala je sutkinja Gabrielle Kirk McDonald. Predsjednik Tuđman i hrvatska VIada označili su taj nalog neprimjerenim. Tako je počeo akcesorni postupak u sklopu postupka protiv generala Tihomira Blaskića o pravnoj dopustivosti Subpoenae.

U ovoj pravnoj stvari Hrvatsku je zastupao američki odvjetnički tim na čelu s odvjetnikom D. Rivkinom. Hrvatska je zauzela stajalište pridržavajući se međunarodnoga prava i svoga pravnog poretka, naročito ističući Rezoluciju VS 827 i Ustavni zakon o suradnji Hrvatske s MKS-om.

Nakon niza rasprava na sudu, dana 29. 10. 1997. Međunarodni kazneni sud u Haagu donio je odluku kojom se ukida Subpoenae duces tecum protiv Republike Hrvatske i Ministra obrane Gojka Šuška.

Samo nekoliko godina poslije, dolaskom na vlast Mesića i Račana stvoreno je ozrčje izdaje u Hrvatskoj. Osim državnih tajnih dokumenata, kako vidimo, predavali su protuzakonito i osobne dokumente najvećega ministra obrane u povijesti Hrvatske, Gojka Šuška.

Mesić i Račan uz pomoć Budiše, svojim izdajničkim političkim odlukama poništili su subpoenu i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom “Mišljenje o Oluji” podnijela tužiteljstvu. Time je bio otvoren put ‘za optuživanje Hrvatske bez dokaza, a cijeli državni sustav upregnut na traženje bilo čega sto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruirane optužbe.

Tko su zapravo Kameleoni?

S druge strane, u operaciji “KAMELEON” tadašnje hrvatske tajne službe u skladu sa zakonom i svojom zakonskom obvezom prikupljale su informacije o organizaciji koja je ilegalno prikupljala, a onda krivotvorila i frizirala podatke o navodnim nečasnim radnjama (ubojstvima, pljačkama i paljenju imovine) počinjenima tijekom i nakon Oluje, kameleonskoj organizaciji koja je namjerno izrađivala pamflete opterećene nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkome i vojnome kontekstu operacije “Oluja”.

Zaključak Raspravnoga vijeća u prvostupanjskoj presudi generalima Gotovini i Markaču vezano za knjigu HHO-a i svje dočenje Žarka Puhovskog poznat je. U paragrafu 50 piše: ,,50. Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom “Vojna operacija OIuja i poslije”, koje je objavio Hrvatski helsinski odbor i uredio Žarko Puhovski.

Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskoga u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima pogrešaka. Zbog toga je Raspravno vijeće odlučilo ne osloniti se na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima.”

U unakrsnome ispitivanju Žarka Puhovskog obrane su dokazale da se u knjizi HHO-a na popisu ubijenih navode pripadnici tzv.”RS.K”, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje žive itd…. U knjizi koji je “uredio” HHO navedeno je 410 navodno ubijenih, a prema podacima DORH-a, za vrijeme i nakon Oluje evidentirano je 47 ubojstava, od kojih je 21 procesuirano (33 počinitelja) Obrane generala i tužiteljstvo usuglasili su se za 44 ubojstva!

Razni kameleoni iz HHO-a, krivotvoritelji kakvi su Čičak i Puhovski, niti oni koji i danas pišu laži kao Nacional, nikada se nisu ispričali hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu za ove gnjusne laži!

Nakon ovakva Zaključka Raspravnoga vijeća suda u Haagu, Hrvatski helsinski odbor za Ijudska prava (HHO) nije se zaustavio nego je nastavio s nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkomei vojnome kontekstu operacije “Oluja”, opovrgavajući službene podatke DORH-a i lažno tvrdeći kako za ratne zločine nad Srbima nitko nije osuđen!

Za kameleone je mijenjanje boje jedno od vrlo značajnih obilježja, do mjere da su postali sinonim za prevrtljivost, a takvih je u HHO-u bilo napretek. Da imaju imalosavjesti, barem bi se zacrvenjeli!

Nagrada za rušenje Tuđmana

Kakvi su bili “kameleoni” skriveni pod plaštem “boraca za Ijudska prava” i kakva je organizacija bila HHO, vidi se najbolje po zapisniku sa sastanka koji je održan u hotelu Esplanadi 9. veljače 1996., a koji potpisuje Drago Pilsel.

>>Tko je i zašto dao hrvatsko državljanstvo Muniru Podumljaku, Dragi Pilselu i Vesni Teršelič?

Toga dana u sobi 108 sastali su se “borci za ljudska prava” s Georgom Sorosem, predsjednikom Otvorenoga društva da bi razmatrali “korake o filozofskim i strateškim aspektima sučeljavanja s institucijama vlasti”.

Kameleon Soros je kameleonu Čičku i društvu obećao za početak 200.000 dolara, a zatim im je dao zadatak “da moraju proučavati načine da se postojći Tudmanov sustav probije kako bi bilo moguće djelovati iznutra.”

Tijekom sastanka Ivan Zvonimir Čičak predao je Sorosu na uvid knjigu o Međunarodnom kaznenom sudu čije je izdanje financirao sam Sores . Kada je Sores vidio da je zadatak izvršen, zatražio je od ovoga izabranog društva “da vrlo predano rade na promjeni ozračja i pogleda na rad Suda u Haagu”, obećavajući im onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna .

Rušenje tadašnje hrvatske Vlade HDZ-a i Predsjednika Tuđmana bilo mu je toliko važno da je rekao “kako će im potpisati bjanko ček” ako to bude potrebno. Danas su u Hrvatskoj ti kameleoni na vlasti i u vlasti.

Zagrebačko državno odvjetništvo otvorilo je predmet “Kameleon”, kaznena prijava nije nikada podnesena, nije bilo ni istrage. Kako će i biti kada je sve rađeno po zakonu!

Stoga pisanje Nacionala o tome kako je SIS skrivao ratne zločince nijeništa drugo nego nastavak “Labradora”, ovoga puta podmetanjem medijskih mina.

Joško Buljan / HRVATSKI TJEDNIK

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari