Dojave o bombama posljednjih dana razotkrivaju ranjivost suvremenog društva na jeftine, ali operativno učinkovite prijetnje. Iako se u pravilu radi o lažnim alarmima, sigurnosni sustav nema prostor za procjenu rizika nego mora reagirati kao da je svaka prijetnja stvarna, što otvara prostor za sustavno iscrpljivanje institucija i destabilizaciju svakodnevice.
Upravo u toj neravnoteži između niskih troškova napada i visokih troškova obrane krije se bit suvremenog asimetričnog i hibridnog djelovanja koje sve češće poprima obilježja sigurnosnog izazova, a ne puke kriminalne pojave, piše Dubravko Gvozdanović:
Dojave o bombama: anatomija ranjivog društva.
Ovih dana možemo reći kako Hrvatska živi u ritmu evakuacija, policijskih sirena i traka. U trgovačkim centrima, školama i javnim ustanovama zavladala je prava noćna mora. Svaka nova e-mail poruka ili tek naizgled banalan telefonski poziv odjednom je počeo najavljivati bombe!
Sasvim logično uslijedio je standardni operativni postupak u vidu prekida rada, evakuacija, aktivnog djelovanja policije, protueksplozijskih ekipa i prateće logistike. Kao i svaki put do sada pretrage nisu otkrile ništa osim da se radi o lažnoj dojavi odnosno praznoj prijetnji.
No, to naizgled izgleda tako samo na prvi pogled.
U stvarnosti, svaka takva pojava je u svom načelu operativni događaj visokog rizika. Naprosto sustav si ne može dopustiti luksuz pristupa u stilu „vjerojatno se radi o šali tj. lažnoj dojavi“. On jednostavno mora reagirati kao da je svaka prijetnja stvarna. Dovoljan je jedan jedini slučaj u kojem bi eventualna bomba odnosno eksploziv zaista postojao da se cijela priča iz zamornog i rutinskog slučaja prometne u užasnu tragediju.
Na što nam ovakvi događaji ukazuju?
Istinski problem, a u načelu se radi o temeljnoj ranjivosti suvremenog društva, jest kako danas u načelu ne možemo ignorirati niti bezazlenu prijetnju, pa čak niti u onim slučajevima kada znamo da je ona gotovo sigurno lažna. Naprosto zato jer ovdje laž služi kao sredstvo iscrpljivanja sustava.
Ono što ovih dana gledamo nikako nije niz nepovezanih „neslanih šala” nekih tamo internetskih trolova! Htjeli ili ne htjeli moramo priznati kako se ovdje radi o svjesnom ili čak možda nesvjesnom no sasvim očitom modelu asimetričnog terorističkog protuhrvatskog postupanja. I kao takvog ga trebamo i obrađivati.
Jer budimo iskreni, na ovaj način neprijatelj bez ijednog ispaljenog metka paralizira svakodnevni život, remeti obrazovni proces, generira psihološki pritisak i u konačnici iscrpljuje sigurnosni sustav!
Situaciji u kojoj jedna e-mail poruka ili običan telefonski poziv iz inozemstva pokreće lanac reakcija koji uključuje desetine ljudi i proizvodi značajne troškove prema vojnoj terminologiji spada u klasičnu definiciju specijalnog odnosno danas toliko popularno nazivanog asimetričnog ratovanja.
Drugim riječima, Hrvatska je napadnuta načinom koji ne izgleda kao napad, no koji s minimum sredstava radi vrlo ozbiljnu gospodarsku, psihološku i u konačnici sigurnosnu štetu cijelom našem društvu.
Ako bolje i iskrenije pogledamo širu sliku ovdje je sigurnosni sustav zarobljen u klasičnoj i nažalost vječnoj sigurnosnoj petlji. Naime, ukoliko sustav ne bi reagirao, on riskira tragičnu katastrofu, a kada pravilno, kao što i radi, reagira svaki put, naprosto postaje ranjiv na iscrpljivanje i gubitak povjerenja javnosti.
Ovdje se radi o istoj onoj logici kao u priči o dječaku utopljeniku dok viče „upomoć, davim se”. Bez obzira što pretpostavljamo kako se on šali i vuče nas za nos mi ćemo mu sasvim sigurno priteći u pomoć jer se rukovodimo logikom u kojoj se svaki poziv u pomoć mora doživjeti kao stvaran, ma koliko on zvučao lažno. U slučaju da ne reagiramo, a on se nekim slučajem stvarano utapa posljedica bi definitivno bila tragična.
Takva je situacija i s recentnim dojavama o bombama s velikom razlikom kako se ovdje ne radi o jednoj osobi, nego o cjelokupnom državnom sigurnosnom aparatu i o potencijalnim tragičnim eksplozijama u prostorima s velikim brojem ljudi.
Godinama se u javnom prostoru održava i nameće narativ kako Hrvatska nema neprijatelja, kako smo „premali da bismo bili meta” i kako se globalni sigurnosni problemi događaju negdje drugdje.
No, jeli to stvarno tako ili ipak postoji nešto što smo previdjeli?
Ako bi „pogledali iskosa“ onda bi uvidjeli da događaji zadnjih dana dokazuju suprotno i jasno ukazuju na prijetnje koje dolaze iz inozemstva. One su anonimne i teško ih je atribuirati, a pritom koriste digitalne kanale i definitivno ciljaju civilnu infrastrukturu. I sve to pred turističku sezonu, a koja je znamo još uvijek osnovni krvotok naše države. Bez obzira kakav nam narativ nametali i kako ove pojave pokušavali banalizirati bili bi idioti ako ne bi vidjeli da sve ovo sadrži klasične karakteristike suvremenog hibridnog i asimetričnog djelovanja.
Treba se osvijestiti i odmaknuti od slike da formalni neprijatelj mora postojati u obliku neke države koja nam objavljuje klasičan rat. Za neprijateljsko djelovanje dovoljan je tek pojedinac, neka ideološka ili kriminalna organizacija pa čak i neki „unajmljeni agenti“ koji naprosto testiraju reakciju sustava
U tom kontekstu, svaka dojava o bombi ili eksplozivu u stvari je test otpornosti društva.
Ipak najopasniji aspekt ovdje nije ni logistika ni trošak već spremnost i adaptacija društva na ovaj evidentno psihološki vid neprijateljskog djelovanja..
U slučaju kada evakuacije postanu rutina ljudi počinju banalizirati prijetnju, smanjuje se razina opreza i posljedično raste rizik da se stvarna prijetnja podcijeni. Kao i kod slučaja utopljenika, nakon deset lažnih poziva za pomoć na slijedeći nitko neće reagirati iako će se osoba stvarno utapati.
A to i jest krajnji cilj svake ovakvih aktivnosti! Erodirati osjećaj sigurnosti bez potrebe za stvarnim napadom.
Što nam zapravo ove situacije s dojama o postavljenim bombama razotkrivaju?
Kao što lijepo vidimo suvremeno društvo je operativno i sigurnosno krhko te je dovoljna sitnica da se poremeti uobičajeni sustav i naruši udobnost lagodnog života. Granice država, kakve poznajemo, više gotovo da ne znače ništa pošto digitalni prostor u načelu postaje ključno bojište. U takvim okolnostima percepcija sigurnosti jednako je važna kao i stvarna sigurnost, a sama sigurnost je skupa i poprilično neefikasna protiv jeftinih prijetnji jer je omjer uloženog i dobivenog stravično nepovoljan za onog koji se brani.
Ne treba praviti paniku, no ne smijemo pasti u zamku i ove dojave smatrati „neslanim šalama“ jer to bi značilo da smo uistinu promašili bit problema.
Sasvim je sigurno da je čak 99,99% dojava lažno no sigurnosni sustav mora reagirati kao da je najmanji promil stvaran i smrtonosan.
Svaka ova dojava dokaz je kako lako se može destabilizirati svakodnevica i koliko je tanko tkivo sigurnosti na kojem počiva suvremeno društvo.
Uopće nam nije potrebna bomba da bi proizveli učinak ravan eksploziji i u toj činjenici leži brutalna logika vremena u kojem živimo.
Dovoljna je tek obična dojava u obliku šturog teksta s tek otvorene lažne e-mail adrese u inozemstvu pa da se cijelo društvo od temelja protrese. I upravo zbog te činjenice sve ove prijetnje treba smatrati čistim terorističkim činom te ih najstrožije sankcionirati.
Dubravko Gvozdanović