Pratite nas

Razgovor

don Anđelko Kaćunko – Samo nas vjera i znanje mogu spasiti od neprilika

Objavljeno

na

Privatni album

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s don Anđelkom Kaćunkom

 Don Anđelka Kaćunka mnogi pamte po britkim riječima u njegovim člancima, intervjuima, ali, kao što je prigodom 40. obljetnice njegova svećeništva rekao umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac, i vrsnog propovjednika i svećenika, koji s ljubavlju prilazi svojim vjernicima. Iznimno dobro razumije potrebe vjernika. U njemu i njegovim riječima oni mogu dobiti svjetlo i utjehu, poglavito u teškim kušnjama života.

Rođen je u brojnoj obitelji 31. srpnja 1954., tri dana prije blagdana Gospe od Anđela (otud i ime Anđelko), u Docu Donjem u Poljičkoj Republici. Nakon završene osnovne škole upisao se u sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Splitu, a nakon završetka gimnazije studirao je na Teološkom fakultetu u Splitu, gdje je 24. lipnja 1979. zaređen za svećenika. Bio je na dužnosti  kancelara u Vojnom ordinarijatu te policijskog kapelana u Policijskoj upravi zagrebačkoj.  Nakon završenog poslanja u Vojnom ordinarijatu, stavio se na raspolaganje Gospičko-senjskoj biskupiji, gdje je imenovan duhovnim pomoćnikom u katedralnoj župi  u Gospiću, zatim pomoćnikom u Otočcu te upraviteljem župa Kompolje, Brlog i Vratnik. Napisao je i objavio desetak knjiga, a nastavlja pisati i dalje. Poznajemo se godinama. S njim je uvijek ugodno i zanimljivo razgovarati.

 Kako je na Vas utjecala epidemija ili pandemija koronavirusa?- pitamo, a on jasno i otvoreno kaže:

– Bolno i žalostno! O početka razvoja korona-fenomena pozorno sam pratio što se događa, poglavito mišljenja raznih stručnjaka ne samo o virusu nego i općenito o stanju u svijetu ter sam se trudio dokučiti ‘mjesto i ulogu’ toga fenomena u budućnosti svijeta. Iskustvo me je natjeralo da odmah budem vrlo sumnjičav i kritički raspoložen. Naime, svi su mediji – napominjem da pratim redovito sve dnevne listove i tjednike jer televiziju ne gledam već 39 godina! – objavljivali upozorenja stručnjaka da ne treba praviti paniku, a istodobno su donosili velike fotografije koje su ulijevale jezu i širile strah. Ali čim je to postao globalni trend – poglavito nakon što je tzv. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju – bilo je očito kako je “vrag odnio šalu” jer se “iza brdo nešto valja” te da je ‘koronomanija’ također zavjesa koja to nešto novo skriva i staza koja tome novom vodi. Gotovo svi ozbiljni analitičari, i s tzv. lijevog i s desnog spektra odnosno i globalisti i suverenisti, navodili su slične fraze varirajući istu zastrašujuću misao, npr.: “Ništa u budućem svijetu neće biti isto!” ili: “Svijet kakav smo poznavali možemo zaboraviti!”… itd. Dakle, i slijepac je po tome mogao zaključiti kako se iza te prozirne manipulacije zastrašujućim slikama i snažne propagandističke indoktrinacije pod maskom i “maskom” skrbi za globalno zdravlje – koja se poslije, nakon uvođenja famoznih “mjera” i ograničenja osnovnih prava i sloboda, provodila ratnom retorikom tzv. Stožera – krije nešto mnogo ozbiljnije od borbe protiv “smrtonosnog virusa sa simptomima blage prehlade”. Zato sam bio do boli žalostan kad sam vidio kako Crkva olako, gotovo robski, prihvaća sve diktate slugu dolazeće skrivene globalne diktature, koju sam davno nazvao ‘demokratski totalitarizam’. Do danas me progoni misao o ulozi famozne vatikanske diplomacije u toj ‘igri’, koja se može nazvati i WOW (kratica video-igre World of Warcraft – “Svijet ratnih vještina”), u kojoj se Vatikan odlučio za pokušaj odgode progona Crkve, ako je globalna Sotonerija odlučila da 21. stoljeće bude doslovna repriza 1. stoljeća…

Je li bilo razloga da vjernici ne dolaze u crkvu?

– Od početka sam izravno i rezolutno bio protiv toga. Ali ako su i postojali razlozi za uvođenje nekih zdravstveno-higijenskih mjera opreza, već je svima bio poznat “švedski model” tzv. borbe protiv korone, koji se mogao primijeniti i drugdje, poglavito za ponašanje u crkvenim prostorima i za liturgijska slavlja. Međutim, biskupi – potaknuti primjerom vatikanske Kurije, koja je papu Franju najprije zatočila u ‘novo avinjonsko sužanjstvo’ – kao da su požurili biti najistureniji prvoborci u prvim redovima prve linije ratne fronte… Neshvatljivo je s kojom je spremnošću vodstvo Crkve odluku o sakramentima prepustilo “sinovima ovoga svijeta”! Zato sam – nakon proglasa koji je objavljen, nimalo slučajno upravo na svetkovinu Sv. Josipa, zaštitnika hrvatskoga naroda i Svete Crkve! – na koncu misnoga slavlja 19. ožujka plakao zajedno s vjernicima dok sam im objašnjavao što nas čeka u budućnosti (a ujedno sam odlučio ne brijati se dok traje žalobno vrijeme ‘koronakorote’!). Nažalost, u toj povijestnoj odluci o “zatvaranja crkava” – u koje su (kakvog li absurda!) vjernici mogli dolaziti na molitvu, ali su morali izići čim bi započela misa – očitovale su se barem dvije važne činjenice.

Prvo, biskupi su u svojim mislima imali samo gradske župe i gradske crkve, a golemi broj malih župnih zajednica odnosno župa s malim brojem vjernika doslovce su ‘prekrižili’. Zašto? Vjerojatno zato što – ne samo naši u Hrvatskoj, nego i svuda po svijetu – žive u svojim gradskim “kulama bjelokostnim”, (koje imenujem kraticom ČNNNNNZ = čardak ni na nebu ni na zemlji), iz kojih se povrjemeno ‘spuštaju’ među narod s kojim malo njih ima pravu komunikaciju, jer s narodom ne žive niti znaju kako narod živi. Nažalost, u sadašnjem crkvenom ustroju takva im je služba da su u stalnoj ‘specijalnoj izolaciji’, okruženi poslugom na svim razinama i svim potrebnim suradnicima pa iz takvog okruženja komuniciraju uglavnom samo s ljudima “na višim razinama” u društvu i Crkvi. Posebno su ‘izgubljeni’ oni kojima suradnici serviraju filtrirane činjenice, a o događajima u svijetu informiraju se kroz šture televizijske ili internetske vijesti. Dakle, dogodio se previd činjenice kako se u malim sredinama, gdje se okuplja “šačica ljudi” odnosno doslovno Gospodinovo “malo stado”, liturgijski život mogao nastaviti gotovo bez ikakvih posebnih “mjera”.

Drugo, zapanjujuća je i “nepodnošljiva lakoća” kojom su pastiri svoje stado prepustili ‘virtualnim sakramentima’, objašnjavajući usput kako je to žrtva koju SVI – ali oni su, kao i mi svećenici(!), svaki dan mogli slaviti svetu misu – trebamo podnijeti. Uz to, neka su teološka objašnjenja bila toliko skandalozna da su mnogi vjernici doživjeli kako je nekim biskupima i euharistija, i sakrament(al)i, i blagoslovi(ne)… itd. najobičniji ritualni formalizam. Eto, ima toga još, ali već sam i previše ‘razvukao’. Jasno je da govorim iz vlastite perspektive, ali modeli iz nekih drugih zemalja pokazali su da se i u Hrvatskoj moglo postupiti drukčije, a ne da nam liturgijsku praksu diktiraju, kako sam ih nazvao, ‘Stožder ljudskih prava i sloboda’ ter vatikanska ‘Komisija za discipliniranje sakramenata’. Zato će sva priopćenja i odredbe službene Crkve – od Vatikana do ‘Prnjavora’ – o “borbi protiv COVID-19” ostati u povijesti kao bez presedana najbjedniji dokumenti najdubljega poniženja, u kojima su BISKUPI bili ‘prisiljeni’ podpisivati, karikiram (!), upute narodu o pranju ruku i korištenju toaletnog papira!

Što nas može spasiti od ovakvih i sličnih novih neprilika?

– Samo VJERA i ZNANJE! Odnosno Fides et ratio, kako glasi naziv jedne enciklike svetoga pape Ivana Pavla Dragog (tako ga zovem, nikad ne kažem Drugog!). Nažalost, zvuči grozno – ali svaka istina boli! – naš narod je trostruko nepismen: vjerski, politički, medijski! Imam cijelo predavanje o tome i o toj temi sam održao desetak tribina. Nije bolje ni drugdje u svijetu, gdje su masama mozgovi izprani televizijskim smećem, ali kod nas je izrazitije, jer se naš narod voli hvaliti pripadnošću Crkvi od stoljeća sedmog itd. Ako mi netko prigovori kako je ta moja tvrdnja pretjerana odmah ga suočim s izjavom pape Benedikta koji je rekao (i to švicarskim biskupima, 9.11.2006.) da je “vjersko neznanje dostiglo zastrašujuće razmjere”. To se ne odnosi samo na nepoznavanje osnovnih vjerskih istina ili molitava, nego se mnogi ne znaju čak ni prekrižiti kako valja, niti pokleknuti pri ulazu u crkvu (to mi svećenici vidimo s oltara, a poglavito na sprovodu i sprovodnim misama, gdje mnogi ne znaju ni osnove ponašanja u crkvi ter uz to cijelu misu usta ne otvaraju, dok neki cijelo vrijeme žvaču, a svi imaju sunčane naočale na vrh glave)… itd. A poznavanju Biblije ili teologije ne treba ni spominjati – to je većini isto što i glagoljica ili hijeroglifi, ali zato mnogi imaju krunicu na retrovizoru i na nju “kapljičnim putem” prenose sočne psovke na sudionike u prometu koji čine iste gluposti kao i oni koji ih grde… To je naša (vjernička) kultura, o kojoj svećenici nigdje ne govore da ne povrijede “pobožne uši” naših vjernika!

Spomenuli ste također politiku i medije…

– Da. Medijsko neznanje naroda sastoji se u naivnom prihvaćanju svega što vidi, čuje ili pročita (ali to rijetki čine, jer čitanje – poglavito čitanje KNJIGA, što je u Hrvatskoj postalo gotovo sramota! – zahtijeva duhovni napor). Dakle, nema svijesti o tome kako netko medijima upravlja i bira sadržaje s točno određenom namjerom da ih narod proguta kao da su “sveto pismo”. Narod ne zna što je medijska manipulacija, što je medijsko tzv. izpiranje mozga, kako mediji malo informiraju a mnogo više zabavljaju i zaglupljuju ter moralno kvare vrlo privlačnim sadržajima itd. A sve se to odnosi i na POLITIKU, o kojoj narod pojma nema ni što je zapravo ni kako funkcionira. Nažalost, zaveden je i crkvenim ponavljanjem fraze kako je “politika skrb za opće dobro”. Međutim, ona bi to TREBALA BITI, ali NIJE, nego je postala skrb za opće dobro moćnih pojedinaca i organiziranih središta moći (lobija). Ali to se ne može znati gledajući televiziju, nego samo čitajući vrijedne knjige. No nije problem samo što narod ne čita, nego što nažalost ni mnogi svećenici ništa ne čitaju nego misle kako su dobro informirani onim što su čuli na televiziji. Ali ni biskupi, kao ni mnogi katolički intelektualci, nisu dovoljno informirani, jer su ‘zakopani’ u svoju teološku ili stručnu literaturu i nemaju šire znanje pa neki uopće ne znaju kako svijet funkcionira i ne mogu shvatiti što se događa… itd. Sve je to upravo sada u ovoj nesretnoj ‘koronomaniji’ došlo do izražaja. Da zaključim, formula spasa glasi – vjera i znanje! Jedino VJERA odnosno podpun oslonac na Boga i evanđelje može nam dati snagu i za mučeništvo, ako bude potrebno. A ZNANJE nam je jedino oružje kojim se možemo suprotstaviti i primitivnim i stručnim manipulatorima i širiteljima laži ter znanstveno obrazložiti svoju vjeru odnosno “razlog nade koja je u nama”, kako kaže Sv. Petar.

Koliko se Crkva može miješati u politiku, a koliko politika u Crkvu?

– Upravo nam iskustva ovoga globalnog ‘kovidiotskog koronacizma’ nameću da se više nego ikada prije ozbiljno i višestruko pozabavimo baš tim pitanjem. Ali to je tema za cijelo predavanje, a i knjige su o njoj mnoge napisane. Dakle, poznato je i iz prošlosti kako svaka politika želi Crkvu ili ‘ujarmiti’ ili pak imati kao partnera. A Crkva je stalno u izazovnom balansu da njezina neizbježna suradnja s politikom ne prijeđe u tzv. slizavanje s vlašću, u kojem gubi svoju slobodu ter je prisiljena i na vrlo neugodne ustupke, koje povijest bilježi kao sramotne p(r)opuste. No nešto je o tome rečeno i u odgovorima na predhodna pitanja.

Kako ste doživjeli pad križa s katedrale točno pred sobu zagrebačkog nadbiskupa Bozanića?

– Veoma tužno, ali i mirno. Prvo, nisam uopće mislio na srušene crkve, nego najprije na ljude koji su time doživjeli i šok i možda temeljit ‘potres’ čitavoga svojega života. A poglavito su mi svaki dan na srcu, ljudski i molitveno, mnogi dragi ljudi – znanci i prijatelji, s kojima sam se družio i koje je Bog poslao na moj životni put tijekom trideset godina života u Zagrebu. Drugo, ne samo zgodu koju ste naveli, nego općenito taj potres, doživio sam kao drugu Božju opomenu Crkvi ‘kaptoličkoj’ ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i Europi i u cijelom svijetu. Prva opomena, također s jakom društvenom simbolikom, bio je strašan požar u pariškoj ‘kaptoličkoj’ crkvi Notre Dame. No ništa se bitno u Crkvi nije nakon toga promijenilo – svi ‘Kaptoli’ katoličkoga svijeta, na čelu s vatikanskom Kurijom, nastavili su utabanim stilom i stazama koje su “popločene dobrim namjerama”… Jedino je vjerojatno papa Franjo, skutren u nekom kutku Doma Sv. Marte ili pak na staračkim koljenima pred Svetohraništem plakao od jada što ništa ne može ni za milimetar pomaknuti u smjeru promjene! A Bog – koji se u svojem naumu služi i prirodnim procesima (kao što je tzv. pomicanje tektonskih ploča itd.) jer sve je to njegovo djelo – šalje upozorenje Crkvi, tj. u prvom redu pastirima koji predvode “stado” Kristovih učenika. To upozorenje Crkvi ili opomena jest višestruko: ona mora biti evanđeoski kvasac, sol i svjetlo u tijestu, hrani i mraku ovoga svijeta odnosno mora biti “Crkva siromašnih” (što ponavlja papa Franjo) kako bi bila uvjerljivo “svjetlo svijeta”! A da bi Crkva bila takva, mora najprije učiniti temeljit zaokret od moderniziranog srednjovjekovnog modela prema ‘Početku’, prema svjedočkom životu Prvih kršćana, naravno, u današnjim okolnostima. A taj preustroj mora biti i strukturalan, tj. on znači odbacivanje ‘oFUCanog’ modela Crkve kakav se stoljećima formirao od Srednjega vijeka. Napominjem, velika slova FUC jesu kratica za izraz “feudalni ustroj Crkve”, koji sam, kao najprecizniju definiciju i ‘dijagnozu’ sadašnjih problema, složio na temelju riječi što ih je na Teološko-pastoralnom tjednu u siječnju ove godine izrekao rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić: “Mi ne možemo s feudalnim modelom Crkve biti autentični u 21. stoljeću!”

A drugo, moram objasniti zašto sam bio miran. Zapravo, nisam bio miran nego me taj potres uopće nije iznenadio. Zašto? Zato što sam ga ‘vidio’ već prije trideset godina. Naime, kao mlad i nadobudan svećenik, pun idealističkog zanosa i uz to “Dalmoš dotepenac u metropoli”, doživio sam vrlo bolno bahatost i škrtost tadašnjih feudalnih crkvenih grofova koji su bez skrupula surađivali s “crvenim” feudalcima, ali za neke crkvene akcije i pokrete nisu imali ni sluha ni novca. O tome sam često diskutirao s pokojnim don Antom Bakovićem, koji je sve ondašnje kurije uzalud obilazio moleći i proseći pomoć za apostolat “Jedno dijete više” i za objavljivanje mjesečnika za demografiju NAROD ter “dva za dva” prostor za preseljenje ureda iz šupe u Maksimiru. Nažalost, “nije bilo sluha” pa je on, u napadu žalosti i ogorčenja znao reći kako bi jednu od tri atomske bombe, koje bi morao izpustiti negdje na svijetu, jednu bacio na Kaptol. Nakon što je ta izjava došla u javnost, mjesečnik NAROD bio je uklonjen sa stola za tisak u Katedrali. I jednom, prolazeći trgom ispred Katedrale, osjetio sam neku čudnu sigurnost, koje sam se prestrašio, da će jednoga dana ‘Bog to temeljito potresti’, ali da ja tada neću biti u Zagrebu! Taj doživljaj, koji sam ‘vidio’ kao na filmu, samo sam jednom spomenuo nekim prijateljima, a sada ga prvi put javno iznosim. Nisam o tome govorio jer kao da nisam želio vjerovati da će se to dogoditi, a i zato što je veoma bolno, kao i ono što dolazi. Neki će reći da haluciniram – znam da će se mnogi ovim mojim riječima rugati, ali nikoga ne želim razuvjeravati – no gotovo na isti način ‘vidim’ stradanje bazilike Sv. Petra u Rimu, kao treću Božju opomenu Crkvi “in capite et in membris”. To i neki procesi očitovani u aktualnom “ratu protiv korone” itekako potenciraju, ali su rijetkima očiti. No nakon svega svima će biti očito kako je Bog – Gospodar svijeta i Gospodar povijesti!

A kako doživljavate sve ovo što se događa oko logora Jasenovac, poglavito izjavu predsjednika države o spomen ploči HOS-a?

– U ovom času, to je najprije sredstvo tzv. odvraćanja pozornosti, veoma uhodan i uspješan model u strategiji medijske propagande. Nakon što se narod zasitio pranja mozga koronom i kovidom, svjestno je u Jasenovcu bačena ta ‘udica’, a njezin nastavak je nekulturan ispad istoga ‘počinitelja’ u Okučanima. U oba slučaja riječ je o ‘pljuvanju’ na hrvatske branitelje. Sam “Jasenovac”, kao pojam i fenomen, već šezdeset pet godina služi Sotoneriji kao sredstvo za ponižavanje i “ubijanje u pojam” Hrvatskoga naroda, na isti način kako se Nijemce “Auschwitzom” ucjenjivalo i ponižavalo nabijanjem kompleksa “genocidnosti”. Agresivni yugo-okupatori duha i teritorija Hrvatske tako su Hrvate držali u pokornosti sve do 1990. godine, ali svojom moćnom političko-medijsko-diplomatskom mašinerijom to žele činiti i dalje, ponavljajući stare laži i mitove o broju stradalih u tzv. koncentracijskom logoru Jasenovac od ruke “zločinačkog režima NDH”, čime se stalno imputirao i insinuirao cijelom hrvatskom narodu zločinački mentalitet. Međutim, nakon što je već predsjednik Tuđman osamdesetih godina prošloga stoljeća uzdrmao temelje jasenovačke mitomaske mega-laži(!), ta ‘crvenofašistička’ antihrvatska santa leda ubrzano se otapa, unatoč grčevitim nastojanjima antifoidne fronte da raspadajućoj lešini udahne život. Naime, upornim znanstvenim i publicističkim radom ter istraživanjem neustrašivih boraca za ISTINU – kao što su Igor Vukić, Roman Leljak, dr. Koić i drugi (a mislim da je i akademik Pečarić, možda čak prvi u demokraciji, jednom svojom knjigom značajno ‘načeo’ jasenovački mit…, a i pokojni Mladen Schwartz je jakim riječima ubitačno i ubojito točno razkrinkavao ‘jasenomitomaniju’), mrzitelji hrvatskoga naroda postupno ostaju bez svojega najjačeg oružja. Jer istina gotovo nikada ne izlazi na svjetlo dana naglo, i njezino svjetlo obasjava razum sporije nego izlazeće sunce zemlju, ali ipak nju ni najcrnji oblaci ne mogu zaustaviti. Tako se i u Hrvatskoj događa gotovo isto što je u Americi izveo hrabri američki povjestničar Norman Finkelstein, rodom Židov – svojim djelom INDUSTRIJA HOLOKAUSTA totalno je razobličio manipulacije tzv. židovskih organizacija i njihovu gramzivost za dolarima… Ja sam se u tom smislu ‘zgodno’ poigrao riječima pa sam negdje na internetu objavio komentar s naslovom, po prilici: Zašto JA SE NOVCA ne odričem… Naravno, premda je sve u svijetu spoj biznisa i ideologije, kod nas je u ovom slučaju naglasak na biznisu ucjenjivačkom ideologijom!

A one sramotne i primitivne riječi što ih je taj slučajni tzv. predsjednik izrekao o ploči hrvatskih HOS-branitelja, nimalo me nisu iznenadile – to je njegov stil, zapravo TO je ON! To je onaj ‘stari’, izvorni Zoky! Čim je u predkampanji za tzv. predsjedničke izbore krenulo medijsko blaćenje predsjednice znao sam odmah tko je njezin nasljednik na ‘Pantovčinjaku’. Dok se pripremalo njegovo tzv. ustoličenje, a mediji hvalili njegov “novi stil”, ja sam pripremao, ali nažalost nisam stigao objaviti, komentar o ‘Zokyjevu U-stoličenju’. Naime, “stolica” u hrvatskom jeziku ne označava samo predmet za sjedenje, nego je i medicinski izraz za “sadržaj debeloga crijeva” ter za njegovo pražnjenje, što se zove “velika nužda”. Dakle, za utvrđivanje dijagnoze pri nekom oboljenju potrebno je u ambulantni laboratorij donijeti mokraću i “stolicu”. Eto, nakon “ustoličenja” Zorana Milanovića na funkciju tzv. predsjednika Republike samo je pandemija onemogućila da se brzo pokaže kako “vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”. Narod je četrdeset dana bio pod terorom straha od “smrtonosnog virusa koji uzrokuje blage simptome slične gripi”, ali čim su “mjere popustile” kreatori javnoga mnijenja odmah su promijenili medijski ‘zastor’. Vrijeme i mjesto savršeno su predviđeni i odabrani pa je zato Zoky “pušten s lanca” upravo na dan zajedničkog ‘PROBOJA svih političkih logoraša’ U spomen područje JASENOVAC! Nije bila potrebna nikakva laboratorijska analiza sadržaja Zokyjeve izjave – on sam dao je ‘dijagnozu’ i ‘prognozu’ o sebi i svojemu mandatu, kao i o onima koji su ga “ustoličili”, a to je – ‘U-stoličenje’, tj. “vršenje velike nužde” po hrvatskim braniteljima kao Ustašama! Baš kao što je i njegov predpredhodnik ‘Mesko’ u dva mandata imao zadaću poniziti i pogaziti, popljuvati i ‘postoličiti’ sve dobro što je predsjednik Tuđman zajedno s hrvatskim braniteljima učinio za slobodu hrvatskoga naroda. Ali, siguran sam, sve će se to Zokyju jednom sigurno bolno vratiti kao bumerang koji promaši cilj – svoj bijedni život završit će (doslovce ili metaforički) tako što će biti MAKNUT i NEGDJE BAČEN, kao na cesti zgažen jež. Ostat će duboko u smrdljivom kontejneru povijesti i u najcrnjoj memoriji hrvatskoga naroda. Zbog toga, premda ga ne volim, iskreno mi ga je ljudski žao, a i zato jer je ogadio i svoj rod i svoje rodno mjesto, Glavice kod Sinja, koje je dalo mnoge vrijedne i ugledne ljude istoga prezimena, a u kojemu sada kratica ZA DOM ima značenje: Zoran Arogancijom Dokraja Osramotio Milanoviće.

Zbog čega se, po Vašem mišljenju, Hrvati od strane Srba i dalje nazivaju ustašama, pa i genocidnim narodom?

– Razlog je u nevjeri i neznanju, koji su posljedica dugotrajne ateizacije i indoktrinacije velikosrbskom ideologijom u cijeloj bivšoj Yugovini. Dakle i srbijanskom je društvu i srbskom narodu za zdravu budućnost potrebna VJERA i ZNANJE. Baš kao i hrvatskom narodu, kako sam prije naglasio. A temelj za suptilno njegovanje mržnje – koja manipulatorima uvijek služi za održanje “ratnog stanja” u narodu, kako bi ga mogli stalno kontrolirati i usmjeravati – u Srbiji i među Srbima je mit o Jasenovcu i srpskim žrtvama u NDH. Međutim, da ne ponavljam šire što sam već naglasio, kako ISTINA o Jasenovcu polako i nezaustavljivo ‘osvaja’ javni prostor u Hrvatskoj tako će i “tamo daleko” stići i spustiti se u naše susjedstvo kao blaga kiša na suhu zemlju. A jednako tako će biti jednoga dana (vjerujem, uskoro!) razbijena mitologija Šaranove jame na Jadovnu u Lici, nad kojom svake godine samoproglašeni “premijer u sjeni” Mitorad Pupy – kako ga neki medijski zlobnici nazivaju – zajedno sa židovskim “vjernicima” koji su zadrti ateisti (!), već godinama nekom svome bogu upravlja ‘molitve mržnje’. Međutim, Bog već u Starom zavjetu (u Mudrim izrekama) upozorava: “Mržnja izaziva svađu, a ljubav pokriva sve pogrješke.” “Bolji je obrok povrća gdje je ljubav, nego od utovljena vola gdje je mržnja.” “Mržnja i srdžba jednako su gnusne, i grješan ih čovjek obje u sebi nosi.” “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje?!”

Zato je presudno važno da svi kršćanski narodi Europe – kako je vapajem pozivao papa Sv. Ivan Pavao – otvore vrata Kristu! Jer samo Bog i njegova Istina mogu nas osloboditi i pripraviti za suživot u pomirenju i susjedskoj slozi i kršćanskoj suradnji u obrani od nadiruće New Age ideologije i ostalih sotonerijskih zabluda. Alternativa je diktatura Novog svjetskog poredka kojim se želi uzpostaviti “jedna vlada” u ‘demokratskom totalitarizmu’ pod maskom mira i sigurnosti. Priprema za to bila je i ova pandemija, kao globalna ratna vježba i test ponašanja naroda. Nažalost, prema robskom ponašanju ljudi, sada je očito kako je za ostvarenje novog globalnog robstva potrebna sitnica – samo jedan jedini nevidljivi virus! Stoga, ako se kršćani žurno ne osvijeste i ne zbliže (prije nego dođu goleme nevolje – kako je proročki najavio genijalni Solovjev u knjižici “Priče o Antikristu”!), oslanjanje na materijalizam i hedonizam vrlo brzo će se ‘debelo’ osvetiti svima, jer Biblija kaže: “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7).

A zbog čega se ni danas “ne smije” govoriti o partizanskim zločinima, poglavito nakon II. svjetskog rata, recimo o Križnim putevima?

– Jednostavno, kako sam već rekao, zbog monopola sotonerijskih slugu nad medijima, politikom i sveučilištima. Na svim tim razinama gotovo sedamdeset godina dominirala je samo jedna “istina” – LAŽ o hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi. Zato je šteta što se Premijer također u Jasenovcu iztrčao sa svojom neprimjerenom izjavom. Jer upravo je suprotno od onoga što je rekao – žurno nam je i urgentno potrebna REVIZIJA lažne POVIJESTI u Hrvatskoj, u koju spada i laž o Jasenovcu, laž o Bleiburgu, laž o “Križnim putevima”, kao i općenito spektar laži o Hrvatskom narodu. Međutim, tu temeljitu reviziju povijestnih laži neće biti lako izvesti, jer je lijevo-antifoidni lobi zajašio katedre hrvatske povijesti na fakultetima – zna se dobro kako prof. Ivo Goldstein odavna i na Filozofskom fakultetu i u medijima sustavno radi na širenju LAŽI. Ali i tu moramo biti strpljivi – istina polako izlazi na svjetlo dana, ponekad i na veoma čudesan ter nama neočekivan način.

Što se, po Vašem saznanju, dogodilo u Bleiburgu?

– Uz ono što sam pročitao o strahotama na Bleiburgu, koje su opisali sudionici te tragedije i istinoljubivi povjestnici, znadem i ono što mi je pričao moj pokojni otac Ante, koji je preživio i užas na tome polju i potom izdržao “četveroredni” Križni put sve do Osijeka. Nadam se da ću to jednom i opisati u nekoj makar maloj knjizi.

Srbi i danas kukaju da su im crkve oštećene…

– Ako mislite na njihove hramove u Hrvatskoj, potrebno je najprije podsjetiti one koji ne znaju, kako su poslije II. svjetskog rata Srbi u Hrvatskoj sami rušili svoje crkve, kao da su se natjecali u revnosti i ateističkoj pravovjernosti. Drugo, brojni su primjeri iz HODoR-a (Hrvatskog obrambenog domovinskog rata) – pa i ovdje u Gackoj dolini – kako su hrvatski vojnici na samom rubu crte bojišnice, dok su četnici granatama rušili katoličke crkve, čuvali pravoslavne hramove od oštećenja a poslije su Srbi u njima čuvali ovce. Treće, sredstva koja svake godine Ministarstvo kulture RH dodjeljuje za obnovu njihovih hramova podpuno odklanja sve njihove prigovore i “krokodilske suze” čini smiješnima. A u našoj Gospićko-senjskoj biskupiji su stradale SVE katoličke crkve i još NISU sve obnovljene pa mi ipak ne “plačemo” toliko, nego smo strpljivi i s razumijevanjem prihvaćamo kriterije Ministarstva. Osim toga, što će njima crkve? Pa oni uopće ne idu na liturgiju, mnogi nisu ni kršteni, većina je vjerski nepoučena – gore nego katolici… itd. Evo za primjer, ja svake godine u Otočcu dođem na liturgiju na blagdan Sv. Georgija Velikomučenika (to je Sv. Juraj mučenik – zajednički svetac iz prvih stoljeća Crkve), i uvijek sa žalošću gledam šačicu vjernika koji pobožno sudjeluju u obredu, dok njih najmanje dvadesetak povrjemeno dođe, zapali svijeću i odmah ode iz crkve ter pred ulazom naglas priča i puši. Takva “vjera” samo ruši svoju crkvu – i katolička, i pravoslavna, i protestantska…! Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

Kako to da u Hrvatskoj ne postoji Hrvatska pravoslavna crkva, ili…?

– Stjecajem okolnosti svojedobno sam, zajedno s Ivicom Relkovićem, putovao po Hrvatskoj zajedno s pok. prof. Ljubicom Štefan, koja je veliki dio svoga života provela u Beogradu. Evo kako je ona jednom odgovorila na to isto pitanje: “Kada SPC doista bude kršćanska Crkva a ne utvrda velikosrbske ideologije, u svim će zemljama gdje ima dovoljno pravoslavnih vjernika postojati Pravoslavna crkva s nazivom tih država!” Dakle, problem nastaje ako crkva nije mjesto slavlja Krista i odgoja naroda u vjeri i čovještvu, nego npr. simbol srbstva, ili neke druge nacije. O tome je vrlo otvoreno u jednom intervjuu kratko nakon hijerotonije progovorio novi šibenski episkop Nikodim, što me je ugodno iznenadilo. Riječ je o teološkom problemu nacionalno orijentirane crkve, jer Crkva po svojoj biti nadilazi i nacije i rase i države. Vidimo što se događa u Crnoj Gori, a problemi su i u Makedoniji, ali i drugdje po svijetu, npr. u Ukrajini. No potrebno je istaknuti kako i Katolička Crkva u bilo kojem narodu može pasti u takvu napast, pa i u Hrvatskoj. Već sam nekoliko puta upozorio na fenomen “čuvanja nacije”, na čemu je u prošlosti, poglavito u komunizmu u Hrvatskoj, ali i među Hrvatima u iseljeništvu u demokratskim zemljama Europe i Amerike, zdušno radila “Crkva u Hrvata”. I koji je rezultat? Nažalost isti kao i u gotovo svim kršćanskim zemljama – ubrzano IZUMIRANJE “kršćanskih” naroda! Dakle, vrhovni pastiri i odgovorni u svim mjestnim Crkvama svojim postupcima i svojom vjerskom (ili pak, ružno rečeno – ‘zvjerskom’!) orijentacijom odlučuju hoće li oni sami i njihove Crkve biti, latinski rečeno – SePulCrum populi sui (GROB odnosno GROBARI svojega naroda) ili pak DOBRI PASTIRI od Boga im povjerenog Kristova stada za koje su spremni položiti i svoj život! Potičem sve da se ozbiljno zamislimo nad tim problemom i fenomenom, kao i nad receptom koji sam davno predložio za opstanak naroda u budućnosti – MOLI-RADI-RODI.

Hoće li i kada bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim?

– Hoće sigurno! Ali, uvjet za to jest još jedno čudo po njegovu zagovoru. A to je – kako je genijalno (i vjerski i diplomatski) sročio po Božjem nadahnuću i objavio naš nuncij Giorgio Lingua – najvažnija zadaća svakoga od nas: iznova živjeti Stepinčev duh. “Shvaćam da je zadatak svakog Hrvata da bude drugi Stepinac, ne samo biskupi, ili svećenici – oni nesumnjivo moraju gledati u nj – ali svaki Hrvat mora imati njegov mentalitet, njegovu otvorenost, njegovu ljubav.” Kada je nuncij Lingua došao u Hrvatsku bio je odmah upoznat s tzv. odgodom Stepinčeve kanonizacije pa je u prvu sljedeću nedjelju hodočastio u katedralu na Blaženikov grob. Tu je u molitvi zatražio odgovor na pitanje: “Što mogu učiniti da riješim ovaj problem?” Kaže: “I odmah sam čuo kao da mi je on odgovorio: ‘Ne brini ti za moju svetost, brini se ti za svoju svetost!’… Eto, to je važno: kad bi svi Hrvati bili DRUGI STEPINCI problem bi već bio riješen.” Eto, naizgled vrlo jednostavno. Ali ja se pitam koliko je Hrvata spremno biti kao Stepinac! Jedan je hrvatski gradonačelnik pitao svoga biskupa: “Preuzvišeni, jeste li vi biskupi spremni biti mučenici?!” To je pitanje za svakoga od nas. ‘Prevedeno’ na ‘formulu’ ukupnoga Stepinčeva života ono može glasiti i ovako: Mogu li ja shvatiti i prihvatiti da je u sadašnjem dramatičnom trenutku povijesti hrvatskoga naroda BOGOLJUBLJE najviši izraz i čin veoma dragog nam domoljublja?!

Biste li Vi služili svetu misu za Antu Pavelića?

– Svaki svećenik dužan je slaviti svetu misu za svaku krštenu dušu, a može i za vječno spasenje bilo kojega čovjeka koji nije kršten, ako to s ispravnim motivom traži rodbina ili naručitelj. To se odnosi i na bilo kojega Antu Pavelića, ali predpostavljam da mislite na Poglavnika NDH. Kad je o njemu riječ, javno je svojedobno o tome postavljeno pitanje pa je jedan katolički list objavio pozitivan odgovor, s preporukom da se ta misa ne oglašava. Naravno, to se odnosi na Zagreb ili neki drugi veliki grad – jer to odmah u dijelu naše ‘bolestne’ javnosti izaziva negativne konotacije, kako je netko već izjavio: “Crkva moli za zločince!” A Crkva je pozvana upravo to činiti, i što je netko veći grješnik to moramo za njega više moliti.

Je li Tito zločinac ili…?

– Nažalost, u njegovu slučaju – za povijest! – ne postoji “ili”! Nismo ga ni Vi ni ja postavili na listu desetorice najvećih zločinaca svijeta, nego kriteriji znanosti. Jasno, pojedinci i skupine svuda u svijetu se oko toga još uvijek spore, ali to čine kao da su ljudi i njihova djela hrana ili piće pa vrijedi pravilo da se “o ukusima ne raspravlja!” Ipak, budući da i među zločincima ima krštenih duša, tj. i katolika, i pravoslavaca, i protestanata, ja redovito od 28.12.2007. svake godine na taj dan – a to je blagdan Nevine dječice, malih mučenika koje je kralj Herod poklao želeći likvidirati tek rođenoga Isusa – prikazujem svetu misu za sve krštene zločince. Kad je o Titu riječ, bez obzira na povijestnu ocjenu njegova života, ne znači da je vjerski gledano izgubljen za vječnost. Naime, zna se da je prije smrti u ljubljanskoj bolnici primio svećenika. A taj svećenik je kratko nakon toga stradao u prometnoj nesreći “u čudnim i nerazjašnjenim okolnostima”, što je za jedne tzv. teorija zavjere, a za druge tipičan primjer prakse urote, jer – “mrtvi svjedoci ne govore”!

Imaju li svećenici problema s uvredama i klevetama odnosno je li i Vas možda netko za nešto tužio?

– Postoje i takvi slučajevi, ali su u demokratskim zemljama rijetkost. Jedan je protestantski pastor u Švedskoj, čini mi se 2007. godine, bio kažnjen s trideset dana zatvora zato što je javno rekao da je homoseksualnost nastranost i na sudu nije htio povući svoju izjavu. Ja sam radi gotovo doslovce iste tvrdnje i odprilike u isto vrijeme bio prijavljen od zagrebačke muške istospolne udruge “Iskorak” pa sam morao na Krim-policiji dati izjavu “što je pjesnik htio reći”. Dakle, bio sam na ispitivanju radi utvrđivanja eventualnog postojanja moje namjere da uvrijedim određenu kategoriju građana. Naime, kako sam tada – kao kancelar Vojne biskupije i policijski kapelan PUZ-a – bio i kolumnist ‘legendarnog’ tjednika Arena, u jednom sam tekstu komentirao famozno “vjenčanje” pjevača Eltona Johna i njegovog ‘zaručnice’ (ili njegove ‘zaručnika’?) Davida Furnisha, a naslov komentara bio je “Bolesna braća zagadila zdravo društvo”. Naravno, u tekstu je bilo riječi i o koncertu rock-sastava “Bolesna braća” i o tome tzv. homo-vjenčanju, što sam lukavo izmiješao kao “francusku salatu”, a to je članovima “Iskoraka” zvučalo jako uvrjedljivo. Naravno, na temelju policijskog zapisnika oslobođen sam svake krivnje. Ali, nakon što sam poslije pročitao vijest o slučaju švedskog kolege, bilo mi je žao što nisam dobio barem “uvjetnu”. A poslije, tijekom mojega gostovanja u emisiji pokojnoga Željka Malnara, izravno se telefonom javio predsjednik spomenute homo-udruge Dorino Manzin ter se ispričao za njihov postupak i priznao da je reakcija bila pretjerana.

Što sada radite, što pripremate?

– Aaaaa… “ima puno lipih stvari, ali ne smin kazat”! Šalim se, ali ipak je bolje da više ništa ne govorim, jer imam toliko posla da mi je svaki dan prekratak pa bi samo to pitanje moglo biti tema za cijeli novi razgovor… Dodat ću samo ispriku osjetljivim čitateljima, ako sam možda uporabio koji neprimjeren izraz ili “ubojitu prejaku riječ”, ali sve što sam rekao izišlo je iz mojega uma i srca odnosno želje i namjere da sav moj život bude Bogu na slavu, na korist Crkvi i za dobro našega Naroda. Možda sam još mnogo toga trebao reći (neki će sigurno reći da je i ovo previše!), ali sve što sam rekao morao sam reći, jer moje je svećeničko geslo: “Sionu za ljubav neću šutjeti!” (Iz 62,1). Hvala Vam za mogućnost da to kažem, a svim čitateljima srdačan pozdrav i blagoslov. Aleluja!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Zdravka Bušić: Hrvatska ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

isječak/youtube

Zdravka Bušić, dopredsjednica je HDZ RH i nositeljica liste za XI. izbornu jedinicu. U razgovoru za Večernji List govorila je o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, te se kratko osvrnula na predstojeće parlamentarne izbore:

Kako popraviti položaj bh. Hrvata i tako ostvariti jednakopravnost u BiH?

Pitanje političkog položaja Hrvata u BiH je, nažalost, godinama bilo izvan fokusa međunarodne zajednice, među ostalim i zato što su mnoge prethodne vlade bile slijepe i zlonamjerne prema Hrvatima u BiH. Podsjećam na 2000. i 2001. godinu, kad su donesene najznačajnije nepravedne odluke kojim su Hrvati postali diskriminirani u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Tad su nastali glavni politički problemi čije repove osjetimo i danas, a tadašnja hrvatska vlast ne samo da nije činila ništa, nego se slijepo i slagala s tim nametnutim odlukama o izbornom zakonu, gašenjem Erotela, gušenjem Hercegovačke banke, itd. Dobro se sjećamo da su čak i neki državni dužnosnici širili neistine o tobožnjoj agresiji Hrvatske na BiH, šteteći i ugledu Hrvatske i položaju Hrvata u BiH. Članstvom u EU i NATO-u Hrvatska je dobila prigodu senzibilizirati međunarodnu zajednicu na za hrvatsko pitanje u BiH, čemu je vlada Andreja Plenkovića posvetila posebnu pozornost i poduzela odlučne korake u tom smjeru. Danas je Hrvatska nezaobilazan faktor u kreiranju politike međunarodne zajednice prema BiH.
 
Je li Zagreb u posljednjem mandatu dovoljno učinio za sunarodnjake iz BiH?

Kad bih rekla da smo učinili dovoljno, značilo bi to da smo potpuno zadovoljni rezultatima i da na hrvatskom pitanju u BiH nema potrebe više raditi. To, nažalost, nije točno, ali ono u što sam sigurna je da smo učinili više nego bilo koja vlada prije i da ćemo u novom mandatu nastaviti istim smjerom i još većim intenzitetom. Podsjećam da se na razini ministara vanjskih poslova EU najmanje dvaput, a jednom i šefova država, na agendi našlo pitanje izbornog zakonodavstva BiH odnosno nametnutog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, što je donedavno bilo nezamislivo. Europske institucije i države su više nego ikad svjesne položaja Hrvata u BiH. Zahvaljujući našem angažmanu, i UN-ove organizacije su prepoznale nejednakopravnost hrvatskog naroda, i to kao kršenje ljudskih prava. Tu prvenstveno mislim na periodično izvješće za BiH Vijeća za ljudska prava UN-a od 2019. godine, s kojim se BiH mora uskladiti. Upravo smo završili i prvo uspješno predsjedanje Vijećem EU, kojim smo ostvarili ogroman međunarodni ugled. HDZ-ova vlada taj će utjecaj itekako znati iskoristiti.

Predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro visoko je postavio ljestvicu ističući da će se zauzimati za uspostavu hrvatske federalne jedinice u BiH. Kako bi gledate na to?

Ne znam je li se gospodin Škoro o ovom pitanju konzultirao s ljudima na svojim listama. Podsjećam da se neki među njima vrlo pažljivo izbjegavaju izjasniti o položaju Hrvata u BiH. Neki su situaciju s nametanjem Željka Komšića uspoređivali s mogućnošću Hrvata u BiH da izlazi na predsjedničke izbore u Hrvatskoj, što je apsurdno, neustavno i protivno nacionalnim interesima. Na Škorinoj listi su ljudi koji su glasno prosvjedovali protiv naše odluke o dodjeli 43 milijuna kuna za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru. Na toj čudnoj listi su i ljudi koji su tijekom rasprave o Deklaraciji Hrvatskoga sabora o položaju hrvatskoga naroda u BiH govorili o potpuno suprotnim konceptima od hrvatske federalne jedinice i branili oprečna rješenja poput tzv. Travanjskog paketa. Dakle, oni nemaju apsolutno nikakav smjer kad su u pitanju Hrvati u BiH. Moj stav o ovom pitanju je dobro poznat. Podsjetit ću da se 2014. godine po prvi put iz Europskog parlamenta zahvaljujući angažmanu mojih kolega i mene moglo čuti kako unitarizam i separatizam uništavaju BiH, a federalizam je jedino rješenje. Takva federalizacija BiH za koju se, kako rekoh, zalažem godinama podrazumijeva da Hrvati u BiH imaju svoju federalnu jedinicu, ma kako se ona zvala, jer je to jedino jamstvo za istinsku ravnopravnost s ostalim konstitutivnim narodima.

Hrvati u BiH su pod stalnim pritiskom za dominacijom od strane Bošnjaka, ali i Srba. Kako to promijeniti?

Bošnjački unitarizam i srpski separatizam protivni su hrvatskim nacionalnim interesima. HDZ-ova vlada će u novom mandatu uložiti maksimalan vanjskopolitički kapital za afirmaciju hrvatskog pitanja kao pitanja od, ne samo od regionalnog, već i od međunarodnog značaja. To može samo HDZ, čiji je ugled i utjecaj neusporediv s drugim strankama, koje nemaju jasan politički smjer kad je u pitanju BiH.

U tri navrata je Željko Komšić izabran nasuprot volje bh. Hrvata, a za 2022. se nagovješćuje kako bi bošnjačke stranke mogle Hrvate posve izgurati iz vlasti. Kako će se Zagreb kao potpisnik Daytona postaviti na eventualno takav rasplet?

Ovakva nastojanja smanjenja prava Hrvata u BiH su neprihvatljiva. Pozorno pratimo što se događa po pitanju Središnjeg izbornog povjerenstva u BiH i mogu reći da smo izrazito zabrinuti. Hrvatima nitko ne smije prijetiti riječima da će im se „dati“ ili „oduzeti“ prava koja već imaju, to je nedopustivo i mi ćemo se tomu oduprijeti. Poručujem da nismo slijepi ni gluhi te da ćemo se skupa s hrvatskim legitimnim predstavnicima izboriti za očuvanje i nadogradnju prava hrvatskog naroda. Takvoj politici bošnjačkih stranaka krila su dale nametnute odluke Visokog predstavnika, a poruke koje slušamo su vrlo oštre i dokazuju kako nema volje za ispravljanje nepravde nanesene hrvatskom narodu. HDZ se, naravno, neće pomiriti s ovakvim nastojanjima potpunog ukidanja jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda. Takvim težnjama usprotivit ćemo se svim instrumentima koji su nam na raspolaganju, pri čemu računamo i na djelovanje ne samo državnih aktera, nego i akademskih, intelektualnih, medijskih i nevladinih krugova koji drže do jednakopravnosti i društvenog boljitka hrvatskog naroda u BiH. Podsjećam da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne održava kontakte s Komšićem. Svima je poznat naš stav, kojeg ne mislimo mijenjati dok se Hrvatima u BiH ne zajamči pravo na legitiman izbor svojih predstavnika i istinska jednakopravnost na koju Hrvati u BiH imaju pravo.

Ima se osjećaj kako se zapravo ne razumije hrvatsko pitanje u BiH. Zašto Zagreb to pitanje i njegovo rješavanje ne postavi kao ključno na temelju čega bi se mjerio napredak BiH k EU?

Takav dojam utemeljen je na inertnosti i nezainteresiranosti nekih ranijih vlada. One su pitanje Hrvata u BiH potpuno marginalizirali, a neke ga čak nisu ni razumjele. Nikad prethodne vlasti na tome nisu proaktivno radile. Svijest o Hrvatima u BiH u Hrvatskoj bila je izrazito niska do našeg preuzimanja vlasti, a u međunarodnim krugovima prethodne vlasti nisu uglavnom zucnule ni slova po pitanju dekonstituiranja Hrvata u BiH, ili su se vodile interesima drugih. Mislim da je Vlada Andreja Plenkovića u više navrata dokazala kako ne pristaje na tezu da je inzistiranje na jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH miješanje u unutarnje stvari druge države. Hrvatska i kao potpisnica Daytonskog sporazuma i po svom Ustavu ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH.

Hrvati iz BiH najsnažnije zagovaraju približavanje EU i NATO-u, a u političkom Sarajevu se te reforme tumače kao slabljenje uloge naroda u trokonstitutivnoj BiH. Kako to komentirate?

Pristupanje BiH EU trebao bi biti cilj svih aktera u Bosni i Hercegovini, iz očitih gospodarskih i političkih razloga. Pristupanje EU posebno je cilj Hrvatima, između ostaloga i zato što se radi o pripadnosti krugu zemalja koje dijele zapadne, ako hoćete i kršćanske vrijednosti. Ne slažem se da to znači slabljenje uloge konstitutivnih naroda. Sve ovisi o našoj spremnosti da obranimo taj koncept i da ga međunarodnim krugovima predstavimo kao jedinu mogućnost opstanka same BiH. Mi u tome uspijevamo, iako nije, ponavljam, uvijek jednostavno obzirom na nerad prethodnih vlasti. Ovo nije nikakva izlika. Svima mora biti jasno da su posljedice takvog lošeg djelovanja prethodnih vlasti ostavile trag u međunarodnim institucijama i krugovima koje danas moramo upornim radom ispravljati.

Kako komentirate protukandidati ponajprije u XI. Izbornoj jedinici, po čemu se razlikujete, što su vaše prednosti?

Nemam potrebu posebno komentirati protukandidate. Ono što osobno nudim biračima vidljivo je kroz moj cjeloživotni rad. Podsjetit ću samo da sam kao zastupnica u Europskom parlamentu 2014. godine sudjelovala u izradi Rezolucije o napretku BiH, kada su prvi put separatizam i unitarizam definirani kao pogubne pojave za budućnost BiH. Ta je rezolucija uvelike utjecala na institucije EU i donositelje odluka koji ne mogu ostati slijepi na ove činjenice.

Hrvati u BiH sa sjetom se prisjećaju prvog predsjednika Tuđman. Radili ste zajedno s njim. je li se moglo više u Daytonu ostvariti za bh. Hrvate i kakvim ocjenjujete njegove nasljednike?

Predsjednik dr. Franjo Tuđman dobro je poznavao Hrvate u BiH. U potpunosti je shvaćao njihov položaj te ja nastojao uvijek izvući maksimalno za njih u pregovorima s međunarodnom zajednicom. Odbacujem sve one teze koje su, moram reći, nametnute od drugih predstavnika. Njega se prvo optuživalo da je „dijelio BiH“, da je „izdao Posavinu“, itd. što je apsolutno netočno. Naprotiv, uvijek je imao viziju Hrvata kao ravnopravnog naroda unutar BiH, jer je dobro poznavao povijest bivše države i njene neodrživosti zbog unitarističkog modela. Takve teze se kuhaju u nekim drugim kuhinjama, kako devedesetih tako i danas. Nije Tuđman kriv što Izetbegović nije prihvatio Cutileirov plan 1992. godine koji je bio garancija za mir. Nije Tuđman kriv zbog srpskog i bošnjačkog kršenja primirja i sporazuma. U Daytonu smo dobili BiH koja je bila visoko decentralizirana, županije su imali visok stupanj autonomije, Hrvatima se nisu mogli nametnuti predstavnici, a unitarizam je bio nezamisliv. Ključni problemi nastaju izmjenama i nametnutim odlukama nekih Visokih predstavnika kojim se Hrvate u BiH želi pretvoriti u drugorazrednu naciju, što je nedopustivo, i za to ne treba kriviti predsjednika Tuđmana.

Počesto se u Zagrebu nastoji Hrvatima iz BiH nametnuti osjećaj parazita koji živi na grbači Hrvatske, spočitava se pravo glasovanja na izborima … Kako to komentirate i kako to mijenjatI?

Radi se o prizemnim podmetanjima radi prikupljanja sitnih političkih bodova. Opcije koje na taj način razmišljaju, ili nisu svjesne važnosti opstanka Hrvata u BiH, što je pitanje od najvišeg nacionalnog interesa, ili im jednostavno do tih interesa nije stalo. Mi smo uvijek znali i znat ćemo se usprotiviti ovakvim niskim pokušajima stvaranja podjela u hrvatskom narodu. Pravo glasa naših državljana s prebivalištem izvan Hrvatske ne može doći u pitanje.

Veliki broj mladih ljudi odlazi iz BiH, a jedno istraživanje iz Mostara kaže da 80 posto visokoobrazovanih o tome razmišlja. Kako mijenjati taj odnos, učiniti BiH poželjnom za ostanak i opstanak?

Nažalost, odlazak mladih je nešto čime se suočava i Hrvatska, ali i čitava srednja i istočna Europa. Zato tražimo rješenja na europskoj razini, a odlazak Hrvata iz BiH također je dio naših promišljanja koja dolaze na dnevni red EU. Upravo je vlada Andreja Plenkovića, za razliku od naših prethodnika, slušala potrebe, izrađivala planove i programski radila u korist organizacija i institucija u BiH s hrvatskim predznakom. Našim programima uzeli smo u obzir sve bitne segmente života Hrvata u BiH, a u tom ćemo smjeru nastaviti i kroz naredne četiri godine. Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji na snazi od 2019. godine ispravili smo nepravedan položaj pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, o kojima sad ovaj zakon skrbi i po pitanju invalidnina. Sve su to koraci usmjereni na zaustavljanje raseljavanja o kojem govorite i koje jest velik problem, koji zaslužuje punu pozornost i djelovanje institucija RH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s dr. Ružicom Ćavar

Objavljeno

na

 Dr. stom. i dr. med. Ružica Ćavar, zajedno sa svojim suprugom Matom, kojeg su godinama progonili u komunizmu, od prvih se dana uključila u borbu za stvaranje hrvatske države. Utemeljila je i godinama bila predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, a u vrijeme hrvatskog Domovinskog rata iznimno je bila aktivna i u Bedemu ljubavi. U Domovinskom ratu sudjelovali su joj i sva tri njezina sina. Dobila je niz nagrada i priznanja, među ostalim i odličje Reda Stjepana Radića.

Poglavito pamtimo kad je 2014. bila grubo napadnuta na zagrebačkom Cvjetnom trgu, od čega se ni do danas nije oporavila…

Ovo je nakon dugog vremena njezin prvi veliki razgovor, u kojem otkriva čitav svoj život, borbu za Domovinu, ali i patnje koje je prošla u vrijeme komunizma.

Gospođo dr. Ružice Ćavar, čitav se život, zajedno sa Vašim pok. suprugom, borite za dobrobit hrvatske države. Je li se ta borba isplatila, poglavito obzirom na sve nedaće koje ste doživjeli i koje doživljavate?

 

Ja i moj pokojni suprug Mate Ćavar rođeni smo i odgojeni u siromašnim seljačkim katoličkim hercegovačkim obiteljima. Vjera naših roditelja, koju su oni i svi naši preci primili od otaca franjevaca, za naše roditelje bila je tako jasna i sigurna u njihovim srcima, duhu i duši, istinita kao sjajno sunce, bez i najmanjeg trunka sumnje. Ta vjera i svakodnevna molitva bila je temelj i sadržaj njihova mukotrpnog života. Takvu su vjeru ustrajno prenosili u duše svoje djece.

Veoma sam sretna i dragom Bogu zahvalna da sam rođena i odgojena u takvoj obitelji i posebno da mi je Bog dao milost i veliki dar da sam na svom životnom putu i u želji stvaranja svoje obitelji upoznala i zavoljela takvoga čovjeka iz iste sredine, sa istim odgojem, kao što je bio moj suprug.

Ja se prisjećam iz svoje obitelji da je nama djeci vjeru i životne savjete prenosila najviše majka, koja je uvijek bila uz nas djecu.

Otac nam je bio veliki autoritet, koji nije puno govorio, osim onoga što je bilo potrebno za svakodnevni život i za naše ponašanje u duhu da pazimo i poštujemo tuđu imovinu i tuđe stvari, te i ne pomislimo uzeti sebi tuđu ni najmanju stvar niti oštetiti ono što je tuđe, a i svoje odgovorno paziti i čuvati, i svakoga lijepo pozdravljati sa “Hvaljen Isus i Marija!”, te pomoći starijima i svakome u potrebi.

Roditelji su nam svojim primjerom života to i praktično pokazivali. Majka nas je učila molitve. Iako je bila nepismena, sigurno je znala napamet cijeli molitvenik fra Anđela Nuića.

Mislim da smo se mi djeca prije znali prekrižiti negoli smo naučili izgovoriti riječ “mama”. Otac mi je imao završenu osnovnu školu od 4 razreda, a to je tada bilo veliko kao sada u najmanjem slučaju završena gimnazija, a čini mi se da su tadašnja djeca, ako su bila zainteresirana, kroz ta četiri razreda stekla i solidno temeljno znanje. Moj otac je, kao sudionik i ranjenik, prošao i Prvi svjetski rat, pratio sva zbivanja u prvoj monarhističkoj Jugoslaviji i prošao Drugi svjetski rat kao seoska straža u selu.

Bio je uvijek zainteresiran za opća društvena zbivanja putem novina i radija, kad god mu je to bilo moguće. Bio je posebno osjetljiv za pravdu i poštenje, što mislim da je na mene osobito utjecalo.

Majka je bila vrlo razgovorljiva i komunikativna, a voljela se i našaliti, kako god joj život bio težak. Toliko je bila odana molitvi i klečanjem obilazila svete kipove, posebno majke Marije, da se sjećam da je na koljenima cijeloga života imala male izbočine, kao jabučice, od nagnječenja tkiva. Za svaku pouku nama imala je poseban primjer iz života, u obliku malih priča ili istinitih događaja koje je zapamtila, da je sve to na nas djecu ostavljalo dubok i slikovit dojam

Ja sam u svojoj odrasloj i kasnijoj dobi na nekim svojim predavanjima znala reći kako sam formalno završila više toga od visoke izobrazbe, kao završen stomatološki i medicinski fakultet, specijalizaciju dječje i preventivne stomatologije i prvi stupanj postdiplomskog studija iz javnog zdravstva i epidemiologije na Školi narodnog zdravlja “dr. Andrija Štampar”, a i puno naučila čitanjem zbog svoje zainteresiranosti, ali ono najvažnije za vremeniti i vječni život najviše sam naučila od svoje nepismene majke.

Stoga, za sve ono što smo ja i moj suprug u životu prošli bili smo u duhu i duši pripremljeni. Naše životno zauzimanje za istinu i pravdu i sve životne i moralne vrijednosti u osobnom i općem smislu, za opće dobro hrvatskoga naroda i svih ljudi, dovelo je do posljedica koje smo podnijeli, ali nije nam ni najmanje žao, nego smo uvijek na posljedice bili spremni. Znali smo i čvrsto vjerovali da takvo zauzimanje za prave vrijednosti, s ljubavlju i uz Božju pomoć, nikada nije uzaludno i da će kad tad uroditi najboljim plodovima. Najviše smo, u općem smislu, bili sretni što smo doživjeli ostvarenje samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, i što smo osobno sudjelovali u tim povijesnim zbivanjima, te dali svoj doprinos najviše koliko smo mogli.

Veoma su nas pogodile promjene nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i dolazak na vlast koalicije na čelu sa SDP-om Ivice Račana 2000. godine, kao i namještena pobjeda Stipe Mesića za predsjednika RH, te posebno sve odluke koje su uslijedile na štetu hrvatske državnosti i suverenosti, kao i, najteže, progoni i zatvaranja hrvatskih generala i drugih hrvatskih branitelja, prihvaćanje nadležnosti Haaga za osloboditeljske akcije Hrvatske vojske i redarstva, Oluju, Bljesak i druge, te optužbe i progoni generala Gotovine, a posebno generala Bobetka i njegova smrt izazvana stresovima i općenito marginaliziranje hrvatskih branitelja i početak njihovih brojnih suicida.

Osjećaji su bili vrlo teški u našim srcima, kao primjerice kod divnoga čovjeka, hrvatskoga pjesnika i književnika, patnika i sudionika Križnoga puta i borca za istinu Mate Marčinka, koji je preminuo 2010., a u vrijeme tih promjena 2000. godine, kada je na vlast došao SDP i Račan, govorio je: “Bar da sam umro nakon Oluje!”.

Ja sam te 2000. godine odmah pokrenula molitvu sv. krunice pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata, svakoga petka u 10 sati, sa razmatranjima za spas hrvatskih branitelja, hrvatske države i domovine Hrvatske, a sve u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i po dogovoru s Društvom “Hrvatska žena” i Katoličkom udrugom “Marijina legija”. Molili smo i ni jedan petak nismo propustili, sve do 2018., od kada, zbog svoga zdravlja, nisam mogla nastaviti predmoljenje i razmatranja, a sv. krunica se i dalje moli na istome mjestu i u isto vrijeme, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima.

 

Svi se sjećamo one ružne scene prema Vama na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Kako je to završilo? Je li taj zlostavljač dobio primjerenu kaznu?

 

Da, to se dogodilo 20. rujna 2014. Tada je više ljevičarskih udruga, i to pod nazivom “Glas razuma”, najavilo prosvjed protiv Vatikanskih ugovora u određeni popodnevni sat na Trgu Petra Preradovića, zvanom Cvjetni trg, u Zagrebu.

Ja sam tada još bila predsjednica humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, te sam, u dogovoru sa suradnicima, odlučila pozvati građane na kontraprosvjed, u isto vrijeme, kako bismo i mi putem plakata, na miroljubivi način, izrazili svoje mišljenje. Taj moj poziv mislim da je bio objavljen samo na jednome portalu.

U određeno vrijeme došli smo zajedno, nas petero. Na trgu je bilo u grupi 50-ak osoba, a mi nismo znali ima li još netko sa naše strane.

Na željeznoj ogradi pravoslavne crkve bila su svezana i pričvršćena njihova dva velika platnena plakata. Mi smo nalijepili nekoliko svojih papirnatih plakata veličine A3 sa kontra natpisima umjerenog sadržaja na istu ogradu, nešto dalje od njihovih plakata.

U jednome momentu došao je njihov aktivist i jednostavno potrgao naše plakate sa ograde, zgužvao ih i bacio na pod. Ja sam ga mirno upitala zašto to čini, ali on nije ništa odgovorio, nego se samo udaljio.

Jedan član iz naše grupe odmah je pošao obavijestiti policiju, no ja sam bila revoltirana i krenula sam prema njihovim plakatima, te jednoga odmah strgnula i on je pao. Krenula sam i prema drugome, ali taj je bio čvršće vezan i nije se dao odmah otrgnuti. U tome momentu krajičkom oka opazila sam da iz daljine, iz smjera prolaza Oktogon, prema meni brzo trči krupan muškarac. Instinktivno sam se okrenula prema njemu, a on je svom snagom svoje desne ruke, kao karate udarcem, lupio po nadlaktici moje lijeve ruke. Mene je zaboljelo kao nikad u životu i pala sam kao pokošena i mogla udariti glavom o rub metalnoga stola, što je moglo biti tragično, ali ja sam pala pored toga stola i nisam se jako udarila. Ruka mi se samo grozno tresla, a od šoka mi je malo potekla krv iz nosa. U istom momentu pritrčali su ljudi, policija i ubrzo je stigla hitna pomoć, koje me je odvezla u bolnicu. Bila mi je razmrskana nadlaktična kost i iščašeno rame. Napadač, Neven Kovačić, deklarirani “gay” i tadašnji član Laburističke stranke, odmah je uhićen, ali uopće nije zadržan u pritvoru niti mu je pritvor bio određen. Tadašnji predsjednik države, Ivo Josipović, i predsjednik Vlade, Zoran Milanović, nisu ni osudili taj napad niti su se te udruge ispričale. U bolnici me je posjetio gradonačelnik Milan Bandić i Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a za predsjedničke izbore.

Nakon dvije operacije i pet ciklusa fizikalne terapije, posljedice na mojoj ruci su ostale i pokretljivost je smanjena za oko 50%, no, hvala Bogu, nemam bolova, a donekle se mogu i poslužiti tom lijevom rukom.

Glavni mediji su nastojali umanjiti odgovornost napadača i ozbiljnost moje ozljede, proglašavajući mene gotovo krivom za napad. No, istina, uz pomoć objektivnih svjedoka, brzo se proširila na društvenim mrežama, kao i ime napadača Nevena Kovačića. Stotine ljudi na društvenim mrežama su osuđivali napad na mene i iskazivali mi potporu.

Kasnije se protiv Nevena Kovačića vodio kazneni postupak, jer se radilo o težoj tjelesnoj povredi. Trajao je četiri godine i pravomoćno je potvrđena prvostupanjska presuda napadaču na godinu dana zatvora, uvjetno na tri godine, a što znači da u zatvor ne treba ići. Sjećam se, nekako u isto vrijeme, bilo je objavljeno u medijima kako je jedan mladić pravomoćno osuđen na 8 mjeseci zatvora jer je se bio posvadio sa dvije djevojke koje su bile lezbijski par i izmjenjivale nježnosti na ulici. On je jednu udario šakom u leđa bez ikakvih posljedica za nju, ali je njegov napad sudski okarakteriziran kao “zločin iz mržnje”, a proces je trajao samo dvije godine do pravomoćnosti presude, od 2012. do 2014., te je on morao u pravi zatvor na 8 mjeseci.

U mome slučaju, moj odvjetnik, koji mi se sam javio da me brani, a bilo je i drugih, radi bez plaćanja unaprijed, jer mu ja ne mogu plaćati, te će svoj rad naplatiti postotkom prema tarifi ako ostvarimo novčanu odštetu. Taj postupak za odštetu moj odvjetnik je pokrenuo 2018. godine, ali još uvijek traje. Tijekom cijeloga postupka napadač je imao plaćenoga odvjetnika i branio se tako da je on bio izazvan i malo se nehotično prenaglio, te da je on imao velike posljedice u svome životu i svojim aktivnostima, tako da je on sebe smatrao većom žrtvom nego što sam to ja. Tijekom sudskog postupka za odštetu službeno je promijenio i svoje ime i prezime, koje je nosio od rođenja, te je on, kao, postao druga osoba.

Meni bi bilo drago da se on stvarno pokajao i promijenio svoj život, no u to ne vjerujem.

Moj je stav da je trebao biti, po sudskoj pravdi i radi primjera, strože kažnjen, ali ne nosim nikakvu mržnju prema njemu niti se želim osvećivati, ne daj Bože, nego mi je žao što nije odgojen i tako formiran da bude bolji čovjek i da nikada ni ne pomisli ponašati se tako nasilno.

 

Tko su zapravo oni koji još i danas nasrću na Vas i Vama slične, koji se srcem i dušom borite za pravdu i pravicu?

 

Kao što nam je poznato, Bog je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet, planet Zemlju i cijeli svemir, u kojemu se sve odvija usklađeno i uredno, kao “kozmos” a ne “kaos”, te kao krunu stvaranja, iz najveće ljubavi, muškarca i ženu kao jedinstveno biće – čovjeka, svoga suradnika i upravitelja na zemlji i obdario ga razumom, savješću i ljubavlju, te mu odabrao, kao najvažniju odrednicu, njegovu slobodnu volju. Uspostavio je i mogućnost provjere te slobodne volje, dopustivši djelovanje zloga duha, koji uvijek napastuje muškarca i ženu, nagovarajući im, svim prijevarama, mamcima i lažima, da se opredijele za zlo. No, Bog je svakoj ljudskoj osobi dao savjest da zna razlikovati dobro od zla, te ima mogućnost, uz njegovu pomoć, ustrajati u dobru i tada će biti najsretniji i najzadovoljniji u ovome vremenitom životu i u vječnosti.

No, ima veliki broj ljudi, slabića, koji postaju žrtve zloga vrlo inteligentnoga duha i u većini svojih postupaka su svojom slobodnom voljom na strani zla, dok opet, drugi dio ljudi u sebi više osjeća utjecaj Božjega duha, te ima u sebi puno više dobra nego zla i oni nastoje biti opredijeljeni za opće dobro.

Tako sam, tijekom svoga života, dobro vidjela da se u svakoj ljudskoj osobi i u svijetu vodi gigantska borba između dobra i zla.

To je moguće svakome vidjeti, da uvijek, za sva područja u ljudskome društvu, postoje dvije suprotstavljene strane.

Bog nas u našem duhu stalno opominje da se svojom slobodnom voljom opredijelimo i budemo na strani dobra. Primjerice, ona Biblijska misao iz Ponovljenog zakona 30:15-20, kada Bog kaže: “Pred tebe stavljam život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo. Odaberi što hoćeš, a ja ti kažem, život biraj i blagoslov, da budeš sretan ti i tvoje potomstvo”. Ili ona misao kada Bog kaže u Izaiji 5:20: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim”.

Meni je jako drago i Bogu sam neizmjerno zahvalna da svojim odgojem i svojim životom pripadam onoj strani koja se uvijek zauzimala za opće dobro, istinu i pravdu, a žao mi je onih koji su uvijek, na žalost, na drugoj strani. Najviše zla koje se u svijetu događa je posljedica osobnih grijeha pojedinaca ili grupa, iz čega nastaje puno zla u svijetu. No, Bog stalno opominje, ali i dopušta da ljudi svojom slobodnom voljom čine zlo, na svoju osobnu i opću štetu.

Bog bi lako mogao učiniti da mi ljudi budemo kao životinje i živimo prema nagonima i točno određenim instinktima u svojim genima i da nismo gospodari svojih čina i da tako ne možemo biti krivi ni zli. Kada bi Bog ukinuo našu slobodnu volju i našu odgovornost, mi uopće ne bismo više bili ljudi i to Bog nipošto neće učiniti, jer bi tako ukinuo naš uzvišeni ljudski status.

Nadam se i vjerujem da mi svi ljudi volimo i želimo biti ljudi.

Osobno sam veoma sretna i zahvalna Bogu što sam stvorena kao ljudska osoba i što jesam i nastojim, uz Božju pomoć, uvijek biti na strani dobra.

Svojim životom nastojim, miroljubivim sredstvima i s najboljim nakanama, s ljubavlju razumjeti one na drugoj strani, žao mi ih je i željela bih da se svi obrate i pomognu spasiti sebe, svoje bližnje i cijeli svijet.

 

U vrijeme komunizma progonili su Vas, a još više Vašeg supruga. Kako se danas sjećate toga?

 

I moj suprug i ja rođeni smo u Hercegovini, on u Širokom Brijegu, a ja kad Ljubuškog, u selu Proboj, u obitelji Čuvalo, a majka mi je iz Vitine, od roda Borasa.

Godine 1941., kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, meni je bilo 4 godine, a po Božjem planu moj budući suprug bio je dječak od 9 godina. Oboje se sjećamo velikoga narodnog oduševljenja u našim mjestima, a sjećam se da smo i svi mi djeca skakali od veselja, iako, naravno, nismo shvaćali o čemu se radi. Ubrzo su uslijedili poznati teški događaji zbog organizirane srpske pobune i četničkih zločina nad hrvatskim stanovništvom.

Mi djeca moje obitelji smo, s majkom, 1943. preselili u Srijemsku Kamenicu, jer je tamo bilo od ranije već prilično hercegovačkih obitelji. Moj otac je ostao u našem selu Proboju kao pripadnih seoske straže protiv četnika, jer je bio nešto stariji po godinama za redovitu hrvatsku vojsku. U Srijemskoj Kamenici nam je bilo dobro i lijepo i brzo smo se uklopili i dobro slagali sa mještanima, Hrvatima Šokcima.

U Kamenici je tada bilo oko pola-pola hrvatskog i srpskog stanovništva. Živjeli smo prilično odijeljeno, u dva dijela sela, Hrvati u gornjem dijelu sela, dalje od Dunava, a srbi u donjem dijelu, bliže Dunavu. Djeca su uvijek zajedno išla u istu školu. Srbi su Hrvate nazivali Šokcima, a Hrvati Srbe Racima.

Za vrijeme NDH bilo je mirno i nije bilo sukoba stanovništva. Nadničari koji su trebali posao radili su jednako i kod jednih i drugih gazda.

Interesantno je da se u tome dijelu Srijema Hrvati osjećaju dobrim Hrvatima i katolicima, ali sasvim normalno govore čistim srpskim jezikom i ekavicom, a služe se pismom latinicom.

Takav govor ubrzo nauče i Hercegovci, čak i stariji, a pogotovo mi djeca.

Ja sam o tim jezičnim prilikama kasnije razmišljala i imam svoje objašnjenje, koje ne mogu sada obrazlagati.

No, takvo stanje jezika nije se nimalo pokušavalo izmijeniti ni za vrijeme NDH.

Ja sam u jesen 1944. pošla u prvi razred osnovne škole. Već nakon mjesec dana uslijedila su događanja pada NDH u tome kraju i u drugim mjestima Srijema. Ostala su mi strašna sjećanja pucnjave, ubojstava i svih represalija nove komunističke jugo vlasti nad Hrvatima Kamenice i cijeloga Srijema. Sjećam se kako se uz pucnjavu onda orila pjesma kroz hrvatski dio sela: “Alaj vaše za dugo bijaše!”.

Škola je bila prekinuta i nakon oko mjesec dana ponovno uspostavljena. Opet su bila zajedno hrvatska i srpska djeca. Mnoga hrvatska djeca su ostala bez očeva, a srpska su sva imala oca. Moj otac je ostao živ jer je bio u Hercegovini, a k nama je došao, u Srijemsku Kamenicu, tek 1946. godine, kada se najgora situacija bila donekle popravila.

U školi smo učili prvo ćirilicu, a u trećem razredu i latinicu. Interesantno da su od tada hrvatska djeca ostala na latinici, a srpska na ćirilici.

Nakon četvrtoga razreda hrvatska djeca su, sva koja su željela nastaviti školovanje, išla u Petrovaradin pješice u niže razrede gimnazija, a srpska djeca iz donjeg dijela sela, bliže Dunavu, išla su lađicom u školu u Novi Sad.

Sjećam se da su u to prvo poslijeratno vrijeme u Petrovaradinu svi natpisi na trgovinama, kafićima i drugim ustanovama bili pisani na latinici. U školi nam je glavno pismo bilo latinica i svi smo tako pisali, a narodni jezik, kao predmet, zvao se hrvatski jezik, iako smo, kao što sam rekla, svi govorili srpskom ekavicom.

Srednju zubotehničku školu završila sam u Novome Sadu, gdje sam išla pješice, i u razredu bila jedina Hrvatica. Bilo je nešto Mađara, a svi ostali bili su Srbi. No, svi mi đaci dobro smo se slagali, a ni nastavnici nisu, hvala Bogu, pravili razliku.

Na studij Medicinskog fakulteta u Zagrebu, stomatološki smjer, došla sam na drugu godinu, jer prethodne godine nisam uspjela na vrijeme poslati dokumente u Zagreb.

Budući da sam u prvoj godini sve ispite položila već na ljeto, sa odličnim uspjehom, bila sam primljena na drugu godinu u Zagrebu bez ikakvih problema, što je za mene bilo veliko veselje, kao što je to studiranje u Zagrebu za sve nas Hercegovce.

Ja sam se enormno trudila što prije naučiti govoriti hrvatskim jezikom, pa sam u tome i pretjerivala. Znala sam izgovarati riječi kao što su “cipjele”, “vječera”, “skupćina” umjesto “skupština”, “vijene” umjesto “vene” itd. Kolegama i kolegicama to je bilo simpatično, pa smo se veselo i dobronamjerno skupa smijali. No, tako sam ja vrlo brzo dobro naučila hrvatski i nije bilo s te strane nikakvih poteškoća.

Moga supruga Matu sam slučajno srela u Zagrebu u jesen 1958. i to baš 30. rujna, kada sam i došla u Zagreb, i to kod “džamije”. Poznavao ga je moj rođak Kamilo Čuvalo, koji me je dočekao u Zagrebu i sa mnom obavljao sve što je bilo potrebno za upis do 12 sati. Sreli smo toga mladića, Matu Ćavara. Malo smo se zadržali u razgovoru, ali ja sam rođaka stalno požurivala. O tome mladiću, kojeg smo sreli, nisam baš ništa mislila, ali, interesantno, sve sam zapamtila upečatljivo o njegovom izgledu. Zapamtila sam boju očiju, boju kose, boju košulje i hlača, kao da ga i danas gledam.

Kasnije Matu uopće nisam susretala do vremena kada je on, 1963., izišao iz dvogodišnjeg zatvora na otoku Grguru, i to opet slučajno, posredstvom moga rođaka Kamila Čuvala. Došli su Mate i Vice Vukojević u posjet Kamilu, koji je već bio oženjen, a ja sam već bila završila studij i počela raditi u stomatološkoj ambulanti u Dubravi, te sam stanovala kod Kamila i njegove supruge Ljerke.

Mate i njegova obitelj prolazili su sve strahote sloma NDH u Širokome Brijegu i strašnih udbaško-komunističkih zločina nad fratrima i stanovništvom Hercegovine. To sve ga je jako boljelo i uvijek je razmišljao kako se toga komunističkoga zla riješiti. Bio je sklon pjesništvu i želio je što više učiti, ali to mu roditelji nisu mogli omogućiti, te je se uvijek sam borio za stjecanje znanja.

Najprije je bio trgovački pomoćnik i radio u trgovini obuće u Širokom Brijegu, te financijski pomagao obitelji. U to vrijeme, oko 1955., pojavio se u Imotskom pokret đaka, na čelu sa Brunom Bušićem i drugima, protiv komunističkog režima. Povezali su se i sa srednjoškolcima Širokoga Brijega, a u tome je sudjelovao i Mate. Sudionici u Imotskom i Širokom Brijegu su bili otkriveni, kažnjeni i izbačeni iz škola, pa je i Mate došao pod sumnju i udar UDB-e, jer ga je razotkrio jedan njegov poznanik, kojega je smatrao prijateljem, a bio je suradnik UDB-e, pred kojim je Mate govorio da se trebamo zauzimati za slobodnu Hrvatsku.

Zbog toga je Mate samoinicijativno i gotovo ilegalno otišao u Zagreb i uspio se zaposliti u jednoj trgovini obuće. To je bilo u to vrijeme kada smo se i mi prvi put slučajno sreli.

On je u Zagrebu živio poluskriveno, sam se uzdržavao i izvanredno pohađao gimnaziju, koju je završio u školi na Rooseveltovom trgu u Zagrebu. Upisao je studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu uz posao i učio teško radeći.

Nakon prve godine studija, hercegovačka UDB-a je otkrila njegovo boravište u Zagrebu i završio je u zatvoru, te je osuđen na dvije godine boravka u logoru na otoku Grguru. Tamo je upoznao Vicu Vukojevića, Želimira Kužatka i mnoge druge hrvatske političke kažnjenike, među kojima je bilo najviše studenata, te je s njima ostao povezan cijeloga života.

Nakon izlaska iz zatvora nastavio je studij prava uz rad. Tada smo se drugi put sreli.

Dospio je do statusa apsolventa prava, kada su uslijedili događaji represalija u Zagrebu, posebno protiv Hercegovaca i drugih nepoćudnih Hrvata, pa tako i mene i nekih drugih djevojaka. Uslijedila su uhićenja zbog bačenih letaka u više navrata te 1965. Mate i mnogi drugi bili su uhićeni, mučeni i osuđeni. Tada sam i ja bila 21 dan u zatvoru. Stalno smo bili u stopu praćeni i ispitivani. Mate je pokušao bježati u inozemstvo, ali je bio teško ranjen na granici i uhićen, te je pod nadzorom otpremljen u bolnicu u Izoli, gdje je bio operiran i proveo neko vrijeme, odakle je odveden u zatvor.

Nakon bolnice, tako slab, proveo je tri mjeseca u zatvoru. Nije priznavao optužbe niti je druge opterećivao, ali ga ipak nisu fizički mučili, jer je bio teško ranjen i jedva ostao živ.

Kroz te sve patnje, nas dvoje smo se još više zbližili i vidjeli da imamo puno toga zajedničkog, te smo odlučili zajedno poći u život i ostvariti svoju obitelj. Mate je iz zatvora izišao točno 5. prosinca 1965. Bio je slabog zdravlja, bez novca, a u međuvremenu, dok je bio u zatvoru, otkazan mu je i podstanarski smještaj.

Primili su ga u svoj stan moji soboiznajmljivači, bračni par, dvoje starijih dobrih ljudi i dobrih Hrvata, koji su poznavali sve kroz što smo mi prolazili i prolazimo i koji meni nisu otkazali podstanarsku sobicu na Črnomercu, blizu tramvajskog okretišta, ni kada sam bila u zatvoru 21 dan te iste 1965. godine.

Dogovorili smo se vjenčati i pod stalnom pratnjom UDB-e smo se pripremali za naš veliki dan i zajednički život u mojoj maloj podstanarskoj sobici, 3×3 m, iz koje sam ja bila i uhićena, iako sam tada radila kao doktorica stomatolog.

Mate je bio dosta slab nakon zatvora i nije imao posla niti je mogao raditi.

Vjenčali smo se 25. siječnja 1966., na blagdan sv. Pavla u crkvi sv. Nikole Tavelića na Črnomercu u Zagrebu. Nismo nikoga smjeli zvati na svadbu, jer smo stalno bili praćeni od UDB-e i pozivani na razgovore, te bi svi s kojima bismo kontaktirali došli pod udar. Kumovi su nam bili dvojica rođaka i prijatelja, koji su isto bili “klijenti” UDB-e.

Tako smo samo nas četvero slavili našu svadbu u našoj maloj sobici, a Mate se šalio da nam je puna kuća svatova, jer nas više nije moglo ni stati.

Tako je Mate, u svome životu, osim dvije godine logora otoka Grgura, bio još 15 puta uhićivan, i kasnije, nakon hrvatskoga proljeća, proveo je 18 godina u emigraciji, najviše u Beču. Prije njegova odlaska u inozemstvo ja sam već bila trudna sa četvrtim djetetom. Tada smo bili u svome stanu, koji smo, Božjim čudom, ostvarili, a prethodno, kao podstanari, selili smo se 8 puta u 5 godina braka. On je tada radio kao tajnik u firmi Čistoća, a direktor je bio pravnik Krešimir Pavelić. Njih petorica, iz vodstva firme, bili su optuženi za, po njima, protunarodno djelovanje i otpušteni s posla, jer su podržavali studentski pokret za promjene u SR Hrvatskoj.

Mate je u inozemstvu bio zaposlen, te je financijski pomagao obitelji i svojim roditeljima. Puno je anonimno pisao i djelovao za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Napisao je mnoge domoljubne pjesme povijesnoga karaktera u narodnom stilu za gusle i umjetničke u rimi. Obradio je u stihovima cijelu hrvatsku povijest te je izdao knjižice u stihovima: “Svetom sinu Domovine” (Blaženome Alojziju Stepincu), recital “Kralj Tomislav”, “Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda”, “Ustanak Bugojanskih vitezova 1972. godine” i “Životna borba Brune Bušića”.

Anonimno je organizirao i razradio inicijativu za utemeljenje Hrvatskoga narodnoga vijeća, te nekoliko godina uređivao i izdavao, opet anonimno, časopis “Hrvatska baština”. Kao urednik se potpisivao jedan drugi čovjek.

Bilo mu je teško zbog odvojenosti od djece i obitelji, iako smo se povremeno viđali, nekako skrivajući naše adrese tamošnjeg boravka. Nas dvoje se nikada nismo međusobno otuđili, jer smo u duhu bili stalno najdublje povezani, a Mate je znao govoriti da je on samo tijelom odvojen od obitelji, a u duhu smo uvijek zajedno, te da je bolje da djeca budu odvojena od oca, nego od domovine, iako smo se uvijek nadali da ta razdvojenost neće toliko dugo trajati.

U domovinu se vratio 1991. Bio je među prvim članovima HDZ-a i svim srcem podržavao politiku dr. Franje Tuđmana, kojemu je posvetio više pjesama, kao i u čast hrvatskih branitelja, herojskome Vukovaru, osloboditeljskim akcijama Oluja i Bljesak, kao i mnogim drugim duhovnim i političkim velikanima iz hrvatske povijesti, ali se politički djelotvorno nije uključivao u aktualnu vladajuću politiku.

Obnovio je svoju političku stranku Hrvatski narodni pokret – Slobodna Hrvatska, koju je ilegalno osnovao 1965., te je politički nastojao djelovati putem pravaških principa dr. Ante Starčevića, čiji je sljedbenik uvijek bio, kao i ja osobno, neformalno.

Nakon 2000. godine, veoma nezadovoljan promjenama na vlasti, svakodnevno je pisao svoje kritičke članke za razne domoljubne portale, najviše za portal “Dragovoljac”, sve do svoje smrti, na Svijećnicu, 2. veljače 2016.

 

Za vrijeme mojih studentskih dana i stanovanja u studentskim domovima, mi, hercegovački studenti, uvijek smo se najviše međusobno družili i sanjali o slobodnoj Hrvatskoj. Bilo je među nama i mali broj hercegovačkih studenata koji su potjecali iz udbaških obitelji, ali s takvima se nismo družili, a ja znam da se s njima nisam ni pozdravljala ako bismo se slučajno sreli, iako smo se poznavali.

Kada sam prolazila zatvor i druge udbaške represalije, uvijek mi je bilo geslo: “Drugima ne naškoditi, a i sebi što manje”, i, najvažnije, sačuvati svoje ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo, te prozrijeti što oni svojim pitanjima žele postići i nikako ne dopustiti da to postignu.

Naše patnje, mene i moga supruga, nisu nam bile teške, a meni je osobno bilo žao samo da se roditelji ne bi žalostili.

Nedavno, u lipnju 2020., posjetila sam, sa kćeri Drinom, njezinim automobilom, i Srijemsku Kamenicu, Petrovaradin i Novi Sad, mjesta moga djetinjstva i rane mladosti, nakon gotovo 40 godina, jer su mi roditelji 1976., kao i više drugih hrvatskih obitelji, pod pritiskom vlasti, doselili u Zagreb, gdje su i umrli i pokopani na groblju Granešina. To mi je bila želja i bilo mi je jako dirljivo ponovno vidjeti te srijemske krajeve, koje sam zavoljela kao svoj zavičaj.

Došli smo u istu kuću u koju smo mi bili doselili 1943., jer je tu ostao živjeti, sa svojom obitelji, ondašnji dječak iz te kuće, moje dobi, samo je kuća obnovljena u istom obliku.

Rado su nas dočekali i pričali o svemu. Kamenica se puno izmijenila, kao i Petrovaradin. Mnogih hrvatskih obitelji, zbog događaja u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, više nema. Sve je drukčije. U Srijemskoj Kamenici je ista katolička crkva Našašća Svetoga Križa, u kojoj sam primila prvu sv. pričest i krizmu. Malo je zapuštena i zaključana, jer nema više stalnoga župnika.

U Petrovaradinu su svi natpisi na ćirilici, a vidjela sam i školu moje niže gimnazije, kao i crkvu sv. Jurja, koju nam je otvorio i pokazao zvonar Andrija, te rodnu kuću hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Razgledali smo petrovaradinsku tvrđavu i svetište Gospe Snježne na Tekijama, gdje sam sa majkom pješice dolazila svake godine, 5. kolovoza.

Ipak, u Kamenici, Drina i ja smo se posebno slatko smijale kad je ona u Wikipediji, tražeći informacije o Srijemskoj Kamenici, pročitala i podatak da su najvažniji ljudi u Kamenici, od svih koji su se tu rodili ili nekad živjeli, upravo veliki srpski pjesnik i književnik Jovan Jovanović Zmaj, liječnik po zanimanju, koji je u Kamenici rođen i umro, te ima svoje spomenike i muzej u rodnoj kući, a druga važna osoba da sam baš ja, koja sam tu živjela. Za mene piše da sam hrvatska liječnica i katolička mirovna aktivistica Ružica Ćavar.

Dosta smo se smijale, jer ja, hvala Bogu, uvijek nastojim, s ljubavlju i uz Božju pomoć, činiti ono što mislim da je dobro i pravedno, i to mi je normalno, a ništa posebno zbog čega bih ja bila nekakva veličina. Ipak, nije mi ni krivo, jer je Zmaj Jovan Jovanović bio stvarno dobar čovjek i volio je Hrvate. Uvijek me veseli njegova pjesma, koju odavno znam napamet: “Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti plamen na ognjištu svome. I dok tako čini, u najteži dani, i Bog i pravda, na njeg’voj su strani. A kuda će Srbin, zar on da se dade, na put bez Boga i pravde…”.

Stoga smo se veselo slikale i uz spomenik Jove Jovanovića Zmaja, “Čika Jove”, kako se tamo kaže.

 

Zbog čega su najviše progonili Vašeg supruga Matu Ćavara?

 

Najviše zbog njegovog zauzimanja za pravdu i istinu i njegove ljubavi za samostalnu i slobodnu hrvatsku demokratsku državu, kao što sam odgovorila u prethodnom pitanju.

 

Gdje su oni i što rade koji su Vas tada progonili? Susrećete li neke od njih?

 

Jedno vrijeme, od početka obrambenog Domovinskog rata u Hrvatskoj, malo su se bili pritajili, ali od 2000. na dalje, kada su izvršene totalne čistke svih hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama u državi, visokim i najnižim, oni su ponovno zauzeli sva važna mjesta u državnim strukturama i u medijima, te provode totalnu destrukciju na štetu hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Od onih koji su nas osobno progonili, mnogi su već pomrli, a ostale ne viđam.

 

Zašto u Hrvatskoj nije bilo lustracije?

 

Po mome mišljenju zato što predsjednik dr. Franjo Tuđman u vrijeme agresije na Hrvatsku nije mogao ni trebao otvarati više unutarnjih frontova i radio je stoga na pomirbi ideoloških protivnika, nadajući se da će za lustraciju doći povoljnije vrijeme ili da će oni prihvatiti novu realnost, te se uklopiti u život i rad države za bolju budućnost.

Međutim, 2000. godine oni su perfidno preuzeli vlast u Hrvatskoj, izvršili kontra lustraciju hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama, što se kaže čak do zadnje čistačice, zauzeli sve bitne pozicije u državi i medijima i vlast drže, putem nepravednih izbornih zakona i neravnopravnosti birača, što je nemoralno, neustavno i protiv svih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, te se svim drugim nepravdama, što znači tiranijom, održavaju na vlasti bez ikakve prave demokracije. Naravno da oni neće sami sebe lustrirati kad im je sva moć u rukama.

 

Od prvog dana stvaranja države neprestano ste na “barikadama”. Borite se za prava djece, majki, borili ste se i protiv srpskog fašizma…

 

Stvarno se borim, uz Božju pomoć, i nastojim tako živjeti.

Odmah nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, kada su se otvorile te mogućnosti, skupa sa svojim istomišljenicima, pokrenula sam inicijativu za osnivanje udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kako bismo se djelotvornije zauzimali za sve bitne moralne, osobne, obiteljske i narodne kršćanske tradicionalne vrijednosti, a posebno za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti, za što sam se ja, koliko sam mogla, zauzimala cijeloga svoga života, a time i za duhovnu i moralnu obnovu hrvatskoga društva, što je temelj i za demografsku i gospodarsku obnovu.

Bilo nas je pedesetak, uglavnom zdravstvenih, prosvjetnih i drugih djelatnika, pravnika i svećenika, te smo održali osnivačku skupštinu baš na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine, i mislim da smo prva udruga humanitarnog karaktera u Republici Hrvatskoj.

Mislili smo da ćemo u miru živjeti i raditi za dobro hrvatskoga naroda i svih građana države, ali zbog velikosrpskog militarizma i pretenzija na stvaranje Velike Srbije, događaji su nas sve brzo demantirali.

Velikosrpska agresija postajala je sve jača, započeli su zločini i okupacija. Bilo je sve više prognanika, te smo se, volonterskim radom, uključili u prikupljanje i pružanje pomoći narodu koji se našao u velikim potrebama.

Ratne strahote bile su sve veće. Svi, a posebno mladi Hrvati i Hrvatice, kakvih je bilo najviše, javljali su se dragovoljno i putem novačenja u vojne postrojbe, za obranu doma, svoga naroda i domovine.

Mnogi Hrvati dolaze kao dragovoljci iz svijeta u hrvatske postrojbe, pa i stranci, koji vole Hrvate.

Svi Hrvati u svijetu digli su se na noge i otvorili svoja srca da pomognu svim sredstvima svome narodu i svojoj nacionalnoj domovini. Svi zajedno uspjeli smo, hvala Bogu, jako puno, ali jedni bez drugih ne bi nikako uspjeli pobijediti okrutnoga neprijatelja.

Posebno je bilo teško nama roditeljima, čiji su sinovi bili u jugo vojsci, a ta vojska je započela sa svojim zločinima, te smo postajali očajni i u velikom strahu da nam ne bi zlorabili djecu u svoje zločinačke svrhe, protiv svoga ili bilo kojega naroda, koji je želio samo slobodu i demokraciju.

Meni su tada bila dva sina u toj jugo armiji i držali su ih zatvorene, kao i druge hrvatske vojnike, u vojarnama, tj. njihovim kasarnama.

Kako se danas sjećate Bedema ljubavi? Što je on značio?

Bedem ljubavi – Pokret majki za mir, bio je jedinstven fenomen u svijetu. Vjerojatno nikada u povijesti majke, iz najveće ljubavi, u strahu za sudbinu svoje djece, da ih neprijatelj ne bi zlorabio u zločinačke svrhe, spontano i organizirano dale su sve od sebe. Ustrajno smo molile sv. krunicu pod nazivom “Za mir i slobodu”, sa posebnim razmatranjima. Krunice su se molile po trgovima sela i gradova u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i svuda u svijetu gdje Hrvati žive. Mi u Zagrebu smo molili svaku večer na Trgu bana Josipa Jelačića, te u povorci obilazili zgradu V armijske oblasti na Krešimirovom trgu, pjevajući marijanske pjesme sa upaljenim svijećama i hrvatskim zastavama. Pisali smo pisma zapovjednicima jugo armije da nam puste sinove i pisma javnosti sa željom za mir i demokraciju.

Majke su putovale u gradove Europe da iznesu sve opasnosti u kojima se nalaze naša djeca vojnici u agresorskoj armiji. Mnogi naši sinovi su bili spašeni ili su sami pobjegli iz ralja armije jugo zvijeri i odmah se ponosno stavili na raspolaganje svojoj domovini Hrvatskoj za njezinu obranu, kao i moja tri sina.

Mi majke i očevi i dalje smo strepili, ali bili su to drukčiji osjećaji da su nam sinovi na pravednoj strani. Dobar dio njih dali su i svoje živote. Duboko suosjećam sa tugom roditelja i obitelji. Moji sinovi ostali su, hvala Bogu, živi i stoga sam Bogu toliko zahvalna da mi ništa drugo nije i ne može biti teško. O tim događajima i Bedemu ljubavi imam poseban opširniji tekst, pisan prije nekoliko godina i medijima je, po želji, na raspolaganju.

Imaju li hrvatske majke dostojno mjesto u društvu? Kako to da se za njih ne organiziraju protesti?

Ne, nemaju ni približno dostojne uvjete kakve zaslužuju i kakve bi trebale imati, s obzirom na njihove zasluge u Domovinskom ratu, a posebno s obzirom na katastrofalnu demografsku i obiteljsku situaciju u kojoj se nalazimo.

Takvo mjesto nemaju hrvatske majke, kao ni druge bitne kategorije, posebno djeca i mladi, koji se sve više iseljavaju, jer, na žalost, nemamo vlast u državi, koja bi štitila osobne i opće moralne i sve druge vrijednosti hrvatskoga naroda i države.

Kako ste podnijeli i kako podnosite “slučaj koronavirusa”?

Osobno sam u nešto starijim godinama i, sukladno tome, naravno slabijega zdravlja, ali nisam imala problema, hvala Bogu, sa korona virusom niti je imao itko od moje djece i unučadi. Držali smo se uputa nadležnih medicinskih stožera, iako osobno mislim da u cijeloj toj situaciji ima i dosta nejasnoća glede krajnjih namjera određenih centara moći, te da će biti, pored gospodarskih, dosta i psihičkih i mentalnih posljedica na ljudima zbog izolacije i odvajanja od svojih najbližih, pa i od Crkve i svetih sakramenata, te širenja straha i panike.

Žao mi je svih koji su oboljeli i umrli ili imali posljedica te hvala svima koji su se trudili olakšati poteškoće ljudima u potrebi.

Nadam se i vjerujem da će Bog sve upraviti na dobro onima koji ga ljube.

Želite još nešto dodati, poručiti?

Željela bih poručiti svima da uvijek trebamo vjerovati u Boga, moliti se i nastojati živjeti, uz Božju pomoć, po Božjim zapovijedima, te nikada ne prestajati boriti se za dobro, istinu i pravdu, ne bojati se nikoga od ljudi i ne klanjati se nikome osim Bogu i tada će Bog sigurno biti uz nas i providjet će čestite, poštene i sposobne osobe u našem narodu, koji će, uz Božju pomoć, osmisliti strategiju kako na miran način, demokratski promijeniti vlast i spasiti hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu.

Nažalost, takvih ja još ne vidim, ali budimo strpljivi, radimo i molimo se, posebno sv. krunicu, i neka nas sve blagoslovi dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, Kraljice Hrvata, Svetoga Josipa, zaštitnika Crkve, obitelji i hrvatske domovine, i našega najvećega duhovnoga velikana, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari