Jučerašnji incident u Saboru i kasniji istupi Dalija Orešković još su jednom otvorili pitanje selektivne osjetljivosti i političkog licemjerja koje se sve češće nameće kao zamjena za ozbiljnu raspravu. Dok se u Splitu promptno „vide ustaše“, u Zagrebu se prešućuju koncerti i poruke koje nose jednako teško povijesno breme. Takva dvostruka mjerila ne doprinose borbi protiv ekstremizma, nego proizvode nove podjele, relativiziraju zločine i potiču prkos, osobito među mladima, pretvarajući ideologiju u glavni politički program, piše Petar Škorić:
Dvostruka mjerila kao politički program
Od strujnog udara ljudi se obično resetiraju. No čini se da je jučerašnji „incident“ u Saboru kod Dalije Orešković proizveo još jedan ideološki kratki spoj.
Odmah nakon toga, zastupnica je iz Zagreba u Splitu uspjela „vidjeti ustaše“ na koncertu Marko Perković Thompson.
Zanimljivo, samo koji dan ranije u Zagrebu nije vidjela ništa sporno na koncertu Srpskog nacionalnog vijeća na Velesajmu, na kojem su se izvodile iste pjesme koje su se pjevale dan nakon četničke okupacije Vukovara. Večer uoči pokolja na Ovčari, na četničkom derneku slavila se „pobjeda“ s istim izvođačima i pjesmama koje su pjevale u Zagrebu 2026.
Nije li to vrijeđanje uspomena i relativizacija zločina?
Nažalost, o tome šute ti lažni moralisti i dežurni kritičari koji se inače zaklinju u osjetljivost, toleranciju i antifašizam. To nije normalno.
Zakoni postoje i moraju vrijediti jednako za sve, bez ideoloških popusta i selektivne indignacije kakva se ovakvim političkim parazitiranjem od strane lijeve oporbe posljednjih mjeseci pokušava nametnuti.
I zato se s pravom pitamo: kakvi nas to danas licemjerni političari predstavljaju i na čemu politički parazitiraju?
Ili je problem u tome što nemaju drugih tema na kojima bi bili vidljivi?
Ovo više nije nikakva borba protiv ekstremizma. Ovo je samo njegova proizvodnja. Stalnim, jednostranim i ideološki motiviranim etiketiranjem cijelih gradova, publike i svih naraštaja, ne smiruju se tenzije, već se svjesno potiču podjele, bunt i prkos, osobito među mladima.
A upravo bi političari trebali znati da se mladima ne šalju poruke optužbi, prijezira i kolektivne krivnje, nego poruke odgovornosti, utvrđivanja povijesne istine i poštovanja vrijednosti na kojima je nastala moderna Hrvatska: Domovinskog rata, obrane slobode i državne samostalnosti, kao i žrtve brojnih naraštaja koji su sanjali Hrvatsku i podnosili žrtvu za njenu slobodu i državnu samostalnost.
Jer, budimo potpuno iskreni – kada bi nestale stalne, jednostrane i ideološki motivirane optužbe, nestao bi i velik dio razloga zbog kojeg mladi ljudi prkose upravo takvim neprimjerenim istupima.
Ne iz mržnje ili simpatija prema propalim režimima, nego iz otpora nepravdi, dvostrukim mjerilima i stalnom nametanju kolektivne krivnje i fašizacije.
Nažalost, ovakvi istupi nisu slučajni, već su oni dio obrasca političkog preživljavanja na lijevom političkom spektru. Najgrlatiji redovito završavaju sigurno zbrinuti na listama SDP-a.
Prema prokušanom obrascu Dalija sve čini kako bi na listi SDP-a osigurala i sljedeći mandat. Tako je radio Krešo Beljak i Anka Mrak-Taritaš, a na posljednjim izborima i Marijana Puljak i drugi koji za SDP obavljaju prljave ideološke poslove, jer što su glasniji i radikalniji, to su poželjniji i sigurniji.
Zato na svojim listama sve rjeđe ima mjesta za istinske hrvatske ljevičare, one koji bi se bavili socijalnim pitanjima, radnicima, mladima i budućnošću, jer prostor zauzimaju oni koji odrađuju prljave ideološke obračune, bez ikakvog stvarnog doprinosa društvu.
Zato, Dalija – ne boj se.
SDP će to sigurno prepoznati i nagraditi.
A na kraju, kako to život često ironično posloži –
karma koja zna biti i trofazna.
Pa kad već udara, zna pogoditi baš ondje gdje se godinama proizvodi politička buka.
Petar Škorić