Pratite nas

Analiza

Europski izbori u svibnju posljednja prilika za spas Europe

Objavljeno

na

Lijevi, liberalni, desno-centristički i općenito srednjostrujaški mediji i političari diljem Europe vole histerizirati i plašiti svoje birače ‘naletom ekstremne desnice’.

Prema njima, Europi tako prijete ekstremni desničari, populisti, rasisti, fašisti, nacisti, islamofobi i mrzitelji svake tolerancije i svakoga napretka. Ozbiljni analitičari pritom su svjesni kako su navedene etikete u 99 posto slučajeva lažne i služe kao jeftino sredstvo političke diskvalifikacije.

Kao što u više nego izvrsnoj knjizi Čudna smrt Europe piše njezin autor Douglas Murray: ‘(…) Svatko tko drugoga kritizira kao rasista ili nacista na neki je način uzdignut na položaj sudca i porote kao antirasist i antinacist. (…) Pokazalo se politički korisnim nazivati fašistima one koji uopće nisu bili fašisti, baš kao što se pokazalo politički korisnim rasistima nazvati one koji nisu bili rasisti.

U oba je slučaja bilo dopušteno te pojmove upotrebljavati na najširi mogući način. U oba bi slučaja svatko optužen za ta zla nesumnjivo platio veliku političku i društvenu cijenu. Ipak, nepravedno optuživanje ljudi za ta zla nije uzrokovalo nikakvu društvenu ni političku osudu. Iznošenje takvih optužaba nije moglo donijeti nikakvu štetu, samo političke i osobne koristi’ (D. Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 250., 251.-252.)

Jačanje desnice – politički realitet velikoga dijela Europe

Neovisno o navedenim ideološkim etiketarima, jačanje desnih, euroskeptičnih, tzv. populističkih i antiestablishmentskih stranaka i pokreta nesumnjivo predstavlja politički realitet velikoga dijela Europe. Antiimigrantski političar Geert Wilders vodi Stranku za slobodu, drugu po snazi stranku u Nizozemskoj, u državi koju se smatra liberalnim i multikulturalnim rajem Europe.

Nacionalna fronta, odnosno odnedavno Nacionalno okupljanje Marine le Pen druga je po snazi stranka u Francuskoj, a njezini se političari smatraju velikim kritičarima Bruxellesa i protivnicima masovnih migracija. Protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku na posljednjim je parlamentarnim izborima u Njemačkoj izbila na treće mjesto, a prema najnovijim anketama nalazi se na drugome mjestu.

Umjereno desna Narodna stranka Austrije na čelu sa Sebastijanom Kurzom odnijela je pobjedu na posljednjim parlamentarnim izborima u Austriji, a vlast obnaša u koaliciji s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea.

Izbori u Italiji doveli su do potpunoga potopa ljevice i centra, a danas je u toj državi nedvojbeno najjača stranka Liga koju predvodi Matteo Salvini. Salvini ima odlične odnose s još jednim desničarskim političarom, mađarskim premijerom Viktorom Orbánom kojega se smatra rodonačelnikom antiimigrantske i suverenističke politike.

Osim s Orbánom, Salvini želi graditi dobre odnose i s poljskom strankom Pravo i Pravda pa je nakon nedavnog sastanka s predsjednikom te stranke Jarosławom Kaczyńskim izjavio da bi talijanski i poljski suverenisti trebali pokrenuti ‘europsko proljeće’ kako bi se zajedničkim snagama suprotstavili utjecaju njemačkih i francuskih mainstream stranaka na izborima za Europski parlament.

U Češkoj je na čelu vlade milijarder slovačkoga porijekla Andrej Babiš, kojega se ne bi moglo označiti kao tvrdoga nacionalista, no kao i predsjednik Češke Miloš Zeman zauzima protuimigrantska stajališta. Relativni pobjednik prošlogodišnjih izbora u Sloveniji bio je desno orijentirani Janez Janša, a Švedski su demokrati u Švedskoj – danas vjerojatno najvećemu multikulti eksperimentu u Europi – zabilježili do sada rekordni rezultat s osvojenih gotovo 18 posto glasova.

Uzroci jačanja desnih stranaka brojni su, a mi ćemo istaknuti najvažnije. Za početak treba jasno reći da je većina srednjostrujaških stranaka danas u Europi, bile one lijevoga, liberalnog ili desnoga predznaka, u bitnim pitanjima slična kao jaje jajetu.

Tzv. mainstream tako je posve suglasan oko tzv. Istanbulske konvencije i identitetskoga intervencionizma koji se provodi na području antropologije, mainstream neovisno o navodnome stranačkom predznaku podjednako sudjeluje u osporavanju svih tradicionalnih europskih i nacionalnih vrijednosti te njihovu negiranju do granica samomržnje (primjerice, bivši švedski premijer Fredrik Reinfeldt je 2006., braneći migracije, rekao da je ‘samo barbarstvo istinsko švedsko, a svaki je daljnji razvoj došao izvana’), mainstream bez ikakve zadrške prihvaća tzv. Marakešku deklaraciju, a shvaćanje politike kao pseudopoduzetništva, gdje proklamirana ideologija služi isključivo kao poligon za dolazak na vlast (lijeve stranke gotovo nemaju veze s radništvom, a demokršćanske još manje s kršćanstvom) odlika je čitavoga političkog establishmenta danas u Europi.

Snažnije nego ikada politički mainstream danas u Europi obilježava tiranija političke korektnosti. Iako navodno živimo u ‘najboljem od svih svjetova’, u kojemu postoji neograničena sloboda govora, određene su teme u zapadnim državama tabuizirane i zabranjene jer njihovo otvaranje za sobom automatski povlači pravne sankcije, javnu demonizaciju i gubitak egzistencije.

Gotovo u svim europskim državama s većim brojem migranata ankete jasno ukazuju na činjenicu da se većina domicilnog stanovništva protivi tim migracijama. Vladajući mainstream na tu statistiku reagira optužbom o neznanju i nedovoljnom poznavanju kulture i običaja migranta. Činjenica je, međutim, da se broj onih koji se protive doseljavanju neeuropskoga stanovništva povećava sa svakim novim priljevom migranata.

Domicilno stanovništvo očito nakon boljega upoznavanja kulture i običaja migranata još manje želi njihov dolazak. To srednjostrujaške stranke ne zanima pa i dalje pozivaju migrante da dođu u Europu. Stavovi većine ljudi za njih su jednostavno neprihvatljivi.

Prikrivanje masovnih silovanja

Do kuda ide tiranija političke korektnosti, najbolje svjedoči činjenica da su u nekim državama poput Velike Britanije, Cudna smrt EuropeFrancuske, Švedske, Njemačke ili Nizozemske političari, mediji, državno odvjetništvo i policija zajedno sudjelovali u prikrivanju slučajeva masovnih grupnih silovanja žena i djece, koje su počinili migranti.

Jedan od poznatijih slučajeva imamo u Velikoj Britaniji gdje su organizirane bande muslimanskih muškaraca sjevernoafričkog i pakistanskog podrijetla mamile nerijetko maloljetne djevojčice.

Kad je laburistička članica Parlamenta Ann Cryer načela temu silovanja maloljetnih djevojčica u njezinu izbornom okrugu, odmah je zaradila etiketu ‘islamofoba’ i ‘rasista’, a zbog prijetnji morala je dobiti i policijsku zaštitu. O masovnim je silovanjima kasnije snimljen i film, a samo je službena istraga o zlostavljanju u gradu Rotherhamu u razdoblju od 1997. do 2014. otkrila seksualnu eksploataciju najmanje 1400 djece.

Sve su žrtve bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, od kojih je najmlađa žrtva imala samo 11 godina. Gotovi svi su počinitelji bili pakistanskoga porijekla, a lokalna policija nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za ‘rasizam’. (D. Murray, Čudna smrt Europe, str. 60.- 61.).

Povijest Europe, na žalost, povijest je međusobnih krvavih ratova između država i naroda koje su povezivali srodna kultura, vjera, običaji i tradicija.

No iz te činjenice, iz činjenice da ni narodi koje ne dijele civilizacijske razlike nisu živjeli u miru, mainstream političari u Europi nisu naučili ništa pa i danas – nakon što su masovne migracije neke dijelove Europe promijenile do neprepoznatljivosti (četvrti brojnih gradova u Europi nalikuju na Bliski istok, a u neke od njih uskoro ne će moći ući niti policija) – migrante i dalje pozivaju da dođu u njihove države, iako se tomu domicilno stanovništvo pretežito protivi i iako je jasno da se time stvaraju pretpostavke za sutrašnje sukobe civilizacija na europskom tlu.

Do kuda ide maloumnost politike, danas prevladavajućega liberalnog establishmenta, najbolje oslikava činjenica da većina migranata uopće ne dijeli liberalne vrijednosti i stavove svojih vabitelja. I nakon godina i desetljeća provedenih u Europi, doseljenici, koji su mahom muslimanske vjeroispovijesti, žene tretiraju kao bića drugoga reda i zalažu se za oštre kazne za homoseksualce (pa i za najstrožu smrtnu kaznu).

No, ove činjenice, kao i spomenuti rast silovanja koji korespondira s masovnim doseljavanjem migranata, ne brine mnogo tzv. liberale, ali niti feministice i homoseksualce, pa tako feminističke i homoseksualne udruge pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu i žele im najsrdačniju dobrodošlicu.

Naravno, imamo i iznimke, pa je tako nizozemski političar Pim Fortuyin, deklarirani homoseksualac i libertarijanac, 2002. ubijen od strane ultraljevičarskog aktivista jer je na valu kritike islamizacije nizozemske kulture stranka koju je osnovao snažno rasla pred izbore koje na kraju nije dočekao.

Kako bilo, tzv. liberali svojom maloumnom politikom podupiranja masovnih migracija zapravo kopaju sami sebi grob jer će sutra, kad „velika zamjena stanovništva“ bude provedena (što će se, naravno, odraziti na rezultate izbora), doći u pitanje ne samo ostatci ostataka europske kršćanske kulture i tradicije, nego i nazovi-vrijednosti koje oni sami promiču.

Već danas kritizirati islam u mnogim je europskim državama s većim brojem muslimana postalo vrlo opasno: neki su već zbog toga platili glavom (npr. nizozemski redatelj Theo van Gogh), a nekolicina njih životima u sigurnim kućama. O terorističkim napadima da ne govorimo. Činjenica da je Europa bila spremna primiti milijune muslimanskih migranata posljednjih godina, ali da se boji primiti pakistansku kršćanku Asiu Bibi (gdje je u njezinu slučaju papa Franjo?) ponajbolje govori u što se pretvorio nekada kršćanski Stari kontinent.

Populisti govore ono što populus (narod) misli

Odnos prema migracijama jedan je od ključnih uzroka jačanja desnih i populističkih stranaka u Europi. Naime, takve stranke za razliku od spomenutih mainstream stranaka – koje otvoreno preziru mišljenje većine ljudi – jasno ističu opasnosti masovnih i nekontroliranih migracija i zapravo samo artikuliraju ono što većina ljudi misli.

U tom smislu ispravno ih je nazivati populistima jer govore ono što populus (narod) misli. Mainstream ih, dakako, naziva populistima u pejorativnom smislu, a časti ih i brojnim drugim uvodno spomenutim epitetima.

Nevolja za mainstream je, međutim, u tomu što su se sva predviđanja koja su o mogućim posljedicama migracija davali ‘rasisti’ i ‘fašisti’, na kraju pokazala ispravnima. Uzmimo dva primjera. Prvi je primjer Enocha Powella, britanskoga konzervativnog zastupnika koji je 1968. upozorio na kulturološke, identitetske i demografske posljedice masovne migracije za Veliku Britaniju i Europu.

Iako se Powellova predviđanja danas čine kamilicom u odnosu na ono što gledamo posljednjih godina, Powell je politički pokopan nakon svoga govora 1968., zbog sljedeće rečenice u kojoj je citirao rimskog pjesnika Vergilija: ‘Kada gledam budućnost, pun sam mračnih previđanja poput rimskog pjesnika kao da vidim Tiber pjeneći se gustom krvlju’.

Drugi je primjer francuskog književnika Jeana Raspaila koji je 1973. u romanu Kamp svetaca profetski predvidio do čega će dovesti masovne migracije u Europu. I Powell i Raspail u svoje su vrijeme bili etiketirani za ‘rasizam’. Masovnost migracija danas je daleko snažnija od najcrnjih predviđanja spomenute dvojice koji su zbog svojih predviđanja tada zaradili etiketu ‘rasista’ i bili predmetom sustavne medijske demonizacije.

Srednjoistočna Europa, za razliku od zapadne, zbog desetljeća života u komunističkome sustavu bila je izuzeta od masovnih migracija. Očito poučene iskustvom zapadnih država, države srednjoistočne Europe, pri čemu posebno mislimo na države Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) i danas se protive masovnim migracijama i nametanju kvota koje Bruxelles želi nametnuti za primanje izbjeglica i migranata.

Zbog toga su, naravno, na meti Bruxellesa, grada koji ne može osigurati sigurnost svojih građana (teroristički napad 22. ožujka 2016.), ali se iz njega države srednjoistočne Europe pozivaju na red kako bi valjda i u njima za trideset ili četrdeset godina vladao nered.

Uz odnos prema masovnim i nekontroliranim migracijama (takve su migracije problem, a one prirodne i kontrolirane konstanta su svjetske povijesti), tj. odnos prema multikulti eksperimentu taljenja naroda, druga točka prijepora između stranaka danas u Europi je odnos prema tome kako treba urediti i razvijati Europsku uniju.

S jedne strane imamo federaliste/unioniste/globaliste, a s druge strane suvereniste. Prvu skupinu predvode Njemačka i Francuska, na čelu s kancelaricom Angelom Merkel i predsjednikom Emmanuelom Macronom, a drugu stranu dominantno države Višegradske skupine.

Orban: Razotkrili smo ih pa su, prirodno, ljuti

Globalistička struja zalaže se za masovne migracije u EU, bori se protiv „glupih populista“ i nacionalista, a Europu u budućnosti vidi kao super-državu (projekt stvaranja Sjedinjenih Europskih Država) u kojoj bi došlo do daljnje desuverenizacije nacionalnih država. U globalističkim utopističkim planovima nacionalne države su problem i zato ih treba ukinuti ili im posve umanjiti ulogu i važnost.

U tom projektu dominantnu ulogu ima Njemačka koja je praktički već danas EU pretvorila u instrument svoje političke i ekonomske moći. Ujedinjena Europa pod njemačkom kontrolom bila je vizija strasnoga germanofila (rodom Šveđanina) Friedricha Ratzela, utemeljitelja geopolitike kao discipline, ali i njemačkoga kancelara Bethmana Holwega koji je sanjao ‘Mittel Europu’, tj. srednju Europu kao gospodarsku i carinsku uniju u kojoj bi vladala Njemačka.

U federalističkom projektu stvaranja europske države, unatoč nastojanjima Macrona da se nametne kao predvodnik, Francuska ima sekundarnu ulogu. Ona je Njemačkoj potrebna zbog pozicije u Vijeću sigurnosti i zbog statusa nuklearne sile, no budućnost EU-a Berlin vidi kao budućnost Četvrtoga Reicha, ovoga puta stvorenog bez oružja i sile. Nije Velika Britanija, koja se prije Brexita zalagala za vraćanje dijela ovlasti s Bruxellesa na nacionalne države, tek tako odlučila izići iz EU-a. Svako jačanje Njemačke u povijesti izazivalo je reakciju Londona.

Suverenisti i EU kao zajednica suverenih i ravnopravnih država

S druge strane (geo)političkoga i ideološkoga spektra imamo države Višegradske skupine, a od nedavno i Italiju. Ove se političke snage nazivaju suverenistima. Kao pravni pojam suverenitet znači obilježje državne vlasti ‘po kojem u svakoj državi postoji i mora postojati najviša, nedjeljiva i apsolutna vlast koja nije podložna ničijoj kontroli’ (Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2007., str. 1572.).

Koncept suverenih država nastao je 1648. na Vestfalskome mirovnom kongresu. Taj međunarodni poredak podrazumijeva podjelu svijeta između suverenih teritorijalnih jedinica (država), iznad kojih nema nikakvoga naddržavnog autoriteta.

Prihvaća se inherentna ravnopravnost suverenih država bez obzira na njihovu moć ili unutarnji sustav. Vestfalskim mirom država je potvrđena kao osnovna jedinica europskoga poretka, a tada se uvode i termini kao što su ‘državni razlog’ i ‘nacionalni interes’.

Jasno je da je koncepcija suverenosti koja je obilježavala vestfalski sustav međunarodnih odnosa do danas doživjela brojne promjene. Već i činjenica da su članice EU-a dio svoje suverenosti prenijele na Bruxelles, pokazuje da danas ne možemo govoriti o suverenosti u ‘klasičnome’ smislu riječi. Suverenisti se danas zapravo bore za što veću autonomiju unutar EU-a.

Protive se pretvaranju EU-a u superdržavu, što bi podrazumijevalo daljnje smanjivanje suverenosti nacionalnih država, i na EU gledaju kao na zajednicu suverenih i ravnopravnih nacionalnih država. Kritičari politike modernih suverenista ističu da je nemoguće istodobno biti suverenist i zalagati se za članstvo u EU, no ovdje je kod suverenista posve očito riječ o pragmatičnom prihvaćanju stanja takvim kakvo jest i o odbijanju politike lajanja na mjesec.

Suverenističke opcije često se povezuje sa zalaganjem za kršćanski identitet Europe. Iako je Europa danas, a to posebno vrijedi za njezin zapad, kršćanstvo izbacila iz svoga javnog života, upravo je ono dominantno formiralo Europu i njezin identitet. Kao što piše Jordan Peterson, ‘Kršćanstvo je postiglo gotovo nemoguće.

Kršćanski nauk uzdigao je dušu pojedinca stavljajući roba, gospodara, obična čovjeka i plemića na istu metafizičku razinu, učinivši ih ravnopravnima pred Bogom i zakonom. Kršćanstvo je naglašavalo da je čak i kralj tek jedan od mnogih.

Da bi uspjelo zaživjeti nešto što se tako snažno protivilo svim evidentnim dokazima, trebalo je radikalno umanjiti značenje ideje da su svjetovna moć i slava pokazatelji posebne Božje milosti. To je dijelom postignuto zahvaljujući neobičnoj kršćanskoj tvrdnji da se spasenje ne može zadobiti ni trudom ni zaslugama, tj. ‘djelima’.

Kakva mu god bila ograničenja, razvoj ovakva nauka spriječio je da kralj, aristokrat i bogati trgovac nameću svoj moral narodu. Posljedično, metafizički koncept o urođenoj transcendentnoj vrijednosti svake duše postao je temeljnom pretpostavkom zapadnoga zakona i društva, iako su šanse za to bile ravne nuli’. (J. Peterson, 12 pravila za život, Verbum, 2018., str. 202.)

Dijagnoza današnje Europe i Zapada u odnosu prema kršćanstvu poražavajuća je. Kršćanstvo, kao okosnica europskoga identiteta, ne samo da je uklonjeno iz javnog života (čin kopanja groba samome sebi), nego je zapadni i europski tzv. mainstream otvoreno protukatolički. Kao što konstatira Zoran Vukman: „Elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski.

Karakter Zapada potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati ispraznice kako ‘pripadamo Zapadu’, ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari.“ (Zoran Vukman, Bogoubojstvo zapada, 2016., str. 218.).

Viktor Orbán prošle je godine upozorio da su političari u Berlinu, Parizu i Bruxellesu ‘izvor opasnosti’ jer su vlastite zemlje pretvorili u useljeničke države čime su otvorile vrata propasti kršćanstva i širenju islama. Za Orbána kršćanstvo je ‘posljednja nada Europe’.

Tijekom proslave mađarske revolucije 15. ožujka ove godine mađarski je državnik istaknuo kako ćemo ‘ako ne zaštitimo svoju kršćansku kulturu, izgubiti Europu, ona više ne će pripadati Europljanima’. Europljani mogu biti sretni samo ako mogu odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti svoje nacije, a ideal slobode ima svoje temelje ‘u kršćanstvu jer su svi ljudi i nacije jednake pred Bogom.’

Razlike između dvaju političkih polova u Europi, globalističkoga i suverenističkoga, sve su izraženije i veće, a europski izbori koji su pred nama (23. – 26. svibnja), na kojima se predviđa rekordan broj mandata desnih političkih opcija, možda su i posljednja šansa za Europu u cjelini da očuva svoj identitet. Još pet godina kontinuiteta dosadašnje destruktivne i sulude politike, značilo bi i definitivnu smrt Europe kakvu smo poznavali.

Srednjoistočna Europa još uvijek ima izglede očuvati svoj identitet, a je li si zapadna već potpisala osmrtnicu (neki dijelovi zapadne Europe, o čemu, dakako, ne možemo ništa čuti ni u hrvatskim medijima, više nemaju nikakve veze s europskom kulturom i običajima) teško je procijeniti. Predviđanja nisu optimistična.

Zapadna Europa odrekla se je kršćanstva, no useljenici, uglavnom ljudi s čvrsto definiranim muslimanskim religijskim identitetom, svoje se vjere ne će odreći. Prema anketi Ipsosa, koju je 4. veljače objavio časopis L’Obs, 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima. Govore li nam podatci o Francuskoj, ‘najstarijoj kćeri Katoličke crkve’, nešto?

Smjer koji će odabrati Hrvatska – zemlja koja je u prošlosti krvavo okusila sukobe civilizacija – globalistički ili suverenistički – značit će i odabir njezine budućnosti. No o tomu više u zasebnom prilogu.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Krešimir Ćosić: Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995.?

Objavljeno

na

Objavio

Ignoriranje povijesnih činjenica pridonosi urušavanju povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija, a sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u BiH

Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995.

Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana.

Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona.

U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.

Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.

Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.

Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.

Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu.

Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!

Brutalni napad na predsjednicu RH, ljeto 2019.

Danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.

Tom prilikom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavljuje: “…nije Bosna i Hercegovina nestabilna, nego Kolinda Grabar-Kitarović, ona iznosi brutalne neistine, riječ je o podvalama, želi se inscenirati nešto što bi narušilo ugled naše države…”

Nadalje, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nastavlja: “…riječ je o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma, neka se predsjednica Republike Hrvatske pozabavi rastućom radikalizacijom i militantnim neofašističkim pokretima u svojoj zemlji…” SDP BiH: “…neprihvatljiva je i zapravo bezobrazna izjava predsjednice susjedne zemlje koja falsificira činjenice…” SDA: “…zlonamjerne optužbe koje je iznijela predsjednica Republike predstavljaju izraz njene sve izraženije islamofobne politike prema BiH i Bošnjacima, koja se temelji na ideji etničke i vjerske supremacije i ima elemente fašizma, a u Hrvatskoj se tolerira rast militantnih ustaških i neonacističkih pokreta, koji slave NDH i ratne zločince…”

U međuvremenu, napisi Jerusalem Posta da je Hrvatska predsjednica u Izraelu optuživala susjednu BiH pokazali su se netočnim! No, sudeći prema društvenim mrežama, zakotrljala se nova lavina netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, kako unutar BiH, tako i između RH i BiH. I nakon svega hrvatska predsjednica RH ističe: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH.

U posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni. Trebali bismo, međutim, razgovarati o suradnji, kako možemo jedni drugima pomoći u rješavanju problema. Hrvatska je tu i ostaje spremna pomoći svakoj susjednoj državi uključujući i BiH u procesu reformi, kako bi što prije postali članicom EU”, kazala je predsjednica.

“Medijski rat priopćenjima i izjavama na osnovi poluinformacija, jasno oslikava političku stvarnost koju svakodnevno proživljavamo u Bosni i Hercegovini. Političko Sarajevo i cjelokupno vodstvo bošnjačkih političkih predstavnika, zadnjim orkestriranim i usmjerenim napadima obrušenim na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne libi se napasti izmišljenim izjavama i dužnosnike susjedne nam i prijateljske Republike Hrvatske”, navodi se u reagiranju Hrvatskog narodnog sabora BiH.

“Bošnjaci ovakvim pristupom nastoje se obračunati s Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH, koristeći sve alate političkog i medijskog utjecaja, pri pokušaju oduzimanja svih političkih prava konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Evidentna nervoza i medijska histerija koja dolazi iz kuhinje političkog Sarajeva jasno nam govori kako su izmjene Izbornog zakona za koje su zalažu iz Hrvatskog narodnog sabora neizbježan dio europske BiH”, navodi se u očitovanju HNS-a BiH.

Nekontrolirane i agresivne izjave predstavljaju sigurnosni problem.

I, na kraju, na jednom od svojih zadnjih obilazaka Afganistana kao član NATO-ova parlamentarnog izaslanstva, analizirajući afganistansku sigurnosnu scenu, pripremio sam jednu studiju o utjecaju nekontroliranih izjava i pretjeranih emocija u javnom prostoru na globalnu sigurnost, čiji su pojedini dijelovi kasnije objavljeni u formi članaka u uglednim međunarodnim časopisima US-China Journal for Public Administration, kao i Journal of Cyber Psychology, Behavior and Social Network.

Nažalost, snažne i pretjerane emocije i poruke u javnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje dolaze iz službenog Sarajeva omogućuju bolji i dublji uvid u političku i sigurnosnu situaciju u toj državi.

Takve nekontrolirane i agresivne izjave mogu imati za posljedicu daljnju radikalizaciju političkog i medijskog prostora u susjednoj nam državi prijeteći miru, sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji. Toksična snaga snažnih negativnih emocija koja tamo danas dominira upozorava na dramatičnost sigurnosne i političke scene koja nastaje kao rezultat nekontroliranih izjava i emocija pojedinih političara u javnom prostoru susjedne i prijateljske BiH.

Ovakav rat riječima i izjavama rezultat je dubokog nepovjerenja koje produbljuje sadašnju političku krizu te izaziva strah, ljutnju, razočaranje i frustracije među običnim ljudima. Snažne i zapaljive negativne emocije pojačavaju ekstremne političke stavove, nažalost pridonose daljnjoj radikalizaciji političke scene, što sve skupa predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

Zbog toga danas zaboravljajnje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija.

Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Krešimir Ćosić / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Objavio

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati