Pratite nas

Analiza

Europski izbori u svibnju posljednja prilika za spas Europe

Objavljeno

na

Lijevi, liberalni, desno-centristički i općenito srednjostrujaški mediji i političari diljem Europe vole histerizirati i plašiti svoje birače ‘naletom ekstremne desnice’.

Prema njima, Europi tako prijete ekstremni desničari, populisti, rasisti, fašisti, nacisti, islamofobi i mrzitelji svake tolerancije i svakoga napretka. Ozbiljni analitičari pritom su svjesni kako su navedene etikete u 99 posto slučajeva lažne i služe kao jeftino sredstvo političke diskvalifikacije.

Kao što u više nego izvrsnoj knjizi Čudna smrt Europe piše njezin autor Douglas Murray: ‘(…) Svatko tko drugoga kritizira kao rasista ili nacista na neki je način uzdignut na položaj sudca i porote kao antirasist i antinacist. (…) Pokazalo se politički korisnim nazivati fašistima one koji uopće nisu bili fašisti, baš kao što se pokazalo politički korisnim rasistima nazvati one koji nisu bili rasisti.

U oba je slučaja bilo dopušteno te pojmove upotrebljavati na najširi mogući način. U oba bi slučaja svatko optužen za ta zla nesumnjivo platio veliku političku i društvenu cijenu. Ipak, nepravedno optuživanje ljudi za ta zla nije uzrokovalo nikakvu društvenu ni političku osudu. Iznošenje takvih optužaba nije moglo donijeti nikakvu štetu, samo političke i osobne koristi’ (D. Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 250., 251.-252.)

Jačanje desnice – politički realitet velikoga dijela Europe

Neovisno o navedenim ideološkim etiketarima, jačanje desnih, euroskeptičnih, tzv. populističkih i antiestablishmentskih stranaka i pokreta nesumnjivo predstavlja politički realitet velikoga dijela Europe. Antiimigrantski političar Geert Wilders vodi Stranku za slobodu, drugu po snazi stranku u Nizozemskoj, u državi koju se smatra liberalnim i multikulturalnim rajem Europe.

Nacionalna fronta, odnosno odnedavno Nacionalno okupljanje Marine le Pen druga je po snazi stranka u Francuskoj, a njezini se političari smatraju velikim kritičarima Bruxellesa i protivnicima masovnih migracija. Protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku na posljednjim je parlamentarnim izborima u Njemačkoj izbila na treće mjesto, a prema najnovijim anketama nalazi se na drugome mjestu.

Umjereno desna Narodna stranka Austrije na čelu sa Sebastijanom Kurzom odnijela je pobjedu na posljednjim parlamentarnim izborima u Austriji, a vlast obnaša u koaliciji s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea.

Izbori u Italiji doveli su do potpunoga potopa ljevice i centra, a danas je u toj državi nedvojbeno najjača stranka Liga koju predvodi Matteo Salvini. Salvini ima odlične odnose s još jednim desničarskim političarom, mađarskim premijerom Viktorom Orbánom kojega se smatra rodonačelnikom antiimigrantske i suverenističke politike.

Osim s Orbánom, Salvini želi graditi dobre odnose i s poljskom strankom Pravo i Pravda pa je nakon nedavnog sastanka s predsjednikom te stranke Jarosławom Kaczyńskim izjavio da bi talijanski i poljski suverenisti trebali pokrenuti ‘europsko proljeće’ kako bi se zajedničkim snagama suprotstavili utjecaju njemačkih i francuskih mainstream stranaka na izborima za Europski parlament.

U Češkoj je na čelu vlade milijarder slovačkoga porijekla Andrej Babiš, kojega se ne bi moglo označiti kao tvrdoga nacionalista, no kao i predsjednik Češke Miloš Zeman zauzima protuimigrantska stajališta. Relativni pobjednik prošlogodišnjih izbora u Sloveniji bio je desno orijentirani Janez Janša, a Švedski su demokrati u Švedskoj – danas vjerojatno najvećemu multikulti eksperimentu u Europi – zabilježili do sada rekordni rezultat s osvojenih gotovo 18 posto glasova.

Uzroci jačanja desnih stranaka brojni su, a mi ćemo istaknuti najvažnije. Za početak treba jasno reći da je većina srednjostrujaških stranaka danas u Europi, bile one lijevoga, liberalnog ili desnoga predznaka, u bitnim pitanjima slična kao jaje jajetu.

Tzv. mainstream tako je posve suglasan oko tzv. Istanbulske konvencije i identitetskoga intervencionizma koji se provodi na području antropologije, mainstream neovisno o navodnome stranačkom predznaku podjednako sudjeluje u osporavanju svih tradicionalnih europskih i nacionalnih vrijednosti te njihovu negiranju do granica samomržnje (primjerice, bivši švedski premijer Fredrik Reinfeldt je 2006., braneći migracije, rekao da je ‘samo barbarstvo istinsko švedsko, a svaki je daljnji razvoj došao izvana’), mainstream bez ikakve zadrške prihvaća tzv. Marakešku deklaraciju, a shvaćanje politike kao pseudopoduzetništva, gdje proklamirana ideologija služi isključivo kao poligon za dolazak na vlast (lijeve stranke gotovo nemaju veze s radništvom, a demokršćanske još manje s kršćanstvom) odlika je čitavoga političkog establishmenta danas u Europi.

Snažnije nego ikada politički mainstream danas u Europi obilježava tiranija političke korektnosti. Iako navodno živimo u ‘najboljem od svih svjetova’, u kojemu postoji neograničena sloboda govora, određene su teme u zapadnim državama tabuizirane i zabranjene jer njihovo otvaranje za sobom automatski povlači pravne sankcije, javnu demonizaciju i gubitak egzistencije.

Gotovo u svim europskim državama s većim brojem migranata ankete jasno ukazuju na činjenicu da se većina domicilnog stanovništva protivi tim migracijama. Vladajući mainstream na tu statistiku reagira optužbom o neznanju i nedovoljnom poznavanju kulture i običaja migranta. Činjenica je, međutim, da se broj onih koji se protive doseljavanju neeuropskoga stanovništva povećava sa svakim novim priljevom migranata.

Domicilno stanovništvo očito nakon boljega upoznavanja kulture i običaja migranata još manje želi njihov dolazak. To srednjostrujaške stranke ne zanima pa i dalje pozivaju migrante da dođu u Europu. Stavovi većine ljudi za njih su jednostavno neprihvatljivi.

Prikrivanje masovnih silovanja

Do kuda ide tiranija političke korektnosti, najbolje svjedoči činjenica da su u nekim državama poput Velike Britanije, Cudna smrt EuropeFrancuske, Švedske, Njemačke ili Nizozemske političari, mediji, državno odvjetništvo i policija zajedno sudjelovali u prikrivanju slučajeva masovnih grupnih silovanja žena i djece, koje su počinili migranti.

Jedan od poznatijih slučajeva imamo u Velikoj Britaniji gdje su organizirane bande muslimanskih muškaraca sjevernoafričkog i pakistanskog podrijetla mamile nerijetko maloljetne djevojčice.

Kad je laburistička članica Parlamenta Ann Cryer načela temu silovanja maloljetnih djevojčica u njezinu izbornom okrugu, odmah je zaradila etiketu ‘islamofoba’ i ‘rasista’, a zbog prijetnji morala je dobiti i policijsku zaštitu. O masovnim je silovanjima kasnije snimljen i film, a samo je službena istraga o zlostavljanju u gradu Rotherhamu u razdoblju od 1997. do 2014. otkrila seksualnu eksploataciju najmanje 1400 djece.

Sve su žrtve bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, od kojih je najmlađa žrtva imala samo 11 godina. Gotovi svi su počinitelji bili pakistanskoga porijekla, a lokalna policija nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za ‘rasizam’. (D. Murray, Čudna smrt Europe, str. 60.- 61.).

Povijest Europe, na žalost, povijest je međusobnih krvavih ratova između država i naroda koje su povezivali srodna kultura, vjera, običaji i tradicija.

No iz te činjenice, iz činjenice da ni narodi koje ne dijele civilizacijske razlike nisu živjeli u miru, mainstream političari u Europi nisu naučili ništa pa i danas – nakon što su masovne migracije neke dijelove Europe promijenile do neprepoznatljivosti (četvrti brojnih gradova u Europi nalikuju na Bliski istok, a u neke od njih uskoro ne će moći ući niti policija) – migrante i dalje pozivaju da dođu u njihove države, iako se tomu domicilno stanovništvo pretežito protivi i iako je jasno da se time stvaraju pretpostavke za sutrašnje sukobe civilizacija na europskom tlu.

Do kuda ide maloumnost politike, danas prevladavajućega liberalnog establishmenta, najbolje oslikava činjenica da većina migranata uopće ne dijeli liberalne vrijednosti i stavove svojih vabitelja. I nakon godina i desetljeća provedenih u Europi, doseljenici, koji su mahom muslimanske vjeroispovijesti, žene tretiraju kao bića drugoga reda i zalažu se za oštre kazne za homoseksualce (pa i za najstrožu smrtnu kaznu).

No, ove činjenice, kao i spomenuti rast silovanja koji korespondira s masovnim doseljavanjem migranata, ne brine mnogo tzv. liberale, ali niti feministice i homoseksualce, pa tako feminističke i homoseksualne udruge pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu i žele im najsrdačniju dobrodošlicu.

Naravno, imamo i iznimke, pa je tako nizozemski političar Pim Fortuyin, deklarirani homoseksualac i libertarijanac, 2002. ubijen od strane ultraljevičarskog aktivista jer je na valu kritike islamizacije nizozemske kulture stranka koju je osnovao snažno rasla pred izbore koje na kraju nije dočekao.

Kako bilo, tzv. liberali svojom maloumnom politikom podupiranja masovnih migracija zapravo kopaju sami sebi grob jer će sutra, kad „velika zamjena stanovništva“ bude provedena (što će se, naravno, odraziti na rezultate izbora), doći u pitanje ne samo ostatci ostataka europske kršćanske kulture i tradicije, nego i nazovi-vrijednosti koje oni sami promiču.

Već danas kritizirati islam u mnogim je europskim državama s većim brojem muslimana postalo vrlo opasno: neki su već zbog toga platili glavom (npr. nizozemski redatelj Theo van Gogh), a nekolicina njih životima u sigurnim kućama. O terorističkim napadima da ne govorimo. Činjenica da je Europa bila spremna primiti milijune muslimanskih migranata posljednjih godina, ali da se boji primiti pakistansku kršćanku Asiu Bibi (gdje je u njezinu slučaju papa Franjo?) ponajbolje govori u što se pretvorio nekada kršćanski Stari kontinent.

Populisti govore ono što populus (narod) misli

Odnos prema migracijama jedan je od ključnih uzroka jačanja desnih i populističkih stranaka u Europi. Naime, takve stranke za razliku od spomenutih mainstream stranaka – koje otvoreno preziru mišljenje većine ljudi – jasno ističu opasnosti masovnih i nekontroliranih migracija i zapravo samo artikuliraju ono što većina ljudi misli.

U tom smislu ispravno ih je nazivati populistima jer govore ono što populus (narod) misli. Mainstream ih, dakako, naziva populistima u pejorativnom smislu, a časti ih i brojnim drugim uvodno spomenutim epitetima.

Nevolja za mainstream je, međutim, u tomu što su se sva predviđanja koja su o mogućim posljedicama migracija davali ‘rasisti’ i ‘fašisti’, na kraju pokazala ispravnima. Uzmimo dva primjera. Prvi je primjer Enocha Powella, britanskoga konzervativnog zastupnika koji je 1968. upozorio na kulturološke, identitetske i demografske posljedice masovne migracije za Veliku Britaniju i Europu.

Iako se Powellova predviđanja danas čine kamilicom u odnosu na ono što gledamo posljednjih godina, Powell je politički pokopan nakon svoga govora 1968., zbog sljedeće rečenice u kojoj je citirao rimskog pjesnika Vergilija: ‘Kada gledam budućnost, pun sam mračnih previđanja poput rimskog pjesnika kao da vidim Tiber pjeneći se gustom krvlju’.

Drugi je primjer francuskog književnika Jeana Raspaila koji je 1973. u romanu Kamp svetaca profetski predvidio do čega će dovesti masovne migracije u Europu. I Powell i Raspail u svoje su vrijeme bili etiketirani za ‘rasizam’. Masovnost migracija danas je daleko snažnija od najcrnjih predviđanja spomenute dvojice koji su zbog svojih predviđanja tada zaradili etiketu ‘rasista’ i bili predmetom sustavne medijske demonizacije.

Srednjoistočna Europa, za razliku od zapadne, zbog desetljeća života u komunističkome sustavu bila je izuzeta od masovnih migracija. Očito poučene iskustvom zapadnih država, države srednjoistočne Europe, pri čemu posebno mislimo na države Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) i danas se protive masovnim migracijama i nametanju kvota koje Bruxelles želi nametnuti za primanje izbjeglica i migranata.

Zbog toga su, naravno, na meti Bruxellesa, grada koji ne može osigurati sigurnost svojih građana (teroristički napad 22. ožujka 2016.), ali se iz njega države srednjoistočne Europe pozivaju na red kako bi valjda i u njima za trideset ili četrdeset godina vladao nered.

Uz odnos prema masovnim i nekontroliranim migracijama (takve su migracije problem, a one prirodne i kontrolirane konstanta su svjetske povijesti), tj. odnos prema multikulti eksperimentu taljenja naroda, druga točka prijepora između stranaka danas u Europi je odnos prema tome kako treba urediti i razvijati Europsku uniju.

S jedne strane imamo federaliste/unioniste/globaliste, a s druge strane suvereniste. Prvu skupinu predvode Njemačka i Francuska, na čelu s kancelaricom Angelom Merkel i predsjednikom Emmanuelom Macronom, a drugu stranu dominantno države Višegradske skupine.

Orban: Razotkrili smo ih pa su, prirodno, ljuti

Globalistička struja zalaže se za masovne migracije u EU, bori se protiv „glupih populista“ i nacionalista, a Europu u budućnosti vidi kao super-državu (projekt stvaranja Sjedinjenih Europskih Država) u kojoj bi došlo do daljnje desuverenizacije nacionalnih država. U globalističkim utopističkim planovima nacionalne države su problem i zato ih treba ukinuti ili im posve umanjiti ulogu i važnost.

U tom projektu dominantnu ulogu ima Njemačka koja je praktički već danas EU pretvorila u instrument svoje političke i ekonomske moći. Ujedinjena Europa pod njemačkom kontrolom bila je vizija strasnoga germanofila (rodom Šveđanina) Friedricha Ratzela, utemeljitelja geopolitike kao discipline, ali i njemačkoga kancelara Bethmana Holwega koji je sanjao ‘Mittel Europu’, tj. srednju Europu kao gospodarsku i carinsku uniju u kojoj bi vladala Njemačka.

U federalističkom projektu stvaranja europske države, unatoč nastojanjima Macrona da se nametne kao predvodnik, Francuska ima sekundarnu ulogu. Ona je Njemačkoj potrebna zbog pozicije u Vijeću sigurnosti i zbog statusa nuklearne sile, no budućnost EU-a Berlin vidi kao budućnost Četvrtoga Reicha, ovoga puta stvorenog bez oružja i sile. Nije Velika Britanija, koja se prije Brexita zalagala za vraćanje dijela ovlasti s Bruxellesa na nacionalne države, tek tako odlučila izići iz EU-a. Svako jačanje Njemačke u povijesti izazivalo je reakciju Londona.

Suverenisti i EU kao zajednica suverenih i ravnopravnih država

S druge strane (geo)političkoga i ideološkoga spektra imamo države Višegradske skupine, a od nedavno i Italiju. Ove se političke snage nazivaju suverenistima. Kao pravni pojam suverenitet znači obilježje državne vlasti ‘po kojem u svakoj državi postoji i mora postojati najviša, nedjeljiva i apsolutna vlast koja nije podložna ničijoj kontroli’ (Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2007., str. 1572.).

Koncept suverenih država nastao je 1648. na Vestfalskome mirovnom kongresu. Taj međunarodni poredak podrazumijeva podjelu svijeta između suverenih teritorijalnih jedinica (država), iznad kojih nema nikakvoga naddržavnog autoriteta.

Prihvaća se inherentna ravnopravnost suverenih država bez obzira na njihovu moć ili unutarnji sustav. Vestfalskim mirom država je potvrđena kao osnovna jedinica europskoga poretka, a tada se uvode i termini kao što su ‘državni razlog’ i ‘nacionalni interes’.

Jasno je da je koncepcija suverenosti koja je obilježavala vestfalski sustav međunarodnih odnosa do danas doživjela brojne promjene. Već i činjenica da su članice EU-a dio svoje suverenosti prenijele na Bruxelles, pokazuje da danas ne možemo govoriti o suverenosti u ‘klasičnome’ smislu riječi. Suverenisti se danas zapravo bore za što veću autonomiju unutar EU-a.

Protive se pretvaranju EU-a u superdržavu, što bi podrazumijevalo daljnje smanjivanje suverenosti nacionalnih država, i na EU gledaju kao na zajednicu suverenih i ravnopravnih nacionalnih država. Kritičari politike modernih suverenista ističu da je nemoguće istodobno biti suverenist i zalagati se za članstvo u EU, no ovdje je kod suverenista posve očito riječ o pragmatičnom prihvaćanju stanja takvim kakvo jest i o odbijanju politike lajanja na mjesec.

Suverenističke opcije često se povezuje sa zalaganjem za kršćanski identitet Europe. Iako je Europa danas, a to posebno vrijedi za njezin zapad, kršćanstvo izbacila iz svoga javnog života, upravo je ono dominantno formiralo Europu i njezin identitet. Kao što piše Jordan Peterson, ‘Kršćanstvo je postiglo gotovo nemoguće.

Kršćanski nauk uzdigao je dušu pojedinca stavljajući roba, gospodara, obična čovjeka i plemića na istu metafizičku razinu, učinivši ih ravnopravnima pred Bogom i zakonom. Kršćanstvo je naglašavalo da je čak i kralj tek jedan od mnogih.

Da bi uspjelo zaživjeti nešto što se tako snažno protivilo svim evidentnim dokazima, trebalo je radikalno umanjiti značenje ideje da su svjetovna moć i slava pokazatelji posebne Božje milosti. To je dijelom postignuto zahvaljujući neobičnoj kršćanskoj tvrdnji da se spasenje ne može zadobiti ni trudom ni zaslugama, tj. ‘djelima’.

Kakva mu god bila ograničenja, razvoj ovakva nauka spriječio je da kralj, aristokrat i bogati trgovac nameću svoj moral narodu. Posljedično, metafizički koncept o urođenoj transcendentnoj vrijednosti svake duše postao je temeljnom pretpostavkom zapadnoga zakona i društva, iako su šanse za to bile ravne nuli’. (J. Peterson, 12 pravila za život, Verbum, 2018., str. 202.)

Dijagnoza današnje Europe i Zapada u odnosu prema kršćanstvu poražavajuća je. Kršćanstvo, kao okosnica europskoga identiteta, ne samo da je uklonjeno iz javnog života (čin kopanja groba samome sebi), nego je zapadni i europski tzv. mainstream otvoreno protukatolički. Kao što konstatira Zoran Vukman: „Elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski.

Karakter Zapada potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati ispraznice kako ‘pripadamo Zapadu’, ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari.“ (Zoran Vukman, Bogoubojstvo zapada, 2016., str. 218.).

Viktor Orbán prošle je godine upozorio da su političari u Berlinu, Parizu i Bruxellesu ‘izvor opasnosti’ jer su vlastite zemlje pretvorili u useljeničke države čime su otvorile vrata propasti kršćanstva i širenju islama. Za Orbána kršćanstvo je ‘posljednja nada Europe’.

Tijekom proslave mađarske revolucije 15. ožujka ove godine mađarski je državnik istaknuo kako ćemo ‘ako ne zaštitimo svoju kršćansku kulturu, izgubiti Europu, ona više ne će pripadati Europljanima’. Europljani mogu biti sretni samo ako mogu odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti svoje nacije, a ideal slobode ima svoje temelje ‘u kršćanstvu jer su svi ljudi i nacije jednake pred Bogom.’

Razlike između dvaju političkih polova u Europi, globalističkoga i suverenističkoga, sve su izraženije i veće, a europski izbori koji su pred nama (23. – 26. svibnja), na kojima se predviđa rekordan broj mandata desnih političkih opcija, možda su i posljednja šansa za Europu u cjelini da očuva svoj identitet. Još pet godina kontinuiteta dosadašnje destruktivne i sulude politike, značilo bi i definitivnu smrt Europe kakvu smo poznavali.

Srednjoistočna Europa još uvijek ima izglede očuvati svoj identitet, a je li si zapadna već potpisala osmrtnicu (neki dijelovi zapadne Europe, o čemu, dakako, ne možemo ništa čuti ni u hrvatskim medijima, više nemaju nikakve veze s europskom kulturom i običajima) teško je procijeniti. Predviđanja nisu optimistična.

Zapadna Europa odrekla se je kršćanstva, no useljenici, uglavnom ljudi s čvrsto definiranim muslimanskim religijskim identitetom, svoje se vjere ne će odreći. Prema anketi Ipsosa, koju je 4. veljače objavio časopis L’Obs, 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima. Govore li nam podatci o Francuskoj, ‘najstarijoj kćeri Katoličke crkve’, nešto?

Smjer koji će odabrati Hrvatska – zemlja koja je u prošlosti krvavo okusila sukobe civilizacija – globalistički ili suverenistički – značit će i odabir njezine budućnosti. No o tomu više u zasebnom prilogu.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Neven Pavelić – Analiza aktualne političke situacije (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Analiza aktualne političke situacije, potpora političkim strankama, predsjednička kampanja, štrajk učitelja i ultimatum HNS-a i šef inspekcije Andrija Mikulić u kampanji. Gost Studija 4 HRT-a bio je glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

GODINU DANA MANDATA SEJDE KOMŠIĆA Politička štetočina i jeftini velikobošnjački populist

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je na današnji dan 2017. godine i po treći put bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U izbornoj noći Hrvatima u BiH rekao je kako je “njihov predsjednik, bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, a tijekom prve godine mandata najavljivao borbu za ukidanje konstitutivnosti i zalaganje za koncept – jedan čovjek – jedan glas. Sastajao se uglavnom s bivšim visokim predstavnicima i bivšim predsjednikom Hrvatske, Stjepanom Mesićem. Smijenio je hrvatske veleposlanike koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatske općine otkazale su mu gostoprimstvo, te je postao “persona non grata”. Hrvatska javnost u BiH naziva ga Sejdom Komšićem, po uzoru na albanskog Sejdu Bajramovića. Pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH gotovo svakodnevno vodi medijske ratove s Hrvatskom i Srbijom, te izaziva diplomatske skandale. Dnevnik.ba donosi kratak pregled prve godine Komšićevog mandata u državnom vrhu…

“Naš ustavni sistem je takav da mi je omogućio da se ovdje nađem. Nemate razloga za strah i brigu. Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne”, bila je to prva poruka Željka Komšića Hrvatima u BiH, a osobito onima u Središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, kako je sam istaknuo.

Tim se riječima, po treći put bošnjačkim glasovima nametnuti Komšić, obratio onima koje bi trebao predstavljati u Predsjedništvu BiH. U izbornoj noći, 7. listopada, 2018. godine dok je Središnje izborno povjerenstvo zbrajalo i zadnje biračke listiće, bilo je posve jasno da je Komšić i treći mandat dobio zahvaljujući bošnjačkim glasovima i potiranjem izborne volje hrvatskog naroda u BiH, odnosno, Federaciji BiH.

“Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne” 

Komšiću je ovo treći mandat u Predsjedništvu BiH, i po treći put je bošnjačkim glasovima dospio u fotelju hrvatskog člana državnog vrha. U međuvremenu, relevantna hrvatska javnost u BiH nazvala ga je “Sejdom Komšićem” po uzoru na Sejdu Bajramovića, čelnika Albanaca koji je, ustvari, bio lutka na koncu velikosrpske i unitarističke politike Slobodana Miloševića, jugoslavensko-srpskog devastatora i tvorca ratova na teritoriju bivše Jugoslavije.

Komšićeva predizborna kampanja bila je šovinistička i nacionalistička:prijetio je okretanjem mitraljeza prema zapadnom Mostaru, konstatirao kako bi “Hrvatima ukinuo konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”, a vrhunac je bila degutantna i seksistička parola njegovih pristaša iz Demokratske fronte u Tuzli na predizbornom skupu “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja”.

Fenomen Komšić nastao u Daytonu: Jozo Križanović, Ivo Miro Jović, i Komšić – treći put 

O Komšiću su godinama pisali brojni znanstvenici, sveučilišni profesori, povjesničari, novinari, analizirali prirodu njegovog političkog ponašanja i karaktera, ideološko-politički habitus kojem pripada, pa je uslijed svih tih  analiza i tekstova stvoren i konstrukt – fenomen Komšić koji simbolizira preglasavanje Hrvata u BiH – nametanje političkih predstavnika Hrvatima bošnjačkim glasovima.

Međutim, politička povijest BiH pamti i “komšiće” prije Željka Komšića, odnosno, i druge političare koji su bošnjačkim glasovima, bilo na izborima, bilo kroz Parlament BiH, dospjeli u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Takav politički scenarij na snazi je od Daytonskog mirovnog sporazuma i to nisu  nikakve mudrolije bošnjačke političke elite nego isključivo važeći zakonski propisi koji im takav inženjering omogućuju. Hrvatsko političko izaslanstvo 1995. godine dalo je kroz Dayton suglasnost OSCE-u  da izradi Izborni zakon BiH prema kojem je Federacija BiH, zajednički hrvatsko-bošnjački entitet, jedna izborna jedinica iz koje dva naroda biraju hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, odnosno da se Hrvat i Bošnjak za Predsjedništvo BiH biraju s teritorija Federacije BiH.

Incident je legitiman izbor hrvatskog člana Predsjedništva 

Rezultat je posve jasan: kroz sve ove godine legitiman izbor hrvatskog člana državnog vrha je uvijek bio gotovo pa politički incident, a nametanje bošnjačkim glasovima, gotovo pa pravilo. Prije samog Željka Komšića, bošnjačkim glasovima u Parlamentu BiH nametnut je Jozo Križanović (Alijansa, 2002. – nakon smjene Ante Jelavića) i Ivo Miro Jović (2006. bošnjačkim glasovima, također, u državnom parlamentu, nakon smjene Dragana Čovića, a uz asistenciju HDZ-a BiH).

Od Gojera do Komšića 

Također, da SDP, samoprozvana ljevičarska stranka velikobošnjačke orijentacije, a čiji je Komšić bivši član, oduvijek gaji takve aspiracije zahvaljujući Izbornom zakonu i Daytonu, dokazuje i činjenica kako su 1998. godine za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kandidirali redatelja Gradimira Gojera koji je  tada osvojio više od  100 tisuća bošnjačkih glasova.

Osim Gojera, međunarodna zajednica tada je isturila i Krešimira Zubaka, predsjednika Nove hrvatske inicijative. Zubak je, tada, dobio oko 40 tisuća glasova, a međunarodni su mu voždovi, planirali i usmjeravanje bošnjačkih glasova jer je tada bilo jasno kako će Alija Izetbegović (SDA) pobijediti u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Ipak, Ante Jelavić tada je pobijedio s gotovo 200 000 hrvatskih glasova što predstavlja najveću pojedinačnu (hrvatskim, a ne bošnjačkim glasovima), ali i HDZ-ovu, stranačku pobjedu u BiH ikad.

Osvojio više glasova nego Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH 

Ilustracije radi, Željko Komšić je osvojio 225.500 bošnjačkih glasova, a Šefik Džaferović, SDA-ov kandidat u utrci za bošnjačkog člana i žestokoj konkurenciji, manje od Komšića, 212. 581 bošnjački glas.

Komšić je u gradovima s apsolutnom/relativnom hrvatskom većinom osvojio: 553 u Orašju, 821 Livnu, 757 Žepču, 1.672. Jajcu, 1.118 Kiseljaku, 1.706 u Novom Travniku, te Mostaru 9. 405 glasova.

Kada se analiziraju mikrolokacije, odnosno, biračka mjesta u navedenim gradovima, jasno je kako se broj Komšićevih glasova povećavao u Središnjoj Bosni i  Hercegovačko-neretvanskoj županiji ne bi li se tako “zakamuflirao” organizirani velikobošnjački inžinjering u kojem je, prema pojedinim izvorima, sudjelovala i sama Islamska zajednica BiH.

Naravno, Komšićevi birači i baza su Bošnjaci, pa je tako u Goraždu s rekordnih 14 Hrvata na zadnjem Popisu stanovništva iz 2013., osvojio 4.842, Zenici 12.283 (gotovo jednako kao Džaferović čija je utvrda Zenica i Zeničko-dobojska županija), Tuzli 13.576 , Bihaću, 6. 075, sarajevskoj općini Centar nešto više od 10 tisuća glasova.

U ovih godinu dana, Komšić, inače nositelj Zlatnog ljiljana – najvišeg vojnog odlikovanja Armije RBiH, davao je uglavnom predvidljive, dosadne i na trenutke bizarne političke izjave koje su se, uglavnom, odnosile na susjedne države – Hrvatsku i Srbiju, te lidere Hrvata i Srba u BiH, Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i Milorada Dodika, Komšićevog kolege u Predsjedništvu i predsjednika SNSD-a-a.

Patriota na megdanu 

“Problem sa Dodikom, kao uostalom i Čovićem, jeste što su oni beskrajno ozbiljni u onome što rade, oni ne blefiraju i oni će ići do kraja ako im se ne suprostavi! Sve što govore, oni to i misle! Dakle, ako im se ne suprostavimo, oni će napraviti i veliku Srbiju i Herceg Bosnu”, kazao je Komšić.

Jeftini, velikobošnjački populizam, zamaskiran u brigu za  BiH i njene sve građane, u Komšićevom liku i djelu, zapravo je, došao do svog silovitog vrhunca. Komšić je, nakon skandalozne poruke u izbornoj noći, upućene Hrvatima u BiH, da je “njihov predsjednik bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, nastavio u jednakom tonu: svega dva dana nakon objave službenih rezultata izbora, najavio je tužbu BiH protiv Republike Hrvatske i zaustavljanje izgradnje Pelješkog mosta.

Nakon što je hrvatski državni vrh reagirao na njegov izbor, a aktualni predsjednik hrvatske Vlade, Andrej Plenković, na sastancima s čelnicima Njemačke i Francuske govorio o gaženju izborne volje Hrvata u BiH, Komšiću je, naravno, stizala podrška iz onih koji doprinijeli i sudjelovali u njegovom izboru: pojedinih sarajevskih akademskih, medijskih i političkih krugova.

Komšić je, i kao politička i javna osoba, u toj mjeri diskreditiran, a njegovo nametanje Hrvatima u BiH, toliko gotovo, svima jasno, da mu zapravo kao sugovornik  u Hrvatskoj ostaje  Stjepan Mesić, bivši predsjednik te države, provjereni bošnjački lobist proustaške orijentacije, poznatiji i kao negator genocida nad Srbima, Romima i Židovima i drugim Hrvatima za vrijeme marionetske fašističke NDH Ante Pavelića.

Tako se, valjda, čuvaju tekovine antifašizam kojeg nam Komšić, a i Mesić nude.

Čak je i Matu Granića uspio šokirati 

Tjednima su trajale medijske i ine rasprave o tomu tko su “predstavnici, a tko pripadnici naroda”, te obrazlaganja da je Komšić izabran protuustavno jer u Daytonu (Aneksu IV) koji je i Ustav BiH, stoji da Hrvati biraju hrvatskog, a Bošnjaci bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Sve to, šokiralo je i Matu Granića koji je na HRT-u tim povodom konstatirao da “u Daytonu nije bilo dogovoreno da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”.  Međutim, za šokantna stanja danas nema mjesta: sve to je bilo posve jasno ili je barem trebalo biti razmatrano kao mogućnost onda kada su takav Dayton pristali potpisati.

 

 

Ukinuo bih Hrvatima konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”  

“Morate svim sredstvima braniti diskriminatorni Ustav BiH kojim se garantira konstitutivnost tri naroda kako bi se taj Ustav jedan dan mogao mijenjati i kako bi BiH mogla biti građanska država”, izjavio je Komšić, te u cresendu podebljao kako je nužno “ukinuti konstitutivnost”.

Izjave o ukidanju konstitutivnosti nisu naišle na “oštru osudu” stranih veleposlanstava u BiH, poglavito onog SAD-a, kao ni OHR-a. Komšić se, tijekom ove godine, osim s Mesićem, sastao s bivšim visokim predstavnikom Schwarzom – Schillingom, otišao na komemoraciju još jednom bivšem – Paddyju Ashdownu, a onda za “popravljanje vlastitog ugleda” kao “džoker zovi” sjetio Wolfganga Petritscha, grobara hrvatske konstitutivnosti, koji mu je dao medijsku podršku.

Održao je “sastanak” s Valentinom Inzkom, aktualnim visokim predstavnikom u BiH, na kojem je zaključeno kako  je “potrebno unaprijediti vladavinu prava u našoj državi, te da u tom smislu treba učiniti sve dodatne napore da se provedu potrebne reforme”.

Kardinal Vinko Puljić, govoreći o Komšićevom izboru, istaknuo je kako on nije etnički Hrvat, te da je i Hitler na vlast došao po zakonu.
Komšić je, pak, dobio javnu podršku svog političkog oca – Zlatka Lagumdžije, a istovremeno se upuštao u različite verbalne ratove, uglavnom, s Miloradom Dodikom i srbijanskim predsjednikom, Aleksandrom Vučićem.

Međutim, kako se on bori za “sve građane ove zemlje”, izjavio je i kako će “biti glas žene muslimanke”, problematizirajući činjenicu kako BiH još uvijek nema potpisan (sporni) ugovor s Islamskom zajednicom u BiH.

 

 

Zlatni ljiljan među svojima 

Komšić je tako u godinu dana mandata posjećivao: bošnjački znanstveni institut u Ljubljani, otvarao spomen sobu poginulim vojnicima Armije BiH u istočnom Mostaru, te nizu drugih gradova gdje su upriličene zlatnoljiljanovske manifestacije, kako je i priliči, bivšem pripadniku Armije RBiH.
U mjesta gdje su Hrvata većina nije dolazio jer su mu, na simboličkoj razini, uskraćena gostoprimstva, te je postao “persona non grata”.

Sve je počelo prosvjedom u Mostaru kojeg je organizirao Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru, gdje se nekoliko tisuća prosvjednika, u mirnoj šetnji, noseći transparent “RIP Democracy” uputilo do Ureda hrvatskog člana Predsjedništva BiH kojeg je ranije u Mostaru otvorio Dragan Čović, gdje su zapalili svijeće.

Sam prosvjed dočekan je kao još jedno, tipično “fašističko orgijanje” u nekim bošnjačkim medijima, a vrhunac medijskog rata čije su Hrvati u BiH, već godinama žrtve, bile su snimke na Al Jazeeri gdje su, umjesto mirne šetnje iz Mostara, prikazani kadrovi nereda navijača u Crnoj Gori. Al Jazeera TV kasnije se ispričala zbog “tehničke greške” i “zamjene priloga u desku sarajevske redakcije”, međutim, kasno.

Ipak, Komšiću su gostoprimstvo otkazali načelnici općina/gradova s hrvatskom većinom u četiri županije s hrvatskom većinom:Zapadnohercegovačkoj, Posavskoj, Hercegbosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj.

Načelnici Viteza, Kreševa, Kiseljaka i Dobretića, Žepča i Usore, kao i predsjednici općinskih vijeća u Busovači, Novom Travniku, Jajcu, Bugojnu, Travniku, Fojnici i Gornjem Vakufu – Uskoplju, također su mu poručili da nije poželjan i u županijama Zeničko-dobojskoj i Središnjoj Bosni.

 

“Persona non grata” 

“Željko Komšić nema što tražiti na teritoriju naše županije, neka slobodno zaobiđe područje Središnje Bosne gdje žive Hrvati jer je na tom području ‘persona non grata’”, poručeno je tada u zajedničkom pismu 11 načelnika i predsjednika vijeća u Središnjoj Bosni što je bilo najmasovnije otkazivanje gostoprimstva Komšiću.
Ipak, Komšić je, naravno, posjećivao Središnju Bosnu, te se u Bugojnu sastao s tamošnjim bošnjačkim načelnikom i drugim bivšim suborcima iz Armije RBiH.

Poslušnost mu je otkazao i Klub Hrvata u federalnom Domu naroda, a Komšićeva odmazda je bila smjena veleposlanika BiH, Hrvata, koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatski veleposlanici iz BiH danima su, na Komšićevu patetiku, odgovarali “kmečanjem” samo zato što su smijenjeni, a ne zato što ih je smijenio Komšić.
Da postoji minimum političke kulture i da HDZ-ovi kadrovi, kako u BiH, tako i u bijelom svijetu poštuju principe za koje se navodno zalažu, sami bi otišli jer ne bi htjeli polagati račune pričuvnom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH.

Komšićeva svojevrsna “urbi et orbi” Hrvatima u BiH i Hrvatskoj bilo je gostovanje u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.

Patetične i tugaljive priče nisu našle plodno tlo ni u službenom Zagrebu, i kronično neupućenoj hrvatskoj javnosti, jer je Komšić, u uvodnom prilogu  kolegice  Maje Sever – demaskiran i to zahvaljujući, očigledno, svojim bošnjačkim biračima. Anketirana građanka Bihaća  kazala je za HRT kako ga “vole, jer je naš Bošnjak, zlatni ljiljan”.

Gotovo svaki njegov medijski i politički nastup izazove lavinu žestokih reakcija, kod Hrvata i Srba u BiH, a tako je bilo i na posljednjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a gdje je kazao kako se u Hrvatskoj negira genocid za vrijeme NDH-a, kao i u RS-u genocid u Srebrenici.

 

Novi dan – novi skandal 

Na njegove izjave reagirala je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar – Kitarović, istaknuvši kako je “Hrvatima nametnuti član Predsjedništva Željko Komšić personifikacija preglasavanja Hrvata BiH”, te da “u nedostatku vlastite vizije i sposobnosti za rješavanje problema unutar BiH, svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman, već nije ni relevantan sugovornik kada je riječ o međudržavnim odnosima ili bilo čemu drugome”.

Komšića je, zapravo, nemoguće ignorirati: osim što je politička činjenica, količina medijskih i inih incidenata i skandala koje proizvodi na gotovo dnevnoj razini, postaje gotovo pa nepodnošljiva.

Ipak, ostaje  činjenica, kako Hrvati u BiH, bez obzira na aktualnu kalkulantsku politiku HDZ-a BiH, koja će danas-sutra sudjelovati u vlasti na državnoj razini i čiji će ministri odgovarati i novoizabranom mandataru kojeg i Komšić mora potvrditi, Komšića ne samo da smatraju bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, nego tu hodajuću  štetočinu po BiH zdušno ismijavaju.

 

 

Hodajuća štetočina i dokaz nefunkcionalne BiH  

A, kako se drugačije ponašati prema onom tko je tri puta bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, onom koji se kao zastupnik DF-a u državnom Parlamentu nije javio ni na jednu ozbiljnu raspravu, ponudio inicijativu, prijedlog, bilo što, onom koji nikome, ni Hrvatima kojima je simbol zakonskog političkog nasilja ne nudi ništa, a još manje, onima koji su ga, iz samo njima znanih pobuda i motiva, i treći put nametnuli?

Živući primjer nefunkcionalnosti BiH kao države, njenih institucija i dubokih podjela među njenim građanima, ma kojem oni konstitutivnom narodu pripadali.
Oličenje svega onog zbog čega Bosna i Hercegovina i njene institucije propadaju, a bilo kakav dijalog među Hrvatima i Bošnjacima, ne samo da je nemoguć, nego je pitanje: hoće li ga,  ikada, uopće i biti.

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari