Pratite nas

Analiza

Europski izbori u svibnju posljednja prilika za spas Europe

Objavljeno

na

Lijevi, liberalni, desno-centristički i općenito srednjostrujaški mediji i političari diljem Europe vole histerizirati i plašiti svoje birače ‘naletom ekstremne desnice’.

Prema njima, Europi tako prijete ekstremni desničari, populisti, rasisti, fašisti, nacisti, islamofobi i mrzitelji svake tolerancije i svakoga napretka. Ozbiljni analitičari pritom su svjesni kako su navedene etikete u 99 posto slučajeva lažne i služe kao jeftino sredstvo političke diskvalifikacije.

Kao što u više nego izvrsnoj knjizi Čudna smrt Europe piše njezin autor Douglas Murray: ‘(…) Svatko tko drugoga kritizira kao rasista ili nacista na neki je način uzdignut na položaj sudca i porote kao antirasist i antinacist. (…) Pokazalo se politički korisnim nazivati fašistima one koji uopće nisu bili fašisti, baš kao što se pokazalo politički korisnim rasistima nazvati one koji nisu bili rasisti.

U oba je slučaja bilo dopušteno te pojmove upotrebljavati na najširi mogući način. U oba bi slučaja svatko optužen za ta zla nesumnjivo platio veliku političku i društvenu cijenu. Ipak, nepravedno optuživanje ljudi za ta zla nije uzrokovalo nikakvu društvenu ni političku osudu. Iznošenje takvih optužaba nije moglo donijeti nikakvu štetu, samo političke i osobne koristi’ (D. Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 250., 251.-252.)

Jačanje desnice – politički realitet velikoga dijela Europe

Neovisno o navedenim ideološkim etiketarima, jačanje desnih, euroskeptičnih, tzv. populističkih i antiestablishmentskih stranaka i pokreta nesumnjivo predstavlja politički realitet velikoga dijela Europe. Antiimigrantski političar Geert Wilders vodi Stranku za slobodu, drugu po snazi stranku u Nizozemskoj, u državi koju se smatra liberalnim i multikulturalnim rajem Europe.

Nacionalna fronta, odnosno odnedavno Nacionalno okupljanje Marine le Pen druga je po snazi stranka u Francuskoj, a njezini se političari smatraju velikim kritičarima Bruxellesa i protivnicima masovnih migracija. Protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku na posljednjim je parlamentarnim izborima u Njemačkoj izbila na treće mjesto, a prema najnovijim anketama nalazi se na drugome mjestu.

Umjereno desna Narodna stranka Austrije na čelu sa Sebastijanom Kurzom odnijela je pobjedu na posljednjim parlamentarnim izborima u Austriji, a vlast obnaša u koaliciji s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea.

Izbori u Italiji doveli su do potpunoga potopa ljevice i centra, a danas je u toj državi nedvojbeno najjača stranka Liga koju predvodi Matteo Salvini. Salvini ima odlične odnose s još jednim desničarskim političarom, mađarskim premijerom Viktorom Orbánom kojega se smatra rodonačelnikom antiimigrantske i suverenističke politike.

Osim s Orbánom, Salvini želi graditi dobre odnose i s poljskom strankom Pravo i Pravda pa je nakon nedavnog sastanka s predsjednikom te stranke Jarosławom Kaczyńskim izjavio da bi talijanski i poljski suverenisti trebali pokrenuti ‘europsko proljeće’ kako bi se zajedničkim snagama suprotstavili utjecaju njemačkih i francuskih mainstream stranaka na izborima za Europski parlament.

U Češkoj je na čelu vlade milijarder slovačkoga porijekla Andrej Babiš, kojega se ne bi moglo označiti kao tvrdoga nacionalista, no kao i predsjednik Češke Miloš Zeman zauzima protuimigrantska stajališta. Relativni pobjednik prošlogodišnjih izbora u Sloveniji bio je desno orijentirani Janez Janša, a Švedski su demokrati u Švedskoj – danas vjerojatno najvećemu multikulti eksperimentu u Europi – zabilježili do sada rekordni rezultat s osvojenih gotovo 18 posto glasova.

Uzroci jačanja desnih stranaka brojni su, a mi ćemo istaknuti najvažnije. Za početak treba jasno reći da je većina srednjostrujaških stranaka danas u Europi, bile one lijevoga, liberalnog ili desnoga predznaka, u bitnim pitanjima slična kao jaje jajetu.

Tzv. mainstream tako je posve suglasan oko tzv. Istanbulske konvencije i identitetskoga intervencionizma koji se provodi na području antropologije, mainstream neovisno o navodnome stranačkom predznaku podjednako sudjeluje u osporavanju svih tradicionalnih europskih i nacionalnih vrijednosti te njihovu negiranju do granica samomržnje (primjerice, bivši švedski premijer Fredrik Reinfeldt je 2006., braneći migracije, rekao da je ‘samo barbarstvo istinsko švedsko, a svaki je daljnji razvoj došao izvana’), mainstream bez ikakve zadrške prihvaća tzv. Marakešku deklaraciju, a shvaćanje politike kao pseudopoduzetništva, gdje proklamirana ideologija služi isključivo kao poligon za dolazak na vlast (lijeve stranke gotovo nemaju veze s radništvom, a demokršćanske još manje s kršćanstvom) odlika je čitavoga političkog establishmenta danas u Europi.

Snažnije nego ikada politički mainstream danas u Europi obilježava tiranija političke korektnosti. Iako navodno živimo u ‘najboljem od svih svjetova’, u kojemu postoji neograničena sloboda govora, određene su teme u zapadnim državama tabuizirane i zabranjene jer njihovo otvaranje za sobom automatski povlači pravne sankcije, javnu demonizaciju i gubitak egzistencije.

Gotovo u svim europskim državama s većim brojem migranata ankete jasno ukazuju na činjenicu da se većina domicilnog stanovništva protivi tim migracijama. Vladajući mainstream na tu statistiku reagira optužbom o neznanju i nedovoljnom poznavanju kulture i običaja migranta. Činjenica je, međutim, da se broj onih koji se protive doseljavanju neeuropskoga stanovništva povećava sa svakim novim priljevom migranata.

Domicilno stanovništvo očito nakon boljega upoznavanja kulture i običaja migranata još manje želi njihov dolazak. To srednjostrujaške stranke ne zanima pa i dalje pozivaju migrante da dođu u Europu. Stavovi većine ljudi za njih su jednostavno neprihvatljivi.

Prikrivanje masovnih silovanja

Do kuda ide tiranija političke korektnosti, najbolje svjedoči činjenica da su u nekim državama poput Velike Britanije, Cudna smrt EuropeFrancuske, Švedske, Njemačke ili Nizozemske političari, mediji, državno odvjetništvo i policija zajedno sudjelovali u prikrivanju slučajeva masovnih grupnih silovanja žena i djece, koje su počinili migranti.

Jedan od poznatijih slučajeva imamo u Velikoj Britaniji gdje su organizirane bande muslimanskih muškaraca sjevernoafričkog i pakistanskog podrijetla mamile nerijetko maloljetne djevojčice.

Kad je laburistička članica Parlamenta Ann Cryer načela temu silovanja maloljetnih djevojčica u njezinu izbornom okrugu, odmah je zaradila etiketu ‘islamofoba’ i ‘rasista’, a zbog prijetnji morala je dobiti i policijsku zaštitu. O masovnim je silovanjima kasnije snimljen i film, a samo je službena istraga o zlostavljanju u gradu Rotherhamu u razdoblju od 1997. do 2014. otkrila seksualnu eksploataciju najmanje 1400 djece.

Sve su žrtve bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, od kojih je najmlađa žrtva imala samo 11 godina. Gotovi svi su počinitelji bili pakistanskoga porijekla, a lokalna policija nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za ‘rasizam’. (D. Murray, Čudna smrt Europe, str. 60.- 61.).

Povijest Europe, na žalost, povijest je međusobnih krvavih ratova između država i naroda koje su povezivali srodna kultura, vjera, običaji i tradicija.

No iz te činjenice, iz činjenice da ni narodi koje ne dijele civilizacijske razlike nisu živjeli u miru, mainstream političari u Europi nisu naučili ništa pa i danas – nakon što su masovne migracije neke dijelove Europe promijenile do neprepoznatljivosti (četvrti brojnih gradova u Europi nalikuju na Bliski istok, a u neke od njih uskoro ne će moći ući niti policija) – migrante i dalje pozivaju da dođu u njihove države, iako se tomu domicilno stanovništvo pretežito protivi i iako je jasno da se time stvaraju pretpostavke za sutrašnje sukobe civilizacija na europskom tlu.

Do kuda ide maloumnost politike, danas prevladavajućega liberalnog establishmenta, najbolje oslikava činjenica da većina migranata uopće ne dijeli liberalne vrijednosti i stavove svojih vabitelja. I nakon godina i desetljeća provedenih u Europi, doseljenici, koji su mahom muslimanske vjeroispovijesti, žene tretiraju kao bića drugoga reda i zalažu se za oštre kazne za homoseksualce (pa i za najstrožu smrtnu kaznu).

No, ove činjenice, kao i spomenuti rast silovanja koji korespondira s masovnim doseljavanjem migranata, ne brine mnogo tzv. liberale, ali niti feministice i homoseksualce, pa tako feminističke i homoseksualne udruge pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu i žele im najsrdačniju dobrodošlicu.

Naravno, imamo i iznimke, pa je tako nizozemski političar Pim Fortuyin, deklarirani homoseksualac i libertarijanac, 2002. ubijen od strane ultraljevičarskog aktivista jer je na valu kritike islamizacije nizozemske kulture stranka koju je osnovao snažno rasla pred izbore koje na kraju nije dočekao.

Kako bilo, tzv. liberali svojom maloumnom politikom podupiranja masovnih migracija zapravo kopaju sami sebi grob jer će sutra, kad „velika zamjena stanovništva“ bude provedena (što će se, naravno, odraziti na rezultate izbora), doći u pitanje ne samo ostatci ostataka europske kršćanske kulture i tradicije, nego i nazovi-vrijednosti koje oni sami promiču.

Već danas kritizirati islam u mnogim je europskim državama s većim brojem muslimana postalo vrlo opasno: neki su već zbog toga platili glavom (npr. nizozemski redatelj Theo van Gogh), a nekolicina njih životima u sigurnim kućama. O terorističkim napadima da ne govorimo. Činjenica da je Europa bila spremna primiti milijune muslimanskih migranata posljednjih godina, ali da se boji primiti pakistansku kršćanku Asiu Bibi (gdje je u njezinu slučaju papa Franjo?) ponajbolje govori u što se pretvorio nekada kršćanski Stari kontinent.

Populisti govore ono što populus (narod) misli

Odnos prema migracijama jedan je od ključnih uzroka jačanja desnih i populističkih stranaka u Europi. Naime, takve stranke za razliku od spomenutih mainstream stranaka – koje otvoreno preziru mišljenje većine ljudi – jasno ističu opasnosti masovnih i nekontroliranih migracija i zapravo samo artikuliraju ono što većina ljudi misli.

U tom smislu ispravno ih je nazivati populistima jer govore ono što populus (narod) misli. Mainstream ih, dakako, naziva populistima u pejorativnom smislu, a časti ih i brojnim drugim uvodno spomenutim epitetima.

Nevolja za mainstream je, međutim, u tomu što su se sva predviđanja koja su o mogućim posljedicama migracija davali ‘rasisti’ i ‘fašisti’, na kraju pokazala ispravnima. Uzmimo dva primjera. Prvi je primjer Enocha Powella, britanskoga konzervativnog zastupnika koji je 1968. upozorio na kulturološke, identitetske i demografske posljedice masovne migracije za Veliku Britaniju i Europu.

Iako se Powellova predviđanja danas čine kamilicom u odnosu na ono što gledamo posljednjih godina, Powell je politički pokopan nakon svoga govora 1968., zbog sljedeće rečenice u kojoj je citirao rimskog pjesnika Vergilija: ‘Kada gledam budućnost, pun sam mračnih previđanja poput rimskog pjesnika kao da vidim Tiber pjeneći se gustom krvlju’.

Drugi je primjer francuskog književnika Jeana Raspaila koji je 1973. u romanu Kamp svetaca profetski predvidio do čega će dovesti masovne migracije u Europu. I Powell i Raspail u svoje su vrijeme bili etiketirani za ‘rasizam’. Masovnost migracija danas je daleko snažnija od najcrnjih predviđanja spomenute dvojice koji su zbog svojih predviđanja tada zaradili etiketu ‘rasista’ i bili predmetom sustavne medijske demonizacije.

Srednjoistočna Europa, za razliku od zapadne, zbog desetljeća života u komunističkome sustavu bila je izuzeta od masovnih migracija. Očito poučene iskustvom zapadnih država, države srednjoistočne Europe, pri čemu posebno mislimo na države Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) i danas se protive masovnim migracijama i nametanju kvota koje Bruxelles želi nametnuti za primanje izbjeglica i migranata.

Zbog toga su, naravno, na meti Bruxellesa, grada koji ne može osigurati sigurnost svojih građana (teroristički napad 22. ožujka 2016.), ali se iz njega države srednjoistočne Europe pozivaju na red kako bi valjda i u njima za trideset ili četrdeset godina vladao nered.

Uz odnos prema masovnim i nekontroliranim migracijama (takve su migracije problem, a one prirodne i kontrolirane konstanta su svjetske povijesti), tj. odnos prema multikulti eksperimentu taljenja naroda, druga točka prijepora između stranaka danas u Europi je odnos prema tome kako treba urediti i razvijati Europsku uniju.

S jedne strane imamo federaliste/unioniste/globaliste, a s druge strane suvereniste. Prvu skupinu predvode Njemačka i Francuska, na čelu s kancelaricom Angelom Merkel i predsjednikom Emmanuelom Macronom, a drugu stranu dominantno države Višegradske skupine.

Orban: Razotkrili smo ih pa su, prirodno, ljuti

Globalistička struja zalaže se za masovne migracije u EU, bori se protiv „glupih populista“ i nacionalista, a Europu u budućnosti vidi kao super-državu (projekt stvaranja Sjedinjenih Europskih Država) u kojoj bi došlo do daljnje desuverenizacije nacionalnih država. U globalističkim utopističkim planovima nacionalne države su problem i zato ih treba ukinuti ili im posve umanjiti ulogu i važnost.

U tom projektu dominantnu ulogu ima Njemačka koja je praktički već danas EU pretvorila u instrument svoje političke i ekonomske moći. Ujedinjena Europa pod njemačkom kontrolom bila je vizija strasnoga germanofila (rodom Šveđanina) Friedricha Ratzela, utemeljitelja geopolitike kao discipline, ali i njemačkoga kancelara Bethmana Holwega koji je sanjao ‘Mittel Europu’, tj. srednju Europu kao gospodarsku i carinsku uniju u kojoj bi vladala Njemačka.

U federalističkom projektu stvaranja europske države, unatoč nastojanjima Macrona da se nametne kao predvodnik, Francuska ima sekundarnu ulogu. Ona je Njemačkoj potrebna zbog pozicije u Vijeću sigurnosti i zbog statusa nuklearne sile, no budućnost EU-a Berlin vidi kao budućnost Četvrtoga Reicha, ovoga puta stvorenog bez oružja i sile. Nije Velika Britanija, koja se prije Brexita zalagala za vraćanje dijela ovlasti s Bruxellesa na nacionalne države, tek tako odlučila izići iz EU-a. Svako jačanje Njemačke u povijesti izazivalo je reakciju Londona.

Suverenisti i EU kao zajednica suverenih i ravnopravnih država

S druge strane (geo)političkoga i ideološkoga spektra imamo države Višegradske skupine, a od nedavno i Italiju. Ove se političke snage nazivaju suverenistima. Kao pravni pojam suverenitet znači obilježje državne vlasti ‘po kojem u svakoj državi postoji i mora postojati najviša, nedjeljiva i apsolutna vlast koja nije podložna ničijoj kontroli’ (Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2007., str. 1572.).

Koncept suverenih država nastao je 1648. na Vestfalskome mirovnom kongresu. Taj međunarodni poredak podrazumijeva podjelu svijeta između suverenih teritorijalnih jedinica (država), iznad kojih nema nikakvoga naddržavnog autoriteta.

Prihvaća se inherentna ravnopravnost suverenih država bez obzira na njihovu moć ili unutarnji sustav. Vestfalskim mirom država je potvrđena kao osnovna jedinica europskoga poretka, a tada se uvode i termini kao što su ‘državni razlog’ i ‘nacionalni interes’.

Jasno je da je koncepcija suverenosti koja je obilježavala vestfalski sustav međunarodnih odnosa do danas doživjela brojne promjene. Već i činjenica da su članice EU-a dio svoje suverenosti prenijele na Bruxelles, pokazuje da danas ne možemo govoriti o suverenosti u ‘klasičnome’ smislu riječi. Suverenisti se danas zapravo bore za što veću autonomiju unutar EU-a.

Protive se pretvaranju EU-a u superdržavu, što bi podrazumijevalo daljnje smanjivanje suverenosti nacionalnih država, i na EU gledaju kao na zajednicu suverenih i ravnopravnih nacionalnih država. Kritičari politike modernih suverenista ističu da je nemoguće istodobno biti suverenist i zalagati se za članstvo u EU, no ovdje je kod suverenista posve očito riječ o pragmatičnom prihvaćanju stanja takvim kakvo jest i o odbijanju politike lajanja na mjesec.

Suverenističke opcije često se povezuje sa zalaganjem za kršćanski identitet Europe. Iako je Europa danas, a to posebno vrijedi za njezin zapad, kršćanstvo izbacila iz svoga javnog života, upravo je ono dominantno formiralo Europu i njezin identitet. Kao što piše Jordan Peterson, ‘Kršćanstvo je postiglo gotovo nemoguće.

Kršćanski nauk uzdigao je dušu pojedinca stavljajući roba, gospodara, obična čovjeka i plemića na istu metafizičku razinu, učinivši ih ravnopravnima pred Bogom i zakonom. Kršćanstvo je naglašavalo da je čak i kralj tek jedan od mnogih.

Da bi uspjelo zaživjeti nešto što se tako snažno protivilo svim evidentnim dokazima, trebalo je radikalno umanjiti značenje ideje da su svjetovna moć i slava pokazatelji posebne Božje milosti. To je dijelom postignuto zahvaljujući neobičnoj kršćanskoj tvrdnji da se spasenje ne može zadobiti ni trudom ni zaslugama, tj. ‘djelima’.

Kakva mu god bila ograničenja, razvoj ovakva nauka spriječio je da kralj, aristokrat i bogati trgovac nameću svoj moral narodu. Posljedično, metafizički koncept o urođenoj transcendentnoj vrijednosti svake duše postao je temeljnom pretpostavkom zapadnoga zakona i društva, iako su šanse za to bile ravne nuli’. (J. Peterson, 12 pravila za život, Verbum, 2018., str. 202.)

Dijagnoza današnje Europe i Zapada u odnosu prema kršćanstvu poražavajuća je. Kršćanstvo, kao okosnica europskoga identiteta, ne samo da je uklonjeno iz javnog života (čin kopanja groba samome sebi), nego je zapadni i europski tzv. mainstream otvoreno protukatolički. Kao što konstatira Zoran Vukman: „Elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski.

Karakter Zapada potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati ispraznice kako ‘pripadamo Zapadu’, ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari.“ (Zoran Vukman, Bogoubojstvo zapada, 2016., str. 218.).

Viktor Orbán prošle je godine upozorio da su političari u Berlinu, Parizu i Bruxellesu ‘izvor opasnosti’ jer su vlastite zemlje pretvorili u useljeničke države čime su otvorile vrata propasti kršćanstva i širenju islama. Za Orbána kršćanstvo je ‘posljednja nada Europe’.

Tijekom proslave mađarske revolucije 15. ožujka ove godine mađarski je državnik istaknuo kako ćemo ‘ako ne zaštitimo svoju kršćansku kulturu, izgubiti Europu, ona više ne će pripadati Europljanima’. Europljani mogu biti sretni samo ako mogu odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti svoje nacije, a ideal slobode ima svoje temelje ‘u kršćanstvu jer su svi ljudi i nacije jednake pred Bogom.’

Razlike između dvaju političkih polova u Europi, globalističkoga i suverenističkoga, sve su izraženije i veće, a europski izbori koji su pred nama (23. – 26. svibnja), na kojima se predviđa rekordan broj mandata desnih političkih opcija, možda su i posljednja šansa za Europu u cjelini da očuva svoj identitet. Još pet godina kontinuiteta dosadašnje destruktivne i sulude politike, značilo bi i definitivnu smrt Europe kakvu smo poznavali.

Srednjoistočna Europa još uvijek ima izglede očuvati svoj identitet, a je li si zapadna već potpisala osmrtnicu (neki dijelovi zapadne Europe, o čemu, dakako, ne možemo ništa čuti ni u hrvatskim medijima, više nemaju nikakve veze s europskom kulturom i običajima) teško je procijeniti. Predviđanja nisu optimistična.

Zapadna Europa odrekla se je kršćanstva, no useljenici, uglavnom ljudi s čvrsto definiranim muslimanskim religijskim identitetom, svoje se vjere ne će odreći. Prema anketi Ipsosa, koju je 4. veljače objavio časopis L’Obs, 33,2 posto srednjoškolaca u Francuskoj izjašnjava se kršćanima, a 25,5 posto muslimanima. Govore li nam podatci o Francuskoj, ‘najstarijoj kćeri Katoličke crkve’, nešto?

Smjer koji će odabrati Hrvatska – zemlja koja je u prošlosti krvavo okusila sukobe civilizacija – globalistički ili suverenistički – značit će i odabir njezine budućnosti. No o tomu više u zasebnom prilogu.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Davor Bernardić ne razumije o preuzimanju eura, ulasku u Schengen, funkciji ESB-a, djelovanju EU u cjelini

Objavljeno

na

Objavio

Euractiv.hr prati izjave hrvatskih i važnijih europskih političara vezanih uz funkcioniranje Europske unije te ih analizira i ocjenjuje njihovu podudarnost sa stvarnim činjenicama. Tako u novoj analizi Željka Trkanjeca Euractiv.hr donosi:

Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, dao je intervju Jutarnjem listu u kojem je govorio i o problematici odnosa Hrvatske i EU.

1. “Hrvatska je zadnja u EU po iskorištenosti sredstava iz fondova EU, Hrvatska zbog nesposobnosti ove vlade nije iskoristila više od 50 milijardi kuna”.

Uglavnom netočno

“Hrvatska je 2019. godine dosegla prosjek EU-a u povlačenju tog novca, ocijenjeno je u Bruxellesu, gdje se održava četverodnevna konferencija Europski tjedan regija i gradova … Na začelju je Španjolska s 58 posto ugovorenih projekata”. Hina, 8. listopad 2019.

Prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije (MRRFEU), koordinacijskog tijela, na dan 31.10.2019. godine s prijaviteljima iz RH ugovoreno je ukupno 78% ukupne alokacije u okviru svih Operativnih programa, međutim isplaćeno je samo 37% sredstava.

Hrvatska je imala problema s iskorištavanjem sredstava iz fondova, ali u posljednje tri godine (od 2016.) situacija se bitno popravila.

Dakle, potpuno je netočna tvrdnja da “Hrvatska nije iskoristila više od 50 milijardi kuna”: dio sredstava još nije isplaćen, ali je ugovoren.

2. “Hrvatska treba iskoristiti Europski stabilizacijski mehanizam”.

Potpuno netočno

“Države članice europodručja koje se susreću s financijskim poteškoćama, ili kojima prijete takve poteškoće, mogu dobiti financijsku pomoć putem Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) – financijske institucije koju su osnovale države članice europodručja”. Izvor ovdje.

Dakle, sredstava iz ESM-a su dostupna samo zemljama koje imaju euro.

3. “Vlada nije iskoristila europski kanal likvidnosti s Centralnom bankom”.

Potpuno netočno

“Hrvatska narodna banka dogovorila je s Europskom središnjom bankom (ESB) uspostavljanje linije za valutni ugovor o razmjeni, tzv. valutni swap (engl. swap line), koji će joj stajati na raspolaganju u slučaju potrebe. Valutni swap omogućuje razmjenu kuna za eure u iznosu od 2 milijarde eura”. Izvor ovdje.

Vlade ne sklapaju aranžmane s ESB-om već to radi isključivo Središnja banka, u Hrvatskoj HNB.

Dodajmo ovome i sljedeći detalj: Drugi tjedan zaredom izostao je interes banaka za dodatnom likvidnošću putem jednotjednih kredita po kamatnoj stopi od 0,05 posto, pokazuju podaci Hrvatske narodne banke (HNB). Hina, 25. svibnja

4.“Premda se Viktor Orban slika ispred zastave Velike Mađarske…ministar vanjskih poslova na to šuti”.

Potpuno netočno

“Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman u četvrtak je komentirao objavu mađarskog premijera Viktora Orbana s kartom velike Mađarske … Generalno su bilo kakve teritorijalne pretenzije u Europskoj uniji nezamislive jer su sve države priznale jedna drugu …uvijek se znala granica između Mađarske i Hrvatske. Postojanje povijesnih karti koje se mogu kupiti u antikvarijatu, a ne tražiti po ormaru, ne odražavaju stvarnost i mislim da su na neki način skretanje pozornosti s tema koje nisu stvarni život, a to je gradnja zajedničke budućnosti“. Izvor ovdje.

5. “Hrvatska još nije u Schengenu iako smo ispunili sve tehničke pretpostavke”.

Potpuno netočno

“Europska komisija je danas (22. 10. 2019.) izvijestila o napretku Hrvatske u ispunjavanju potrebnih uvjeta za pristupanje schengenskom području”. Izvor ovdje.

Dakle, prije sedam mjeseci su zadovoljeni tehnički uvjeti za pristupanje Schengenskom prostoru. Nakon toga je Hrvatska preuzela predsjedavanje EU pa je sasvim razumljivo da nije mogla stavljati na dnevni red raspravu u primanju u Schengen.

Odluka o prijemu u Schengen je politička, ne tehnička. Donose ju zajedničkom odlukom sve članice Schengenskog prostora među kojima i nečlanica EU. Bugarska i Rumunjska su također ispunile tehničke uvjete, ali je izostala politička podrška. Slovenija se snažno protivi ulasku Hrvatske u Schengen. Dakle, vlada je učinila sve što se od nje očekivalo. Sada je riječ o političkom procesu.

5. “Nismo u eurozoni, premda smo krenuli u taj proces, doduše prekasno”.

Potpuno netočno

Ulazak u Euroskupinu uvjet je koji je Hrvatska preuzela ulaskom u članstvo EU. Hrvatska taj proces nije mogla pokrenuti dok nije izašla iz procedure prekomjernog proračunskog manjka (2017. godine) te prekomjerne makroekonomske ravnoteže. Nacionalna strategija za uvođenje eura je prihvaćena u travnju 2018. godine. U srpnju 2019. godine je Euroskupina na svom sastanku prihvatila pismo namjere o ulasku Hrvatske u Europski tečajni mehanizam (ERM II), prvi korak prema članstvu u Euroskupini. Od tog trenutka je počeo teći procesu pristupanja Euroskupini koji može trajati do tri do deset godina. Više o tome: ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje.

Dodajmo i sljedeći podatak: Zoran Milanović, kao predsjednički kandidat SDP-a, rekao je kako ne smatra da treba preuzeti euru. “Kakva je takva je, kuna je naša”. Davor Bernardić na tu izjavu nije reagirao.

6. “Hrvatska nije reformirala Dublinski protokol, nije nametnula agendu njegove promjene kad su u pitanju migranti”.

Potpuno netočno

Dublinski protokol (u punom naziv Konvencija) odnosi se na utvrđivanje kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva. Riječ je o dokumentu Europske komisije koji ne može reformirati neka zemlja članica.

Kad je riječ o nametanju agende, na sastanku ministara unutarnjih poslova EU 24. siječnja u Zagrebu, ministar Davor Božinović je rekao: “Novi institucionalni ciklus Komisije prilika je da odgovorimo na očekivanja naših građana kada je riječ o sigurnosti i postavljanju temelja vezanih za novi pristup zaštite načela slobode kretanja, migracijama i azila”. Po pitanju izrade novog Pakta o migracijama i azilu trenutno se provode savjetovanja u državama članicama kako bi se došlo do najdjelotvornijeg rješenja. Božinović je rekao da mjere i koraci ”o kojima su danas razgovarali moraju biti provedene na sve tri migrantske rute” (istočno, srednjoj i zapadnomediteranska).

Ylva Johansson, povjerenica za unutarnju politiku, tom je prigodom rekla: “Do proljeća ćemo predstaviti novi Pakt o migracijama i azilu”. Sve je zastalo zbog pandemije, ali je povjerenica Johansson 18. svibnja izjavila: “Nadam se da ćemo moći predstaviti (Pakt) početkom ljeta”. Mediji spominju lipanj.

7. “Nismo uspjeli izboriti ni datum početka pregovora za Albaniju i Makedoniju”.

Potpuno netočno

Odluku o otvaranju pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom su u listopadu prošle godine blokirale Francuska i Nizozemska. U ožujku ove godine na summitu Europskog vijeća donesena je odluka o otvaranju pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Nije donesena odluka o datumu zbog protivljenja tih dvaju, ali i nekih drugih članica.

Odluka o početku pregovora je politička i mora biti donesena jednoglasno. Hrvatska je učinila korak više od Finske koja je predsjedala u jesen 2019. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Vojna analiza – Izrael vs Turska

Objavljeno

na

Objavio

Današnja epizoda Cro Opsa uspoređuje odnos snaga glavnih bliskoistočnih sila. Izrael i Turska vodeće su sile na Bliskom istoku, no neo-osmanske ambicije Erdoganova režima su narušile njihove međusobne odnose, te zategnule odnose Turske i NATO-a, a okretanje Rusiji dovelo je i do zabrane isporuke borbenih aviona F-35 Turskoj, koje je Izrael već primio u službu.

Izrael pak preustrojava svoju vojsku u sklopu plana Gideon, i zadržava jednu ultimativnu prednost nad Turskom. Saznajte koji su im odnosi snaga, čime ove dvije države raspolažu i kako će se u budućnosti razvijati njihove oružane snage, te može li Turska doista parirati Izraelu u ostvarivanju svojih ambicija regionalne sile Sredozemlja.

Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari