Pratite nas

Kolumne

IVICA ŠOLA Platio sam misu za propast EU: Ta je tvorevina samo krinka za Četvrti Reich

Objavljeno

na

Strah je dobar sluga, ali je loš gospodar. Uvjet mogućnosti opstanka ovakve Europske unije je strah kao gospodar. Ako kažete da ovakva Europska unija, centralizirana internacionalna tvorevina s velikim demokratskim deficitom, čije države članice imaju manje suverenosti i ovlasti od kanadskih pokrajina, nema smisla, slijedi plašenje.

Plašenje ratom i kaosom, jer zahvaljujući Europskoj uniji živimo najduže razdoblje mira u Europi. To je čista laž. Mir u Europi sve ovo razdoblje imamo zahvaliti NATO-u i članku 5 njegova Ugovora koji kaže: ako je jedna država članica napadnuta, napadnute su sve.

Američke rakete na tlu Europe bile su jamac mira, a ne Europska unija. Baš je Hruščov strepio od Italije, čija je knjiga Vojni uspjesi Italije najtanja knjiga na svijetu, ili od Njemačke, koja je američki protektorat, i njezina “nuklearnog arsenala”, ili od snažne Austrije, ili… Bez uključivanja Sjedinjenih Američkih Država ne bi završio ni Prvi ni Drugi svjetski rat pobjedom saveznika, bez SAD-a ne bi završili ni ratovi u bivšoj Jugoslaviji koji su europski promatrači što smo ih zvali “sladoledari” promatrali i gledali tko će što ušićariti za svoju državu, a ne kako zaustaviti Miloševića.

Zato plašiti nas ratom u Europi ako bi se ovakva EU raspala je zapravo izgovor za još više centralizacije moći u rukama opskurne birokracije u Bruxellesu na štetu država članica. Više Europe, manje suverenih država, slogan je EUrona.

Barroso, Junckerov prethodnik, rekao je u ime svih njih da je Europska unija zapravo “neimperijalni imperij”. Ja bih taj imperij umjesto Europska unija nazvao točnije, konkretnije: Četvrti Reich.

Ako je mir, pa onda i blagostanje, glavni motiv očuvanja ovakve Europske unije kao i legitimacija za daljnju centralizaciju, to je stoga što ovakva EU počiva na krivoj pretpostavci utemeljenoj u Hobbesovoj teoriji.

Mnogi mogući raspad ovakve EU tumače kao povratak na divlje, predcivilizacijsko stanje hobsovskog “rata svih protiv sviju”, misleći na 17. stoljeće, kad su Europa i njezine “države” gorjele uslijed vjerskih ratova.

Hobbes u djelu “Levijatan” nasuprot “prirodnom stanju” u kojem je čovjek čovjeku vuk, što je bila i inspiracija rađajuće Europske zajednice za ugljen i čelik, kao završetak divljaštva nudi teoriju društvenog ugovora kao put ka civilizaciji i miru.

Hobbesova ideja je sljedeća: putem Ugovora divljaci, vuci, zaraćene strane, dogovorno prenose vlastitu moć na superiornu instancu, na Levijatana, kojem daju monopol, zakonski i fizički, te druge moći, tako da Levijatan postane garant društvenog mira i blagostanja.

Levijatan je biblijsko vodeno čudovište, Netko (pisan velikim “N”) koji će određivati pravila kako bi se iz prirodnog stanja divljaštva prešlo na civilno i civilizirajuće. U vrijeme Hobbesa taj Levijatan, taj vodeni monstrum, bio je apsolutni monarh, potom se isto čudovište zvano Levijatan transformiralo u pojam “republike” jakobinskoga tipa.

Danas je Levijatan, garant mira i blagostanja, čudovište zvano Europska unija koja svoju genezu upravo ima u nadnacionalnim Ugovorima, s Lisabonskim kao posljednjim u nizu, gdje divljaci, države članice, svoje moći prenose onome što simbolizira Bruxelles, u zakonskom i financijskom smislu ograničavaju vlastitu suverenost i daju je EU Levijatanu, koji se proglašava jamcem mira i blagostanja.

Ti Ugovori, iza leđa europskih naroda uzdignuti na razinu Ustava, i kada su na referendumu odbačeni, poput Lisabonskog ugovora odbačenog od Francuza i Nizozemaca, zaživjeli su kao da Francuz i Nizozemac nisu rekli “NE” sve robusnijem čudovištu, EU Levijatanu. U EU imperiju glas naroda je ili “populizam” ili nešto što nema nikakve političke težine. Levijatan misli i odlučuje za vas.

Gle vraga, iako na odlasku, u svom oproštajnom govoru pred CDU-ovom Zakladom “Konrad Adenauer”, Angela Merkel, ključna osoba EU Levijatana, naglasila je kako nacionalne države nemaju smisla, kako Europska unija nema alternative te, zagovarajući “doktrinu ograničenog suvereniteta”, jasno poručila svojoj nasljednici, klonu na čelu CDU-a, Annegret Kramp (nomen est omen) Karrenbauer: Čuvaj mi Europsku uniju kao zjenicu oka! Ovu izreku koja se, istinito ili ne, nebitno, pripisuje Titu na samrti (Čuvajte mi Jugoslaviju kao zjenicu oka) namjerno rabim jer, opet, ne lezi vraže, “teorija ograničenog suvereniteta” bila je ideja vodilja na koju se često pozivao Leonid Brežnjev kada je u pitanju bio SSSR, koji se unatoč toj teoriji raspao, pa Mutti, curica iz DDR-a, kao da škilji ispod Brežnjevljevih obrva i “proročki” najavljuje i propast svog Levijatana, propast EU, koju je “u amanet” ostavila svojoj nasljednici Kramp kao glavno političko bojno polje Njemačke, ovaj put napisano u knjizi sa slovom “r” viška u nazivu – “Mein Kramp”.

Zašto Mutti na odlasku ima potrebu tako snažno govoriti protiv suverenih država nacija, otkuda joj potreba za Brežnjevom, a ne, recimo, kancelarom Adenauerom koji je namjesto sovjetske “teorije ograničenog suvereniteta” vidio Europu utemeljenu na katoličkom principu supsidijarnosti, što je postao ključni princip svih demokratskih država na svijetu kada je demokratski i gospodarski ustroj u pitanju?

Sasvim jednostavno, Njemačka Europsku uniju vidi kao Četvrti Reich u kojem je Hitlerov tenk zamijenjen oslabljenom dojčmarkom zvanom euro, Reich u kojem Njemačka mora imati središnje mjesto, mjesto hegemona.

Naime, ono što je za Erdogana Davutoglu i njegova teorija obnove turskog imperija u kontekstu doktrine neoosmanizma te povratka Turske na Balkan, to je profesor Herfried Münkler, povjesničar i geostrateg, za Merkelicu i njemačku političku kremu. To što misli Münkler ne misli samo CDU/CSU nego i SPD, i FPD i zeleni, pa industrijski sindikati, jedino, ne, o ludog li svijeta, “ekstremno desni” AfD.

Münkler smatra da Njemačka mora upravljati Europskom unijom kao i svim procesima u njoj. Tu tezu razvijao je u brojnim svojim radovima, oslanjajući se na neku vrstu njemačkog mesijanizma i implicitne superiornosti njemačkog naroda nad drugima koji nisu sposobni upravljati EU Levijatanom.

AfD prijeti ‘dexitom’, predlažu ukidanje Europarlamenta

U svojim knjigama njemačku definira kao “die Macht der Mitte”, iliti središnju moć, sa svim ambivalentnim nijansama koje pojam “središnji” ili “sredina” nosi u sebi. On priznaje, suprotno stereotipima o zemljama Višegradske skupine kao parazitima koji su uzeli najviše od EU, da je najveći profit od Europske unije zapravo imala Njemačka, na razne načine, ne samo ekonomske.

Ideja Njemačke kao središnje europske nacije i hegemona nije nešto novo, ona seže još u srednji vijek, a sjeme ima u tzv. Raichsideologie, kasnije ratoborno primijenjena u vrijeme Wilhelma II., da bi pod Hitlerom poprimila patološke razmjere. Dakle, to je koncept koji živi na razne načine stoljećima, a uloga Njemačke kao hegemona u Europskoj uniji nije nešto što se krije.

Naime, ako nešto napiše Frankfurter Allgemeine Zeitung, to se mirne duše može smatrati prešutnim stavom Berlina. Tako je isti list u jeku Angeline politike dobrodošlice i masovne invazije migranata na Europu objavio 21. kolovoza 2015. Münklerov članak o njemačkoj ulozi u EU s jasnim naslovom: Wir sind der Hegemon (Mi smo hegemon).

On tu vidi da se javljaju “populističke snage” koje žele rušiti Europu po mjeri Njemačke te jasno kaže da takva Europa po mjeri Njemačke može opstati samo ako glavnu ulogu ima – Njemačka. Citiram: “Bilo je potrebno više poticaja izvana prije no što se, barem u političkoj klasi, nametne ideja kako Njemačka mora preuzeti svjesno tu ulogu… da kažem na dramatičan način, ako Njemačka ne uspije u misiji središnje moći (hegemona), propast će i Europa.”

Potom poziva cijelo društvo da stane iza toga hegemonističkog njemačkog projekta, a posebno lupa packe njemačkim intelektualcima koji su ostali zarobljeni u Njemačkoj iz vremena Bonna kao glavnoga grada i ne shvaćaju “povijesni trenutak”. Car je gol, to treba kriknuti, ne brani Njemačka Europsku uniju, nego područje svoje hegemonije, Njemačka želi sačuvati Četvrti Reich koji samo još idioti nazivaju Europskom unijom, Levijatanom koji je od morske nemani postao ptica, njemački crni orao koji svoje kandže razastire nad narode Europe.

Kao odgovoran i građanin pokorni, želim u ovoj godini smrt tog EU Levijatana, zapravo Velike Njemačke, Četvrtog Reicha koji svoje namjere i ne taji. Ta Njemačka na čelu s Angelom Merkel grobar je Europe (suverenih) naroda, Merkel koja je imigrantskom politikom sigurnosno uzdrmala Europsku uniju, njezinu sigurnost, blagostanje i socijalnu državu, Merkel koja je stvorila stanje rata, ali ovaj put iznutra, serijama terorističkih čina, no go zona, pa onda za sve optužila rastući “populizam”, ne videći da je problem ona i (velika) Njemačka, da žuti prsluci i tzv. populizam jesu krici europskih naroda da se ovlasti Levijatana smanje.

I na zadnjem sastanku europskih Pučana svi njihovi vodeći think thankovi žele propast ovakve Europske unije jer vide da je Levijatan progutao države nacije, a njihove manevre na gospodarskom, monetarnom i političkom području sveo na beznačajnosti.

Nadnacionalni ugovori bujaju, od Istanbulske do Marakeša, kao da su države članice nakupine kretena i neznalica koje bez tih nadnacionalnih ugovora ne znaju zaštiti žene, regulirati migracije, donositi ekonomske politike sami, što ih je, od Italije do Francuske, učinilo globalnim divovima, sve dok nisu došli pod omču nadnacionalnih Ugovora i regulativa kada je počelo naglo siromašenje, deindustrijalizacija i nestanak srednjeg sloja, nestanak bijele Francuske koja buja u liku žutih prsluka, nestanak duhovne supstance Europe, judeokršćanstva i zdravog razuma, koji su ustuknuli pred kulturnim i moralnim relativizmom, kojih je propali multikulturalizam tek logičan potomak.

Propast Četvrtog Reicha, za što sam jutros platio misu, stoga nije propast Europske unije, nego njezino definiranje na principu supsidijarnosti, što zagovaraju i sami Pučani, svjesni da na izborima padaju, i da će sljedeći europski izbori stubokom promijeniti sliku Europske unije u političkom smislu. Think thankovi Pučana zato se obraćaju socijalnom nauku Katoličke crkve i citiraju encikliku Pija XI. Quadragesimo anno (broj 80) pisanu davne 1931. godine koja kao da je pisana danas za probleme EU.

Naime, papa Pio ne negira važnost velikih i nadnacionalnih udruženja (evo globalizacije) jer zbog brzih “promjena i okolnosti mnoge stvari ne mogu se ostvariti bez velikih asocijacija”. Dakle, već tada papa je svjestan da nadnacionalne asocijacije nisu zlo. Ali, nastavlja papa, “sukladno starom principu socijalne filozofije”, misli na supsidijarnost, “budući da je nedopušteno uzeti pojedincima ono što oni mogu učiniti vlastitim snagama… i povjeriti to zajednici, tako je nepravedno prepustiti višoj instanci ono što se može učiniti na nižoj… što bi odvelo do izvrtanja ispravnog poretka u društvu”. Oslanjajući se na katolički princip supsidijarnosti, demokršćanski think thankovi pozvali su Pučane na skupu u Finskoj da se u EU jasnije odrede granice upliva nadnacionalnih institucija (Bruxellesa) u nacionalne.

Dakle, u ovom slučaju suprotno doktrini Angele Brežnjev i teoriji ograničenog suvereniteta država nacija, supsidijarnost je “teorija ograničenog suvereniteta” nadnacionalnih tvorevina!!!

Upravo je to naglasio Ivan Pavao II. 22. kolovoza 1980. obraćajući se jednoj, kao i EU, nadnacionalnoj instituciji, Ujedinjenim narodima: “Primjenjujući princip supsidijarnosti… brojne grupe i narodi mogu bolje riješiti svoje probleme na lokalnoj razini”, dodajući ključnu rečenicu zbog koje se europski narodi bune protiv EU Levijatana, govoreći kako supsidijarnost narodima “daje izravan osjećaj da sudjeluju u određivanju vlastite sudbine”.

Pobuna naroda i “populista” u Europskoj uniji upravo proizlazi iz toga, nemaju osjećaj da sudjeluju u kreiranju vlastite sudbine koju je uzurpirao Levijatan, Europska unija kao krinka za Četvrti Reich.

No, polako, pao je Treći koji je pokoravao narode oružjem, past će i Četvrti Reich i Njemačka kao hegemon, hegemon koji ih pokorava nadnacionalnim, netransparentnim zakonima i odlukama te umjetnom valutom zvanom euro.

Europa budućnosti: ime joj je supsidijarnost, zajednica suverenih država na temelju ograničenja suvereniteta nadnacionalnih tvorevina, naopaki Brežnjev, naopaka Angela…

Ivica Šola / Globus

 

IVICA ŠOLA; Riječi godine: suverenizam i populizam

 

 

 

IVICA ŠOLA: Europska unija je postala tamnica naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Totalitarna (pod)svijest političke nenormalnosti

Objavljeno

na

Objavio

Izabrani predsjednik Zoran Milanović, blago rečeno, osebujna je politička ličnost.

Već njegov slogan “normalno” dovoljno je simptomatičan, i ukazuje da nije baš posve normalan. Jer činjenica da je više od milijun Hrvata dalo glas drugim kandidatima logično implicira da ti ljudi ili nisu normalni, ili da ne žele biti normalni.

Normalnost, među inim, statistička je činjenica, i određuje se odgovara li naše ponašanje većinskom. U tom smislu, svatko je od nas u nečemu, svejedno, ili ispod, ili iznad prosjeka, dakle – nenormalan.

Nikola Tesla jednako je bio nenormalan na svoj način, kao i Ava Karabatić na svoj način. Milanović je obilato svojim postupcima i izjavama već pokazao da je nenormalan. Govoriti o puknutoj cijevi u vlastitom stanu dok Gunja nestaje u poplavama, svjedoči da mu nije pukla cijev, već i “nešto” drugo, kao i politički komunicirati prema drugim državama nazivajući ih “šakom jada”, nije baš ni politički ni ljudski normalno prema državljanima te zemlje.

I nakon što je izabran za predsjednika on je pokazao, opraštajući se od SDP-a, svu raskoš svoje normalnosti izjavivši: “Da je u izborima istina jedini kriterij, a o istini bih htio nešto reći, SDP bi bio na vlasti vječno”. Istina i politika, pa još vječnost u vremenu, to nije normalna izjava, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

SUKOB MOĆI I ISTINE

Naime, Hannah Arendt koja se, među inim, bavila totalitarizmima, cijeli svoj intelektualni vijek potrošila je da bi istinu zaštitila od politike i političara. Politika, čitaj moć, i istina, kroz cijelu povijest su u krvavom sukobu.

Arendtova polazi od teze da svako obmanjivanje polazi od samoobmanjivanja, a jedno od njih je da (u politici) ti, ili tvoja stranka, posjedujete istinu. Tko posjeduje istinu je totalitarist i isključiv, a onaj koji je traži jest demokrat. Istina koja se posjeduje je u političkom smislu opasna istina. Za politiku je mnijenje, privid, a ne istina ili moral, kaže Arendt, odlučujući preduvjet bilo kakvog političkog organiziranja.

Bez obzira u kakvoj se političkoj formi ta zajednička volja pojavljuje, njen jedini limitirajući faktor jest krug istomišljenika, članova stranke, drugova i drugarica koje okuplja. Oni pak uvažavaju, što je normalno u politici, ono što im u njihovoj agendi koristi, ali isto tako, bez obzira na istinu, odbacuju sve što im može štetiti.

Politika se legitimira tako kao potpuno otvorena forma, koja se poput vode određuje prema obliku posude, prema promjenjivim mnijenjima građana o ljudskim stvarima (a ne vječnim, druže Milanoviću), koje su i same u stanju neprekidnog toka. Sukob intelektualca i političara je u tome što političar traži prije svega, i to je legitimno, moć, a intelektualac istinu. U tom sukobu istina uglavnom strada ako nije po volji moći.

Sokratova sudbina, toliko puta viđena u povijesti, paradigmatična je za sve Milanoviće i SDP-ovce kroz povijest. I kod nas su stradali na istoj paradigmi mnogi Gotovci i Budiše od strane preteče Milanovićeve Partije koja je posjedovala istinu. Naime, Sokrat je u sukobu sa sofistima isticao kako nam istina ne pripada, ona se ne posjeduje i nije na prodaju, pa ni u politici. Prema Sokratu, to je preduvjet demokratskog poretka, da istinu ne posjedujemo, već zajedno tražimo, porađamo, u procesu argumentacije, gdje je svatko pozvan reći svoje.

Dakle, slikovito govoreći, u demokratskom poretku i građani i stranke su jednako udaljeni od praznog centra u kojem bi trebala zasjati istina, uvijek nesavršena, pa, osim istine, zbog približavanja tom centru, imaju pravo postavljati prije svega prava pitanja, propitivati, sumnjati, kao temeljni preduvjet približavanja istini. Kako je Sokrat završio od strane politike koja je, kao Milanovićev SDP, posjedovala istinu, dobro je poznato, kao i naši Gotovci i Budiše.

Čak ni sveti Pavao, suutemeljitelj kršćanstva, kada je istina u pitanju u “Hvalospjevu ljubavi” jasno kaže: “Doista, sada gledamo u zrcalo, kao u zagonetki, a tada licem u lice. Sada spoznajemo djelomično, a tada ću spoznati savršeno”. Sama pak Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru, imajući u vidu da su se religije ubijale u ime istine, govori i o tragovima istine prisutnim u drugim religijama, što je preduvjet međureligijskog dijaloga i mira.

Ali što je Katolička crkva za SDP koji prisvaja svu istinu i “vječnost”, što su pape za nezabludivog Zokija Milanovića? Ništa, šaka jada! U tom smislu, razni Stazići u SDP-u koji posjeduje istinu kao i SKH prije njih, prema vlastitim izjavama, danas ne ubijaju u ime istine ne zato što ne žele, već zato što ne mogu i ne smiju. Milanovićeva “normalna” izjava o istini i SDP-u koji bi, da je istina jedini kriterij, vladao vječno, neodoljivo podsjeća na stih one “pesme” iz bivšeg režima: “Ako ima večnosti, i ako večnost ima ime, ime večnosti je Titovo ime”.

Ova, po meni, opasna izjava, odaje Milanovićevu totalitarnu (pod)svijest. Zato je velika utjeha da su predsjedničke ovlasti, za razliku od izabranog predsjednika i Svemira – ograničene! Za Svemir nisam siguran…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ribić pisao Milanoviću: ‘Bojimo se izreke da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Vi niste janjeća narav’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari