Pratite nas

Kolumne

IVICA ŠOLA Platio sam misu za propast EU: Ta je tvorevina samo krinka za Četvrti Reich

Objavljeno

na

Strah je dobar sluga, ali je loš gospodar. Uvjet mogućnosti opstanka ovakve Europske unije je strah kao gospodar. Ako kažete da ovakva Europska unija, centralizirana internacionalna tvorevina s velikim demokratskim deficitom, čije države članice imaju manje suverenosti i ovlasti od kanadskih pokrajina, nema smisla, slijedi plašenje.

Plašenje ratom i kaosom, jer zahvaljujući Europskoj uniji živimo najduže razdoblje mira u Europi. To je čista laž. Mir u Europi sve ovo razdoblje imamo zahvaliti NATO-u i članku 5 njegova Ugovora koji kaže: ako je jedna država članica napadnuta, napadnute su sve.

Američke rakete na tlu Europe bile su jamac mira, a ne Europska unija. Baš je Hruščov strepio od Italije, čija je knjiga Vojni uspjesi Italije najtanja knjiga na svijetu, ili od Njemačke, koja je američki protektorat, i njezina “nuklearnog arsenala”, ili od snažne Austrije, ili… Bez uključivanja Sjedinjenih Američkih Država ne bi završio ni Prvi ni Drugi svjetski rat pobjedom saveznika, bez SAD-a ne bi završili ni ratovi u bivšoj Jugoslaviji koji su europski promatrači što smo ih zvali “sladoledari” promatrali i gledali tko će što ušićariti za svoju državu, a ne kako zaustaviti Miloševića.

Zato plašiti nas ratom u Europi ako bi se ovakva EU raspala je zapravo izgovor za još više centralizacije moći u rukama opskurne birokracije u Bruxellesu na štetu država članica. Više Europe, manje suverenih država, slogan je EUrona.

Barroso, Junckerov prethodnik, rekao je u ime svih njih da je Europska unija zapravo “neimperijalni imperij”. Ja bih taj imperij umjesto Europska unija nazvao točnije, konkretnije: Četvrti Reich.

Ako je mir, pa onda i blagostanje, glavni motiv očuvanja ovakve Europske unije kao i legitimacija za daljnju centralizaciju, to je stoga što ovakva EU počiva na krivoj pretpostavci utemeljenoj u Hobbesovoj teoriji.

Mnogi mogući raspad ovakve EU tumače kao povratak na divlje, predcivilizacijsko stanje hobsovskog “rata svih protiv sviju”, misleći na 17. stoljeće, kad su Europa i njezine “države” gorjele uslijed vjerskih ratova.

Hobbes u djelu “Levijatan” nasuprot “prirodnom stanju” u kojem je čovjek čovjeku vuk, što je bila i inspiracija rađajuće Europske zajednice za ugljen i čelik, kao završetak divljaštva nudi teoriju društvenog ugovora kao put ka civilizaciji i miru.

Hobbesova ideja je sljedeća: putem Ugovora divljaci, vuci, zaraćene strane, dogovorno prenose vlastitu moć na superiornu instancu, na Levijatana, kojem daju monopol, zakonski i fizički, te druge moći, tako da Levijatan postane garant društvenog mira i blagostanja.

Levijatan je biblijsko vodeno čudovište, Netko (pisan velikim “N”) koji će određivati pravila kako bi se iz prirodnog stanja divljaštva prešlo na civilno i civilizirajuće. U vrijeme Hobbesa taj Levijatan, taj vodeni monstrum, bio je apsolutni monarh, potom se isto čudovište zvano Levijatan transformiralo u pojam “republike” jakobinskoga tipa.

Danas je Levijatan, garant mira i blagostanja, čudovište zvano Europska unija koja svoju genezu upravo ima u nadnacionalnim Ugovorima, s Lisabonskim kao posljednjim u nizu, gdje divljaci, države članice, svoje moći prenose onome što simbolizira Bruxelles, u zakonskom i financijskom smislu ograničavaju vlastitu suverenost i daju je EU Levijatanu, koji se proglašava jamcem mira i blagostanja.

Ti Ugovori, iza leđa europskih naroda uzdignuti na razinu Ustava, i kada su na referendumu odbačeni, poput Lisabonskog ugovora odbačenog od Francuza i Nizozemaca, zaživjeli su kao da Francuz i Nizozemac nisu rekli “NE” sve robusnijem čudovištu, EU Levijatanu. U EU imperiju glas naroda je ili “populizam” ili nešto što nema nikakve političke težine. Levijatan misli i odlučuje za vas.

Gle vraga, iako na odlasku, u svom oproštajnom govoru pred CDU-ovom Zakladom “Konrad Adenauer”, Angela Merkel, ključna osoba EU Levijatana, naglasila je kako nacionalne države nemaju smisla, kako Europska unija nema alternative te, zagovarajući “doktrinu ograničenog suvereniteta”, jasno poručila svojoj nasljednici, klonu na čelu CDU-a, Annegret Kramp (nomen est omen) Karrenbauer: Čuvaj mi Europsku uniju kao zjenicu oka! Ovu izreku koja se, istinito ili ne, nebitno, pripisuje Titu na samrti (Čuvajte mi Jugoslaviju kao zjenicu oka) namjerno rabim jer, opet, ne lezi vraže, “teorija ograničenog suvereniteta” bila je ideja vodilja na koju se često pozivao Leonid Brežnjev kada je u pitanju bio SSSR, koji se unatoč toj teoriji raspao, pa Mutti, curica iz DDR-a, kao da škilji ispod Brežnjevljevih obrva i “proročki” najavljuje i propast svog Levijatana, propast EU, koju je “u amanet” ostavila svojoj nasljednici Kramp kao glavno političko bojno polje Njemačke, ovaj put napisano u knjizi sa slovom “r” viška u nazivu – “Mein Kramp”.

Zašto Mutti na odlasku ima potrebu tako snažno govoriti protiv suverenih država nacija, otkuda joj potreba za Brežnjevom, a ne, recimo, kancelarom Adenauerom koji je namjesto sovjetske “teorije ograničenog suvereniteta” vidio Europu utemeljenu na katoličkom principu supsidijarnosti, što je postao ključni princip svih demokratskih država na svijetu kada je demokratski i gospodarski ustroj u pitanju?

Sasvim jednostavno, Njemačka Europsku uniju vidi kao Četvrti Reich u kojem je Hitlerov tenk zamijenjen oslabljenom dojčmarkom zvanom euro, Reich u kojem Njemačka mora imati središnje mjesto, mjesto hegemona.

Naime, ono što je za Erdogana Davutoglu i njegova teorija obnove turskog imperija u kontekstu doktrine neoosmanizma te povratka Turske na Balkan, to je profesor Herfried Münkler, povjesničar i geostrateg, za Merkelicu i njemačku političku kremu. To što misli Münkler ne misli samo CDU/CSU nego i SPD, i FPD i zeleni, pa industrijski sindikati, jedino, ne, o ludog li svijeta, “ekstremno desni” AfD.

Münkler smatra da Njemačka mora upravljati Europskom unijom kao i svim procesima u njoj. Tu tezu razvijao je u brojnim svojim radovima, oslanjajući se na neku vrstu njemačkog mesijanizma i implicitne superiornosti njemačkog naroda nad drugima koji nisu sposobni upravljati EU Levijatanom.

AfD prijeti ‘dexitom’, predlažu ukidanje Europarlamenta

U svojim knjigama njemačku definira kao “die Macht der Mitte”, iliti središnju moć, sa svim ambivalentnim nijansama koje pojam “središnji” ili “sredina” nosi u sebi. On priznaje, suprotno stereotipima o zemljama Višegradske skupine kao parazitima koji su uzeli najviše od EU, da je najveći profit od Europske unije zapravo imala Njemačka, na razne načine, ne samo ekonomske.

Ideja Njemačke kao središnje europske nacije i hegemona nije nešto novo, ona seže još u srednji vijek, a sjeme ima u tzv. Raichsideologie, kasnije ratoborno primijenjena u vrijeme Wilhelma II., da bi pod Hitlerom poprimila patološke razmjere. Dakle, to je koncept koji živi na razne načine stoljećima, a uloga Njemačke kao hegemona u Europskoj uniji nije nešto što se krije.

Naime, ako nešto napiše Frankfurter Allgemeine Zeitung, to se mirne duše može smatrati prešutnim stavom Berlina. Tako je isti list u jeku Angeline politike dobrodošlice i masovne invazije migranata na Europu objavio 21. kolovoza 2015. Münklerov članak o njemačkoj ulozi u EU s jasnim naslovom: Wir sind der Hegemon (Mi smo hegemon).

On tu vidi da se javljaju “populističke snage” koje žele rušiti Europu po mjeri Njemačke te jasno kaže da takva Europa po mjeri Njemačke može opstati samo ako glavnu ulogu ima – Njemačka. Citiram: “Bilo je potrebno više poticaja izvana prije no što se, barem u političkoj klasi, nametne ideja kako Njemačka mora preuzeti svjesno tu ulogu… da kažem na dramatičan način, ako Njemačka ne uspije u misiji središnje moći (hegemona), propast će i Europa.”

Potom poziva cijelo društvo da stane iza toga hegemonističkog njemačkog projekta, a posebno lupa packe njemačkim intelektualcima koji su ostali zarobljeni u Njemačkoj iz vremena Bonna kao glavnoga grada i ne shvaćaju “povijesni trenutak”. Car je gol, to treba kriknuti, ne brani Njemačka Europsku uniju, nego područje svoje hegemonije, Njemačka želi sačuvati Četvrti Reich koji samo još idioti nazivaju Europskom unijom, Levijatanom koji je od morske nemani postao ptica, njemački crni orao koji svoje kandže razastire nad narode Europe.

Kao odgovoran i građanin pokorni, želim u ovoj godini smrt tog EU Levijatana, zapravo Velike Njemačke, Četvrtog Reicha koji svoje namjere i ne taji. Ta Njemačka na čelu s Angelom Merkel grobar je Europe (suverenih) naroda, Merkel koja je imigrantskom politikom sigurnosno uzdrmala Europsku uniju, njezinu sigurnost, blagostanje i socijalnu državu, Merkel koja je stvorila stanje rata, ali ovaj put iznutra, serijama terorističkih čina, no go zona, pa onda za sve optužila rastući “populizam”, ne videći da je problem ona i (velika) Njemačka, da žuti prsluci i tzv. populizam jesu krici europskih naroda da se ovlasti Levijatana smanje.

I na zadnjem sastanku europskih Pučana svi njihovi vodeći think thankovi žele propast ovakve Europske unije jer vide da je Levijatan progutao države nacije, a njihove manevre na gospodarskom, monetarnom i političkom području sveo na beznačajnosti.

Nadnacionalni ugovori bujaju, od Istanbulske do Marakeša, kao da su države članice nakupine kretena i neznalica koje bez tih nadnacionalnih ugovora ne znaju zaštiti žene, regulirati migracije, donositi ekonomske politike sami, što ih je, od Italije do Francuske, učinilo globalnim divovima, sve dok nisu došli pod omču nadnacionalnih Ugovora i regulativa kada je počelo naglo siromašenje, deindustrijalizacija i nestanak srednjeg sloja, nestanak bijele Francuske koja buja u liku žutih prsluka, nestanak duhovne supstance Europe, judeokršćanstva i zdravog razuma, koji su ustuknuli pred kulturnim i moralnim relativizmom, kojih je propali multikulturalizam tek logičan potomak.

Propast Četvrtog Reicha, za što sam jutros platio misu, stoga nije propast Europske unije, nego njezino definiranje na principu supsidijarnosti, što zagovaraju i sami Pučani, svjesni da na izborima padaju, i da će sljedeći europski izbori stubokom promijeniti sliku Europske unije u političkom smislu. Think thankovi Pučana zato se obraćaju socijalnom nauku Katoličke crkve i citiraju encikliku Pija XI. Quadragesimo anno (broj 80) pisanu davne 1931. godine koja kao da je pisana danas za probleme EU.

Naime, papa Pio ne negira važnost velikih i nadnacionalnih udruženja (evo globalizacije) jer zbog brzih “promjena i okolnosti mnoge stvari ne mogu se ostvariti bez velikih asocijacija”. Dakle, već tada papa je svjestan da nadnacionalne asocijacije nisu zlo. Ali, nastavlja papa, “sukladno starom principu socijalne filozofije”, misli na supsidijarnost, “budući da je nedopušteno uzeti pojedincima ono što oni mogu učiniti vlastitim snagama… i povjeriti to zajednici, tako je nepravedno prepustiti višoj instanci ono što se može učiniti na nižoj… što bi odvelo do izvrtanja ispravnog poretka u društvu”. Oslanjajući se na katolički princip supsidijarnosti, demokršćanski think thankovi pozvali su Pučane na skupu u Finskoj da se u EU jasnije odrede granice upliva nadnacionalnih institucija (Bruxellesa) u nacionalne.

Dakle, u ovom slučaju suprotno doktrini Angele Brežnjev i teoriji ograničenog suvereniteta država nacija, supsidijarnost je “teorija ograničenog suvereniteta” nadnacionalnih tvorevina!!!

Upravo je to naglasio Ivan Pavao II. 22. kolovoza 1980. obraćajući se jednoj, kao i EU, nadnacionalnoj instituciji, Ujedinjenim narodima: “Primjenjujući princip supsidijarnosti… brojne grupe i narodi mogu bolje riješiti svoje probleme na lokalnoj razini”, dodajući ključnu rečenicu zbog koje se europski narodi bune protiv EU Levijatana, govoreći kako supsidijarnost narodima “daje izravan osjećaj da sudjeluju u određivanju vlastite sudbine”.

Pobuna naroda i “populista” u Europskoj uniji upravo proizlazi iz toga, nemaju osjećaj da sudjeluju u kreiranju vlastite sudbine koju je uzurpirao Levijatan, Europska unija kao krinka za Četvrti Reich.

No, polako, pao je Treći koji je pokoravao narode oružjem, past će i Četvrti Reich i Njemačka kao hegemon, hegemon koji ih pokorava nadnacionalnim, netransparentnim zakonima i odlukama te umjetnom valutom zvanom euro.

Europa budućnosti: ime joj je supsidijarnost, zajednica suverenih država na temelju ograničenja suvereniteta nadnacionalnih tvorevina, naopaki Brežnjev, naopaka Angela…

Ivica Šola / Globus

 

IVICA ŠOLA; Riječi godine: suverenizam i populizam

 

 

 

IVICA ŠOLA: Europska unija je postala tamnica naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari