Pratite nas

Kolumne

IVICA ŠOLA Platio sam misu za propast EU: Ta je tvorevina samo krinka za Četvrti Reich

Objavljeno

na

Strah je dobar sluga, ali je loš gospodar. Uvjet mogućnosti opstanka ovakve Europske unije je strah kao gospodar. Ako kažete da ovakva Europska unija, centralizirana internacionalna tvorevina s velikim demokratskim deficitom, čije države članice imaju manje suverenosti i ovlasti od kanadskih pokrajina, nema smisla, slijedi plašenje.

Plašenje ratom i kaosom, jer zahvaljujući Europskoj uniji živimo najduže razdoblje mira u Europi. To je čista laž. Mir u Europi sve ovo razdoblje imamo zahvaliti NATO-u i članku 5 njegova Ugovora koji kaže: ako je jedna država članica napadnuta, napadnute su sve.

Američke rakete na tlu Europe bile su jamac mira, a ne Europska unija. Baš je Hruščov strepio od Italije, čija je knjiga Vojni uspjesi Italije najtanja knjiga na svijetu, ili od Njemačke, koja je američki protektorat, i njezina “nuklearnog arsenala”, ili od snažne Austrije, ili… Bez uključivanja Sjedinjenih Američkih Država ne bi završio ni Prvi ni Drugi svjetski rat pobjedom saveznika, bez SAD-a ne bi završili ni ratovi u bivšoj Jugoslaviji koji su europski promatrači što smo ih zvali “sladoledari” promatrali i gledali tko će što ušićariti za svoju državu, a ne kako zaustaviti Miloševića.

Zato plašiti nas ratom u Europi ako bi se ovakva EU raspala je zapravo izgovor za još više centralizacije moći u rukama opskurne birokracije u Bruxellesu na štetu država članica. Više Europe, manje suverenih država, slogan je EUrona.

Barroso, Junckerov prethodnik, rekao je u ime svih njih da je Europska unija zapravo “neimperijalni imperij”. Ja bih taj imperij umjesto Europska unija nazvao točnije, konkretnije: Četvrti Reich.

Ako je mir, pa onda i blagostanje, glavni motiv očuvanja ovakve Europske unije kao i legitimacija za daljnju centralizaciju, to je stoga što ovakva EU počiva na krivoj pretpostavci utemeljenoj u Hobbesovoj teoriji.

Mnogi mogući raspad ovakve EU tumače kao povratak na divlje, predcivilizacijsko stanje hobsovskog “rata svih protiv sviju”, misleći na 17. stoljeće, kad su Europa i njezine “države” gorjele uslijed vjerskih ratova.

Hobbes u djelu “Levijatan” nasuprot “prirodnom stanju” u kojem je čovjek čovjeku vuk, što je bila i inspiracija rađajuće Europske zajednice za ugljen i čelik, kao završetak divljaštva nudi teoriju društvenog ugovora kao put ka civilizaciji i miru.

Hobbesova ideja je sljedeća: putem Ugovora divljaci, vuci, zaraćene strane, dogovorno prenose vlastitu moć na superiornu instancu, na Levijatana, kojem daju monopol, zakonski i fizički, te druge moći, tako da Levijatan postane garant društvenog mira i blagostanja.

Levijatan je biblijsko vodeno čudovište, Netko (pisan velikim “N”) koji će određivati pravila kako bi se iz prirodnog stanja divljaštva prešlo na civilno i civilizirajuće. U vrijeme Hobbesa taj Levijatan, taj vodeni monstrum, bio je apsolutni monarh, potom se isto čudovište zvano Levijatan transformiralo u pojam “republike” jakobinskoga tipa.

Danas je Levijatan, garant mira i blagostanja, čudovište zvano Europska unija koja svoju genezu upravo ima u nadnacionalnim Ugovorima, s Lisabonskim kao posljednjim u nizu, gdje divljaci, države članice, svoje moći prenose onome što simbolizira Bruxelles, u zakonskom i financijskom smislu ograničavaju vlastitu suverenost i daju je EU Levijatanu, koji se proglašava jamcem mira i blagostanja.

Ti Ugovori, iza leđa europskih naroda uzdignuti na razinu Ustava, i kada su na referendumu odbačeni, poput Lisabonskog ugovora odbačenog od Francuza i Nizozemaca, zaživjeli su kao da Francuz i Nizozemac nisu rekli “NE” sve robusnijem čudovištu, EU Levijatanu. U EU imperiju glas naroda je ili “populizam” ili nešto što nema nikakve političke težine. Levijatan misli i odlučuje za vas.

Gle vraga, iako na odlasku, u svom oproštajnom govoru pred CDU-ovom Zakladom “Konrad Adenauer”, Angela Merkel, ključna osoba EU Levijatana, naglasila je kako nacionalne države nemaju smisla, kako Europska unija nema alternative te, zagovarajući “doktrinu ograničenog suvereniteta”, jasno poručila svojoj nasljednici, klonu na čelu CDU-a, Annegret Kramp (nomen est omen) Karrenbauer: Čuvaj mi Europsku uniju kao zjenicu oka! Ovu izreku koja se, istinito ili ne, nebitno, pripisuje Titu na samrti (Čuvajte mi Jugoslaviju kao zjenicu oka) namjerno rabim jer, opet, ne lezi vraže, “teorija ograničenog suvereniteta” bila je ideja vodilja na koju se često pozivao Leonid Brežnjev kada je u pitanju bio SSSR, koji se unatoč toj teoriji raspao, pa Mutti, curica iz DDR-a, kao da škilji ispod Brežnjevljevih obrva i “proročki” najavljuje i propast svog Levijatana, propast EU, koju je “u amanet” ostavila svojoj nasljednici Kramp kao glavno političko bojno polje Njemačke, ovaj put napisano u knjizi sa slovom “r” viška u nazivu – “Mein Kramp”.

Zašto Mutti na odlasku ima potrebu tako snažno govoriti protiv suverenih država nacija, otkuda joj potreba za Brežnjevom, a ne, recimo, kancelarom Adenauerom koji je namjesto sovjetske “teorije ograničenog suvereniteta” vidio Europu utemeljenu na katoličkom principu supsidijarnosti, što je postao ključni princip svih demokratskih država na svijetu kada je demokratski i gospodarski ustroj u pitanju?

Sasvim jednostavno, Njemačka Europsku uniju vidi kao Četvrti Reich u kojem je Hitlerov tenk zamijenjen oslabljenom dojčmarkom zvanom euro, Reich u kojem Njemačka mora imati središnje mjesto, mjesto hegemona.

Naime, ono što je za Erdogana Davutoglu i njegova teorija obnove turskog imperija u kontekstu doktrine neoosmanizma te povratka Turske na Balkan, to je profesor Herfried Münkler, povjesničar i geostrateg, za Merkelicu i njemačku političku kremu. To što misli Münkler ne misli samo CDU/CSU nego i SPD, i FPD i zeleni, pa industrijski sindikati, jedino, ne, o ludog li svijeta, “ekstremno desni” AfD.

Münkler smatra da Njemačka mora upravljati Europskom unijom kao i svim procesima u njoj. Tu tezu razvijao je u brojnim svojim radovima, oslanjajući se na neku vrstu njemačkog mesijanizma i implicitne superiornosti njemačkog naroda nad drugima koji nisu sposobni upravljati EU Levijatanom.

AfD prijeti ‘dexitom’, predlažu ukidanje Europarlamenta

U svojim knjigama njemačku definira kao “die Macht der Mitte”, iliti središnju moć, sa svim ambivalentnim nijansama koje pojam “središnji” ili “sredina” nosi u sebi. On priznaje, suprotno stereotipima o zemljama Višegradske skupine kao parazitima koji su uzeli najviše od EU, da je najveći profit od Europske unije zapravo imala Njemačka, na razne načine, ne samo ekonomske.

Ideja Njemačke kao središnje europske nacije i hegemona nije nešto novo, ona seže još u srednji vijek, a sjeme ima u tzv. Raichsideologie, kasnije ratoborno primijenjena u vrijeme Wilhelma II., da bi pod Hitlerom poprimila patološke razmjere. Dakle, to je koncept koji živi na razne načine stoljećima, a uloga Njemačke kao hegemona u Europskoj uniji nije nešto što se krije.

Naime, ako nešto napiše Frankfurter Allgemeine Zeitung, to se mirne duše može smatrati prešutnim stavom Berlina. Tako je isti list u jeku Angeline politike dobrodošlice i masovne invazije migranata na Europu objavio 21. kolovoza 2015. Münklerov članak o njemačkoj ulozi u EU s jasnim naslovom: Wir sind der Hegemon (Mi smo hegemon).

On tu vidi da se javljaju “populističke snage” koje žele rušiti Europu po mjeri Njemačke te jasno kaže da takva Europa po mjeri Njemačke može opstati samo ako glavnu ulogu ima – Njemačka. Citiram: “Bilo je potrebno više poticaja izvana prije no što se, barem u političkoj klasi, nametne ideja kako Njemačka mora preuzeti svjesno tu ulogu… da kažem na dramatičan način, ako Njemačka ne uspije u misiji središnje moći (hegemona), propast će i Europa.”

Potom poziva cijelo društvo da stane iza toga hegemonističkog njemačkog projekta, a posebno lupa packe njemačkim intelektualcima koji su ostali zarobljeni u Njemačkoj iz vremena Bonna kao glavnoga grada i ne shvaćaju “povijesni trenutak”. Car je gol, to treba kriknuti, ne brani Njemačka Europsku uniju, nego područje svoje hegemonije, Njemačka želi sačuvati Četvrti Reich koji samo još idioti nazivaju Europskom unijom, Levijatanom koji je od morske nemani postao ptica, njemački crni orao koji svoje kandže razastire nad narode Europe.

Kao odgovoran i građanin pokorni, želim u ovoj godini smrt tog EU Levijatana, zapravo Velike Njemačke, Četvrtog Reicha koji svoje namjere i ne taji. Ta Njemačka na čelu s Angelom Merkel grobar je Europe (suverenih) naroda, Merkel koja je imigrantskom politikom sigurnosno uzdrmala Europsku uniju, njezinu sigurnost, blagostanje i socijalnu državu, Merkel koja je stvorila stanje rata, ali ovaj put iznutra, serijama terorističkih čina, no go zona, pa onda za sve optužila rastući “populizam”, ne videći da je problem ona i (velika) Njemačka, da žuti prsluci i tzv. populizam jesu krici europskih naroda da se ovlasti Levijatana smanje.

I na zadnjem sastanku europskih Pučana svi njihovi vodeći think thankovi žele propast ovakve Europske unije jer vide da je Levijatan progutao države nacije, a njihove manevre na gospodarskom, monetarnom i političkom području sveo na beznačajnosti.

Nadnacionalni ugovori bujaju, od Istanbulske do Marakeša, kao da su države članice nakupine kretena i neznalica koje bez tih nadnacionalnih ugovora ne znaju zaštiti žene, regulirati migracije, donositi ekonomske politike sami, što ih je, od Italije do Francuske, učinilo globalnim divovima, sve dok nisu došli pod omču nadnacionalnih Ugovora i regulativa kada je počelo naglo siromašenje, deindustrijalizacija i nestanak srednjeg sloja, nestanak bijele Francuske koja buja u liku žutih prsluka, nestanak duhovne supstance Europe, judeokršćanstva i zdravog razuma, koji su ustuknuli pred kulturnim i moralnim relativizmom, kojih je propali multikulturalizam tek logičan potomak.

Propast Četvrtog Reicha, za što sam jutros platio misu, stoga nije propast Europske unije, nego njezino definiranje na principu supsidijarnosti, što zagovaraju i sami Pučani, svjesni da na izborima padaju, i da će sljedeći europski izbori stubokom promijeniti sliku Europske unije u političkom smislu. Think thankovi Pučana zato se obraćaju socijalnom nauku Katoličke crkve i citiraju encikliku Pija XI. Quadragesimo anno (broj 80) pisanu davne 1931. godine koja kao da je pisana danas za probleme EU.

Naime, papa Pio ne negira važnost velikih i nadnacionalnih udruženja (evo globalizacije) jer zbog brzih “promjena i okolnosti mnoge stvari ne mogu se ostvariti bez velikih asocijacija”. Dakle, već tada papa je svjestan da nadnacionalne asocijacije nisu zlo. Ali, nastavlja papa, “sukladno starom principu socijalne filozofije”, misli na supsidijarnost, “budući da je nedopušteno uzeti pojedincima ono što oni mogu učiniti vlastitim snagama… i povjeriti to zajednici, tako je nepravedno prepustiti višoj instanci ono što se može učiniti na nižoj… što bi odvelo do izvrtanja ispravnog poretka u društvu”. Oslanjajući se na katolički princip supsidijarnosti, demokršćanski think thankovi pozvali su Pučane na skupu u Finskoj da se u EU jasnije odrede granice upliva nadnacionalnih institucija (Bruxellesa) u nacionalne.

Dakle, u ovom slučaju suprotno doktrini Angele Brežnjev i teoriji ograničenog suvereniteta država nacija, supsidijarnost je “teorija ograničenog suvereniteta” nadnacionalnih tvorevina!!!

Upravo je to naglasio Ivan Pavao II. 22. kolovoza 1980. obraćajući se jednoj, kao i EU, nadnacionalnoj instituciji, Ujedinjenim narodima: “Primjenjujući princip supsidijarnosti… brojne grupe i narodi mogu bolje riješiti svoje probleme na lokalnoj razini”, dodajući ključnu rečenicu zbog koje se europski narodi bune protiv EU Levijatana, govoreći kako supsidijarnost narodima “daje izravan osjećaj da sudjeluju u određivanju vlastite sudbine”.

Pobuna naroda i “populista” u Europskoj uniji upravo proizlazi iz toga, nemaju osjećaj da sudjeluju u kreiranju vlastite sudbine koju je uzurpirao Levijatan, Europska unija kao krinka za Četvrti Reich.

No, polako, pao je Treći koji je pokoravao narode oružjem, past će i Četvrti Reich i Njemačka kao hegemon, hegemon koji ih pokorava nadnacionalnim, netransparentnim zakonima i odlukama te umjetnom valutom zvanom euro.

Europa budućnosti: ime joj je supsidijarnost, zajednica suverenih država na temelju ograničenja suvereniteta nadnacionalnih tvorevina, naopaki Brežnjev, naopaka Angela…

Ivica Šola / Globus

 

IVICA ŠOLA; Riječi godine: suverenizam i populizam

 

 

 

IVICA ŠOLA: Europska unija je postala tamnica naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dujmović o Škori: Čak su Mesić i Josipović bili više kvalificirani za predsjedničku fukciju. Gdje mu je kum Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Tihomir Dujmović je svojoj klumni na portalu Direktno žestoko kritizirao  Miroslava Škoru  ustvrdivši  da nije kvalificiran za  predsjednika države. Donosimo najzanimljivije  dijelove kolumne:

“More stvari se mora promijeniti u Hrvatskoj, promjene su u tom kontekstu nužne i narodno nezadovoljstvo može se opipati rukom kad govorimo o ovom relacijama. Ali, tko je taj tko će te promjene provesti, to je pitanje svih pitanja! Kome vjerovati i zašto mu vjerovati?

Dakle, Hrvatsku čekaju promjene, najveću političku stranku čekaju promjene jer ako više ni obitelj Tuđman ne gleda jednoznačno na stranku, onda je očito da narod iščekuje promjene. Tko može osigurati daljnji pobjedonosni niz hrvatske opcije? Samo površni imaju spreman odgovor u džepu! I bilo bi najjednostavnije i najkomotnije ići niz dlaku narodnim očekivanjima i reći ležerno, budite bez brige, imamo čovjeka koji će sve riješiti. Mirno spavajte, riješeno!

U tom smislu fascinantno je kako je kao preporoditelj, kao Mesija budućih promjena, prihvaćen čovjek koji se nikada ozbiljno nije uhvatio u koštac niti s jednim od tih problema, koji uopće nije dio tog svijeta, pjevač lakih nota Miroslav Škoro! Kao rješenje svih problema, premda u ozbiljnom smislu riječi o tom čovjeku ista ta nacija gotovo da ne zna ništa. Osim par natuknica službene biografije i sjajnih pjesama.

Kako je moguće nakon tolikih kadrovskih prevara i izdaja koje smo doživjeli u 30 godina neovisnosti i to prevara u puno čišćim situacijama, prevara s puno boljim biografijama, kako se može bez bilo kakve ograde dati potpuno povjerenje čovjeku kojeg zapravo ne poznajemo?

Po čemu je Škoro formula uspjeha, gdje se to razabralo da čovjek zna i može riješiti komplicirane državne, društvene i političke probleme? Škoro je sjajan pjevač, ali taj čovjek cijeli život ne radi ništa što bi ga moglo preporučiti za elitnu državnu funkciju. Zašto mu se onda vjeruje? Nema odgovora, ne smije se ni pitati.

Franjo Tuđman je bio povjesničar, Stipe Mesić godinama Tuđmanova desna ruka, obnašao je sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj, Ivo Josipović je bio saborski zastupnik i sveučilišni profesor, Kolinda Grabar-Kitarović pomoćnica tajnika NATO pakta, ministrica u Vladi.

Što god mislili o njima, svi su imali ovakve ili onakve, ali reference koje se ne mogu ignorirati. Što u tom smislu ima Miroslav Škoro? Pet predivnih pjesama. Je li to dovoljno da bi nekome povjerili povjerenje da vodi državu? Ako je pak s njegovim kapacitetima sve posve jasno, plošno i jednoznačno, a samo ga Jude ne vole, kako to da njegov kum Marko Perković Thompson nije uz njega?

Zašto osim Žaka ne vidimo druge s estrade koji stoje uz njega? Jer nitko ga ne poznaje kao estrada, nitko ga ne poznaje bolje od Thompsona! Hoćemo sad i Thompsona prozvati Judom? Je li to i Miroslav Tuđman koji tvrdi da je Kolinda najbolje rješenje ? Je li to onda i Julienne Bušić? Je li i gradonačelnik Vukovara, Penava, isto tako Juda dostojan kamenovanja zato što ga ne podržava? Je li Juda i izdajica vrijedan prijezira i jedan general, ministar Krstičević? A onda i Klemm? Treba li pred Škorin medijski streljački vod i Milan Ivkošić? I Ivica Šola? Treba li ih sve preventivno uhititi jer su se usudili pitati i propitkivati? Ne, diskvalificirati, nego pitati. Ni ja ništa ne tvrdim, ja samo pitam. Ali, čim pitate već ste sumnjivi. Nismo li taj film već gledali?

Stotinu pitanja postavio bih Škori prije nego li bih ovako glasno kao njegove pristaše rekao da je on idealan izbor. Kako ćete promijeniti ustav ako nemate dvotrećinsku većinu? Dakle, ako pobijedite, realno ništa od obećanog ne bi mogli promijeniti. Kako to mislite referendumima vladati, s obzirom da takvog primjera na svijetu nema. Ima li veće demagogije od teze da bi se vladalo referendumom, a da bi narodu vratili vlast?

Koliko puta smo čuli tu frazu i koliko još puta moramo biti prevareni da bismo jednoznačno znali da se radi o goloj demagogiji? Što ste uopće u životu radili da bi se Vas kvalificiralo za ove relacije, smije li se to pitati sve predsjedničke kandidate pa onda i Škoru? Ako predsjednik države može biti pjevač lakih nota, onda smo do samog kraja sve izrelativizirali. Ali sve!

Naime, njegova retorika je zapravo savršeni populizam, na čelu s tezom “vratit ću vlast narodu”, sve to godi napaćenom narodnom uhu, koji uopće ne traži detaljan niti iscrpan odgovor. Unatoč tome što tih odgovora realno niti nema. Nema ih! E, kad ih nema, možemo li mi nakon svih prevara koje smo doživjeli danas jasno i glasno sumnjati?

Iznimno sam cijenio i cijenim Hasanbegovića kao i njegov podvig glede ukidanja imena Titovog trga, ali kako možemo to cijeniti, a u isto vrijeme minimalizirati činjenicu da je Kolinda izbacila Titovu bistu s Pantovčaka? Kako? I u isto se vrijeme praviti da Škoro nije na dva izravna pitanja novinarke RTL-a odgovorio posve nerazgovijetno što će napraviti s Titovom bistom.

Besramno je isticati da je rekao da bi stavio bistu Blage Zadre jer je to rekao tek naknadno. Ne u tom konkretnom razgovoru! Ali, vi u ovoj histeriji, a tako je uvijek kad se krene s medijskom histerijom, jednostavno ne smijete pitati! Kolinda Grabar-Kitarović jest zaredala s gafovima, ali njoj se stvarno svaka riječ važe. Ne i Škori. Andreju Plenkoviću se glasno negativno knjižila činjenica da nije sudjelovao u Domovinskom ratu što je posve legitimno. Ista činjenica se isticala i kod Milanovića kad je bio premijer. Kad pogledate što se sve vadi van u američkim predsjedničkim izborima lako se složiti da su ove naše relacije obična kamilica. No, kad danas spomenete da u Domovinskom ratu nije bio ni Škoro, vi momentalno postajete izdajnik. Iz koje ruske stepe je izašao ovaj relikt staljinizma?

Na to, da ne smijem pitati, jednostavno neću nikad pristati! Uvijek sam pitao i uvijek ću pitati, da i promašio sam, da i pogriješio sam, ali dužnost je novinara uvijek pitati. Uvijek sumnjati! A ovdje je sumnja zabranjena. Tko sumnja u Škoru taj je izdajica! Ma nemojte!

U HDZ-u doista imate nekoliko jasno ocrtanih frakcija, koje se poprijeko gledaju. O tome se pišu plahte tekstova i to je dio demokracije i tako i treba biti. Ali u prvom redu Škorina nastupa u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog sjedili su ljudi koji ga podržavaju, koji će sutra biti politička okosnica njegove opcije, a da između sebe jedva razgovaraju. Božo Petrov primjerice i Zlatko Hasanbegović! Bruna Esih i Hasanbegović! Petrov i Zekanović! Ruža i Bruna Esih! O njihovim podjelama, o njihovim razlikama ne smije se govoriti.

Zašto se može govoriti o razlikama u HDZ-u, a treba šutjeti o razlikama na desnici? Kompletna desnica nije se uspjela ujediniti na europskim izborima, dapače, napadali su se i vrijeđali preko medija. Kada treba pitati ako ne sada: oko čega se zapravo danas slažete? Koji je to program, koji su to ljudi, koji su to stavovi koje jednoznačno podržavate? Ili se slažete samo oko toga da dođete na vlast? Kada to pitati ako ne sada?

Osim toga, može li se bar pledirati za mrvice razuma. Pobijedio Škoro ili izgubio, doći će do objedinjavanja desnice, taj plan već postoji i treba ga pozdraviti. S kime ćete koalirati ako ne s HDZ-om? A kako ćete koalirati s njima ako sad od članstva stranke tražite da sami sruše vlastitu Vladu? Ako se držimo osnova demokracije valja konstatirati da se Plenkovića može rušiti odnosno smijeniti jedino u okviru HDZ-a. Ili je i to netočno? Ako ga HDZ-ovci ne žele, neka ga smijene, ali što ga se više bude pritiskalo izvana to će on biti jači.

Kad Škoro kaže da bi Vlada morala pasti ako on pobijedi, mora znati da ništa više ne jača Plenkovićevu strukturu u stranci od te teze. Osim toga, s tako zakrvljenim stavovima i jedna i druga strana zapravo radi za Milanovića. Jer, tražeći već sada da Vlada odstupi ako on pobijedi, Škoro i ne razumije da tjera HDZ-ovce od sebe! Ako glasam za Škoru znači da rušim vlastitu Vladu, jer ako on pobijedi tražit će da moja Vlada padne – to je teza koju producira Škorin prijedlog kod prosječnog HDZ-ovca#, ističe Dujmović u svojoj kolumni na portalu Direktno.

 

”Od kud vam pravo gospodine Škoro!!?’ Tri puta ste nas zanijekali.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Objavio

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari