Fra Didak Buntić najveći sin Hercegovine

Životopis Fra Didaka Buntića (1871. – 1922.) – oca sirotinje i narodnog prosvjetitelja

Rođenje – djetinjstvo – školovanje

U malom hercegovačkom selu Paoči rodio se 9. listopada 1871. godine Franjo Buntić – sin Mije Buntića i Matije r. Stojić koja je bila rodom iz Dragićine, župa Čerin. Bez oca Mije ostaje vrlo rano, a o njegovu odgoju brinu se njegova majka Matija i stričevi, od kojih prima prve pouke o čitanju i pisanju. Darovitog mališana prepoznaju fratri koji su služili u njegovoj rodnoj župi, te ga 1883., nakon jedne godine osnovnog školovanja, šalju u gimnaziju na Široki Brijeg, koju pohađa do 1885. godine, kada prelazi na Humac, gdje nastavlja školovanje pripremajući se za život u franjevačkom redu. U Franjevački red stupa 18. veljače 1888. godine i uzima redovničko ime Didak. Upravo izbor ovog redovničkog imena daje naslutiti da je fra Didak još u mladim danima imao jasnu viziju svog poslanja među svojim narodom koji je trebao osobu koja će ga izvući iz tame i neprosvijećenosti. Nakon novicijata odlazi u Innsbruck, gdje na isusovačkom kolegiju „Cannisianumu“ studira filozofiju i teologiju, a pri završetku studija i klasičnu filologiju. Za svećenika je zaređen 1894., a studije završava 1895. godine.

Pokretač gospodarskog razvoja Hercegovine

Poznavao je sve duhovne i materijalne potrebe naroda kao i kulturno i ekonomsko stanje, pa si je uzeo za zadaću još od rane mladosti, da će nastojati pomoći tom elementu… Buntić je bio čovjek velikih vidika, pa je vidio da ovako primitivan narod mora stradati te si je kao zaštitnik sirotinje uzeo za životni program – pridignuće seljaka. (M. Matijević)

Fra Didak je neizmjerno volio svoj narod i vjerovao u njegove mogućnosti kao nitko drugi. Podizao je u narodu svijest o njegovim sposobnostima pokušavajući mijenjati mentalitet dotada potlačenog i utučenog naroda. S ponosom je govorio o svojoj zemlji i njezinim bogatstvima:

“Nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje i ako je malo ima, kao što je Hercegovina. Samo neka nije gladna ni žedna, s njom se ni Misir (Egipat) takmiti ne može.”

Znao je fra Didak vrlo dobro da su ključni uzroci lošeg gospodarskog stanja u Hercegovini ipak u njezinom zapostavljanju i eksploatiranju sa strane tuđinskih vlasti, zbog čega nije dopuštao da se širi glas o Hercegovini kao siromašnoj zemlji: “Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja. Ja, naprotiv, tvrdim da nije tako. Hercegovina je Misir, ali zbog bezdušnog postupanja vlasti, koja ovu našu lijepu zemlju eksploatira i mrcvari do zla Boga, ona je postala siromašna. Produkti koje daje Hercegovina, upravo su divni i prvorazredni, a vlasti su uzele monopol na njih i tako uz bagatelnu naplatu seljaku zaslužuju oni na njima horendne svote. Eto, to me boli, protiv toga moramo svi ustati. Jer kada bi nam plaćali pravedno naš trud, ne bi bilo siromaha u Hercegovini!”

Fra Didak je ustao protiv nepravednog odnosa tadašnje austrougarske vlasti prema Hercegovini i njezinom gospodarstvu. Kao izraz svoga nezadovoljstva fra Didak je austrougarskom ministru Burijanu na Širokom Brijegu 20. studenog 1909. godine napisao Memorandum i predao mu ga u Beču 26. studenog iste godine. Iz toga se najbolje vidi što je fra Didak namjeravao učiniti na području gospodarstva kao i na drugim područjima, za što se sve zauzimao i s kakvim se poteškoćama susretao u svom radu. Memorandum Didak počinje riječima:

“Preuzvišeni gospodine ministre! Ovu Vam spomenicu posvećuje katolički narod Hercegovine kao jednu kitu cvijeća, u kojoj doduše ne ćete naći lijepih i mirisavih ruža, ali tim više gorkoga pelina i čemerike. Mi se u čudu pitamo: gdje je taj toliko spominjani civilizatorni rad uprave kroz ovih 30 godina?! Ima ga dakako, ne možemo poreći. No sav je on koncentriran u glavnom gradu i oko željezničkih pruga, gdje to zahtieva strategija i interesi stranaca. Tamo je rad, tamo je napredak, pače luksuz, koji čini nemili i neugodni kontrast sa zapuštenim selima i seoskim pučanstvom, koje je stvoreno rek bi jedino zato, da plaća poreze i da služi spomenutim interesima. Ono je njiva: uviek košena, a nikad gnojena; krava mužena, a nigda hranjena. Ovakav rad uprave mogao bi se prije zvati eksploatacijom nego civilizacijom.”

Posebnu pozornost i brigu fra Didak poklanja uzgajanju duhana, koji može Hercegovinu izvući iz gospodarskog siromaštva, zbog čega ulaže sve napore da se izgradi otkupna duhanska stanica na Širokom Brijegu. U istoj Spomenici ministru Burijanu fra Didak se zalaže za bolji odnos Države prema pitanju duhana i drugih privrednih grana u Hercegovini.

“Duhansko je pitanje Hercegovcu životno pitanje, pitanje hljeba, pitanje njegova obstanka. Duhan je njegov prvi i glavni proizvod,jedina njegova zarada, odmah od okupacije monopoliziran, što je osobito nesretnoga kmeta težko tištilo. Mi plačemo i kukamo nad ovom nepravdom, gospodine ministre, do neba se čuje, ali nas Vi ne čujete ili možda ne hajete za nas. Je li pravo, preuzvišeni gospodine ministre, da mi sadioci duhana, koji smo tek dvadeseti dio bosansko-hercegovačkog pučanstva, doprinosimo u samom porezu i duhanu više nego jednu desetinu čitavog državnog prihoda?

Reći će se, gospodine ministre, da nije nitko prisiljen baviti se sadnjom duhana. Na ovo odgovaramo: Hercegovcu je ili mriet ili se seliti ili duhan saditi, drugo nam ne preostaje. “

Od Odbora HNZ-a(Hrvatske narodne zajednice), koji je na Širokom Brijegu osnovao 1908. i čiji je bio predsjednik, fra Didak stvara vrlo radinu organizaciju koja kroz sustavni rad promiče novi mentalitet u dotada vrlo nazadnom i siromašnom narodu. U svemu je bio ključan njegov osobni angažman. Svojim vlastitim primjerom poticao je poboljšanje životnih uvjeta hercegovačkih seljaka poučavajući ih racionalnijem gospodarstvu. Tako je osobno poučavao kalemljenju plemenitih sorti voća, nabavljao sadnice i dijelio ih seljacima širokobriješkog kraja, a zatim po cijeloj Hercegovini. Nadalje, radio je Didak na unaprjeđenju vinogradarstva, u to vrijeme glavne grane gospodarstva. Promicao je sadnju maslina, vrba i bostana. Poticao je pčelarstvo. Radio je na unaprjeđenju stočarstva. Promicao je pošumljavanje goleti. Zauzimao se za melioraciju polja, za trasiranje novih cesta i putova, širenje poštanske i telefonsku mreže, za izgradnju otkupne duhanske stanice u Širokom Brijegu.

Opismenjavanje

Velite, da škola nije nužna za ženske: no ja vam kažem da upravo na to važnost polažem da se i naše žene školuju isto tako kao i muški, jer je mjerilo naobrazbe svakog pojedinog naroda naobrazba njegove žene i na kom je stupnju naobraženosti njegova žena, na tome je i ostali rod. Ne veli li i naša poslovica, da tri ugla kuće stoje na ženi, a četvrti na čovjeku. K tome je, kako vam mora biti poznato majka prvi i glavni učitelj svoga poroda, koga nitko do jedinoga Boga nadomjestiti ne može, pa čemu će majka naučiti svoju djecu, te svoje najmilije učenike, ako je i sama neznana i neuka? ( fra D. Buntić)

Vrijeme višestoljetne turske vladavine, ostavilo je iza sebe pustoš na mnogim područjima; ponajviše, na području kulture i prosvjete. Dok se druge okolne regije i države nezaustavljivo

razvijaju, Hercegovina ostaje zaboravljena i zapuštena. Što se može u takvu stanju učiniti? A učiniti se nešto mora. Međutim, otkuda i kako početi? Stanje pismenosti u toj regiji u tom vremenu bilo je na najnižem mogućem stupnju. Na 112.000 hercegovačkih Hrvata bilo je samo deset osnovnih škola a i te su bile one koje je Austrija naslijedila od fratara iz turskog doba. Te škole primale su samo djecu od 7 do 12 godina. To znači da je preko 80% hercegovačkog pučanstva bilo nepismeno. Najbolje se to vidi na primjeru širokobriješke župe: od 8.000 duša, bilo ih je jedva 300 pismenih. Čovjek koji ne zna čitati i pisati, u mraku je, slijep je. Slijepce možete voditi kamo hoćete. S nepismenim ljudima možete manipulirati, iskoristiti i izrabljivati ih, što su upravo činili razni osvajači i njihove vlasti koje su se smjenjivale kroz povijest Hercegovine. Najbolje što je Hercegovina imala iz nje su uzimale, a gotovo ništa u nju ulagale. Narod u Hercegovini zbog neprosvijećenosti nije mogao ništa drugo nego teško raditi i u vojsku ići. S takvima se, međutim, ne može razmišljati ni o kakvu napretku.

Tome zlu on je tražio lijeka i našao ga u takozvanim seljačkim školama ili analfabetskim tečajevima. Došao je na zamisao da pismenost treba širiti u velikom stilu. Te su škole bile za javnost prava senzacija, jer su njegovom originalnom metodom postigle upravo nevjerojatan

uspjeh. Polazeći s jednostavnoga stanovišta, da je svatko u stanju naučiti drugoga, što sam zna, fra Didak je odlučio, da obuku po selima povjeri samim seljacima, pismenijim i nadarenijim od drugih. Za početak organizira grupu od dvadesetak seljačkih učitelja. Od njih su četvorica imala samo 12 godina a najstariji 56 godina. Prve je godine (1911) išlo teško radi narodnoga nepovjerenja u ovu kao i u svaku drugu novotariju. O velikoj borbi Didak piše:

“Bilo se je naime boriti proti neznanja i mnogih predrasuda u narodu. Tako da škola samo kvari mladež. Pa kako je bilo ratno vrijeme da se zato školuju i imena u izvještaj zavode te će napose sve one žene i djevojke, koje budu znale čitati i pisati, morati ići dvoriti ranjenike i bolesne vojnike. Nadalje, pismenost vrijedi za muške kako tako, ali na što pismenost ženama?”

Veliko nepovjerenje i otpor u narodu je upravo podgrijavala i Didakova ideja da se i žene školuju. To njega, međutim, nimalo nije moglo pokolebati da ostvari svoj cilj. Da bi djevojke potaknuo da se odlučnije zauzmu oko svoga opismenjivanja, fra Didak primjenjuje odredbu pape Pija X. koja među ostalim zahtijeva kako od ženika tako i od udadbenice pismenostjer se nakon vjenčanja mladenci moraju vlastoručno potpisati na ženidbeni ugovor. Međutim, da bi se mogli potpisati, a time i vjenčati, moraju znati čitati i pisati. To je bez sumnje bilo vrlo učinkovito, jer fra Didak piše: «Ove odlučne riječi nijesu promašile svoga cilja. To se vidi iz toga, što je skoro pretežniji broj učenica nego učenika.»

Početkom druge godine (1912) otvoreno je 5 seljačkih škola u okolici Širokoga Brijega a pod jesen već je stasalo 18 novih. Tijekom 1913. godine provedena je organizacija u obližnjim župama: Kočerinu, Rasnu te Gradnićima. Godine 1915. zavedene su škole u Gorancima i Mostarskom Gracu, a u 1916. godini otpočele su radom u župama Humac, Studenci, Vitina, Gorica, Drinovci, Posušje i Posuški Gradac.

Svake godine, obično na Duhove, fra Didak je organizirao javne ispite ispred crkve na Širokom Brijegu na koje bi dolazili mostarski biskup, provincijal i ugledni ljudi iz politike i kulture.

Didakove seljačke škole bile su ponekad sušnice duhana, gdje bi se ljeti sušio duhan a zimi držala nastava; vrlo često držala se nastava na otvorenom. U tim školama nije bilo klupa nego bi se najčešće sjelo na zemlju a tablica i pisanka naslonile bi se na kakvu dasku ili na koljena. Ipak, bila je u svakoj školi ploča (tabla) i zemljovid Monarhije. I nisu ovi «đaci» učili samo čitati i pisati. Važne su bile i prve spoznaje iz računa, prve upute o gospodarstvu, te razvijanje domovinske i narodne svijesti i seljačkog ponosa. Mnogi od njih pretplatili su se na izdanja svetojeronimskog društva. Te škole nisu imale ni stoti dio onoga što imaju redovne škole, ali su imale najvažniju stvar: silnu želju učenika da nauče pa su se zbog toga podvrgavali disciplini škole i poštovali svog učitelja makar on bio i maleni dječak.

Sam fra Didak u svom Izvještaju napisao je o svojoj metodi obučavanja: „Trebalo je nešto odvažnije poraditi, novi način i sredstva naći, kako bi se taj mali broj pismenih povećao i pospješio. Do toga veoma uspjeloga i prokušanoga načina pokazale su nam put ove dvije misli:

1. da je svak u stanju drugoga naučiti ono, što i sam zna.

2. da se narod – masa mora što više privući i priučiti na što življe sudjelovanje i učešće u radu oko svoje vlastite prosvjete i napretka želi li se kakav znatniji u tom pogledu uspjeh polučiti, a ne, da skrštenih ruku uvijek čeka, da mu to samo vlada oli tko drugi učini.

U tu svrhu naredio sam uoči glavne skupštine (god. 1910.) da svako selo osim odbornika potraži i odabere još jednu čestitu, poštenu, uz to najvještiju čitanju i pisanju osobu, koju će predsjednik ispitati, naputiti i za seoskog učitelja potvrditi.”

Spašavanje gladne djece iz Hercegovine

Polovica je drugog desetljeća dvadesetog stoljeća. Slijede za Hercegovinu godine apokalipse! Prvi Svjetski rat, ta “veleklaonica čovječanstva”, uzima strašan danak. Na tom suludom piru diljem Monarhije život će izgubiti najbolji sinovi Hercegovine. Muškarci sposobni za rad, u nekim dijelovima Hercegovine i do 20% od ukupnog broja pučanstva, otišli su u borbu za tuđinsku politiku i vlast. O tome svjedoči fra Didak u pismu poglavaru Zemaljske vlade generalu Sarkotiću od 8. studenog 1916. godine:

“Nema u nas, preuzvišeni gospodine, nijednoga sela, nijedne općine, koja nije 10% cjelokupnog svog žiteljstva pod pušku dala. A ima ih dosta, koje su 15 pa i 20%, dakle čitavu svoju mušku radnu snagu u rat poslale.»

Kod kuće su, dakle, ostali žene, djeca i starci na koje je spalo obrađivanje zemlje. Dodaju li se tome još rekvizicija, loša državna aprovizacija te druge, za Hercegovinu loše, odluke političke naravi, drama koju u tim vremenima Hercegovina proživljava je razumljiva.

Godine 1916. Hercegovinu teško pogodi suša. Ništa lakše, dapače, još mnogo teže bilo je 1917. godine: od 9. travnja pa do 7. listopada nije pala kiša a ljeto je, zbog vrućih vjetrova s juga, bilo nepodnosivo žarko. Sve su se trave i nasadi sasušili. Po horizontu sudbine valja se nova nevolja – GLAD! Širila se poput živog pijeska i gutala sve više ljudskih života. U tom silnom naletu smrti najugroženiji bijahu oni najslabiji – djeca.

I kada je izgledalo da će zla sudbina poharati Hercegovinu, diže se “hercegovački Mojsije” fra Didak, očajan zbog gorke sudbine svoga naroda, ali u isto vrijeme i prkosan i odlučan da pod svaku cijenu obrani život u zaboravljenoj pokrajini, u kojoj je desecima tisuća visio o tankoj niti. U svom pismu od 26. siječnja 1917. godine, o gorkim danima i gotovo bezizglednom stanju, u koji je zapao narod u Hercegovini, fra Didak piše austrougarskom generalu Sarkotiću, poglavaru Zemaljske vlade u Sarajevu:

“Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove blijede i nijeme od gladi, slabosti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno i sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korjenje i zelenu travu…!”

O gorkim prvim danima prve polovice 1917. godine piše fra Didak svome prijatelju i suradniku Ivanu Sušcu, učitelju u Banja Luci u pismu od 7. travnja 1917. godine:

“Dragi moj Ivane u Buhovu, u Hrasnu, u Mamićima, Turčinovićima, Mokrom svuda eto žrtava. Jedno su jutro našli kćer, ženu i to još trudnu te čovjeka, mrtve od gladi. Na stotine ih leži natečenih, i ne mogu se na noge ustati, osobito djece. I ne bude li od Boga i od dobrih ljudi pomoći, oli kakva proviđenja Božjega, ja Ti velim, da će ih na stotine padati i mrijeti.“

Fra Didak poručuje generalu Sarkotiću da u Hercegovini „vlada bijeda, glad i uslijed glada bolesti: tifus, disenterija (proljev), iznemoglost, nevjerojatni pomor djece i staraca, jer se velik dio naroda ne hrani ljudskom nego životinjskom hranom. Kako je to užasno gledati svojim rođenim očima, o tome ne može imati pojma, tko to vidio nije.”

Nije bilo župe koju smrt nije pohodila. Uzrokovana glađu, kosila je sve pred sobom.

Dio Didakovog pisma upućenog Zemaljskom upravitelju generalu Sarkotiću: “Kad je ovo ovako, ja Vašu preuzvišenost molim i zaklinjem živim Bogom, ako nam ne možete povratiti mira, ako nam nema hljeba, a Vi nam pribavite nekoliko starih lađa i nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti i zaploviti onoj zemlji, odakle se čuje Božji glas, te evanđelje mira i pravde za sve narode male i velike najvješćuje. Upadnemo li u neprijateljske ruke, mislim da ćemo i tu na smilovanje naići, kad nam naša država neće i ne može pomoći. Morituri Te salutant! (Pozdravljaju te oni koji moraju umrijeti!)”

Fra Srećko Škorput, župnik u zamjeni župe Drinovci, u kojoj su od gladi umrle 74 osobe piše: «Kao u jesen kad lišće s gore pada tako i ovaj narod umire od gladi. Vas je gotovo narod u rasulu. Grozne su to muke… Drop, kora od kljenovine i šišarice (tj. sjeme od divlje drače) mlije se i jede. Narod nije u stanju ni iz kuće izaći od gladi».

Što učiniti u takvoj očajnoj situaciji? Bilo je bešćutnih činovnika, koji su govorili što znači ako od gladi umre kod kuće nekoliko ljudi kad na fronti umiru toliki. Fra Didak traži moguća rješenja gotovo istovremeno u nekoliko smjerova. Najprije otvara kuhinju za siromahe na Širokom Brijegu, u čemu ga nasljeduju i drugi fratri po Hercegovini.

Zatim, ustrajno kuca na vrata vlastima u Mostaru, Sarajevu i Beču, upozoravajući ih na katastrofalno stanje u Hercegovini i moleći njihovu pomoć u hrani:

“Živjeti se ovako, velemožni gospodine, ne može. Mislim, da činim svoju dužnost i prema narodu i prema državi, kad upozorujem unaprijed one, na koje to spada. Moja namjera nije niti može biti da ma kome razbijem glavu, da ma kome pravim neprilike i neugodnosti, nego jedino i samo, da nesretni naš narod, da naš težak-seljak ostane živ.

Pače još manje, kako sam rekao Vama, ne tražim, ni da žive, nego samo da ne samre.” Tako se, u pismu Mostarskom okružnom predstojniku, fra Didak grčevito bori za svoj ugroženi narod. Kad u Mostaru i Sarajevu nije pronašao sluha za patnje svoga naroda fra Didak odlazi na carski dvor u Beču, kamo nosi sedam vrsta hercegovačkog kruha: sijerak, kukuruzovinu s mekinjama, karišik, proso, šilj, bar i kljenovu koru, da car vidi što je ovom narodu za hranu jedino ostalo.

Ne dobivši od bečkog dvora očekivanu pomoć, fra Didak se ponovno obraća Zemaljskom upravitelju Sarkotiću dopisom, u kojem su vidljivi njegov očaj i razočaranje. Na koncu, kod prijatelja u Hrvatskoj traži izlaz iz slijepe ulice. Uvidjevši da od Vlade nema nikakve pomoći i ne gledajući ni na kakve prepreke zajedno s prijateljima iz Hrvatske fra Didak poduzima i za današnje vrijeme gotovo nevjerojatni poduhvat: egzodus, odnosno spasonosnu akciju zbrinjavanja tisuća izgladnjele djece u obiteljima plodnih prekosavskih krajeva, poglavito Slavonije i Srijema.

Zasluge dr. Josipa Šilovića, predsjednika Središnjeg zemaljskogodbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, te dr. Đure Basaričeka i dr. Ise Kršnjavog za spašavanje bosansko-hercegovačke djece vrlo su velike. Sudbonosno je bilo da je dr. Šilović na nagovor fra Didaka Buntića, najvjerojatnije u ljeto 1917. godine, aktivnost spomenute organizacije s područja Istre i Dalmacije, proširio i na Bosnu i Hercegovinu. Time su bila otvorena vrata spasonosnoj akciji premještanja djece iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju i druge krajeve.

Nakon razumijevanja stanja i pristanka Zagreba da pomogne, slijedi ubrzana priprema i organiziranje prijema djece u Slavoniji. Fra Didak piše župnicima i moli ih da prime djecu u obiteljima svojih župa. Odgovor je uslijedio odmah, i to iznimno pozitivan. Plodna Slavonija otvorila je svoje široko srce siromašnoj i gladnoj Hercegovini. Djeca su posebnim vlakovima putovala od Mostara do Bosanskog Broda, a nakon toga su ih domaćini u Slavoniji i drugim krajevima prihvaćali i dalje vodili do svojih mjesta i obitelji koje su ih primale. Prvi prijevoz hercegovačke djece bio je 10. rujna 1917. godine s kolodvora u Mostaru.

Nakon toga uslijedili su i drugi. Izgleda da je posljednji organizirani prijevoz djece bio 9. svibnja 1918. godine. Slavonija je majčinski, velikodušno i srdačno prihvatila djecu iz Bosne i Hercegovine, o čemu postoje brojna svjedočanstva.

Kako su bolni bili rastanci djece i roditelja na mostarskom kolodvoru, svjedoči dr. Fra Dominik Mandić, jedan od pratitelja druge skupine djece na putu za Slavoniju. “Oni zagrljaji, ono jecanje roditelja, plačne opomene djeci i ganutljive preporuke pratnji, svima su se nazočnima duboko usjekle u srce. ‘S Bogom, dušo!… Budi dobar!… Slušaj novog gospodara bolje nego svoju majku!… Bog zna, hoćemo li se ikada vidjeti!…’, dovikivali su roditelji na rastanku svojoj djeci. I vlak je pošao… Trebalo se je rastati, ali zabrinuto majčino oko nije se moglo otkinuti od svoga miljenčeta. I dok se je vlak lagano stanicom kretao, i majke su s njime uporedo trčale, da još jedamput vide milo čedo, da mu još jedamput prigušenim glasom doviknu: ‘S Bogom, sinko!’, a pratnji: ‘U Božje i Vaše ruke”!

Odlazak gladne djece u Hrvatsku

O broju djece koja su bila na prehrani u Slavoniji i drugim prekosavskim krajevima od 1917. do 1919. godine nema jedinstvenih stavova. Ovdje donosimo službeni podatak, kojeg je objavio Središnji zemaljski odbor u Zagrebu: « iz Bosne i Hercegovine 12.270.»

Sigurno je, međutim, da su roditelji djecu u Slavoniju vodili i drugim kanalima, dakle, privatno, što pak nije bilo evidentirano. Nemojmo, međutim, zaboraviti činjenicu, da nisu spašavana samo djeca koja su otišla na prehranu u Slavoniju, nego su slanjem žita iz Slavonije spašavana i djeca, odnosno narod koji je ostao u Hercegovini.

Fra Didak Buntić bio je čovjek široka srca za svakog čovjeka. Naravno, da mu je na prvom mjestu bio njegov narod i djeca iz tog naroda, jer je taj narod zbog ugroženosti bio njegov bližnji i trebao najviše pomoći. Nisu samo djeca hrvatske nacionalnosti i katoličke vjeroispovijesti išla na prehranu u Slavoniju, niti su djecu primali samo Hrvati i katolici, nego su spašavana djeca i drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti, a njihovi hranitelji su bili raznih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Međutim, upravo se na primjeru njegove brige da se od gladi spase djeca i drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti najbolje pokazuje njegova istinska kršćanska ljubav prema svakom čovjeku.

Koliko je ljubavi fra Didak imao prema svakom djetetu, a posebno prema onom koje je bilo druge nacionalnosti, svjedoči i sljedeći podatak koji u Sarajevskom listu, u opisu treće skupine djece na putu za Slavoniju, donosi dr. Eugen Sladović: “Ono dvoje djece srpsko-pravoslavne vjeroispovijesti dovela sama mati na kolodvor u Mostaru te me moli i zaklinje da ih uzmem i vodim. Gledajući to dvoje siročadi, nijeme od gladi, kako joj mogu odbiti molbe. Bog mi je svjedok da su mi to dvoje nejači čitavim putem više na brizi bila nego sva ostala djeca.”

Fra Didak Buntić u svome radu nije pazio na vjeru i pleme, nego je radio za sve bijedne i gladne. Prigodom spašavanja djece od gladi uspio je čak, da se specijalno za muslimansku djecu sagradi konvikt u Vinkovcima, u kojemu je bio smješten veliki broj muslimanske siromašne djece, da bi tako mogli, iako daleko od svoga doma, živjeti s obzirom na hranu prema svojim vjerskim propisima.

Nije potpuno razjašnjeno koliko se djece vratilo u Hercegovinu, a koliko ih je zauvijek ostalo u Slavoniji.

Prema izvorima iz Središnjeg zemaljskog odbora svojim kućama vratilo se 9.451, a kod dobročinitelja je ostalo 2.819 djece. Na kraju je pobijedio život. Pobijedili su zaljubljenici u život, na čelu s fra Didakom Buntićem.

Zato, s potpunim pravom možemo reći: Evo najsjajnije epizode u povijesti Hercegovine! Evo prekrasna sadržaja za naraštaje! Evo lika za ugledanje! Evo uzora i primjera kako se evanđeoska riječ pretače u djela i kako se konkretno živi ljubav prema Bogu i čovjeku!

Pogled u budućnost

Prošao je Didak, taj hrabri i vrijedni čovjek, ovim kutkom Zemlje propovijedajući, čineći i šireći Dobro. U tom hodu, u trajnom radu i izrastanju u sve snažniju i plemenitiju ličnost, pomagao je i drugima – posebice svome bijednom hercegovačkom puku – da u sebi vide i da drugi u njima uoče osobe vrijedne poštovanja.

Neviđenom aktivnošću, nadahnutu u sebi duboko ukorijenjenom duhovnošću, doprinio je da je u Hercegovini dugo razdoblje zime barem za neko vrijeme zamijenilo proljeće. Uvjerivši ljude da i tu, u zemlji Hercegovoj, poput drugih naprednih krajeva, postoje klice napretka i rasta, iz suhe hercegovačke zemlje, kao u proljeće, počelo se buditi i nicati samopouzdanje, pismenost, znanje, ponos, pravednost… Hercegovina je, barem zakratko i barem u većoj mjeri

nego dotada, postala ono što je fra Didak već otprije u njoj vidio: kutak na Zemlji na kojem se može živjeti dostojanstveno – kao čovjek.

Sebe i sve svoje sposobnosti ugradio je u cijelosti za dobro drugoga, za dobro naroda. Svoj život je toliko posvetio dobru naroda da se s njim potpuno identificirao, što je narod, naravno, vrlo dobro osjećao.

Njegovom smrću nije prešao iz ovoga života u sretnu vječnost samo dobar redovnik ili vrlo obljubljeni učitelj svojih učenika ili najzaslužniji starješina svoje Provincije, nego također čovjek koji je čitavom jednom narodu bio otac, vođa i učitelj u najtežim vremenima. On je zaslužio da ga se može zvati ‘Ocem domovine’, ali u pravom smislu, sasvim drugačije nego je taj naslov dodijeljen drugima.

Akcijom spašavanja naroda u Hercegovini od gladi fra Didak Buntić je okrunio svoje životno djelo. Iako je poživio još tri godine nakon rata i djelovao vrlo predano za dobro naroda i svoje provincije, i kao provincijal i narodni poslanik, ništa nije moglo doseći veličinu ovog spasilačkog čina u krajnjoj nevolji. On mu je i zaslužio naziv ‘spasitelj sirotinje’.

Što je ta akcija značila za hercegovački narod svjedoči Ante Pandžić, jedan od tisuća djece koje je fra Didak spasio od gladi: “Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću», te nadodao, «ne samo ja, nego i mojih pet sinova i dvadeset i sedam unuka». Tisuće, mnoge tisuće živih Hercegovaca – toliko je živih spomenika tom velikom čovjeku koji je bio i ostao utjelovljenje Hercegovine, njezine snage i njezine patnje.

Svjedočanstvo Nikole Marijanovića iz Stoca

Zadnjih dana pred put više nismo jeli kuhani smrdljivi kazalac (kozlac), jer se čuvao stoci, koja je također, zbog suše, bila na izdisaju. Majke su skidale, prvo, zelenu koru s kostjela, pa zatim strugale onu bijelu u posude. To je izgledalo kao bijelo brašno. Zatim su to malo sušile, pa kuhale u vodi. Bilo je gorko, ali smo jeli. Isprva nisi osjećao ništa loše, ali za nekoliko sati počinjali su grčevi u stomaku. Djeca su vriskala od bola. Činilo ti se kao da te nečija ruka stišće u stomaku do boli. Strah od te hrane bio je toliki da se, čini mi se, ni puta u nepoznato nismo plašili. Rekli su nam da tamo kuda idemo ima dosta hrane, pa čak i mesa, koga već mjesecima nismo ni okusili. Iz nas su stršile oštre kosti i sva su se rebra jasno isticala na tijelu. Mogao si ih

lako prebrojati. Glad je pratila nesnosna žeđ te smo, često, samo nju osjećali. Bili smo malaksali i kretali se nekako usporeno.

Prvo su svećenici pravili neke popise po selu što mi djeca baš nismo ni razumjeli. Toga jutra su nam majke dovikivale da slušamo one koji nas vode na put i nove ljude koji će nas primiti. Da budemo dobri i da ćemo se opet vratiti. Onim manjim majke su dovikivale koga da se dobro drže. Starije su upućivali da čuvaju mlađe. Braći i sestrama govorili su da se zajedno drže a, ako ih rastave tamo u Slavoniji, da se potraže i budu u vezi.

Ja sam sa mojom starijom sestrom dodijeljen jednoj obitelji. Moj šestogodišnji rođak Božo, koga su roditelji upućivali da se „drži“ mene kao starijeg, je dodijeljen jednoj susjednoj obitelji. Kupali su nas tu večer i dali nam malo jesti. Govorili su kako znaju da smo gladni, ali se ne smijemo odmah najesti, da su im tako naši svećenici rekli. Čudili su se kako smo mršavi, kosti su gotovo bole a rebra su se mogla lako izbrojati. Pitali su nas o svemu ali najviše što smo kući jeli. Pitali su nas i što volimo jesti, što nam je bilo čudno, jer smo jeli sve što bi dobili. U Hercegovini nas nitko nije pitao što volimo jesti.

U jutro jedan čovjek iz sela je došao i pitao tko je Nikola. Rekao sam da sam to ja, drugog s tim imenom među nama nije bilo. Rekao mi je kako je mali Božo tu noć umro, te kako je cijelu noć dozivao nekog Nikolu. Oni nisu znali tko je taj. Čini mi se, ali nisam siguran, da su zvali i liječnika. Spominjali su nešto kao zaplet crijeva. Kasnije sam saznao kako njegov udomitelj, neki dobri slavonski seljak, nije imao srca prekinuti ga u jelu. Božo je inače bio zdrav ali gladan. Navalio je na hranu, prejeo se i razbolio. Boljelo ga je jako i samo je mene dozivao. Tako mu je njegova majka rekla kad smo polazili. Vjerojatno je mislio kako mu ja mogu pomoći. A svi smo bili tako bespomoćni i jadni… Bio sam mali da bi smrt mogao razumjeti, ali se sjećam kako mi je u tom času bilo jako, jako teško. Kao da sam u trenutku odrastao. Odmakao sam se u stranu i zaplakao. Prvi sam put plakao od kada smo pošli na put. Poslije mi je bilo mnogo lakše. Dobri slavonski ljudi su sa mnom suosjećali i tješili me. (prema tekstu fra Marinka Šakote)

[su_youtube url=”https://www.youtube.com/watch?v=7ZTxUgo1em8″ width=”760″ height=”460″]

>>>Svečana akademija u povodu 100. godišnjice spašavanja gladne djece<<<