Izvorni znanstveni rad. Primljeno: 10. rujna 2017. DOI: 10.20901/pm.55.1.01
MIRJANA KASAPOVIĆ Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagreb
Objavio: Kazimir Mikašek-Kazo
Nakon objave eseja u kojemu je prof. Mirjana Kasapović „iskasapila“ Jugoslaviju, postala je planetarna zvijezda na tzv. desničarskom političkom spektru. U danima kada obilježavamo tragediju Bleiburga, doživjela je hvalospjeve, a postavlja se logično i legitimno pitanje s kojim motivima i zbog čega? Ono što je napisala u tom planetarnom eseju zna svaki poluobrazovani Hrvat, a diktatorski režim Jugoslavije deklarativno je osuđen od vrha vlasti nebrojeno puta i čini se da jedina prava vrijednost tog eseja leži u tome da već poznate činjenice konačno priznaje povjesničarka neojugoslavenske lijeve provenijencije. Prof. Kasapović je s puno većom preciznošću i žarom od „kasapljenja“ Jugoslavije, svojevremeno dokazivala genocid u NDH, bez obzira što pravno formalno za genocid pred međunarodnim sudovima nikada nije optužena i međunarodno pravomoćno osuđena ni NDH ni poglavnik Anto Pavelić, iako je i to bio predmet Nürnberških procesa. U njenom daljnjem znanstvenom radu, kao što je na visoku znanstvenu razinu podigla svoj Izvorni znanstveni rad pod naslovom „Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina“, s nestrpljenjem trebamo očekivati da će isto tako znanstveno obraditi Bleiburški genocid nad hrvatskim narodom i sve jugoslavenske zločine od 1945.-1990- godine. Ili možda Bleiburg ne spada pod njenu definiciju genocida i znanstvenog interesa? Mnogima se čini da upravo to nedostaje njenoj potpunoj znanstvenoj vjerodostojnosti!? NDH, Jugoslavija i Bleiburg jednostavno su komplementarni povijesni pojmovi i svako čupanje iz konteksta cjeline odudara od znanstvenog pristupa. Donosimo citate njenog znanstvenog rada, u kojemu između ostalog na stup srama pribija znanstvenike-revizioniste prof. Josipa Jurčevića, Blanku Matković, Igora Vukića, Stipu Pilića i mnoge druge. Ovdje se postavlja temeljno pitanje, kako to da je NDH u svom začetku bila idejno zločinačka i genocidna tvorevina, kako tvrdi Kasapović , a borila se protiv zločinačke, Hrvatima uvijek krvoločne Jugoslavije i velike Srbije, koja se konačno raspala u moru vlastite zločinačke krvi nakon brutalne agresije na „ustašku Hrvatsku“ 1991.?
„…..U NDH su se bili stekli gotovo svi ti uvjeti za genocid, osim što društvo i država nisu bili razvijeni i moderni kao u Njemačkoj (Bauman 2017). NDH je bila tipično pluralno društvo (Kasapović 2011), koje su dijelili duboki etnički i vjerski rascjepi koji su se uspostavom ustaške vlasti enormno politizirali i razvili krajnje konfliktne potencijale. “Ustaškom revolucijom”, jednom vrstom “strukturnog nasilja”, uspostavljeni su nova totalitarna država i novi totalitarni politički režim koji su se ideološki temeljili na rasističkima, nacionalističkim i agrarnim ideologijama koje su prevladavale i u drugim totalitarnim državama. Poglavnik i skupina oko njega bili su usredotočeni na uspostavu i opstanak države po svaku cijenu, uključujući uništenje svih onih koji se tome suprotstave. Prihvaćanje nasilja nije bilo samo kontingentno, nužda proizašla iz stvarnog stanja u ratom i pobunom zahvaćenoj zemlji i time uvjetovana opredjeljenja za surovu represiju, nego strateški izbor ustaškog vodstva koji je oblikovan prije uspostave ustaške države. Masovni zločini bili su predprogramirani u ustaškom pokretu, a nisu “izmišljeni” tek nakon što se ustaška država suočila s otporom i pobunom. Naposljetku, i genocid u NDH dogodio se u sklopu Drugoga svjetskog rata u zatvorenome, izoliranom i nasiljem opterećenom društvu koje je u prethodnih dvadesetak godina preživjelo Prvi svjetski rat i nasilan raspad Austrougarske Monarhije, atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini 1928., uspostavu diktature 1929., ubojstvo kralja Aleksandra 1934., državni udar 27. ožujka 1941. te nasilan raspad Kraljevine Jugoslavije 1941………..
Revizionistički narativ o genocidu u NDH U posljednjih dvadesetak godina jedna skupina profesionalnih povjesničara i znanstvenika iz drugih disciplina, ali i znanstvenih amatera i političkih aktivista bavi se poricanjem genocida u NDH te, posljedično, potpunom ili djelomičnom rehabilitacijom te političke tvorevine. Revizionistička struja u hrvatskoj historiografiji, a posredno i u politici, formalno se usredotočuje na dekonstrukciju “jasenovačkog mita“, a pravi joj je cilj dekonstrukcija “mita o genocidu” u NDH što je počinjen nad Srbima, Židovima i Romima.
Ti su postupci teorijski i metodološki neuki, ali su otpočetka vođeni s jasnima političkim intencijama. Oni bi trebali pokazati: (a) da je NDH bila normalna onodobna protupobunjenička država koja nije koristila masovan državni teror kako bi uništila unaprijed ideološki definirane neprijatelje, nego je legitimno primjenjivala ograničena i “razumna” sredstva borbe protiv naoružanih pobunjeničkih skupina koje su ugrožavale opstanak države; (b) da se u NDH nije dogodio masovni zločin, a kamoli genocid, ni nad Srbima, ni nad Židovima, ni nad Romima, nego da su glavne žrtve nasilja bili razmjerno malobrojni hrvatski i srpski komunisti te srpski četnici kao politički protivnici režima i države; (c) da koncentracijski logor Jasenovac nije bio logor smrti, nego za to doba uobičajen radni i sabirni logor koji je opstao i poslije 1945. u mnogo zloćudnijem obliku. NDH kao normalna protupobunjenička država “Mit o genocidu” u NDH nastoji se dekonstruirati razlaganjem “mita” o koncentracijskom logoru u Jasenovcu kao najizraženijemu supstantivnom i simboličnom izrazu politike te tvorevine. Srž revizionističkog narativa čini tvrdnja da Jasenovac nije bio tipičan koncentracijski logor osnovan radi masovnih ubojstava pripadnika onih etničkih i vjerskih zajednica, poglavito Srba i Židova, koje su u ustaškoj ideologiji i politici bile određene kao organski ili prirodni neprijatelji hrvatske države. Pogotovo to nije bio fašistički “logor smrti” u kojemu su ljudi doista ubijani ili su umirali od posljedica fizičkoga i psihičkog zlostavljanja. Bio je to samo “radni i sabirni logor”, kako ga je ustaška vlast opravdano nazvala i kako ga treba nazivati i danas, za političke neprijatelje i protivnike NDH, a dokaz je to što su većinu zatočenika činili Hrvati. Zatočenici nisu bili dovedeni u logor da bi bili ubijeni, nego da bi časopisa i novina, ponajprije Glasa koncila kao najutjecajnijeg glasila Katoličke crkve, portala i dr. Osim toga, djelovali su preko postojećih i novostvorenih organizacija civilnog društva: Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”, Hrvatske zajednice domovine i dijaspore, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Hrvatske kulturne zaklade, redovničke jezuitske organizacije “Družba Isusova”, izdavača (primjerice, Croatiaprojekt), tiskanih i mrežnih medija, kakvi su tiskani tjednici Hrvatski list i Hrvatsko slovo i mrežni tjednik Hrvatski fokus, brojnih portala itd. Te organizacije nisu okupljale samo formalne članove, nego i širi krug “simpatizera” koji su sudjelovali u nekim oblicima njihova djelovanja, primjerice na promocijama knjiga. Među njima je bilo bivših ministara, saborskih zastupnika, sudaca visokih sudova, veleposlanika i ostalih diplomata, uposlenika ministarstava i drugih državnih institucija, visokih crkvenih dostojanstvenika, književnika, novinara i drugih poznatih ličnosti javnog života. I dok se za navedene etablirane društvene institucije ne može tvrditi da su potpuno ili većinom revizionistički usmjerene, navedene građanske organizacije i udruge potpuno su ili većinom revizionističke i pripadaju krajnjemu desnom segmentu civilnog društva i politike.
Vukić (u: Horvat i dr. 2015: 85) iscrpno opisuje kako su u radnim logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški bili razvijeni obrt, industrija i poljoprivreda. Postojale su brojne obrtničke radionice: krojačnica, postolarska radionica, limarija, bačvarija, stolarija, tiskara s kartonažom i knjigovežnicom, radionica za izradu užadi i metli, remenarija i dr. U tkaonici je skupina zatočenica “izrađivala goblene te čistila i skladištila perje”. Jedno je vrijeme djelovala i obrtnička škola: “U jasenovački logor dolazili su đaci na naukovanje i iz hrvatskih obitelji”, a “iz okolnih mjesta su, sve do kraja rata, dolazili učenici na praksu u logorske radionice” (Vukić u: Horvat i dr. 2015: 97). Zatočeni stručnjaci odlazili su na stručna tehnička savjetovanja izvan logora. Na “logorskim ekonomijama” sadili su se pšenica, zob, kukuruz, grah, konoplja, krumpir… Uzgajali su se konji, krave, svinje, perad. Logor je imao mesnicu s ledanom, mljekaru za proizvodnju sira, pekaru za proizvodnju kruha, tjestenine i rezanaca za juhu. Ta je ekonomija sa svim tvorničkim objektima uništena u partizanskima i savezničkim bombardiranjima. U logoru se živjelo dobro. U stankama između radova na popravcima nasipa na Savi ustaše su častile zatočenike hercegovačkim duhanom. Za Uskrs su dobili “kuhana jaja i komad slanine” te kukuruzni kruh koji se pekao u velikoj pekari i za ustaše i za zatočenike. Svi su imali zdravstvenu skrb, a logorska je bolnica bila, kako tvrdi jedan zatočenik, pravi raj: “Tu je bilo hrane koliko god je trebalo. Prava ‘Esplanada’. Najeo sam se tih mjeseci griza na mlijeku za tri života” (Vukić u: Horvat i dr. 2015: 70). Vukić podrobno opisuje i bogat kulturni, zabavni i sportski život u logoru. Navečer se logorska upravna pisarna pretvarala u kavanu u kojoj su se ispijali kava i čaj, igrao šah, dok su odzvanjali zvukovi šlagera s pijana: “Po sredini dvorane između stolova šetali su logoraši u živom razgovoru, kao na Zrinjevcu”. Logorska uprava organizirala je kazališne i glazbene sekcije da bi se zatočenici razonodili nakon rada. Logorski orkestar pod ravnanjem Natka Devčića izvodio je, osim himne, skladbe Josepha Händela, Ludwiga van Beethovena i Franje Vilhara. Glazbenokazališna sekcija iz kožare izvodila je dijelove operete “Grofica Marica” i Shakespeareova “Sna ljetne noći”, a “bariton Arnold Basch pjevao je Ave Mariju”.
Enormnim umanjivanjem broja žrtava ne žele se samo opovrgnuti proizvoljni, politički motivirani sudovi prema kojima je u logoru ubijeno od 700.000 do više od milijun ljudi, nego i nalazi znanstvenih istraživača . Dinko Šakić, zapovjednik ustaškog logora Jasenovac, osuđen je zbog zločina u NDH na najvišu, dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu na suđenju u Zagrebu 1999. Povjesničarka Blanka Matković tvrdi da je suđenje Šakiću bilo “suđenje svima nama”, te dodaje: “Šakić nije htio tražiti pomilovanje. Priznanje krivice koje nema, jer to bi bila bi za njega izdaja prisege koju je kao časnik Ustaške obrane dao”. Za Juru Francetića, vođu zloglasne ustaške jedinice Crna legija, tvrdi da je “čist kao suza” (Hrvatski list, 12. siječnja 2017, str. 39, 40)………..
Pokušaji desrbizacije zločina zasnivaju se na dvjema glavnim postavkama: prvo, Srbi su u Jasenovac dospjeli isključivo kao politički pobunjenici, a nikako kao a priori definirani organski neprijatelji hrvatske države; drugo, u Jasenovcu je stradalo malo Srba pa nema ni govora ni o genocidu ni o masovnom zločinu nad njima. Protusrpstvo je pak bilo ključna sastavnica ustaške ideologije prije dolaska ustaškog pokreta na vlast i poslije toga. Namjera da se počini zločin, kao ključan element pojma genocida, može se iščitati iz političkih i pravnih dokumenata………. Bilo je mnogo “signala namjere” da se priprema takav zločin (Harff 2003: 59): od promicanja mržnje prema srpskoj zajednici od strane ustaške političke elite preko ignoriranja pojedinačnih slučajeva umorstava i zlostavljanja Srba u NDH od strane “divljih ustaša” do nerazmjerne represije vlasti kao odgovora na oponiranje i otpor politici režima te uključenosti države ili državno sponzoriranih aktera u “sporadične zločine”.
Dejudeizacija zločina. Hrvatskim je revizionistima osobito stalo do dejudeizacije genocida u NDH. Stradanje Židova pobija, naime, ključnu revizionističku tezu da NDH nije bila zamišljena i ustrojena kao fašistička zločinačka država, nego da je takvom postala zbog oružane pobune svojih političkih protivnika, hrvatskih i srpskih komunista te srpskih četnika. Kada bi to i bilo točno, otvara se “židovsko pitanje”. Židovi su bili malobrojna vjerska i etnička zajednica koja nije mogla ugroziti opstanak NDH, a ipak je bila izložena masovnom uništenju.
Kako ni revizionisti ne mogu zanijekati da su neki Židovi ipak stradali, tvrdi se da je to bila posljedica uvezenoga, a ne izvornog protusemitizma………
Štoviše, sve se više izbjegava uporaba izraza “logor” te se govori o “sabirnom centru” i “sabiralištu”, kako bi se Jasenovac izvukao iz logorske terminologije i povijesti. Drugu dimenziju čini tvrdnja da Jasenovac nije bio ekskluzivan ustaški logor nego “trostruki logor” koji je opstao i nakon sloma NDH. Pionirski prinos gradnji narativa o trostrukom logoru Jasenovac dala je Ljubica Štefan (1996). No Pilić i Matković (2014: 338) konstatiraju kako njezini radovi nisu uvjerljivi znanstvenim krugovima zato što “nije koristila znanstveni aparat pa je istraživačima vrijednost njezinih podataka teško provjeriti”. No zato su oni pronašli “dovoljan broj dokumenata koji potvrđuju postojanje tog logora…” (2014: 363). Narativ o “Titovu Jasenovcu” do kraja je razvio i politički “stilizirao” Ivezić (2014). Tvrdi se da jasenovački kompleksi nisu prestali postojati s propašću NDH, nego su nastavili raditi i poslije nje kao “sustav zarobljeničkih logora” u kojima su od 1945. do 1948. bili zatočeni, mučeni i ubijani protivnici jugoslavenskoga komunističkog režima (Pilić i Matković 2014: 329). Horvat (u: Horvat i dr. 2015: 11) tvrdi da su u Jasenovcu i Staroj Gradiški postojala tri logora: “ustaško-nacistički 1941-1945.”, “partizansko-komunistički 1945-1958.” i “boljševičko-protuinformbiroovski 1948-1951”. Najveći zločini dogodili su se u “partizanskom logoru” koji je imao “znatno veći broj žrtava od ustaškog” (Horvat u: Horvat i dr. 2015: 27). Dok je Jasenovac od 1941. do 1945. bio samo sabirni i radni, 1945. pretvoren je u “koncentracijski i likvidacijski logor”. Osvrćući se na te teze, Bašić i Kevo (1997: 301) konstatiraju kako su, shvativši da se bliži kraj rata i slom njihova režima, ustaše “u ožujku i travnju 1945. počele sustavno uništavati kompleks Jasenovca. Nakon ustanka logoraša 22. travnja 1945. spaljena je dokumentacija logora, a potom i sam logorski kompleks…”. Autori se čude što proustaška politička emigracija nije poslije 1945. iskoristila postojanje navodnoga “Titova Jasenovca” u propagandi protiv jugoslavenskog režima. Dapače, “niti jednom se, u punih četrdeset godina nakon rata, u hrvatskoj emigrantskoj literaturi nije pojavilo bilo kakvo svjedočenje u korist postojanja logora Jasenovac
“Što biste odgovorili kratko na pitanje što je to Jasenovac danas Hrvatskoj?”, upitao je novinar Ivica Marijačić svoju sugovornicu Blanku Matković u velikome “ekskluzivnom intervjuu”, a Matković je odgovorila: “Odgovorila bih jednom riječju: ‘zapišavanje’… Jasenovac je… teret koji mi sami teglimo na leđima umjesto da ga odbacimo, sjednemo, odmorimo se i pospremimo ondje gdje pripada” (Hrvatski list, 12. siječnja 2017, str. 38). Kasapović, M., Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina 21 nakon Drugoga svjetskog rata” (1997: 307). Goldstein (2016: 76) tvrdi da “takvog poslijeratnog logora nije bilo” i da “kontinuitet tog logora naprosto nije moguć” zato što je Logor III., gdje je navodno nastao “Titov Jasenovac”, bio potpuno uništen. “Nijedna obitelj”, tvrdi Goldstein (2016: 10), “nikad se nije javila s informacijom da je netko nestao u tom navodnom jasenovačkom konclogoru i to je zapravo dovoljan dokaz da takvog poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu nije ni bilo.” Logički gledajući, i da je postojao poslijeratni koncentracijski logor u Jasenovcu, to nije kritičan dokaz koji opovrgava postojanje ustaškog logora smrti. No priča o poslijeratnom logoru, koji je čak bio dugotrajniji i letalniji od ratnoga, u funkciji je delegitimiranja jugoslavenskoga komunističkog režima kao ubilačke diktature koja je bila mnogo gora od ustaškog režima te, posljedično, rehabilitacije ustaškog režima kao mnogo “manjeg zla” od komunističkoga jugoslavenskog režima.
Zaključak Formalno je glavni cilj zastupnika revizionističke struje u hrvatskoj historiografiji dekonstrukcija “jasenovačkog mita” koji je izgradila komunistička historiografija u Jugoslaviji. No što čini jasenovački mit i što se podrazumijeva pod političkim mitom općenito? Nakon čitanja revizionističke literature može se kazati da njezini autori pod političkim mitom podrazumijevaju običnu izmišljotinu i prijesnu laž, a ne kompleksan ideološki konstrukt koji svrhovito funkcionira unutar određenih društvenih skupina ili zajednica. Što se tiče jasenovačkog mita, isprva se moglo pomisliti da se on odnosi na silno preuveličan broj žrtava ustaškog režima u tom logoru, što su ga s jasnima političkim intencijama desetljećima proizvodili historiografi i pseudohistoriografi komunističke Jugoslavije, koji su se pritom pozivali na ideološki i politički motivirane dokumente različitih državnih tijela koja su se bavila utvrđivanjem “zločina okupatora i njihovih pomagača” u Drugome svjetskom ratu. Premda su njihove radove osporili znanstvenici još za vrijeme Jugoslavije (Kočović 1985; Žerjavić 1989; Boban 1990, 1992; Knežević 1992), revizionisti se ne zadovoljavaju ni njihovim računicama smatrajući da i one preuveličavaju broj žrtava.
Osim što se jugoslavenska historiografija optužuje da je politički intencionalna i tendenciozna, spočitava joj se i metodološka i teorijska neutemeljenost. Prof. Jurčević (1998: 67, 111, 112) je napisao niz konfuzno sročenih optužbi o “znanstveno-metodologijskima i općelogičkim neutemeljenostima”, o “historijsko-znanstvenoj, matematičkoj i logičkoj nevjerodostojnosti” Bulatovićevih radova, kao i o “općeznanstvenoj” i “demografskoj” neutemeljenosti Kočovićevih i Žerjavićevih “motivacija i interpretativnih koncepcija” te o pokušajima da se zbog političkih razloga djela te dvojice autora u javnosti prikažu kao “vjerodostojni znanstveno-demografski radovi”. Premda tvrdi da bi se o “neznanstvenome i nelogičnom načinu rada” mogla napisati “podeblja knjiga”, Jurčević ne artikulira metodološka i teorijska polazišta s kojih osporava te radove i s kojih bi mogla nastati “podeblja knjiga”. Spočitava im i da ne objašnjavaju i ne promišljaju pojam genocida (1998: 167), ali sam nije ponudio nikakvu definiciju ili koncepciju genocida…..
Velika je boljka revizionističke, ali i šire “domoljubne” struje u hrvatskoj historiografiji beznadna parohijalnost, pa interpretacije njezinih autora ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim istraživanjima u svijetu. Odakle su onda ti autori mogli nešto doznati o teorijama genocida i o metodološkim pristupima njegovu istraživanju? No “jasenovački mit” ne čini samo preuveličan broj žrtava, kako se moglo činiti na prvi pogled. Radikalno smanjivanje broja žrtava nije samo sredstvo dekonstrukcije jasenovačkog mita, nego i dekonstrukcija “mita o genocidu” u NDH. Jurčević (1998: 166) piše o “navodnom genocidu” koji se ne može utvrditi zbog teorijskih i metodoloških nedostataka u njegovu proučavanju. Tako se dekonstrukcija “mita o Jasenovcu” prometnula u dekonstrukciju “mita o genocidu” u NDH (Jurčević 1998: 168), a time i “mita o NDH” kao zločinačkoj političkoj tvorevini, što je glavna i konačna intencija hrvatskih revizionista………..
Mitovi koji poriču zločine iz prošlosti žele graditi i pronositi narativ o slavnoj i čistoj povijesti nacije i države koje su “čiste kao suza”, ali i sustavno poticati strah od ugrožavanja njihova opstanka izvana, napose od onih kojima je naneseno zlo u prošlosti. Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina, napori da se umanje i negiraju zločini u NDH proizveli su suprotne učinke. Skrenuli su pozornost svjetske znanstvene zajednice na genocid u NDH koji je dotad izazivao “razmjerno ograničenu pozornost zapadne historiografije”, koji se ubrajao u “manje poznate genocide” u povijesti. Skrenuli su njezinu pozornost na revizionizam u hrvatskoj historiografiji, ali i u suvremenoj hrvatskoj politici. Gledajući iz uske nacionalne perspektive, jedina je “utjeha” to što ni mnogo razvijenije znanstvene i politički demokratskije državne zajednice nisu mimoišle slične vrste revizionizma.