Zbog ovakvih i njemu sličnih privilegiranih lažljivaca i moralnih nakaza koji se u Srb svake godine dolaze izrugivati s hrvatskim žrtvama i prosipati nam floskule o iskrivljenoj povijesti, lustracija nam je potrebna vise nego ikad! U normalnoj državi ovakvi ljudi bi već odavno bili odstranjeni iz javnog života.
Moramo se osvijestiti i ne dozvoliti da nam budućnost kroje a povijest i činjeničnu istinu iskrivljavaju bivši kadrovi, jugozomboidi, reciklirani četnici, partizani i Jugoslaveni koji vrše moralni zločin u našoj domovini. Skrivanjem istine o ratnim zločinima dovesti će nas do novih društvenih apsurda, a ne uhvatimo li se u koštac s nepravdom koja nam je godinama kao narodu nanošena, uskoro će isti ti pojedinci i grupacije s istom retorikom i motivima iste izmišljene događaje „slaviti“ i u Srbu i na Ovčari. Mi smo danas svjedoci vremena, a kao takvi smo i tvorci budućnosti.
Gotovo sve ključne figure u današnjoj srpskoj vlasti su četnici. Srbi sve svoje masovne zločine nad drugim narodima potpuno ignoriraju. Srpska pravoslavna crkva, koja je igrala ključnu ulogu u uništavanju i kolonizaciji drugih naroda, ne samo da se nikada nije ispričala, nego nastavlja djelovati kao agitpropovski odjel za velikosrpsku agendu. Njihovi pomagači i čuvari iskrivljene povijesti u R. Hrvatskoj, kao što su Stipe Mesić, Ivo Josipović i ostali profesionalni antifašisti, nastavljaju i dalje šireći velikosrpsku propagandu, i to protiv vlastite države.
Zločini počinjeni protiv hrvatskog do danas su sustavno prešućivani i brisani iz kolektivne memorije. Primjer te kolektivne amnezije su događaji vezani uz tzv. Dan Ustanka u Hrvatskoj 27. srpnja 1941. Na taj dan ubijeno je 300 hodočasnika iz Drvara koji su se vraćali s hodočašća crkvi Svete Ane u Kninu. S njima zajedno, u jamu Golubnjaču, blizu Drvara, bačen je i svećenik Waldemar Maksimilijan Vrhovec. Isti dan, u samom Drvaru, srpski pobunjenici pobili su, također, muslimanske radnike koji su radili u tvornici celuloze. Kasnije toga dana, na području Srba ubijeno je 62 ljudi, od kojih je bilo 9 djece i 5 žena. U Brotnju kod Srba, masakrirano je 38 članova obitelji Ivezić. Najmlađa žrtva bilo je dijete od dvije godine, a najstarija je imala 82 godine. Nekoliko dana ranije, u selu Vodjenice, kotar Donji Lapac, masakrirano je 24 pripadnika dvije hrvatske obitelji. Najmlađa žrtva je bilo dijete od 6 mjeseci.
Za uspostavu mira na ovim prostorima, jedan od prvih i nužnih uvjeta je srpsko suočavanje sa svojom prošlošću, jer su oni, kao i naši profesionalni antifašisti, ostali zarobljenici komunističkih i vlastitih velikosrpskih laži. Srbija i velikosrpska politika, koja je odgovorna za više od 95% ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije u prošlom ratu, danas nama postavlja pravne standarde. To je više od moralnog zločina i samo nastavak srpskog krivotvorenja povijesti koje traje od kraja 19. stoljeća.
„Prošlost još nije prošla“ rekao je Orwell. Srbi to znaju, a to je jedan od razloga zašto do danas nisu vratili hrvatsku povijesnu arhivsku građu koju su nam oduzeli nakon Drugog svjetskog rata, iako su je po međunarodnom ugovoru o sukcesiji morali vratiti. Znaju to i u SDP-u pa su otvaranje arhiva CK SKH produžili za još 20 godina. Do dana današnjega, gore navedeni zločini slave se 27. srpnja u Srbu, kao Dan anti-fašističkog ustanka u Republici Hrvatskoj, i to uz sudjelovanje nekih hrvatskih predsjednika i dužnosnika i pod zaštitom hrvatske policije. Kakvu budućnost može očekivati država koja slavi zločin nad vlastitim narodom?
Željko Glasnović/fb