Pratite nas

U potrazi za Istinom

HAŠKA PERVERZIJA

Objavljeno

na

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273.

Tijekom muslimansko-hrvatskih oružanih sukoba, više od 1.600 Hrvata bilo je žrtvom zločina pripadnika „Armije B i H“ i njihovih mudžahedina, od čega 1.088 civila (masovni zločini počinjeni su u Uzdolu, Doljanima, Grabovici, Križančevom Selu, Trusini, Buhinim kućama, Travniku, Zenici, Bugojnu, Varešu, Dusini, Jablanici, Potocima, Lužanima, Miletićima, Gustom Grabu, Orlištu, Sušnju, Maljinama, Grmu, Čuklama, Krpeljici, Vitezu, Kraljevoj sutjesci, Drenoviku, Slapnici, Busovačkim stajama, Ljubincima, Kiseljaku, Zabilju, Vrbici, Hudutskom, Fojnici, Mostaru i na mnogim drugim mjestima).

Muslimani su imali ukupno 331 logor i kroz njih je prošlo 14.444 registriranih logoraša, od toga je ubijeno njih 632, dok je s područja pod kontrolom muslimanskih snaga protjerano 172.000 Hrvata. Najveći broj Hrvata protjeran je s prostora koji su prema dotadašnjim mirovnim sporazumima međunarodne zajednice spadali u hrvatske provincije, što jasno pokazuje tko je bio agresor.

I za sve to, muslimanski vojni zapovjednici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora (načelnik Glavnog štaba „Armije RBiH“ Rasim Delić – 3 godine; zapovjednik trećeg korpusa „Armije RBiH“ Enver Hadžihasanović – 3, 5 godine i zapovjednik 7. muslimanske brigade „Armije RBiH“ Amir Kubura – 2 godine)!?

Kako se na tom sudištu sudilo za teške zločine počinjene od strane muslimana protiv Hrvata i Srba, govore nam i citati iz Sažetka presude u predmetu protiv Rasima Delića od 15. rujna 2008.:

„U ljeto 1992. prvi strani mudžahedini stigli su na područje Travnika i Zenice u srednjoj Bosni prvenstveno s ciljem podrške oružanoj borbi protiv neprijatelja bosanskih Muslimana. Smjestili su se na različitim lokacijama, no nisu oformili nikakav homogeni entitet. Određeni broj različitih grupa koje su se sastojale od stranaca i/ili bosanskih mudžahedina bio je aktivan u srednjoj Bosni u razdoblju između 1993. i 1995. Konkretno, od kraja 1992. ili početka 1993. grupa stranih mudžahedina osnovala je logor na mjestu zvanom Poljanice, nekoliko stotina metara udaljenom od sela Mehurići u opštini Travnik. Bez obzira na to što su sudjelovale u zajedničkim borbama, čini se da su različite grupe mudžahedina nastojale zadržati svoj vlastiti različiti identitet. Prisustvo stranih boraca u srednjoj Bosni i njihovo učestvovanje u ratnim naporima nije promaklo pažnji 3. korpusa Armije BiH i Glavnom štabu Armije BiH u Sarajevu. Prema jednom izvještaju iz sredine 1993., ti stranci ponašali su se ‘na način koji nije doličio pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine’. Dana 18. juna 1993. na sastanku Glavnog štaba Armije BiH raspravljalo se o pitanju ‘vojnika iz stranih zemalja’. Prisutni na tom sastanku predložili su Rasimu Deliću, koji je bio imenovan za komandanta Glavnog štaba 8. juna 1993., da ti ‘strani državljani’ treba da budu ili poslani natrag odakle su stigli ili ih treba organizovati u jednu jedinicu u okviru Armije BiH. Dana 23. jula 1993. Rasim Delić je izdao pismeno ovlaštenje Sakibu Mahmuljinu, tadašnjem članu Komande 3. korpusa, da započne pregovore s predstavnicima ‘jedinice mudžahedina iz Zenice’ u vezi sa sljedećim pitanjima: (1) uključivanje jedinice mudžahedina u sastav Armije BiH, (2) njihovo korišćenje ‘u zajedničkoj borbi protiv četnika’ i (3) način na koji će oni biti pretpočinjeni Komandi 3. korpusa. Dana 12. augusta 1993. komandant 3. korpusa Enver Hadžihasanović podnio je pismeni prijedlog Glavnom štabu u Sarajevu kojim predlaže organizovanje svih stranih dobrovoljaca na području odgovornosti 3. korpusa u jedan odred u okviru Armije BiH. Idućeg dana, 13. augusta 1993., Rasim Delić je potpisao zapovjest kojom se odobrava osnivanje odreda pod nazivom ‘El mudžahid’. Nakon osnivanja, odred ‘El mudžahid’ brojčano je znatno narastao i do 1995. dosegao broj od otprilike 1000 boraca.

Tokom cijele 1993. Armija BiH borila se na nekoliko frontova protiv VRS-a i HVO-a. Uslijed toga srednja Bosna je praktično bila izolovana od vanjskog svijeta, što je imalo ozbiljne humanitarne posljedice po lokalno civilno stanovništvo. Neprijateljstva između Armije BiH i HVO-a okončala su se takozvanim Vašingtonskim sporazumom od 18. marta 1994.

U ljeto 1995. Armija BiH pojačala je vojne aktivnosti u takozvanom ‘Vozućkom džepu’ u srednjoj Bosni, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. U septembru 1995. Armija BiH pokrenula je dvije uspješne operacije pod nazivom ‘Uragan’ i ‘Farz’, što je za posljedicu imalo potiskivanje snaga VRS-a iz Vozućkog džepa. Odred ‘El mudžahid’ odigrao je važnu ulogu u uspjehu tih operacija. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao ‘Dejtonski sporazum’, potpisan je 14. decembra 1995., čime je konačno zaustavljen sukob.

3 Krivična djela za koja se tereti u Optužnici.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na krivična djela o kojima se iznose navodi u Optužnici. Maline-Bikoši u junu 1993. Događaji od 8. juna 1993. na području Malina i Bikoša odvijali su se u kontekstu ofenzive koju su snage Armije BiH pokrenule protiv HVO-a u dolini Bile. Iz dokaza slijedi da su tog datuma i u vrijeme oko tog datuma u borbama na raznim lokacijama u dolini Bile bile angažovane različite grupe mudžahedina, uključujući jednu iz logora Poljanice u blizini Mehurića te ‘Abu Hamzinu grupu’ s bazom u Gučoj Gori ili ‘Tursku gerilu’ iz Zenice.

Nakon zauzimanja kontrole nad selom Maline ujutro 8. juna 1993., vojnici Armije BiH pratili su zarobljene civile bosanske Hrvate i vojnike HVO-a iz Malina prema Mehurićima u odvojenim grupama. Prije dolaska u Mehuriće, na putu kroz Poljanice te grupe su presreli naoružani strani i bosanski mudžahedini. Mudžahedini su silom zarobili oko 30 pojedinaca iz tih grupa, uključujući i neke ranjene vojnike, i naredili im da se pješice vrate natrag u pravcu Bikoša. Na putu prema Bikošima, ženu po imenu Ana Pranješ, koja je u jednom trenutku bila priključena grupi zarobljenika, zlostavljala su dva strana mudžahedina i ona je na koncu ubijena jednim pušćanim rafalom. Ana Pranješ nosila je na rukavu oznaku Crvenog krsta. Kada je grupa stigla u Bikoše, još je jedan zarobljenik ubijen vatrenim oružjem u pokušaju bijega. Ubrzo nakon toga, jedan od zarobljenih počeo je vikati jer je dobio epileptički napad. Mudžahedini su reagovali otvorivši vatru na cijelu grupu. Na kraju su ubijene 24 osobe, a njih najmanje pet je uslijed pušćane paljbe teško ranjeno.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva i okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačke 1 i 2 Optužnice. Što se tiče identifikacije počinilaca među mudžahedinima, iz dokaza ne slijedi jasno kojoj su konkretno jedinici ili grupi oni pripadali. Pretresno vijeće je uzelo u obzir više faktora kako bi utvrdilo identitet počinilaca i, iz razloga koji se detaljno navode u pismenoj presudi, došlo do zaključka da nije utvrđeno van razumne sumnje da su počinioci bili mudžahedini iz logora Poljanice. Livade i logor Kamenica u julu 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995. Dana 21. jula 1995., nakon vojne operacije u ‘Vozućkom džepu’ pod nazivom ‘Operacija proljeće II’, mudžahedini su zarobili 12 pripadnika VRS-a, uključujući jednog ljekara i medicinskog tehničara, i zatočili ih u jednoj dvospratnici u Livadama tokom dva sljedeća dana. Iz razloga koji se navode u pismenoj presudi Pretresno vijeće se uvjerilo da su tih dvanaest zatočenika u pritvoru držali pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

U dva navrata 21. jula 1995. jedan od mudžahedina je u zatočeničku prostoriju donio odrubljenu glavu iz koje je liptila krv. Te dvije odrubljene glave bile su glave Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Iako zatočenici nisu bili očevici ubijanja Momira Mitrovića i Predraga Kneževića, Pretresno vijeće se uvjerilo, iz razloga iznesenih u presudi, da su tu dvojicu hotimično lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka Optužnice 1. Između 21. i 23. jula 1995. pripadnici odreda ‘El mudžahid’ vezali su 12 zatočenih iz VRS-a u neugodnim položajima i izvrgli ih različitim oblicima zlostavljanja, uključujući batinanje i pokazivanje tek odrubljenih glava Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Pretresno vijeće je utvrdilo da je takvo postupanje kod zatočenih proizvelo tešku duševnu i fizičku patnju, kao i povredu, te da predstavlja i teški napad na ljudsko dostojanstvo. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. Dana 23. jula 1995. mudžahedini su 12 zatočenih pripadnika VRS-a iz Livada prebacili u logor Kamenica, gdje su ih zatočili u jednoj napuštenoj kući. U noći tog dana jedan mudžahedin je hladnokrvno ispalio hitac u jednog od zatočenih, Gojka Vujičića. Glava Gojka Vujičića potom je odrubljena i stavljena na njegov stomak. Kasnije su zatočenici prisiljavani da ljube odrubljenu glavu. Dok su bili u logoru Kamenica, zatočeni pripadnici VRS-a izvrgavani su drugim oblicima zlostavljanja i ponižavanja, uključujući teška premlaćivanja i podvrgavanje elektro-šokovima.

Dana 24. augusta 1995. prebačeni su u zenički KP Dom. Pretresno vijeće se uvjerilo da je u vezi s lišavanjem života Gojka Vujiića tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. U vezi sa 12 zatočenih pripadnika VRS-a, Pretresno vijeće se uvjerilo da je tužilac pokazao postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Kesten i logor Kamenica u septembru 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995. Poslijepodne 11. septembra 1995, jedan dan nakon pokretanja operacija Uragan i Farz, vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH i mudžahedini zarobili su oko 60 vojnika i civila bosanskih Srba, uključujući tri žene —DRW-1, DRW-2 i DRW-3— u blizini sela Kesten. Zarobljenicima je bilo naređeno da u koloni pješice krenu prema Kestenu. Putem su dvojica zarobljenika, Milenko Stanić i Živinko Todorović, ubijena iz vatrenog oružja. Pretresno vijeće je konstatovalo da je jedan pripadnik odreda ‘El mudžahid’ ubio Milenka Stanića, te da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, Pretresno vijeće je konstatovalo da tužilac nije dokazao van razumne sumnje da je Živinka Todorovića ubio vojnik odreda ‘El mudžahid’ kako se navodi u Optužnici.

Mudžahedini i vojnici Armije BiH potom su odveli 52 vojnika VRS-a do jedne hale u Kestenu. U toj hali su zatočenike čuvali vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH. U jednom trenutku 20 naoružanih mudžahedina upalo je u halu i pod prijetnjom oružjem otelo zatočenike od vojnika Armije BiH. Zatočenici su u dva kamiona prebačeni do logora Kamenica. U logoru Kamenica neki ili svi od 52 zatočenika bili su zatvoreni na dva sprata jedne napuštene kuće. Iz posrednih dokaza, uključujući i dokaze dobivene ekshumacijom, slijedi da su ta 52 zatočenika na kraju ubijeni. U svjetlu cjelokupnih dokaza i iz razloga detaljno navedenih u pisanoj presudi, Pretresno vijeće se uvjerilo da su svu 52 muškaraca Srba, navednih u prilogu C Optužnici, namjerno lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’ u logoru Kamenica, u periodu od 11. septembra 1995. do 14. decembra 1995.

Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, u svjetlu nedostatnih dokaza u vezi s okrutnim postupanjem sa zatočenicima, Pretresno vijeće je utvrdilo da u odnosu na 52 zatočenika tužilac nije dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Dana 17. septembra 1995. ili otprilike tog datuma, u logor Kamenica je stigla nova grupa od deset zarobljenih bosanskih Srba, koja je zatočena u prizemlju napuštene kuće. Pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovito su ih podvrgavali zlostavljanjima koja su bila uzrokom teškoj duševnoj i fizičkoj patnji, uključujući premlaćivanja i izvrgavanje elektro-šokovima. Osim toga, Nenad Jović, koji je u logor Kamenica doveden nekoliko dana nakon 17. septembra, preminuo je bilo uslijed posljedica premlaćivanja bilo zbog toga što je pio vodu koja nije bila za piće, ili pak uslijed jednog i drugog razloga, uzetih zajedno s uslovima zatočeništva u logoru Kamenica.

Što se tiče Nenada Jovića, Pretresno vijeće se 5 uvjerilo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice.

Pretresno vijeće je nadalje konstatovalo da je tužilac u vezi s desetoricom zatočenih koji su navedeni u prilogu D Optužnici dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. U vezi s tačkom 4, Pretresno vijeće je donijelo sljedeće nalaze. Dana 11. septembra 1995. tri bosanske Srpkinje — DRW-1, DRW-2 i DRW-3 — dovedene su u logor Kamenica nezavisno od gore pomenutih 52 vojnika VRS-a. Žene su u logoru Kamenica bile zatočene u jednoj drvenoj šupi i pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovno su ih izvrgavali djelima koja su rezultirala teškom duševnom i fizičkom patnjom, uključujući premlaćivanja, kao i podvrgavanje elektro-šokovima. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 4 Optužnice.

(…)

Kao olakšavajuće okolnosti većina u Vijeću uzela je u obzir dobrovoljnu predaju Rasima Delića, njegove porodične prilike, činjenicu da nikad nije bio krivično gonjen i njegov dobar karakter, vidljiv iz – među ostalim – njegovih napora da norme međunarodnog humanitarnog prava proširi među pripadnicima Armije BiH, kao i iz njegovog značajnog sudjelovanja u pregovorima o mirovnim sporazumima, uključujući i Dejtonski sporazum. Većina u Vijeću uzela je u obzir i činjenicu da se Rasim Delić suočio s cijelim nizom izuzetnih izazova i poteškoća od trenutka kada je preuzeo svoju funkciju komandanta Glavnog štaba Armije BiH 8. juna 1993., uključujući nedovoljnu organiziranost i nedostatak opreme u Armiji BiH, kao i određeni broj visokih oficira koji nisu odmah prihvatili autoritet Rasima Delića.  

Dispozitiv

Gospodine Deliću, molim Vas da ustanete.

Ovo Pretresno vijeće, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumentacije strana u postupku, kao i na osnovu činjeničnih i pravnih nalaza koji se navode u presudi, jednoglasno proglašava da Vi, Rasime Deliću,

NISTE KRIVI

na osnovu člana 7(3) Statuta i stoga Vas OSLOBAĐA

po sljedećim tačkama:

tačka1:

ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta;

tačka 2:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u odnosu na događaje u Bikošima 8. juna 1993, kao i na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995;

tačka 4:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu

člana 3 Statuta.

Pretresno vijeće, većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, proglašava Vas, Rasime Deliću,

 

KRIVIM

na osnovu člana 7(3) Statuta po sljedećoj tački:

tačka2:

Okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u vezi s događajima u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995.

Pretresno vijeće većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, izriče Vam, Rasime Deliću, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U pritvoru ste proveli  488 dana. Na osnovu pravila 101(C) Pravilnika imate pravo da vam se u izrečenu kaznu uračuna period koji ste proveli u pritvoru. Na osnovu pravila 103(C) Pravilnika, ostaćete u pritvoru Međunarodnog suda dok se ne dovrši organizacija vašeg transfera u državu u kojoj ćete odslužiti svoju kaznu.

Sudija Moloto prilaže protivno mišljenje. On takođe izjavljuje u zapisnik da je sudjelovao u vijećanju i da se složio sa svim nalazima o tome kako je Rasim Delić bio upozoren i o njegovom propustu da spriječi i kazni.

Međutim, na osnovu njegovog zaključka o efektivnoj komandi, kao što se detaljno navodi u protivnom mišljenju, sudija Moloto ne slaže se s kaznom koju je većina u Vijeću izrekla Rasimu Deliću.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs_summary_1.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Dakle, svi spomenuti zločini počinjeni su u zoni odgovornosti „Armije B i H“, veliki broj njih upravo od strane odreda „El Mudžahid“ – kojega je oformio osobno Rasim Delić (prema odluci Glavnog štaba „Armije B i H“), a neki od tih zločina (strijeljanja i odrubljivanje glava) detaljno se opisuju u ovoj optužnici i kao počinitelji se identificiraju pripadnici odreda ‘El mudžahid“ koji je dio 7. brigade, 3. korpusa „Armije B i H“ (od 13. kolovoza 1993. godine, kad je i formalno ustrojen), to nije uzeto u obzir kao osnova za njegovu zapovjednu odgovornost! Jedino je sudac Moloto izrazio neslaganje (u svome izdvojenom mišljenju) s ovom nelogičnom i nepravednom odlukom.

Rasim Delić nije proglašen krivim ni za jedan zločin, niti za njihovo nesprječavanje i nekažnjavanje, iako je kao načelnik Glavnog štaba muslimanske vojske po hijerarhiji izvan svake sumnje imao efektivnu kontrolu nad postrojbama.

Zanimljivo je da se u njegovoj optužnici ne navodi ni jedan jedini zločin regularnih postrojbi „Armije B i H“, kao da ih nije bilo (?!), dok se zločini glavosječa – mudžahedina spominju usput, kao da je to nešto posve normalno i nekažnjivo!

Isto tako, zapanjujuća je lakoća s kojom se prelazi preko masovnih zločina „Armije B i H“ i mudžahedina nad Hrvatima koji su tijekom agresije na hrvatske prostore srednje Bosne ubili 1.088 hrvatskih civila i vojnika, od čega je 400 njih usmrćeno ritualnim dsijecanjem glava. Oni se jednostavno prešućuju gotovo u cijelosti, a oružani hrvatsko-muslimanski sukob spominje u jednoj jedinoj rečenici!

Olakotne okolnosti koje su uzete u obzir kod Rasema Delića (to što „nikad ranije nije krivično gonjen“, njegov „dobar karakter“ koji se tobože naročito očitovao u nastojanju da „norme humanitarnog prava proširi među pripadnicima vojske“, „porodične prilike“, „zasluge u mirovnim pregovorima pa i u pogledu Daytonskog mirovnom sporazuma“, potom, razumijevanje za „teškoće s kojima se susretao poslije preuzimanja zapovijedanja ‘Armijom B i H’“, „probleme u organizaciji vojske“ itd.), naprosto su na razini diletantskog i šarlatanskog pristupa i na vidjelo iznose svu bijedu ovog sudskog procesa.

Čovjek ne mora biti pravnik pa da nakon svega zaključi kako je u pitanju čista perverzija haškog sudišta i grubo izrugivanje pravdi.

Pogotovu uzme li se u obzir supstrat optužnice na temelju koje je suđeno i presuđeno našoj „šestorci“ iz Herceg Bosne. Oni su po objektivnoj ili političkoj odgovornosti drakonski kažnjeni zbog sudioništva u nepostojećem „udruženom zločinačkom pothvatu“ i objektivne zapovjedne odgovornosti – za zločine za koje su trebali znati a nisu ih spriječili!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Otkuda zastava BiH na dženazi generalu Qassemu Soleimaniju?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je kako se tijekom dženaze Qassemu Soleimaniju na ulicama Teherana mogla vidjeti i zastava Bosne i Hercegovine.

Fotografiju je objavljena na Facebook stranici web portala radio televizije Islamske republike Iran (Sahar Balkan).

Autentičnost fotografije za Radiosarajevo.ba je potvrdio Meisam Mirhadi, iranski novinar.

“Zastava BiH se vijorila na ispraćaju šehida Qassema Soleimanija u Teheranu”, naveo je Mirhadi, koji se javio iz Teherana.

On je kazao da je zastavu BiH nosio čovjek čija majka je Bosanka, a  žive u Iranu.

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Objavljeno

na

Objavio

Hasan Haidar Diab (56) je poznati novinar i ratni izvjestitelj koji od 1998. godine piše za Večernji list. Međutim, njegova povezanost s Balkanom seže u osamdesete godine prošlog stoljeća , kada je iz rodnog Bejruta došao na studij u tadašnju SFR Jugoslaviju i to ponajviše zahvaljujući liku i djelu Josipa Broza Tita, odnosno njegovoj ulozi u Pokretu nesvrstanih.

Tijekom godina rata, prvenstveno zbog poznavanja arapskog jezika, proputovao je ratom zahvaćena područja, gdje je uradio veliki broj intervjua i reportaža s političarima i izbjeglicama. S pojavom izbjegličke krize u Europi, uslijed započetog građanskog rata u Siriji 2011. godine, postao je jedan od nasjtručnijih sugovornika u emisijama emitiranim na javnim servisima Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, te i Evrope.

Jedan od njegovih sugovornika bio je i Iranski general Kasem Sulejmani, s kojim je pričao u dva navrata, 2016. i 2017. godine, o čemu je pisao u autorskom tekstu za Večernji list.

Tom prilikom, Sulejmani mu je potvrdio svoj boravak na Balkanu tijekom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.

– S generalom Sulejmanijem osobno sam se susreo dva puta u Iranu, jednom u Teheranu na konferenciji 2016, a drugi put u gradu Mešadu godinu dana kasnije. Djelovao je jako skromno, vidjelo se da je vagao svaku izgovorenu riječ. Iako nismo dugo razgovarali, kada je saznao da dolazim iz Hrvatske, samo je dobacio pitanje: “Kakva je situacija u BiH?” Na moje pitanje je li bio u BiH, Kasem mi je odgovorio: “Naravno da sam bio, ali davno, 1993. i 1994. Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu”. Na rastanku sam mu rekao neka se čuva, a njegov je odgovor bio: ”Molite se za mene da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja” – naveo je Diab u tekstu, čime je samo potvrdio pisanje Blica o njegovom prisustvu na tlu BiH tijekom rata.

U nastavku teksta Diab se osvrnuo ni kult osobnostiubijenog iranskog generala, odnosno na njegove impozantne taktičke i borbene strategije:

Kasem Sulejmani bio je najžešći borac protiv kalifata Islamske države, a zbog tajanstvenih misija koje je obavljao zvali su ga “James Bondom Bliskog istoka”. General Sulejmani bio je prisutan u Iraku od američke invazije 2003, u Libaonnu i na području palestinske samouprave od ranih 90-ih godina, 2011. dobio je novi zadatak: zaustaviti pohod džihadista na Irak i Siriju. Od tada su u Damasku i Bagdadu prisutni zapovjednici snaga Kuds. Poznato je da je često i osobno vodio vojne akcije, kao onu kada je zaustavio ofanzivu islamista prema Damasku i onu prema Bagdadu. Osim što je obranio Damask i Bagdad, pod njegovim zapovjedništvom je oslobođeno čitavo područje Al Kusara i veliki dijelovi provincije Homs u Siriji, Alep, a na koncu i Istočna Guta.

Zahvaljujući strategiji Kasema Sulejmanija, sirijski predsjednik Bašar al-Asad opstao je na vlasti. Nakon što je ISIS zauzeo Mosul, Tikrit i niz drugih gradova, Sulejmani je odmah preuzeo zapovjedništvo i najbolje ljude Kudsa doveo u Bagdad, čime je ujedno pomogao i da se obrani irački Kurdistan i sam Bagdad. Vojni uspjeh protiv boraca ISIS postignut je zahvaljujući tome što su Sulejmani njegovi savetnici promijenili strategiju ratovanja i u Iraku i u Siriji, na temelju iskustva u borbama protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Prema obavještajnim podacima, Sulejmani je likvidiran na povratku iz Sirije, gdje je zapovjedao ofanzivom na provinciju Idlib, zadnje uporište džihadističkih grupa, piše Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari