Pratite nas

U potrazi za Istinom

HAŠKA PERVERZIJA

Objavljeno

na

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273.

Tijekom muslimansko-hrvatskih oružanih sukoba, više od 1.600 Hrvata bilo je žrtvom zločina pripadnika „Armije B i H“ i njihovih mudžahedina, od čega 1.088 civila (masovni zločini počinjeni su u Uzdolu, Doljanima, Grabovici, Križančevom Selu, Trusini, Buhinim kućama, Travniku, Zenici, Bugojnu, Varešu, Dusini, Jablanici, Potocima, Lužanima, Miletićima, Gustom Grabu, Orlištu, Sušnju, Maljinama, Grmu, Čuklama, Krpeljici, Vitezu, Kraljevoj sutjesci, Drenoviku, Slapnici, Busovačkim stajama, Ljubincima, Kiseljaku, Zabilju, Vrbici, Hudutskom, Fojnici, Mostaru i na mnogim drugim mjestima).

Muslimani su imali ukupno 331 logor i kroz njih je prošlo 14.444 registriranih logoraša, od toga je ubijeno njih 632, dok je s područja pod kontrolom muslimanskih snaga protjerano 172.000 Hrvata. Najveći broj Hrvata protjeran je s prostora koji su prema dotadašnjim mirovnim sporazumima međunarodne zajednice spadali u hrvatske provincije, što jasno pokazuje tko je bio agresor.

I za sve to, muslimanski vojni zapovjednici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora (načelnik Glavnog štaba „Armije RBiH“ Rasim Delić – 3 godine; zapovjednik trećeg korpusa „Armije RBiH“ Enver Hadžihasanović – 3, 5 godine i zapovjednik 7. muslimanske brigade „Armije RBiH“ Amir Kubura – 2 godine)!?

Kako se na tom sudištu sudilo za teške zločine počinjene od strane muslimana protiv Hrvata i Srba, govore nam i citati iz Sažetka presude u predmetu protiv Rasima Delića od 15. rujna 2008.:

„U ljeto 1992. prvi strani mudžahedini stigli su na područje Travnika i Zenice u srednjoj Bosni prvenstveno s ciljem podrške oružanoj borbi protiv neprijatelja bosanskih Muslimana. Smjestili su se na različitim lokacijama, no nisu oformili nikakav homogeni entitet. Određeni broj različitih grupa koje su se sastojale od stranaca i/ili bosanskih mudžahedina bio je aktivan u srednjoj Bosni u razdoblju između 1993. i 1995. Konkretno, od kraja 1992. ili početka 1993. grupa stranih mudžahedina osnovala je logor na mjestu zvanom Poljanice, nekoliko stotina metara udaljenom od sela Mehurići u opštini Travnik. Bez obzira na to što su sudjelovale u zajedničkim borbama, čini se da su različite grupe mudžahedina nastojale zadržati svoj vlastiti različiti identitet. Prisustvo stranih boraca u srednjoj Bosni i njihovo učestvovanje u ratnim naporima nije promaklo pažnji 3. korpusa Armije BiH i Glavnom štabu Armije BiH u Sarajevu. Prema jednom izvještaju iz sredine 1993., ti stranci ponašali su se ‘na način koji nije doličio pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine’. Dana 18. juna 1993. na sastanku Glavnog štaba Armije BiH raspravljalo se o pitanju ‘vojnika iz stranih zemalja’. Prisutni na tom sastanku predložili su Rasimu Deliću, koji je bio imenovan za komandanta Glavnog štaba 8. juna 1993., da ti ‘strani državljani’ treba da budu ili poslani natrag odakle su stigli ili ih treba organizovati u jednu jedinicu u okviru Armije BiH. Dana 23. jula 1993. Rasim Delić je izdao pismeno ovlaštenje Sakibu Mahmuljinu, tadašnjem članu Komande 3. korpusa, da započne pregovore s predstavnicima ‘jedinice mudžahedina iz Zenice’ u vezi sa sljedećim pitanjima: (1) uključivanje jedinice mudžahedina u sastav Armije BiH, (2) njihovo korišćenje ‘u zajedničkoj borbi protiv četnika’ i (3) način na koji će oni biti pretpočinjeni Komandi 3. korpusa. Dana 12. augusta 1993. komandant 3. korpusa Enver Hadžihasanović podnio je pismeni prijedlog Glavnom štabu u Sarajevu kojim predlaže organizovanje svih stranih dobrovoljaca na području odgovornosti 3. korpusa u jedan odred u okviru Armije BiH. Idućeg dana, 13. augusta 1993., Rasim Delić je potpisao zapovjest kojom se odobrava osnivanje odreda pod nazivom ‘El mudžahid’. Nakon osnivanja, odred ‘El mudžahid’ brojčano je znatno narastao i do 1995. dosegao broj od otprilike 1000 boraca.

Tokom cijele 1993. Armija BiH borila se na nekoliko frontova protiv VRS-a i HVO-a. Uslijed toga srednja Bosna je praktično bila izolovana od vanjskog svijeta, što je imalo ozbiljne humanitarne posljedice po lokalno civilno stanovništvo. Neprijateljstva između Armije BiH i HVO-a okončala su se takozvanim Vašingtonskim sporazumom od 18. marta 1994.

U ljeto 1995. Armija BiH pojačala je vojne aktivnosti u takozvanom ‘Vozućkom džepu’ u srednjoj Bosni, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. U septembru 1995. Armija BiH pokrenula je dvije uspješne operacije pod nazivom ‘Uragan’ i ‘Farz’, što je za posljedicu imalo potiskivanje snaga VRS-a iz Vozućkog džepa. Odred ‘El mudžahid’ odigrao je važnu ulogu u uspjehu tih operacija. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao ‘Dejtonski sporazum’, potpisan je 14. decembra 1995., čime je konačno zaustavljen sukob.

3 Krivična djela za koja se tereti u Optužnici.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na krivična djela o kojima se iznose navodi u Optužnici. Maline-Bikoši u junu 1993. Događaji od 8. juna 1993. na području Malina i Bikoša odvijali su se u kontekstu ofenzive koju su snage Armije BiH pokrenule protiv HVO-a u dolini Bile. Iz dokaza slijedi da su tog datuma i u vrijeme oko tog datuma u borbama na raznim lokacijama u dolini Bile bile angažovane različite grupe mudžahedina, uključujući jednu iz logora Poljanice u blizini Mehurića te ‘Abu Hamzinu grupu’ s bazom u Gučoj Gori ili ‘Tursku gerilu’ iz Zenice.

Nakon zauzimanja kontrole nad selom Maline ujutro 8. juna 1993., vojnici Armije BiH pratili su zarobljene civile bosanske Hrvate i vojnike HVO-a iz Malina prema Mehurićima u odvojenim grupama. Prije dolaska u Mehuriće, na putu kroz Poljanice te grupe su presreli naoružani strani i bosanski mudžahedini. Mudžahedini su silom zarobili oko 30 pojedinaca iz tih grupa, uključujući i neke ranjene vojnike, i naredili im da se pješice vrate natrag u pravcu Bikoša. Na putu prema Bikošima, ženu po imenu Ana Pranješ, koja je u jednom trenutku bila priključena grupi zarobljenika, zlostavljala su dva strana mudžahedina i ona je na koncu ubijena jednim pušćanim rafalom. Ana Pranješ nosila je na rukavu oznaku Crvenog krsta. Kada je grupa stigla u Bikoše, još je jedan zarobljenik ubijen vatrenim oružjem u pokušaju bijega. Ubrzo nakon toga, jedan od zarobljenih počeo je vikati jer je dobio epileptički napad. Mudžahedini su reagovali otvorivši vatru na cijelu grupu. Na kraju su ubijene 24 osobe, a njih najmanje pet je uslijed pušćane paljbe teško ranjeno.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva i okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačke 1 i 2 Optužnice. Što se tiče identifikacije počinilaca među mudžahedinima, iz dokaza ne slijedi jasno kojoj su konkretno jedinici ili grupi oni pripadali. Pretresno vijeće je uzelo u obzir više faktora kako bi utvrdilo identitet počinilaca i, iz razloga koji se detaljno navode u pismenoj presudi, došlo do zaključka da nije utvrđeno van razumne sumnje da su počinioci bili mudžahedini iz logora Poljanice. Livade i logor Kamenica u julu 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995. Dana 21. jula 1995., nakon vojne operacije u ‘Vozućkom džepu’ pod nazivom ‘Operacija proljeće II’, mudžahedini su zarobili 12 pripadnika VRS-a, uključujući jednog ljekara i medicinskog tehničara, i zatočili ih u jednoj dvospratnici u Livadama tokom dva sljedeća dana. Iz razloga koji se navode u pismenoj presudi Pretresno vijeće se uvjerilo da su tih dvanaest zatočenika u pritvoru držali pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

U dva navrata 21. jula 1995. jedan od mudžahedina je u zatočeničku prostoriju donio odrubljenu glavu iz koje je liptila krv. Te dvije odrubljene glave bile su glave Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Iako zatočenici nisu bili očevici ubijanja Momira Mitrovića i Predraga Kneževića, Pretresno vijeće se uvjerilo, iz razloga iznesenih u presudi, da su tu dvojicu hotimično lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka Optužnice 1. Između 21. i 23. jula 1995. pripadnici odreda ‘El mudžahid’ vezali su 12 zatočenih iz VRS-a u neugodnim položajima i izvrgli ih različitim oblicima zlostavljanja, uključujući batinanje i pokazivanje tek odrubljenih glava Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Pretresno vijeće je utvrdilo da je takvo postupanje kod zatočenih proizvelo tešku duševnu i fizičku patnju, kao i povredu, te da predstavlja i teški napad na ljudsko dostojanstvo. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. Dana 23. jula 1995. mudžahedini su 12 zatočenih pripadnika VRS-a iz Livada prebacili u logor Kamenica, gdje su ih zatočili u jednoj napuštenoj kući. U noći tog dana jedan mudžahedin je hladnokrvno ispalio hitac u jednog od zatočenih, Gojka Vujičića. Glava Gojka Vujičića potom je odrubljena i stavljena na njegov stomak. Kasnije su zatočenici prisiljavani da ljube odrubljenu glavu. Dok su bili u logoru Kamenica, zatočeni pripadnici VRS-a izvrgavani su drugim oblicima zlostavljanja i ponižavanja, uključujući teška premlaćivanja i podvrgavanje elektro-šokovima.

Dana 24. augusta 1995. prebačeni su u zenički KP Dom. Pretresno vijeće se uvjerilo da je u vezi s lišavanjem života Gojka Vujiića tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. U vezi sa 12 zatočenih pripadnika VRS-a, Pretresno vijeće se uvjerilo da je tužilac pokazao postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Kesten i logor Kamenica u septembru 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995. Poslijepodne 11. septembra 1995, jedan dan nakon pokretanja operacija Uragan i Farz, vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH i mudžahedini zarobili su oko 60 vojnika i civila bosanskih Srba, uključujući tri žene —DRW-1, DRW-2 i DRW-3— u blizini sela Kesten. Zarobljenicima je bilo naređeno da u koloni pješice krenu prema Kestenu. Putem su dvojica zarobljenika, Milenko Stanić i Živinko Todorović, ubijena iz vatrenog oružja. Pretresno vijeće je konstatovalo da je jedan pripadnik odreda ‘El mudžahid’ ubio Milenka Stanića, te da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, Pretresno vijeće je konstatovalo da tužilac nije dokazao van razumne sumnje da je Živinka Todorovića ubio vojnik odreda ‘El mudžahid’ kako se navodi u Optužnici.

Mudžahedini i vojnici Armije BiH potom su odveli 52 vojnika VRS-a do jedne hale u Kestenu. U toj hali su zatočenike čuvali vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH. U jednom trenutku 20 naoružanih mudžahedina upalo je u halu i pod prijetnjom oružjem otelo zatočenike od vojnika Armije BiH. Zatočenici su u dva kamiona prebačeni do logora Kamenica. U logoru Kamenica neki ili svi od 52 zatočenika bili su zatvoreni na dva sprata jedne napuštene kuće. Iz posrednih dokaza, uključujući i dokaze dobivene ekshumacijom, slijedi da su ta 52 zatočenika na kraju ubijeni. U svjetlu cjelokupnih dokaza i iz razloga detaljno navedenih u pisanoj presudi, Pretresno vijeće se uvjerilo da su svu 52 muškaraca Srba, navednih u prilogu C Optužnici, namjerno lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’ u logoru Kamenica, u periodu od 11. septembra 1995. do 14. decembra 1995.

Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, u svjetlu nedostatnih dokaza u vezi s okrutnim postupanjem sa zatočenicima, Pretresno vijeće je utvrdilo da u odnosu na 52 zatočenika tužilac nije dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Dana 17. septembra 1995. ili otprilike tog datuma, u logor Kamenica je stigla nova grupa od deset zarobljenih bosanskih Srba, koja je zatočena u prizemlju napuštene kuće. Pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovito su ih podvrgavali zlostavljanjima koja su bila uzrokom teškoj duševnoj i fizičkoj patnji, uključujući premlaćivanja i izvrgavanje elektro-šokovima. Osim toga, Nenad Jović, koji je u logor Kamenica doveden nekoliko dana nakon 17. septembra, preminuo je bilo uslijed posljedica premlaćivanja bilo zbog toga što je pio vodu koja nije bila za piće, ili pak uslijed jednog i drugog razloga, uzetih zajedno s uslovima zatočeništva u logoru Kamenica.

Što se tiče Nenada Jovića, Pretresno vijeće se 5 uvjerilo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice.

Pretresno vijeće je nadalje konstatovalo da je tužilac u vezi s desetoricom zatočenih koji su navedeni u prilogu D Optužnici dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. U vezi s tačkom 4, Pretresno vijeće je donijelo sljedeće nalaze. Dana 11. septembra 1995. tri bosanske Srpkinje — DRW-1, DRW-2 i DRW-3 — dovedene su u logor Kamenica nezavisno od gore pomenutih 52 vojnika VRS-a. Žene su u logoru Kamenica bile zatočene u jednoj drvenoj šupi i pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovno su ih izvrgavali djelima koja su rezultirala teškom duševnom i fizičkom patnjom, uključujući premlaćivanja, kao i podvrgavanje elektro-šokovima. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 4 Optužnice.

(…)

Kao olakšavajuće okolnosti većina u Vijeću uzela je u obzir dobrovoljnu predaju Rasima Delića, njegove porodične prilike, činjenicu da nikad nije bio krivično gonjen i njegov dobar karakter, vidljiv iz – među ostalim – njegovih napora da norme međunarodnog humanitarnog prava proširi među pripadnicima Armije BiH, kao i iz njegovog značajnog sudjelovanja u pregovorima o mirovnim sporazumima, uključujući i Dejtonski sporazum. Većina u Vijeću uzela je u obzir i činjenicu da se Rasim Delić suočio s cijelim nizom izuzetnih izazova i poteškoća od trenutka kada je preuzeo svoju funkciju komandanta Glavnog štaba Armije BiH 8. juna 1993., uključujući nedovoljnu organiziranost i nedostatak opreme u Armiji BiH, kao i određeni broj visokih oficira koji nisu odmah prihvatili autoritet Rasima Delića.  

Dispozitiv

Gospodine Deliću, molim Vas da ustanete.

Ovo Pretresno vijeće, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumentacije strana u postupku, kao i na osnovu činjeničnih i pravnih nalaza koji se navode u presudi, jednoglasno proglašava da Vi, Rasime Deliću,

NISTE KRIVI

na osnovu člana 7(3) Statuta i stoga Vas OSLOBAĐA

po sljedećim tačkama:

tačka1:

ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta;

tačka 2:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u odnosu na događaje u Bikošima 8. juna 1993, kao i na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995;

tačka 4:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu

člana 3 Statuta.

Pretresno vijeće, većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, proglašava Vas, Rasime Deliću,

 

KRIVIM

na osnovu člana 7(3) Statuta po sljedećoj tački:

tačka2:

Okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u vezi s događajima u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995.

Pretresno vijeće većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, izriče Vam, Rasime Deliću, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U pritvoru ste proveli  488 dana. Na osnovu pravila 101(C) Pravilnika imate pravo da vam se u izrečenu kaznu uračuna period koji ste proveli u pritvoru. Na osnovu pravila 103(C) Pravilnika, ostaćete u pritvoru Međunarodnog suda dok se ne dovrši organizacija vašeg transfera u državu u kojoj ćete odslužiti svoju kaznu.

Sudija Moloto prilaže protivno mišljenje. On takođe izjavljuje u zapisnik da je sudjelovao u vijećanju i da se složio sa svim nalazima o tome kako je Rasim Delić bio upozoren i o njegovom propustu da spriječi i kazni.

Međutim, na osnovu njegovog zaključka o efektivnoj komandi, kao što se detaljno navodi u protivnom mišljenju, sudija Moloto ne slaže se s kaznom koju je većina u Vijeću izrekla Rasimu Deliću.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs_summary_1.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Dakle, svi spomenuti zločini počinjeni su u zoni odgovornosti „Armije B i H“, veliki broj njih upravo od strane odreda „El Mudžahid“ – kojega je oformio osobno Rasim Delić (prema odluci Glavnog štaba „Armije B i H“), a neki od tih zločina (strijeljanja i odrubljivanje glava) detaljno se opisuju u ovoj optužnici i kao počinitelji se identificiraju pripadnici odreda ‘El mudžahid“ koji je dio 7. brigade, 3. korpusa „Armije B i H“ (od 13. kolovoza 1993. godine, kad je i formalno ustrojen), to nije uzeto u obzir kao osnova za njegovu zapovjednu odgovornost! Jedino je sudac Moloto izrazio neslaganje (u svome izdvojenom mišljenju) s ovom nelogičnom i nepravednom odlukom.

Rasim Delić nije proglašen krivim ni za jedan zločin, niti za njihovo nesprječavanje i nekažnjavanje, iako je kao načelnik Glavnog štaba muslimanske vojske po hijerarhiji izvan svake sumnje imao efektivnu kontrolu nad postrojbama.

Zanimljivo je da se u njegovoj optužnici ne navodi ni jedan jedini zločin regularnih postrojbi „Armije B i H“, kao da ih nije bilo (?!), dok se zločini glavosječa – mudžahedina spominju usput, kao da je to nešto posve normalno i nekažnjivo!

Isto tako, zapanjujuća je lakoća s kojom se prelazi preko masovnih zločina „Armije B i H“ i mudžahedina nad Hrvatima koji su tijekom agresije na hrvatske prostore srednje Bosne ubili 1.088 hrvatskih civila i vojnika, od čega je 400 njih usmrćeno ritualnim dsijecanjem glava. Oni se jednostavno prešućuju gotovo u cijelosti, a oružani hrvatsko-muslimanski sukob spominje u jednoj jedinoj rečenici!

Olakotne okolnosti koje su uzete u obzir kod Rasema Delića (to što „nikad ranije nije krivično gonjen“, njegov „dobar karakter“ koji se tobože naročito očitovao u nastojanju da „norme humanitarnog prava proširi među pripadnicima vojske“, „porodične prilike“, „zasluge u mirovnim pregovorima pa i u pogledu Daytonskog mirovnom sporazuma“, potom, razumijevanje za „teškoće s kojima se susretao poslije preuzimanja zapovijedanja ‘Armijom B i H’“, „probleme u organizaciji vojske“ itd.), naprosto su na razini diletantskog i šarlatanskog pristupa i na vidjelo iznose svu bijedu ovog sudskog procesa.

Čovjek ne mora biti pravnik pa da nakon svega zaključi kako je u pitanju čista perverzija haškog sudišta i grubo izrugivanje pravdi.

Pogotovu uzme li se u obzir supstrat optužnice na temelju koje je suđeno i presuđeno našoj „šestorci“ iz Herceg Bosne. Oni su po objektivnoj ili političkoj odgovornosti drakonski kažnjeni zbog sudioništva u nepostojećem „udruženom zločinačkom pothvatu“ i objektivne zapovjedne odgovornosti – za zločine za koje su trebali znati a nisu ih spriječili!

Zlatko Pinter

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

KRVAVI SIJEČANJ 1993. – Muslimanski masakri nad Hrvatima: Uskoplje, Lužani, Gusti Grab, Dusina

Objavljeno

na

Objavio

Nakon niza incidenata što su ih po zapovijedi svoga vodstva, smišljeno i planski izazvali pripadnici „Armije BiH“ (u Vitezu, Novom Travniku, Konjicu, Busovači, Zenici, Bugojnu, okolici Visokog i na drugim mjestima) kako bi izazvali rat s Hrvatima i krenuli u osvajanje njihovih prostora, diljem krajeva u kojima živi hrvatski narod započela je serija masovnih zločina nad civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a.

Kad je riječ o spomenutim incidentima, važno je napomenuti da su to bile planske akcije (zarobljavanje i ubijanje lokalnih zapovjednika HVO-a ili civila, paljevine kuća, napadi na sela itd.) a ne serija slučajnih događaja – kako se ponekad sve želi predstaviti – te da Hrvati koji su tada bili brojčano i vojno u podređenom položaju (5 do 10 puta slabiji od muslimana, ovisno kako na kojem području), nisu imali nikakvog razloga ni motiva za otvaranje fronte s dojučerašnjim saveznikom.

Na drugoj strani, muslimani su (nakon što ih je srpski agresor potisnuo s njihovih teritorija iz istočne Bosne i Posavine) tražili svoj životni prostor okrećući se osvajanju hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i to tako da su tamo najprije ubacivali desetke tisuća svojih civila (izbjeglica), te nakon narušene etničke strukture ovih krajeva kretali u njihovo opkoljavanje i osvajanje. Ta strategija prepoznatljiva je od Lašvanske doline nadalje, a da je sve bilo rađeno planski i organizirano – preko zapovjedne strukture vojno-političkog vrha na čelu s Alijom Izetbegovićem – potvrđuju službena dokumenta „Armije BiH“ i snimke njihovih međusobnih telefonskih razgovora. To u cijelosti potkrjepljuje ono što je u svojoj knjizi dokazao američki vojni stručnjak i znanstvenik Charles R. Shrader (Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992.-1994.; Zagreb, 2004.) svojom pomno provedenom dugogodišnjom ekspertizom (na temelju dokumenata, izjava svjedoka, istraživanja na terenu itd.). Shrader nedvojbeno dokazuje kako je apsurdno tvrditi da su Hrvati napali muslimane i navodi sve relevantne činjenice, koje (kako smo već naveli) dobivaju svoju potvrdu uvidom u arhivsku građu „Armije BiH“.

Uostalom, gotovo sve ratne operacije tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba odvijale su se na područjima s hrvatskom većinom (onima koja su po Vance-Owenovom planu spadala u hrvatske provincije) i po pravilu tako da su Hrvati opkoljavani od strane „Armije BiH“ i njihovih mudžahedina.

Muslimanska propaganda uz pomoć medijskih centara u svijetu proširila je lažnu sliku o tomu kako je eskalacija oružanih sukoba između Hrvata i muslimana izazvana hrvatskim napadom na Ahmiće (16 travnja 1993. godine), što nema nikakve veze s istinom i činjenicama.

Već 11. siječnja (1993.) predvečer, „Armija BiH“ (305. i 317. brdsko-planinska brigada iz sastava Trećeg korpusa pod zapovjedništvom Fahrudina Agića) pomognuta mudžahedinima je napala općinu Uskoplje (Gornji Vakuf) i ofenziva na ovo područje trajala je punih 14 dana (do 25. siječnja). Cilj te operacije bio je presijecanje komunikacija prema sjeveru (Novi Travnik) i jugoistoku (Rama/Prozor) čime bi srednja Bosna ostala praktično izolirana, te stvaranje preduvjeta za spajanje ovih snaga „Armije BiH“ s onima u dolini Neretve.

U isto vrijeme napadnuti su Hrvati u Kaćunima, dijelovima općine Fojnica, Kiseljaku i Busovači. Civili iz tih mjesta ubijani su, zarobljavani i protjerivani, tako da je za kratko vrijeme iz ovih područja protjerano njih preko 3.000.

Dan poslije napada na Uskoplje (12 siječnja) pripadnici muslimanske vojske počinili su masakr nad Hrvatima u selu Lužani, općina Uskoplje, gdje je ubijeno 64 pripadnika HVO-a i više civila a ranjeno 19 branitelja.

U dolini Lašve, 26. siječnja iste (1993. godine), 7. muslimanska brigada predvođena odredom „El Mudžahid“ napala je, spalila i razorila hrvatska sela Gusti Grab i Dusina. Ubili su 17 civila i vojnika. U selu Dusina počinili su barbarski masakr nad zapovjednikom HVO-a iz tog mjesta Zvonkom Rajićem kojemu su izvadili srce. Ti masakri – kao i ritualna odsijecanja glava – izvođeni su planski i bili su moćna metoda etničkog čišćenja, stoga su od strane „Armije BiH“ i mudžahedina provođeni sustavno, tijekom cijelog trajanja hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba.

O kakvim se bestijalnim zvjerstvima radi, govore snimke odsječenih glava i unakaženih tijela žrtava i video kasete što su ih snimali sami krvnici i koristili kasnije u svojoj propagandi po islamskim zemljama u cilju prikupljanja donacija za rat u BiH.

I ne treba se zavaravati. Sve to bilo je osmišljeno u kabinetu Alije Izetbegovića i njegovih suradnika.

Mada je ekstremna islamistička postrojba (sastavljena uglavnom od poznatih međunarodnih terorista i zločinaca iz radikalnih krugova islamskih zemalja) „El Mudžahid“ formalno ušla u sastav „Armije BiH“ 13. kolovoza 1993. godine naredbom tadašnjeg komandanta „AR BiH“ Rasima Delića (Treći korpus, 7. muslimanska brigada – zapovjednik Mahmut Karalić), ona je od samoga početka korištena u ratu protiv Hrvata i to već u siječnju 1993. u napadu na Busovaču.

I sve to događalo se 3 mjeseca prije Ahmića koji su zahvaljujući već spomenutoj propagandi došli u žižu javnosti i postali „krunski dokaz“ navodnog „etničkog čišćenja“ koje su provodili Hrvati.

Doda li se tomu i činjenica kako su AHMIĆI BILI LEGITIMAN VOJNI CILJ – što pokazuju ekspertize provedene zadnjih godina od strane međunarodnih stručnjaka, dolazi se do spoznaje kako je prevlađujuća verzija hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba (koja kola u medijima) u potpunosti izokrenuta i ima jako malo zajedničkog s istinom i stvarnim događajima.

Nitko razuman ne opovrgava da su u tom sukobu i Hrvati činili zločine, jer spiralu nasilja je bilo teško zaustaviti, ali o tomu se razgovarati ne može ne uzme li se u obzir geneza tih događanja i njihov kronološki slijed.

Priča koju su u svijet proturili muslimani o tomu kako je 17% Hrvata napalo 43% muslimana u BiH i nad njima počinilo „genocid“ i „etničko čišćenje“ i to na područjima GDJE HRVATI ČINE VEĆINU, doista je apsurdna i predstavlja ništa drugo do bezočnu laž i krivotvorinu.

Ta očita LAŽ  naročito izlazi na vidjelo danas, kad smo svjedoci da je gotovo polovica Hrvata iz BiH (prema popisu iz 1991. godine) već napustila svoje domove (uglavnom trajno) i da ih u mjestima najvećih masovnih zločina koji su nad njima počinjeni gotovo i nema.

S takvim krivotvorinama Hrvati se pomiriti neće, neovisno od toga iz kojega centra se one plasirale i kolika se buka dizala kako bi se onemogućilo da prava i puna istina o svemu izađe na svjetlo dana.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

  1. siječnja 1993.
  • Lužani (Uskoplje)– Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila) . Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
  1. siječnja1993.
  • Gusti Grab (opcina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.
  1. siječnja1993.
  • Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Najnoviji primjeri recikliranja kosovsko-labradorovskih bljuvotina

Objavljeno

na

Objavio

Pravnu bitku s Haaškim tužiteljstvom, medijski izdanci KOS-a i Labradora u Hrvatskoj smatraju opstrukcijom suradnje, a Mesićevo i Račanovo protuzakonito ustupanje cjelokupne tajne dokumentacije Haagu, što je klasična izdaja za koju se ide na robiju u svakoj državi, smatraju suradnjom

U jednome od zadnjih brojeva zagrebački tjednik Nacional objavio je svoju “ekskluzivnu informaciju” u povodu imenovanja pukovnika Vlade Galića na mjesto savjetnika za nacionalnu sigumost predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a zapravo bombastično i u stilu agitpropa napisane su otvorene laži u kojima se tvrdi da je Predsjednica imenovala za savjetnika “špijuna koji je sudjelovao u prikrivanju, osiguravanju lažnih identiteta i financiranju ratnih zločinaca u operativnoj akciji “Haag” s ciljem zavaravanja haaškoga tužiteljstva”.

“Ugledni” novinar ovoga zagrebaćkoga tjednika u tekstu reciklira članke s kraja devedesetih, u kojima se iznose teze o “zloglasnome Tuđmanovu obavještajnome sustavu” uglavnom pozivajuci se na članke “ugledne” dugogodišnje novinarke Nacionala Jasne Babić koja se je u jeku najžešćih velikosrpskih napada na Hrvatsku 1993. susretala po Beogradu s potpukovnikom KOS-a Ivanom Sabolovićem, vođom srpske teroristicke grupe “Labrador”, koja je izvodila razne terorističke akcije po hrvatskoj od kojih su najpoznatije miniranje zgrade Židovske općine i miniranje židovskog groblja na Mirogoju (18. kolovoza 1991.) s ciljem da se nas Hrvate i predsjednika Tuđmana na početku rata prikaže kao antisemite i ustaše. Stoga, koja tajna služba na svijetu ne bi pratila takva novinara koji se sastaje s teroristima i kojima služi za propagandno praćenje teroristićkih djela?

Upitajte se samo koliki je stupanj demokratičnosti postojao u Hrvatskoj za vrijeme najgore agresije – dakle, kad u ratnim uvjetima slobodno izlaze novine koje pišu i uređuju petokolonaški novinari i strani špijuni – i koliko demokracije imamo danas – i koliko je Hrvatska tada ustvari bila jaka samo zato što je narod zaista i stajao iza svoje vlasti, a vlasti su zaista i predstavljale taj narod i njegove interese.

Donoseći odluke u korist tko zna čijih interesa, a ponovno, propagandno podržani petokolonaškim novinama kao što je to Nacional, početkom 2000, Mesić i Račan obračunavaju se s hrvatskim obavještajnim službama (Hrvatskom izvještajnom službom (HIS) i Sigumosno informativnom službom (SIS) koje su u medijima stekle “zloglasan” status, jer su prepoznate kao glavna točka otpora planu kriminalizacije Domovinskoga rata, Franje Tudmana i Gojka Šuška.

Demonstriranje sile bez presedana u demokratskim društvima, ukidanje službi, proglašavanje krivaca prije sudskih presuda, pa čak i prije provedenih istraga, licitiranje haaškim optužnicama, linč preko plaćenih medija, bili su glavni elementi politike “detuđmanizacije” koju je provodila tadašnja hibridna politička elita ćije je glavno glasilo bio Pukanićev Nacional.

Umjesto da recikliraju svoje kosovske bljuvotine, istraživački su novinari Nacionala mogli malo pogledati Wikileaks. Tamo bi našli sve svoje poslodavce; evo, primjerice, kada je u pitanju operacija “Haag”, u jednome od dokumenata mogu naći Mladena Bajića i Ranka Ostojića kako PROTUZAKONITO izvješćuju američkoga službenika o svojemu planu da pokrenu kazneni postupak protiv svih djelatnika obavještajne zajednice koji su sudjelovali u “Operaciji Haag”, čiji je obavještajni cilj bio prikupljanje podataka o međunarodnim organizacijama (lCTY,SFOR,..) koje su nelegalno prikupljale podatke o oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske, drugim riječima, koje su špijunirale HV.

Cjelokupna dokumentacija operacije “Haag” predana je PROTUZAKONITO tužiteljstvu međunarodnoga suda! Zasto?

Stoga, pitamo “istraživačke novinare”: Kako je netko u državi mogao predati dokumentaciju o obavještajnome djelovanju hrvatskih službi, najvišega stupnja tajnosti, koja se nije ticala niti jednoga predmeta vođenoga pred tim sudom, niti se radi o djelima nad kojima ICTY (MKSJ) ima bilo kakvu nadležnost (recimo, da se radi o špijunaži)?

Očito su predmeti pred tim sudom korišteni samo kao alibi za izdaju! Naravno da nikakav postupak ove dvojice izdajnika nikada nije pokrenut jer su te operacije vođene po važećim zakonima. Postojala je pravna praksa koja je omogućavala Hrvatskoj da ne mora bespogovomo davati pristup hrvatskim tajnim podatcima i dokumentima, ostaje nejasno zašto se tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajic ama baš nikada nije pozvao na ukidanje obvezujućega naloga MKS-a (Subpoena duces tecum) iz 1997.

SIS-ova strategija za Subpoenu iz 1997.

Na početku suradnje Hrvatske sa MKS-om, nepripremljenoj Hrvatskoj i njezinu pravnome sustavu dolazili su zahtjevi za bespogovomim masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskome ratu . Ti su zahtjevi imaIisva obilježja tzv. “fishing expeditiona”koji je u međunarodnome pravu nedopušten,a svodi se na optuživanje bez dokazai nakon toga na traženje bilo čegašto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruiranu optužbu. Predsjednik Tuđman i tadašnja Vlada odlučili suse za strategiju koju je predložila vojna kontraobavještajna služba (SIS), a koju su nakon dolaska na vlast ukinuli Stipe Mesić i Ivica Račan.

Strategija se sastojala u tome da je Hrvatska kao suverena država postavila pitanje Haaskom sudu: Na koji način, unutar kojih pravnih procedura i uz koje limite tužiteljstvo može od suverene države tražiti” dostavu dokumenata uz prijetnju kazne” osobama koje tom zahtjevu ne udovolje, uključujući predsjednika države iministra obrane?

Učinili su to pozivajući se na II. protokol, članak 2. i 3. Ženevske konvencije, gdje se definira što jeto oružani sukob i koje jasno govore da Hrvatska u slučajevima Gotovine, Markačai Čermaka nije dužna “surađivati” s Tribunalom. Taj podnesak nikada nije oboren na Haaškome tribunalu!

Dakle, MKS je poslao Hrvatskoj i njezinu ministru obrane Gojku Šušku obvezujući nalog za svjedočenje i predaju dokumenata 15. 1.1997. Obvezujući nalog (subpoena duces tecum) izdala je sutkinja Gabrielle Kirk McDonald. Predsjednik Tuđman i hrvatska VIada označili su taj nalog neprimjerenim. Tako je počeo akcesorni postupak u sklopu postupka protiv generala Tihomira Blaskića o pravnoj dopustivosti Subpoenae.

U ovoj pravnoj stvari Hrvatsku je zastupao američki odvjetnički tim na čelu s odvjetnikom D. Rivkinom. Hrvatska je zauzela stajalište pridržavajući se međunarodnoga prava i svoga pravnog poretka, naročito ističući Rezoluciju VS 827 i Ustavni zakon o suradnji Hrvatske s MKS-om.

Nakon niza rasprava na sudu, dana 29. 10. 1997. Međunarodni kazneni sud u Haagu donio je odluku kojom se ukida Subpoenae duces tecum protiv Republike Hrvatske i Ministra obrane Gojka Šuška.

Samo nekoliko godina poslije, dolaskom na vlast Mesića i Račana stvoreno je ozrčje izdaje u Hrvatskoj. Osim državnih tajnih dokumenata, kako vidimo, predavali su protuzakonito i osobne dokumente najvećega ministra obrane u povijesti Hrvatske, Gojka Šuška.

Mesić i Račan uz pomoć Budiše, svojim izdajničkim političkim odlukama poništili su subpoenu i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom “Mišljenje o Oluji” podnijela tužiteljstvu. Time je bio otvoren put ‘za optuživanje Hrvatske bez dokaza, a cijeli državni sustav upregnut na traženje bilo čega sto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruirane optužbe.

Tko su zapravo Kameleoni?

S druge strane, u operaciji “KAMELEON” tadašnje hrvatske tajne službe u skladu sa zakonom i svojom zakonskom obvezom prikupljale su informacije o organizaciji koja je ilegalno prikupljala, a onda krivotvorila i frizirala podatke o navodnim nečasnim radnjama (ubojstvima, pljačkama i paljenju imovine) počinjenima tijekom i nakon Oluje, kameleonskoj organizaciji koja je namjerno izrađivala pamflete opterećene nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkome i vojnome kontekstu operacije “Oluja”.

Zaključak Raspravnoga vijeća u prvostupanjskoj presudi generalima Gotovini i Markaču vezano za knjigu HHO-a i svje dočenje Žarka Puhovskog poznat je. U paragrafu 50 piše: ,,50. Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom “Vojna operacija OIuja i poslije”, koje je objavio Hrvatski helsinski odbor i uredio Žarko Puhovski.

Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskoga u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima pogrešaka. Zbog toga je Raspravno vijeće odlučilo ne osloniti se na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima.”

U unakrsnome ispitivanju Žarka Puhovskog obrane su dokazale da se u knjizi HHO-a na popisu ubijenih navode pripadnici tzv.”RS.K”, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje žive itd…. U knjizi koji je “uredio” HHO navedeno je 410 navodno ubijenih, a prema podacima DORH-a, za vrijeme i nakon Oluje evidentirano je 47 ubojstava, od kojih je 21 procesuirano (33 počinitelja) Obrane generala i tužiteljstvo usuglasili su se za 44 ubojstva!

Razni kameleoni iz HHO-a, krivotvoritelji kakvi su Čičak i Puhovski, niti oni koji i danas pišu laži kao Nacional, nikada se nisu ispričali hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu za ove gnjusne laži!

Nakon ovakva Zaključka Raspravnoga vijeća suda u Haagu, Hrvatski helsinski odbor za Ijudska prava (HHO) nije se zaustavio nego je nastavio s nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkomei vojnome kontekstu operacije “Oluja”, opovrgavajući službene podatke DORH-a i lažno tvrdeći kako za ratne zločine nad Srbima nitko nije osuđen!

Za kameleone je mijenjanje boje jedno od vrlo značajnih obilježja, do mjere da su postali sinonim za prevrtljivost, a takvih je u HHO-u bilo napretek. Da imaju imalosavjesti, barem bi se zacrvenjeli!

Nagrada za rušenje Tuđmana

Kakvi su bili “kameleoni” skriveni pod plaštem “boraca za Ijudska prava” i kakva je organizacija bila HHO, vidi se najbolje po zapisniku sa sastanka koji je održan u hotelu Esplanadi 9. veljače 1996., a koji potpisuje Drago Pilsel.

>>Tko je i zašto dao hrvatsko državljanstvo Muniru Podumljaku, Dragi Pilselu i Vesni Teršelič?

Toga dana u sobi 108 sastali su se “borci za ljudska prava” s Georgom Sorosem, predsjednikom Otvorenoga društva da bi razmatrali “korake o filozofskim i strateškim aspektima sučeljavanja s institucijama vlasti”.

Kameleon Soros je kameleonu Čičku i društvu obećao za početak 200.000 dolara, a zatim im je dao zadatak “da moraju proučavati načine da se postojći Tudmanov sustav probije kako bi bilo moguće djelovati iznutra.”

Tijekom sastanka Ivan Zvonimir Čičak predao je Sorosu na uvid knjigu o Međunarodnom kaznenom sudu čije je izdanje financirao sam Sores . Kada je Sores vidio da je zadatak izvršen, zatražio je od ovoga izabranog društva “da vrlo predano rade na promjeni ozračja i pogleda na rad Suda u Haagu”, obećavajući im onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna .

Rušenje tadašnje hrvatske Vlade HDZ-a i Predsjednika Tuđmana bilo mu je toliko važno da je rekao “kako će im potpisati bjanko ček” ako to bude potrebno. Danas su u Hrvatskoj ti kameleoni na vlasti i u vlasti.

Zagrebačko državno odvjetništvo otvorilo je predmet “Kameleon”, kaznena prijava nije nikada podnesena, nije bilo ni istrage. Kako će i biti kada je sve rađeno po zakonu!

Stoga pisanje Nacionala o tome kako je SIS skrivao ratne zločince nijeništa drugo nego nastavak “Labradora”, ovoga puta podmetanjem medijskih mina.

Joško Buljan / HRVATSKI TJEDNIK

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari