Pratite nas

U potrazi za Istinom

HAŠKA PERVERZIJA

Objavljeno

na

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273.

Tijekom muslimansko-hrvatskih oružanih sukoba, više od 1.600 Hrvata bilo je žrtvom zločina pripadnika „Armije B i H“ i njihovih mudžahedina, od čega 1.088 civila (masovni zločini počinjeni su u Uzdolu, Doljanima, Grabovici, Križančevom Selu, Trusini, Buhinim kućama, Travniku, Zenici, Bugojnu, Varešu, Dusini, Jablanici, Potocima, Lužanima, Miletićima, Gustom Grabu, Orlištu, Sušnju, Maljinama, Grmu, Čuklama, Krpeljici, Vitezu, Kraljevoj sutjesci, Drenoviku, Slapnici, Busovačkim stajama, Ljubincima, Kiseljaku, Zabilju, Vrbici, Hudutskom, Fojnici, Mostaru i na mnogim drugim mjestima).

Muslimani su imali ukupno 331 logor i kroz njih je prošlo 14.444 registriranih logoraša, od toga je ubijeno njih 632, dok je s područja pod kontrolom muslimanskih snaga protjerano 172.000 Hrvata. Najveći broj Hrvata protjeran je s prostora koji su prema dotadašnjim mirovnim sporazumima međunarodne zajednice spadali u hrvatske provincije, što jasno pokazuje tko je bio agresor.

I za sve to, muslimanski vojni zapovjednici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora (načelnik Glavnog štaba „Armije RBiH“ Rasim Delić – 3 godine; zapovjednik trećeg korpusa „Armije RBiH“ Enver Hadžihasanović – 3, 5 godine i zapovjednik 7. muslimanske brigade „Armije RBiH“ Amir Kubura – 2 godine)!?

Kako se na tom sudištu sudilo za teške zločine počinjene od strane muslimana protiv Hrvata i Srba, govore nam i citati iz Sažetka presude u predmetu protiv Rasima Delića od 15. rujna 2008.:

„U ljeto 1992. prvi strani mudžahedini stigli su na područje Travnika i Zenice u srednjoj Bosni prvenstveno s ciljem podrške oružanoj borbi protiv neprijatelja bosanskih Muslimana. Smjestili su se na različitim lokacijama, no nisu oformili nikakav homogeni entitet. Određeni broj različitih grupa koje su se sastojale od stranaca i/ili bosanskih mudžahedina bio je aktivan u srednjoj Bosni u razdoblju između 1993. i 1995. Konkretno, od kraja 1992. ili početka 1993. grupa stranih mudžahedina osnovala je logor na mjestu zvanom Poljanice, nekoliko stotina metara udaljenom od sela Mehurići u opštini Travnik. Bez obzira na to što su sudjelovale u zajedničkim borbama, čini se da su različite grupe mudžahedina nastojale zadržati svoj vlastiti različiti identitet. Prisustvo stranih boraca u srednjoj Bosni i njihovo učestvovanje u ratnim naporima nije promaklo pažnji 3. korpusa Armije BiH i Glavnom štabu Armije BiH u Sarajevu. Prema jednom izvještaju iz sredine 1993., ti stranci ponašali su se ‘na način koji nije doličio pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine’. Dana 18. juna 1993. na sastanku Glavnog štaba Armije BiH raspravljalo se o pitanju ‘vojnika iz stranih zemalja’. Prisutni na tom sastanku predložili su Rasimu Deliću, koji je bio imenovan za komandanta Glavnog štaba 8. juna 1993., da ti ‘strani državljani’ treba da budu ili poslani natrag odakle su stigli ili ih treba organizovati u jednu jedinicu u okviru Armije BiH. Dana 23. jula 1993. Rasim Delić je izdao pismeno ovlaštenje Sakibu Mahmuljinu, tadašnjem članu Komande 3. korpusa, da započne pregovore s predstavnicima ‘jedinice mudžahedina iz Zenice’ u vezi sa sljedećim pitanjima: (1) uključivanje jedinice mudžahedina u sastav Armije BiH, (2) njihovo korišćenje ‘u zajedničkoj borbi protiv četnika’ i (3) način na koji će oni biti pretpočinjeni Komandi 3. korpusa. Dana 12. augusta 1993. komandant 3. korpusa Enver Hadžihasanović podnio je pismeni prijedlog Glavnom štabu u Sarajevu kojim predlaže organizovanje svih stranih dobrovoljaca na području odgovornosti 3. korpusa u jedan odred u okviru Armije BiH. Idućeg dana, 13. augusta 1993., Rasim Delić je potpisao zapovjest kojom se odobrava osnivanje odreda pod nazivom ‘El mudžahid’. Nakon osnivanja, odred ‘El mudžahid’ brojčano je znatno narastao i do 1995. dosegao broj od otprilike 1000 boraca.

Tokom cijele 1993. Armija BiH borila se na nekoliko frontova protiv VRS-a i HVO-a. Uslijed toga srednja Bosna je praktično bila izolovana od vanjskog svijeta, što je imalo ozbiljne humanitarne posljedice po lokalno civilno stanovništvo. Neprijateljstva između Armije BiH i HVO-a okončala su se takozvanim Vašingtonskim sporazumom od 18. marta 1994.

U ljeto 1995. Armija BiH pojačala je vojne aktivnosti u takozvanom ‘Vozućkom džepu’ u srednjoj Bosni, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. U septembru 1995. Armija BiH pokrenula je dvije uspješne operacije pod nazivom ‘Uragan’ i ‘Farz’, što je za posljedicu imalo potiskivanje snaga VRS-a iz Vozućkog džepa. Odred ‘El mudžahid’ odigrao je važnu ulogu u uspjehu tih operacija. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao ‘Dejtonski sporazum’, potpisan je 14. decembra 1995., čime je konačno zaustavljen sukob.

3 Krivična djela za koja se tereti u Optužnici.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na krivična djela o kojima se iznose navodi u Optužnici. Maline-Bikoši u junu 1993. Događaji od 8. juna 1993. na području Malina i Bikoša odvijali su se u kontekstu ofenzive koju su snage Armije BiH pokrenule protiv HVO-a u dolini Bile. Iz dokaza slijedi da su tog datuma i u vrijeme oko tog datuma u borbama na raznim lokacijama u dolini Bile bile angažovane različite grupe mudžahedina, uključujući jednu iz logora Poljanice u blizini Mehurića te ‘Abu Hamzinu grupu’ s bazom u Gučoj Gori ili ‘Tursku gerilu’ iz Zenice.

Nakon zauzimanja kontrole nad selom Maline ujutro 8. juna 1993., vojnici Armije BiH pratili su zarobljene civile bosanske Hrvate i vojnike HVO-a iz Malina prema Mehurićima u odvojenim grupama. Prije dolaska u Mehuriće, na putu kroz Poljanice te grupe su presreli naoružani strani i bosanski mudžahedini. Mudžahedini su silom zarobili oko 30 pojedinaca iz tih grupa, uključujući i neke ranjene vojnike, i naredili im da se pješice vrate natrag u pravcu Bikoša. Na putu prema Bikošima, ženu po imenu Ana Pranješ, koja je u jednom trenutku bila priključena grupi zarobljenika, zlostavljala su dva strana mudžahedina i ona je na koncu ubijena jednim pušćanim rafalom. Ana Pranješ nosila je na rukavu oznaku Crvenog krsta. Kada je grupa stigla u Bikoše, još je jedan zarobljenik ubijen vatrenim oružjem u pokušaju bijega. Ubrzo nakon toga, jedan od zarobljenih počeo je vikati jer je dobio epileptički napad. Mudžahedini su reagovali otvorivši vatru na cijelu grupu. Na kraju su ubijene 24 osobe, a njih najmanje pet je uslijed pušćane paljbe teško ranjeno.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva i okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačke 1 i 2 Optužnice. Što se tiče identifikacije počinilaca među mudžahedinima, iz dokaza ne slijedi jasno kojoj su konkretno jedinici ili grupi oni pripadali. Pretresno vijeće je uzelo u obzir više faktora kako bi utvrdilo identitet počinilaca i, iz razloga koji se detaljno navode u pismenoj presudi, došlo do zaključka da nije utvrđeno van razumne sumnje da su počinioci bili mudžahedini iz logora Poljanice. Livade i logor Kamenica u julu 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995. Dana 21. jula 1995., nakon vojne operacije u ‘Vozućkom džepu’ pod nazivom ‘Operacija proljeće II’, mudžahedini su zarobili 12 pripadnika VRS-a, uključujući jednog ljekara i medicinskog tehničara, i zatočili ih u jednoj dvospratnici u Livadama tokom dva sljedeća dana. Iz razloga koji se navode u pismenoj presudi Pretresno vijeće se uvjerilo da su tih dvanaest zatočenika u pritvoru držali pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

U dva navrata 21. jula 1995. jedan od mudžahedina je u zatočeničku prostoriju donio odrubljenu glavu iz koje je liptila krv. Te dvije odrubljene glave bile su glave Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Iako zatočenici nisu bili očevici ubijanja Momira Mitrovića i Predraga Kneževića, Pretresno vijeće se uvjerilo, iz razloga iznesenih u presudi, da su tu dvojicu hotimično lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka Optužnice 1. Između 21. i 23. jula 1995. pripadnici odreda ‘El mudžahid’ vezali su 12 zatočenih iz VRS-a u neugodnim položajima i izvrgli ih različitim oblicima zlostavljanja, uključujući batinanje i pokazivanje tek odrubljenih glava Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Pretresno vijeće je utvrdilo da je takvo postupanje kod zatočenih proizvelo tešku duševnu i fizičku patnju, kao i povredu, te da predstavlja i teški napad na ljudsko dostojanstvo. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. Dana 23. jula 1995. mudžahedini su 12 zatočenih pripadnika VRS-a iz Livada prebacili u logor Kamenica, gdje su ih zatočili u jednoj napuštenoj kući. U noći tog dana jedan mudžahedin je hladnokrvno ispalio hitac u jednog od zatočenih, Gojka Vujičića. Glava Gojka Vujičića potom je odrubljena i stavljena na njegov stomak. Kasnije su zatočenici prisiljavani da ljube odrubljenu glavu. Dok su bili u logoru Kamenica, zatočeni pripadnici VRS-a izvrgavani su drugim oblicima zlostavljanja i ponižavanja, uključujući teška premlaćivanja i podvrgavanje elektro-šokovima.

Dana 24. augusta 1995. prebačeni su u zenički KP Dom. Pretresno vijeće se uvjerilo da je u vezi s lišavanjem života Gojka Vujiića tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. U vezi sa 12 zatočenih pripadnika VRS-a, Pretresno vijeće se uvjerilo da je tužilac pokazao postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Kesten i logor Kamenica u septembru 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995. Poslijepodne 11. septembra 1995, jedan dan nakon pokretanja operacija Uragan i Farz, vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH i mudžahedini zarobili su oko 60 vojnika i civila bosanskih Srba, uključujući tri žene —DRW-1, DRW-2 i DRW-3— u blizini sela Kesten. Zarobljenicima je bilo naređeno da u koloni pješice krenu prema Kestenu. Putem su dvojica zarobljenika, Milenko Stanić i Živinko Todorović, ubijena iz vatrenog oružja. Pretresno vijeće je konstatovalo da je jedan pripadnik odreda ‘El mudžahid’ ubio Milenka Stanića, te da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, Pretresno vijeće je konstatovalo da tužilac nije dokazao van razumne sumnje da je Živinka Todorovića ubio vojnik odreda ‘El mudžahid’ kako se navodi u Optužnici.

Mudžahedini i vojnici Armije BiH potom su odveli 52 vojnika VRS-a do jedne hale u Kestenu. U toj hali su zatočenike čuvali vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH. U jednom trenutku 20 naoružanih mudžahedina upalo je u halu i pod prijetnjom oružjem otelo zatočenike od vojnika Armije BiH. Zatočenici su u dva kamiona prebačeni do logora Kamenica. U logoru Kamenica neki ili svi od 52 zatočenika bili su zatvoreni na dva sprata jedne napuštene kuće. Iz posrednih dokaza, uključujući i dokaze dobivene ekshumacijom, slijedi da su ta 52 zatočenika na kraju ubijeni. U svjetlu cjelokupnih dokaza i iz razloga detaljno navedenih u pisanoj presudi, Pretresno vijeće se uvjerilo da su svu 52 muškaraca Srba, navednih u prilogu C Optužnici, namjerno lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’ u logoru Kamenica, u periodu od 11. septembra 1995. do 14. decembra 1995.

Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, u svjetlu nedostatnih dokaza u vezi s okrutnim postupanjem sa zatočenicima, Pretresno vijeće je utvrdilo da u odnosu na 52 zatočenika tužilac nije dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Dana 17. septembra 1995. ili otprilike tog datuma, u logor Kamenica je stigla nova grupa od deset zarobljenih bosanskih Srba, koja je zatočena u prizemlju napuštene kuće. Pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovito su ih podvrgavali zlostavljanjima koja su bila uzrokom teškoj duševnoj i fizičkoj patnji, uključujući premlaćivanja i izvrgavanje elektro-šokovima. Osim toga, Nenad Jović, koji je u logor Kamenica doveden nekoliko dana nakon 17. septembra, preminuo je bilo uslijed posljedica premlaćivanja bilo zbog toga što je pio vodu koja nije bila za piće, ili pak uslijed jednog i drugog razloga, uzetih zajedno s uslovima zatočeništva u logoru Kamenica.

Što se tiče Nenada Jovića, Pretresno vijeće se 5 uvjerilo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice.

Pretresno vijeće je nadalje konstatovalo da je tužilac u vezi s desetoricom zatočenih koji su navedeni u prilogu D Optužnici dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. U vezi s tačkom 4, Pretresno vijeće je donijelo sljedeće nalaze. Dana 11. septembra 1995. tri bosanske Srpkinje — DRW-1, DRW-2 i DRW-3 — dovedene su u logor Kamenica nezavisno od gore pomenutih 52 vojnika VRS-a. Žene su u logoru Kamenica bile zatočene u jednoj drvenoj šupi i pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovno su ih izvrgavali djelima koja su rezultirala teškom duševnom i fizičkom patnjom, uključujući premlaćivanja, kao i podvrgavanje elektro-šokovima. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 4 Optužnice.

(…)

Kao olakšavajuće okolnosti većina u Vijeću uzela je u obzir dobrovoljnu predaju Rasima Delića, njegove porodične prilike, činjenicu da nikad nije bio krivično gonjen i njegov dobar karakter, vidljiv iz – među ostalim – njegovih napora da norme međunarodnog humanitarnog prava proširi među pripadnicima Armije BiH, kao i iz njegovog značajnog sudjelovanja u pregovorima o mirovnim sporazumima, uključujući i Dejtonski sporazum. Većina u Vijeću uzela je u obzir i činjenicu da se Rasim Delić suočio s cijelim nizom izuzetnih izazova i poteškoća od trenutka kada je preuzeo svoju funkciju komandanta Glavnog štaba Armije BiH 8. juna 1993., uključujući nedovoljnu organiziranost i nedostatak opreme u Armiji BiH, kao i određeni broj visokih oficira koji nisu odmah prihvatili autoritet Rasima Delića.  

Dispozitiv

Gospodine Deliću, molim Vas da ustanete.

Ovo Pretresno vijeće, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumentacije strana u postupku, kao i na osnovu činjeničnih i pravnih nalaza koji se navode u presudi, jednoglasno proglašava da Vi, Rasime Deliću,

NISTE KRIVI

na osnovu člana 7(3) Statuta i stoga Vas OSLOBAĐA

po sljedećim tačkama:

tačka1:

ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta;

tačka 2:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u odnosu na događaje u Bikošima 8. juna 1993, kao i na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995;

tačka 4:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu

člana 3 Statuta.

Pretresno vijeće, većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, proglašava Vas, Rasime Deliću,

 

KRIVIM

na osnovu člana 7(3) Statuta po sljedećoj tački:

tačka2:

Okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u vezi s događajima u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995.

Pretresno vijeće većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, izriče Vam, Rasime Deliću, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U pritvoru ste proveli  488 dana. Na osnovu pravila 101(C) Pravilnika imate pravo da vam se u izrečenu kaznu uračuna period koji ste proveli u pritvoru. Na osnovu pravila 103(C) Pravilnika, ostaćete u pritvoru Međunarodnog suda dok se ne dovrši organizacija vašeg transfera u državu u kojoj ćete odslužiti svoju kaznu.

Sudija Moloto prilaže protivno mišljenje. On takođe izjavljuje u zapisnik da je sudjelovao u vijećanju i da se složio sa svim nalazima o tome kako je Rasim Delić bio upozoren i o njegovom propustu da spriječi i kazni.

Međutim, na osnovu njegovog zaključka o efektivnoj komandi, kao što se detaljno navodi u protivnom mišljenju, sudija Moloto ne slaže se s kaznom koju je većina u Vijeću izrekla Rasimu Deliću.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs_summary_1.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Dakle, svi spomenuti zločini počinjeni su u zoni odgovornosti „Armije B i H“, veliki broj njih upravo od strane odreda „El Mudžahid“ – kojega je oformio osobno Rasim Delić (prema odluci Glavnog štaba „Armije B i H“), a neki od tih zločina (strijeljanja i odrubljivanje glava) detaljno se opisuju u ovoj optužnici i kao počinitelji se identificiraju pripadnici odreda ‘El mudžahid“ koji je dio 7. brigade, 3. korpusa „Armije B i H“ (od 13. kolovoza 1993. godine, kad je i formalno ustrojen), to nije uzeto u obzir kao osnova za njegovu zapovjednu odgovornost! Jedino je sudac Moloto izrazio neslaganje (u svome izdvojenom mišljenju) s ovom nelogičnom i nepravednom odlukom.

Rasim Delić nije proglašen krivim ni za jedan zločin, niti za njihovo nesprječavanje i nekažnjavanje, iako je kao načelnik Glavnog štaba muslimanske vojske po hijerarhiji izvan svake sumnje imao efektivnu kontrolu nad postrojbama.

Zanimljivo je da se u njegovoj optužnici ne navodi ni jedan jedini zločin regularnih postrojbi „Armije B i H“, kao da ih nije bilo (?!), dok se zločini glavosječa – mudžahedina spominju usput, kao da je to nešto posve normalno i nekažnjivo!

Isto tako, zapanjujuća je lakoća s kojom se prelazi preko masovnih zločina „Armije B i H“ i mudžahedina nad Hrvatima koji su tijekom agresije na hrvatske prostore srednje Bosne ubili 1.088 hrvatskih civila i vojnika, od čega je 400 njih usmrćeno ritualnim dsijecanjem glava. Oni se jednostavno prešućuju gotovo u cijelosti, a oružani hrvatsko-muslimanski sukob spominje u jednoj jedinoj rečenici!

Olakotne okolnosti koje su uzete u obzir kod Rasema Delića (to što „nikad ranije nije krivično gonjen“, njegov „dobar karakter“ koji se tobože naročito očitovao u nastojanju da „norme humanitarnog prava proširi među pripadnicima vojske“, „porodične prilike“, „zasluge u mirovnim pregovorima pa i u pogledu Daytonskog mirovnom sporazuma“, potom, razumijevanje za „teškoće s kojima se susretao poslije preuzimanja zapovijedanja ‘Armijom B i H’“, „probleme u organizaciji vojske“ itd.), naprosto su na razini diletantskog i šarlatanskog pristupa i na vidjelo iznose svu bijedu ovog sudskog procesa.

Čovjek ne mora biti pravnik pa da nakon svega zaključi kako je u pitanju čista perverzija haškog sudišta i grubo izrugivanje pravdi.

Pogotovu uzme li se u obzir supstrat optužnice na temelju koje je suđeno i presuđeno našoj „šestorci“ iz Herceg Bosne. Oni su po objektivnoj ili političkoj odgovornosti drakonski kažnjeni zbog sudioništva u nepostojećem „udruženom zločinačkom pothvatu“ i objektivne zapovjedne odgovornosti – za zločine za koje su trebali znati a nisu ih spriječili!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

POVIJESNI PRIKAZ ODNOSA SRBA I HRVATA

Objavljeno

na

Objavio

Srbija između mitomanije, zločina, laži, obmana i sna o Velikoj Srbiji, koji joj se umalo nije ostvario sa Jugoslavijom, pa neslavno propao, do sjajne pobjede Hrvata u Domovinskom ratu, koju na sve moguće načine pokušavaju obezvrijediti.

  • Posežući u daleku povijest, značajno je spomenuti da je kralj Tomislav spasio srpski narod u ratu sa bugarskim carem Simeunom 927. godine, porazivši bugarsku vojsku i omogućivši Srbima da se vrate na svoja ognjišta, koja su bili napustili u bijegu pred Bugarima.

Tada je prema pisanju Konstantina Porfirogeneta Hrvatska mogla podići ogromnu vojsku i ratnu mornaricu.

  • Porazom na Kosovu polju 1389.godine Srbi su izgubili svoju državnost i postali turski vazali. Turci su se svojom okrutnošću i silom okomili na srpsku društvenu elitu, srpski kršćanski narod, koji je bio izložen nasilju, ponižavanju i istrebljivanju. Taj i takav način turske vladavine prema Srbima kao stanovnicima drugog reda, ostavio je posljedice na mentalitet , način razmišljanja i ponašanja srpskog naroda. Da bi opstali morali su se služiti bijegom u hajduke i uskoke,  ustancima, raznim smicalicama, krivotvorenjem činjenica, lukavstvom, podvalama i lažima.

Možda najbolje srpski akademik D. Ćosić može objasniti razlog, koji o svojim Srbima kaže :

– „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

– „Laž je srpski državni interes.“

– „Laž je u samom biću Srbina“.

– „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

– „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

 

Ima i A. G. Matoš nesto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”

U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/11034-srpske-lai-i-hrvatska-utnja.html

U Isto vrijeme Hrvatski je Sabor izumiranjem domaće dinastije Trpimirovića, , izabrao za hrvatske kraljeve, vladare drugih država, stvarajući time personalnu uniju, najprije Hrvatsko-Ugarsku 1102-1526, a potom Hrvatsko-Austrijsku 1527- 1918, zadržavajući pri tom svoju suverenost,  Hrvatski Sabor kao najviše državno tijelo, koje je odlučivalo o sudbini hrvatskog naroda.

  • Hrvatsko kraljevstvo bilo je ključno za zaustavljanje prodora Turaka prema Europi. Papa Leon X dao je Hrvatskoj 1519 godine naziv Antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva) Granični krajevi opustošeni od Turaka, naseljavani su uskocima i njihovim obiteljima i Srbima koji su bježali od turskog zuluma i njihovim obiteljima. Dobivali su i komad zemlje za obrađivanje i oružje za obranu. Tako se formirala Vojna krajina, sa krajišnicima koji su sebe percipirali kao junake u carskoj službi. Stanovništvo Vojne krajine bilo je miješano Hrvatsko- katoličko i Srpsko-pravoslavno, sa uređenim vjerskim i svjetovnim institucijama i  simbolima, pa tako i sa ogromnom ulogom Katoličke i Pravoslavne crkve u svakodnevnom životu, nacionalnoj kulturi i prosvjeti.

Srbija se oslobodila turske vladavine

  • Prvim srpskim ustankom 1804-1813 godine predvođen Karađorđem
  • Hadži- Prodanovom bunom 1814 godine
  • Drugim srpskim ustankom 1815 godine predvođen Milošom Obrenovićem
  • Donošenjem Sretenjskog ustava 1835 godine.

Ukinuto je kmetstvo i prestaje period feudalizma u Srbiji i Srbija postaje kneževina. Tada su srpski knezovi oslobodivši se od Turaka, odmah  počeli stvarati planove o obnovi Dušanova carstva. Smatrali su da Srbija ima povijesno pravo obnoviti Dušanovo carstvo iz 14, stoljeća i proširiti ga na susjedne zemlje, koje povijesno i nisu bile u njegovu sastavu, ali u kojima žive Srbi.

Taj program napisao je Ilija Garašanin, ministar unutarnjih dela, kneza Aleksandra Karađorđevića,  1844 godine, koji je nazvao Načertanije. Upravo to je Načertanije temelj velikosrpske politike do današnjih dana. Kao instrument realizacije ciljeva iz Načertanija formirani su četnički odredi. Četništvo je fizička, vojna sila kojoj je cilj stvaranje Velike Srbije ili novog velikog Dušanova carstva. To je ta mitomanija kod Srba, koja se provlači kroz njihovu povijest, veliko Dušanovo carstvo!

https://www.vecernji.hr/vijesti/velika-srbija-od-ilije-garasanina-do-predsjednika-tome-nikolica-426048

  •  1918 godine, 29. listopada Hrvatski Sabor raskinuo je sve državno – pravne veze sa Austro-Ugarskom, ali nije nikada donio odluku o ulasku Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Slaba je bila vlast Države SHS! U noći na 1.studeni 1918 godine u Pulskoj luci miniran je od strane Talijana admiralski brod Viribus Unitis, hrvatske flote, koju je predala Austro-Ugarska mornarica i potonuo sa oko 400 mornara, uglavnom Hrvata i zapovjednikom Janko Vuković Podkapelskim. Tako su Talijani ušli u Pulu i polako okupirali cijelu Istru, otoke Cres i Lošinj, koje su im sile Antante obećale Londonskim ugovorom 1915 godine ,samo da uđu u rat na njihovoj strani. studenog 1920 godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, predani su Italiji Istra, Kvarnerski otoci, Rijeka i Zadar.
  • U novoj je Državi SHS, Srbi su uveli strahovladu, diktaturu, a Hrvati su bili proganjani i obespravljeni, što je kulminiralo atentatom na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928.godine. Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara I Ivana Granđu. Na mjestu su preminuli Pavle Radić i Đuro Basariček ,a 8.kolovoza od posljedica i Stjepan Radić.
  • siječnja 1929 godine kralj Aleksandar I Karađorđević uvodi diktaturu, a u Hrvatskoj su pale i prve žrtve među demonstrantima i javlja se organizirani otpor u vidu formiranja ustaškog pokreta. Ustaški pokret nastao je kao nacionalistički odgovor na teror i težak položaj Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji.
  • travnja 1941.godine proglašena je Nezavisna Država Hrvatska NDH, koja je bila u savezu Sila osovine, totalitarna sa kultom ličnosti poglavnika Ante Pavelića. Tijekom četiri godine postojanja želja za stvaranje etnički čiste države rezultirala je progonima, zatvaranjem i ubojstvima Srba, Židova i Hrvata neistomišljenika.
  • U isto vrijeme kapitulacijom Jugoslavije nastala je 1941 godine marionetska i profašistička srpska država Nedićeva Srbija, koja je bila u savezu sa Njemačkom i koja se javno pohvalila da je prva riješila „ židovsko pitanje“ u kolovozu 1942 godine. U logoru Sajmište ubijeno je 20 000 ljudi i još toliko na stratištima oko Beograda.

USPOREDBA ULOGE SPC-a I KATOLIČKE CRKVE U 2.SVJ. RATU

Međutim Jugoslavenska i velikosrbijanska politika, namjerno je dugo sakrivala ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog 2. svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke.

  • Za razliku od Srbije je prema pisanju dr. Ester Gitman, Židovke i stradalnice holokausta, u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od Kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana.

https://direktno.hr/direkt/esther-gitman-srbi-iskrivljavaju-povijest-zuroff-i-greif-im-pomazu-a-zna-se-tko-su-bili-pokretaci-antisemitizma-u-jugoslaviji-112132/

Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC su se odmah po dolasku Njemaca  išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Njemcima.

Ovo navodim kao usporedbu sa Katoličkom crkvom i Bl. Kardinalom Alozijem Stepincem, koji su prosvjedovali kod vlasti NDH i osuđivali rasističke progone. Osobnim zalaganjem Kardinala Stepinca i svećenstva u NDH je spašeno nekoliko stotina Židova.

Stoga u usporedbi ponašanja SPC i Katoličke crkve u ratnim zbivanjima, jasno dolazi do izražaja himbena i lažljiva jugoslavenska i srpska politika. Dovoljno je uzeti podatke koliko je ubijeno Katoličkih svećenika, a koliko Pravoslavnih. Prema podacima koje je prikupio don Ante Baković ubijena su 663 katolička svećenika, 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-e surađivao je sa Dražom Mihajlovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, svetac SPCe,a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog. Podatak da je u NDH ubijeno 160 pravoslavnih svećenika, nije ničim potkrijepljen, stoga ga uzimam sa rezervom, s obzirom na sklonost srpske strane ka preuveličavanju svojih žrtava.

Treba li uopće komentar na ponašanje SPC-a kod beatifikacije Bl. Alojzija Stepinca? Ovdje dolazi do punog izražaja mitomanija, licemjerje, laži i obmane srpske politike i njenog prirepka SPC-a.

Jeli ijedan Patrijarh SPC-a osuđen kao što je to Bl.Kardinal Alojzije Stepinac bio  od strane Komunističkih vlasti? Nije ,jer su pravoslavni popovi  napredovali  u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji. Četnićki pokret je rehabilitiran,a  kako i neće kada je to ustvari  bila Srboslavija!

Zločini počinjeni nakon ratnih zbivanja usmjereni su bili većinom prema hrvatskom narodu. Odmazda je bila strašna od Bleiburga, do Križnog Puta i usputnih bezbroj napunjenih jama, koje su počinili najviše srpski komunisti, preobučeni četnici koji su promijenili odoru pri kraju rata, uvidjevši u kojem smjeru se situacija razvija.

Srpska politika laži, obmana i skidanja odgovornosti sa zločina koje su počinili, odvija se točno prema Memorandumima SANU 1,2 I 3. Kada je postalo jasno da će se raspasti i druga Jugoslavija, odnosno Srboslavija.

  1. Memorandum SANU izradila je Srpska akademija nauka i umetnosti 1986 godine, kada se vidjelo da će se Jugoslavija raspasti, što Srbima nikako nije odgovaralo. U toj su Jugoslaviji Srbi zauzimali najviše mjesta u svim razinama vlasti i u svim državnim institucijama. U JNA činili su preko 90 % kadrova, pogotovo zapovjednog, tako da se Slobodan Milošević sa sigurnošću uzdao u JNA kao garanta očuvanju srpske prevlasti u Jugoslaviji.

Međutim nije računao na hrvatsko domoljublje i vjekovnu želju za samostalnom Hrvatskom državom. Usprkos svoj svojoj umješnosti laganja, lažnih konstrukcija, lažnih obećanja i kršenja istih Slobodana Miloševića , kojima su nasjedali svjetski moćnici, Hrvatsko je vodstvo na čelu sa dr. Franjom Tuđmanom i hrvatskim braniteljima u gotovo nemogućim uvjetima uspjelo ostvariti san o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.

  • Nakon izgubljenog rata Srbija se nikako ne može pomiriti sa gubitkom i neostvarenim mitom o obnovi velikog Dušanovog carstva. Stoga je SANU donijela Memorandum SANU 2 ,kojim bi u miru postigli ono što nisu uspjeli u ratu. Radi važnosti citirati ću ga u cjelosti po točkama, iz kojih je vidljiva sva „raskoš“ srpske politike obmane, laži i lažnih konstrukcija. Moram napomenuti da hrvatski političari nisu najprije vjerovali u postojanje takvog dokumenta, a kasnije nisu na njega znali ili htjeli adekvatno odgovoriti. Tek je danas prvi puta jedan srpski dužnosnik proglašen „ personom non grata“ u Hrvatskoj. Iako zakašnjelo i mlako ipak je! Mada ni to nije dovoljna reakcija na velikosrpsku politiku, koja tolerira, dapače još i podstiče ponašanje Vojislava Šešelja,( osuđenog ratnog zločinca na Haškom sudu), jer je to ustvari njihova konstantna politika! Teza o građanskom ratu koju je izrekao ministar obrane Republike Srbije u Hrvatskoj pokušaj je izvrtanja istine o Srbiji na ovim prostorima, a sa zakonom o međunarodnoj juridistikciji pokušaj je pretvaranja Srbije u moralnu vertikalu koja želi na ostale prebaciti dio svoje krivice.”

MEMORANDUM SANU 2

1, Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
5. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
7. Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
-8. insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

 Analizirajući točku po točku sasvim je razvidna sva prijetvornost, obmana i pokvarenost, pravi makijavelizam u postizanju političkog cilja.

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-ivica-ursic/34-vijesti/hr-svijet-tv/17655-to-sadri-velikosrpski-memorandum-2

Ni to nije bilo dovoljno pa je nedavno osvanuo i Memorandum SANU 3, kojim bi se ostvarila „vekovna težnja svi Srbi u jednoj državi“, to jest ujedinjenje Republike Srpske iz BIH, nepostojeće Republike Srpske krajine iz Hrvatske i Srbije kao matične države. I eto novog Dušanova carstva, mada se ni ono nije rasprostiralo kao što Srbi danas žele.

Malo im se povećao apetit.!

“U stvaranju je Memorandum 3,  Srbi nikako ne odustaju od ovog prostora. Uvijek su imali potporu svojih akademika i vojnih stručnjaka u tim težnjama te samo pronalaze nove načine da izmišljaju nove probleme kako bi djelovali. Čak i događaji koji su se nedavno događali kod nas imaju potporu izvana, a koliko će ta djelovanja biti uspješna i koliko će to biti prepoznato ovisi o onima koji vode državu sada i oni koji su odgovorni za sigurnost države”, upozorava general Miljavac te dodaje kako se jako malo stvari u visokoj politici i međunarodnim odnosima događaju slučajno. Miljavac napominje da Hrvatska mora biti na oprezu jer stvari se ne poboljšavaju u odnosima sa Srbijom već se s novim tezama i problemima dodatno kompliciraju.

https://kamenjar.com/miljavac-srbi-ne-odustaju-moramo-biti-na-oprezu-svim-metodama-zeli-se-izaci-na-nase-more/

HRVATSKA POLITIKA NEMA ČVRSTINU I JASNU STRATEGIJU U ODNOSU NA VELIKO SRPSKU POLITIKU I PROMIDŽBU.

Hrvatski političari nemaju jasnu i čvrstu izrađenu strategiju u odnosu na politiku iz Beograda, ,koja stalno provocira i radi na ostvarenju svojih ciljeva. Pa i laiku je jasno da je dovoljno uzeti i pročitati Memorandume SANU i po njima se ravnati .Hrvatska politika nakon smrti dr.Franje Tuđmana nije suverenistička , ne vodi se obranom hrvatskih nacionalnih interesa,  već je sluganska u odnosu prema Srbiji, prema EU, prema Haškom sudu, prema NATO-u.

Kriva je hrvatska vlast, jer službeno, jasno i glasno nije dala objašnjenje Domovinskog rata, i nikad ne reagira na laži i optužbe koje dolaze iz Beograda.

Prisjetimo se samo izložbe o Jasenovcu u zgradi UN u New Yorku 26.siječnja 2018. godine koju su Srbi iz dijaspore i Srbija organizirali. Dvije godine se znalo za organizaciju te izložbe, a da hrvatska diplomacija nije reagirala, ili je mlako reagirala pred samo otvaranje. Zar se nitko od hrvatskih diplomata nije sjetio organizirati u UN izložbu o stradanju Vukovara, Ovčare, Škabrnje i niz drugih mjesta, koja bi prikazala srpske zločine?

Za to vrijeme Srbija neprestano već preko 70 godina zlorabi Jasenovac, krivotvoreći brojke, popis poginulih, namećući pritom stigmu ustaštva, fašizma i zločina Hrvatskoj.

Komemoracija u Jasenovcu svake se godine zlorabi se u dnevno-političke svrhe, pogotovo od strane  Milorada Pupovca, koji svojim plačkavim izričajem dodaje potrebnu dramatiku, naglašavajući zašto više komemoracija. U čemu je problem, ako ima više komemoracija? Neka svatko na svoj način izrazi pietet svim žrtvama, pa i onima koji su u Jasenovcu stradali nakon 1945.godine.  Istraživanjem i svjedočenjima postoje dokazi da je Jasenovac zatvoren tek 1951 godine, pronađeni su dokumenti, ali službena politika ne reagira, umjesto da se sazna istina. Komu nije stalo do istine?

“Jasenovački logori – istraživanja“ Autori knjige su Vladimir Horvat, Blanka Matković te Igor Vukić i Stipo Pilić. Motiv istraživanja  je bio popis navodnih žrtava u logoru, a koji nije odgovarao stvarnom popisu.  Nakon rata propagandni stroj najčešće se zaustavljao na brojci od 700.000 ubijenih, a taj je broj bio upisan u enciklopedije, školske udžbenike, novinske i televizijske reportaže. Brojna svjedočenja bivših logoraša, arhivski izvori pa čak i knjige objavljene prije 1990. godine, pokazuju da je realna slika jasenovačkog logora daleko od one na koju je, iz raznih razloga, prihvatila hrvatska javnost – U poslijeratno doba logori u Jasenovcu i obližnjoj Staroj Gradiški, osim kao postaje Križnog puta i stratišta, bili su mjesta za zatvaranje stvarnih i potencijalnih protivnika komunističkog režima, a što se godinama prešućivalo .

Prešućivala se i uloga Srbije u 2.svjetskom ratu, i njena antisemitska politika i još se dan danas prešućuje. Prešućivala se i njena kvislinška uloga, logori i sve ostalo za što se tereti NDH i današnja Hrvatska, a Srbija se ne spominje.

NEDIĆEVA SRBIJA JE ISTO KAO NDH BILA SAVEZNIK HITLEROVE NJEMAČKE ,PRVA  JE “RIJEŠILA” ŽIDOVSKO PITANJE! 

ZAŠTO SE TO U HRVATSKOJ JAVNOSTI NE SPOMINJE ?

Sve je to upravo samo dokaz sa kojim uspjehom su Srbi do sada obmanjivali domaću i svjetsku javnost. Istina se teško probija, dok jednom ili više puta ponovljena laž postaje „istina“

http://croatiarediviva.com/wp-content/uploads/2016/06/Razgovor-s-Blankom-Matković-Hrvatski-list.pd

http://www.kastela.org/novosti/aktualnosti/24531-predstavljena-knjiga-o-istrazivanjima-jasenovackih-logora

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

SRBIJOM JE DEVEDESETIH GODINA VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA 3. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Kronologija koja govori jezikom činjenica

Prvi masovni izlazak srpskih nacionalista na javnu scenu u komunističkoj Jugoslaviji dogodio se na sprovodu Aleksandra Rankovića (krajem kolovoza 1983. godine; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6eu1HkDyLDI), ratnog zločinca i komunističkog krvnika koji je kriv za smrt stotina tisuća žrtava diljem Jugoslavije i tada je već bilo jasno da se u Srbiji nešto „kuha“ i da nije u pitanju samo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. godine i „položajem Srbije u Federaciji“ (što će sljedećih godina izaći na svjetlo dana).

Dakle, u Srbiji je tinjalo i taj proces započeo je još za života svemoćnog Broza kojemu nitko od srbijanskih komunista (pa ni sam Ranković kao njegov suradnik, potpredsjednik i mogući nasljednik na mjestu šefa države i Partije) nije smio proturječiti.

Srbi su se usudili podići glave tek nakon što su se uvjerili kako je Broz stvarno mrtav i za to im je, kako se vidi, trebalo više od 2 godine, a potom još 2 da stvar sazri.

Mnogi srbijanski analitičari događaja iz 80-ih godina prošlog stoljeća, u razmatranjima oblikovanja ekstremnog nacionalnog pokreta u Srbiji, kao presudnu godinu navode 1985-u.

Tako dr Olivera Milosavljević, srpska povjesničarka iz Beograda i dugogodišnja profesorica povijesti na tamošnjem Filozofskom fakultetu (poznata po kritičkom pristupu suvremenoj srpskoj povijesti i razotkrivanju uvriježenih nacionalnih mitova i stereotipa), svoj stav o toj temi izražava kratko i jasno:

Već tamo, 1985. godine, u vreme onih desetina hiljada tiraža ‘Knjige o Milutinu’ u Srbiji su skoro svi, da tako kažem…prešli na četničku stranu.“

Neupućenima može izgledati čudno, pa čak i nemoguće da jedna knjiga izazove u društvu takve „tektonske potrese“ i dovede do nacionalne homogenizacije. No, u Srbiji je to bilo moguće iz više razloga:

  • Prije svega, javnost je na to bila pripremana godinama, a naročito intenzivno nakon smrti Josipa Broza i to putem medija, preko literature, filma, kazališta, djelovanjem svojih „duhovnih pastira“ iz redova Srpske pravoslavne crkve itd., itd.;
  • U smislu indoktrinacije i utjecaja na kolektivnu svijest (i podsvijest) srpskog naroda u čitavoj plejadi nacionalno opredijeljenih književnika, najviše se isticao „Otac nacije“ Dobrica Ćosić čije je opus Vreme smrti (1-4, 1972-1979.) poslužio kao predložak za ‘Knjigu o Milutinu’ autora Danka Popovića;
  • Ovaj namjenski pisani ‘digest(sažetak) Ćosićevog opsežnog povijesnog romana u 4 sveska, u kojemu se prepliću tragika, mučeništvo i junaštvo jedne srpske obitelji kroz nekoliko naraštaja (a što je metafora za sudbinu cijele nacije) postaje knjiga za svaku kuću, a lik Milutindeda svih Srba“ (kako reče sam Popović o svome književnom junaku);
  • Uzevši u obzir vrlo razvijenu mitološku matricu o vječito „ugroženom“ srpstvu koja se oslanjala na Kosovski, ali i druge mitove iz kasnijih razdoblja (pa i solunski mit, odnosno, mit o srpskoj patnji ali i pobjedi u Prvom svjetskom ratu), ‘Knjiga o Milutinu’ bila je pokretač javnog mnijenja koje ga je usmjerilo u konačno prihvaćanje „istine“ o vječitim žrtvama i nepravdama koje Srbi podnose i to samo iz razloga svoje naivnosti, dobrohotnosti, širokogrudosti i miroljubivosti;
  • I na kraju, nikako se ne može izostaviti još jedan aspekt koji cijeloj stvari daje poseban ton. Kobni „Otac nacije“ Dobrica Ćosić i njegovo čitateljstvo bili su povezani nekim gotovo mističnim vezama, onim tajanstvenim titrajima „napaćene srpske duše“, tim usudom koji „vekovima prati srpski narod“, te „pobednike u ratu, a gubitnike u miru“ i to su bile silnice koje su ih povezivale, trajno, čvrsto i neraskidivo. Sindrom vječite „žrtve“ koja se prinosi na „oltar Otadžbine“, ali i „besprimjerno junaštvo“ – pri čemu Srbin bez oklijevanja umjesto „carstva zemaljskog“ prihvaća „carstvo nebesko“, vječna je tema i moćan motiv za sve koji u sebi imaju dovoljan naboj „patriotizma“ i osjećaja za vlastitu naciju. Drugim riječima, teze „Oca nacije“ (koji se iz ortodoksnog komunista i Titovog poltrona u samo nekoliko godina prometnuo u nacionalnog vođu cijelog jednog naraštaja) prihvaćale su se nekako refleksno, gotovo instinktivno i to nije imalo nikakve veze s književnom vrijednošću djela, estetikom, umjetničkim dojmom i sličnim kategorijama – nego s porukama koje je guru srpske nacije slao svojim poklonicima, a što se onda (zahvaljujući njegovoj karizmi disidenta i „narodskog“ književnika i intelektualca progresivno širilo na milijune sljedbenika i obožavatelja.

Najkraće rečeno, siže ‘Knjige o Milutinu’ sastoji se u krajnje sugestivno ispričanoj priči, odnosno „ispovijesti“ priprostog ali dobrohotnog, časnog i ponosnog, poštenog i dobrodušnog šumadijskog seljaka Milutina koji se vječito bori protiv okupatora (od Balkanskih ratova preko Prvog i Drugog svjetskog rata), oslobađa druge narode (Slovence, Hrvate, Albance, Makedonce, Muslimane), a za uzvrat trpi nepravde i poniženja upravo od „braće“ za koju je krv prolijevao. Taj srpski „patnik“ i „mučenik“, vječita žrtva koji prolazi i osobnu i obiteljsku golgotu samo zato što pripada „hegemonističkoj“ (srpskoj) naciji, jednako je neprihvaćen od svakog režima i svoj životni put završava u komunističkom kazamatu u kojemu (sudrugu iz ćelije) i povjerava svoju tešku životnu sudbinu. Pričana u prvom licu, Popovićeva pripovijest pogodila je ravno u „sridu“ i postala bestseller (mnogi tvrde najčitanija knjiga u povijesti srpske književnosti). U 20 izdanja, tiskano je preko 400.000 primjeraka, a čim se pojavila (1985. godine) dobiva nagradu „Isidora Sekulić“ (kasnije i brojne druge), a ekspresno je uvrštena i u lektiru i to za srednje škole.

Prihvaćanje Milutina kao dede svih Srbaimalo je mnogo dublje značenje od puke simbolike. Bio je to znak da Srbija mora konačno raščistiti sa svojim zabludama o bilo kakvom zajedničkom životu s onima koje je „oslobađala“ a „rade joj o glavi“ i nad njezinim narodom „vrše genocid“ i povesti računa o sebi i svojim interesima. Uostalom, Srbi kao „jedina državotvorna“ nacija na području Jugoslavije imaju pravo na „ispravljanje istorijskih nepravdi“ i „naplatu“ onoga što im narodi iz okruženja „duguju“ za „prolivenu krv“.

I to je poanta.

Opet stižemo do „krvarine“ koju će Srbi (ako nikako drugačije) naplatiti osvajanjem teritorija koja im „pripadaju“ – upravo zato što su ih „svojom krvlju oslobodili“.

Budući da se ovako postavljen nacionalni cilj (sasvim razumljivo) ne može ostvariti demokratskim sredstvima i dogovorom, nego isključivo nasiljem i osvajanjem (koje nužno uključuje etničko čišćenje i genocid), njegova se realizacija vezuje za četnički pokret, kao najnazadniji i najekstremniji izraz nacionalne ideologije.

I zato velika većina pripadnika srpskog naroda upravo u tom ekstremnom pokretu vidi sredstvo za ostvarivanje cilja i mogućnost ispravljanja „vekovnih nepravdi“.

Stoga su (kako to dr Olivera Milosavljević lijepo kaže) „skoro svi postali četnici“ već te 1985. godine – dakle, godinama prije nego su se u Sloveniji i Hrvatskoj pojavile bilo kakve konkretne ideje o samostalnosti i gotovo 5 godina prije pojave dr Tuđmana i HDZ-a (iako mnogi u Srbiji vole sve skupa prikazati kao „princip spojenih sudova“ pri čemu je HDZ uzrokovao radikalizaciju prilika u bivšoj SFRJ, što je apsurdna, neistinita i neodrživa tvrdnja).

Daljnjoj radikalizaciji prilika u Srbiji bitno doprinosi niz krajnje sumnjivih i nikad razjašnjenih događaja iz kojih ću na ovom mjestu izdvojiti samo neke:

  1. Navodno „nabijanje na kolac“ Crnogorca s Kosova (iz Gnjilana) Đorđa Martinovića (1. svibnja 1985. godine), koje dolazi kao naručeno, baš u vrijeme kad iz tiska izlazi ‘Knjiga o Milutinu’ po mnogima je bilo detonator koji je uvelike doprinio stvaranju eksplozivne atmosfere u Jugoslaviji, posebice u Srbiji i na Kosovu, a događaj je iskorišten i za napade na pojedine generale „JNA“ koji nisu bili u dovoljnoj mjeri lojalni Srbiji. Slučaj nikad nije razriješen, počinitelji nisu pronađeni, ali se od početka „znalo“ kako je to „delo šiptarskih terorista“;

 

  1. Instaliranje Slobodana Miloševića na čelno mjesto CK SKS (unatoč protivljenju mnogih starih kadrova, pa čak i strica njegove supruge Dragoslava Draže Markovića) i to mimo uobičajene procedure (izbor prostom većinom glasova umjesto kvalificiranom – dvotrećinskom) u svibnju 1986. godine – upravo u vrijeme kad SANU donosi odluku o početku rada na tekstu Memoranduma;

 

  1. Na mitingu Srba i Crnogoraca u Kosovu Polju (kod Prištine) izrežiran je 24. travnja 1987. godine incident, upravo u vrijeme kad je Slobodan Milošević bio u dvorani kako bi „razgovarao sa građanima o aktuelnoj situaciji vezano za sve teži položaj Srba i Crnogoraca u pokrajini Kosovo“. Okupljeni Srbi kamenicama su gađali policiju, a nakon što je ova pokušala uvesti red, Milošević je ustao u „zaštitu naroda“ svojom glasovitom rečenicom (ponovljenom više puta); „Niko nesme da vas bije!“ Bilo je to dovoljno da ga izbaci u orbitu kao nacionalnog vođu i od tada počinje njegov strelovit uspon uz stalno jačanje karizme. Godinama poslije jedan od organizatora cijelog događaja (Miroslav Šolević) priznat će kako je sve bilo dogovoreno i namješteno, a prikolica s kamenicama postavljena dan prije, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju;

 

  1. Objava Memoranduma SANU u Večernjim novostima (24/25. rujna 1986. godine, iza kojega službeno „ne stoji SANU“, jer je tobože riječ o „radnoj verziji“, a u suštini je planski i smišljeno gurnut u medije. Ova „ograda“ od teksta uslijedila je iz prostog razloga što nitko od srpskih akademika nije bio u stanju braniti ni jednu postavljenu tezu u ovom velikosrpskom pamfletu. Ostake zabilježeno da su jedini akademici koji su se od njega odmah i u cijelosti ogradili bili Pavle Savić i Vasa Čubrilović;

 

  1. Nikad razjašnjeno ubojstvo 5 vojnika u vojarni „Branko Krsmanović“ u Paraćinu (Srbija), od kojih je četvoricu (navodno) ubio vojnik Aziz Keljmendi (i potom „sebi oduzeo život“) koje se dogodilo u noći 3/4 rujna 1987. godine izazvalo je daljnju konsternaciju i porast antialbanskog raspoloženja u Srbiji, ali i iskorišteno za čistke u „JNA“. Ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja (zašto bi se vojnik koji je bio pred samim svršetkom odsluženja vojnog roka odlučio na takav čin; kako to da su među 4 žrtve pripadnici 3 nacije – dva Muslimana, jedan Hrvat, jedan Srbin, a među 5 ranjenih 2 Muslimana, 1 Slovenac, 1 Hrvat, 1 Srbin; zašto nikad nitko od aktera ili očevidaca nije dao izjavu – jer, čak ni danas, 32 godine poslije događaja o njemu se ne zna ništa više nego što je tog 4. rujna javno priopćeno iz tadašnjeg SSNO-a), a sve vezano za sam događaj i istragu obavijeno je velom tajne i krajnje sumnjivo;

 

  1. Sedam dana poslije događaja u Paraćinu (10 rujna 1987.), tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije Ivan Stambolić u Narodnoj Skupštini Srbije održao je ekspoze kojim je zastupnike parlamenta upoznao s time da su postignuti zadovoljavajući dogovori s obje pokrajine (AP Vojvodinom i AP Kosovom) vezano za izmjene važećeg Ustava SFRJ. Daljnja procedura predviđala je stavljanje tog pitanja na dnevni red i usvajanje od strane Skupštine Srbije;

 

  1. Samo 4 dana poslije izlaganja Ivana Stambolića u Skupštini, Slobodan Milošević zakazao je Osmu sjednicu CK SKS, s očitom namjerom opstrukcije pokrenute procedure dogovorne izmjene saveznog Ustava;

 

  1. Osma sjednica CK SKS održana je 23-24. rujna 1987. godine i na njoj je Milošević izvršio čistku u staljinističkom stilu. Smijenio je predsjednika Predsjedništva SR Srbije Ivana Stambolića, predsjednika Gradskog komiteta OSK Beograd Dragišu Pavlovića, direktora NIŠRO Politika dr Ivana Stojanovića, načelnika SDB-a za Beograd Dušana Stupara Slijedile su temeljite smjene i svih drugih koji se nisu uklapali u velikosrpsku koncepciju.

 Put „voždu“ i njegovim istomišljenicima bio je otvoren. Milošević je za početak proglašen „čovekom godine“ (1987.) i od tada nadalje oko njega se skuplja sve veći broj žestokih nacionalista monarhističke i pročetničke provenijencije. Od njega se očekuje ostvarenje srpskih ciljeva – pretvaranje Jugoslavije u „Veliku Srbiju“.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter

SRBIJOM JE 90-IH VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA 2. DIO

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati