Pratite nas

U potrazi za Istinom

HAŠKA PERVERZIJA

Objavljeno

na

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273.

Tijekom muslimansko-hrvatskih oružanih sukoba, više od 1.600 Hrvata bilo je žrtvom zločina pripadnika „Armije B i H“ i njihovih mudžahedina, od čega 1.088 civila (masovni zločini počinjeni su u Uzdolu, Doljanima, Grabovici, Križančevom Selu, Trusini, Buhinim kućama, Travniku, Zenici, Bugojnu, Varešu, Dusini, Jablanici, Potocima, Lužanima, Miletićima, Gustom Grabu, Orlištu, Sušnju, Maljinama, Grmu, Čuklama, Krpeljici, Vitezu, Kraljevoj sutjesci, Drenoviku, Slapnici, Busovačkim stajama, Ljubincima, Kiseljaku, Zabilju, Vrbici, Hudutskom, Fojnici, Mostaru i na mnogim drugim mjestima).

Muslimani su imali ukupno 331 logor i kroz njih je prošlo 14.444 registriranih logoraša, od toga je ubijeno njih 632, dok je s područja pod kontrolom muslimanskih snaga protjerano 172.000 Hrvata. Najveći broj Hrvata protjeran je s prostora koji su prema dotadašnjim mirovnim sporazumima međunarodne zajednice spadali u hrvatske provincije, što jasno pokazuje tko je bio agresor.

I za sve to, muslimanski vojni zapovjednici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora (načelnik Glavnog štaba „Armije RBiH“ Rasim Delić – 3 godine; zapovjednik trećeg korpusa „Armije RBiH“ Enver Hadžihasanović – 3, 5 godine i zapovjednik 7. muslimanske brigade „Armije RBiH“ Amir Kubura – 2 godine)!?

Kako se na tom sudištu sudilo za teške zločine počinjene od strane muslimana protiv Hrvata i Srba, govore nam i citati iz Sažetka presude u predmetu protiv Rasima Delića od 15. rujna 2008.:

„U ljeto 1992. prvi strani mudžahedini stigli su na područje Travnika i Zenice u srednjoj Bosni prvenstveno s ciljem podrške oružanoj borbi protiv neprijatelja bosanskih Muslimana. Smjestili su se na različitim lokacijama, no nisu oformili nikakav homogeni entitet. Određeni broj različitih grupa koje su se sastojale od stranaca i/ili bosanskih mudžahedina bio je aktivan u srednjoj Bosni u razdoblju između 1993. i 1995. Konkretno, od kraja 1992. ili početka 1993. grupa stranih mudžahedina osnovala je logor na mjestu zvanom Poljanice, nekoliko stotina metara udaljenom od sela Mehurići u opštini Travnik. Bez obzira na to što su sudjelovale u zajedničkim borbama, čini se da su različite grupe mudžahedina nastojale zadržati svoj vlastiti različiti identitet. Prisustvo stranih boraca u srednjoj Bosni i njihovo učestvovanje u ratnim naporima nije promaklo pažnji 3. korpusa Armije BiH i Glavnom štabu Armije BiH u Sarajevu. Prema jednom izvještaju iz sredine 1993., ti stranci ponašali su se ‘na način koji nije doličio pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine’. Dana 18. juna 1993. na sastanku Glavnog štaba Armije BiH raspravljalo se o pitanju ‘vojnika iz stranih zemalja’. Prisutni na tom sastanku predložili su Rasimu Deliću, koji je bio imenovan za komandanta Glavnog štaba 8. juna 1993., da ti ‘strani državljani’ treba da budu ili poslani natrag odakle su stigli ili ih treba organizovati u jednu jedinicu u okviru Armije BiH. Dana 23. jula 1993. Rasim Delić je izdao pismeno ovlaštenje Sakibu Mahmuljinu, tadašnjem članu Komande 3. korpusa, da započne pregovore s predstavnicima ‘jedinice mudžahedina iz Zenice’ u vezi sa sljedećim pitanjima: (1) uključivanje jedinice mudžahedina u sastav Armije BiH, (2) njihovo korišćenje ‘u zajedničkoj borbi protiv četnika’ i (3) način na koji će oni biti pretpočinjeni Komandi 3. korpusa. Dana 12. augusta 1993. komandant 3. korpusa Enver Hadžihasanović podnio je pismeni prijedlog Glavnom štabu u Sarajevu kojim predlaže organizovanje svih stranih dobrovoljaca na području odgovornosti 3. korpusa u jedan odred u okviru Armije BiH. Idućeg dana, 13. augusta 1993., Rasim Delić je potpisao zapovjest kojom se odobrava osnivanje odreda pod nazivom ‘El mudžahid’. Nakon osnivanja, odred ‘El mudžahid’ brojčano je znatno narastao i do 1995. dosegao broj od otprilike 1000 boraca.

Tokom cijele 1993. Armija BiH borila se na nekoliko frontova protiv VRS-a i HVO-a. Uslijed toga srednja Bosna je praktično bila izolovana od vanjskog svijeta, što je imalo ozbiljne humanitarne posljedice po lokalno civilno stanovništvo. Neprijateljstva između Armije BiH i HVO-a okončala su se takozvanim Vašingtonskim sporazumom od 18. marta 1994.

U ljeto 1995. Armija BiH pojačala je vojne aktivnosti u takozvanom ‘Vozućkom džepu’ u srednjoj Bosni, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. U septembru 1995. Armija BiH pokrenula je dvije uspješne operacije pod nazivom ‘Uragan’ i ‘Farz’, što je za posljedicu imalo potiskivanje snaga VRS-a iz Vozućkog džepa. Odred ‘El mudžahid’ odigrao je važnu ulogu u uspjehu tih operacija. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao ‘Dejtonski sporazum’, potpisan je 14. decembra 1995., čime je konačno zaustavljen sukob.

3 Krivična djela za koja se tereti u Optužnici.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na krivična djela o kojima se iznose navodi u Optužnici. Maline-Bikoši u junu 1993. Događaji od 8. juna 1993. na području Malina i Bikoša odvijali su se u kontekstu ofenzive koju su snage Armije BiH pokrenule protiv HVO-a u dolini Bile. Iz dokaza slijedi da su tog datuma i u vrijeme oko tog datuma u borbama na raznim lokacijama u dolini Bile bile angažovane različite grupe mudžahedina, uključujući jednu iz logora Poljanice u blizini Mehurića te ‘Abu Hamzinu grupu’ s bazom u Gučoj Gori ili ‘Tursku gerilu’ iz Zenice.

Nakon zauzimanja kontrole nad selom Maline ujutro 8. juna 1993., vojnici Armije BiH pratili su zarobljene civile bosanske Hrvate i vojnike HVO-a iz Malina prema Mehurićima u odvojenim grupama. Prije dolaska u Mehuriće, na putu kroz Poljanice te grupe su presreli naoružani strani i bosanski mudžahedini. Mudžahedini su silom zarobili oko 30 pojedinaca iz tih grupa, uključujući i neke ranjene vojnike, i naredili im da se pješice vrate natrag u pravcu Bikoša. Na putu prema Bikošima, ženu po imenu Ana Pranješ, koja je u jednom trenutku bila priključena grupi zarobljenika, zlostavljala su dva strana mudžahedina i ona je na koncu ubijena jednim pušćanim rafalom. Ana Pranješ nosila je na rukavu oznaku Crvenog krsta. Kada je grupa stigla u Bikoše, još je jedan zarobljenik ubijen vatrenim oružjem u pokušaju bijega. Ubrzo nakon toga, jedan od zarobljenih počeo je vikati jer je dobio epileptički napad. Mudžahedini su reagovali otvorivši vatru na cijelu grupu. Na kraju su ubijene 24 osobe, a njih najmanje pet je uslijed pušćane paljbe teško ranjeno.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva i okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačke 1 i 2 Optužnice. Što se tiče identifikacije počinilaca među mudžahedinima, iz dokaza ne slijedi jasno kojoj su konkretno jedinici ili grupi oni pripadali. Pretresno vijeće je uzelo u obzir više faktora kako bi utvrdilo identitet počinilaca i, iz razloga koji se detaljno navode u pismenoj presudi, došlo do zaključka da nije utvrđeno van razumne sumnje da su počinioci bili mudžahedini iz logora Poljanice. Livade i logor Kamenica u julu 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995. Dana 21. jula 1995., nakon vojne operacije u ‘Vozućkom džepu’ pod nazivom ‘Operacija proljeće II’, mudžahedini su zarobili 12 pripadnika VRS-a, uključujući jednog ljekara i medicinskog tehničara, i zatočili ih u jednoj dvospratnici u Livadama tokom dva sljedeća dana. Iz razloga koji se navode u pismenoj presudi Pretresno vijeće se uvjerilo da su tih dvanaest zatočenika u pritvoru držali pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

U dva navrata 21. jula 1995. jedan od mudžahedina je u zatočeničku prostoriju donio odrubljenu glavu iz koje je liptila krv. Te dvije odrubljene glave bile su glave Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Iako zatočenici nisu bili očevici ubijanja Momira Mitrovića i Predraga Kneževića, Pretresno vijeće se uvjerilo, iz razloga iznesenih u presudi, da su tu dvojicu hotimično lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka Optužnice 1. Između 21. i 23. jula 1995. pripadnici odreda ‘El mudžahid’ vezali su 12 zatočenih iz VRS-a u neugodnim položajima i izvrgli ih različitim oblicima zlostavljanja, uključujući batinanje i pokazivanje tek odrubljenih glava Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Pretresno vijeće je utvrdilo da je takvo postupanje kod zatočenih proizvelo tešku duševnu i fizičku patnju, kao i povredu, te da predstavlja i teški napad na ljudsko dostojanstvo. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. Dana 23. jula 1995. mudžahedini su 12 zatočenih pripadnika VRS-a iz Livada prebacili u logor Kamenica, gdje su ih zatočili u jednoj napuštenoj kući. U noći tog dana jedan mudžahedin je hladnokrvno ispalio hitac u jednog od zatočenih, Gojka Vujičića. Glava Gojka Vujičića potom je odrubljena i stavljena na njegov stomak. Kasnije su zatočenici prisiljavani da ljube odrubljenu glavu. Dok su bili u logoru Kamenica, zatočeni pripadnici VRS-a izvrgavani su drugim oblicima zlostavljanja i ponižavanja, uključujući teška premlaćivanja i podvrgavanje elektro-šokovima.

Dana 24. augusta 1995. prebačeni su u zenički KP Dom. Pretresno vijeće se uvjerilo da je u vezi s lišavanjem života Gojka Vujiića tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. U vezi sa 12 zatočenih pripadnika VRS-a, Pretresno vijeće se uvjerilo da je tužilac pokazao postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Kesten i logor Kamenica u septembru 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995. Poslijepodne 11. septembra 1995, jedan dan nakon pokretanja operacija Uragan i Farz, vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH i mudžahedini zarobili su oko 60 vojnika i civila bosanskih Srba, uključujući tri žene —DRW-1, DRW-2 i DRW-3— u blizini sela Kesten. Zarobljenicima je bilo naređeno da u koloni pješice krenu prema Kestenu. Putem su dvojica zarobljenika, Milenko Stanić i Živinko Todorović, ubijena iz vatrenog oružja. Pretresno vijeće je konstatovalo da je jedan pripadnik odreda ‘El mudžahid’ ubio Milenka Stanića, te da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, Pretresno vijeće je konstatovalo da tužilac nije dokazao van razumne sumnje da je Živinka Todorovića ubio vojnik odreda ‘El mudžahid’ kako se navodi u Optužnici.

Mudžahedini i vojnici Armije BiH potom su odveli 52 vojnika VRS-a do jedne hale u Kestenu. U toj hali su zatočenike čuvali vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH. U jednom trenutku 20 naoružanih mudžahedina upalo je u halu i pod prijetnjom oružjem otelo zatočenike od vojnika Armije BiH. Zatočenici su u dva kamiona prebačeni do logora Kamenica. U logoru Kamenica neki ili svi od 52 zatočenika bili su zatvoreni na dva sprata jedne napuštene kuće. Iz posrednih dokaza, uključujući i dokaze dobivene ekshumacijom, slijedi da su ta 52 zatočenika na kraju ubijeni. U svjetlu cjelokupnih dokaza i iz razloga detaljno navedenih u pisanoj presudi, Pretresno vijeće se uvjerilo da su svu 52 muškaraca Srba, navednih u prilogu C Optužnici, namjerno lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’ u logoru Kamenica, u periodu od 11. septembra 1995. do 14. decembra 1995.

Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, u svjetlu nedostatnih dokaza u vezi s okrutnim postupanjem sa zatočenicima, Pretresno vijeće je utvrdilo da u odnosu na 52 zatočenika tužilac nije dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Dana 17. septembra 1995. ili otprilike tog datuma, u logor Kamenica je stigla nova grupa od deset zarobljenih bosanskih Srba, koja je zatočena u prizemlju napuštene kuće. Pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovito su ih podvrgavali zlostavljanjima koja su bila uzrokom teškoj duševnoj i fizičkoj patnji, uključujući premlaćivanja i izvrgavanje elektro-šokovima. Osim toga, Nenad Jović, koji je u logor Kamenica doveden nekoliko dana nakon 17. septembra, preminuo je bilo uslijed posljedica premlaćivanja bilo zbog toga što je pio vodu koja nije bila za piće, ili pak uslijed jednog i drugog razloga, uzetih zajedno s uslovima zatočeništva u logoru Kamenica.

Što se tiče Nenada Jovića, Pretresno vijeće se 5 uvjerilo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice.

Pretresno vijeće je nadalje konstatovalo da je tužilac u vezi s desetoricom zatočenih koji su navedeni u prilogu D Optužnici dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. U vezi s tačkom 4, Pretresno vijeće je donijelo sljedeće nalaze. Dana 11. septembra 1995. tri bosanske Srpkinje — DRW-1, DRW-2 i DRW-3 — dovedene su u logor Kamenica nezavisno od gore pomenutih 52 vojnika VRS-a. Žene su u logoru Kamenica bile zatočene u jednoj drvenoj šupi i pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovno su ih izvrgavali djelima koja su rezultirala teškom duševnom i fizičkom patnjom, uključujući premlaćivanja, kao i podvrgavanje elektro-šokovima. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 4 Optužnice.

(…)

Kao olakšavajuće okolnosti većina u Vijeću uzela je u obzir dobrovoljnu predaju Rasima Delića, njegove porodične prilike, činjenicu da nikad nije bio krivično gonjen i njegov dobar karakter, vidljiv iz – među ostalim – njegovih napora da norme međunarodnog humanitarnog prava proširi među pripadnicima Armije BiH, kao i iz njegovog značajnog sudjelovanja u pregovorima o mirovnim sporazumima, uključujući i Dejtonski sporazum. Većina u Vijeću uzela je u obzir i činjenicu da se Rasim Delić suočio s cijelim nizom izuzetnih izazova i poteškoća od trenutka kada je preuzeo svoju funkciju komandanta Glavnog štaba Armije BiH 8. juna 1993., uključujući nedovoljnu organiziranost i nedostatak opreme u Armiji BiH, kao i određeni broj visokih oficira koji nisu odmah prihvatili autoritet Rasima Delića.  

Dispozitiv

Gospodine Deliću, molim Vas da ustanete.

Ovo Pretresno vijeće, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumentacije strana u postupku, kao i na osnovu činjeničnih i pravnih nalaza koji se navode u presudi, jednoglasno proglašava da Vi, Rasime Deliću,

NISTE KRIVI

na osnovu člana 7(3) Statuta i stoga Vas OSLOBAĐA

po sljedećim tačkama:

tačka1:

ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta;

tačka 2:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u odnosu na događaje u Bikošima 8. juna 1993, kao i na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995;

tačka 4:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu

člana 3 Statuta.

Pretresno vijeće, većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, proglašava Vas, Rasime Deliću,

 

KRIVIM

na osnovu člana 7(3) Statuta po sljedećoj tački:

tačka2:

Okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u vezi s događajima u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995.

Pretresno vijeće većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, izriče Vam, Rasime Deliću, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U pritvoru ste proveli  488 dana. Na osnovu pravila 101(C) Pravilnika imate pravo da vam se u izrečenu kaznu uračuna period koji ste proveli u pritvoru. Na osnovu pravila 103(C) Pravilnika, ostaćete u pritvoru Međunarodnog suda dok se ne dovrši organizacija vašeg transfera u državu u kojoj ćete odslužiti svoju kaznu.

Sudija Moloto prilaže protivno mišljenje. On takođe izjavljuje u zapisnik da je sudjelovao u vijećanju i da se složio sa svim nalazima o tome kako je Rasim Delić bio upozoren i o njegovom propustu da spriječi i kazni.

Međutim, na osnovu njegovog zaključka o efektivnoj komandi, kao što se detaljno navodi u protivnom mišljenju, sudija Moloto ne slaže se s kaznom koju je većina u Vijeću izrekla Rasimu Deliću.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs_summary_1.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Dakle, svi spomenuti zločini počinjeni su u zoni odgovornosti „Armije B i H“, veliki broj njih upravo od strane odreda „El Mudžahid“ – kojega je oformio osobno Rasim Delić (prema odluci Glavnog štaba „Armije B i H“), a neki od tih zločina (strijeljanja i odrubljivanje glava) detaljno se opisuju u ovoj optužnici i kao počinitelji se identificiraju pripadnici odreda ‘El mudžahid“ koji je dio 7. brigade, 3. korpusa „Armije B i H“ (od 13. kolovoza 1993. godine, kad je i formalno ustrojen), to nije uzeto u obzir kao osnova za njegovu zapovjednu odgovornost! Jedino je sudac Moloto izrazio neslaganje (u svome izdvojenom mišljenju) s ovom nelogičnom i nepravednom odlukom.

Rasim Delić nije proglašen krivim ni za jedan zločin, niti za njihovo nesprječavanje i nekažnjavanje, iako je kao načelnik Glavnog štaba muslimanske vojske po hijerarhiji izvan svake sumnje imao efektivnu kontrolu nad postrojbama.

Zanimljivo je da se u njegovoj optužnici ne navodi ni jedan jedini zločin regularnih postrojbi „Armije B i H“, kao da ih nije bilo (?!), dok se zločini glavosječa – mudžahedina spominju usput, kao da je to nešto posve normalno i nekažnjivo!

Isto tako, zapanjujuća je lakoća s kojom se prelazi preko masovnih zločina „Armije B i H“ i mudžahedina nad Hrvatima koji su tijekom agresije na hrvatske prostore srednje Bosne ubili 1.088 hrvatskih civila i vojnika, od čega je 400 njih usmrćeno ritualnim dsijecanjem glava. Oni se jednostavno prešućuju gotovo u cijelosti, a oružani hrvatsko-muslimanski sukob spominje u jednoj jedinoj rečenici!

Olakotne okolnosti koje su uzete u obzir kod Rasema Delića (to što „nikad ranije nije krivično gonjen“, njegov „dobar karakter“ koji se tobože naročito očitovao u nastojanju da „norme humanitarnog prava proširi među pripadnicima vojske“, „porodične prilike“, „zasluge u mirovnim pregovorima pa i u pogledu Daytonskog mirovnom sporazuma“, potom, razumijevanje za „teškoće s kojima se susretao poslije preuzimanja zapovijedanja ‘Armijom B i H’“, „probleme u organizaciji vojske“ itd.), naprosto su na razini diletantskog i šarlatanskog pristupa i na vidjelo iznose svu bijedu ovog sudskog procesa.

Čovjek ne mora biti pravnik pa da nakon svega zaključi kako je u pitanju čista perverzija haškog sudišta i grubo izrugivanje pravdi.

Pogotovu uzme li se u obzir supstrat optužnice na temelju koje je suđeno i presuđeno našoj „šestorci“ iz Herceg Bosne. Oni su po objektivnoj ili političkoj odgovornosti drakonski kažnjeni zbog sudioništva u nepostojećem „udruženom zločinačkom pothvatu“ i objektivne zapovjedne odgovornosti – za zločine za koje su trebali znati a nisu ih spriječili!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari