Pratite nas

U potrazi za Istinom

HAŠKA PERVERZIJA

Objavljeno

na

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273.

Tijekom muslimansko-hrvatskih oružanih sukoba, više od 1.600 Hrvata bilo je žrtvom zločina pripadnika „Armije B i H“ i njihovih mudžahedina, od čega 1.088 civila (masovni zločini počinjeni su u Uzdolu, Doljanima, Grabovici, Križančevom Selu, Trusini, Buhinim kućama, Travniku, Zenici, Bugojnu, Varešu, Dusini, Jablanici, Potocima, Lužanima, Miletićima, Gustom Grabu, Orlištu, Sušnju, Maljinama, Grmu, Čuklama, Krpeljici, Vitezu, Kraljevoj sutjesci, Drenoviku, Slapnici, Busovačkim stajama, Ljubincima, Kiseljaku, Zabilju, Vrbici, Hudutskom, Fojnici, Mostaru i na mnogim drugim mjestima).

Muslimani su imali ukupno 331 logor i kroz njih je prošlo 14.444 registriranih logoraša, od toga je ubijeno njih 632, dok je s područja pod kontrolom muslimanskih snaga protjerano 172.000 Hrvata. Najveći broj Hrvata protjeran je s prostora koji su prema dotadašnjim mirovnim sporazumima međunarodne zajednice spadali u hrvatske provincije, što jasno pokazuje tko je bio agresor.

I za sve to, muslimanski vojni zapovjednici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora (načelnik Glavnog štaba „Armije RBiH“ Rasim Delić – 3 godine; zapovjednik trećeg korpusa „Armije RBiH“ Enver Hadžihasanović – 3, 5 godine i zapovjednik 7. muslimanske brigade „Armije RBiH“ Amir Kubura – 2 godine)!?

Kako se na tom sudištu sudilo za teške zločine počinjene od strane muslimana protiv Hrvata i Srba, govore nam i citati iz Sažetka presude u predmetu protiv Rasima Delića od 15. rujna 2008.:

„U ljeto 1992. prvi strani mudžahedini stigli su na područje Travnika i Zenice u srednjoj Bosni prvenstveno s ciljem podrške oružanoj borbi protiv neprijatelja bosanskih Muslimana. Smjestili su se na različitim lokacijama, no nisu oformili nikakav homogeni entitet. Određeni broj različitih grupa koje su se sastojale od stranaca i/ili bosanskih mudžahedina bio je aktivan u srednjoj Bosni u razdoblju između 1993. i 1995. Konkretno, od kraja 1992. ili početka 1993. grupa stranih mudžahedina osnovala je logor na mjestu zvanom Poljanice, nekoliko stotina metara udaljenom od sela Mehurići u opštini Travnik. Bez obzira na to što su sudjelovale u zajedničkim borbama, čini se da su različite grupe mudžahedina nastojale zadržati svoj vlastiti različiti identitet. Prisustvo stranih boraca u srednjoj Bosni i njihovo učestvovanje u ratnim naporima nije promaklo pažnji 3. korpusa Armije BiH i Glavnom štabu Armije BiH u Sarajevu. Prema jednom izvještaju iz sredine 1993., ti stranci ponašali su se ‘na način koji nije doličio pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine’. Dana 18. juna 1993. na sastanku Glavnog štaba Armije BiH raspravljalo se o pitanju ‘vojnika iz stranih zemalja’. Prisutni na tom sastanku predložili su Rasimu Deliću, koji je bio imenovan za komandanta Glavnog štaba 8. juna 1993., da ti ‘strani državljani’ treba da budu ili poslani natrag odakle su stigli ili ih treba organizovati u jednu jedinicu u okviru Armije BiH. Dana 23. jula 1993. Rasim Delić je izdao pismeno ovlaštenje Sakibu Mahmuljinu, tadašnjem članu Komande 3. korpusa, da započne pregovore s predstavnicima ‘jedinice mudžahedina iz Zenice’ u vezi sa sljedećim pitanjima: (1) uključivanje jedinice mudžahedina u sastav Armije BiH, (2) njihovo korišćenje ‘u zajedničkoj borbi protiv četnika’ i (3) način na koji će oni biti pretpočinjeni Komandi 3. korpusa. Dana 12. augusta 1993. komandant 3. korpusa Enver Hadžihasanović podnio je pismeni prijedlog Glavnom štabu u Sarajevu kojim predlaže organizovanje svih stranih dobrovoljaca na području odgovornosti 3. korpusa u jedan odred u okviru Armije BiH. Idućeg dana, 13. augusta 1993., Rasim Delić je potpisao zapovjest kojom se odobrava osnivanje odreda pod nazivom ‘El mudžahid’. Nakon osnivanja, odred ‘El mudžahid’ brojčano je znatno narastao i do 1995. dosegao broj od otprilike 1000 boraca.

Tokom cijele 1993. Armija BiH borila se na nekoliko frontova protiv VRS-a i HVO-a. Uslijed toga srednja Bosna je praktično bila izolovana od vanjskog svijeta, što je imalo ozbiljne humanitarne posljedice po lokalno civilno stanovništvo. Neprijateljstva između Armije BiH i HVO-a okončala su se takozvanim Vašingtonskim sporazumom od 18. marta 1994.

U ljeto 1995. Armija BiH pojačala je vojne aktivnosti u takozvanom ‘Vozućkom džepu’ u srednjoj Bosni, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. U septembru 1995. Armija BiH pokrenula je dvije uspješne operacije pod nazivom ‘Uragan’ i ‘Farz’, što je za posljedicu imalo potiskivanje snaga VRS-a iz Vozućkog džepa. Odred ‘El mudžahid’ odigrao je važnu ulogu u uspjehu tih operacija. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao ‘Dejtonski sporazum’, potpisan je 14. decembra 1995., čime je konačno zaustavljen sukob.

3 Krivična djela za koja se tereti u Optužnici.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na krivična djela o kojima se iznose navodi u Optužnici. Maline-Bikoši u junu 1993. Događaji od 8. juna 1993. na području Malina i Bikoša odvijali su se u kontekstu ofenzive koju su snage Armije BiH pokrenule protiv HVO-a u dolini Bile. Iz dokaza slijedi da su tog datuma i u vrijeme oko tog datuma u borbama na raznim lokacijama u dolini Bile bile angažovane različite grupe mudžahedina, uključujući jednu iz logora Poljanice u blizini Mehurića te ‘Abu Hamzinu grupu’ s bazom u Gučoj Gori ili ‘Tursku gerilu’ iz Zenice.

Nakon zauzimanja kontrole nad selom Maline ujutro 8. juna 1993., vojnici Armije BiH pratili su zarobljene civile bosanske Hrvate i vojnike HVO-a iz Malina prema Mehurićima u odvojenim grupama. Prije dolaska u Mehuriće, na putu kroz Poljanice te grupe su presreli naoružani strani i bosanski mudžahedini. Mudžahedini su silom zarobili oko 30 pojedinaca iz tih grupa, uključujući i neke ranjene vojnike, i naredili im da se pješice vrate natrag u pravcu Bikoša. Na putu prema Bikošima, ženu po imenu Ana Pranješ, koja je u jednom trenutku bila priključena grupi zarobljenika, zlostavljala su dva strana mudžahedina i ona je na koncu ubijena jednim pušćanim rafalom. Ana Pranješ nosila je na rukavu oznaku Crvenog krsta. Kada je grupa stigla u Bikoše, još je jedan zarobljenik ubijen vatrenim oružjem u pokušaju bijega. Ubrzo nakon toga, jedan od zarobljenih počeo je vikati jer je dobio epileptički napad. Mudžahedini su reagovali otvorivši vatru na cijelu grupu. Na kraju su ubijene 24 osobe, a njih najmanje pet je uslijed pušćane paljbe teško ranjeno.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva i okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačke 1 i 2 Optužnice. Što se tiče identifikacije počinilaca među mudžahedinima, iz dokaza ne slijedi jasno kojoj su konkretno jedinici ili grupi oni pripadali. Pretresno vijeće je uzelo u obzir više faktora kako bi utvrdilo identitet počinilaca i, iz razloga koji se detaljno navode u pismenoj presudi, došlo do zaključka da nije utvrđeno van razumne sumnje da su počinioci bili mudžahedini iz logora Poljanice. Livade i logor Kamenica u julu 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995. Dana 21. jula 1995., nakon vojne operacije u ‘Vozućkom džepu’ pod nazivom ‘Operacija proljeće II’, mudžahedini su zarobili 12 pripadnika VRS-a, uključujući jednog ljekara i medicinskog tehničara, i zatočili ih u jednoj dvospratnici u Livadama tokom dva sljedeća dana. Iz razloga koji se navode u pismenoj presudi Pretresno vijeće se uvjerilo da su tih dvanaest zatočenika u pritvoru držali pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

U dva navrata 21. jula 1995. jedan od mudžahedina je u zatočeničku prostoriju donio odrubljenu glavu iz koje je liptila krv. Te dvije odrubljene glave bile su glave Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Iako zatočenici nisu bili očevici ubijanja Momira Mitrovića i Predraga Kneževića, Pretresno vijeće se uvjerilo, iz razloga iznesenih u presudi, da su tu dvojicu hotimično lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka Optužnice 1. Između 21. i 23. jula 1995. pripadnici odreda ‘El mudžahid’ vezali su 12 zatočenih iz VRS-a u neugodnim položajima i izvrgli ih različitim oblicima zlostavljanja, uključujući batinanje i pokazivanje tek odrubljenih glava Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Pretresno vijeće je utvrdilo da je takvo postupanje kod zatočenih proizvelo tešku duševnu i fizičku patnju, kao i povredu, te da predstavlja i teški napad na ljudsko dostojanstvo. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. Dana 23. jula 1995. mudžahedini su 12 zatočenih pripadnika VRS-a iz Livada prebacili u logor Kamenica, gdje su ih zatočili u jednoj napuštenoj kući. U noći tog dana jedan mudžahedin je hladnokrvno ispalio hitac u jednog od zatočenih, Gojka Vujičića. Glava Gojka Vujičića potom je odrubljena i stavljena na njegov stomak. Kasnije su zatočenici prisiljavani da ljube odrubljenu glavu. Dok su bili u logoru Kamenica, zatočeni pripadnici VRS-a izvrgavani su drugim oblicima zlostavljanja i ponižavanja, uključujući teška premlaćivanja i podvrgavanje elektro-šokovima.

Dana 24. augusta 1995. prebačeni su u zenički KP Dom. Pretresno vijeće se uvjerilo da je u vezi s lišavanjem života Gojka Vujiića tužilac pokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. U vezi sa 12 zatočenih pripadnika VRS-a, Pretresno vijeće se uvjerilo da je tužilac pokazao postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Kesten i logor Kamenica u septembru 1995.

Pretresno vijeće sada će se osvrnuti na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995. Poslijepodne 11. septembra 1995, jedan dan nakon pokretanja operacija Uragan i Farz, vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH i mudžahedini zarobili su oko 60 vojnika i civila bosanskih Srba, uključujući tri žene —DRW-1, DRW-2 i DRW-3— u blizini sela Kesten. Zarobljenicima je bilo naređeno da u koloni pješice krenu prema Kestenu. Putem su dvojica zarobljenika, Milenko Stanić i Živinko Todorović, ubijena iz vatrenog oružja. Pretresno vijeće je konstatovalo da je jedan pripadnik odreda ‘El mudžahid’ ubio Milenka Stanića, te da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, Pretresno vijeće je konstatovalo da tužilac nije dokazao van razumne sumnje da je Živinka Todorovića ubio vojnik odreda ‘El mudžahid’ kako se navodi u Optužnici.

Mudžahedini i vojnici Armije BiH potom su odveli 52 vojnika VRS-a do jedne hale u Kestenu. U toj hali su zatočenike čuvali vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH. U jednom trenutku 20 naoružanih mudžahedina upalo je u halu i pod prijetnjom oružjem otelo zatočenike od vojnika Armije BiH. Zatočenici su u dva kamiona prebačeni do logora Kamenica. U logoru Kamenica neki ili svi od 52 zatočenika bili su zatvoreni na dva sprata jedne napuštene kuće. Iz posrednih dokaza, uključujući i dokaze dobivene ekshumacijom, slijedi da su ta 52 zatočenika na kraju ubijeni. U svjetlu cjelokupnih dokaza i iz razloga detaljno navedenih u pisanoj presudi, Pretresno vijeće se uvjerilo da su svu 52 muškaraca Srba, navednih u prilogu C Optužnici, namjerno lišili života pripadnici odreda ‘El mudžahid’ u logoru Kamenica, u periodu od 11. septembra 1995. do 14. decembra 1995.

Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac van razumne sumnje pokazao postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice. Međutim, u svjetlu nedostatnih dokaza u vezi s okrutnim postupanjem sa zatočenicima, Pretresno vijeće je utvrdilo da u odnosu na 52 zatočenika tužilac nije dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice.

Dana 17. septembra 1995. ili otprilike tog datuma, u logor Kamenica je stigla nova grupa od deset zarobljenih bosanskih Srba, koja je zatočena u prizemlju napuštene kuće. Pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovito su ih podvrgavali zlostavljanjima koja su bila uzrokom teškoj duševnoj i fizičkoj patnji, uključujući premlaćivanja i izvrgavanje elektro-šokovima. Osim toga, Nenad Jović, koji je u logor Kamenica doveden nekoliko dana nakon 17. septembra, preminuo je bilo uslijed posljedica premlaćivanja bilo zbog toga što je pio vodu koja nije bila za piće, ili pak uslijed jednog i drugog razloga, uzetih zajedno s uslovima zatočeništva u logoru Kamenica.

Što se tiče Nenada Jovića, Pretresno vijeće se 5 uvjerilo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela ubistva u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 1 Optužnice.

Pretresno vijeće je nadalje konstatovalo da je tužilac u vezi s desetoricom zatočenih koji su navedeni u prilogu D Optužnici dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 2 Optužnice. U vezi s tačkom 4, Pretresno vijeće je donijelo sljedeće nalaze. Dana 11. septembra 1995. tri bosanske Srpkinje — DRW-1, DRW-2 i DRW-3 — dovedene su u logor Kamenica nezavisno od gore pomenutih 52 vojnika VRS-a. Žene su u logoru Kamenica bile zatočene u jednoj drvenoj šupi i pripadnici odreda ‘El mudžahid’ redovno su ih izvrgavali djelima koja su rezultirala teškom duševnom i fizičkom patnjom, uključujući premlaćivanja, kao i podvrgavanje elektro-šokovima. Pretresno vijeće je stoga konstatovalo da je tužilac dokazao van razumne sumnje postojanje obilježja djela okrutnog postupanja u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, tačka 4 Optužnice.

(…)

Kao olakšavajuće okolnosti većina u Vijeću uzela je u obzir dobrovoljnu predaju Rasima Delića, njegove porodične prilike, činjenicu da nikad nije bio krivično gonjen i njegov dobar karakter, vidljiv iz – među ostalim – njegovih napora da norme međunarodnog humanitarnog prava proširi među pripadnicima Armije BiH, kao i iz njegovog značajnog sudjelovanja u pregovorima o mirovnim sporazumima, uključujući i Dejtonski sporazum. Većina u Vijeću uzela je u obzir i činjenicu da se Rasim Delić suočio s cijelim nizom izuzetnih izazova i poteškoća od trenutka kada je preuzeo svoju funkciju komandanta Glavnog štaba Armije BiH 8. juna 1993., uključujući nedovoljnu organiziranost i nedostatak opreme u Armiji BiH, kao i određeni broj visokih oficira koji nisu odmah prihvatili autoritet Rasima Delića.  

Dispozitiv

Gospodine Deliću, molim Vas da ustanete.

Ovo Pretresno vijeće, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumentacije strana u postupku, kao i na osnovu činjeničnih i pravnih nalaza koji se navode u presudi, jednoglasno proglašava da Vi, Rasime Deliću,

NISTE KRIVI

na osnovu člana 7(3) Statuta i stoga Vas OSLOBAĐA

po sljedećim tačkama:

tačka1:

ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta;

tačka 2:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u odnosu na događaje u Bikošima 8. juna 1993, kao i na događaje u Kestenu i logoru Kamenica u septembru 1995;

tačka 4:

okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu

člana 3 Statuta.

Pretresno vijeće, većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, proglašava Vas, Rasime Deliću,

 

KRIVIM

na osnovu člana 7(3) Statuta po sljedećoj tački:

tačka2:

Okrutno postupanje, kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu člana 3 Statuta, u vezi s događajima u Livadama i logoru Kamenica u julu i augustu 1995.

Pretresno vijeće većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Molota, izriče Vam, Rasime Deliću, jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U pritvoru ste proveli  488 dana. Na osnovu pravila 101(C) Pravilnika imate pravo da vam se u izrečenu kaznu uračuna period koji ste proveli u pritvoru. Na osnovu pravila 103(C) Pravilnika, ostaćete u pritvoru Međunarodnog suda dok se ne dovrši organizacija vašeg transfera u državu u kojoj ćete odslužiti svoju kaznu.

Sudija Moloto prilaže protivno mišljenje. On takođe izjavljuje u zapisnik da je sudjelovao u vijećanju i da se složio sa svim nalazima o tome kako je Rasim Delić bio upozoren i o njegovom propustu da spriječi i kazni.

Međutim, na osnovu njegovog zaključka o efektivnoj komandi, kao što se detaljno navodi u protivnom mišljenju, sudija Moloto ne slaže se s kaznom koju je većina u Vijeću izrekla Rasimu Deliću.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs_summary_1.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Dakle, svi spomenuti zločini počinjeni su u zoni odgovornosti „Armije B i H“, veliki broj njih upravo od strane odreda „El Mudžahid“ – kojega je oformio osobno Rasim Delić (prema odluci Glavnog štaba „Armije B i H“), a neki od tih zločina (strijeljanja i odrubljivanje glava) detaljno se opisuju u ovoj optužnici i kao počinitelji se identificiraju pripadnici odreda ‘El mudžahid“ koji je dio 7. brigade, 3. korpusa „Armije B i H“ (od 13. kolovoza 1993. godine, kad je i formalno ustrojen), to nije uzeto u obzir kao osnova za njegovu zapovjednu odgovornost! Jedino je sudac Moloto izrazio neslaganje (u svome izdvojenom mišljenju) s ovom nelogičnom i nepravednom odlukom.

Rasim Delić nije proglašen krivim ni za jedan zločin, niti za njihovo nesprječavanje i nekažnjavanje, iako je kao načelnik Glavnog štaba muslimanske vojske po hijerarhiji izvan svake sumnje imao efektivnu kontrolu nad postrojbama.

Zanimljivo je da se u njegovoj optužnici ne navodi ni jedan jedini zločin regularnih postrojbi „Armije B i H“, kao da ih nije bilo (?!), dok se zločini glavosječa – mudžahedina spominju usput, kao da je to nešto posve normalno i nekažnjivo!

Isto tako, zapanjujuća je lakoća s kojom se prelazi preko masovnih zločina „Armije B i H“ i mudžahedina nad Hrvatima koji su tijekom agresije na hrvatske prostore srednje Bosne ubili 1.088 hrvatskih civila i vojnika, od čega je 400 njih usmrćeno ritualnim dsijecanjem glava. Oni se jednostavno prešućuju gotovo u cijelosti, a oružani hrvatsko-muslimanski sukob spominje u jednoj jedinoj rečenici!

Olakotne okolnosti koje su uzete u obzir kod Rasema Delića (to što „nikad ranije nije krivično gonjen“, njegov „dobar karakter“ koji se tobože naročito očitovao u nastojanju da „norme humanitarnog prava proširi među pripadnicima vojske“, „porodične prilike“, „zasluge u mirovnim pregovorima pa i u pogledu Daytonskog mirovnom sporazuma“, potom, razumijevanje za „teškoće s kojima se susretao poslije preuzimanja zapovijedanja ‘Armijom B i H’“, „probleme u organizaciji vojske“ itd.), naprosto su na razini diletantskog i šarlatanskog pristupa i na vidjelo iznose svu bijedu ovog sudskog procesa.

Čovjek ne mora biti pravnik pa da nakon svega zaključi kako je u pitanju čista perverzija haškog sudišta i grubo izrugivanje pravdi.

Pogotovu uzme li se u obzir supstrat optužnice na temelju koje je suđeno i presuđeno našoj „šestorci“ iz Herceg Bosne. Oni su po objektivnoj ili političkoj odgovornosti drakonski kažnjeni zbog sudioništva u nepostojećem „udruženom zločinačkom pothvatu“ i objektivne zapovjedne odgovornosti – za zločine za koje su trebali znati a nisu ih spriječili!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari