Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ako je Li preskočio Tita, nije gospođa Yu ili Ju

Objavljeno

na

Vrlo kišovito u prošlom, kineskom tjednu u Hrvatskoj. I neka, kako reče Li, to je dokaz da će Pelješki most izdržati i najveći pljusak. Nakon toga su Li i Plenković zajedno zabili najveći pilot u muljevito dno, a u mulju neupućeni nisu mogli razumjeti je li most kineska investicija u Hrvatsku ili su pak Kinezi samo izvođači radova – a nikada nije zabilježeno da izvođač i premijer zemlje u kojoj se izvodi tako svečano tuku po pilotu, bez nazočnosti nekoga iz EU koja financira projekt, recimo veselog Junckera. No da, bio je to samo detalj velike predstave na Putu svile koji će voditi i preko Pelješkog mosta ako budu izgrađene pristupne ceste, a ako ne budu onda će karavane prolaziti kozjim stazama, što devama nije problem.

Što je 17+1 ? Osamnaest. U nematematičkom smislu pompozna najava ulaska Kine u Europu, što srednju, što istočnu, nakon što je Italija prethodno već zakaparena na užas Njemačke i Francuske, a SAD su zatečene jer se događaji zbivaju usporedo s njihovim trgovinskim ratom s Kinom. Na europsko-kineske veze Ameri još nisu svratili pozornost budući da im je u prvom planu hladni rat s Rusijom, o čemu zorno svjedoči prepucavanje (u svezi s NATO paktom) američkog i ruskog veleposlanika u Zagrebu, i to putem hrvatskih tiskovina, što je više-manje presedan u diplomaciji, barem u više-manje mirnodopskim uvjetima. U srditom tekstu ruskog ambasadora koji u ormaru drži vojnu odoru, zlu ne trebalo, saznali smo neke navodno jezive detalje oko bombardiranja Beograda 1999. snagom nekoliko atomskih bomba. Vrlo bombastičan tekst. Istodobno, Srbija šalje u Moskvu notornog KOS-ovca Lazanskog, koji je početkom krize devedesetih nesmetano švrljao po Zagrebu.

Hrvatska je svakako bila u središtu pozornosti kao domaćin 17+1 i to je (za sada) jedino dobro koje se može vidjeti. I inače u svijetu poznati Dubrovnik, premda kišni, postao je jedna od udarnih globalnih vijesti. Retorika bijaše uzvišena, letjeli su dijamanti i biseri, prisjećalo se izvrsnih hrvatsko-kineskih odnosa u vrijeme Marka Pola, što je pak bio blagi udarac Talijanima koji svojataju toga na Korčuli rođenoga pustolova, trgovca i putopisca, snatrilo o nizinskoj pruzi Rijeka i nadalje, a rubno dohvatilo i brodogradnju, to jest što je od nje ostalo, a što bi s Kinezima moglo opet zaploviti.

Bez historicističkih namjera, spominjem da Polo i brodogradnja nisu nespojivi, štoviše: Korčula je i u vrijeme Marka bila poznata po brodogradnji na cijelom Mediteranu, gradili se brodovi sve u šesnaest (plus jedan) točno ispod zidina grada. Prezime Polo nastalo je od imena Pavao, a dalje se razvijalo kao DE PAULIS, venecijanizirano Di POLO, pa se ustalilo kao DEPOLO (o čemu je svojedobno pisao Vladimir Depolo). Korčulani su se doseljavali u Veneciju u 13. stoljeću, a i prije, bavili su se ondje brodogradnjom, pomorstvom i trgovinom, a živjeli (držali se zajedno) u predjelima Castello i San Marco, uz obalu, blizu Rive degli Shiavoni. Mnogi su ostali i u Korčuli, pa se u 16. stoljeću od 47 brodograditelja njih sedamnaest preziva – POLO. Venecijanski POLOVI imali su bratovštinu Scuola di Schiavoni. Znači sve je jasno. Marko Polo pokopan je 1324. u crkvi sv. Lovre u predjelu Castello koji je, kao što rekosmo, bio napučen Hrvatima.

Značajno je da premijer Li bez krzmanja slavnoga Marka pripisuje Hrvatima. Također je vrlo dobro što se suzdržao od spomena jugoslavensko-kineskih veza u drugoj polovici 20. stoljeća, čak je i Tita preskočio u slavu budućih investicija u Hrvatsku jer mu je valjda rečeno da Hrvati taj lik ne podnose, uglavnom. Kao što ne podnose tople uspomene na komunizam, pa je i to preskočeno, bez obzira što je ova, moderna, tehnološki napredna i gospodarski (i politički) ofenzivna zemlja i nadalje u vlasti Komunističke partije, doduše ne s crvenom nego žutom zvijezdom, a tzv. ljudska prava su ostala tzv. Ali koga to brine, važne su investicije. Hrvatska – Mediteran kakav će uskoro postati, novi je slogan, o kopnu da i ne govorimo, sve će ići preko Hrvatske nizinskom prugom i autocestama (hrvatskim), Hrvatska će postati kineski nosač aviona s kojega će prema srednjoj, sjevernoj, zapadnoj i istočnoj Europi letjeti proizvodi, roba, usluge i ljudi. Islamizacija Europe doći će u drugi plan, jer Kinezima muslimani nisu simpatični.

No, ako je Li preskočio Tita, nije gospođa Yu ili Ju. Ona je privatna osoba s privatnim firmom, pa može djelovati nediplomatski i privatno investirati recimo u Kumrovec od kojega želi stvoriti Titoland i konkurirati sjevernotalijanskom Gardalandu. Središte Titolanda bila bi čuvena politička škola koju su polazili mnogi još i sada na političkoj sceni u Hrvatskoj, ali bi zgrada bila valjda samo administrativno sjedište oko kojega bi rasle atrakcije za odrasle i djecu. Naravno da ne će investirati u rodnu kuću AG Matoša u Tovarniku, nego u onu koja je komunistima srcu bliža. Od spomenutih atrakcija u Kumrovcu turiste će najviše privlačiti postaje Križnoga puta s amaterskim glumcima koji predstavljaju Hrvate – u njih će posjetitelji moći pucati paintball oružjem. Bit će izgrađeno i malo jezero s minijaturnim otokom i kazamatima nalik onima na Golom otoku, te muzej voštanih figura sa svim znamenitim zločincima 20. stoljeća, među kojima Brozu pripada jedno od boljih mjesta.

Svakoga dana izvodit će se replika štafete mladosti i puštati zanosna glazba iz toga doba. Na štandovima će se prodavati ženske pletenice iz Hude Jame. Računa se na turiste iz cijeloga svijeta, iz Hrvatske samo petnaest posto jer su Hrvati iz nepoznatog razloga i dalje kivni na zločinca koji je nekoliko stotina tisuća njihovih djedova (i očeva) spremio pod zemlju… U svemu: ako se i nađu lokalni idioti koji će „dati potporu“ Ju-investiciji, hrvatska državna vlast treba odmah reagirati i zaustaviti podmukle namjere.

I još netko kaže da su kineske investicije za sada samo iluzija. A da i mi imamo što ponuditi Kinezima, nema sumnje. Mi imamo Muzej iluzija. Vrlo dobro. Možemo se predstavljati ovim oznakom: Hrvatska, zemlja iluzija. Ako se Portugalci nazivaju Luzitancima, mi bismo se mogli zvati Iluzitancima.

Dotle u zbilji

Dok tako stvaramo temelje za kinesko-europsku Uniju, u tijeku su izbori (samo) za Europsku uniju. Sudjelovat će i UK (nije prostarenje) jer je još i dalje u EU, a kada će izaći, ne zna se. Toliko se zaplela da joj ni sveta Tereza ne bi mogla pomoći, a nekmoli May. Hrvatska je odana članica, toliko odana da joj ni pokušaj preljuba s Kinom nitko ne zamjera, to više što su oči cijele Europe usmjerene prema Hrvatskoj koja dolazi u novi sastav parlamenta s jakim snagama. Europa se trese. Hrvatska 2020. potpuno preuzima Uniju, Macron odlazi na Elbu, a Frau Merkel u prijevremenu mirovinu.

Dotle, unutarnji hrvatski posli u svim područjima stoje mirno. Naobrazba je u kurikularnom kaosu, ne zna hoće li djeca čitati i pisati i kada će, po anketama samo je nekoliko postotaka profesora hrvatskoga jezika pročitalo jezični kurikul, a zatim su prevezeni u bolnice zbog nuspojava. U kulturi se opažaju svakojake pojave, hrvatski film stagnira i čeka da Srbijanci počnu snimati film o Jasenovcu na autentičnim lokacijama, znači u Hrvatskoj, a hrvatski filmski djelatnici osigurat će tehničku pomoć i ponekog glumca, te dovesti 700.000 statista. Književnost cvate, posebno knjižice i slikovnice za djecu u kojima mališani imaju dva oca ili dvije majke, što znači da se hrvatska književnost napokon uključila u svjetsku produkciju i ne šepa više za razvijenim književnim zemljama. A glede drukčijih knjiga za djecu i mladež, koje su bile u lektiri i više nisu, čekam rezultate ankete među nastavnicima.

Navodno su rezultati stigli, ali su proglašeni državnom tajnom. Napreduje samo arheologija: otkrivena je hrvatska Altamira sa slikarijama iz kamenoga doba, vrlo sličnim onima koje možete vidjeti u Muzeju suvremene umjetnosti. Pronađen je i mrtvi knez iz doba kneza Posavskog, navodno suparnik Ljudevitov. Ah, te hrvatske podjele.

Matica nostra

O zbivanjima u Matici hrvatskoj u zadnjih dvadesetak godina ne znam gotovo ništa, to jest znam ono što procuri po novinskim stranicama. Zadnji put je procurilo da Časni sud isključuje glavnog tajnika iz članstva MH. Zatim čitam da se sastao Središnji odbor Matice ili Veliko vijeće, ali o tajniku nije bilo riječi. Neobično. Malo sam se zainteresirao i došao do podataka koji su me začudili (još više). Znači, Časni sud je spomenutu odluku donio jednoglasno, pet kroz pet. Predsjednica suda MH je inače sutkinja Županijskog suda u Zagrebu. Časni sud MH nije radio preko koljena, saslušavao je svjedoke, razmatrao dokumente i na kraju ustanovio da je na izbornoj skupštini u Rijeci (lipanj 2018.) bilo namještanja izbora i krađe glasova, a da je za lažiranje kriv tajnik Zorislav Lukić koji je želio puni nadzor nad Maticom – kao i do tada – te na rečene načine forsirao svoje poslušnike. Nestašni se tajnik malo odazivao na pozive Časnog suda, malo nije. Imao je posla.

Nije to prvi put u povijesti da se tajnik nametne nekoj ustanovi, predsjednici se mijenjaju, a on ostaje, bilo je toga, velim, a ima i nadalje. A da dugo traje, jest, sjećam se da je Josip Pavičić prije devet godina pisao o čistkama u Matici, o odlascima nekih od najjačih osobnosti hrvatskog kulturnog života, te da je praktički obustavljen rad na „Stoljećima hrvatske književnosti“, smijenjen urednik „Vijenca“ te imenovan novi po ćudi tajnikovoj. Od tada se, kažu, ništa nije promijenilo.

Da je sve ostalo isto i da je štoviše postalo pomalo dramatičnim, uvjerio sam se sudjelujući u akciji spašavanja projekta obnove Matoševe rodne kuće, kada je Matica uporno nastojala dovesti tu kuću do ovrhe, i gotovo uspjela, a navodno je najčvršći upornik bio tajnik. Kažu mi, i vjerujem, premda nisam bio sudionik izravnih razgovora (pregovora).

I što sada? Luxit je izglasan ili izglasovan s pet od pet, ali tajnik navodno i dalje ostaje jer još neko tijelo mora potvrditi odluku Časnog suda. U međuvremenu, kako čujem, traju „konzultacije“, odnosno nagovaranje ljudi da glasuju – protiv Časnoga suda. Držanje predsjednika Matice u ovom je trenutku u najmanju ruku nejasno, a nije jasno ni je li mu jasno što bi značilo rušenje odluke Časnoga suda i koliko bi takav skandal bio koban po ugled Matice hrvatske, stare i slavne ustanove hrvatskoga naroda.

Dvojba je ova: ili „mjerodavno tijelo“, kako god se zvalo, treba poništiti odluku Časnoga suda i proglasiti sud amaterskim, nečasnim i zlonamjernim (a to zbog uzavrele situacije može učiniti samo tajnim glasovanjem), uz to i riskirati da mnogi prosvjedno napuste MH, ili prihvatiti odluku Suda i spasiti dušu svoju, štono riječ. Čekam rasplet. Dok čekam, stižu mi pisma i poruke ljudi koji misle da bih, premda sam, velim, autsajder, mogao nešto učiniti za spas dostojanstva Matice. Eto, činim koliko mogu putem ove kolumne na HKV-u koji je puno mlađi od Matice hrvatske, a u četrnaest godina postojanja Časni sud Hrvatskoga kulturnog vijeća bio je zastrašujuće neaktivan – nije imao, naime, ni jednu priliku da arbitrira poradi nekog sukoba.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Vatreni podsjetnik na kršćansku Europu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije Uskrsa 2019.

Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom.

Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi.

Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje.

Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo.

Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru „ulicu“ hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli.

Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih.

Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – „nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada“.

Ivančević je svoj prilog naslovio „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine“, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti „opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine“.

Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ još bila u papirima: „Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine?

Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.“

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći , ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj „svijet“ mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi ? Da liječe savjest? Ma kakva savjest.

Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila.

Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste „pokret“ za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom.

Što znači da ne treba ispuniti „uvjete“, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela „zajednički jezik“- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu?

Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih.

Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke „specifičnosti“ koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana.

I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi.

No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Himna

Stotinu godina nakon“ prisajedinjenja“ (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu.

Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani.

Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske „od Drave do Jadranskoga mora“, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati „od Mure i Drave do Jadranskog mora“, što je bilo prihvaćeno.

No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili „legitimni cilj“.

Očito ne prati rad Postulature i fra JosipovićMiljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. („Narod vam to nikada ne će zaboraviti“, reče Stepinac na suđenju 1946.).

Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim.

U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz „Martirologije“ don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana.

Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju „hrvatskoga pitanja“.

Usput: u Drugom svjetskom ratu „saveznici“ su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio „legitimni cilj“ u Josipovićevoj povjesnici.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Muslimanski genocid i konfesiocid  u hrvatskom selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Tamo u bosanskim brdima Lašvanske doline koja skrivaju zatrpane crkve, kapelice samostane i poneku katedralu, bilo je i hrvatsko katoličko selo Miletiči.

Okruženo sa svih strana nacionalnom i vjerskom bodljikavošću Turaka, Neopredjeljeni, ponekad izjašnjavanih Srba ili Hrvata, Jugoslavena a zatim muslimana, pa onda Muslimana i danas Bošnjaka, izgledalo je kao gnijezdo u nepristupačnom bodljikavom grmlju.

Izmjena naziva ograde koja ga neprestano ograđivala, stiskala i prijetila mu da ga uništi, nikako nije govorila da joj se i sam materijal mijenjao.

Mijenjanje imena ograde sela bilo je samo suncokretovo okretanje maske ispod koje se uvijek nalazio isti prijeteči muslimanski nacionalizam i islamski vjerski radikalizam. Svi putevi do sela vodili su kroz muslimanska, što je putniku uvijek namečalo pitanje, pa otkud i kako se uspjelo smjestiti u takvom okruženju, iz kojeg je kroz cijelu svoju povijest bilo napadano.

Odgovor koji je najbliži istini, koji je zapravo sama istina, a ima svoje izvorište u koljenskom prepričavanju stari mladima, je da su i ta sva sada muslimanska sela bila u prošlosti katolička. I svako ono katoličko selo koje je bilo više na udaru krščanofobni Osmanlija, koje je bilo bliže puteva i prometnica, koje je bilo na ljepšem i plodonosnijem mjestu, bilo je i prva, tada ničim moguče zastičena, meta prisilne islamizacije.

A ona katolička sela u tom krvavom turskom kršćanocidu po osvojenoj i porobljenoj Bosni, koja su bila udaljenija od puteva kojima su prolazile turske age i paše, ostajala u neko vrijeme „prirodno” zaštićena u svojoj katoličkoj vjeri.

No, neki kršćani koji su se našli na udaru turskih kršćanofoba pod prijetnjom prisilne islamizacije, da bi zbjegli taj zločin, bježali su, kao cijela sela, ili određene obitelji ili familije koje to nisu mogle prihvatiti, u dubine nepristupaćnih planina. I po svemu sudeći tako je bilo i sa kršćanima koji su se sklonili u šume i brda u okolini Gluhe Bukovice, u selo Miletiće.

Bila je to, najvjerojatnije jedna velika obitelj, ili šira familija, što potvrđuje jedno te isto prezime, cijelog sela, Pavlovići, u selu Miletiči. Znakovito ime sela koje je sve do svog nestanka bilo meta i žrtva islamskog kršćanofobizma.

Meta svojih nekadašnjih sunarodnjaka i suvjernika koji su prisilno prešli na islam. Brutalan i uvijek nasilan odnos njihovih susjeda muslimana prema njima potvrđuje onu staru izreku u Bosni, „poturica gori od Turčina“.  Ali to potvrđuje da su sva ta muslimanska sela oko Miletića usitinu bila kršćanska, katolička.

Zasigurno su žestoko i nemilosrdno napadani, ubijani, ponižavani i istrijebljivani upravo zbog odanosti katoličkoj vjeri svojih djedova i otčeva. Dakako i zbog toga što su jedini u tom svom gnijezdu, svojoj skrovitosti, ostali vjerni Bogu i katoličkom rodu. 

Nisu ih  stoga mogli gledati, jer u svakom pogledu prema njima progonitelji su osjećali i sram i izdaju onoga u čemu su sami bili, i zbog toga što su duboko u šumi skriveni Pavlovići, ostali vjerni.

Stoljeća se Miletići skrivali i branili,  i uz žrtve odupirali napadima brojniji onih koji su prisilno postali poturice gore od Turčina. Svaki njihov prolazak kroz, sad već  sva poturčena sela, bio je hrabar pothvat, popračen vrijeđanjima, ponižavanjima, te nerijetko i fizičkim napadima. Kao stijene gorčevičke držali su se i ne dali, ali hrabro ponekad  i uzvraćali.

Mile-tići su znali biti i hrabri sokolovi i jastrebovi kada je trebalo svjedočiti i braniti vjeru Svetu i krst časni. Natjeravali su svoje progonitelje i džilate da ih respektiraju, bez obzira na svoj mali brojčani odnos prema daleko brojnijim kršćanofobistima.

Vjerojatno ni na jednom drugom beha dijelu nije bila tako snažna i jaka kršćanofobija kao tu prema katoličkim seljanima u Miletićima. Jednostavno taj preživjeli mali živi kršćanski otok bio je veliki trun u oku muslimana. I nigdje tako dugo nije trajao muslimanski proces etničkog i vjerskog čiščenja beha prostora kao u tom selu prema njegovim seljanima.

Zapravo nikada i nije prestajao sve od okupacije Osmanlija kada je i započet, do tada u svijetu, napose na tim europskim teritorijem, nezabilježen kršćanocid. I trajao sve do tragićne 1993. godine kada u selo upadaju susjedi Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama.

Petsto trideset godina poslije turske okupacije Bosne u brdima Lašvanske doline muslimanska mržnja, islamski kršćanofobizam, cunamijski splavljuje krsćanski otočić Miletići, i zakopava svaki trag ljudskog i  kršćanskog života. Selo je spaljeno, šestorica civila među njima i jedan šesnaestogodišnjak su ubijeni i spaljeni na kućnom pragu.¨

Naime, selo od 15 obitelji u kojem je živjelo svega  62 seljana nije moglo biti nikakva vojna, ili bilo koja druga prijetnja mudžahedinima i Muslimanima koji su ga okruživali.

Uvećer kasno 24. Travnja 1993. godine Alijini zlikovci s mudžahedinima upali su u selo, na isilovski brutalni način ubili 6 civila, ostatak žitelja odveli i konclogor u Gluhu Bukovicu. Selo je ostalo spaljeno, pusto, bez i jedne žive duše.

Kratko iza tog zločina u Gluhu Bukovicu dolazi Alija sa svojim suradnicima zločincima, i čestita ubojicama na obavljenom poslu. Slika se sa mudžahedinima, i izdaje zapovijed daljnjeg progona i ubijanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.

Poslije svakog okupiranog hrvatskog sela i progona njegovih žitelja Alija dolazi u Gluhu Bukovicu i izdaje daljnje zapovijedi, što je znak da je muslimanski zločin nad Hrvatima Lašvanskog kraja Alijin razrađeni plan, kasnije u  potpunosti realiziran, i danas zabetoniran.

Mnoga od tih sela su i danas pusta, a u ona u koja su se pokušali vratiti prognani Hrvati bili su ubijeni. Miletići su selo bez ikakva ljudskog traga, zaraslo u korov i zatrpanih putova, kako ne bi mogli  ni preživjeli  doći i vidjeti svoje ognjište.

I pored ovakve kataklizmičke slike stradanja Hrvata od strane Muslimana i mudžahedina poglavar Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović piše predsjednici Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović, pismo zbog njenih ukazivanja europskoj i svjetskoj javnosti na opasnost koja dolazi iz BiH od strane radikaliziranih i vehabiziranih Muslimana Bošnjaka, koji je svakim danom sve više.

Kako u ratu tako i u miru muslimanski vjerski poglavari se bave politikom. Nema nikakvih pozitivni promjena u Bosni i Hercegovini. A najzaslužniji za radikalizaciju beha Muslimana, uz Aliju Izetbegovića i njegove mudžahedine, je bivši poglavar IZ BiH, na čijem putu je ostao i ovaj aktualni. Treba li se prisječati Kavazevićevih govora beha Muslimanima u Švicarskoj i Europi.

Muslimanski genocid u hrvatskom selu Miletići pokazao je zašto, i s kojim ciljem je ratni zločinac Alija Izetbegović i sagradio konclogor za hrvatski narod upravo ispod spaljenog i sa zemljom sravnjenog prognanih i poubijanih Milatičana.

A sve to počinjenom zločinu daje karakteristike genocida, naravno i konfesiocida,  jer se vidi da je sistematski planiran, ne samo tijekom muslimanske agresije na srednjobosanske Hrvate, već i daleko prije toga.

Znači muslimanska se agresija na hrvatski narod nikako nije mogla spriječiti, i muslimansko hrvatski sukob je dugoročni plan muslimana i Muslimana, razrađen u okvirima Alijinog manifesta “Islamska deklaracija”.

Vinko Đotlo / Kamenjar.com

 

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

 

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari