Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ako je Li preskočio Tita, nije gospođa Yu ili Ju

Objavljeno

na

Vrlo kišovito u prošlom, kineskom tjednu u Hrvatskoj. I neka, kako reče Li, to je dokaz da će Pelješki most izdržati i najveći pljusak. Nakon toga su Li i Plenković zajedno zabili najveći pilot u muljevito dno, a u mulju neupućeni nisu mogli razumjeti je li most kineska investicija u Hrvatsku ili su pak Kinezi samo izvođači radova – a nikada nije zabilježeno da izvođač i premijer zemlje u kojoj se izvodi tako svečano tuku po pilotu, bez nazočnosti nekoga iz EU koja financira projekt, recimo veselog Junckera. No da, bio je to samo detalj velike predstave na Putu svile koji će voditi i preko Pelješkog mosta ako budu izgrađene pristupne ceste, a ako ne budu onda će karavane prolaziti kozjim stazama, što devama nije problem.

Što je 17+1 ? Osamnaest. U nematematičkom smislu pompozna najava ulaska Kine u Europu, što srednju, što istočnu, nakon što je Italija prethodno već zakaparena na užas Njemačke i Francuske, a SAD su zatečene jer se događaji zbivaju usporedo s njihovim trgovinskim ratom s Kinom. Na europsko-kineske veze Ameri još nisu svratili pozornost budući da im je u prvom planu hladni rat s Rusijom, o čemu zorno svjedoči prepucavanje (u svezi s NATO paktom) američkog i ruskog veleposlanika u Zagrebu, i to putem hrvatskih tiskovina, što je više-manje presedan u diplomaciji, barem u više-manje mirnodopskim uvjetima. U srditom tekstu ruskog ambasadora koji u ormaru drži vojnu odoru, zlu ne trebalo, saznali smo neke navodno jezive detalje oko bombardiranja Beograda 1999. snagom nekoliko atomskih bomba. Vrlo bombastičan tekst. Istodobno, Srbija šalje u Moskvu notornog KOS-ovca Lazanskog, koji je početkom krize devedesetih nesmetano švrljao po Zagrebu.

Hrvatska je svakako bila u središtu pozornosti kao domaćin 17+1 i to je (za sada) jedino dobro koje se može vidjeti. I inače u svijetu poznati Dubrovnik, premda kišni, postao je jedna od udarnih globalnih vijesti. Retorika bijaše uzvišena, letjeli su dijamanti i biseri, prisjećalo se izvrsnih hrvatsko-kineskih odnosa u vrijeme Marka Pola, što je pak bio blagi udarac Talijanima koji svojataju toga na Korčuli rođenoga pustolova, trgovca i putopisca, snatrilo o nizinskoj pruzi Rijeka i nadalje, a rubno dohvatilo i brodogradnju, to jest što je od nje ostalo, a što bi s Kinezima moglo opet zaploviti.

Bez historicističkih namjera, spominjem da Polo i brodogradnja nisu nespojivi, štoviše: Korčula je i u vrijeme Marka bila poznata po brodogradnji na cijelom Mediteranu, gradili se brodovi sve u šesnaest (plus jedan) točno ispod zidina grada. Prezime Polo nastalo je od imena Pavao, a dalje se razvijalo kao DE PAULIS, venecijanizirano Di POLO, pa se ustalilo kao DEPOLO (o čemu je svojedobno pisao Vladimir Depolo). Korčulani su se doseljavali u Veneciju u 13. stoljeću, a i prije, bavili su se ondje brodogradnjom, pomorstvom i trgovinom, a živjeli (držali se zajedno) u predjelima Castello i San Marco, uz obalu, blizu Rive degli Shiavoni. Mnogi su ostali i u Korčuli, pa se u 16. stoljeću od 47 brodograditelja njih sedamnaest preziva – POLO. Venecijanski POLOVI imali su bratovštinu Scuola di Schiavoni. Znači sve je jasno. Marko Polo pokopan je 1324. u crkvi sv. Lovre u predjelu Castello koji je, kao što rekosmo, bio napučen Hrvatima.

Značajno je da premijer Li bez krzmanja slavnoga Marka pripisuje Hrvatima. Također je vrlo dobro što se suzdržao od spomena jugoslavensko-kineskih veza u drugoj polovici 20. stoljeća, čak je i Tita preskočio u slavu budućih investicija u Hrvatsku jer mu je valjda rečeno da Hrvati taj lik ne podnose, uglavnom. Kao što ne podnose tople uspomene na komunizam, pa je i to preskočeno, bez obzira što je ova, moderna, tehnološki napredna i gospodarski (i politički) ofenzivna zemlja i nadalje u vlasti Komunističke partije, doduše ne s crvenom nego žutom zvijezdom, a tzv. ljudska prava su ostala tzv. Ali koga to brine, važne su investicije. Hrvatska – Mediteran kakav će uskoro postati, novi je slogan, o kopnu da i ne govorimo, sve će ići preko Hrvatske nizinskom prugom i autocestama (hrvatskim), Hrvatska će postati kineski nosač aviona s kojega će prema srednjoj, sjevernoj, zapadnoj i istočnoj Europi letjeti proizvodi, roba, usluge i ljudi. Islamizacija Europe doći će u drugi plan, jer Kinezima muslimani nisu simpatični.

No, ako je Li preskočio Tita, nije gospođa Yu ili Ju. Ona je privatna osoba s privatnim firmom, pa može djelovati nediplomatski i privatno investirati recimo u Kumrovec od kojega želi stvoriti Titoland i konkurirati sjevernotalijanskom Gardalandu. Središte Titolanda bila bi čuvena politička škola koju su polazili mnogi još i sada na političkoj sceni u Hrvatskoj, ali bi zgrada bila valjda samo administrativno sjedište oko kojega bi rasle atrakcije za odrasle i djecu. Naravno da ne će investirati u rodnu kuću AG Matoša u Tovarniku, nego u onu koja je komunistima srcu bliža. Od spomenutih atrakcija u Kumrovcu turiste će najviše privlačiti postaje Križnoga puta s amaterskim glumcima koji predstavljaju Hrvate – u njih će posjetitelji moći pucati paintball oružjem. Bit će izgrađeno i malo jezero s minijaturnim otokom i kazamatima nalik onima na Golom otoku, te muzej voštanih figura sa svim znamenitim zločincima 20. stoljeća, među kojima Brozu pripada jedno od boljih mjesta.

Svakoga dana izvodit će se replika štafete mladosti i puštati zanosna glazba iz toga doba. Na štandovima će se prodavati ženske pletenice iz Hude Jame. Računa se na turiste iz cijeloga svijeta, iz Hrvatske samo petnaest posto jer su Hrvati iz nepoznatog razloga i dalje kivni na zločinca koji je nekoliko stotina tisuća njihovih djedova (i očeva) spremio pod zemlju… U svemu: ako se i nađu lokalni idioti koji će „dati potporu“ Ju-investiciji, hrvatska državna vlast treba odmah reagirati i zaustaviti podmukle namjere.

I još netko kaže da su kineske investicije za sada samo iluzija. A da i mi imamo što ponuditi Kinezima, nema sumnje. Mi imamo Muzej iluzija. Vrlo dobro. Možemo se predstavljati ovim oznakom: Hrvatska, zemlja iluzija. Ako se Portugalci nazivaju Luzitancima, mi bismo se mogli zvati Iluzitancima.

Dotle u zbilji

Dok tako stvaramo temelje za kinesko-europsku Uniju, u tijeku su izbori (samo) za Europsku uniju. Sudjelovat će i UK (nije prostarenje) jer je još i dalje u EU, a kada će izaći, ne zna se. Toliko se zaplela da joj ni sveta Tereza ne bi mogla pomoći, a nekmoli May. Hrvatska je odana članica, toliko odana da joj ni pokušaj preljuba s Kinom nitko ne zamjera, to više što su oči cijele Europe usmjerene prema Hrvatskoj koja dolazi u novi sastav parlamenta s jakim snagama. Europa se trese. Hrvatska 2020. potpuno preuzima Uniju, Macron odlazi na Elbu, a Frau Merkel u prijevremenu mirovinu.

Dotle, unutarnji hrvatski posli u svim područjima stoje mirno. Naobrazba je u kurikularnom kaosu, ne zna hoće li djeca čitati i pisati i kada će, po anketama samo je nekoliko postotaka profesora hrvatskoga jezika pročitalo jezični kurikul, a zatim su prevezeni u bolnice zbog nuspojava. U kulturi se opažaju svakojake pojave, hrvatski film stagnira i čeka da Srbijanci počnu snimati film o Jasenovcu na autentičnim lokacijama, znači u Hrvatskoj, a hrvatski filmski djelatnici osigurat će tehničku pomoć i ponekog glumca, te dovesti 700.000 statista. Književnost cvate, posebno knjižice i slikovnice za djecu u kojima mališani imaju dva oca ili dvije majke, što znači da se hrvatska književnost napokon uključila u svjetsku produkciju i ne šepa više za razvijenim književnim zemljama. A glede drukčijih knjiga za djecu i mladež, koje su bile u lektiri i više nisu, čekam rezultate ankete među nastavnicima.

Navodno su rezultati stigli, ali su proglašeni državnom tajnom. Napreduje samo arheologija: otkrivena je hrvatska Altamira sa slikarijama iz kamenoga doba, vrlo sličnim onima koje možete vidjeti u Muzeju suvremene umjetnosti. Pronađen je i mrtvi knez iz doba kneza Posavskog, navodno suparnik Ljudevitov. Ah, te hrvatske podjele.

Matica nostra

O zbivanjima u Matici hrvatskoj u zadnjih dvadesetak godina ne znam gotovo ništa, to jest znam ono što procuri po novinskim stranicama. Zadnji put je procurilo da Časni sud isključuje glavnog tajnika iz članstva MH. Zatim čitam da se sastao Središnji odbor Matice ili Veliko vijeće, ali o tajniku nije bilo riječi. Neobično. Malo sam se zainteresirao i došao do podataka koji su me začudili (još više). Znači, Časni sud je spomenutu odluku donio jednoglasno, pet kroz pet. Predsjednica suda MH je inače sutkinja Županijskog suda u Zagrebu. Časni sud MH nije radio preko koljena, saslušavao je svjedoke, razmatrao dokumente i na kraju ustanovio da je na izbornoj skupštini u Rijeci (lipanj 2018.) bilo namještanja izbora i krađe glasova, a da je za lažiranje kriv tajnik Zorislav Lukić koji je želio puni nadzor nad Maticom – kao i do tada – te na rečene načine forsirao svoje poslušnike. Nestašni se tajnik malo odazivao na pozive Časnog suda, malo nije. Imao je posla.

Nije to prvi put u povijesti da se tajnik nametne nekoj ustanovi, predsjednici se mijenjaju, a on ostaje, bilo je toga, velim, a ima i nadalje. A da dugo traje, jest, sjećam se da je Josip Pavičić prije devet godina pisao o čistkama u Matici, o odlascima nekih od najjačih osobnosti hrvatskog kulturnog života, te da je praktički obustavljen rad na „Stoljećima hrvatske književnosti“, smijenjen urednik „Vijenca“ te imenovan novi po ćudi tajnikovoj. Od tada se, kažu, ništa nije promijenilo.

Da je sve ostalo isto i da je štoviše postalo pomalo dramatičnim, uvjerio sam se sudjelujući u akciji spašavanja projekta obnove Matoševe rodne kuće, kada je Matica uporno nastojala dovesti tu kuću do ovrhe, i gotovo uspjela, a navodno je najčvršći upornik bio tajnik. Kažu mi, i vjerujem, premda nisam bio sudionik izravnih razgovora (pregovora).

I što sada? Luxit je izglasan ili izglasovan s pet od pet, ali tajnik navodno i dalje ostaje jer još neko tijelo mora potvrditi odluku Časnog suda. U međuvremenu, kako čujem, traju „konzultacije“, odnosno nagovaranje ljudi da glasuju – protiv Časnoga suda. Držanje predsjednika Matice u ovom je trenutku u najmanju ruku nejasno, a nije jasno ni je li mu jasno što bi značilo rušenje odluke Časnoga suda i koliko bi takav skandal bio koban po ugled Matice hrvatske, stare i slavne ustanove hrvatskoga naroda.

Dvojba je ova: ili „mjerodavno tijelo“, kako god se zvalo, treba poništiti odluku Časnoga suda i proglasiti sud amaterskim, nečasnim i zlonamjernim (a to zbog uzavrele situacije može učiniti samo tajnim glasovanjem), uz to i riskirati da mnogi prosvjedno napuste MH, ili prihvatiti odluku Suda i spasiti dušu svoju, štono riječ. Čekam rasplet. Dok čekam, stižu mi pisma i poruke ljudi koji misle da bih, premda sam, velim, autsajder, mogao nešto učiniti za spas dostojanstva Matice. Eto, činim koliko mogu putem ove kolumne na HKV-u koji je puno mlađi od Matice hrvatske, a u četrnaest godina postojanja Časni sud Hrvatskoga kulturnog vijeća bio je zastrašujuće neaktivan – nije imao, naime, ni jednu priliku da arbitrira poradi nekog sukoba.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari