Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Bez slikovitih likova iz Živod zida na političkoj bi sceni bilo dosadno

Objavljeno

na

Rimogrozni svibanj i slične prve dane lipnja zamijenila je grozna vrućina, vrlo pogodna za nogometne utakmice s početkom u tri popodne, što je preporučila čeferinska Uefa valjda drugorazrednim nogometnim zemljama kao što je Hrvatska, pa je utakmica s Walesom odigrana na plus 30 u hladu, što bi značilo barem 35 na suncu. Ako Hrvatska bude igrala u finalu Europskog prvenstva, ono će vjerojatno biti održano u Černobilu, ali u hladu sarkofaga.

Ni ovaj nastup nacionalne vrste nije prenosila nacionalna televizija jer su prava otišla jednoj komercijalnoj, i to me jako srdi. Možda u budućnosti prava za prijenose igara hrvatske reprezentacije kupi mađarska nacionalna televizija, a za košarkaše slovenska ili talijanska. Ionako se crtaju zemljopisne karte s teritorijalnim pretenzijama upravo iz Italije i Mađarske, crtači se pozivaju na svoju veliku rasprostranjenost u prošlosti, davnoj ili nešto bližoj. Mađari vjerojatno čekaju da se napokon izgradi ta nesretna nizinska pruga do Rijeke, pa da zalijepe krpicu. Talijani bi htjeli istočnu obalu Jadrana, kao i uvijek. Neko vrijeme su se bili primirili, ali sada im vrag ne da mira. Kada su, u stvari, zadnji put malo živnuli? Naši se mlađi suvremenici ne sjećaju podzemnih pakosnih igara u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a u svezi s Italijom.

I ja sam ponešto zaboravio, ali kako se ovih dana bavim Olujom iz nekih scenarističkih pobuda, dohvatio sam Tuđmanov proglas „hrvatskim građanima srpske nacionalnosti“, emitiran prvoga dana veličanstvene akcije. U tom znamenitom proglasu ima, naime, i Italije. Citiram: „Budući da srpski ekstremisti od samih početaka pobune pa i sada prizivlju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma…“ Kakvog intenziteta su bili dodiri tih dvaju fašizama u prvoj polovici devedesetih, ne znam, no svakako su hrvatske obavještajne i kontraobavještajne službe štogod zapazile, a na povjesničarima je da slučaj rasvijetle do kraja.

Glede srbijanskih apetita u ovom vremenu već poodmaklog 21. stoljeća: u Beogradu nema novih zemljovida, i ne treba ima, imaju svoje iz agresije na Hrvatsku i BiH, njih se drže i nadalje, pa se ne moraju mučiti i crtati. To jest, u BiH su napola uspjeli, te ipak treba ponešto korigirati. Mađarski slučaj je ipak nešto lakši, protiv Hrvatske nisu svršetkom prošloga stoljeća išli bismarkovskim načelom krvi i željeza, štoviše, treba im biti zahvalan za propuštanje oružja razoružanoj Hrvatskoj, i još pod embargom. Zato, za sada, nije potrebno dizati veliku buku, to više što su Mađari dali službeno objašnjenje da se radilo o povijesnom sjećanju na Trianonski ugovor kojim je Mađarska, ruku na srce, dobrano okljaštrena na istoku, zapadu i sjeveru, ali na jugu (Vojvodina), najmanje glede hrvatskih teritorija koji su ionako oduvijek bili Hrvatska, pa i u okviru Austro-ugarske monarhije. No, uvijek treba biti oprezan, previše se tih zemljovida pojavilo oko nas zadnjih mjeseci. Uz to, treba imati na umu da se novi europski imperijalizmi više, uglavnom, ne provode tenkovima nego na idilične načine: putem banaka, korporativnih preuzimanja, kupovanja izvora vode i obradive zemlje, gradnjom objekata na hrvatskom moru, na kopnu i otocima, ali i iskrcavanjem ideoloških matrica kojima je cilj slabljenje narodne volje u malim zemljama.

Još nešto o Italiji, zemlji velike kulturne baštine kojoj i mi dugujemo dragocjene poticaje, ali u današnjoj zbilji treba razmišljati prije svega politički i svima onima koji – i s državne razine poglavito – sada gnjevno zavijaju poradi talijanskih presezanja, reći i upitati: nije li se sramotnim odricanjem od proglašenja gospodarskog pojasa, jedan velik dio te talijanske zemljopisne karte već ostvario? I nije li to popuštanje Italiji sugerirano iz Bruxellesa? Ma jest, naravno. Ondje inače obitavaju hrvatski europarlamentarci koji se bave svim i svačim, samo ne krupnim temama, imamo povjerenika koji s Hrvatskom nimalo ne kontaktira, ne zanima ga, što je već i prije utakmice s Walesom zapazila predsjednica. Svi oni govore uglavnom engleski, a hrvatski pomalo zaboravljaju pa im je s Hrvatima teže uspostaviti vezu. Jer, hrvatski je težak jezik.

U Čile, u Čile

Bio sam prošloga tjedna na projekciji dokumentarnog filma „Hrvatska zajednica u Čileu“, nastalog u HRT-ovom programu za Hrvate izvan RH (gl. urednik Ivo Kujundžić). Prva je projekcija, to jest sažetak pet snimljenih epizoda, nedavno održana u Supetru na Braču, ne slučajno. Od dvjesto tisuća Hrvata u Čileu, osamdeset posto njih vuče korijene s Brača. Njihovi su se stari doseljavali u Čile već u drugoj polovici 19. stoljeća, u početku je njihov posao bila salitra, ali kada se pročulo da se u Magellanskoj pokrajini pronađena nalazišta zlata, eto Hrvata u času i ondje. Zlatna groznica je brzo prošla, no mnogi su Hrvati ostali i stalno se nastanili u mjestu Punta Arenas koji postade drugi „hrvatski grad“ uz Antofagastu. Bavili su se trgovinom, stočarstvom, ribarstvom, radili teško i marljivo, a najveća im je vrlina bila spoznaja da djecu treba školovati, te su tako i činili. Rezultat: u svakom novom naraštaju sve više učenih ljudi, uglednih u čileanskom društvu. Može se reći da danas dobar dio čileanske književnosti pripada hrvatskim autorima. I ovaj podatak govori puno: od ne tako velikoga broja članova čileanske Akademije za jezik, šestorica su Hrvata redoviti članovi, a četiri dopisni.

Autori profesionalno snimljenog dokumentarca (serije) zanimljive su osobe srednjih godina: Mariana Kampera i Damian Bazan Mamić potomci su hrvatskih iseljenika, ali ne iz Čilea nego iz Argentine. Došli su u Hrvatsku i tu ostali. U razgovoru poslije projekcije postaje razvidnim da im je zemlja njihovih predaka bila otkriće i da ju više ne bi mijenjali ni za koju drugu. A stigli su bili s predrasudama, čvrsto držali u rukama ruksake kad bi se vozili tramvajem, strahujući da će biti okradeni. Pomalo su uvidjeli da je Hrvatska sigurna zemlja, sigurnija od Argentine gdje djecu odrasli ne ispuštaju iz vida. Hrvatski nisu znali. Naučili su ga podosta dobro i s naporom, jer „hrvatski je težak jezik“. Tako, eto, ima i primjera povratka potomaka dalekih iseljenika, ima i znatnih ulaganja (obitelj Lukšić), no sve su to tek neznatni pomaci, utopljeni u veliku rijeku mladih koji odlaze iz Hrvatske. Koliko se Hrvata vratilo u Hrvatsku od svih tih silnih milijuna rastepenih u svijetu Jedan posto? Nade pobuđene stvaranjem samostalne hrvatske države, ostale su tlapnjom.

Vienac i Vijenac

Časopis „Vijenac“ (u mladim danima Vienac) doživio je 150 godina. Okrugla je obljetnica obilježena, spomenut Vijenacnezaobilazni August Šenoa. Govor je održao i novi predsjednik HAZU Velimir Neidhardt, arhitekt kojega cijenim, većinski autor najljepše zagrebačke zgrade u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Neidhardt se upustio u jezično polje, spomenuo da je Šenoa potaknuo okupljanje snaga na „stvaranju identiteta i jedinstva hrvatskoga jezika“. Dobro. Ono što je još rekao, jako me se dojmilo (ako je u tisku točno preneseno). Nekoliko puta sam pročitao i mislio, mislio kao profesor Baltazar. Naime, citiram novinara: „Neidhardt je pozvao ministarstva (u množini, op.a.) da zajedno s Razredom za filološke znanosti HAZU i Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje rade na tomu da postignemo jedinstven stav o jeziku. Jer, reče, „kakav je to identitet koji se gradi raznolikošću, pluralizmom, to nije identitet već raspršenost, a mi ćemo se izgubiti u suvremenom svijetu.“

Ta je izjava toliko multidimenzionalna da zahtijeva analizu. Prije svega, poziv ministarstvima, a ne ministarstvu, na tragu je onoga što mi diletanti ponekad spominjemo, naime da ta nacionalna jezična i jezikoslovna zadaća ne može biti briga samo jednoga ministarstva, to jest onoga znanosti i školstva, nego i briga ili razbibriga Ministarstva kulture, budući da je jezik (oko toga se valjda slažemo) ugaoni kamen kulturnog i nacionalnog identiteta. To jest: briga svake Vlade ali i svakog sastava Hrvatskoga sabora. Briga, velim, ali ne i posao. Ni jedno od navedenih državnih tijela nije zainteresirano da se razbistri močvara u koju se pretvorila hrvatska jezična zbilja. Vlada ne predlaže Zakon o hrvatskom jeziku (dotično hrvatskom standardnom jeziku), ne predlažu ni saborski zastupnici, Ministarstvo znanosti i obrazovanja opet je (nakon Jovanovićevog) palo u ruke slične, ali još neznatnije opcije kojoj je hrvatski jezik „predmet“ prepušten institutu za polijevanje hrvatskog hladnom vodom i (valjda) sprječavanje „nacionalističkih skretanja“ u jezikoslovnoj sferi, u prijevodu: zatiranje hrvatske jezične baštine.

Znači, sudbina hrvatskoga jezika ostavljena je na milost i nemilost politike, koja ima druge prioritete. Hijerarhija je postavljena: Vlada, Ministarstvo obrazovanja, Institut za jezik i jezikoslovlje kao poluga vlasti. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u zadnjem je razdoblju bila ne samo isključena iz razgovora o jezičnim pitanjima, nego je u srazu s rečenom polugom (Institut) doživjela poraz, možda iz uz pristanak Neidhardtova predšasnika. U svakom slučaju, bila je pacificirana (citiram opet akademika Davorina Rudolfa, budući da je njegova ocjena najtočnija). Zato je dobro da Neidhardt opet spominje Razred za filološke znanosti HAZU, ali je naivno kada u istoj rečenici poziva na posao oko „jedinstvenoga stava o jeziku“ Institut za jezik i jezikoslovlje od kojega su se akademici listom ogradili i ne žele s njim komunicirati.

Ono što bi doista bilo potrebno jest povratak Instituta u okrilje HAZU i pod nadzor HAZU, a ne državnih tijela. Ovako, s Jozićem i njegovim proglašavanjem Instituta vrhovnim arbitrom, stvari će ostati iste, ista će konfuzija vladati i nadalje jer ni oponenti s pravom ne odustaju, te ćemo i nadalje imati „raznolikost, pluralizam, a to nije identitet već raspršenost“, štono točno kaže Neidhardt. Različiti rječnici i pravopisi hrvatskoga jezika samo su vidljiv znak potpunoga kaosa koji ide u korist raspršivačima, a poglavito se mediji naslađuju i pišu kako je kojem novinaru volja (posebno kolumnisti), a ni zakonu ne podliježu jer ga nema, pa se zabavljaju.

U Francuskoj, znano je, neprikosnoven je Rječnik Francuske akademije i nikakva državna vlast, ministarstvo ili institut pod državnom kapom ne može tu činjenicu obezvrijediti. A i rečeni rječnik je fleksibilan, možda malo tromo ali ipak dopušta izmjene i promjene, kao nedavno kada je pripustio u Rječnik imenice ženskoga roda za neke dužnosti ili zanimanja do sada poznata samo u muškom obliku. Također je znano da nema uređene države bez uređenoga jezičnog polja , pa je i po tome Hrvatska neuređena zemlja. Zanimljivo, s te strane nema upita iz europskih institucija. Zašto nema? Zato jer ondje prevladavaju silnice koje samo čekaju „proširenje“, na sreću daleko, i uvođenje haaške formule za „zapadni Balkan“. Pa kada Neidhardt predviđa da ćemo se „izgubiti u suvremenom svijetu“, vjerojatno misli i na tu mogućnost, ali i šire, na sudbinu koja je već dohvatila mnoge jezike, izgubljene, nestale. No, sursum corda, to se jednostavno ne može i ne će dogoditi barem dotle dok klimatske promjene ne unište planet. A raspršivače ćemo potrošiti u zahodima.

Živi zid

Vrlo sam ozlojeđen kada čitam kako mediji razvlače Živi zid i njegove žive i (već) mrtve junake. Kad ne bi bilo takvih slikovitih likova, njihovih odnosa, zapleta posve istih kao u renesansnim komedijama ili suvremenim sapunicama, na političkoj bi sceni bilo dosadno. Živi zid je donio u Sabor i izvan njega zabavu za puk, tipove iz commedie dell arte, ali i prostodušnost (ne samo) političkih skorojevića, nasuprot mlakoj, robotskoj većini starmalih elitista.

Usput, iz šarolikoga hrvatskoga političkog cirkusa: čitam anketu u kojoj je odjednom broj pristaša uvođenja eura gotovo jednak protivnicima, premda je još nedavno omjer bio snažno u korist kune. Tko je naručio anketu, lako je zaključiti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da kada migranti stradaju u Sredozemlju kao ovih tjedana, medijski se u Europi upire prstom u ljude, poput Salvinija, koji traži samo jedno: vladavinu zakona, osim za one koji bježe od životne i bilo koje druge ugroze. No nitko ne upire prstom u one koji stvaraju kaos, u trgovce ljudima i nevladine udruge.

Ovi posljednji su po definiciji dobri dečki i cure, a oni koji traže vladavinu zakona, jer su 90 posto migranata bez dokumenata ekonomski migranti, oni su loši dečki.

Kako nevladine udruge koje se bave klimatskim promjenama već imaju svoju sveticu, djevicu i mučenicu, malu Gretu, bezočno instrumentalizirano bolesno dijete (autizam), tako su i nevladine udruge koje se bave prijevozom migranata u Europu preko leđa sve siromašnijih Talijana, također dobile svoju prvu sveticu u NGO kalendaru, kapetanicu broda i udruge Sea Watch, Carolu Rackete.

O njoj, NGO svetici koja se sva posvetila spašavanju prezrenih na svijetu, malo se zna, no nju smatram modelom Europljanina u skoroj budućnosti, koji će nastati uslijed nasilnog i protuzakonitog miješanja rasa, te ideologijom konzumerizma u koju možemo sažeti sve, tzv. “europske vrijednosti”.

No prije nego što opišemo Carolu Rackete na temelju onoga što je ona sama rekla o sebi, pogledajmo tko financira njezinu udrugu. Iako se u toj agendi stalno spominje Sorosa, ovdje to nije slučaj. Na prvom mjestu to je prebogata njemačka Evangelička crkva, potom slijede razni članovi i simpatizeri stranaka “zelenih”.

Pridružila se tome i Katolička crkva u Njemačkoj, u liku omiljenog kardinala pape Frane, münchenskog nadbiskupa Marxa. Ali, kao i kod reklame za posuđe na televiziji, uz kupovinu seta lonaca dobijete besplatno i set noževa, iznenađenje.

U ovom slučaju financiranja nevladine udruge Sea Watch iznenađenje se zove Millî Görüş. Ne, to nije ime i prezime, to je naziv turske islamističke organizacije (u prijevodu “nacionalna vizija”) koja u Europi broji oko 500 tisuća članova. Njihovo djelovanje, posebno u Njemačkoj, temelji se na financiranju džamija i islamskih centara te širenju radikalne političke vizije islama.

Jedan od njihovih glavnih ideologa i utemeljitelja je Necmettin Erbakan, koji je umro prije osam godina, no njegove programatske riječi i dalje su žive. Citiram Erbakana: “Europa je bolesna, i moramo im dati ispravan lijek – cijela će Europa postati islamska. Osvojit ćemo i Rim”. Kako? Oružjem kao u prethodne dvije invazije u povijesti?

Ne, uz pomoć korisnih idiota poput Carole i zloporabom ljudskih prava, što je sažeo u rečenicu: “Pokorit ćemo vas vašim zakonima”.

Zbog svega toga islamistička organizacija Millî Görüş prošle je godine došla u sukob s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom koji je iz Austrije protjerao oko šezdeset imama i zatvorio sedam džamija koje su radikalizirale mlade muslimane, čak i one druge generacije.

Nema šale s Kurzom, no, nažalost, u drugim europskim zemljama ignoriraju ovu moćnu i brojnu organizaciju, mediji o njoj skoro pa i ne pišu. Tako smo došli do paradoksa da jedna islamistička organizacija zajedno s njemačkom Evangeličkom i Katoličkom crkvom te sve snažnijom grupacijom zelenih stranaka, financira našu Carolu Racket i njezinu organizaciju i brod.

Racketova je model rađajućeg Europljanina, bez korijena, bez ičega, bez identiteta. Evo što je govorila u intervjuima o sebi, od talijanskog Corriere della Sera do španjolskog El Paisa.

Nju, veli, grize savjest što je Europljanka jer je odrasla u blagostanju, za razliku ljudi iz tzv. trećeg svijeta, a za to je kriva Europa, pa je njezin aktivizam pranje savjesti zbog zločinačke Europe.

Iako Njemica, ne osjeća se Njemicom, tek Europljankom. Apolitična je, no želi “više Europe” jer su nacije izvori zločina. Kaže da nema fiksne kuće. Granice smatra glupošću, povijest Europe za nju je tek povijest zločina. Dakako, ona je fan Grete, ekološki osviještena.

Osim što ova svetica spašava migrante, spašava i Zemlju, pa je i članica grupe Extinction Rebellion “gdje ratujemo protiv klimatskih promjena… pa u Kinu nisam išla zrakoplovom već vlakom.

Nema korijena, stalno putuje i spašava ovo ili ono. Ljudska prava su ispred pozitivnih zakona i svatko iz islamskog svijeta i bez dokumenata ima prava, iako ne bježi od rata ili siromaštva, doći u Europu i tražiti još bolji život.

Dakako, ateistkinja je, ne voli kršćanstvo, ali uzima novac od crkava, pa i islamskih radikala. Smatra se intelektualkom i “ima mrežu prijatelja po sveučilištima diljem svijeta”.

Tko ne misli ili ne čini ili ne živi kao ona, to rješava po kratkom postupku, on je rasist, fašist, ksenofob, islamofob.

Dakako, kapitalizam je za nju zlo, iako mrskim kapitalistima doslovno dovozi roblje, jeftinu radnu snagu. Kada isti siluju zapadnjakinje, uglavnom šuti jer “to rade i Europljani”. Sve je dakle relativno, sve su kulture iste, a ljudi su braća.

U jednom, ateist, apatrid, bez ikakvog identiteta, ne želi se vezati niti imati djecu. Millî Görüş s pravom joj daje novac. Izvrsna investicija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari