Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Bez slikovitih likova iz Živod zida na političkoj bi sceni bilo dosadno

Objavljeno

na

Rimogrozni svibanj i slične prve dane lipnja zamijenila je grozna vrućina, vrlo pogodna za nogometne utakmice s početkom u tri popodne, što je preporučila čeferinska Uefa valjda drugorazrednim nogometnim zemljama kao što je Hrvatska, pa je utakmica s Walesom odigrana na plus 30 u hladu, što bi značilo barem 35 na suncu. Ako Hrvatska bude igrala u finalu Europskog prvenstva, ono će vjerojatno biti održano u Černobilu, ali u hladu sarkofaga.

Ni ovaj nastup nacionalne vrste nije prenosila nacionalna televizija jer su prava otišla jednoj komercijalnoj, i to me jako srdi. Možda u budućnosti prava za prijenose igara hrvatske reprezentacije kupi mađarska nacionalna televizija, a za košarkaše slovenska ili talijanska. Ionako se crtaju zemljopisne karte s teritorijalnim pretenzijama upravo iz Italije i Mađarske, crtači se pozivaju na svoju veliku rasprostranjenost u prošlosti, davnoj ili nešto bližoj. Mađari vjerojatno čekaju da se napokon izgradi ta nesretna nizinska pruga do Rijeke, pa da zalijepe krpicu. Talijani bi htjeli istočnu obalu Jadrana, kao i uvijek. Neko vrijeme su se bili primirili, ali sada im vrag ne da mira. Kada su, u stvari, zadnji put malo živnuli? Naši se mlađi suvremenici ne sjećaju podzemnih pakosnih igara u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a u svezi s Italijom.

I ja sam ponešto zaboravio, ali kako se ovih dana bavim Olujom iz nekih scenarističkih pobuda, dohvatio sam Tuđmanov proglas „hrvatskim građanima srpske nacionalnosti“, emitiran prvoga dana veličanstvene akcije. U tom znamenitom proglasu ima, naime, i Italije. Citiram: „Budući da srpski ekstremisti od samih početaka pobune pa i sada prizivlju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma…“ Kakvog intenziteta su bili dodiri tih dvaju fašizama u prvoj polovici devedesetih, ne znam, no svakako su hrvatske obavještajne i kontraobavještajne službe štogod zapazile, a na povjesničarima je da slučaj rasvijetle do kraja.

Glede srbijanskih apetita u ovom vremenu već poodmaklog 21. stoljeća: u Beogradu nema novih zemljovida, i ne treba ima, imaju svoje iz agresije na Hrvatsku i BiH, njih se drže i nadalje, pa se ne moraju mučiti i crtati. To jest, u BiH su napola uspjeli, te ipak treba ponešto korigirati. Mađarski slučaj je ipak nešto lakši, protiv Hrvatske nisu svršetkom prošloga stoljeća išli bismarkovskim načelom krvi i željeza, štoviše, treba im biti zahvalan za propuštanje oružja razoružanoj Hrvatskoj, i još pod embargom. Zato, za sada, nije potrebno dizati veliku buku, to više što su Mađari dali službeno objašnjenje da se radilo o povijesnom sjećanju na Trianonski ugovor kojim je Mađarska, ruku na srce, dobrano okljaštrena na istoku, zapadu i sjeveru, ali na jugu (Vojvodina), najmanje glede hrvatskih teritorija koji su ionako oduvijek bili Hrvatska, pa i u okviru Austro-ugarske monarhije. No, uvijek treba biti oprezan, previše se tih zemljovida pojavilo oko nas zadnjih mjeseci. Uz to, treba imati na umu da se novi europski imperijalizmi više, uglavnom, ne provode tenkovima nego na idilične načine: putem banaka, korporativnih preuzimanja, kupovanja izvora vode i obradive zemlje, gradnjom objekata na hrvatskom moru, na kopnu i otocima, ali i iskrcavanjem ideoloških matrica kojima je cilj slabljenje narodne volje u malim zemljama.

Još nešto o Italiji, zemlji velike kulturne baštine kojoj i mi dugujemo dragocjene poticaje, ali u današnjoj zbilji treba razmišljati prije svega politički i svima onima koji – i s državne razine poglavito – sada gnjevno zavijaju poradi talijanskih presezanja, reći i upitati: nije li se sramotnim odricanjem od proglašenja gospodarskog pojasa, jedan velik dio te talijanske zemljopisne karte već ostvario? I nije li to popuštanje Italiji sugerirano iz Bruxellesa? Ma jest, naravno. Ondje inače obitavaju hrvatski europarlamentarci koji se bave svim i svačim, samo ne krupnim temama, imamo povjerenika koji s Hrvatskom nimalo ne kontaktira, ne zanima ga, što je već i prije utakmice s Walesom zapazila predsjednica. Svi oni govore uglavnom engleski, a hrvatski pomalo zaboravljaju pa im je s Hrvatima teže uspostaviti vezu. Jer, hrvatski je težak jezik.

U Čile, u Čile

Bio sam prošloga tjedna na projekciji dokumentarnog filma „Hrvatska zajednica u Čileu“, nastalog u HRT-ovom programu za Hrvate izvan RH (gl. urednik Ivo Kujundžić). Prva je projekcija, to jest sažetak pet snimljenih epizoda, nedavno održana u Supetru na Braču, ne slučajno. Od dvjesto tisuća Hrvata u Čileu, osamdeset posto njih vuče korijene s Brača. Njihovi su se stari doseljavali u Čile već u drugoj polovici 19. stoljeća, u početku je njihov posao bila salitra, ali kada se pročulo da se u Magellanskoj pokrajini pronađena nalazišta zlata, eto Hrvata u času i ondje. Zlatna groznica je brzo prošla, no mnogi su Hrvati ostali i stalno se nastanili u mjestu Punta Arenas koji postade drugi „hrvatski grad“ uz Antofagastu. Bavili su se trgovinom, stočarstvom, ribarstvom, radili teško i marljivo, a najveća im je vrlina bila spoznaja da djecu treba školovati, te su tako i činili. Rezultat: u svakom novom naraštaju sve više učenih ljudi, uglednih u čileanskom društvu. Može se reći da danas dobar dio čileanske književnosti pripada hrvatskim autorima. I ovaj podatak govori puno: od ne tako velikoga broja članova čileanske Akademije za jezik, šestorica su Hrvata redoviti članovi, a četiri dopisni.

Autori profesionalno snimljenog dokumentarca (serije) zanimljive su osobe srednjih godina: Mariana Kampera i Damian Bazan Mamić potomci su hrvatskih iseljenika, ali ne iz Čilea nego iz Argentine. Došli su u Hrvatsku i tu ostali. U razgovoru poslije projekcije postaje razvidnim da im je zemlja njihovih predaka bila otkriće i da ju više ne bi mijenjali ni za koju drugu. A stigli su bili s predrasudama, čvrsto držali u rukama ruksake kad bi se vozili tramvajem, strahujući da će biti okradeni. Pomalo su uvidjeli da je Hrvatska sigurna zemlja, sigurnija od Argentine gdje djecu odrasli ne ispuštaju iz vida. Hrvatski nisu znali. Naučili su ga podosta dobro i s naporom, jer „hrvatski je težak jezik“. Tako, eto, ima i primjera povratka potomaka dalekih iseljenika, ima i znatnih ulaganja (obitelj Lukšić), no sve su to tek neznatni pomaci, utopljeni u veliku rijeku mladih koji odlaze iz Hrvatske. Koliko se Hrvata vratilo u Hrvatsku od svih tih silnih milijuna rastepenih u svijetu Jedan posto? Nade pobuđene stvaranjem samostalne hrvatske države, ostale su tlapnjom.

Vienac i Vijenac

Časopis „Vijenac“ (u mladim danima Vienac) doživio je 150 godina. Okrugla je obljetnica obilježena, spomenut Vijenacnezaobilazni August Šenoa. Govor je održao i novi predsjednik HAZU Velimir Neidhardt, arhitekt kojega cijenim, većinski autor najljepše zagrebačke zgrade u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Neidhardt se upustio u jezično polje, spomenuo da je Šenoa potaknuo okupljanje snaga na „stvaranju identiteta i jedinstva hrvatskoga jezika“. Dobro. Ono što je još rekao, jako me se dojmilo (ako je u tisku točno preneseno). Nekoliko puta sam pročitao i mislio, mislio kao profesor Baltazar. Naime, citiram novinara: „Neidhardt je pozvao ministarstva (u množini, op.a.) da zajedno s Razredom za filološke znanosti HAZU i Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje rade na tomu da postignemo jedinstven stav o jeziku. Jer, reče, „kakav je to identitet koji se gradi raznolikošću, pluralizmom, to nije identitet već raspršenost, a mi ćemo se izgubiti u suvremenom svijetu.“

Ta je izjava toliko multidimenzionalna da zahtijeva analizu. Prije svega, poziv ministarstvima, a ne ministarstvu, na tragu je onoga što mi diletanti ponekad spominjemo, naime da ta nacionalna jezična i jezikoslovna zadaća ne može biti briga samo jednoga ministarstva, to jest onoga znanosti i školstva, nego i briga ili razbibriga Ministarstva kulture, budući da je jezik (oko toga se valjda slažemo) ugaoni kamen kulturnog i nacionalnog identiteta. To jest: briga svake Vlade ali i svakog sastava Hrvatskoga sabora. Briga, velim, ali ne i posao. Ni jedno od navedenih državnih tijela nije zainteresirano da se razbistri močvara u koju se pretvorila hrvatska jezična zbilja. Vlada ne predlaže Zakon o hrvatskom jeziku (dotično hrvatskom standardnom jeziku), ne predlažu ni saborski zastupnici, Ministarstvo znanosti i obrazovanja opet je (nakon Jovanovićevog) palo u ruke slične, ali još neznatnije opcije kojoj je hrvatski jezik „predmet“ prepušten institutu za polijevanje hrvatskog hladnom vodom i (valjda) sprječavanje „nacionalističkih skretanja“ u jezikoslovnoj sferi, u prijevodu: zatiranje hrvatske jezične baštine.

Znači, sudbina hrvatskoga jezika ostavljena je na milost i nemilost politike, koja ima druge prioritete. Hijerarhija je postavljena: Vlada, Ministarstvo obrazovanja, Institut za jezik i jezikoslovlje kao poluga vlasti. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u zadnjem je razdoblju bila ne samo isključena iz razgovora o jezičnim pitanjima, nego je u srazu s rečenom polugom (Institut) doživjela poraz, možda iz uz pristanak Neidhardtova predšasnika. U svakom slučaju, bila je pacificirana (citiram opet akademika Davorina Rudolfa, budući da je njegova ocjena najtočnija). Zato je dobro da Neidhardt opet spominje Razred za filološke znanosti HAZU, ali je naivno kada u istoj rečenici poziva na posao oko „jedinstvenoga stava o jeziku“ Institut za jezik i jezikoslovlje od kojega su se akademici listom ogradili i ne žele s njim komunicirati.

Ono što bi doista bilo potrebno jest povratak Instituta u okrilje HAZU i pod nadzor HAZU, a ne državnih tijela. Ovako, s Jozićem i njegovim proglašavanjem Instituta vrhovnim arbitrom, stvari će ostati iste, ista će konfuzija vladati i nadalje jer ni oponenti s pravom ne odustaju, te ćemo i nadalje imati „raznolikost, pluralizam, a to nije identitet već raspršenost“, štono točno kaže Neidhardt. Različiti rječnici i pravopisi hrvatskoga jezika samo su vidljiv znak potpunoga kaosa koji ide u korist raspršivačima, a poglavito se mediji naslađuju i pišu kako je kojem novinaru volja (posebno kolumnisti), a ni zakonu ne podliježu jer ga nema, pa se zabavljaju.

U Francuskoj, znano je, neprikosnoven je Rječnik Francuske akademije i nikakva državna vlast, ministarstvo ili institut pod državnom kapom ne može tu činjenicu obezvrijediti. A i rečeni rječnik je fleksibilan, možda malo tromo ali ipak dopušta izmjene i promjene, kao nedavno kada je pripustio u Rječnik imenice ženskoga roda za neke dužnosti ili zanimanja do sada poznata samo u muškom obliku. Također je znano da nema uređene države bez uređenoga jezičnog polja , pa je i po tome Hrvatska neuređena zemlja. Zanimljivo, s te strane nema upita iz europskih institucija. Zašto nema? Zato jer ondje prevladavaju silnice koje samo čekaju „proširenje“, na sreću daleko, i uvođenje haaške formule za „zapadni Balkan“. Pa kada Neidhardt predviđa da ćemo se „izgubiti u suvremenom svijetu“, vjerojatno misli i na tu mogućnost, ali i šire, na sudbinu koja je već dohvatila mnoge jezike, izgubljene, nestale. No, sursum corda, to se jednostavno ne može i ne će dogoditi barem dotle dok klimatske promjene ne unište planet. A raspršivače ćemo potrošiti u zahodima.

Živi zid

Vrlo sam ozlojeđen kada čitam kako mediji razvlače Živi zid i njegove žive i (već) mrtve junake. Kad ne bi bilo takvih slikovitih likova, njihovih odnosa, zapleta posve istih kao u renesansnim komedijama ili suvremenim sapunicama, na političkoj bi sceni bilo dosadno. Živi zid je donio u Sabor i izvan njega zabavu za puk, tipove iz commedie dell arte, ali i prostodušnost (ne samo) političkih skorojevića, nasuprot mlakoj, robotskoj većini starmalih elitista.

Usput, iz šarolikoga hrvatskoga političkog cirkusa: čitam anketu u kojoj je odjednom broj pristaša uvođenja eura gotovo jednak protivnicima, premda je još nedavno omjer bio snažno u korist kune. Tko je naručio anketu, lako je zaključiti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari