Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Bez slikovitih likova iz Živod zida na političkoj bi sceni bilo dosadno

Objavljeno

na

Rimogrozni svibanj i slične prve dane lipnja zamijenila je grozna vrućina, vrlo pogodna za nogometne utakmice s početkom u tri popodne, što je preporučila čeferinska Uefa valjda drugorazrednim nogometnim zemljama kao što je Hrvatska, pa je utakmica s Walesom odigrana na plus 30 u hladu, što bi značilo barem 35 na suncu. Ako Hrvatska bude igrala u finalu Europskog prvenstva, ono će vjerojatno biti održano u Černobilu, ali u hladu sarkofaga.

Ni ovaj nastup nacionalne vrste nije prenosila nacionalna televizija jer su prava otišla jednoj komercijalnoj, i to me jako srdi. Možda u budućnosti prava za prijenose igara hrvatske reprezentacije kupi mađarska nacionalna televizija, a za košarkaše slovenska ili talijanska. Ionako se crtaju zemljopisne karte s teritorijalnim pretenzijama upravo iz Italije i Mađarske, crtači se pozivaju na svoju veliku rasprostranjenost u prošlosti, davnoj ili nešto bližoj. Mađari vjerojatno čekaju da se napokon izgradi ta nesretna nizinska pruga do Rijeke, pa da zalijepe krpicu. Talijani bi htjeli istočnu obalu Jadrana, kao i uvijek. Neko vrijeme su se bili primirili, ali sada im vrag ne da mira. Kada su, u stvari, zadnji put malo živnuli? Naši se mlađi suvremenici ne sjećaju podzemnih pakosnih igara u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a u svezi s Italijom.

I ja sam ponešto zaboravio, ali kako se ovih dana bavim Olujom iz nekih scenarističkih pobuda, dohvatio sam Tuđmanov proglas „hrvatskim građanima srpske nacionalnosti“, emitiran prvoga dana veličanstvene akcije. U tom znamenitom proglasu ima, naime, i Italije. Citiram: „Budući da srpski ekstremisti od samih početaka pobune pa i sada prizivlju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma…“ Kakvog intenziteta su bili dodiri tih dvaju fašizama u prvoj polovici devedesetih, ne znam, no svakako su hrvatske obavještajne i kontraobavještajne službe štogod zapazile, a na povjesničarima je da slučaj rasvijetle do kraja.

Glede srbijanskih apetita u ovom vremenu već poodmaklog 21. stoljeća: u Beogradu nema novih zemljovida, i ne treba ima, imaju svoje iz agresije na Hrvatsku i BiH, njih se drže i nadalje, pa se ne moraju mučiti i crtati. To jest, u BiH su napola uspjeli, te ipak treba ponešto korigirati. Mađarski slučaj je ipak nešto lakši, protiv Hrvatske nisu svršetkom prošloga stoljeća išli bismarkovskim načelom krvi i željeza, štoviše, treba im biti zahvalan za propuštanje oružja razoružanoj Hrvatskoj, i još pod embargom. Zato, za sada, nije potrebno dizati veliku buku, to više što su Mađari dali službeno objašnjenje da se radilo o povijesnom sjećanju na Trianonski ugovor kojim je Mađarska, ruku na srce, dobrano okljaštrena na istoku, zapadu i sjeveru, ali na jugu (Vojvodina), najmanje glede hrvatskih teritorija koji su ionako oduvijek bili Hrvatska, pa i u okviru Austro-ugarske monarhije. No, uvijek treba biti oprezan, previše se tih zemljovida pojavilo oko nas zadnjih mjeseci. Uz to, treba imati na umu da se novi europski imperijalizmi više, uglavnom, ne provode tenkovima nego na idilične načine: putem banaka, korporativnih preuzimanja, kupovanja izvora vode i obradive zemlje, gradnjom objekata na hrvatskom moru, na kopnu i otocima, ali i iskrcavanjem ideoloških matrica kojima je cilj slabljenje narodne volje u malim zemljama.

Još nešto o Italiji, zemlji velike kulturne baštine kojoj i mi dugujemo dragocjene poticaje, ali u današnjoj zbilji treba razmišljati prije svega politički i svima onima koji – i s državne razine poglavito – sada gnjevno zavijaju poradi talijanskih presezanja, reći i upitati: nije li se sramotnim odricanjem od proglašenja gospodarskog pojasa, jedan velik dio te talijanske zemljopisne karte već ostvario? I nije li to popuštanje Italiji sugerirano iz Bruxellesa? Ma jest, naravno. Ondje inače obitavaju hrvatski europarlamentarci koji se bave svim i svačim, samo ne krupnim temama, imamo povjerenika koji s Hrvatskom nimalo ne kontaktira, ne zanima ga, što je već i prije utakmice s Walesom zapazila predsjednica. Svi oni govore uglavnom engleski, a hrvatski pomalo zaboravljaju pa im je s Hrvatima teže uspostaviti vezu. Jer, hrvatski je težak jezik.

U Čile, u Čile

Bio sam prošloga tjedna na projekciji dokumentarnog filma „Hrvatska zajednica u Čileu“, nastalog u HRT-ovom programu za Hrvate izvan RH (gl. urednik Ivo Kujundžić). Prva je projekcija, to jest sažetak pet snimljenih epizoda, nedavno održana u Supetru na Braču, ne slučajno. Od dvjesto tisuća Hrvata u Čileu, osamdeset posto njih vuče korijene s Brača. Njihovi su se stari doseljavali u Čile već u drugoj polovici 19. stoljeća, u početku je njihov posao bila salitra, ali kada se pročulo da se u Magellanskoj pokrajini pronađena nalazišta zlata, eto Hrvata u času i ondje. Zlatna groznica je brzo prošla, no mnogi su Hrvati ostali i stalno se nastanili u mjestu Punta Arenas koji postade drugi „hrvatski grad“ uz Antofagastu. Bavili su se trgovinom, stočarstvom, ribarstvom, radili teško i marljivo, a najveća im je vrlina bila spoznaja da djecu treba školovati, te su tako i činili. Rezultat: u svakom novom naraštaju sve više učenih ljudi, uglednih u čileanskom društvu. Može se reći da danas dobar dio čileanske književnosti pripada hrvatskim autorima. I ovaj podatak govori puno: od ne tako velikoga broja članova čileanske Akademije za jezik, šestorica su Hrvata redoviti članovi, a četiri dopisni.

Autori profesionalno snimljenog dokumentarca (serije) zanimljive su osobe srednjih godina: Mariana Kampera i Damian Bazan Mamić potomci su hrvatskih iseljenika, ali ne iz Čilea nego iz Argentine. Došli su u Hrvatsku i tu ostali. U razgovoru poslije projekcije postaje razvidnim da im je zemlja njihovih predaka bila otkriće i da ju više ne bi mijenjali ni za koju drugu. A stigli su bili s predrasudama, čvrsto držali u rukama ruksake kad bi se vozili tramvajem, strahujući da će biti okradeni. Pomalo su uvidjeli da je Hrvatska sigurna zemlja, sigurnija od Argentine gdje djecu odrasli ne ispuštaju iz vida. Hrvatski nisu znali. Naučili su ga podosta dobro i s naporom, jer „hrvatski je težak jezik“. Tako, eto, ima i primjera povratka potomaka dalekih iseljenika, ima i znatnih ulaganja (obitelj Lukšić), no sve su to tek neznatni pomaci, utopljeni u veliku rijeku mladih koji odlaze iz Hrvatske. Koliko se Hrvata vratilo u Hrvatsku od svih tih silnih milijuna rastepenih u svijetu Jedan posto? Nade pobuđene stvaranjem samostalne hrvatske države, ostale su tlapnjom.

Vienac i Vijenac

Časopis „Vijenac“ (u mladim danima Vienac) doživio je 150 godina. Okrugla je obljetnica obilježena, spomenut Vijenacnezaobilazni August Šenoa. Govor je održao i novi predsjednik HAZU Velimir Neidhardt, arhitekt kojega cijenim, većinski autor najljepše zagrebačke zgrade u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Neidhardt se upustio u jezično polje, spomenuo da je Šenoa potaknuo okupljanje snaga na „stvaranju identiteta i jedinstva hrvatskoga jezika“. Dobro. Ono što je još rekao, jako me se dojmilo (ako je u tisku točno preneseno). Nekoliko puta sam pročitao i mislio, mislio kao profesor Baltazar. Naime, citiram novinara: „Neidhardt je pozvao ministarstva (u množini, op.a.) da zajedno s Razredom za filološke znanosti HAZU i Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje rade na tomu da postignemo jedinstven stav o jeziku. Jer, reče, „kakav je to identitet koji se gradi raznolikošću, pluralizmom, to nije identitet već raspršenost, a mi ćemo se izgubiti u suvremenom svijetu.“

Ta je izjava toliko multidimenzionalna da zahtijeva analizu. Prije svega, poziv ministarstvima, a ne ministarstvu, na tragu je onoga što mi diletanti ponekad spominjemo, naime da ta nacionalna jezična i jezikoslovna zadaća ne može biti briga samo jednoga ministarstva, to jest onoga znanosti i školstva, nego i briga ili razbibriga Ministarstva kulture, budući da je jezik (oko toga se valjda slažemo) ugaoni kamen kulturnog i nacionalnog identiteta. To jest: briga svake Vlade ali i svakog sastava Hrvatskoga sabora. Briga, velim, ali ne i posao. Ni jedno od navedenih državnih tijela nije zainteresirano da se razbistri močvara u koju se pretvorila hrvatska jezična zbilja. Vlada ne predlaže Zakon o hrvatskom jeziku (dotično hrvatskom standardnom jeziku), ne predlažu ni saborski zastupnici, Ministarstvo znanosti i obrazovanja opet je (nakon Jovanovićevog) palo u ruke slične, ali još neznatnije opcije kojoj je hrvatski jezik „predmet“ prepušten institutu za polijevanje hrvatskog hladnom vodom i (valjda) sprječavanje „nacionalističkih skretanja“ u jezikoslovnoj sferi, u prijevodu: zatiranje hrvatske jezične baštine.

Znači, sudbina hrvatskoga jezika ostavljena je na milost i nemilost politike, koja ima druge prioritete. Hijerarhija je postavljena: Vlada, Ministarstvo obrazovanja, Institut za jezik i jezikoslovlje kao poluga vlasti. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u zadnjem je razdoblju bila ne samo isključena iz razgovora o jezičnim pitanjima, nego je u srazu s rečenom polugom (Institut) doživjela poraz, možda iz uz pristanak Neidhardtova predšasnika. U svakom slučaju, bila je pacificirana (citiram opet akademika Davorina Rudolfa, budući da je njegova ocjena najtočnija). Zato je dobro da Neidhardt opet spominje Razred za filološke znanosti HAZU, ali je naivno kada u istoj rečenici poziva na posao oko „jedinstvenoga stava o jeziku“ Institut za jezik i jezikoslovlje od kojega su se akademici listom ogradili i ne žele s njim komunicirati.

Ono što bi doista bilo potrebno jest povratak Instituta u okrilje HAZU i pod nadzor HAZU, a ne državnih tijela. Ovako, s Jozićem i njegovim proglašavanjem Instituta vrhovnim arbitrom, stvari će ostati iste, ista će konfuzija vladati i nadalje jer ni oponenti s pravom ne odustaju, te ćemo i nadalje imati „raznolikost, pluralizam, a to nije identitet već raspršenost“, štono točno kaže Neidhardt. Različiti rječnici i pravopisi hrvatskoga jezika samo su vidljiv znak potpunoga kaosa koji ide u korist raspršivačima, a poglavito se mediji naslađuju i pišu kako je kojem novinaru volja (posebno kolumnisti), a ni zakonu ne podliježu jer ga nema, pa se zabavljaju.

U Francuskoj, znano je, neprikosnoven je Rječnik Francuske akademije i nikakva državna vlast, ministarstvo ili institut pod državnom kapom ne može tu činjenicu obezvrijediti. A i rečeni rječnik je fleksibilan, možda malo tromo ali ipak dopušta izmjene i promjene, kao nedavno kada je pripustio u Rječnik imenice ženskoga roda za neke dužnosti ili zanimanja do sada poznata samo u muškom obliku. Također je znano da nema uređene države bez uređenoga jezičnog polja , pa je i po tome Hrvatska neuređena zemlja. Zanimljivo, s te strane nema upita iz europskih institucija. Zašto nema? Zato jer ondje prevladavaju silnice koje samo čekaju „proširenje“, na sreću daleko, i uvođenje haaške formule za „zapadni Balkan“. Pa kada Neidhardt predviđa da ćemo se „izgubiti u suvremenom svijetu“, vjerojatno misli i na tu mogućnost, ali i šire, na sudbinu koja je već dohvatila mnoge jezike, izgubljene, nestale. No, sursum corda, to se jednostavno ne može i ne će dogoditi barem dotle dok klimatske promjene ne unište planet. A raspršivače ćemo potrošiti u zahodima.

Živi zid

Vrlo sam ozlojeđen kada čitam kako mediji razvlače Živi zid i njegove žive i (već) mrtve junake. Kad ne bi bilo takvih slikovitih likova, njihovih odnosa, zapleta posve istih kao u renesansnim komedijama ili suvremenim sapunicama, na političkoj bi sceni bilo dosadno. Živi zid je donio u Sabor i izvan njega zabavu za puk, tipove iz commedie dell arte, ali i prostodušnost (ne samo) političkih skorojevića, nasuprot mlakoj, robotskoj većini starmalih elitista.

Usput, iz šarolikoga hrvatskoga političkog cirkusa: čitam anketu u kojoj je odjednom broj pristaša uvođenja eura gotovo jednak protivnicima, premda je još nedavno omjer bio snažno u korist kune. Tko je naručio anketu, lako je zaključiti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ako se na desnici razmrve glasovi ni Milanovićeva lenta nije nemoguća

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nisam raspitao kako je nastao pojam „pasje vrućine“. Jedino što znam da se moj pas izležava u debeloj sjeni oraha, dok ja šljakam u vrtu. Kako bilo, vrućine su prošloga tjedna bile nesnosne, a školska godina završila baš na vrijeme da se djeca ne moraju vući vrućim ulicama na putu prema školi, s teškim torbama, ili voziti u pregrijanim autobusima. Svi su odahnuli, i djeca, i nastavnici (Puntarić), ali i roditelji koje nitko ne spominje, a odigrali su znatnu ulogu u uspjehu ili poluuspjehu svojih kćeri i sinova: ne poznajem oca ni majku školaraca koji nisu štrebali skupa sa svojim nasljednicima barem dva sata dnevno ako ne i više, što se može podvesti pod cjeloživotno školovanje jer su se i oni podsjetili na ono što su zaboravili, kao što će i djeca brzo zaboraviti sve one pretrpane i nepotrebne podatke koji se pamte tjedan ili dva, a zatim odlaze u teško dohvatne male sive stanice (što bi rekao Poirot). Tako školski sustav stvara nove hrvatske mučenike, traumatizira djecu i odrasle.

Nastavnici traže da ih se plaća više, traže bajoslovno povećanje plaća od čak šesto kuna, ali je novac potrošen na tablete u svakom smislu riječi, i digitalna pomagala i one tablete iz apoteke. Sve dok neka skupina pametnih ljudi, bez obzira jesu li iz „školskog sustava“ ili ne, protumači da cilj treba biti široka opća naobrazba, a fakti svedeni na razboritu mjeru – nikakvoga napretka ne će biti. Učenici ne trebaju znati što je epifora, a što anafora, nego čitati dobre pisce i naučiti pisati, jer inače iz škole izlaze i bez epifore, čije su značenje odmah zaboravili, ali izlaze i nepismeni, što je katastrofalno.

Na kraju školske godine i opet autobusi – djecu se vodi na izlete starim autobusima koji se ponekad na vrućini i zapale, prate ih i nastavnici (recimo u Vukovar) kojima se u autobusu bljuje, i po djeci i po hrvatskim braniteljima, a još nam je u mislima i onaj podivljali otac koji je bacao djecu s balkona. Kao da u Hrvatskoj imamo djece na bacanje. A imamo ih sve manje i svi nešto petljaju oko demografije malim pomacima, ne slušaju mojeg znanca Šterca jer je “preradikalan“ za nježne političke umove koji se bude tek kada je prekasno, kada je sve izgubljeno. Kao što se i semafori ili uspornici postavljaju tek kada netko pregazi dijete. Je li samo školski sustav postavljen blesavo, ili je cijeli sustav takav, u svim područjima, je li nesposobnost novi(ja) preporuka za vodeća mjesta u svim granama, pa smo sve više nalik onim vrstama iz zoologije gdje je vođa čopora pripadnik koji se spretnije penje po višim, makar i tankim granama?

Škola za život upravljana iz lijevoga centra i sklona takvim ideologijama, spotaknula se upravo na tzv. humanističkim disciplinama jer se u odnosu na njih otkrila u svoj svojoj zatucanoj ideološkoj pokaznici, što je bilo za očekivati, a školska lektira samo je vidljivi dio sante leda. Ispod, u mrzloj vodi, očito je da tzv. desni centar čije su ideološke odrednice nevidljive, prepušta obrazovanje onima čija je ideologija vrlo jasna, te malo-pomalo indoktriniraju mladež sitnim i krupnim ubodima u hrvatsku povijest i hrvatsku književnost, nudeći u lektiri i „književnike“ koji morbidnim tekstovima vrijeđaju hrvatsku uljudbu. I to neukusno. (I za lascivnost treba ukusa). One protivnike takvih „lektira“ sada vlast (u obrazovanju) naziva marginalnim skupinama, što je ekvivalent doskočici „da ne će ulica određivati…“ Pa i nakon što su nastavnici u anketama rekli svoje, opet se pokušava nešto ušićariti i prikriti, pogurati nekog „svog“ lijevonasađenog neukusnog spisatelja koji u međučin prljavosti i ružnoće u pravilu ubacuje svoje poglede na hrvatsku zbilju i posebno na noviju hrvatsku povijest, te postaje razvidnim da pedofilija, homoseksulanost i protuhrvatstvo nalaze zajednički ponosni nazivnik.

Školska je godina, znači, završena, iscrpljeni ali ambiciozni roditelj strpali su djecu s peticama u automobile i krenuli prema tjednu koji je idealan za spajanje praznika, pa će – posebno u nerealnom sektoru – mnoga radna mjesta u državnim, gradskim i općinskim poslima biti privremeno nepopunjena. U tom tjednu Hrvati prvi put idu mnoštveno na (adrijansko)) more, kao u sedmom stoljeću. Kreću se cestama i autocestama koje su za Hrvate skuplje nego za strance, jer Hrvati imaju bolje plaće. Kreću se i migranti, u pravcu istok-zapad, od Bihaća i Kladuše preko najužeg dijela Hrvatske, pješke ili u kombijima krijumčara za tisuću eura po glavi, policija ponešto uhvati i stavlja krijumčare u već pretrpane zatvore, posebno u Karlovcu, ali se prava najezda tek očekuje. Bihać je opet, kao u vrijeme rata, opkoljen i teško diše. Taj stari hrvatski grad, sada na žalost ponešto pomaknut s onu stranu granice i s novom većinom, strateška je točka okupljanja migranata s pametnim telefonima, vrlo odlučnih da ondje ne ostanu, pa je samo pitanje dana kada će doći do masovnoga pokreta usred turističke sezone. Bošnjaci-muslimani i njihove vlasti imaju za sada genijalnu zamisao – da migrante rasporede u kampove, ali u području gdje žive uglavnom Hrvati, koji su oduševljeni tom idejom.

Da bi se u blagdanima blagoslovljenom tjednu ove godine pojavio još jedan, pobrinuo se HDZ koji slavi tridesetu obljetnicu osnutka obavljenog na brzinu i u tijesnoj sobi niske zgrade uz igralište na Jarunu. Sada se ne moraju bojati policije, štoviše, policija osigurava skupove. U međuvremenu se pokret pretvorio u stranku, a od trenutka te pretvorbe svašta se tu događalo i još se događa, svaki je vođa poslije Tuđmana imao svoju viziju koju su poslušno slijedili, a sada se HDZ – u premda još ne u posve razvidnom obliku – opasno približio lijevom centru. Ako tako nastavi, bit će potrebna ona medicinska ekipa koja je nedavno razdvojila sijamske blizance. Opasno, velim, to jest opet je (vodstvo) HDZ-a sklono opasnim namjerama. Mnogi su utemeljitelji već mrtvi, ali ima nas živih i neprilagodljivih. Ali da izumiremo, točno je. Rezultat je to klimatskih promjena, valjda, izumrlo je već toliko životinjskih i biljnih vrsta.

S tim u svezi, ljudi su shvatili da su puni plastike, i oni, i voda koju piju, i more i kopno. Treći svjetski rat (ako ga ne bude u pravom smislu) vodi se danas protiv stakleničkih plinova i – plastike. Ako taj rat izgubimo, na Zemlji će ostati homo plasticus, s plastičnom kožom i unutarnjim organima. Vrlo plastična budućnost. A da je sadašnjost već posve plastična, uvjerio sam se kada su mi dostavili kantu za plastiku: ta se puni neslućenom brzinom, pa ona stara „miješana“ kanta ostaje gotovo praznom. Svaki je prehrambeni proizvod sastavljen od dva dijela: većinski je dio plastična ambalaža, manji dio hrana. Plastiku masno plaćamo, što znači da – u svrhu uštede – trebamo jesti plastičnu opremu, a hranu bacati, kao što i inače s hranom činimo jer ju imamo na bacanje, valjda. No, vozim se nedavno s jednim profesorom i to emeritusom, prirodne jedne znanosti, koji mi kaže da nisu toliki problem plastične čaše, štapići, vilice, itd. nego – pelene. Dječje i ne samo dječje. I eto, zato u Hrvatskoj u tom protuplastičnom ratu imamo izgleda: sve je manje djece, sve manje će trebati pelena i bit ćemo spašeni.

Znam da sam vam dosadan kada se uhvatim neke teme koja (naizgled) nema veze s politikom, pa se vraćam u zbilju. Kada nema nikakvih izbora, barem šest mjeseci – opazili ste i sami – nekako sve postaje nezanimljivim. Euroizbori su spasili stvar, s dugom kampanjom, pa je bilo zabave. Sada očajni novinari nemaju štofa, te su se usmjerili prema predsjedničkim izborima, baš kao da su za koji tjedan a ne svršetkom godine. Te tko će i kako će, te hoće li taj ili ne će, te koga bi rado, a koga ne bi, te tko ima ustaškog djeda a tko partizansku baku. Iskustvo kaže da uvijek najveće šanse ima aktualni predsjednik (predsjednica), osim ako se ne zove Josipović. Znači, Kolinda, koja nas je u većem dijelu mandata vrlo dobro reprezentirala, posebno u vrijeme uspjeha nogometne reprezentacije, ali i u drugim slučajevima, tromorskim i sličnim.

Pogreška koju je napravila distanciranjem od desnice u finišu mandata, mogla bi donekle utjecati na rezultat, ali birači su nepredvidljivi, to jest narod. Onu epizodu s dolaskom Vučića u Zagreb, teško je i njoj zaboraviti, što se pokazalo na predstavljanju knjige „Nestali u Domovinskom ratu“ kada je potegnula Vučića, očito ju muči što ju je četnik prevario i o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima šuti kao zaliven, naravno. (Usput, točan bi naslov bio: Nestali u srpskoj agresiji na Hrvatsku). No, o nestalima je dijelom bolje raspitivati se kod „domaćih“, aboliranih Srba i gotovo je nevjerojatno da naše službe desetljećima ne mogu ništa otkriti , ili imaju nalog da ne otkriju. Znamo li prisluškivati razgovore „zanimljivih“ osoba? Ne znamo? A u ratu smo prisluškivali Miloševića, za Boga miloga!

Jedan od onih u Hrvatskoj tko više no vjerojatno nešto zna ili bi mogao doznati (Pupovac, gdje je dr. Šreter), umjesto da pomaže drži u Saboru plamene govore o onima koji su krivi za Supetar, je li, te velikom gestom pokazuje prema gore, prema Pantovčaku, između ostalih. Pupovac je arbitar u političkom životu današnje Hrvatske, te ne bi bilo čudno da se i on kandidira za predsjednika države. Nije sigurno, ali za Zokija se već zna, on ide uz potporu ne samo SDP-a, a ako se na desnoj strani spektra glasovi razmrve (kao što je hrvatski običaj), onda ni Milanovićeva lenta nije tako neupitna.

Černobil

Nuklearci, to jest oni koji imaju nuklearno oružje i oni koji bi ga rado imali, svako malo izazivaju vraga i prijete jedni drugima, premda je svima jasno da bi nuklearni rat značio svršetak čovječanstva, barem stotinu godina prije nego što će doista nastupiti poradi čovjekova uništavanja planeta drugim sredstvima. Sjajna televizijska serija „Černobil“ podsjetila je s kakvim se opasnim stvarima ljudi igraju, i kada nije u pitanju oružje, te kako se i „štednjom materijala“ ili krivom konstrukcijom može izazvati katastrofa. Scenarij serije pisan je pametno, inteligentno, s minimumom „pjesničkih sloboda“ – a te su slobodne scene možda i najdojmljivije.

Gledajući seriju bio sam beskrajno zavidan i gnjevan, ne zbog teme jer se Krško navodno još dobro drži, nego poradi činjenice da mi snimamo serije uglavnom bezlične, besmislene i beznačajne, što publika opaža i ne vjeruje očima. Malo je iznimaka. Gledatelji traže dobre, vrhunske dramske serije. A zašto ih nema, ispričat ću jednom. Zasad: ono što me još smeta: u rečenim, nikakvim serijama igraju naši odlični hrvatski glumci. Barem oni zaslužuju bolje scenariste i redatelje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari