Connect with us

Kolumne

Hitrec – Efemerno, trivijalno povuklo je umjetnost u baruštinu

Objavljeno

on

Kratka kao život, prevrtljiva kao šiparica, veljača je ove godine počela omanjim toplinskim udarom koji je ionako razdražljive ljude učinio dodatno živčanima, pa će uz (ne)cijepljenje protiv covida trebati uvoziti i cjepivo protiv bjesnoće.

Glede bjesnoće, ta je bolest među kolumnistima jugolijevih tiskovina i portala odavno prešla u kronično stanje s opasnim nuspojavama nakon Oluje. Sada su nepotrebno bijesni, jer Hrvatska korača upravo po njihovim željama, retardira kao država i vraća se u svakom smislu u doba neslobode. Ako pokaže nešto malo samosvijesti, kao u slučaju gospodarskoga pojasa, i to je privid, budući da su ju na korak natjerali stranci i njihovi interesi. Zato je ipak, nakon što su godinama i godinama dosađivali nacionalistički elementi, popustila njihovim zahtjevima i u prošlom tjednu dični Hrvatski sabor unatoč uključivoj politici donio zakon o isključivom gospodarskom pojasu. Jednoglasno. Druga dva zakona prošla su višeglasno, strategija razvitka do ne znam koje godine (u svakom slučaju Putin će još i tada biti na vlasti) i to u trinaest točaka. Nisam praznovjeran, ali valjda se moglo navući još nešto vizionarski dražesno e da bismo dobili i četrnaesto poglavlje, možda isključivo, ha, posvećeno procvatu kulture i biciklizma. Dobili smo i zakon o obnovi Zagreba i potresenih županija, koji će ubrzo pasti u ruke birokraciji, jedva čeka da ga svojim intervencijama pretvori u prašumu, što je s ekološke strane u redu jer bismo bez šuma ostali bez kisika i pomrli.

Spomenuti pad u staro stanje neslobode ne povezujem toliko sa zatvaranjima u sklopu stožernih “mjera” kojima je lako doskočiti privatno-javnim veselicama u stražnjim prostorijama restorana gdje se noću okuplja hrvatsko sudstvo a danju sudi mladićima i djevojkama koji se ogriješe o zabrane, ne mislim na to, velim, nego na direktive na koje smo, valjda, već oguglali, a rade nam o glavi.Riječ je o kulturi, ali u poljodjelstvu, dotično o sjemenu. Direktiva, po kojoj je već složen “hrvatski” zakon o sjemenu, zlokobna je u svojoj biti. Domaće, hrvatsko sjeme treba biti uništeno (već i jest, uglavnom) da bi učinilo mjesto za unificirano, takoreći globalizirano sjeme.

Pročitao sam rečenicu jednoga stručnjaka, a glasi: “Kad se jednom zatre sjeme neke kulture, gubitak njezina genetskoga materijala je trajan i ne može se obnoviti.” Ta bi se rečenica bez prilagodbe mogla odnositi i na “kulturne politike” koje provodi trenutna vlast u Hrvatskoj, u režiji Ministarstva kulture, ali tu ćemo temu elaborirati na drugom mjestu pa se vraćam poljodjelstvu. Kao što smo (mi?) uništili sve što je bilo moguće uništiti, tako sada idemo u sjemensku propast na valu slobodnoga tržišta koji nas čini neslobodnima: 75 posto, kaže statistika, svjetskoga tržišta sjemena je u rukama 10 (deset) multinaci kompanija, a tko drži sjeme, vlada svijetom i njegovom sudbinom.

Vrlo smo blizu trenutku, ili smo već u njemu, kada će multinaci sjemenom uvjetovati i ostale vrste podložnosti. Ili ćete kupiti naše sjeme, ili ćete krepati. Svoje sjeme bacite u smeće, ako ga još imate. Od našega će sve što izraste biti isto, ne trebaju nam vaši raznoliki geni, kao što ne trebaju raznoliki narodi, posebno manji koji nas iritiraju.

Nije tu samo već razglašeni Monsanto, nego i ostalih devet. Raznolikost je ono što ih čini nesretnima. Pametniji stručnjaci u Hrvatskoj, zajedno sa seljacima kojima su u genima stare mudrosti, točno kažu da je genetska raznolikost (a ne opasna unificiranost) preduvjet opstanka čovječanstva. A, eto, recentna hrvatska “politika” ne zna ili ne razumije, ili se povodi za direktivama. Ugrožava sigurnost hrane, sigurnost države.

Sve treba biti koncentrirano u pohlepnim ustima multinaci kompanija. I lijekovi, i cjepiva. Imate (imali ste) Imunološki zavod? E pa ne ćete. Imali ste Sjemenarsku centralu u Zagrebu. E, pa nemate ju više. Imate vode u izobilju, e pa i nju ćemo zagrabiti. Glede kremšnita i greblice, dobro, neka vam ostanu.

Geste i grimase

Privukao mi je pozornost novinski razgovor sa Žarkom Potočnjakom, glumačkim velikanom, domoljubom, dragovoljcem. Nije to bio jedan od onih intervjua koje pročitaš i zaboraviš, ne. Potočnjak je najavio da se povlači u utočište pod Okićem, bavit će se stolarijom ili slično, ne želi više glumiti, ne želi glumiti u ovakvom okružju gdje su svi kriteriji srozani, ne želi imati posla sa suvremenim hrvatskim glumištem, ogorčen je stanjem i štošta zamjera mlađima. Ne spominje imena ni ustanove, ne zadržava se na teatru nego ima što reći i o televiziji, o materijalnim “okolnostima” i sve manjoj zaradi glumaca koji su prisiljeni raditi u jeftinim proizvodima u umjetničkom smislu, pa i sami postali jeftinima.

Iskusio je to i na svojoj koži, sjeća se dobrih, pa i izdašnih honorara. Ta su vremena prošla, mlađi glumci misle da mora biti kako sada jest, da rade za kavu i cigarete (poskupjele su, znači samo za kavu), pojavili se neki novi producenti kojima dobro ide u životu jer prigrabe većinu novca. U njihovim komedijicama bez humora, u njihovim negledljivim serijama nema vrsnih pa ni manje dobrih scenarista, pisaca dijaloga, glumice i glumci dovijaju se kako ipak izvući nešto glumačkom zanatu prispodobivo, ali teško. Razni đikići i đilkoši prodaju tekstove, razni tarabe produciraju, razne televizije emitiraju i snižavaju ukus publike, koja i sama misli da je to ništa ipak nešto, tu i tamo se nasmije, tu i tamo prepoznaje napor glumaca, ali i njoj je već svanulo da ju vuku za nos, prema dnu.

Efemerno, trivijalno povuklo je umjetnost u baruštinu, otvorile se rupe kao u selima oko Petrinje, i sve su veće. I inače dramatično stanje produktivne i reproduktive umjetnosti dohvatila je još i corona. Nije, znači, samo glumište ugroženo, nego i suvremena hrvatska umjetnost u cjelini, o knjizi i književnicima da i ne govorim, uza sve nevolje postalo je razvidnim da se vlast u sektoru kulture definitivno odlučila za kič i šrot, pa takve domišljaje i financira, kao što se vidi po rezultatima raznih natječaja i javnih poziva. Nakladnici pak, pa i oni koji od države ponešto dobivaju jer su svjetonazorno bliski ulijevo okrenutoj državnoj administraciji, baš kao i opisani producenti škrtare na honorarima dovedenim do apsurda. Ako ugledni književnik (ma što je to danas uopće ugledno) za roman dobije deseti dio mjesečne plaće šefa Gospodarske komore, a na romanu je radio godinu ili dvije, može biti vrlo sretan. I kupiti šteku cigareta. Polako se vraćamo u doba kada je Matoš molio Društvo književnika da mu daju neku krunu, da preživi, u vrijeme Kovačića koji se otišao pomračena uma, mnogi od tuberkuloze. Slikari nemaju komu prodati sliku, čeka se da umru, možda će tada biti na cijeni. Pa ni onda.

U sunčanom danu

Početkom veljače, u sunčanom, proljetnom danu pokopan je na Mirogoju Miroslav Tuđman, čovjek o kojemu nitko nije mogao reći lošu riječ. Grob ni stotinu metara udaljen od monumentalne grobnice njegova oca. Neobičan pokop, velika obitelj Tuđman odijeljena vrpcom od ljudi koji su došli izraziti sućut, na otvorenom prostoru. S druge strane špalir zaslužnika iz devedesetih, još živih. Govor Ive Lučića sadržajan, sveobuhvatan, što je pravo umijeće jer se život Miroslava Tuđmana odvijao u različitim sferama. U ime Generalskoga zbora general Miljavac odaje počast general-bojniku. Zatim Plenković.

Zadnji govornik i sprovodnik, vojni ordinarij monsinjor Jure Bogdan unio je ne samo kršćansku nadu nego i progovorio, nadahnuto, o eshatološkoj temi, o misteriju smrti. I života. ”Smrt je misterij, ali i život, i čovjek je misterij, zaista misterij sa svojim razumom, srcem, slobodom i savješću. Svaki je čovjek tajna sa svojim odlukama kada se nađe pred izborom dobra ili zla, ljubavi i mržnje, istine ili zablude.”

Zlostavljanje i Sveučilište

O muškim zlostavljačima na fakultetima, dotično seksualnim, pisao sam u zadnjim kolumnama. Moje je stajalište jasno. Treba ih odstraniti iz visokoga školstva, u drastičnim slučajevima kazniti i na druge načine u skladu sa zakonom. Međutim, u oblaku dobrodošlih iskaza ženske hrabrosti može se provući i poneki tračak hipokrizije, a u nekim zgodama koristiti skandal za obračune unutar akademske zajednice, kao dodatak. Posve je razvidno da družina anarhista s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sve moguće načine želi napakostiti rektoru Borasu koji mirno odbija njihove nasrtaje, postavio je privremenoga dekana, ima potporu Senata, ne želi imenovati stanovitog Jovanovića kojega družina forsira. Bijesni su, neuspješni, pa su se sada dohvatili prilično mutnog slučaja seksualnog zlostavljanja na Filozofskom (odjednom i oni doznali), okrivljuju rektora da ništa nije poduzeo ( a što su oni?), premda jest, proučio je stvar i odlučio kako je odlučio, nije našao ono što su mu sugerirali da nađe. Da se radi o izvanseksualnim obračunima, svjedoči činjenica da je u prvom planu kontra rektora bivša dekanica Štetić, koja ima putra na glavi baš zbog zlostavljanja, neseksualnih, s pozicije moći, o čemu je opširno pisao Universitas. A što dični mediji? Ili šute ili su otvoreno ili prikriveno na strani snaga koje kane preuzeti FF i ondje podići crveni barjak.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari