Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Mnogi su se ugurali u petpostotnu statističku pogrešku

Objavljeno

na

Užasno vrijeme malo se popravilo svršetkom prošloga tjedna koji je protekao u užasno dosadnoj kampanji za europske izbore, te je narod jedva dočekao da se izbori napokon održe, s njim ili bez njega, samo da prođu.

Sunčana subota stavila me je pred dilemu: otići u Kumrovec na Dan mladosti i radosti, ili u Gospić na proslavu dvadesete obljetnica ređenja i osamdeset godina od rođenja prvoga biskupa Gospićko-senjske biskupije, Mile Bogovića.

Ne znam zašto, ali odlučio sam se za Gospić, premda sa stanovitom zebnjom, jer mi je rečeno da Bogović nije tražio suglasnost Irineja, što je svakako rastužilo papu Franju do kojega je sigurno stigao glas o Bogovićevu heretičkom mišljenju u svezi s dobrim i velikim patrijarhom, ali i njemu samom – iskazu koji nije drugo do nastavak istinoljubivoga istupanja koje je biskupu bilo svojstveno u svim godinama obnašanja časti, a taj ga poriv očito ne napušta ni otkako je umirovljen. A u miru je, ostajući u Gospiću blizu Biskupskog dvora, vrlo aktivan i kreativan, kao i u isto doba umirovljeni biskup Ivas u Šibeniku, koji sada uz ime i prezime stavlja šifru BUM, što je kratica od biskup u miru.

Bogović je BUM-fazu iskoristio da se posve posveti povijesti, osluškujući sadašnjost i reagirajući kao što je rečeno, ne samo oko Stepinca nego i nalazeći u austrijskoj (koruškoj) policajnoj kontroli Bleiburga nov poticaj za svoju staru ideju o Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju podno Udbine i Crkve hrvatskih mučenika.

Elem, toga 25. svibnja okupilo se u Gospiću nekoliko nadbiskupa, podosta biskupa i svećenika, akademika, književnika, povjesničara i intelektualaca svih fela, a politiku su zastupali Dado i Karlo. Poslije mise predstavljen je zbornik o znanstvenom, svećeničkom i biskupskom djelu Mile Bogovića „Spašavanje povijesti“ težak više od dva kilograma, na pet stotina stranica pedesetak autora, s predgovorom Bozanića, Križića i Lončarića, a predstavili su ga publici Bežen i Petrač.

U uvodnom dijelu zbornika piše o Bogoviću i školski kolega, akademik Josip Bratulić pod naslovom Sjemenište i klasična gimnazija – rasadište hrvatskih intelektualaca, biskup Ivan Milovan (Dajla !), akademik Stjepan Damjanović o glagoljskim prinosima, Anđelko Mijatović o Bogoviću i nacionalnoj povijesti, nadbiskup Želimir Puljić, biskup Ante Ivas, Milan Bešlić o radu Kuzme Kovačića u Crkvi hrvatskih mučenika, i tako dalje, ma tko bi ih sve nabrojao, zajedno sa mnom koji sam u zborniku pisao o Bogovićevu djelovanju u Hrvatskom kulturnom vijeću.

Pa ipak, najzanimljivija je (barem meni) zadnja trećina zbornika, u stvari autobiografija neobičnoga biskupa prožeta tu i tamo humorom kojega se Bogović ne odriče ni u težim temama. Primjerice: kada su ga pitali zašto je za geslo uzeo riječi „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, objasnio je ovako: kada su čuli da sam postao biskupom, svi su križali. Također kaže da se na početku svećeničkog djelovanja našao na krivom putu (bio je, naime, upravitelj župe u Krivom Putu.)

Knjige je objavljivao i prije, a otkako je u miru pojavljuje se svake godine po jedna, ponekad i dvije, pa i tri, a među nakladnicima je i „Alfa“ (sunakladnik i rečenoga zbornika). Pa tako, ako je Crkva izgubila njegovim umirovljenjem , dobila je Povijest, dobrim dijelom orijentirana prema Lici, njezinoj (rasutoj) baštini, ali i nacionalnim temama svehrvatskim, bez kojih i sudbina Like (Krbave, Modruša) ne bi bila objašnjiva.

Nastavlja on, znači, svoju misiju, traga za dokumentima izgubljenim u nevremenima ili zametnutim u arhivima, za svjedočanstvima patnja naroda, svjedoči i sam o godinama kada je ispod ceste koja vodi u Udbinu stajao znak „Zabranjeno fotografiranje“, kada na cijelom području Krbave nije bilo ni jednoga jedinog znaka katoličke prisutnosti, ni spomena što se ondje zbivalo u prošlosti, svjedoči o strahotama i razaranjima u vrijeme srpske agresije, prognanicima iz rodnoga slunjskog područja među kojima je bila i Bogovićeva majka, o poljskim svećenicima koji su u vrijeme okupacije Slunja, u sastavu Unprofora, služili misu samo za svoje vojnike. I o godinama kada je, teškom mukom, organizirao novu biskupiju „preko Velebita“, te se povijesti nije mogao posvetiti koliko je želio, što sada nadoknađuje.

Moj prilog u zborniku objavljujem s kraćenjima, držeći da bi mogao biti zanimljiv čitateljima, ali i podsjetiti na velik dio povijesti Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Bogović i Hrvatsko kulturno vijeće

Godine 2006. okupilo se u dvorani podno Nacionalne i sveučilišne knjižnice dvadesetak nas zabrinutih pojavama u Bogovic grb2hrvatskoj kulturi i društvu uopće, osjećajući da vlast desnoga centra premalo odlučno radi na poništavanju korova koji je ostao nakon kratkotrajne rekonkviste komunista početkom dvadeset i prvog stoljeća.

Bilo je na tom skupu podosta onih koji su aktivno sudjelovali u stvaranju moderne hrvatske države, dobro smo se poznavali, nitko od nas nije se okoristio svojim „zaslugama“. Domoljubni intelektualci, umjetnici i pravnici, ali i osobe iz drugih područja, akademici i sveučilišni profesori koji su razumjeli da je potrebno utemeljiti novi organizam mimo (prvenstveno) tromih kulturnih institucija i unijeti novu energiju u očuvanju i razvitku hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta.

Događaji koji su ubrzali naše okupljanje, a ticali su se zlokobne haaške sjene, samo su za neupućene bili izvan zamišljenoga djelokruga rečene zabrinute skupine, jer se optužnica brutalno i nepravedno okomila na same temelje hrvatske države, a država i nije drugo nego plašt jedne kulture – hrvatske kulture i njezinih bitnih odrednica, od zajedničke povijesti, jezika, osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu i vjere. Ne na zadnjem mjestu, naprotiv, ne treba dokazivati da je Crkva u Hrvata uvelike zaslužna što nismo nestali iz povijesti, a u mnogim stoljećima nositelji kulturnoga razvitka bili su biskupi, svećenici i redovnici, bilo kao autori ili mecene, poticatelji.

Među ljudima koji su se našli za stolom 2006. bio je i biskup gospićko-senjski Mile Bogović. Nisam ga do tada osobno poznavao, o njemu sam znao što je trebao znati onaj koji se bavi javnim poslima, znači površno. Mogu reći da je odmah osvojio moje simpatije, i svih nazočnih.

držao propovijed, nije docirao, govorio je odmjereno, ali čvrsto, ležeran na svoj, prirodni način, sklon ispričati anegdotu. Narodni pastir iz Cerovca, intelektualac, crkveni povjesničar što znači, po prirodi stvari, poznavatelj opće povijesti. Dragocjena osoba u našem krugu iz kojega je odmah zatim izraslo Hrvatsko kulturno vijeće koje postoji i djeluje do današnjih dana, a nadam se da će još dugo živjeti, kao i monsignor Bogović.

„Lički i katolički“ biskup, kao što se u šali često predstavljao, bez krzmanja je ušao i u upravni odbor nove udruge, što je doista bila novost koju su već dobrano stasale „civilne udruge“ utemeljene izvana i iznutra za razaranje hrvatskoga bića – popratile zluradim komentarima.

Kako je bilo u crkvenim krugovima, ne znam. A što je drugo bila nazočnost jednoga biskupa u „svjetovnoj“ udruzi nego povratak, obnavljanje tradicije sličnih susretanja u povijesti kada je intelektualna simbioza onih s kolarom i bez kolara bila običajni dio društvenoga života i mnogokad urodila značajnih plodovima.

Biskup Bogović je učinio odvažan korak i odmak od stanovite neugode naslijeđene iz olovnih vremena kada je i sam (u nekim slučajevima s pravom) osjećao zazor koji se pomalo izgubio kada je – kako mi je pričao – skupina književnika došla u Senj, čini mi se, i kada su se svi oni prekrižili pri ulasku u crkvu. Da, toliko je bilo nepovjerenje u kršćansku, katoličku svijest i vjerski osjećaj hrvatskih intelektualaca, toliko međusobno nepoznavanje, neutemeljeni strah jednih da će njihovo druženje s crkvenim velikodostojnicima biti upisano na crnu listu u radionici „slobodoumnih intelektualaca“, te strah drugih da će bilo kakvo djelovanje osim pastoralnog i teološkog biti protumačeno kao neprihvatljiv ulazak u javni prostor, u „politiku“.

Uopće, tada već šestu godinu biskup nove (a u stvari prastare) biskupije, monsignor Bogović nije se libio izreći svoje Bogivćmišljenje, niti je izbjegavao javne istupe, novinske i televizijske razgovore i onda kada su mu ciljano postavljana „nezgodna“ pitanja, držeći se svoga neslužbenoga gesla da treba govoriti kada je zgodno i kada je nezgodno.

Pojavljivao se na ekranima i branio one koje su mediji unaprijed osudili – što je hrvatska javnost dobro prihvatila, a čak su i protivnici izražavali poštovanje. Bio je gromobran u mnogim trenutcima, razborit i uvjerljiv, diplomat kada je bilo potrebno, čovjek koji razmišlja dok govori (rijetko svojstvo).

Crkveni velikodostojnik koji je shvatio da treba komunicirati, izložiti se, izaći iz radne sobe u gospićkom biskupskom dvoru. Tako je radio na nacionalnom planu, ali naravno i u Lici čiju je narav i lokalitete poznavao i tragao za ostatcima ostataka sveudilj spajajući crkvenu dužnost i čast s povijesnim (pa i arheološkim) istraživanjima koja će poslije zaokružiti u knjizi „ Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti.“ Djelovao je tako i na brojnim putovanjima , u susretima s hrvatskim iseljenicima.

Moje druženje s biskupom Bogovićem bilo je više ili manje često u vrijeme kada sam bio predsjednik HKV-a, punih devet godina. Formalno predsjednik, jer svi smo bili jednaki, a kada me je biskup s nekim upoznavao govoreći za mene „to je moj predsjednik“, osjećala se blaga ironija.

U svakom slučaju, sastanci na koje nije mogao doći zbog drugih obveza, nisu bili tako dobri i tako ispunjeni kao kada je on bio nazočan. Uključio se i u niz stručno-znanstvenih skupova o haaškoj blasfemiji, dokazujući kako je na suđenju hrvatskim zapovjednicima tužiteljstvo zanemarilo kontekst ratnih zbivanja i u stvari krivotvorilo događaje, što je rezultiralo prvom, osuđujućom presudom – tada se Bogović i opet izložio, uz biskupa Ivasa i nas nekoliko govornika pred desetcima tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića rekao je što je trebalo reći.

A glede Domovinskoga rata, odnosno agresije na Hrvatsku i hrabre obrane hrvatskih branitelja, znao je sve iz prve ruke i nikomu nije dopuštao mijenjati ili prilagođavati činjenice. Ta upravo je Lika bila presječena napola, Hrvati prognani iz okupiranih dijelova, mnogi pobijeni, katoličke crkve razorene, osim one u Udbini koju nije trebalo rušiti jer je nestala odavno.

Nakon Oluje trebalo je obaviti mnogo posla, a usporedo i obnoviti i stoljećima zapuštenu crkvenu organizaciju i ispraviti krive poteze koji su Liku (to jest ono što u novije vrijeme nazivamo Likom, a „sašivena“ je, kaže Bogović, od više povijesnih dijelova) ostavili bez biskupa i biskupije. Bogović je bio prvi među onima koji su odlučno potegnuli to pitanje, te nije bilo neobično da je postao i prvim biskupom nove Gospićko-senjske biskupije.

Čovjek s vizijom, dostojan križa negdašnjih krbavskih biskupa, poznavatelj crkvene i ine povijesti prostora „preko Velebita“, povjesnik koji stavlja jutro hrvatske države ondje gdje je doista svanulo u trenutku kada Borna od kneza Gačana postaje hrvatskim knezom, koji podsjeća da je „Lika“ (Krbava, Gacka, Bužani, Modruš…) u jesen srednjega vijeka bila cvatuća zemlja u svakom smislu, a posebno kulturnom, a ima Bogović i utemeljene zamisli o putu glagoljice i pravom mjestu njezina nastanka.

Hod za život i matematika

Hod za životHodalo se za život u Zagrebu i mnogim drugim hrvatskim gradovima, što je znak da je ljudima dozlogrdila slabost i nevoljkost „vlasti“ da se napokon stane na kraj podlim umorstvima nerođene djece.

Jednoga će dana neki ambiciozni istraživač saborskih dokumenata pronaći moj govor iz druge polovice devedesetih, kada sam na užas umjerene desnice i militantne pobačajne ljevice na plenarnoj sjednici izjavio da će budući naraštaji glede današnjega našeg odnosa prema nerođenoj djeci bez sumnje ustvrditi da smo bili slični kanibalima. Od tada je prošlo više od dvadeset godina, a tek se sada organizirano „hoda“. U Zagrebu – uglavnom mladi ljudi – oko petnaest tisuća. I opet se bavimo brojkama, opet policija ima naputke da zanemari matematiku, pa je dala podatak o pet tisuća. Gdje su nestali ostali, ne zna se.

O Kumrovcu još jednom

Kumrovečki lokalci su oduševljeni, stigli im njihovi jugonostalgičari iz svih krajeva bivše države, najviše navodno iz Slovenije, ali i inih ljubitelja lika i djela maršala Tita, koji se nalazi (pa i u britanskim) popisima među najvećim zločincima u 20. stoljeću.

Najveći broj žrtava Titova režima čine Hrvati, pa je valjda logično da ga se slavi usred Hrvatskog zagorja, postojbine mojih predaka. Koliko je, usput rečeno, na tom danu radosti bilo aboliranih, i koliko neaboliranih, teško je reći jer je policija samo radosno brojala, policijskim političkim mentorima nisu smetale jugoslavenske zastave, insignije pod kojima je izvršena agresija na Hrvatsku devedesetih, da o četrdeset petoj i ne govorim.

U Kumrovcu se sada radosno uzdaju u komunističku Kinu i njezin prodor u dva pravca, Kinezi (gospođa Yu) će donijeti investicije i prosperitet te će u sezoni svakoga dana, a ne samo 25. svibnja biti osam tisuća turista, a Titoland legaliziran i promoviran u agencijama. Tako moralno propadamo i postajemo jadni u očima svijeta, prodajemo za jene i dolare svoju dušu, slavimo zločinca.

Sve za napredak općine, za srdačno sjećanje na totalitarizam, za suludu nostalgiju koja je upravo morbidno neprirodna. Ili nije riječ samo o nostalgiji nego o sjećanju na budućnost onih koji hrvatsku državu ne mogu smisliti. Eto, piše glazbeni jugonostalgičar u povodu muenchenskog uspjeha „Ere s onoga svijeta“ da je Ero preživio tri države, pa će i ovu… Hoće Ero preživjeti dok je hrvatske kulture, naravno da hoće, ali će i hrvatska država trajati mnogo dulje nego što očajnici misle.

Uostalom već i traje tridesetak godina, što ni u snu nisu mogli zamisliti, a jako su se trudili da joj napakoste. S tim u svezi: proslavljena je 28. obljetnica formiranja Oružanih snaga RH, dotično Hrvatske vojske. Pustite priče, pustite svakodnevne jadikovke – treba jačati hrvatsku vojsku, jedini je ona jamac naše opstojnosti i sigurnosti. Sve ostalo su kavanski razgovori. A Tomi Medvedu, junaku u Domovinskom ratu, želim brz oporavak.

Rezultati euroizbora

Ankete kojih smo se nagledali tvrdile su da je njihova točnost devedeset i pet postotna. Debelo su promašile, ostavljajući ipak petpostotnu pogrešku, a upravo u nju su se ugurali mnogi.

Ukupni pobjednik izbora je Ruža, koju ljudi zaokružuju bez obzira na kojoj se listi nalazi. S njom na listi čak bi i SDSS dobio jedan mandat. Glede Europe u cjelini: malo se nagnula udesno, previše za ukus integralista, premalo za pristaše prirodne družbe zastupnika karaktera Unije kao labavog saveza nacionalnih država.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej

Objavljeno

na

Objavio

Vlažno, mokro, sklisko, magla, niski oblaci, niski udarci, mučno, osim toga moje računalo iz vremena pada berlinskoga zida malo se preračunalo pa krepalo iza plota. Zato sada na brzinu improviziram, uklapajući se tako u hrvatsku tradiciju improvizacije, koja nam ide bolje od svake sustavnosti, pa nam sustav zato tako i izgleda.

Neveselo doba godine i inače, od Svih svetih iliti Sisveta nadalje sjećanja na hrvatske tragedije, ali ne samo naša sjećanja nego i srbijanska koja podižu ploču generalu razaratelju Vukovara, a kada mi šaljemo u Beograd lake note onda odgovaraju da je sve bilo legalno, osim toga u Hrvatskoj neke ulice imaju nazive po Mili Budaku.

Tako se farsa ponavlja, uvijek je isto: čim se nađu pod paljbom za devedesete, Srbijanci potegnu četrdesete, nastojeći zabašuriti neospornu činjenicu da su bili poslušni vazali nacističke Njemačke i revni progonitelji Židova. Na ruku im idu krivotvorine koje su nam prodavali za vrijeme komunizma, a radosno opažaju da se u Hrvatskoj i nadalje kupuju jer su strukture uglavnom orjunaški nastrojene pa čuvaju tekovine revolucije.

Glede devedesetih, vide da je u Hrvatskoj došlo do radikalnog prevrata, te se sve više piše u tiskovinama o obrani Vukovara u izvedbi ako ne baš ustaša a onda – hrvatske desnice, a „znamo kakva je“. Ako želite ilustraciju, dajem vam ju: u dnevnim novinama od 6. studenoga, pogodite u kojim novinama, na str. 7 pišu neki likovi o vozaču predsjedničkog kandidata (onoga koji prekida kampanju za Martinje), te se o tom vozaču kaže da je „jedan od junaka desnice zbog činjenice da je bio suborac Blage Zadre.“ Znači, vukovarski branitelji su za desnicu junaci, a što su za srednjicu, ljevicu i stražnjicu? I što su toj klateži hrvatski branitelji uopće? Razaratelji njezinih snova.

Pa kada sam u zadnjoj kolumni pisao da zaplotnjaci usidreni u institucijama koje kontroliraju medije ponekad bivaju konsternirani što ih neoprezni kolumnisti otkrivaju do gola, eto vam dobar primjer koji sam naveo, a ima ih još. U jednim drugim novinama ili istim, a sve su iste, kvazinovinar se doslovce izruguje mladićima koji su pošli u obranu domovine, umjesto da se bave stvarima primjerenim njihovoj dobi, ljubavnim i ostalima.

Takvi i slični komentari objavljuju se obično na drugoj stranici dnevnoga lista, baš kao i u olovnim vremenima kada je stupac na str. 2 bio rezerviran za poruke Centralnog komiteta, posredstvom malo pismenijeg partijskog pisca. Još jedna ilustracija: u dnevnom listu osvrće se partijski pisac na ploču Bratiću, nije mu drago navodno, ali odmah nastavlja u Vučićevu stilu i (u stvari) kaže da četnik u nečemu ima pravo, da je u Hrvatskoj nekakva puzajuća ustašizacija.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo, osim njezina naziva. Nije više SRH nego samo RH, orjuna i slične misaone skupine čvrsto su se održale u sedlu, devedesete nastoje zaboraviti kao tužno razdoblje kada nisu mogli posve slobodno raditi protiv Hrvatske, razdoblje koje će se pamtiti, vele oni, po korupciji s Tuđmanom na čelu. Ostalo što je učinio nije važno, ako je još nešto uradio, bolje je o tome ne govoriti, bolje po njega.

Usporedno s orjunom u Hrvatskoj, vide se dostojni napori iz Srbije koja ne bi toliko u Europu koliko bi opet u Hrvatsku. Doduše, Vučić se ukrcao u europske pučane, pa silno želi u Zagreb da razgleda teren, možda kaže koju u Hrvatskom saboru ili barem Areni, s tim da bi sljedeći put rado došao s tenkovima, ruskim i inim.

Četnik čeka priliku da napokon izvrši što je obećao 1995. u Glini. Ako dođe u Zagreb kao što se govori da hoće, a neki da ne će, bit će predstavljen kao dio velike pučke obitelji, doduše kao mlada pučanka koja sjedi na dva stolca.

Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej, kojemu bi trebalo zabraniti da prijeđe nametnutu granicu kod Bajakova, ali tko će mu zabraniti? A zašto dolazi u Hrvatsku? Navodno zato da svečano otvori centar u rodnom selu pokojnog patrijarha Pavla, kamo će onda hrliti hodočasnici. Mjesto se nalazi u Slavoniji, znači ne u Hrvatskoj, po Irineju, koji poštuje granicu Virovitica-Karlobag pa Dalmaciju i Slavoniju amputira gdje stigne. Tako će SPC usred Hrvatske (ipak) odavati počast patrijarhu Pavlu, koji je 1991. munjevito zaposjedao teritorij već okupiran.

Novinari u Hrvatskoj ne pamte tako dugo, pa su stvar prikazali neutralno. Ja pamtim, ali kako se meni ne vjeruje, ispisujem citat iz knjige „Ranjena Hrvatska“, a iz pera biskupa Antuna Škvorčevića koji govori o (jednom, a bilo ih je više) susretu predstavnika Katoličke crkve i SPC-a: „Ovom susretu prethodili su neki mučni događaji koji su vodstvo Srpske pravoslavne crkve stavili u nezgodno svjetlo.

Naime, ta je Crkva osnovala novu eparhiju, osječko-poljsko-baranjsku, sa sjedištem u Dalju, i to neposredno nakon srpskog osvajanja tog prostora i pokolja nesrpskih nedužnih civila u Dalju, a na čelo joj stavila episkopa Lukijana koji je već ranije nakon pokolja u Borovu Selu ondje blagoslivljao naoružane osobe a u Dalju izjavljivao o oslobođenju i pripajanju toga mjesta Srbiji.“ Moram li dalje? Mislim da ne. Sve ste razumjeli. Ali je neugodna činjenica da bi zabrana dolaska sadašnjeg patrijarha u spomen na ondašnjeg patrijarha pod čijim je vodstvom SPC širila svoj teritorij zajedno s jugovojskom i četnicima, izazvao prosvjed pape Franje i novu pljusku hrvatskom narodu. Jer, rimski i srpski patrijarh vole se kak golupčeka dva.

Dobro, napuštam tu temu, za danas. U Hrvatsku, uostalom dolaze svakakvi tipovi, recimo ovih dana hrvatski iseljenici koji mračno pitaju srami li ih se Hrvatska, a strukture im, zatečene, govore da nije točno, da su ponosne na njih. I uopće, čak i na mlade iseljenike koji ponosno odlaze u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Sve pršti od ponosa. A gdje je istina? Glede starih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, sve je vrlo jednostavno: duboka država koja je isplivala na površinu ne želi da joj se tamo neki Hrvati iz daljina miješaju u posao, ni politički ni gospodarski, o ideološkoj dimenziji da ne govorimo, jer su svi iseljenici za orjunu ustaše, potomci možda u soft formi, i nemaju što tražiti u demokratskoj Hrvatskoj, štoviše ugrožavati oligarhiju mučno stvaranu u nezgodnim okolnostima od druge polovice devedesetih. Osim toga ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a htjeli bi glasovati, znači utjecati na izbore njima sklonih, to jest ustaša u samoj Hrvatskoj.

Neka iseljenici ostanu u svojim novim, sada već starim, domovinama, i tamo larmaju. Oni su ondje, gdje god bili, manjina, a tako je lijepo kada su Hrvati manjina kao što su bili u nezaboravnoj Jugoslaviji. Ima pravde. Doduše, mogli bi u manjem opsegu utjecati na izbore za recimo neki kongres, pa ih ne treba previše srditi.

U svezi s tim (opet se vraćam na temu a obećao sam da ne ću) jako ih je rasrdilo, a i mene, kada su čuli da veleposlanik velesile daje šakom i kapom šake dolara za plemeniti centar u Srbu (eto još jedan, da ne bude samo Slavonija) budući da mu u Hrvatskoj nitko nije rastumačio kako financira uspomenu na pokolj Hrvata, to jest zamotali ga pupovčani čim je sišao iz zrakoplova. Srditi mu pišu pisma, spominju Boričevac, obitelj Ivezić, Gračac, Bunić, Rudopolje, Korenicu, Drvar, Bosansko Grahovo, ali molim vas, pa kako bi strani diplomat mogao pohvatati sve te podatke. Na srdita pisma ne odgovara, ni na ona na engleskom, ni na ona na hrvatskom.

Jesam li već podsjetio na zgodnu činjenicu, mislim da nisam: naime, prije nekoliko godina a možda i više, u godišnjem izvješću Sigurnosno obavještajne službe (SOA) stajalo je crno na bijelo da se opažaju pojačane velikosrpske aktivnosti. Vjerojatno je nastala konsternacija, u sljedećim godinama taj je „podatak“ nestao u izvješćima, valjda usporedo s novouspostavljenom koalicijom.

Istodobno, vode se bitke na nekoliko fronta o državnim blagdanima i spomen-danima. Odbor koji je donio odluku da se antifašistički dan pretvori u spomen-dan, dobio je po gubici. Vlast je poslušala oporbu, a bilo joj je lako jer je i inače sve više oporba samoj sebi. Oporba je galamila da je odluka kukavička, domobranska, što je uvrjedljivo za domobrane i njihove potomke, a ima ih puno više od onih drugih. Rečeni odbor suočio se ne s prošlošću nego sa sadašnjošću.

To me je podsjetilo da bi među državne spomen-dane trebalo uvrstiti i jedan koji je spomen na domobrane. Ne će proći, ali neka bude zabilježeno. I obrazloženje: u Hrvatskoj je u vrijeme Drugoga rata bio i „lokalni“ građanski rat. Jedna je strana pobijedila, a znamo i kako, drugu je zatrla, ali je prošlo dovoljno vremena da imamo povijesnu distancu prema vremenu kada je Hrvat išao na Hrvata, pa da se i Hrvata na domobranskoj strani sjećamo na isti način kao i onih drugih. Bio bi to doista civilizacijski iskorak i znak da smo barem malo izašli iz nametnutih hipoteka i jednoumnog tumačenja povijesti.

Kolektivna odgovornost

U svemu, u svakom području života, odgovornost ne može biti kolektivna, treba imati ime i prezime. Da je kolektiv, međutim, zamijenio pojedince (jedinke) pokazuje državni sustav stimuliranja književnih djela (plus prevoditelji). Za one koji ne znaju kako se to radi, objašnjavam: umjesto povjerenstva u kojemu sjede više ili manje dobri poznavatelji književnosti s imenom i prezimenom, o stimulacijama odlučuje cijela kobasica društava, udruga, fakulteta, njih najmanje osamnaest koliko sam uspio pokupiti.

Bilo bi lijepo saznati kako to oni uopće rade, okupljaju li se u Areni i nekom sličnom većem zdanju, imaju li neki kongres s večerom i tulumom ili ubacuju svoje opaske u kutije. Sudjeluju li baš svi iz tih društava, udruga i fakulteta ili delegiraju po dvadesetak umova svaki? Na kraju se proglase dobitnici, a ne zna se tko ih je, kako i zašto izabrao. I jesu li i koliko njih kolektivno ili pojedinačno pročitali odabranu knjigu, naravno da nisu.

Pogledaju, ako uopće i to, korice, naslov i posebno ime autora. I prezime. Ako im se prezime ne sviđa prezime, odmah otpada. U prvom krugu. Imali smo poslije četrdeset pete kolektivizaciju sela, pa je ideja propala i u staljinističkoj Jugoslaviji. Sada imamo kolektivizaciju odlučivanja o dobrim i lošim knjigama. Idemo naprijed.

Lutrija

Ne mogu ne spomenuti, jer mi već dugo ide na živce, naime Lutriju i njezino reklamiranje na televiziji. Jako me zanima „profil kadra“ koji izmišlja priglupe reklame „Volite kuglice“ recimo s nekim ubogim statistom koji stražnjicom odbacuje kuglu a ne kuglicu. Kako vizualno, tako i tekstualno: u reklamu se ubacuju izvanzemaljci, ali ih se naziva – vanzemaljcima. No, kad je novac od reklama u pitanju, televizije ne paze na jezik ni na ostale dijelove. A Lutrija ima novaca. Samo nema ukusa i ne zna hrvatski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Kako je krenulo, još će i Šljivančanin dobiti spomen-ploču, a silovatelji svoju kolonu

Objavljeno

na

Objavio

Život u dvije paralelne Hrvatske teče dalje, mirno i idilično. “K’o Sava uzvodno” kako je to ljupko prorekao nezaboravni bravar.

Mentalna “6. lička”, ugrađena u mozgove naše lijeve medijske falange, “prekomjerno” nas granatira svojom ideološkom isključivošću iz sata u sat, iz dana u dan. Uporna je i nadmoćna kako joj to i priliči kao superiornom pobjedniku hrvatske tranzicije.

No naši se Hrvateki ipak mogu utješiti spoznajom kako je riješena četrdesetpetogodišnja dilema (ili kako bi rekli moji Ličani – “delima”) – socijalizam ili kapitalizam? U Lijepoj našoj propao je socijalizam, a propada i kapitalizam. Tko to može platiti? “Oba su pala”. Parafrazirat ću mog prijatelja Bindera: “Teško nam ide u životu, ali se lako zajebemo”.

Umjesto da noviju hrvatsku povijest predaju Lozo, Vukić, Ljeljak, Jurčević, Pilić, Nazor i slični, mlade generacije indoktriniraju Kasapovićka, Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina…

Službena srpska politika s jedne strane te mentalni komunistički recidivisti u Hrvatskoj s druge strane, žalosni i ogorčeni zbog propasti njihove Juge lažiraju povijest gdje god im se pruži prilika. A prilika ima koliko ti srce želi.

Dok se mučim s ovim depresivnim štivom pada mi na pamet da je danas godišnjica pada “Antifašističkog obrambenog zida” kako su komunjare tepale Berlinskom zidu. I dok se pred trideset godina čitav svijet iznenađen i sretan veselio nestanku tog perverznog komunističkog čuda, danas hrvatska politička elita “prosto ne može da veruje” kako se itko usuđuje javno predložiti da se “Dan antifašističke borbe” pretvori iz praznika u spomen dan.

Riječ je, naime, o danu koji se još slavi samo u državama bivše Juge i bivšeg SSSR-a. Cijela Europa slavi “Dan pobjede” mada ostaje otvoreno pitanje kakvu smo mi Hrvati pobjedu dočekali 8. svibnja 1945. Međutim, Odbor za ratne veterane je hitno povukao svoj prijedlog kojim je predložio ukidanje praznika “Dan antifašističke borbe” i uvođenje spomen dana. Odbor je snažno demokratski i hrabro, čim se s tim prijedlogom nije složio premijer Plenković, povukao svoju inicijativu i postao “Odbor za ratne baletane”.

Hrvatska mora jačati vlastitu oružanu silu

U isto vrijeme novinar Večernjeg Davor Ivanković “nediplomatski” je usporedio vojni potencijal RH i Srbije te hrvatskoj političkoj eliti uputio ozbiljno pitanje: “Tko će SAD-u ukazati da za nas nije ‘ravnoteža’ kad smo vojno slabiji od Srbije?”. Naime, nedavno je američka vladina agencija DSCA predložila Kongresu da Hrvatskoj odobri nabavu transportnih helikoptera UH-60 Black Hawk uz obrazloženje da ta prodaja neće narušiti osnovnu vojnu ravnotežu u regiji. “Regija” u prijevodu znači ravnotežu sa Srbijom.

Ivanković sasvim logično zaključuje: “Sad je jasno zašto Hrvatska već godinama ne može nabaviti jače vojne sustave, a bez problema dobiva kamione, izviđačke helikoptere Kiowa Warriose, rakete kratkog dometa itd. Tko je zaustavio prodaju izraelskih F-16 Baraka Hrvatskoj? SAD… S druge strane “miroljubiva“ Srbija kupuje dalekometne raketne projektile, dobila je od Bjelorusa jednu i pol operativnu eskadrilu MIG-ova 29, najmoderniji protuavionski sustav Pancir S1…” itd.

Netko će reći: “Pa mi smo pod kišobranom NATO-a”. Jesmo, ali francuski predsjednik Macron ovih dana baš upozorava: “NATO  je mrtav i ne štiti više suverenitet Europe”. Sad se već postavlja pitanje: Vrijedi li još uopće u stvarnosti čl. 5. NATO-a o kolektivnoj obrani? Usput, taj čl. 5. nije Francuskoj ni potreban jer je naoružana “do zuba”.

Izgleda da to Plenkovića i njegovu kamarilu u Vladi i HDZ-u uopće ne zanima, ali zanima i zabrinjava Tomislava Karamarka koji je ovih dana javno najavio svoj povratak u aktivnu politiku te je na fejsu podsjetio na jednu pastoralnu poruku najpoznatijeg ideologa srpskog nacionalizma Vase Čubrilovića izgovorenu još davne 1939. u Banja Luci: “Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprečavanju nastanka bilo kakve hrvatske države, a ako se to, uslijed povijesnih okolnosti i dogodi pa Hrvatska dobije državu, dužnost joj je aktivno raditi na dekonsolidaciji  takve države”.

Na tom valjda tragu i Igor Mandić još uvijek vjeruje kako smo Srbi i mi braća. Kako se takve ideje našeg Vase ostvaruju mogli smo vidjeti 27. srpnja 1941. u epskoj klaonici zvanoj Srb. Stoga bi hrvatska vlast trebala pokazati puno više brige za snaženje hrvatske oružane sile kako bismo mogli u vojnoj ravnoteži barem parirati Srbiji. Smatram to krajnje ozbiljnim zadatkom jer poruka Vase Čubrilovića iz 1939., uz ovakav NATO savez, postaje sve opasnija.

Dobro, moramo uvažiti da se hrvatska vlast bavi i “drugim ozbiljnijim problemima” kao što su proglašenje bivšeg ministra milicije Pavla Gažija počasnim građaninom slobodarske Koprivnice, pa proglašenjem “crvenim svecem” i državnikom legendarnog Mike Špiljka, slikanjem s Jelenom Veljačom, strahom i kažnjavanjem neistomišljenika u vlastitoj stranci itd. Malo smo iznenađeni i uvrijeđeni spomen pločom generalu JNA Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je 2. studenog 1991. u napadu na Vukovar poginuo (a zbog kojeg Igor Mandić i danas vjeruje da smo braća).

Zahvaljujući tom “heroju” poginulo je 2717 Vukovaraca, ali za njih su danas rezervirane neke druge ploče – one ćirilične. Iako nas ne treba biti previše briga što rade naše komšije kod sebe doma, ipak je zanimljivo spomenuti kako Draža Mihailović nije dobio spomen ploču u Kragujevcu, ali je zato dobio ulicu.

Povodom spomen ploče Mladenu Bratiću dobru je usporedbu povukao premijer Vučić kad je izjavio: “Oni” se kao nešto bune, a Mile Budak ima ulicu u Lepoj njihovoj”. U pravu je kao i inače. Obzirom na to koliko je književnik Budak klao, palio, rušio i ubijao po “vasceloj Srbiji” nije po Vučiću zaslužio ni nadgrobnu ploču. Na našu žalost i nema je. Ali to je druga priča. Priča o poltronskom i sluganskom mentalitetu jednog naroda koji u nacionalnom zanosu nadmaši sam sebe, pobijedi vojno nadmoćnog neprijatelja, stvori nakon 700 godina državu i onda se ritne k’o ćudljiva krava i prolije sve što je izmuzla u četiri godine pobjedonosnog rata.

Usred štrajka prosvjetara navodno se dogodila grozna afera u visokom školstvu: studentica je htjela raskrinkati korupciju na stomatološkom fakultetu, ali joj profesori nisu dali da otvori usta.

Postoje dvije Hrvatske, svjetonazorski i socijalno

Hajmo mi sad malo u kulturu. Sjećate li se vi malo stariji iz komunizma onih parola “kultura narodu”,  “tehnika narodu” pa “svi na dobrovoljne radne akcije” na koje su svi morali ići, valjda opet da bi dali nešto narodu. Kazalište Gavella je hrvatski kulturni brend. Sprema se slavljenička predstava  Krleženih  “Gospoda Glembajevi”.

Zlatko Vitez je, za pedeset godina svog glumljenja, trebao igrati Ignjata Glembaja. Iz nekih razloga Vitez je navodno istegao “masonsku” ložu pa nije mogao istrčati na teren. Miro Međimorac, kao head coach morao je naći rezervnog igrača iliti novog Ignjata. I što mislite gdje? Na lijevom krilu. U žestokoj konkurenciji glumačkih velikana coach se odlučio za mladog i perspektivnog Darka Stazića, brata blizanca legendarnog Nenada Stazića.

Nenad je zastupnik SDP-a u Saboru i ušao je u sve enciklopedije kulturno-političkog života u Lijepoj našoj. Voli Breone, pansion po sedam kuna dnevno, Radu i familiju. Realan i izbalansiran, “doživotni” je borac u Saboru za bolju prošlost. Ušao u “istoriju” izjavom da su “naši ‘falili’ ’45. jer su ‘šlampavo’ odradili posao”. Kao slabo je bilo očišćeno sve što je trebalo nestati s lica zemlje ili tako nekako. Zapravo, malo zamjera bravaru da je zbrisao s lica zemlje samo  568.000 ljudi, a mogao je to odraditi i malo življe i pedantnije…

Brat, “pljunuti” blizanac, Darko bio je višestruko talentiran. Hoćeš glumac, hoćeš direktor. Ali jednog ga je dana smijenilo te je ostao samo glumac. Sad ga je nekim čudom Međimorac uzeo ulogu Ignjata Glembaja. Ako slučajno njemu rikne neka loža brat Nenad, isti Darko, čeka k’o zapeta puška da i on upadne u predstavu. Ionako godinama u Saboru glumi liberalnog demokratu kojem je 568.000 pobijenih ljudi malo. Šlampavo.

Šuška se također da ako zadnja loža zakaže nedajbože Nataši Janjić onda će taktičku prednost pred Anjom Šovagović za ulogu barunice Castelli dobiti opet svestrani Nenad Stazić. Sad mi se čini da će nakon ovakvog izbora glumaca Miro Međimorec sigurno potpisati novi unosni petogodišnji ugovor s Gavellom. Dva brata u prvih 11.  Evo nama Naci-Ignjata Glembaya, Barunice  Castelli, dr. Phil.Leona, sestre Angelike i ostalih u Ligi prvaka.. Kako je napisao Krleža “ni med cvetjem ni pravice…”.

Glumica i režiserka u Gavelli Titova unuka Saša Broz izjavila je da joj ime Saša nije ni malo pomoglo u karijeri.

Gojko Drljača  u Jutarnjem šalje upozorenje koje bi naše političke elite trebale shvatiti krajnje ozbiljno: “Hrvatski bi političari pozorno trebali pratiti prosvjede u Čileu”. Čile je ekonomski i vojno najjača zemlja Latinske Amerike. S druge strane stvoren je veliki broj umirovljenika koji žive gotovo bez ičega. Nejednakost je zamaglila sve dobro što je Čile postigao u tzv. makroekonomiji.

Sad su kao rezultat te nejednakosti tenkovi na ulicama Santiago de Chilea. Sve je planulo jer je javni prijevoz poskupio oko 50 lipa! Naše elite se u pravilu brane statistikom. Ona podsjeća na sarmu. Jedni jedu meso, a drugi samo zelje. Statistički jedni i drugi jedu sarmu.

Postoje dvije Hrvatske. Ne samo svjetonazorski nego i socijalno. I kad oni koji nemaju shvate koliko oni drugi imaju to će biti kraj lažnog mira. Ustaše i partizani postat će drugorazredne teme. Ako se mogu doslovno milijarde izdvajati za parazitske i razne nevladine udruge onda se tu treba tražiti rješenje i za učitelje, profesore, medicinske sestre i liječnike. Tko to prvi shvati taj će iz male bare pune korokodila izaći kao pobjednik. Oni drugi suočit će se s gladnim krokodilima.

I da parafraziram scenarista Enia Flaiania: Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna.

Pad Vukovara ne može biti državni praznik

Potpisujem ono što je rekao akademik Davorin Rudolf: “Pad Vukovara ne može biti državni praznik”. Taj dan može biti dan sjećanja, spomendan, a ne praznik. Može se slaviti samo junačka obrana grada, a ne njegov pad. Kome to nije jasno i logično? Iz istih razloga sam uvijek bio protiv obnove legendarnog Vodotornja. Ono što su agresori napravili od njega mora ostati kao vječni spomenik na braću Igora Mandića, jugozombije, orjunaše, senilne partizane koji još danas vjeruju da je 18. studenoga Vukovar oslobodio Veselin Šljivančanin. I njemu će uskoro biti otkrivena neka ploča. Barem šperploča.

Ako je nešto državni praznik onda se tu nešto slavi. Za razliku od naših lijevih i ultralijevih režisera, Ameri su snimili oko dvadeset filmova o bitci za Alamo koja je trajala od 23. veljače do 6. ožujka 1836. godine.  Meksički general Santa Ana je sa 1500 vojnika osvojio grad i pobio svih 200 branitelja. Ostalo je živo desetak žena i djece. Simetrija s Vukovarom je očita, osim što se u Vukovaru nisu štedjeli ni žene ni djeca. I danas na lokaciji San Antonio živi većinsko meksičko stanovništvo. Bez ploča na španjolskom jeziku… Alamo je samo grad sjećanja na hrabre branitelje. A Vukovar?

Dvije kolone, lijeva i desna, još bi i abolirani silovatelji mogli formirati svoju kolonu. Umjesto da gradu u kojem se formirala čvrsta svijest o vlastitoj državi pomognemo da, ponosan na svoju žrtvu, žali za svim poginulim i nestalima, mi bi taj tragični dan pretvorili u blagdan. Usput, mala poduka: blagdani su vjerska, a praznici državna slavlja. Slaviti Ovčaru, Velepromet, Bolnicu…? To se ne slavi. Njih se samo s tugom i suzama u očima možemo sjećati i biti ponosni na njih…

Za vrijeme Domovinskog rata Rade Šerbedžija povukao se na rezervni položaj u Vukovar gdje je snimao film. Danas se čudi što ga primamo s rezervom.

Moj splitski “dopisnik” Tonči Jelavić poslao mi je zanimljivo razmišljanje pape Urbana II. koji je umro 1099. :”Raznolikost je dovela do nemira, milijuna smrtnih slučajeva, silovanja, napada i sveukupni kaos u nekad mirnim društvima. Uništeni su gradovi, naselja, zajednice i nacije. U ovom trenutku, svatko tko proglašava  raznolikost “snagom” je ili zlo ili opasan isprani mozak.”. Amen. Pitanje je da li papa Urban II i papa Franjo pripadaju različitim katoličkim crkvama?

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Pobjednička Tuđmanova Hrvatska oboljela je od Stockholmskog sindroma

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari