Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Mnogi su se ugurali u petpostotnu statističku pogrešku

Objavljeno

na

Užasno vrijeme malo se popravilo svršetkom prošloga tjedna koji je protekao u užasno dosadnoj kampanji za europske izbore, te je narod jedva dočekao da se izbori napokon održe, s njim ili bez njega, samo da prođu.

Sunčana subota stavila me je pred dilemu: otići u Kumrovec na Dan mladosti i radosti, ili u Gospić na proslavu dvadesete obljetnica ređenja i osamdeset godina od rođenja prvoga biskupa Gospićko-senjske biskupije, Mile Bogovića.

Ne znam zašto, ali odlučio sam se za Gospić, premda sa stanovitom zebnjom, jer mi je rečeno da Bogović nije tražio suglasnost Irineja, što je svakako rastužilo papu Franju do kojega je sigurno stigao glas o Bogovićevu heretičkom mišljenju u svezi s dobrim i velikim patrijarhom, ali i njemu samom – iskazu koji nije drugo do nastavak istinoljubivoga istupanja koje je biskupu bilo svojstveno u svim godinama obnašanja časti, a taj ga poriv očito ne napušta ni otkako je umirovljen. A u miru je, ostajući u Gospiću blizu Biskupskog dvora, vrlo aktivan i kreativan, kao i u isto doba umirovljeni biskup Ivas u Šibeniku, koji sada uz ime i prezime stavlja šifru BUM, što je kratica od biskup u miru.

Bogović je BUM-fazu iskoristio da se posve posveti povijesti, osluškujući sadašnjost i reagirajući kao što je rečeno, ne samo oko Stepinca nego i nalazeći u austrijskoj (koruškoj) policajnoj kontroli Bleiburga nov poticaj za svoju staru ideju o Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju podno Udbine i Crkve hrvatskih mučenika.

Elem, toga 25. svibnja okupilo se u Gospiću nekoliko nadbiskupa, podosta biskupa i svećenika, akademika, književnika, povjesničara i intelektualaca svih fela, a politiku su zastupali Dado i Karlo. Poslije mise predstavljen je zbornik o znanstvenom, svećeničkom i biskupskom djelu Mile Bogovića „Spašavanje povijesti“ težak više od dva kilograma, na pet stotina stranica pedesetak autora, s predgovorom Bozanića, Križića i Lončarića, a predstavili su ga publici Bežen i Petrač.

U uvodnom dijelu zbornika piše o Bogoviću i školski kolega, akademik Josip Bratulić pod naslovom Sjemenište i klasična gimnazija – rasadište hrvatskih intelektualaca, biskup Ivan Milovan (Dajla !), akademik Stjepan Damjanović o glagoljskim prinosima, Anđelko Mijatović o Bogoviću i nacionalnoj povijesti, nadbiskup Želimir Puljić, biskup Ante Ivas, Milan Bešlić o radu Kuzme Kovačića u Crkvi hrvatskih mučenika, i tako dalje, ma tko bi ih sve nabrojao, zajedno sa mnom koji sam u zborniku pisao o Bogovićevu djelovanju u Hrvatskom kulturnom vijeću.

Pa ipak, najzanimljivija je (barem meni) zadnja trećina zbornika, u stvari autobiografija neobičnoga biskupa prožeta tu i tamo humorom kojega se Bogović ne odriče ni u težim temama. Primjerice: kada su ga pitali zašto je za geslo uzeo riječi „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, objasnio je ovako: kada su čuli da sam postao biskupom, svi su križali. Također kaže da se na početku svećeničkog djelovanja našao na krivom putu (bio je, naime, upravitelj župe u Krivom Putu.)

Knjige je objavljivao i prije, a otkako je u miru pojavljuje se svake godine po jedna, ponekad i dvije, pa i tri, a među nakladnicima je i „Alfa“ (sunakladnik i rečenoga zbornika). Pa tako, ako je Crkva izgubila njegovim umirovljenjem , dobila je Povijest, dobrim dijelom orijentirana prema Lici, njezinoj (rasutoj) baštini, ali i nacionalnim temama svehrvatskim, bez kojih i sudbina Like (Krbave, Modruša) ne bi bila objašnjiva.

Nastavlja on, znači, svoju misiju, traga za dokumentima izgubljenim u nevremenima ili zametnutim u arhivima, za svjedočanstvima patnja naroda, svjedoči i sam o godinama kada je ispod ceste koja vodi u Udbinu stajao znak „Zabranjeno fotografiranje“, kada na cijelom području Krbave nije bilo ni jednoga jedinog znaka katoličke prisutnosti, ni spomena što se ondje zbivalo u prošlosti, svjedoči o strahotama i razaranjima u vrijeme srpske agresije, prognanicima iz rodnoga slunjskog područja među kojima je bila i Bogovićeva majka, o poljskim svećenicima koji su u vrijeme okupacije Slunja, u sastavu Unprofora, služili misu samo za svoje vojnike. I o godinama kada je, teškom mukom, organizirao novu biskupiju „preko Velebita“, te se povijesti nije mogao posvetiti koliko je želio, što sada nadoknađuje.

Moj prilog u zborniku objavljujem s kraćenjima, držeći da bi mogao biti zanimljiv čitateljima, ali i podsjetiti na velik dio povijesti Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Bogović i Hrvatsko kulturno vijeće

Godine 2006. okupilo se u dvorani podno Nacionalne i sveučilišne knjižnice dvadesetak nas zabrinutih pojavama u Bogovic grb2hrvatskoj kulturi i društvu uopće, osjećajući da vlast desnoga centra premalo odlučno radi na poništavanju korova koji je ostao nakon kratkotrajne rekonkviste komunista početkom dvadeset i prvog stoljeća.

Bilo je na tom skupu podosta onih koji su aktivno sudjelovali u stvaranju moderne hrvatske države, dobro smo se poznavali, nitko od nas nije se okoristio svojim „zaslugama“. Domoljubni intelektualci, umjetnici i pravnici, ali i osobe iz drugih područja, akademici i sveučilišni profesori koji su razumjeli da je potrebno utemeljiti novi organizam mimo (prvenstveno) tromih kulturnih institucija i unijeti novu energiju u očuvanju i razvitku hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta.

Događaji koji su ubrzali naše okupljanje, a ticali su se zlokobne haaške sjene, samo su za neupućene bili izvan zamišljenoga djelokruga rečene zabrinute skupine, jer se optužnica brutalno i nepravedno okomila na same temelje hrvatske države, a država i nije drugo nego plašt jedne kulture – hrvatske kulture i njezinih bitnih odrednica, od zajedničke povijesti, jezika, osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu i vjere. Ne na zadnjem mjestu, naprotiv, ne treba dokazivati da je Crkva u Hrvata uvelike zaslužna što nismo nestali iz povijesti, a u mnogim stoljećima nositelji kulturnoga razvitka bili su biskupi, svećenici i redovnici, bilo kao autori ili mecene, poticatelji.

Među ljudima koji su se našli za stolom 2006. bio je i biskup gospićko-senjski Mile Bogović. Nisam ga do tada osobno poznavao, o njemu sam znao što je trebao znati onaj koji se bavi javnim poslima, znači površno. Mogu reći da je odmah osvojio moje simpatije, i svih nazočnih.

držao propovijed, nije docirao, govorio je odmjereno, ali čvrsto, ležeran na svoj, prirodni način, sklon ispričati anegdotu. Narodni pastir iz Cerovca, intelektualac, crkveni povjesničar što znači, po prirodi stvari, poznavatelj opće povijesti. Dragocjena osoba u našem krugu iz kojega je odmah zatim izraslo Hrvatsko kulturno vijeće koje postoji i djeluje do današnjih dana, a nadam se da će još dugo živjeti, kao i monsignor Bogović.

„Lički i katolički“ biskup, kao što se u šali često predstavljao, bez krzmanja je ušao i u upravni odbor nove udruge, što je doista bila novost koju su već dobrano stasale „civilne udruge“ utemeljene izvana i iznutra za razaranje hrvatskoga bića – popratile zluradim komentarima.

Kako je bilo u crkvenim krugovima, ne znam. A što je drugo bila nazočnost jednoga biskupa u „svjetovnoj“ udruzi nego povratak, obnavljanje tradicije sličnih susretanja u povijesti kada je intelektualna simbioza onih s kolarom i bez kolara bila običajni dio društvenoga života i mnogokad urodila značajnih plodovima.

Biskup Bogović je učinio odvažan korak i odmak od stanovite neugode naslijeđene iz olovnih vremena kada je i sam (u nekim slučajevima s pravom) osjećao zazor koji se pomalo izgubio kada je – kako mi je pričao – skupina književnika došla u Senj, čini mi se, i kada su se svi oni prekrižili pri ulasku u crkvu. Da, toliko je bilo nepovjerenje u kršćansku, katoličku svijest i vjerski osjećaj hrvatskih intelektualaca, toliko međusobno nepoznavanje, neutemeljeni strah jednih da će njihovo druženje s crkvenim velikodostojnicima biti upisano na crnu listu u radionici „slobodoumnih intelektualaca“, te strah drugih da će bilo kakvo djelovanje osim pastoralnog i teološkog biti protumačeno kao neprihvatljiv ulazak u javni prostor, u „politiku“.

Uopće, tada već šestu godinu biskup nove (a u stvari prastare) biskupije, monsignor Bogović nije se libio izreći svoje Bogivćmišljenje, niti je izbjegavao javne istupe, novinske i televizijske razgovore i onda kada su mu ciljano postavljana „nezgodna“ pitanja, držeći se svoga neslužbenoga gesla da treba govoriti kada je zgodno i kada je nezgodno.

Pojavljivao se na ekranima i branio one koje su mediji unaprijed osudili – što je hrvatska javnost dobro prihvatila, a čak su i protivnici izražavali poštovanje. Bio je gromobran u mnogim trenutcima, razborit i uvjerljiv, diplomat kada je bilo potrebno, čovjek koji razmišlja dok govori (rijetko svojstvo).

Crkveni velikodostojnik koji je shvatio da treba komunicirati, izložiti se, izaći iz radne sobe u gospićkom biskupskom dvoru. Tako je radio na nacionalnom planu, ali naravno i u Lici čiju je narav i lokalitete poznavao i tragao za ostatcima ostataka sveudilj spajajući crkvenu dužnost i čast s povijesnim (pa i arheološkim) istraživanjima koja će poslije zaokružiti u knjizi „ Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti.“ Djelovao je tako i na brojnim putovanjima , u susretima s hrvatskim iseljenicima.

Moje druženje s biskupom Bogovićem bilo je više ili manje često u vrijeme kada sam bio predsjednik HKV-a, punih devet godina. Formalno predsjednik, jer svi smo bili jednaki, a kada me je biskup s nekim upoznavao govoreći za mene „to je moj predsjednik“, osjećala se blaga ironija.

U svakom slučaju, sastanci na koje nije mogao doći zbog drugih obveza, nisu bili tako dobri i tako ispunjeni kao kada je on bio nazočan. Uključio se i u niz stručno-znanstvenih skupova o haaškoj blasfemiji, dokazujući kako je na suđenju hrvatskim zapovjednicima tužiteljstvo zanemarilo kontekst ratnih zbivanja i u stvari krivotvorilo događaje, što je rezultiralo prvom, osuđujućom presudom – tada se Bogović i opet izložio, uz biskupa Ivasa i nas nekoliko govornika pred desetcima tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića rekao je što je trebalo reći.

A glede Domovinskoga rata, odnosno agresije na Hrvatsku i hrabre obrane hrvatskih branitelja, znao je sve iz prve ruke i nikomu nije dopuštao mijenjati ili prilagođavati činjenice. Ta upravo je Lika bila presječena napola, Hrvati prognani iz okupiranih dijelova, mnogi pobijeni, katoličke crkve razorene, osim one u Udbini koju nije trebalo rušiti jer je nestala odavno.

Nakon Oluje trebalo je obaviti mnogo posla, a usporedo i obnoviti i stoljećima zapuštenu crkvenu organizaciju i ispraviti krive poteze koji su Liku (to jest ono što u novije vrijeme nazivamo Likom, a „sašivena“ je, kaže Bogović, od više povijesnih dijelova) ostavili bez biskupa i biskupije. Bogović je bio prvi među onima koji su odlučno potegnuli to pitanje, te nije bilo neobično da je postao i prvim biskupom nove Gospićko-senjske biskupije.

Čovjek s vizijom, dostojan križa negdašnjih krbavskih biskupa, poznavatelj crkvene i ine povijesti prostora „preko Velebita“, povjesnik koji stavlja jutro hrvatske države ondje gdje je doista svanulo u trenutku kada Borna od kneza Gačana postaje hrvatskim knezom, koji podsjeća da je „Lika“ (Krbava, Gacka, Bužani, Modruš…) u jesen srednjega vijeka bila cvatuća zemlja u svakom smislu, a posebno kulturnom, a ima Bogović i utemeljene zamisli o putu glagoljice i pravom mjestu njezina nastanka.

Hod za život i matematika

Hod za životHodalo se za život u Zagrebu i mnogim drugim hrvatskim gradovima, što je znak da je ljudima dozlogrdila slabost i nevoljkost „vlasti“ da se napokon stane na kraj podlim umorstvima nerođene djece.

Jednoga će dana neki ambiciozni istraživač saborskih dokumenata pronaći moj govor iz druge polovice devedesetih, kada sam na užas umjerene desnice i militantne pobačajne ljevice na plenarnoj sjednici izjavio da će budući naraštaji glede današnjega našeg odnosa prema nerođenoj djeci bez sumnje ustvrditi da smo bili slični kanibalima. Od tada je prošlo više od dvadeset godina, a tek se sada organizirano „hoda“. U Zagrebu – uglavnom mladi ljudi – oko petnaest tisuća. I opet se bavimo brojkama, opet policija ima naputke da zanemari matematiku, pa je dala podatak o pet tisuća. Gdje su nestali ostali, ne zna se.

O Kumrovcu još jednom

Kumrovečki lokalci su oduševljeni, stigli im njihovi jugonostalgičari iz svih krajeva bivše države, najviše navodno iz Slovenije, ali i inih ljubitelja lika i djela maršala Tita, koji se nalazi (pa i u britanskim) popisima među najvećim zločincima u 20. stoljeću.

Najveći broj žrtava Titova režima čine Hrvati, pa je valjda logično da ga se slavi usred Hrvatskog zagorja, postojbine mojih predaka. Koliko je, usput rečeno, na tom danu radosti bilo aboliranih, i koliko neaboliranih, teško je reći jer je policija samo radosno brojala, policijskim političkim mentorima nisu smetale jugoslavenske zastave, insignije pod kojima je izvršena agresija na Hrvatsku devedesetih, da o četrdeset petoj i ne govorim.

U Kumrovcu se sada radosno uzdaju u komunističku Kinu i njezin prodor u dva pravca, Kinezi (gospođa Yu) će donijeti investicije i prosperitet te će u sezoni svakoga dana, a ne samo 25. svibnja biti osam tisuća turista, a Titoland legaliziran i promoviran u agencijama. Tako moralno propadamo i postajemo jadni u očima svijeta, prodajemo za jene i dolare svoju dušu, slavimo zločinca.

Sve za napredak općine, za srdačno sjećanje na totalitarizam, za suludu nostalgiju koja je upravo morbidno neprirodna. Ili nije riječ samo o nostalgiji nego o sjećanju na budućnost onih koji hrvatsku državu ne mogu smisliti. Eto, piše glazbeni jugonostalgičar u povodu muenchenskog uspjeha „Ere s onoga svijeta“ da je Ero preživio tri države, pa će i ovu… Hoće Ero preživjeti dok je hrvatske kulture, naravno da hoće, ali će i hrvatska država trajati mnogo dulje nego što očajnici misle.

Uostalom već i traje tridesetak godina, što ni u snu nisu mogli zamisliti, a jako su se trudili da joj napakoste. S tim u svezi: proslavljena je 28. obljetnica formiranja Oružanih snaga RH, dotično Hrvatske vojske. Pustite priče, pustite svakodnevne jadikovke – treba jačati hrvatsku vojsku, jedini je ona jamac naše opstojnosti i sigurnosti. Sve ostalo su kavanski razgovori. A Tomi Medvedu, junaku u Domovinskom ratu, želim brz oporavak.

Rezultati euroizbora

Ankete kojih smo se nagledali tvrdile su da je njihova točnost devedeset i pet postotna. Debelo su promašile, ostavljajući ipak petpostotnu pogrešku, a upravo u nju su se ugurali mnogi.

Ukupni pobjednik izbora je Ruža, koju ljudi zaokružuju bez obzira na kojoj se listi nalazi. S njom na listi čak bi i SDSS dobio jedan mandat. Glede Europe u cjelini: malo se nagnula udesno, previše za ukus integralista, premalo za pristaše prirodne družbe zastupnika karaktera Unije kao labavog saveza nacionalnih država.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari