Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ponavlja se hrvatska povijest, hrvatske tragedije, do u beskraj

Objavljeno

na

Vrijeme normalno:  Aljaska – pakao iznad ništice, to jest plus 32. U Hrvatskoj zadnjih dana nešto niže, uz (ne)prirodne klima-uređaje poput orkanskih vjetrova. Turizam cvate, doduše  više u Turskoj nego u Hrvatskoj. Sve više se govori o povratku čuvene srpanjske rupe i pasjaka. Europa se još nije  masovno spustila na južna mora, a i ne će dok ne riješi kadrovske križaljke u svojim tjelesima – ništa nije gotovo dok nije gotovo i sada sve zavisi od europskog parlamenta u kojemu je predsjednički stolac dobio i opet jedan Talijan i to začudo  jako progresivni, iz Saveza socijalista iliti Socijalističkog saveza. Tako je Italiji dobačena kost, Sassoli i parlament koji inače ni o čemu ne odlučuje, sada je u poziciji da utječe na rasplet oko čelnika Komisije, koja o svemu odlučuje. Timmermans je eliminiran, što je dobro, ali je rastužilo Sorosa. Iz rukava izvučena Ursula von der Leyen možda će proći jer je iz pučke, ženske  i nadnacionalne kvote, ali i to visi u zraku dok ovo pišem. U svemu, karte drže i karte dijele Njemačka i Francuska, kako god se okrene i koliko god je trik gospođe Merkel iz Osake bio pripremljen ili ne, i koliko god je nagla i kratka ljubavna afera  Macrona i Orbana bila privremena i iznuđena. Macron je dobio novac (Christine Legard), a Njemačka vlast.

Srednja i istočna Europa su, glede čelnih mjesta, izgurane na marginu. Bugarin Stanišev se  javno požalio, ali što vrijedi – zna se da su gazde na zapadu.

Ne posve slučajno, ali iz posve drugih razloga, uzeo sam u ruke knjigu S. P. Novaka „Slaveni u renesansi“, te već na prvim stranicama našao objašnjenje kojemu se, doduše, nije teško  dovinuti, a za sadašnju europsku situaciju više je no primjenjivo. Citiram: „Europljani svoj kontinent gotovo nikad nisu uspjeli doživjeti kao jedinstvo vlastitih zapadnih i istočnih kulturnih tradicija i geopolitičkih kompleksa. Od srednjega vijeka pa do danas, kad god bi se govorilo o civilizacijskoj i kulturnoj Europi, uvijek i bez iznimke mislilo se na njezinu zapadnu polovicu, na njezin literarizirani Abendland, na onaj utopijski prostor koji je njemački povjesničar Leopold Ranke nazvao germansko-romanskim blokom. U taj se blok slavenska Europa nije uključivala ni u stvarnosti ni na papiru… osim na mirovnim pregovorima i poslije velikih ratova.“ Ako se ponešto uključivala, brzo je dolazio novi rat, pa novi pregovori, pa nove teritorijalne podjele i tako sve dok zapadu nije dozlogrdilo pa je istok prepustio Staljinovim komunistima koji su praktički do nedavno vladali i držali u zaptu narode i države, njihove kulture, i zaustavili njihov razvitak. Danas je na papiru sve naoko  drukčije, ali se u dubini poimanja  germansko-romanskoga bloka ništa nije bitno promijenilo. Slaveni, Višegradska skupina s dodatnom neslavenskom Mađarskom koja je, skupa s Rumunjskom, dijelila istu sudbinu do svršetka 20. stoljeća – u drugom su redu suvremene Europe, i na njih se iz Berlina i Pariza gleda svisoka. Ovogodišnja podjela plijena tu je činjenicu učvrstila.

Hrvatska je na stanovit način Zwischenland, zagonetna zemlja koja se trudi dokazati da pripada zapadnoeuropskom krugu i nudi pregršt povijesnih dokaza, pa ipak joj se ne dopušta ulaz u posvećeni Abendland. Osim na papiru. Dobro može poslužiti kao pregovarač između zapada i istoka, pa čak i samo unutar zapada,  ako ima diplomate poput Plenkovića u stanju je odigrati  ulogu „iznad svoje kategorije“, ali kada sve završi ostaje gdje je bila i na kraju shvati da se cijela farsa  uopće na svodi na pučane, liberale i socijaliste, nego na podzemne bitke između velikih sila germansko-romanskoga bloka, na upravljanje velikom vrećom zlatnika i na moć, na vlast, na prevlast, na jezivu priču o stvaranju Sjedinjenih europskih država koje nisu drugo do pornografsko „literariziranje“ spomenutog bloka. Skorašnje preuzimanje Hrvatske predsjedanjem EU bit će također u sjeni (i na svjetlu) pod nadzorom profiterske mafije, a raduju se samo zemlje poput Srbije koja se nada  hrvatskoj (?) politici potpori proširenja. Da je tako, svjedoči ushićena izjava istoga onog Dačića koji pljuje po Hrvatskoj gdje stigne, a sada veselo tvrdi „svi smo mi naši“, drugari iz druge polovice 20. stoljeća, a i prve, hej Slaveni, odnosno jugoslaveni, pa tko će komu nego svoj svomu. I nije posve u krivu. Istodobno, Vučić okuplja sve Srbe iz hej „jugoslovenskog bloka“, ma gdje bili, na veliki sastanak s temom unaprjeđenja srpstva (velikosrpstva) na jugoistoku Europe, a nazočan je naravno i Pupovac koji u tom društvu dobro kotira, na kraju krajeva on je u vlasti u Hrvatskoj pa ima sličnu poziciju u rečenoj temi kao i Vučić. O tom skupu Hrvati baš i nisu bili obaviješteni putem medija, koji se inače bave svakojakim tričarijama, a zaključke također nismo vidjeli, premda ih možemo izvući iz drugog memoranduma. Tako je Hrvatska u svemu i po svemu Zwischenland:  s jedne strane pripada Europskoj uniji koja joj otvoreno jede djecu lukavim sustavom „mobilnosti“, ne dopušta joj, primjerice, proglašenje gospodarskog pojasa, nameće vrijednosti suprotne hrvatskoj tradiciji, dok s druge strane strpljivo podnosimo ubode  srbijanskih komaraca koji uz efikasnu pomoć s istoka (zrakoplovstvo itd.) mogu postati stršljenovima u roju neprežaljene jugoslavenske ideje sa  srbijanskom dominacijom. Od koje Beograd ne odustaje, niti ne će, a „cimanje“ Crne Gore je već u postupku, kao početak povratka i začetak opasne igre koju uspavana Hrvatska i neispavana Europa ne opažaju . Štoviše, Abendlandu bi, kao što znamo, puno više odgovarala  jedna i jedinstvena trećerazredna „krajina“ na jugoistoku. A da se karte mogu u skoroj budućnosti miješati u tom smjeru i tko zna u kojem još, vidljivo je iz zveckanja oružjem na svim stranama, hladnoratovskim  izazivanjima i povlačenja iz nuklearnih dogovora, razvidno i iz prve tenkovske parade u Washingtonu na Dan nezavisnosti. Ako dođe do najgoreg, Abendland će, čuvajući svoje, hladnokrvno prepustiti i Zwischenland njegovoj sudbini.

 T(r)ajne jugoslavenske službe

Televizijska serija o tajnim jugoslavenskim službama dojmila se samo onih koji o tome nisu ništa znali. Žrtve krvoločnog sustava nikada nisu doživjele satisfakciju, lustracije nije bilo, pa sada bivši (?) pripadnici Ozne i Udbe mogu ležerno govoriti  o tom vremenu, ako su još živi, a jesu. Živi u svakom smislu, jer su te službe ne samo tajne nego i trajne, ako pripadnici i nisu više na ovom svijetu, posijali su na vrijeme djecu i unuke po medijima , sudstvu i recentnoj hrvatskoj politici. Pa ako vas neki događaj začudi, ako vas zapanji slaba ili nikakva reakcija na zbivanja u modernoj hrvatskoj državi koja bez sumnje imaju stari udbaški karakter, neka vam bude jasno da su oni tu, među nama, da se u stvari ne skrivaju, sjede u prvim redovima „kulturnih događanja“ na koja isto tako utječu, imaju svoje stare popise i ponekad ih aktiviraju tek toliko da se zna, a žešće se okomljuju tek na ljude koji su stvarali hrvatsku državu – njih vrijeđaju , pa i mrtvoga Tuđmana, pišu otrovne kolumne posve petokolonaške, uživaju u „demokratskom društvu“ gdje se valjda sve može, za razliku od sustava u kojemu su služili kao bijesni psi, kada se nije moglo ništa osim šutjeti ili progovoriti a drugo se jutro probuditi s metkom u potiljku. Oni su, bez obzira na područje za koje su i danas zaduženi, čuvari poretka koji smo srušili početkom devedesetih, njihova sjena lebdi nad ključnim institucijama, nazočni tijelom ili duhom u borbi protiv „nacionalizma i revizionizma“ vrlo uspješno, te ni dan-danas od njih ne možemo slobodno disati.

Turanj u sumraku

Pozvalo me na otvorenje Muzeja Domovinskoga rata u Turnju blizu Karlovca. Neka, velim, netko me se sjetio, a da i nije sam bih došao. Turanj više nije upravo vukovarska ruševina kao što je bio, kuće obnovljene, ima života. Ona nevelika stara vojna zgrada na omanjem brežuljku (uzvisini u stvari) nedaleko koranskoga mosta , „hotel Kalifornija“ kako su ju u ratu zvali branitelji, presvučena je staklom  i pretvorena u muzej – sjajan projekt arhitektica T. Basar i V. Rendler Adamec, dovršen marom i upornošću Hrvojke Božić, ravnateljice Gradskoga muzeja Karlovac.

Večer otvorenja za pamćenje, u sumrak toploga dana,  5. srpnja. Početak fešte na improviziranoj pozornici niže novoga muzeja, bini okruženoj  našim  kreativnim oklopnim vozilima iz 1991., na otvorenom  prostoru gdje su mnoga i do sada bila ( među njima i „Straško“), a ispred druge jedne, manje ruševine koja nije zastakljena, a poslužila je kao jedinstvena kulisa, raznobojno osvijetljena. Doduše, visoki gosti su zakasnili na otvorenje otprilike toliko minuta kao Putin u Vatikan, ali su to nadoknadili uznositim  govorima kojima su pljeskali,  jače ili slabije, Wolfovi, Rebelsi i Žute rukavice, preživjeli dečki koji su branili Turanj, branili u isti mah  Karlovac, i Zagreb, i Hrvatsku. Govore su prekidali Zajc i Gotovac, Zrinski i Ero, uz pratnju simfonijskog orkestra Glazbene škole karlovačke. Ono najvažnije što je rečeno: osmoškolci će imati uputnik da se upute u Muzej Domovinskog rata (predsjednica i ministar Medved), ali što će na to reći ministrica Divjak, nije poznato. Ako opstane. Zatim smo se svi uputili razgledati muzej, ali prvo je trebalo blagosloviti zdanje (svećenik Vražić) i izmoliti Očenaš, što je bio najuzvišeniji trenutak dana, to jest noći u kojoj se već podignuo polumjesec. Visoki gosti  ušli su kroz vrata, vrata se zatvorila i dugo ostala zatvorena, niži su gosti čekali, Wolfovi otišli na pivo kod „Ciglara“, ja s njima, na kavu. Pa ni poslije kave još nisam smio ući, pridružio sam se ekipi iz Cetingrada za jednim od stolova koje je domaćin pripremio gladnima i žednima, pjevali su „Lijepa li si“, pa i ja sotto voce jer pjevam loše, a i oprezno sam se osvrtao ( trajne službe).

Prebirao sam u glavi što znam o Turnju, a znam iz knjige „Grad Karlovac opisan i orisan“ R. Strohala, ravnatelja kr. velike realne gimnazije u Karlovcu, objavljene 1906. „o trošku piščevu“. Nedaleko utoka Mrežnice u Koranu, veli on, podigao se stari grad Turanj. Gradio se  dočim je karlovačka tvrđa bila sagrađena, početkom 1580. Gradnju su nadzirali kapetan Juraj Križanić i njegov brat Gašpar pa je po njima prozvan „Križanića Turnjem“… i tako se zvao sve do 18. stoljeća. Četverokutan, na dva kata, mostom se dolazilo na gornji kat (kao i danas u Muzej). Turci su provaljivali do Turnja od svršetka 16. stoljeća nadalje, popalili kuće u Turnju. U idućem stoljeću Turanj je branio znameniti Vuk Frankopan koji je „ametom porazio“ Ibrahim pašu od Požege i uhvatio živa nesretnog Mustaj bega. Kapetan turanjski početkom 18. st. bio je barun Kulmer, i taj je naselio u Tušiloviću, a ponešto i u Turnju, pravoslavni živalj. Zgrada (turanj) u kojoj je sada Muzej Domovinskog rata, bila je u devetnaestom matematička (!)  škola za odgoj časnika, potom tu bijahu staje i skladišta. Stajala je tako, stamena, sve dok se na nju nisu napalili srpski agresori  i ispaljivali tisuće granata, rušili ali ne i srušili do kraja, poubijali  više od dvije stotine hrvatskih branitelja. Dio Turnja bio je okupiran, uspostavljena nemirna crta preko koje su dolazili prognani,  na kojoj je obavljana razmjena zarobljenika. Ginulo se tu svakodnevno, poginuo je i moj dobri poznanik, snimatelj Živko Krstičević, radio za neku stranu televiziju i izgubio glavu.

Visoki uzvanici su otišli, pa smo mi niži mogli razgledati muzej. Doista impresivno dizajniran interijer, pregledno, informativno. Odore hrvatskih dragovoljaca i njihovo oružje, srpski ratni kostimi iz skladišta JNA i naoružanje, zastave, postrojbe, veliko platno na kojemu piše da Karlovac nikada ne će postati Kordunovac, s tim da je Kordunovac ispisan na ćirilici, što me je podsjetilo na euroizborne plakate SDSS-a. Betonskim stubama spušta se na prvi kat, odnosno prizemlje i tu nastaje muk, sablasna tišina vlada u omanjoj dvorani bez prozora, a na zidu fotografije ubijenih hrvatskih mladića, mladih kao rosa, ispod svake slike ime i prezime, malena vaza u koju se može umetnuti cvijet iz košarice u dvorani, bijeli ili crveni cvijet. Jedan od mrtvih branitelja preziva se Križanić. Da. Ponavlja se hrvatska povijest, hrvatske tragedije, do u beskraj, u isto vrijeme dok Vučić okuplja velikosrpske zatočnike. Hrvati se iseljavaju, šutke se useljavaju „raseljeni Srbi“, kažu demografi.

Idem prema automobilu, riskantno parkiranom. Postoji zebra, i ona podsjetnik na nedavnu tragediju, ali je cestu teško prijeći i preko zebre: tutnje vozila makar je već duboka noć, kamioni i turisti kojima se ne plaća autocesta  prolaze ne znajući što znači krvavo osvijetljena zgrada i nije ih ni briga, glavno da se do jutra dočepaju trajekta. Iz mnogih su zemalja europskih, u kojima ljude (i njihove političare) ni 1991. nije zabrinjavalo što se na tlu Europe vodi strašan rat kao u turskim vremenima.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari