Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ponavlja se hrvatska povijest, hrvatske tragedije, do u beskraj

Objavljeno

na

Vrijeme normalno:  Aljaska – pakao iznad ništice, to jest plus 32. U Hrvatskoj zadnjih dana nešto niže, uz (ne)prirodne klima-uređaje poput orkanskih vjetrova. Turizam cvate, doduše  više u Turskoj nego u Hrvatskoj. Sve više se govori o povratku čuvene srpanjske rupe i pasjaka. Europa se još nije  masovno spustila na južna mora, a i ne će dok ne riješi kadrovske križaljke u svojim tjelesima – ništa nije gotovo dok nije gotovo i sada sve zavisi od europskog parlamenta u kojemu je predsjednički stolac dobio i opet jedan Talijan i to začudo  jako progresivni, iz Saveza socijalista iliti Socijalističkog saveza. Tako je Italiji dobačena kost, Sassoli i parlament koji inače ni o čemu ne odlučuje, sada je u poziciji da utječe na rasplet oko čelnika Komisije, koja o svemu odlučuje. Timmermans je eliminiran, što je dobro, ali je rastužilo Sorosa. Iz rukava izvučena Ursula von der Leyen možda će proći jer je iz pučke, ženske  i nadnacionalne kvote, ali i to visi u zraku dok ovo pišem. U svemu, karte drže i karte dijele Njemačka i Francuska, kako god se okrene i koliko god je trik gospođe Merkel iz Osake bio pripremljen ili ne, i koliko god je nagla i kratka ljubavna afera  Macrona i Orbana bila privremena i iznuđena. Macron je dobio novac (Christine Legard), a Njemačka vlast.

Srednja i istočna Europa su, glede čelnih mjesta, izgurane na marginu. Bugarin Stanišev se  javno požalio, ali što vrijedi – zna se da su gazde na zapadu.

Ne posve slučajno, ali iz posve drugih razloga, uzeo sam u ruke knjigu S. P. Novaka „Slaveni u renesansi“, te već na prvim stranicama našao objašnjenje kojemu se, doduše, nije teško  dovinuti, a za sadašnju europsku situaciju više je no primjenjivo. Citiram: „Europljani svoj kontinent gotovo nikad nisu uspjeli doživjeti kao jedinstvo vlastitih zapadnih i istočnih kulturnih tradicija i geopolitičkih kompleksa. Od srednjega vijeka pa do danas, kad god bi se govorilo o civilizacijskoj i kulturnoj Europi, uvijek i bez iznimke mislilo se na njezinu zapadnu polovicu, na njezin literarizirani Abendland, na onaj utopijski prostor koji je njemački povjesničar Leopold Ranke nazvao germansko-romanskim blokom. U taj se blok slavenska Europa nije uključivala ni u stvarnosti ni na papiru… osim na mirovnim pregovorima i poslije velikih ratova.“ Ako se ponešto uključivala, brzo je dolazio novi rat, pa novi pregovori, pa nove teritorijalne podjele i tako sve dok zapadu nije dozlogrdilo pa je istok prepustio Staljinovim komunistima koji su praktički do nedavno vladali i držali u zaptu narode i države, njihove kulture, i zaustavili njihov razvitak. Danas je na papiru sve naoko  drukčije, ali se u dubini poimanja  germansko-romanskoga bloka ništa nije bitno promijenilo. Slaveni, Višegradska skupina s dodatnom neslavenskom Mađarskom koja je, skupa s Rumunjskom, dijelila istu sudbinu do svršetka 20. stoljeća – u drugom su redu suvremene Europe, i na njih se iz Berlina i Pariza gleda svisoka. Ovogodišnja podjela plijena tu je činjenicu učvrstila.

Hrvatska je na stanovit način Zwischenland, zagonetna zemlja koja se trudi dokazati da pripada zapadnoeuropskom krugu i nudi pregršt povijesnih dokaza, pa ipak joj se ne dopušta ulaz u posvećeni Abendland. Osim na papiru. Dobro može poslužiti kao pregovarač između zapada i istoka, pa čak i samo unutar zapada,  ako ima diplomate poput Plenkovića u stanju je odigrati  ulogu „iznad svoje kategorije“, ali kada sve završi ostaje gdje je bila i na kraju shvati da se cijela farsa  uopće na svodi na pučane, liberale i socijaliste, nego na podzemne bitke između velikih sila germansko-romanskoga bloka, na upravljanje velikom vrećom zlatnika i na moć, na vlast, na prevlast, na jezivu priču o stvaranju Sjedinjenih europskih država koje nisu drugo do pornografsko „literariziranje“ spomenutog bloka. Skorašnje preuzimanje Hrvatske predsjedanjem EU bit će također u sjeni (i na svjetlu) pod nadzorom profiterske mafije, a raduju se samo zemlje poput Srbije koja se nada  hrvatskoj (?) politici potpori proširenja. Da je tako, svjedoči ushićena izjava istoga onog Dačića koji pljuje po Hrvatskoj gdje stigne, a sada veselo tvrdi „svi smo mi naši“, drugari iz druge polovice 20. stoljeća, a i prve, hej Slaveni, odnosno jugoslaveni, pa tko će komu nego svoj svomu. I nije posve u krivu. Istodobno, Vučić okuplja sve Srbe iz hej „jugoslovenskog bloka“, ma gdje bili, na veliki sastanak s temom unaprjeđenja srpstva (velikosrpstva) na jugoistoku Europe, a nazočan je naravno i Pupovac koji u tom društvu dobro kotira, na kraju krajeva on je u vlasti u Hrvatskoj pa ima sličnu poziciju u rečenoj temi kao i Vučić. O tom skupu Hrvati baš i nisu bili obaviješteni putem medija, koji se inače bave svakojakim tričarijama, a zaključke također nismo vidjeli, premda ih možemo izvući iz drugog memoranduma. Tako je Hrvatska u svemu i po svemu Zwischenland:  s jedne strane pripada Europskoj uniji koja joj otvoreno jede djecu lukavim sustavom „mobilnosti“, ne dopušta joj, primjerice, proglašenje gospodarskog pojasa, nameće vrijednosti suprotne hrvatskoj tradiciji, dok s druge strane strpljivo podnosimo ubode  srbijanskih komaraca koji uz efikasnu pomoć s istoka (zrakoplovstvo itd.) mogu postati stršljenovima u roju neprežaljene jugoslavenske ideje sa  srbijanskom dominacijom. Od koje Beograd ne odustaje, niti ne će, a „cimanje“ Crne Gore je već u postupku, kao početak povratka i začetak opasne igre koju uspavana Hrvatska i neispavana Europa ne opažaju . Štoviše, Abendlandu bi, kao što znamo, puno više odgovarala  jedna i jedinstvena trećerazredna „krajina“ na jugoistoku. A da se karte mogu u skoroj budućnosti miješati u tom smjeru i tko zna u kojem još, vidljivo je iz zveckanja oružjem na svim stranama, hladnoratovskim  izazivanjima i povlačenja iz nuklearnih dogovora, razvidno i iz prve tenkovske parade u Washingtonu na Dan nezavisnosti. Ako dođe do najgoreg, Abendland će, čuvajući svoje, hladnokrvno prepustiti i Zwischenland njegovoj sudbini.

 T(r)ajne jugoslavenske službe

Televizijska serija o tajnim jugoslavenskim službama dojmila se samo onih koji o tome nisu ništa znali. Žrtve krvoločnog sustava nikada nisu doživjele satisfakciju, lustracije nije bilo, pa sada bivši (?) pripadnici Ozne i Udbe mogu ležerno govoriti  o tom vremenu, ako su još živi, a jesu. Živi u svakom smislu, jer su te službe ne samo tajne nego i trajne, ako pripadnici i nisu više na ovom svijetu, posijali su na vrijeme djecu i unuke po medijima , sudstvu i recentnoj hrvatskoj politici. Pa ako vas neki događaj začudi, ako vas zapanji slaba ili nikakva reakcija na zbivanja u modernoj hrvatskoj državi koja bez sumnje imaju stari udbaški karakter, neka vam bude jasno da su oni tu, među nama, da se u stvari ne skrivaju, sjede u prvim redovima „kulturnih događanja“ na koja isto tako utječu, imaju svoje stare popise i ponekad ih aktiviraju tek toliko da se zna, a žešće se okomljuju tek na ljude koji su stvarali hrvatsku državu – njih vrijeđaju , pa i mrtvoga Tuđmana, pišu otrovne kolumne posve petokolonaške, uživaju u „demokratskom društvu“ gdje se valjda sve može, za razliku od sustava u kojemu su služili kao bijesni psi, kada se nije moglo ništa osim šutjeti ili progovoriti a drugo se jutro probuditi s metkom u potiljku. Oni su, bez obzira na područje za koje su i danas zaduženi, čuvari poretka koji smo srušili početkom devedesetih, njihova sjena lebdi nad ključnim institucijama, nazočni tijelom ili duhom u borbi protiv „nacionalizma i revizionizma“ vrlo uspješno, te ni dan-danas od njih ne možemo slobodno disati.

Turanj u sumraku

Pozvalo me na otvorenje Muzeja Domovinskoga rata u Turnju blizu Karlovca. Neka, velim, netko me se sjetio, a da i nije sam bih došao. Turanj više nije upravo vukovarska ruševina kao što je bio, kuće obnovljene, ima života. Ona nevelika stara vojna zgrada na omanjem brežuljku (uzvisini u stvari) nedaleko koranskoga mosta , „hotel Kalifornija“ kako su ju u ratu zvali branitelji, presvučena je staklom  i pretvorena u muzej – sjajan projekt arhitektica T. Basar i V. Rendler Adamec, dovršen marom i upornošću Hrvojke Božić, ravnateljice Gradskoga muzeja Karlovac.

Večer otvorenja za pamćenje, u sumrak toploga dana,  5. srpnja. Početak fešte na improviziranoj pozornici niže novoga muzeja, bini okruženoj  našim  kreativnim oklopnim vozilima iz 1991., na otvorenom  prostoru gdje su mnoga i do sada bila ( među njima i „Straško“), a ispred druge jedne, manje ruševine koja nije zastakljena, a poslužila je kao jedinstvena kulisa, raznobojno osvijetljena. Doduše, visoki gosti su zakasnili na otvorenje otprilike toliko minuta kao Putin u Vatikan, ali su to nadoknadili uznositim  govorima kojima su pljeskali,  jače ili slabije, Wolfovi, Rebelsi i Žute rukavice, preživjeli dečki koji su branili Turanj, branili u isti mah  Karlovac, i Zagreb, i Hrvatsku. Govore su prekidali Zajc i Gotovac, Zrinski i Ero, uz pratnju simfonijskog orkestra Glazbene škole karlovačke. Ono najvažnije što je rečeno: osmoškolci će imati uputnik da se upute u Muzej Domovinskog rata (predsjednica i ministar Medved), ali što će na to reći ministrica Divjak, nije poznato. Ako opstane. Zatim smo se svi uputili razgledati muzej, ali prvo je trebalo blagosloviti zdanje (svećenik Vražić) i izmoliti Očenaš, što je bio najuzvišeniji trenutak dana, to jest noći u kojoj se već podignuo polumjesec. Visoki gosti  ušli su kroz vrata, vrata se zatvorila i dugo ostala zatvorena, niži su gosti čekali, Wolfovi otišli na pivo kod „Ciglara“, ja s njima, na kavu. Pa ni poslije kave još nisam smio ući, pridružio sam se ekipi iz Cetingrada za jednim od stolova koje je domaćin pripremio gladnima i žednima, pjevali su „Lijepa li si“, pa i ja sotto voce jer pjevam loše, a i oprezno sam se osvrtao ( trajne službe).

Prebirao sam u glavi što znam o Turnju, a znam iz knjige „Grad Karlovac opisan i orisan“ R. Strohala, ravnatelja kr. velike realne gimnazije u Karlovcu, objavljene 1906. „o trošku piščevu“. Nedaleko utoka Mrežnice u Koranu, veli on, podigao se stari grad Turanj. Gradio se  dočim je karlovačka tvrđa bila sagrađena, početkom 1580. Gradnju su nadzirali kapetan Juraj Križanić i njegov brat Gašpar pa je po njima prozvan „Križanića Turnjem“… i tako se zvao sve do 18. stoljeća. Četverokutan, na dva kata, mostom se dolazilo na gornji kat (kao i danas u Muzej). Turci su provaljivali do Turnja od svršetka 16. stoljeća nadalje, popalili kuće u Turnju. U idućem stoljeću Turanj je branio znameniti Vuk Frankopan koji je „ametom porazio“ Ibrahim pašu od Požege i uhvatio živa nesretnog Mustaj bega. Kapetan turanjski početkom 18. st. bio je barun Kulmer, i taj je naselio u Tušiloviću, a ponešto i u Turnju, pravoslavni živalj. Zgrada (turanj) u kojoj je sada Muzej Domovinskog rata, bila je u devetnaestom matematička (!)  škola za odgoj časnika, potom tu bijahu staje i skladišta. Stajala je tako, stamena, sve dok se na nju nisu napalili srpski agresori  i ispaljivali tisuće granata, rušili ali ne i srušili do kraja, poubijali  više od dvije stotine hrvatskih branitelja. Dio Turnja bio je okupiran, uspostavljena nemirna crta preko koje su dolazili prognani,  na kojoj je obavljana razmjena zarobljenika. Ginulo se tu svakodnevno, poginuo je i moj dobri poznanik, snimatelj Živko Krstičević, radio za neku stranu televiziju i izgubio glavu.

Visoki uzvanici su otišli, pa smo mi niži mogli razgledati muzej. Doista impresivno dizajniran interijer, pregledno, informativno. Odore hrvatskih dragovoljaca i njihovo oružje, srpski ratni kostimi iz skladišta JNA i naoružanje, zastave, postrojbe, veliko platno na kojemu piše da Karlovac nikada ne će postati Kordunovac, s tim da je Kordunovac ispisan na ćirilici, što me je podsjetilo na euroizborne plakate SDSS-a. Betonskim stubama spušta se na prvi kat, odnosno prizemlje i tu nastaje muk, sablasna tišina vlada u omanjoj dvorani bez prozora, a na zidu fotografije ubijenih hrvatskih mladića, mladih kao rosa, ispod svake slike ime i prezime, malena vaza u koju se može umetnuti cvijet iz košarice u dvorani, bijeli ili crveni cvijet. Jedan od mrtvih branitelja preziva se Križanić. Da. Ponavlja se hrvatska povijest, hrvatske tragedije, do u beskraj, u isto vrijeme dok Vučić okuplja velikosrpske zatočnike. Hrvati se iseljavaju, šutke se useljavaju „raseljeni Srbi“, kažu demografi.

Idem prema automobilu, riskantno parkiranom. Postoji zebra, i ona podsjetnik na nedavnu tragediju, ali je cestu teško prijeći i preko zebre: tutnje vozila makar je već duboka noć, kamioni i turisti kojima se ne plaća autocesta  prolaze ne znajući što znači krvavo osvijetljena zgrada i nije ih ni briga, glavno da se do jutra dočepaju trajekta. Iz mnogih su zemalja europskih, u kojima ljude (i njihove političare) ni 1991. nije zabrinjavalo što se na tlu Europe vodi strašan rat kao u turskim vremenima.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari