Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Rezolucija o osudi genocida nad hrvatskim narodom 1945.

Objavljeno

na

Svibanj, možda najljepši mjesec u godini, osim za alergičare. Svibanj, bez sumnje najružniji mjesec u kolektivnom sjećanju Hrvata. Mjesec genocida nad hrvatskim narodom 1945. Bleiburg kao prva postaja, sljedeće postaje sve krvavije, jezivije, užasnije, detalji komunističkih zvjerstava spoznavani tek puno godina poslije, mnogi nikada. Broj žrtava? O tome ću nešto poslije. Ove je godine komemoracija raspolućena pod raznim pošastnim izlikama, umjesto mnoštva tek po nekoliko ljudi na Bleiburgu, na Mirogoju, u sarajevskoj Katedrali Srca Isusova koju je većina Hrvata prvi put vidjela iznutra. Na ekranima.

Katedrala, oaza hrvatstva i katoličanstva u Sarajevu već dobrano očišćenom od Hrvata. Djelo arhitekta Vancaša iz doba nadbiskupa Josipa Stadlera. Nadbiskup vrhbosanski i mitropolit, sirotan iz Broda na Savi, prvih je godina bio sirota i u Sarajevu, beskućnik, iznajmio je stan u kući židovskog trgovca. Ni crkva nije postojala, slučajno ili ne izgorjela je dvije godine prije njegova dolaska koji je omogućen dopuštenjem Austro-Ugarskoj na Berlinskom kongresu da zaposjedne Bosnu. Tada (1878.), kao što znate, Beč je odbio zahtjev Hrvatskoga sabora da se Bosna i Hercegovina pripoje Trojednoj kraljevini. Bosna je predana u ruke Pešti, političarima poput Kallaya (bio je sedam godina konzul u Beogradu, pa zaključite na koju je stranu naginjao) i Buriana.

Nadbiskup Stadler je radio na podizanju zamrle narodne svijesti Hrvata i u četrdeset godina načinio čuda (kako je priznao Strossmayer). Hrvat koji je Hrvatsku volio iznad svega. „Tko Hrvatsku ne ljubi, njezina prava ne čuva i ne brani, materinski jezik ne voli, on ljubi samo sebe, traži svoju slavu i hvalu od ljudi. Mijenja se kao vrijeme.“ U Bosni već radi Crna ruka, posebno divlja početkom novoga stoljeća. U Prvom svjetskom ratu kojemu je povod sarajevski atentat, Stadler je na poziciji hrvatskoga državnog prava. Umro je na vrijeme, u prosincu 1918. i nije vidio propast svojih zamisli, predaju Bosne i Hrvatske u srbijanske ralje. Pokopan je u kripti Katedrale, njegov lik na velikom reljefu mogli ste vidjeti prilikom prijenosa mise za žrtve komunističkih zločina prošle subote, misi koju je pred nekoliko ljudi i u prijenosu Televizije Hercegbosne koju je preuzeo HTV, vodio suvremeni Stadlerov nasljednik, nadbiskup, mitropolit i kardinal Vinko Puljić. Došao je bio Puljić na tu čast 1990. Ni on ni papa Ivan Pavao II. nisu ni slutili kakva će katastrofa zahvatiti (i) BiH. Papa je priznao devedeset sedme, u Sarajevu, obraćajući se Puljiću: “Nisam mogao zamisliti da će tvoj križ biti tako težak, a čaša tako gorka.“

S mnogih je strana Puljić doživljavao udarce u vrijeme srpske agresije na područja od Save do Dinare i Neretve, u dugotrajnoj opsadi Sarajeva s obližnjih brda, pa i s Brda na kojemu je davno prije dolaska Turaka stajala Katedrala sv. Petra i Pavla. Prisluškivan i iznutra, u stalnoj opasnosti, jednom i nakratko zarobljen, kardinal je vapio za mirom, za prestankom razaranja i sukoba. Mir je donio nove nemire, proziran plan da se jedan od konstitutivnih naroda, hrvatski narod, istisne iz Herceg-Bosne, stisne na što manji broj i napokon nestane, što je primjerice u Sarajevu već uspješno obavljano i obavlja se pod turskim i arapskim pokroviteljstvom.

Bosna, hrvatska povijesna baština, mijenja lice i odnose, polovica srpska i od Hrvata očišćena, a druga polovica muslimanska, bošnjačka, u kojoj se sprema propast Hrvata, no oni opstaju i ne daju se, samo ponekad uz pomoć Hrvatske, ponekad ona posve izostaje. A riječ je o postojbini hrvatskoga naroda, o dijelu srednjovjekovne Hrvatske koja se, kaže knez Trpimir, prostire od mora do obala Dunava (i od Raše u Istri do Vukova, dodao bih). Da nije bilo posebnih, ratnih okolnosti, da Bosna nije bila podijeljena na okupacijske zone, moglo bi se reći da je Nezavisna Država Hrvatska ostvarila onu molbu Hrvatskoga sabora iz 1878. da se Bosna i Hercegovina pripoje Trojednoj kraljevini. No, umjesto da Hrvati nađu trajan mir u okrilju hrvatske domovine, Bosna je postala najgore mjesto za život i najprivlačnije mjesto za smrt – u njoj, brdovitoj, šumovitoj, našle su okrilje sve moguće i nemoguće razbojničke vojske balkanske, među njima kraljevinska (otadžbinska) istjerane iz okupirane, vazalne Hitlerove Srbije, i vojske komunističke, osovinske, talijanske i njemačke, vlasti NDH nikada se nisu ustalile u mnogim dijelovima, tzv. divlji ustaše (paravojska) činili zlodjela, ustaški režim održavao se i odmazdama, sukobljavao se sa srpskim četnicima čiji je cilj bio povratak Kraljevine Jugoslavije, i partizanima čiji je cilj bila komunistička revolucija i obnova Jugoslavije pod njihovim vodstvom.

Muslimani su se našli u nebranom grožđu, ubijani uz Drinu i u istočnoj Hercegovini odmah na početku rata četničkim nožem (kao i Hrvati u Hercegovini i Dalmaciji) priklonili su se NDH (veći dio). Štoviše, mnogi se prisjetili hrvatskih korijena, ta kojim su jezikom sve vrijeme i tursko i netursko govorili muslimani u Bosni? Hakija Hadžić postao je povjerenik za Bosnu, dr. Osman Kulenović potpredsjednik Vlade, zatim Džafer-beg Kulenović. Kada se ratna sreća okrenula na stranu saveznika, muslimani su doživjeli istu sudbinu kao i Hrvati, povlačili se prema Austriji, bili izručeni i smaknuti, njih najmanje trideset tisuća – nije, znači, Srebrenica najveći genocid nad Bošnjacima, muslimanima. Znaju to vjerski vođe, na bleiburškom su polju svake godine (do ove) i pribivali i govorili. I sada su dali potporu katoličkoj misi u Sarajevu, misi za žrtve komunističkih zločina.

A tko nije? Predsjedništvo BiH u kojemu je i Komišić „u ime hrvatskoga naroda“. A tko je to prosvjedovao u Sarajevu? Gledao sam kadrove, način odijevanja i fizionomije tih prosvjednika, nit su bili vehabije, niti su žene nosile burke, naravno, „moderni“ ljudi srednjih godina indoktrinirani „kućnim odgojem“, jugonostalgičari i ljubitelji djela i lika oberzločinca Tita, čiji su povratak zazivali (Valter brani Sarajevo), uz njih ne tako stari sabnoraši, ekvivalent „našim,“ habulincima. Treća sila u današnjem Sarajevu, nakon proturske i proarapske. Prohrvatska ne postoji. Ta treća sila, arhaična i ne baš brojna, prijetila je kardinalu Puljiću smrću, u najboljim tradicijama svojih crvenih uzora.

Klagenfurtska prijevara

Rekoh da ću govoriti o žrtvama komunističkih zločinaca. Po diplomi sam profesor komparativne književnosti, diletant na povijesnom području, u prirodnim znanostima a posebno matematici potpuni amater. Ali mi ipak dopustite da ponešto znam računati. Svođenje žrtava na brojke uvijek je užasno i nehumano, ali je „broj žrtava“ jednostavno neizbježan, posebno kada se njima manipulira.

U dobro izbalansiranoj izjavi predsjednika Vlade (ostaje i nakon raspuštanja Sabora), točno se govori da su komunistički zločini bili strašni, što je već velik napredak, ali se spominju „desetci tisuća žrtava“. Je li tako? Prema Austriji se, po engleskim izvorima, uputilo bilo pola milijuna ljudi, bježeći pred terorom koji je od 1944. kretao od jugoistoka i metode bijahu bjeguncima poznate. Od tih 500.000 Hrvata, Bošnjaka-muslimana, slovenskih domobrana i nešto četnika (koji se nisu na vrijeme ubacili u jugoslavensku vojsku), 200.000 su bili vojnici, ostalo njihove obitelji, žene i djeca.

General Ivan Dolničar zapisuje da je zarobljeno 220.000 hrvatskih vojnika. Od koji je odmah pobijeno 100.000 domobrana i ustaša. Prva veća stratišta Dravograd, okolica Ljubljane i Maribor, Tezno. Za Maribor imamo podatak Vlade Dabčevića – oko 15.000, kaže, umanjuje. Za Kočevski Rog podatak daje raskajani (u starosti) zločinac Simo Dubajić – oko 23.000. Dravogradu se pripisuje 60.000. Huda Jama (do sada pronađeno 3000 kostura). Macelj? Ne znamo točno, ali se očito radi o tisućama i tisućama. To bi već bilo blizu Dolničarovoj brojki, ali ne: poznato nam je da ni do danas nije istraženo više od tisuću masovnih grobnica (neki govore o 1700). Pa sam si ja, amater, dao truda i izračunao, polazeći od vrlo (vrlo naivnog) benevolentnog zaključka da je u svakoj od tih grobnica samo 50 zemnih ostataka Hrvata, što bi dalo brojku od 55.000. Kada se ta brojka pridruži već navedenim poznatim, dobiva se oko 170.000 pobijenih. A to nikako nisu „desetci tisuća“, ne.

Idemo dalje u ovom užasu: koji nisu odmah smaknuti u Sloveniji i zapadnoj Hrvatskoj, vođeni su na Križne puteve. Tu već postoje neki svjedoci, a oni govore da je iz „njihove skupine“ do odredišta u Vojvodini, Srbiji itd. stiglo njih deset posto. Kao i iz ostalih brojnih „skupina“. Sada smo već, možemo pretpostaviti, na brojci većoj od 200.000, prema 250.000, a to nikako nisu „desetci tisuća“. A što je s onima koji nisu napuštali mjesta u Hrvatskoj (i BiH), nisu pošli prema Austriji i „spasu“, nego su ubijani do kraja 1945. i 1946. a i nadalje „manjim intenzitetom“ u svojim gradovima i selima. Pa i do 1990. (ne samo iseljenici). A onda 1991. i sljedećih godina , da, ubijani od iste one jugoslavenske vojske koja je pobila razoružanu hrvatsku vojsku i obitelji vojnika. Raspon umorstava Hrvata je, znači, 1945. do 1995. Pedeset godina, pola stoljeća.

Za današnje i ondašnje jugoslavenske komunističke fanatike (i kvizaše) svi su oni ustaše. A koliko je bilo ustaša u tzv. Ustaškoj vojnici, koja je četrdeset četvrte pridružena oružanim snagama? Pronašao sam na internetu podatak iz 1943. Bilo ih je oko 16.000. Nisam siguran da ih je poslije bilo više, i usijane glave ohladile su se prema režimu NDH. Svi vojnici, pa tako i oni u ustaškim odorama, potpadali su pod Ženevske konvencije.

Klagenfurtska prijevara, kako nazivaju prijetvornu britansku politiku (McMillan) u trenutku okupljanja hrvatskog (i slovenskog) mnoštva na Bleiburgu, Viktringu itd. provedena je u djelo unatoč protivljenju američkog političkog povjerenika, što je provjerena činjenica. Englezi su pokušali sakriti dokaze, a kada je grof Nikolaj Tolstoj tražio dokumente za parnicu protiv lorda Adlingtona (koju je izgubio), rečeno je da je čistačica zabunom negdje odnijela papire. No još nešto iz toga doba, odnosno dvije godine prije Bleiburga, treba dobro zapamtiti ne ću spominjati roman „Kolarovi“, ali i tu se može nešto naći): naime, nakon pada Italije i prvotnih savezničkih razmišljanja o iskrcavanju na europsko tlo, za oko im je zapela jadranska obala, hrvatska obala. Doznao je to i Staljin, kojemu prodor saveznika na tom području nikako nije po volji, pa je poslušniku Titu svojim riječima kazao da pobije sve što se iskrca. Nasuprot tomu, neke frakcije u NDH nisu bile protiv. Da, povijest je vrlo složena, osim jugoslavenske historiografije koja je vrlo jednostavna. I danas prenošena u udžbenike za đake. U Hrvatskoj.

Pobjednica ili bijednica?

Spomenuo sam dobro izbalansiranu Plenkovićevu izjavu oko Bleiburga, čak sam malo testirao matematiku, no jedno je i vas i mene, poštovani čitatelji, natjeralo da se zamislimo. Da je Hrvatska izašla iz rata kao pobjednica, piše u izjavi, zahvaljujući zna se komu. Pobjednica? Hrvatska je izašla iz rata kao zadnja bijednica, s ogromnim narodnim gubitkom, Hrvati su stradali kao nikada u povijesti, „pobjednici“ su okupirali Hrvatsku, strahovladali vojskom i policijom s ogromnim postotkom Srba, doseljavali Srbijance, OZNA i potom UDBA terorizirale su hrvatski narod, odgrižena je Boka i velik dio Srijema, počela je otvorena agresija na hrvatski jezik koji se nije smio zvati narodnim imenom, eventualno srpskohrvatski. Postojala je samo jedna stranka, partija (ime partija preuzeo je sada SDP), samo jedna umna „filozofska misao“, zatvori su bili puni Hrvata, Ranković se hvalio brojkom od pola milijuna, pobunili se napokon i oni Hrvati koji su bili na partizanskoj strani, neki prije a neki kasnije shvatili kako su grozno izmanipulirani, pa i oni postali disidentima, zatvarani i proganjani.

Beograd je sustavno, bezočno pljačkao Zagreb, to jest Srbija Hrvatsku u kojoj su „čvrsti“ jugoslavenski komunisti ostali samo anacionalni „revolucionari“ koji su se zabunom rodili kao Hrvati. Pokolj Hrvata 1945. prekriven je grobnom šutnjom. U slobodnoj Hrvatskoj“ tema“ je načeta početkom devedesetih (ili na kraju osamdesetih), zatim je odmah došla srpska agresija i Domovinski rat koji je, faktički, trajao do 1998. s novim masovnim grobnicama Hrvata. Nekoliko godina poslije crveni potomci legalno su došli na vlast, pa zatim u 21. stoljeću još jednom, ukidali pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad bleiburškom komemoracijom, a plavi potom vraćali.

U tom novom stoljeću birani su novi predsjednici države Hrvatske koja je nastala i 1991. obranjena (u najvećem broju) žrtvom djece i unuka žrtava Križnih putova. O dvostrukom predsjedniku ne mogu jer mi ne da kazneni sud, o Josipoviću valjda još mogu. Znači, gore od notornog Zuroffa, jasnije od crvenih prosvjednika oko sarajevske Katedrale, drskije od „europske“ ljudskopravne Dunje Mijatović, taj Ivo Josipović je naizgled u neznatnom neskladu s pijanističkim preludijima iz doba vlasti, na užas publike dohvatio bubnjeve i stao udarati otrcanim frazama o revizionizmu i rehabilitaciji ustaštva. Ako ništa drugo nema za reći o komunističkim zločinima i komemoraciji, onda je to doista strašno. I znakovito. Ma, zapravo nevažno. (O Josipovićevu ispadu moglo se pročitati samo na teletekstu jedne televizije. Ostali, uključujući tisak, odlučili su prešutjeti.)

A kako do (barem stavitog) mira Božjeg? Kada su crveni došli na vlast početkom stoljeća, pa počeli kriminalizirati hrvatske branitelje, mi smo ih, makar iz oporbe, prisilili da bude donešena Deklaracija o Domovinskom ratu. Taj je čin ponešto smanjio tenzije. Tako bi sada, kad nije prije, Hrvatski sabor trebao donijeti Rezoluciju o osudi jugoslavenskog komunističkog genocida nad Hrvatima 1945. godine, rezoluciju koja ima snagu zakona . No, Sabor je raspušten, reći ćete. Pa bit će novi sastav, daj Bože takav koji bi rečenu rezoluciju i donio.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Dva HDZ-a, dva Raspudića i Restart restauriranog kompjutera s malo memorije’

Objavljeno

na

Objavio

Raspisani izbori, a magla svuda oko nas. Hrvatska politička scena zamagljena zamuljena, gaca se po glibu, tuče teškom artiljerijom, dijele krvna zrnca, izvlače duhovi i politički mrtvaci, krenula je borba za svaku kunu, ispravak – za svaki glas, ispravak – za vlast.

Piše: Ante Rašić

U Hrvatskoj, kod nekih, (možda ne svih, ali ti su manjini) događaju se stvari, a da nisu svjesni što se to događa i što bi im se moglo zbiti.

Možda se u kod nekih ipak, iako u podsvijesti, pojavi misao da je politika rad za javno dobro, a ne grabež, žudnja za vlašću protkana osobnim ili nekim drugim interesima, ali ne interesima za dobro građana Lijepe naše. Možda je njihova želja ipak lijepa njihova.

Nikada nisu dva vazala dijelila vlast, uvijek jedan drugome skidao glavu, a raja je uvijek slavila novog vazala.

No vratimo se mi Lijepoj našoj i našem političkom okršaju. Imamo tako dva HDZ-a, jedan Plenkovićev HDZ i drugi Škorin HDZ. To što se Škorin drugačije zove, to je zbog umjetničkog dojma, da se lakše uklopi uz tamburicu.

Tuku se teškom artiljerijom, istina u otežanim uvjetima jer im je glib pod nogama, sva sreća pa na bojišnici nema Korone, ona je u bunkeru i čeka jesen dok prođu furešti, a i recesiju su stavili u karantenu.

U Zagrebu ništa novo, čeka se povratak ili noć u stožeru, nije važno što je na krovovima umjesto crijepa najlon. Čekaju i građevinari, nisu još dobili predračune s cijenama WC četki, a možda se cijene obnove po kvadratu moraju usuglasiti s onima u Gunji. Ne bi bilo dobro da se razlikuju. Nama to s građevinom ne ide baš od ruke, eto i poslovično točni Kinezi oboljeli od hrvatskog sindroma točnosti pa će se Pelješki most ipak graditi po našim standardima, ili usklađuju dovršetak s dovršetkom pristupnih cesta.

Kako u Zagrebu nema ništa novo, nema ni u HDZ-u. Oni se bave analitikama, krojenjem lista, vađenjem nekih kandidata iz političke povijesti, ali isplivali i neki novi kandidati, kažu da ih ni u njihovim temeljnim ograncima ne poznaju. Služba za analitiku i komunikologiju radi punom parom, otvaraju se komunikacijski kanali u mainstream medijima, ali se ne prezentira ponuda i program za budućnost već otvaraju frontovi prema drugim suparnicima, bolje rečeno suparniku, jer ne daj bože napasti krivog, odnosno poželjnog partnera. Tko je to vidio da neka stranka koalira sama sa sobom, odnosno da koalira HDZ s HDZ-om dva, jer svaki HDZ želi da njihov vođa bude premijer, a da budu oba potpredsjednici, a da neutralni bude premijer, nismo li to probali.

Kažu da HDZ očekuje vlast sa starim partnerima, ankete im još uvijek daju prednost, istina ona koja se pokazala najrelevantnijom u nazad nekoliko izbornih ciklusa kaže da loše stoje, ali u vjerojatno u HDZ-u nisu čuli za “Bradley effect”, ima vremena, čut će.

U HDZ-u dva – svaki dan padne po koja zvijezda, neka sa sjajem, neka s patinom, ali i neka ugasla. Čini mi se da i kod njih stavljaju lokote na ormare, jer ne daj bože da ispadne koji kostur. Sve dok protivnički arheolozi kopaju po njihovoj prošlosti, poglavito po arheološkom nalazištu HDSSB-a, dok vrte snimke vikend tenis okršaja, nema mira ni u tom vinogradu.

Ovih dana u političkim strankama sklonim stranačkim piknicima stalno se prati vremenska prognoza. Dosjetili se da na otvorenom smije biti više ljudi na okupu, pa eto prilike da se uz lošu kobasicu i još lošije pivo okupe članovi i mobiliziraju u lovu na glasove. Vjerojatno će biti i neka kvota, recimo svaki član povede po četiri glasača. Sve je to legitimno, no pojavili se i profesionalni birači, tko da više piva za tog se glasa i samo da plin ne poskupi, jer nikada se ne zna.

No, ne postoji samo HDZ jedan i HDZ dva, već postoji Raspudić jedan i Raspudić dva, ispravak – Selak Raspudić, samo oni igraju filozofski zajedno ovaj put u Sedmom danu. Tako će Mostovci s filozofskom ekipom u dvije liste popuniti ekipu koja je otišla u transferima bez oštete. Ne bi to išlo da im je Mamić menadžer. Uzeo bi on Vinogradaru novce za ekologa. Ipak je on kapitalni vezni igrač, veže ekologiju i energetiku.

Sve to lijepo iz prikrajka prate na restauriranom računalu članovi Restart koalicije. Na njima je samo da Bernardiću i pogotovo Beljaku stave flaster na usta i dogodit će se čudo, past će im ničim izazvana vlast u krilo, ali i oni su problemu.

Jadni i čemerni, treba se obraniti od Korone koja eto spava negdje u prikrajku, a recesija ruši zidove karantene.
Dobro, sad da vidim kad je prvi piknik.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari