Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Sastala se hrvatsko-srpska koalicija u poznatom zagrebačkom restoranu

Objavljeno

na

Nije bila dobra godina za voće und povrće, barem u prigorskom kraju, jabuke i kruške okamenile se, rajčice uglavnom bolesne, s oraha je padalo samo lišće, dosta toga pojele ptice koje su najviše profitirale, grožđe kako gdje. Najviše je bilo krtica, kao i drugdje u Hrvatskoj, od gospodarstva do politike. Da moja institucija (to jest ja osobno) nije cijelu godinu ravnala male i veće vezuve, inače ravna livada pretvorila bi se u brežuljkastu površinu. Nekoliko je krtica uspio uloviti moj pas, ali je u žaru iskopao duboke rupe u koje sam, koseći travu, stalno upadao i čašio gležanj. A trava je rasla kao nikada prije, jedna je kosilica ispustila dušu pa sam ju dao našim prijateljima Romima, što bi rekao Bandić. Flakserica, koju natežem kao Domagojevi strijelci u Meštrovićevoj varijanti, dvaput mi je istegnula tetive na ramenu. No, početak je listopada i tim radostima dolazi kraj. Miriše po jeseni, lastavice uskoro odlaze u podzemni svijet gdje borave zimi, po vjerovanju starih Slavena i starih Hrvata, kako je zapisao Radoslav Katičić u knjizi „Naša stara vjera“.

Ujutro se spuštam u grad, kupim novine i pijem kavu, ali se zagrcnem nekoliko puta. Recimo, zadnji put kada sam otvorio separat plasiran čitateljima uz dnevni list, a ondje na nekoliko stranica istiniti povijesni prikaz o oslobođenju Zagreba, ni manje ni više. Pogledam datum i godinu, desetljeće i stoljeće, vidim da nisu proodmakle četrdesete prošloga stoljeća, pa ni sedamdesete, nego da je devetnaesta godina novoga stoljeća. A članak na četiri stranice baš agitpropovski, kao da je reprint iz, recimo, 1946. Meni, a i vama nepoznati novinar-povjesnik, ničim izazvan, budući da nije ni obljetnica „oslobođenja“, u tmurne prijesenske dane 2019. opisuje dolazak jugoslavenske armije, njezin ulazak u Zagreb, dan koji je donio slobodu.

Usput polemizira s mračnim snagama koje danas tvrde da su jedinice NOVJ počinile nebrojene zločine nad stanovništvom koje je u Zagrebu ostalo i nije se željelo povlačiti s onima koji se nisu htjeli „predati partizanima, od kojih su mogli očekivati samo osvetu, koju su na kraju z a s l u ž e n o i dobili“ (spac, ja ). Nakon te zanosne, načelne konstatacije, autor se upušta u detalje napokon slobodnog života u gradu koji je „tijekom sljedećih 24 sata i formalno proglašen otvorenim gradom.“ Svi su bili veseli, nije više bilo borbenih djelovanja kao dva dana prije kada su se još aktivisti Narodne zaštite tukli s ustaškim ostatcima. Jedanaestoga svibnja Zagrepčani su spontano izašli na ulice, to jest „cijeli Zagreb“ (kaže autor) i pljeskom pozdravljali osloboditelje, vičući „Živjela Srbija!“ – a sve to na „današnjem Trgu bana Jelačića“ (kako se zvao u NDH?). Na bini, uz ostale (Bakarić itd.) pjesnik Vladimir Nazor, uz njega pesnik Koča Popović, zapovjednik Druge armije, pa čak i oni iz Zagrebačkog korpusa koji su mogli ući u Zagreb tek kada su srpske snage obavile posao. Bio je to trijumf nad „najgorim izrodom hrvatskoga naroda.“

Osjećajući cijelo vrijeme da tu nešto nije u redu, vama i meni nepoznati feljtonist izdvaja službenu pohvalu m. Tita sedmorici visokih komandanata, a oni se zovu: Koča Popović, Miklutin Morača, Mijalko Todorović, Srbi, znači, a ostalih su četiri Crnogorci. Nema Hrvata. Koča P. je održao govor Zagrepčanima: „Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske nove Titove federativne Srbije“, što je izazvalo frenetičan pljesak, veli autor. (Kakva je to “federativna „ Srbija, u tom je trenutku bilo teško zaključiti.) Autor napokon vidi što tu nije u redu, pa zaključuje da je posve u redu što su „Srbi oslobodili Zagreb“, jer su s druge strane Hrvati oslobodili Beograd (1944.)! Usput, o atmosferi u Zagrebu u doba „oslobođenja“ pisao je iz prve ruke Bogdan Radica, tada još pristaša crvenih (ali ne zadugo), o tjeskobi i strahu koji je ovladao i pobjednicima.

E sad, kada pisanije vama i meni nepoznatog povjesnika u rečenom separatu pročita neki današnji školarac, teško mu je ne pasti u zanos. On vjerojatno ne zna da postoji cijela, ogromna biblioteka o partizanskim, komunističkim (bolje rečeno) zločinima, ne zna da je jugoslavenska vojska poubijala hrvatsku vojsku a s njom i obitelji vojnika i časnika, žene i djecu, da je „zasluženo“ životom platilo više od pola milijuna Hrvata, da je u Zagrebu zavladao teror neviđenih razmjera, da su iz bolnica izvlačeni ranjenici i odvoženi u smrt, da su ubijani novinari, književnici, svećenici, da je ta strahovlada bila doista krvava kupelj koja se, eto, i dan-danas, u novinama (separatu) pojavljuje kao osloboditeljski trijumf, u vrijeme kada se i usred Zagreba, u Savskoj, još otkopavaju kosti ubijenih.

Niti je školarcu poznato još puno toga, što vjerojatno ne može naći u „kurikulumu“. On ne zna da je rečeni (pohvaljeni) Koča Popović zločinac velikoga kalibra, nešto manjeg od onoga koji ga hvali, to jest Broza. Ali sve to što školarac ne zna, znaju odrasli Zagrepčani i ne samo Zagrepčani, znaju i da je Zagreb (Prečko, Kanal) bio potom postaja na Križnom putu, da je teror (većega ili manjeg intenziteta) trajao praktički do 1990. godine, a zatim jugoslavenska armija još jednom krenula na Zagreb, ali do njega nije stigla. A Zagrepčani krenuli njoj ususret! Jesu. Pridružili se braniteljima u svim područjima odasvud napadnute Hrvatske i na kraju pobijedili srpsku (srbiziranu jugoslavensku) vojsku. Obranili tek rođenu modernu hrvatsku državu, demokratsku, je li, u kojoj je proklamirana sloboda medija, a oni ju koriste za zavrtanje ruke Hrvatskoj i „feljtone“ kao što je opisani.

Lijep ljudi okupio se u prošlom tjednu na projekciji Sedlarova filma o samoubojstvima branitelja. Puna velika dvorana Studentskog centra. Koliko je njih, koji su dignuli ruku na sebe, iz Zagreba? Nije mi poznato. Znamo samo koliko je Zagrepčana bilo na prvim crtama i koliko ih je poginulo, zahvaljujući (i) Gordani Turić koja im je podignula spomenik u nekoliko opsežnih knjiga. Većina njih bila je, može se zaključiti, iz obitelji onih koji su stradali u komunističkom režimu. Većina su bili mladi, istrgnuti iz normalnoga života pošli u nametnuti rat. A rat je stanje nenormalno, samo kad vas granatiraju nekoliko dana uzastopce kidaju se živci, premda se odmah ne vidi i ne osjeća, a nekmoli biti u bitkama godinama.

I to je to – okrutno načet organizam postaje u miru, kada utihne oružje, i nadalje ranjiv, osjetljiv i preosjetljiv, pa je dovoljan i banalan povod da se pomišlja na suicid, a povoda koji nisu banalni, u bijedi hrvatske politike, bilo je i ima ih toliko da nije čudo što je znatno više od tri tisuće branitelja same sebe lišilo života. U rat su bili otišli jer ih je obuzelo ono čuvstvo koje se sastoji od osjećaja časti da ne ostaneš po strani dok ti ubijaju mladiće slične tebi od Dunava do Konavala, i od gnjeva što su ubojice isti oni, ili njihovi sinovi i unuci, koji su zaslužni za tisuće neotkopanih masovnih grobnica poslije Drugoga rata, sada i opet očito spremni da dovrše posao potpunog uništenja hrvatskoga naroda. Osjećaj časti, da, ali i osjećaj za pravdu, što je dobro naznačeno u rečenom filmu o samoubojstvima branitelja koji, vidjevši što se događa u Hrvatskoj, i tko ima stvarnu vlast, jednostavno u takvoj zbilji ne žele ostati. Oni ne idu iz Hrvatske, ne odlaze u inozemstvo. Oni odlaze pod zemlju, kao one lastavice o kojima govori Katičić, ali se u proljeće ne vraćaju.

Nekako u isto vrijeme, čak mislim u istom danu kada je bila projekcija filma o braniteljima-samoubojicama u produkciji filmskog festivala „Gordan Lederer“ (nositelji branitelji iz Zaprešića), te iste večeri sastala se hrvatsko-srpska koalicija u poznatom zagrebačkom restoranu, uz nazočnost neizostavnog Pupovca. Ondje se pilo i jelo, pričali se vicevi, nastojalo se šarmirati Pupovca da sačuva stabilnost, svoju i vlade, to jest vlasti. Sjedi ondje, znači, taj isti Pupovac koji širom republika i pokrajina bivše drage mu naddržave opanjkava Hrvatsku na najgnjusnije načine (kao i pobratim mu Komšić) beogradski politički agent koji, nota bene, u Saboru lamaće rukama i prijeti prstom, proziva „pedere“ i Crkvu u Hrvata, sjedi taj doktor Baltazar koji je mislio i smislio kako ljuljati Hrvatsku u skladu s novim memorandumom i Vučićevim četnicima, a i nije trebao imati veliku pamet, zna on da ga Plenković i družba nose na rukama (kako se zove onaj film , aha, „Ja tebe nosim“) i da će biti u vlasti sve dok je ove vlasti ali i kada je ne bude, a to što hrvatski branitelji stežu šake – ma nije važno, to što su notornog lažova tužili i zahtijevaju da se istraži, ma to ćemo lako srediti, imamo „mehanizme“. Treba ih uvjeriti da ne larmaju sada kada Hrvatska uskoro „preuzima Europu“, treba im objasniti da postoje viši ciljevi i viša politika koju branitelji ne razumiju.

Politika jest drolja, ali je ta droljavost u normalnim zemljama rezervirana za svakodnevnu uporabu. Ona načelna, dubinska, prava politika jedne zemlje, jedne nacionalne države, mora imati snažne etične osnove, treba u sebi imati moral koji i nije nego emanacija narodnoga bića i njegove postojanosti, onoj što jedina jamči opstojnost u olujama povijesti, a tako je veličanstveno došla do izražaja u Domovinskom ratu. Taj moral nagriza se sada s mnogih strana jer je neprijatelju naravno poznato da ako tu uspije – pada cijela zgrada koja se zove Hrvatska. A na toj razgradnji radi se upravo punom parom, pa i na istini o ratu koji nazivamo Domovinskim, što je nevjerojatno(ha) budući da svi sudionici i svjedoci nisu počinili samoubojstvo niti su svi ubijeni u ratu, nego je većina ipak još živa – ali ni to ne smeta klateži koja ima svoju, perfidnu, iskrivljenu istinu i širi ju u medijskom prostoru, a „vlast“ pomaže srdačnim restoranskim druženjem s onima koji izravno, otvoreno i zlurado rade o glavi (našoj) domovini. Pa kad to vide i čuju hrvatski branitelji, ma doista, kako neki od njih ne bi prislonili pištolj na sljepoočnicu?

Ili kada (trajno) vide da „institucije“ samo lažiraju potragu za srpskim zločincima. I kada se sjećaju kako su „institucije“ bile revne da se dodvore gospodarima uhićenjem Gotovine i Markača. I kada se osvrnu na nedavno doba kada su hrvatski ratni invalidi sklonili u crkvu sv. Marka, a policija ih batinala i u ulaznom prostoru crkve, dok je Milanović nekoliko metara dalje sjedio u Banskim dvorima (podsjetite se na predsjedničkim izborima). I da rezimiram spomenuti baltazarski skup s kojega je poruka: dajte, braćo, da izdržimo do kraja mandata, to je jedino važno. A onda kud koji – u Bruxelles jedni, u Beograd drugi, svijet je širok, a Hrvatska uska, što se rimuje s guska.

Slovenska posla

Glasno ucjenjuju Hrvatsku koja srlja u Schengen, a Europa jedva čeka da ju Hrvatska brani kao nekada, u doba Frankopana i Zrinskih te nadalje, Hrvatska krajina, znači. Zato slovenska blokada ne će proći, vjerojatno. Slovenci idu i šire, predbacuju Hrvatskoj da nije riješila granice ni s jednim susjedom. Glede granice između Hrvatske i Slovenije, bolje im je da šute, da ne izvlačimo ne tako davna vremena kada je hrvatska Bela krajina nekako otplovila u kranjske vode, ili kako su Mokrice prispjele u Sloveniju. Ne dao Bog da potegnemo sedmo stoljeće. No, ako treba: dr. S. Sakač je na temelju istraživanja Ljudmila Hauptmanna pretpostavio da su Hrvati osnovali sedam državnih organizacija: Korušku, Karantansku Hrvatsku sa središtem na Gosposvetskom polju sred „Hrvatske županije“, Posavsku, Dalmatinsku, Neretljansku, Zahumlje, Trebinjsku i Dukljansku na Zeti i Skadarskom jezeru. Toj se tezi priklanja i Josip Horvat u knjizi „Kultura Hrvata kroz 1000 godina“.

Ljudmil Hauptmann na kojega se pozivaju i Sakač i Horvat, bio je – slovenski povjesničar.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari