Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Sastala se hrvatsko-srpska koalicija u poznatom zagrebačkom restoranu

Objavljeno

na

Nije bila dobra godina za voće und povrće, barem u prigorskom kraju, jabuke i kruške okamenile se, rajčice uglavnom bolesne, s oraha je padalo samo lišće, dosta toga pojele ptice koje su najviše profitirale, grožđe kako gdje. Najviše je bilo krtica, kao i drugdje u Hrvatskoj, od gospodarstva do politike. Da moja institucija (to jest ja osobno) nije cijelu godinu ravnala male i veće vezuve, inače ravna livada pretvorila bi se u brežuljkastu površinu. Nekoliko je krtica uspio uloviti moj pas, ali je u žaru iskopao duboke rupe u koje sam, koseći travu, stalno upadao i čašio gležanj. A trava je rasla kao nikada prije, jedna je kosilica ispustila dušu pa sam ju dao našim prijateljima Romima, što bi rekao Bandić. Flakserica, koju natežem kao Domagojevi strijelci u Meštrovićevoj varijanti, dvaput mi je istegnula tetive na ramenu. No, početak je listopada i tim radostima dolazi kraj. Miriše po jeseni, lastavice uskoro odlaze u podzemni svijet gdje borave zimi, po vjerovanju starih Slavena i starih Hrvata, kako je zapisao Radoslav Katičić u knjizi „Naša stara vjera“.

Ujutro se spuštam u grad, kupim novine i pijem kavu, ali se zagrcnem nekoliko puta. Recimo, zadnji put kada sam otvorio separat plasiran čitateljima uz dnevni list, a ondje na nekoliko stranica istiniti povijesni prikaz o oslobođenju Zagreba, ni manje ni više. Pogledam datum i godinu, desetljeće i stoljeće, vidim da nisu proodmakle četrdesete prošloga stoljeća, pa ni sedamdesete, nego da je devetnaesta godina novoga stoljeća. A članak na četiri stranice baš agitpropovski, kao da je reprint iz, recimo, 1946. Meni, a i vama nepoznati novinar-povjesnik, ničim izazvan, budući da nije ni obljetnica „oslobođenja“, u tmurne prijesenske dane 2019. opisuje dolazak jugoslavenske armije, njezin ulazak u Zagreb, dan koji je donio slobodu.

Usput polemizira s mračnim snagama koje danas tvrde da su jedinice NOVJ počinile nebrojene zločine nad stanovništvom koje je u Zagrebu ostalo i nije se željelo povlačiti s onima koji se nisu htjeli „predati partizanima, od kojih su mogli očekivati samo osvetu, koju su na kraju z a s l u ž e n o i dobili“ (spac, ja ). Nakon te zanosne, načelne konstatacije, autor se upušta u detalje napokon slobodnog života u gradu koji je „tijekom sljedećih 24 sata i formalno proglašen otvorenim gradom.“ Svi su bili veseli, nije više bilo borbenih djelovanja kao dva dana prije kada su se još aktivisti Narodne zaštite tukli s ustaškim ostatcima. Jedanaestoga svibnja Zagrepčani su spontano izašli na ulice, to jest „cijeli Zagreb“ (kaže autor) i pljeskom pozdravljali osloboditelje, vičući „Živjela Srbija!“ – a sve to na „današnjem Trgu bana Jelačića“ (kako se zvao u NDH?). Na bini, uz ostale (Bakarić itd.) pjesnik Vladimir Nazor, uz njega pesnik Koča Popović, zapovjednik Druge armije, pa čak i oni iz Zagrebačkog korpusa koji su mogli ući u Zagreb tek kada su srpske snage obavile posao. Bio je to trijumf nad „najgorim izrodom hrvatskoga naroda.“

Osjećajući cijelo vrijeme da tu nešto nije u redu, vama i meni nepoznati feljtonist izdvaja službenu pohvalu m. Tita sedmorici visokih komandanata, a oni se zovu: Koča Popović, Miklutin Morača, Mijalko Todorović, Srbi, znači, a ostalih su četiri Crnogorci. Nema Hrvata. Koča P. je održao govor Zagrepčanima: „Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske nove Titove federativne Srbije“, što je izazvalo frenetičan pljesak, veli autor. (Kakva je to “federativna „ Srbija, u tom je trenutku bilo teško zaključiti.) Autor napokon vidi što tu nije u redu, pa zaključuje da je posve u redu što su „Srbi oslobodili Zagreb“, jer su s druge strane Hrvati oslobodili Beograd (1944.)! Usput, o atmosferi u Zagrebu u doba „oslobođenja“ pisao je iz prve ruke Bogdan Radica, tada još pristaša crvenih (ali ne zadugo), o tjeskobi i strahu koji je ovladao i pobjednicima.

E sad, kada pisanije vama i meni nepoznatog povjesnika u rečenom separatu pročita neki današnji školarac, teško mu je ne pasti u zanos. On vjerojatno ne zna da postoji cijela, ogromna biblioteka o partizanskim, komunističkim (bolje rečeno) zločinima, ne zna da je jugoslavenska vojska poubijala hrvatsku vojsku a s njom i obitelji vojnika i časnika, žene i djecu, da je „zasluženo“ životom platilo više od pola milijuna Hrvata, da je u Zagrebu zavladao teror neviđenih razmjera, da su iz bolnica izvlačeni ranjenici i odvoženi u smrt, da su ubijani novinari, književnici, svećenici, da je ta strahovlada bila doista krvava kupelj koja se, eto, i dan-danas, u novinama (separatu) pojavljuje kao osloboditeljski trijumf, u vrijeme kada se i usred Zagreba, u Savskoj, još otkopavaju kosti ubijenih.

Niti je školarcu poznato još puno toga, što vjerojatno ne može naći u „kurikulumu“. On ne zna da je rečeni (pohvaljeni) Koča Popović zločinac velikoga kalibra, nešto manjeg od onoga koji ga hvali, to jest Broza. Ali sve to što školarac ne zna, znaju odrasli Zagrepčani i ne samo Zagrepčani, znaju i da je Zagreb (Prečko, Kanal) bio potom postaja na Križnom putu, da je teror (većega ili manjeg intenziteta) trajao praktički do 1990. godine, a zatim jugoslavenska armija još jednom krenula na Zagreb, ali do njega nije stigla. A Zagrepčani krenuli njoj ususret! Jesu. Pridružili se braniteljima u svim područjima odasvud napadnute Hrvatske i na kraju pobijedili srpsku (srbiziranu jugoslavensku) vojsku. Obranili tek rođenu modernu hrvatsku državu, demokratsku, je li, u kojoj je proklamirana sloboda medija, a oni ju koriste za zavrtanje ruke Hrvatskoj i „feljtone“ kao što je opisani.

Lijep ljudi okupio se u prošlom tjednu na projekciji Sedlarova filma o samoubojstvima branitelja. Puna velika dvorana Studentskog centra. Koliko je njih, koji su dignuli ruku na sebe, iz Zagreba? Nije mi poznato. Znamo samo koliko je Zagrepčana bilo na prvim crtama i koliko ih je poginulo, zahvaljujući (i) Gordani Turić koja im je podignula spomenik u nekoliko opsežnih knjiga. Većina njih bila je, može se zaključiti, iz obitelji onih koji su stradali u komunističkom režimu. Većina su bili mladi, istrgnuti iz normalnoga života pošli u nametnuti rat. A rat je stanje nenormalno, samo kad vas granatiraju nekoliko dana uzastopce kidaju se živci, premda se odmah ne vidi i ne osjeća, a nekmoli biti u bitkama godinama.

I to je to – okrutno načet organizam postaje u miru, kada utihne oružje, i nadalje ranjiv, osjetljiv i preosjetljiv, pa je dovoljan i banalan povod da se pomišlja na suicid, a povoda koji nisu banalni, u bijedi hrvatske politike, bilo je i ima ih toliko da nije čudo što je znatno više od tri tisuće branitelja same sebe lišilo života. U rat su bili otišli jer ih je obuzelo ono čuvstvo koje se sastoji od osjećaja časti da ne ostaneš po strani dok ti ubijaju mladiće slične tebi od Dunava do Konavala, i od gnjeva što su ubojice isti oni, ili njihovi sinovi i unuci, koji su zaslužni za tisuće neotkopanih masovnih grobnica poslije Drugoga rata, sada i opet očito spremni da dovrše posao potpunog uništenja hrvatskoga naroda. Osjećaj časti, da, ali i osjećaj za pravdu, što je dobro naznačeno u rečenom filmu o samoubojstvima branitelja koji, vidjevši što se događa u Hrvatskoj, i tko ima stvarnu vlast, jednostavno u takvoj zbilji ne žele ostati. Oni ne idu iz Hrvatske, ne odlaze u inozemstvo. Oni odlaze pod zemlju, kao one lastavice o kojima govori Katičić, ali se u proljeće ne vraćaju.

Nekako u isto vrijeme, čak mislim u istom danu kada je bila projekcija filma o braniteljima-samoubojicama u produkciji filmskog festivala „Gordan Lederer“ (nositelji branitelji iz Zaprešića), te iste večeri sastala se hrvatsko-srpska koalicija u poznatom zagrebačkom restoranu, uz nazočnost neizostavnog Pupovca. Ondje se pilo i jelo, pričali se vicevi, nastojalo se šarmirati Pupovca da sačuva stabilnost, svoju i vlade, to jest vlasti. Sjedi ondje, znači, taj isti Pupovac koji širom republika i pokrajina bivše drage mu naddržave opanjkava Hrvatsku na najgnjusnije načine (kao i pobratim mu Komšić) beogradski politički agent koji, nota bene, u Saboru lamaće rukama i prijeti prstom, proziva „pedere“ i Crkvu u Hrvata, sjedi taj doktor Baltazar koji je mislio i smislio kako ljuljati Hrvatsku u skladu s novim memorandumom i Vučićevim četnicima, a i nije trebao imati veliku pamet, zna on da ga Plenković i družba nose na rukama (kako se zove onaj film , aha, „Ja tebe nosim“) i da će biti u vlasti sve dok je ove vlasti ali i kada je ne bude, a to što hrvatski branitelji stežu šake – ma nije važno, to što su notornog lažova tužili i zahtijevaju da se istraži, ma to ćemo lako srediti, imamo „mehanizme“. Treba ih uvjeriti da ne larmaju sada kada Hrvatska uskoro „preuzima Europu“, treba im objasniti da postoje viši ciljevi i viša politika koju branitelji ne razumiju.

Politika jest drolja, ali je ta droljavost u normalnim zemljama rezervirana za svakodnevnu uporabu. Ona načelna, dubinska, prava politika jedne zemlje, jedne nacionalne države, mora imati snažne etične osnove, treba u sebi imati moral koji i nije nego emanacija narodnoga bića i njegove postojanosti, onoj što jedina jamči opstojnost u olujama povijesti, a tako je veličanstveno došla do izražaja u Domovinskom ratu. Taj moral nagriza se sada s mnogih strana jer je neprijatelju naravno poznato da ako tu uspije – pada cijela zgrada koja se zove Hrvatska. A na toj razgradnji radi se upravo punom parom, pa i na istini o ratu koji nazivamo Domovinskim, što je nevjerojatno(ha) budući da svi sudionici i svjedoci nisu počinili samoubojstvo niti su svi ubijeni u ratu, nego je većina ipak još živa – ali ni to ne smeta klateži koja ima svoju, perfidnu, iskrivljenu istinu i širi ju u medijskom prostoru, a „vlast“ pomaže srdačnim restoranskim druženjem s onima koji izravno, otvoreno i zlurado rade o glavi (našoj) domovini. Pa kad to vide i čuju hrvatski branitelji, ma doista, kako neki od njih ne bi prislonili pištolj na sljepoočnicu?

Ili kada (trajno) vide da „institucije“ samo lažiraju potragu za srpskim zločincima. I kada se sjećaju kako su „institucije“ bile revne da se dodvore gospodarima uhićenjem Gotovine i Markača. I kada se osvrnu na nedavno doba kada su hrvatski ratni invalidi sklonili u crkvu sv. Marka, a policija ih batinala i u ulaznom prostoru crkve, dok je Milanović nekoliko metara dalje sjedio u Banskim dvorima (podsjetite se na predsjedničkim izborima). I da rezimiram spomenuti baltazarski skup s kojega je poruka: dajte, braćo, da izdržimo do kraja mandata, to je jedino važno. A onda kud koji – u Bruxelles jedni, u Beograd drugi, svijet je širok, a Hrvatska uska, što se rimuje s guska.

Slovenska posla

Glasno ucjenjuju Hrvatsku koja srlja u Schengen, a Europa jedva čeka da ju Hrvatska brani kao nekada, u doba Frankopana i Zrinskih te nadalje, Hrvatska krajina, znači. Zato slovenska blokada ne će proći, vjerojatno. Slovenci idu i šire, predbacuju Hrvatskoj da nije riješila granice ni s jednim susjedom. Glede granice između Hrvatske i Slovenije, bolje im je da šute, da ne izvlačimo ne tako davna vremena kada je hrvatska Bela krajina nekako otplovila u kranjske vode, ili kako su Mokrice prispjele u Sloveniju. Ne dao Bog da potegnemo sedmo stoljeće. No, ako treba: dr. S. Sakač je na temelju istraživanja Ljudmila Hauptmanna pretpostavio da su Hrvati osnovali sedam državnih organizacija: Korušku, Karantansku Hrvatsku sa središtem na Gosposvetskom polju sred „Hrvatske županije“, Posavsku, Dalmatinsku, Neretljansku, Zahumlje, Trebinjsku i Dukljansku na Zeti i Skadarskom jezeru. Toj se tezi priklanja i Josip Horvat u knjizi „Kultura Hrvata kroz 1000 godina“.

Ljudmil Hauptmann na kojega se pozivaju i Sakač i Horvat, bio je – slovenski povjesničar.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Cinoberi i dudeki

Objavljeno

na

Objavio

Kasnih osamdesetih vrlo popularni sarajevski nadrealisti su uočili šablonu u nastupima bosansko-hercegovačkih komunističkih političara da puno govore, a da pritom ništa jasno i razgovjetno ne kažu, i to u vrijeme kad su neki već prilično konkretno zborili. To zapažanje ih je nagnalo na pomisao kako bi ondašnje BiH aparatčike bez po’ muke mogli zamijeniti aparati. Stoga su u jednome od zapaženijih skečeva odlučili javnosti predstaviti prototip robota, bosansko-hercegovačkog političara.

Vrli novi robot

U proteklih 30 godina tehnologija je strjelovito, upravo zapanjujuće napredovala, a ni „inženjeri“ na području društvenih istraživanja nisu sjedili prekriženih ruku. Samoprijegornim radom i sinergijskim djelovanjem dovitljivaca s područja tehničkih i društvenih znanosti razvijen je daleko sofisticiraniji „robot – političar“, u svakom smislu novoga kova.

Suprotno negdašnjem BiH prototipu, ova se novotarija uopće ne ustručava navrat-nanos izbacivati ne samo izravne, nego i upravo skandalozne tvrdnje, podsjećajući unekoliko na automat za izbacivanje teniskih loptica. Pritom, za logički slijed i povezanost „misli“ odveć ne haje, one su tek razbarušeno nabacane – uglavnom paradoksalne, neki put slučajne, a gdjekad čak i normalne. Donekle je očuvana tek formalna gramatička struktura i dosljednost.

Zasipan mnoštvom verbalnih loptica, zbunjeni se promatrač, sve i kad bi to htio, ne može usredotočiti na svaku ponaosob. Posljedično, metodom zatrpavanja čudnovate opservacije, koje bi do jučer zgranule većinu, bez zamjetnijeg otpora postaju jednakovrijednim i općeprihvatljivim mišljenjima. Iako je receptura njegove izrade obavijena velom najstrože tajne, može se naslutiti kako je novi tip robota-političara zapravo do u tančine sračunat hibrid kiborga i mutanta.

Standardni metalni kostur presvučen je ljudskom kožom i tkivom kao, primjerice, skelet automobilskog sjedala tkaninom i presvlakom. A na zadovoljstvo teoretičara evolucije u vječnoj potrazi za prijelaznim oblicima između različitih rodova i vrsta, lice ovog humanoidnog automata zmijskih očiju resi žablja struktura, tipična za krastače.

Dočim, sukladno navadama vremena, u kojem se u znanstveno-popularnim dokumentarcima sve do jednom pripadniku kolonije lemura ili merkata nadijeva ljudsko ime – samo kako se ne bi izazvao gnjev zaštitnika prava naprava i svakojake živinčadi – ni novovjekom robotu-političaru nije dodijeljeno neko šifrirano, robotima u nedalekoj, politički nekorektnoj prošlosti svojstveno ime, recimo R2-D2 ili C-3PO, nego upravo ono ljudsko – ZORAN MILANOVIĆ!

Varavom ljudskom imenu unatoč, kad naprava Milanović kaže da je bijesna, tu nipošto nije riječ o ljudskom osjećaju. Naime, nakupina lima i šarafa, od kakve god slitine bila napravljena, imala želudac od kevlera ili ne, još ne može gajiti emocije.

Slijedno tomu, ne mogu joj ispasti vijci, niti cviliti kuglični ležajevi od uzbuđenja, nego, eventualno, uslijed istrošenosti. Stoga je „bijes“ ovdje tek jedna riječ u moru njih, koju je u određenom trenutku izbacio algoritam kojim je uređaj Milanović programiran.

Žica koja spaja, a ne razdvaja

Milanovićevu mehanicističku narav zorno odražava zanimljivost koju je plasirao jedan, sada već pokojni novinar, koji nerijetko, iskreno rečeno, i nije bio u posebno prijateljskim odnosima s istinom pa autentičnost ove anegdote valja uzeti s izvjesnom zadrškom. Ipak, bila ona istinita ili ne, poznajući karakter glavnog lika, javno iskazan u mnoštvu prigoda, bez imalo grižnje savjesti može ju se iskoristiti u ilustrativne svrhe.

Odgovarajući na upit kaže li Milanović išta na sastancima Europskog vijeća, na kojima se redovno okupljaju predsjednici Vlada država članica EU, visoki izvor blizak još višem izvoru je odvratio kako se može sjetiti tek jedne njegove primjedbe, a i ta je bila čisto gramatičke naravi.

Inače, s prvoga od tih europskih sastanaka ostalo je zabilježeno tek kako se sklopovlje Milanović najviše družilo s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Kako to? Pa jednostavno, kad se nađe u novom okruženju, Milanović je programiran prvo izlanuti rečenicu – tko je najzločestiji u razredu? Onda se za toga zalijepi k’o virus, otprilike jednako remetilački djelujući na organizam domaćina.

Sukladno tomu, do zadnjeg sastanka Europskog vijeća u Milanovićevu mandatu početna idila s mađarskim „nevaljalcem“ bitno je narušena. Kao svojevrsni rezime poremećenih odnosa ostat će upamćena slika kako robot Milanović u polumraku teatralno salutira mađarskom premijeru, valjda aludirajući na njegov, navodno, protudemokratski karakter. Na nijemi raport aparata Orban se osvrnuo upečatljivim izrazom lica, kamerom uhvaćenog iz poluprofila. Jače od prijezira i gađenja, koje je prema Milanoviću nesumnjivo osjećao, s Orbanova lica se moglo iščitati duboko sažaljenje, više prema siročićima koji su tu skalameriju izabrali, nego prema njoj samoj.

U međuvremenu, Orban je svom južnom susjedu ispunio žarku želju. Ogradio se od njega žicom, a poznato je kako žica robote upravo magnetski privlači. Predstavlja im prirodno okruženje, ono u kojem se najbolje osjećaju, onako kako toplokrvna bića doživljavaju, primjerice, zelenilo šume, šarenilo livade ili plavetnilo mora.

Logično, jer zapnu li kablom za nešto, žica nadohvat ruke doimlje se poput kutije prve pomoći za brzu sanaciju „rana“. Neutaživom pohlepom za žicom vođeni Milanović svojski se potrudio nažicati i slovenskog kolegu da mu udijeli istovjetan dar pa i danas u znak zahvalnosti zaziva stratešku suradnju sa Slovenijom pod parolom – nas i Slovenaca 6-7 milijuna!

Stara baza + nova nadgradnja = Razgradnja

Iako se tehnološka nadgradnja s vremenom stubokom izmijenila, baza robota – komunističkog političara u srži je ostala ista još od vremena kad se jedan od rodonačelnika te eksperimentalne društvene discipline upravo proročki, na ruskom jeziku prozvao „Čeličnim“.

U jezgri njegove matične ploče, procesora i memorije uvijek je stajala ista riječ – lopovluk – uz neizbježni aplikativni dodatak „drž’te lopova“ i popratno upiranje prstom u drugog. Onako kako se biološki potomci, ideološki slijednici i ini apologeti onih koji su žive ljude bacali u jame i rudarske rovove, te ih potom zazidavali, danas zgražaju nad onima koji su prethodno ljude trpali u vagone kao stoku.

Spomenimo i kako im krunu neslavne ostavštine čine čudovišni logori za zarobljene Vukovarce diljem Srbije, koji očito nisu osmišljeni ad hoc, nego predstavljaju završni dokaz u nizu kontinuiteta zlosilja ispisanog rukopisom jednog te istog, dijabolično zloćudnog sustava – od križnih puteva i hudih jama u poraću Drugog svjetskog rata, preko Golog Otoka i Stare Gradiške u miru, sve do Manjače, Stajićeva, Begejaca, Mitrovice,… u ratu.

Čak ni kradljivci istine, Milanovićeva medijska bratija po materi Partiji, koliko god se trsili zatomiti frontmenovu lopovsku ćud kujući u zvijezde petokrake njegovo poštenje, ne mogu ju baš posve zamagliti. Ona se najjasnije ogleda u sklonosti provođenju osjetljivih aktivnosti pod okriljem mraka – od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, preko uništavanja nepoćudnog natpisa na spomeniku braniteljima u Splitu, do ponoćnog batinanja branitelja na ulazu u središnju nacionalnu crkvu.

Uostalom, nije li i svastika – koja je Milanoviću pala kao naručena za obračun s epskim neprijateljem, suviše hrvatskim, stoga i nepodnošljivo uspješnim nogometom – narisana u noćnom terminu? Napokon, i žicu za kojom je njegovo metalno srce tako čeznulo, robot Milanović je iznudio akcijama provedenim usred noći – nasilnim pošiljanjem vlaka s migrantima u Mađarsku i utjerivanjem migranata u Sloveniju preko mrzle rijeke Sutle. A oni koji su noću hiperaktivni, poznato je, kasnije dolaze na redovni posao. Tamo negdje oko jedanaest sati,… ako baš moraju.

Stožerna naredba u programu koji pokreće Milanovića svakako je „LEX“, čija sintaksa, kako to već obično biva, zahtijeva još poneku riječ – recimo „Lex Komadina“ ili „Lex Perković“. Te moćne naredbe poprimaju snagu zakona pisanih po mjeri najčešće jedne, a ponekad čak i dvije osobe, koji potom utječu i na druge umrežene računalne strojeve.

Tako je učinak naredbe „Lex Perković“ zadavao grdne muke Milanovićevu pomoćniku Branku Grčiću pri pokušaju da pokrene odgovarajući program na računalu, kako bi se korištenjem europskih fondova pokrenulo posrnulo gospodarstvo. Središnje europsko računalo je bilo blokirano pa je neke parametre trebalo povećati (PDV), drugi su se, pak, smanjivali (BDP i kreditni rejting), što je nagnalo one koje komunistički roboti istinski ne podnose – ljude – da potraže sreću s onu stranu, ovaj put ne željezne zavjese, nego žice.

Pristojno mjesto za nepristojnog robota

Danas, kako stvari stoje, aplikacija Milanović je – po svoj prilici, uslijed neredovitog i nestručnog održavanja – puna programskih grešaka, tzv. bugova, kao šipak koštica. Tomu zorno svjedoči kuka i motika koju je podigla njezina najnovija, prilično posijedjela inačica, zgrožena što su izbori zakazani za tjedan ranije nego što bi to aparat želio.

Analiziramo li problematiku pomnije, uočit ćemo dvije skupine potencijalnih birača – oni na radu u inozemstvu, koji će dobrim dijelom biti u Hrvatskoj između Božića i Sveta tri kralja, nacionalnih blagdana kako u Hrvatskoj, tako i u Njemačkoj, i oni koji će prvi tjedan sljedeće godine, a vrlo vjerojatno i dio zadnjeg u ovoj, provesti na skijanju.

Prvi će pauzirati u prvome krugu, ali će biti zastupljeniji u drugom, dok će drugi moći glasovati u prvom krugu, no bit će slabije zastupljeni u drugom. Da je po Milanovićevom (izbori tjedan dana kasnije), gastarbajteri bi mogli glasovati u prvom krugu, ali ne i u drugom, dočim bi skijaši glasovali više u drugom nego u prvom krugu.

Razložno je pretpostaviti kako među zaposlenima u inozemstvu ima znatno manje tzv. uhljeba, onih zbog kojih su, kako kaže raširena urbana legenda, i morali otići, nego među skijašima, koji ne odlaze van radi rada nego radi razonode. Kako Milanoviću prvi krug nije presudno važan, jer finale je praktički već osigurao time što nema ozbiljne konkurencije na ljevici, očito je da mu prihvaćeni prijedlog ide na ruku.

Naravno, ako je doista popularniji među biračima koji su morali napustiti Hrvatsku zbog „korupcije, nepotizma i samovolje uhljeba“, a nepopularniji među skijašima u čijim su redovima očito zastupljeniji polipi koji samo isisavaju zdravu društvenu supstancu. Ili to Milanović želi suptilno poručiti da je zapravo obrnuto? Ljuti ga što će ovako u odlučujućem drugom krugu porasti udjel glasova birača na radu u inozemstvu, a smanjiti se onaj uhljeba-slalomaša.

Kako bilo da bilo, stara mudrost kaže da svakom igraču treba pronaći pravo mjesto u momčadi. Vrijedi to čak i za Milanovića, koliko god njegova prošlost i karakter navodili na zaključak kako se radi o posve izgubljenom slučaju. No, pravo mjesto za njega sigurno nije ono na koje je bacio snop laserskih zraka – dužnost Predsjednika Republike. Ipak, možda makar i podsvjesno, koliko taj pojam, kad je robot posrijedi, uopće ima smisla rabiti, u jednom je trenutku poticajnog govora robotiziranim istomišljenicima naznačio koja bi to pozicija njemu bila pisana na kožu.

Naime, uvažavajući načelo optimizacije općeg dobra, temeljno obilježje mjesta kojeg Milanović zaslužuje bilo bi da se s njega šteta Hrvatskoj trenutno čini toliko intenzivno da bi instalacija Milanovića značila nedvojbeno poboljšanje. Ne stoga što ta hrpa gvožđa ne bi bila voljna štetiti Hrvatskoj gdjegod se nađe, nego zato što ga ne odlikuje baš pretjerana marljivost i radinost.

Imajući to u vidu, čini se da je ključna poruka njegova nastupnog govora bila kako sebe vidi vrhovnim pravobraniteljem Hrvatske, njezinog naroda, građana! I eto odgovora – sputan radnim navikama, Milanović bi kao pučki pravobranitelj Hrvatskoj nesumnjivo činio manju štetu od robotice trenutno angažirane na toj dužnosti.

Cinoberi i dudeki

Ostalo je poprilično nezamijećeno kako je Milanovićev motivacijski govor oduševljenim poklonicima, neposredno prije nego što će govornik biti ispraćen robotima omiljenim zvucima beživotne glazbe na rubu psihodelije, okončan najavom posjeta kajkavskom podravskom kraju. Kao odredišta spomenuo je, poimence, Sigetec i Gruntovec.

Uzevši u obzir kako selo Sigetec doista postoji, dok je Gruntovec, selo poznato iz popularne dramske serije „Gruntovčani“ izmišljeno, malo je vjerojatno da je Gruntovec upotrijebio tek kao metaforu, kako bi se dalo zaključiti da je spomenuo samo njega. E sad, zamislimo na tren kakve bi bile reakcije da je to izrekao netko drugi… Tuka ne zna da Gruntovec ne postoji, hi, hi, hi,… plavuša se opet izblamirala, he, he, he,… novi skandal notorne posvuduše, ha, ha, ha… Dok Milanović, i kad lupa sve u šesnaest, ostaje jednostavno takav kakav jest, šarmantan, kod tuke svaki zarez na krivom mjestu uvijek iznova predstavlja izvor sveopće sablazni. Rika dežurnih bukača bude i gromkija kad je zarez na pravom mjestu, kad ih tuka tuče dalekometnim balističkim projektilima punjenim neugodnom istinom, kad se iz New Yorka oglasi o krivoj strani željezne zavjese, a iz Buenos Airesa o bijegu u slobodu.

Nažalost, Milanovićev verbalni pohod na Gruntovec nije protekao bez tragičnih posljedica. Plemenito srce Martina Sagnera, glumca proslavljenog ulogom popularnog Dudeka, glavnog junaka Gruntovčana, najavu Milanovićeva posjeta Gruntovcu nije izdržalo. Kako i bi, kad je Milanović programiran da se ruga svemu što je Sagner za života bio – nenadmašni tumač lika malog čovjeka s osjećajem za pravicu, branitelj-dragovoljac, naposljetku i HDZ-ov saborski zastupnik. Sve je njih, napose dok je bio na vlasti, s podjednakim žarom u LED-diodama na određeni način „ubijao“.

Samo kad bi to još shvatili i oni koji Dudeka ne trebaju glumiti da bi dudeki bili. Jer kad dudeki ne bi bili, ne bi dopuštali današnjim Cinoberima da ih sve vrijeme jednako uspješno vrte oko maloga prsta, i zacijelo bi znali kaj bu ve Regica rekla. A kaj drugo, nego – Milanovič, če se još jemput v Gruntovec zaputiš,… ak’ mi v roke dojdeš, z’tebe faširanec zide! Lako za Gruntovec, no koliko li bi tek razorniji bio učinak paklenog stroja zvanog Milanović, vidi li ga još jednom na vrhu Hrvatska?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari