HITREC: Srećom da Zoki više nije premijer nego na nesreću predsjednik

Vrijeme se smirilo, epidemiološka situacija u Hrvatskoj također uglavnom mirna, nitko još nije umro od korone, ali ima ih koji umiru od straha. Broj zaraženih kreće se oko pedeset, uskoro će i stotinu, neki su već izliječeni. Hrvatska za sada pokazuje otpornu snagu, čim je netko rekao da smo u ratu, makar i s virusom, odmah su se Hrvati dobro organizirali, što im u miru nikako ne uspijeva. Upute su striktne, posebno o pranju ruku, kako je preporučao već Poncije Pilat. Nacija se opskrbila namirnicama za četiri godine, po stanovima i privatnim kućama ima više brašna nego što ih miševi mogu pojesti. Nema škola, nema utakmica, nema kazališta, čak će i televizije prenositi program samo na daljinu. Između ostalog i školski program koji je desetljećima bio zanemaren – podsjećam: prije trideset i pet godina, otprilike, školski program HTV-a bio je odličan i pratio nastavu, znam jer sam bio jedan od autora emisija o svemu što se može znati i još koječemu. A da slijedi grdna recesija, nije uopće upitno, samo je pitanje koliko će duboka i široka biti. Politika je oprezna. O koroni političari daju izjave pljuckajući u mikrofone nezaštićenih novinara. Jedina dobra izjava koju sam čuo dolazi od ministra koji je bandu širitelja lažnih vijesti i panike nazvao idiotima, što mi se sviđalo jer je riječ ušla u opću uporabu. Molim da me se angažira na medijskim poslovima protiv koronskih lažnjaka, jer sam stručnjak za idiote u javnom prostoru.

Jedina je dobit za sada provala hrvatskoga humora. Tu količinu duhovitih dosjetaka već dugo nisam vidio. Dobra je strana i smanjenje ugljičnog dioksida u zraku, promet se naglo smanjio i ljudi lakše dišu, te se korona pokazala kao najbolji respirator. U Italiji je zrak čist kao u doba starih Rimljana. Slovenska nova Vlada prikazala se javnosti sa zaštitnim maskama, ondje je na izborima pobijedio Janša sa svojom SDS koja nema baš zgodnu kraticu, ali zanemarimo. Janša je savjetovao Slovencima da odu u šume, što su kardeljevci doslovno shvatili.

Korona se stišala u Kini, a sada dolaze potvrde da je sve počelo na tržnicama gdje se prodaje meso divljih životinja, šišmiša i ljuskavaca, između ostalih i jadnih medvjeda, a ta je praksa, vele, počela u vrijeme gladomora koju je prouzročila komunistička partija i veliki vođa Mao. Usporedo vidim na nekoj televiziji odakle su prekrasne, mekane bunde razvikane europske modne kuće, od zečeva divljih i još više pitomih koje deru na desetke tisuća dnevno kako bi estradne zvijezde i sponzoruše mogle elegantnije hodati po crvenom, dotično krvavom tepihu. Usput: jedan od priglupih kolumnista nedavno je svezu između tih groznih kineskih tržnica i korone proglasio čistim rasizmom, kadli… Da ne zaboravim pa se više ne ću vraćati na koronu: podbacili smo ipak, prošloga petka je na slovensko-hrvatskoj granici čekalo na kiši mnoštvo putnike da dobiju „potvrdu“. Tko je tu zakazao, imamo li Crveni križ i zašto nije odmah reagirao, postavio šatore, ugrijao ljude, dao im hranu i vodu?

Milanović unutra, ostali van

Veliki državnik i arbitar u povijesnim pitanjima, popularni Zoki (srećom da više nije premijer nego na nesreću predsjednik), nema lozinku Poslije mene potop (kao u premijersko vrijeme) nego Prije mene nitko, od mene sve počinje, to jest povijest. Moglo se i očekivati, pa se i dočekalo da predsjednik hrvatske države pretvori ne samo svoju inauguraciju u satirični teatar, da odbaci sve insignije ili gotovo sve, a onda se odmah baci na povijesne osobe i odveze ih u garažu, u ropotarnicu povijesti. Što će nama Hrvatima uopće povijest, koja je ionako mutna, okrenimo se isključivo prema budućnost, a budućnost je Zoki . Prvi je odletio kralj Tomislav koji prema lijevim istoričarima i nije bio kralj nego protuha koju je samo ondašnji papa nazivao kraljem, ironično. To je Zoki pročitao u orjunaškim novinama, iz kojih crpi povijesno znanje, a jedan od tih historijski nadarenih kolumnista zapitao se znamo li uopće kako je izgledao Tomislav, ne znamo, pa zašto onda skulptura neznanca na Pantovčaku. Osim toga, taj je navodni kralj je potukao Mađare i vratio Inu, a s Mađarima nismo imali većih okapanja do bana Jelačića (s debelim razlogom) i Zokija koji nas je s Mađarskom posvađao, pa tu logika prestaje. Posvađao nas je kao premijer i s Njemačkom, a s kim će nas posvađati kao predsjednik, još ćemo vidjeti, na meti je Višegradska. Sva sreća da vlada virus pa Milanović nema puno kontakata. Nadalje je cipelu dobio Ivan Mažuranić o kojemu Zoki ništa ne zna, osim eventualno Smail-agu, a da je taj pametni ban spriječio osnivanje ekskluzivnih srpskih škola, dalek je podatak, da je sredio upravu i hrvatsko školstvo na najbolji način moguć u to vrijeme – i to je nevažno. Nije uveo tablete, pa i to može biti razlog za garažu.

Pakrački dekret dobio je i stanoviti Ante Starčević, Ličanin koji je fantazirao o nekakvoj nezavisnoj hrvatskoj državi i tako prouzročio velike štete, bacio u zanos mlađe suvremenike koji su stvarno mislili da je i to moguće. Za njim je otišao u garažu Stjepan Radić, s pravom. Taj je lik iz Trebarjeva pogrješno razumio da kraljevina SHS, to jest Jugoslavija, to jest proširena Srbija, ima nešto protiv hrvatskoga naroda, a nije bilo tako. Srećom da se našao Puniša i upucao ga u Beogradu, smrtno je ranjen, a možda bi i preživio da na zagrebačkom kolodvoru nije vidio Beljaka. Da je odstranjen Franjo Tuđman, više je no razumljivo, pa ne treba ni objašnjavati – ipak je Zoki tim potezom najavio novo razdoblje detuđmanizacije, nakon detomislavizacije, destarčevićizacije, deradićizacije,pa Hrvatska može napokon odahnuti i okrenuti se prema budućnosti, kao što rekoh. Tvarno je i stvarno Hrvatska, barem na Pantovčaku, postala zemlja bez povijesti, slučajna država nastala od otpadaka naroda (Marks) u kojoj izgleda ima i više jezika pa jedan Hrvat ne razumije drugoga.

Posjetitelji Pantovčaka ulazit će u dezinficirane prostore, bez straha od hrvatske korone (Tomislav) ili različitih fantasta koji prije spadaju u umobolnicu. A što je sa Strossmayerom? On barem ima laganu jugoslavensku koronu, ali je prije svega zaslužan za hrvatsku kulturu, i prezaslužan, na kraju krajeva pod jugoslavenskim imenom prošvercao je (premda tada za šverc nije bilo razloga) Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, koja će ga sada dobiti natrag, i pohvaliti se usput da je njezin počasni član zločinac Tito, koji je prije spomenutih udaljen iz Ureda predsjednice, poradi neupitnih činjenica o njegovoj vrhunskoj ulozi u masakru stotina tisuća Hrvata . Glede tih zločina, Zoki je odmah izvolio izraziti svoj „stav“. Ne će ići na Bleiburg, i točka. To je taj stav, odnosno stajalište u skladu s jugoslavenskom historiografijom koja kaže da je u zadnjim satima Drugoga svjetskog rata i danima koji su slijedili pošteno i pravedno poubijana hrvatska vojska i s njom civili, da bi Jugoslavija živjela i da bi se zadovoljili Srbi (reče Tito Meštroviću).

Novi dokazi

Pisao sam već o tri puta odbijenom mojem filmskom scenariju s temom iz kazališnoga svijeta. Triput je triput, ali uvijek ima nade. Zato sam filmski scenarij pretvorio u kazališni komad, što nije bilo teško jer se ionako sve odvija u kazalištu. Poslao sam tekst na natječaj za nagradu „Marin Držić“, anonimni natječaj. Pa premda bez mojega imena, drama nije prošla jer je žiri osjetio da se tu nalazi nešto subverzivno, suspektno. A je li drama (komedija) loša ili ne u umjetničkom smislu, koga briga.

Kada sam nekoliko puta javno izjavio da je područje kulture devedeset i pet posto zasijano i zagnojeno lijevima, točno sam govorio, kao i da se žiriji uvijek nekako sklapaju tako da u njima pretežu lijevi ili ultralijevi koji imaju „nos“ za eliminiranje umjetnika s hrvatskim osjećajem ili se barem opiru tzv. projektnom, ispraznom i često protuhrvatskom teatru. Ovaj put se s „Marinom Držićem“ naravno dogodilo što sam i predviđao, ali je u žiri zabunom uvrštena i teatrologinja Sanja Nikčević, koja o postdramskim umotvorinama nema dobro mišljenje. I što se dogodilo? O tome je Sanja napisala tekst, a ja ga djelomično citiram: “Kolegice su nagradile iste hladne, mračno, prazne drame koje su dio vladajućih trendova, a i tematski su trendovske. Unisono su zatražile da se dvije drame uvrste u drugi krug, iako ja nisam željela jer ih smatram lošima. Kasnije su upravo te dvije drame nagradile.

Sanja Nikčević je predložila pet drama ( autori Vedran Matošić, Hrvoje Barbir Barba, Hrvoje Hitrec, Snježana Babić Višnjić, Stjepan Škvorc). O mojoj drami je napisala kako slijedi: „Silno duhovita satira o dolasku svjetski poznatog redatelja koji treba režirati hrvatskog klasika u HNK ali ništa ne zna o tom klasiku, prezire tekst kao takav, postavlja predstavu u konvenciji nove europske drame, drogira se i izbezumljuje sve oko sebe…Odlično prikazani međuodnosi u kazalištu – ravnateljice, glumaca, redatelja, medija…To bi trebao igrati HNK u Zagrebu kad bi imao hrabrosti pokazati vlastiti odraz u kazališnom zrcalu.“

Znači, nisam ušao ni u uži izbor, jer su „kolegice“ trendseterice, a vjerojatno nisu samo nanjušile tko je autor, nego je (ne tvrdim) bilo i otvaranja omotnica u kojima se moglo naći ime i prezime autora, uz šifru. A čim vide moje prezime padne im mrak na oči. Kao što se dogodilo i sa spomenutim filmskim scenarijem koji se nije mogao probiti kroz jake snage HAVC-a instalirane za vrijeme Hribara, a i bez njega ostavljene na mjestima „povjerenika“. I tada se dogodilo da je jedan od dvojice povjerenika (D. Šoša) napisao recenziju tako oduševljenu da mi je bilo neugodno, a drugi je povjerenik bio Matanić koji nije ništa napisao, ali moj scenarij nije prošao. Poslije su mijenjali visoki povjerenici za igrani film, moj scenarij nisu imali hrabrosti popljuvati, ali ga nisu ni prihvatili.

O čemu je riječ? O uigranoj interesnoj skupini lijevo napaljenih (s rečenom iznimkom) koja mene i meni slične eliminira, ali ne samo iz ideoloških ili inih razloga, nego je ili dužna bivšim i budućim producentima, a u pravilu i sama sebi, jer su „povjerenici“ za igrani film ljudi iz branše, štono riječ, imaju i vlastite projekte i scenarije, pa im otvaraju prostor za budućnost u kojoj će se oni pojaviti sa svojim projektima, a klatež iz iste interesne grupe u tom će se trenutku prometnuti u – povjerenike za igrani film, te blagosloviti scenarije kakvi bili da bili, jer će i oni u idućem ciklusu opet biti scenaristi, itd. Krug je zatvoren. Poput masona, u taj krug se ne pušta nikoga tko nije prošao inicijaciju i dobio šestar iz državnoga tijela za kulturu, gdje očito postoji nenapisan popis. Ali je taj popis u glavama. Je li se što u zadnjih godinu nešto promijenilo, ne znam, nisam informiran.

Da nemam dobre živce, još bih se i rasrdio, ali i to je moguće, a onda će letjeti perje. Letjelo je i kada sam se rasrdio 1989., a potpuno sam svjestan da je moj tadanji (i nadalje) angažman uzrokom današnjeg bojkota. Govorim o sebi, jer ne želim uvlačiti druge umjetnike koji slično prolaze, a mogao bih. Neka sami progovore. Saga o televizijskom projektu na podlozi mojega romana „Kolarovi“ možda vam ja već poznata, traje više od deset godina, očito sam na ledu i hladno mi je, a ne mogu više doći ni do ljudi na televiziji koji o nečemu odlučuju (ili oni izvan). Znači, zalupili su mi pred nosom vrata filma, kazališta i televizije. Još samo dva nakladnika tiskaju moje romane, ostali vrište kada me vide. Nagrade mi oduzimaju pred nosom, neslužbeno saznajem, recimo, da je moj roman nagrađen, nekoliko dana poslije da se žiri preko noći predomislio. Ha.

Isto tako, neslužbeno saznajem da je (drugi dio) Hrvatskih kronika – a nakupilo se mojih tekstova s portala HKV-a – dobio neku sitnu potporu za ukoričenje, a nekoliko dana poslije da nije. Duboka država i plitki žiranti i žirantice vrlo dobro surađuju. A pisanih popisa nepoćudnih nema, rekoh. No, lako se informirati koji su se to umjetnici drznuli rušiti Jugoslaviju i stvarati samostalnu hrvatsku državu, pa je odmazda na djelu. Nedavno je umro akademik Dubravko Jelčić koji je o spomenutim „Kolarovima“(romanu) napisao vrlo dobru kritiku, a našao se i u žiriju za jednu uglednu nagradu. Natjecali su se i „Kolarovi“. Nisu prošli, a kada je Jelčić upitao jednu od žirantica je li uopće pročitala roman, gospođa je rekla da nije, ali „zna ona Hitreca“, izgovorila je s gađenjem…Ispričavam se što pišem o sebi, ali ovo je, ponavljam, osobna rubrika.

Tužne hrvatske smrti

Ne umire za sada nitko u Hrvatskoj od korone, ali umiru ljudi takoreći prirodno, neki jer su prestari i ne da im se živjeti, drugi jer su bolesni. Prije desetak dana ili više umro je književnik, prevoditelj, kazališni kritičar, dramaturg i redatelj Boris B. Hrovat. Nije Horvat nego baš Hrovat. Umro je prerano. Dugo sam ga poznavao, ugodan i pametan čovjek velikoga znanja, susretali smo se na kazališnim premijerama i drugdje. Kazališni čovjek prije svega, ali i autor, uz to prevoditelj s talijanskog i španjolskog. Privatno nisam znao o njemu ništa. Kada je umro, ispostavilo se da je živio sam, da nema rodbine, nema nikoga. Bio sam na putu, nečiste savjesti što nisam nazočio ispraćaju. Kadli, internetskom poštom spoznajem da Boris Hrovat uopće nije pokopan niti mu je tijelo kremirano jer nitko nije dao novac za troškove i zaslužni čovjek, to jest njegovi zemni ostatci, i nadalje leže u nekoj mrtvačnici. „Mail“ šalju teatrolozi koji kažu da je Društvo teatrologa nešto prikupilo ali nije dovoljno, da su nešto prikupili i s još nekih strana, ali nije dovoljno, te moli da prijatelji i poznanici uplate nevelike svote. Uplatio sam, naravno.

S gorčinom spominjem da je Boris B. Hrovat bio član ne samo Društva teatrologa, nego i Društva hrvatskih književnika, da je desetljećima radio na Hrvatskom radiju, da je dobitnik Demetrove nagrade koju su u svoje vrijeme dobivali autori poput Milana Ogrizovića, Krleže ili Milana Begovića. Pa ako sve rečene institucije ne mogu skupiti deset tisuća kuna ili nešto više, ako je hrvatska kultura, ako je hrvatska država tako siromašna da se za dostojan pokop Borisa Hrovata ne može skucati skromna svota, onda smo doista bijedni.

Stranački izbori

U HDZ-u su održani stranački izbori uz pomoć dezinficijenata. Po predviđanjima, pobijedila je Plenkovićeva ekipa. Ja sam glasovao uglavnom za promjenaše, s jednom iznimkom: zaokružio sam Medveda, ne samo iz osobnih razloga, iako protiv Penave nemam ništa, štoviše. Je li Plenkovićeva pobjeda Pirova, vidjet ćemo na parlamentarnim izborima, a tada će biti kasno.

Računica kaže da je na izbore izašlo 35.000 članova od 200.000 koliko ih navodno ima, a od pristupnika je dvadeset posto optiralo za opcionaše. Ne zvuči dobro, možda zbog korone, a i dan je bio sunčan premda prohladan pa su se ljudi požurili u prirodu. I ja, poslije glasovanja, i moj pas sa mnom. Tako smo hodali šumom, jedan čovjek, jedan pas.

Hrvoje Hitrec/HKV