Pratite nas

Kolumne

HITREC: Srećom da Zoki više nije premijer nego na nesreću predsjednik

Objavljeno

na

Vrijeme se smirilo, epidemiološka situacija u Hrvatskoj također uglavnom mirna, nitko još nije umro od korone, ali ima ih koji umiru od straha. Broj zaraženih kreće se oko pedeset, uskoro će i stotinu, neki su već izliječeni. Hrvatska za sada pokazuje otpornu snagu, čim je netko rekao da smo u ratu, makar i s virusom, odmah su se Hrvati dobro organizirali, što im u miru nikako ne uspijeva. Upute su striktne, posebno o pranju ruku, kako je preporučao već Poncije Pilat. Nacija se opskrbila namirnicama za četiri godine, po stanovima i privatnim kućama ima više brašna nego što ih miševi mogu pojesti. Nema škola, nema utakmica, nema kazališta, čak će i televizije prenositi program samo na daljinu. Između ostalog i školski program koji je desetljećima bio zanemaren – podsjećam: prije trideset i pet godina, otprilike, školski program HTV-a bio je odličan i pratio nastavu, znam jer sam bio jedan od autora emisija o svemu što se može znati i još koječemu. A da slijedi grdna recesija, nije uopće upitno, samo je pitanje koliko će duboka i široka biti. Politika je oprezna. O koroni političari daju izjave pljuckajući u mikrofone nezaštićenih novinara. Jedina dobra izjava koju sam čuo dolazi od ministra koji je bandu širitelja lažnih vijesti i panike nazvao idiotima, što mi se sviđalo jer je riječ ušla u opću uporabu. Molim da me se angažira na medijskim poslovima protiv koronskih lažnjaka, jer sam stručnjak za idiote u javnom prostoru.

Jedina je dobit za sada provala hrvatskoga humora. Tu količinu duhovitih dosjetaka već dugo nisam vidio. Dobra je strana i smanjenje ugljičnog dioksida u zraku, promet se naglo smanjio i ljudi lakše dišu, te se korona pokazala kao najbolji respirator. U Italiji je zrak čist kao u doba starih Rimljana. Slovenska nova Vlada prikazala se javnosti sa zaštitnim maskama, ondje je na izborima pobijedio Janša sa svojom SDS koja nema baš zgodnu kraticu, ali zanemarimo. Janša je savjetovao Slovencima da odu u šume, što su kardeljevci doslovno shvatili.

Korona se stišala u Kini, a sada dolaze potvrde da je sve počelo na tržnicama gdje se prodaje meso divljih životinja, šišmiša i ljuskavaca, između ostalih i jadnih medvjeda, a ta je praksa, vele, počela u vrijeme gladomora koju je prouzročila komunistička partija i veliki vođa Mao. Usporedo vidim na nekoj televiziji odakle su prekrasne, mekane bunde razvikane europske modne kuće, od zečeva divljih i još više pitomih koje deru na desetke tisuća dnevno kako bi estradne zvijezde i sponzoruše mogle elegantnije hodati po crvenom, dotično krvavom tepihu. Usput: jedan od priglupih kolumnista nedavno je svezu između tih groznih kineskih tržnica i korone proglasio čistim rasizmom, kadli… Da ne zaboravim pa se više ne ću vraćati na koronu: podbacili smo ipak, prošloga petka je na slovensko-hrvatskoj granici čekalo na kiši mnoštvo putnike da dobiju „potvrdu“. Tko je tu zakazao, imamo li Crveni križ i zašto nije odmah reagirao, postavio šatore, ugrijao ljude, dao im hranu i vodu?

Milanović unutra, ostali van

Veliki državnik i arbitar u povijesnim pitanjima, popularni Zoki (srećom da više nije premijer nego na nesreću predsjednik), nema lozinku Poslije mene potop (kao u premijersko vrijeme) nego Prije mene nitko, od mene sve počinje, to jest povijest. Moglo se i očekivati, pa se i dočekalo da predsjednik hrvatske države pretvori ne samo svoju inauguraciju u satirični teatar, da odbaci sve insignije ili gotovo sve, a onda se odmah baci na povijesne osobe i odveze ih u garažu, u ropotarnicu povijesti. Što će nama Hrvatima uopće povijest, koja je ionako mutna, okrenimo se isključivo prema budućnost, a budućnost je Zoki . Prvi je odletio kralj Tomislav koji prema lijevim istoričarima i nije bio kralj nego protuha koju je samo ondašnji papa nazivao kraljem, ironično. To je Zoki pročitao u orjunaškim novinama, iz kojih crpi povijesno znanje, a jedan od tih historijski nadarenih kolumnista zapitao se znamo li uopće kako je izgledao Tomislav, ne znamo, pa zašto onda skulptura neznanca na Pantovčaku. Osim toga, taj je navodni kralj je potukao Mađare i vratio Inu, a s Mađarima nismo imali većih okapanja do bana Jelačića (s debelim razlogom) i Zokija koji nas je s Mađarskom posvađao, pa tu logika prestaje. Posvađao nas je kao premijer i s Njemačkom, a s kim će nas posvađati kao predsjednik, još ćemo vidjeti, na meti je Višegradska. Sva sreća da vlada virus pa Milanović nema puno kontakata. Nadalje je cipelu dobio Ivan Mažuranić o kojemu Zoki ništa ne zna, osim eventualno Smail-agu, a da je taj pametni ban spriječio osnivanje ekskluzivnih srpskih škola, dalek je podatak, da je sredio upravu i hrvatsko školstvo na najbolji način moguć u to vrijeme – i to je nevažno. Nije uveo tablete, pa i to može biti razlog za garažu.

Pakrački dekret dobio je i stanoviti Ante Starčević, Ličanin koji je fantazirao o nekakvoj nezavisnoj hrvatskoj državi i tako prouzročio velike štete, bacio u zanos mlađe suvremenike koji su stvarno mislili da je i to moguće. Za njim je otišao u garažu Stjepan Radić, s pravom. Taj je lik iz Trebarjeva pogrješno razumio da kraljevina SHS, to jest Jugoslavija, to jest proširena Srbija, ima nešto protiv hrvatskoga naroda, a nije bilo tako. Srećom da se našao Puniša i upucao ga u Beogradu, smrtno je ranjen, a možda bi i preživio da na zagrebačkom kolodvoru nije vidio Beljaka. Da je odstranjen Franjo Tuđman, više je no razumljivo, pa ne treba ni objašnjavati – ipak je Zoki tim potezom najavio novo razdoblje detuđmanizacije, nakon detomislavizacije, destarčevićizacije, deradićizacije,pa Hrvatska može napokon odahnuti i okrenuti se prema budućnosti, kao što rekoh. Tvarno je i stvarno Hrvatska, barem na Pantovčaku, postala zemlja bez povijesti, slučajna država nastala od otpadaka naroda (Marks) u kojoj izgleda ima i više jezika pa jedan Hrvat ne razumije drugoga.

Posjetitelji Pantovčaka ulazit će u dezinficirane prostore, bez straha od hrvatske korone (Tomislav) ili različitih fantasta koji prije spadaju u umobolnicu. A što je sa Strossmayerom? On barem ima laganu jugoslavensku koronu, ali je prije svega zaslužan za hrvatsku kulturu, i prezaslužan, na kraju krajeva pod jugoslavenskim imenom prošvercao je (premda tada za šverc nije bilo razloga) Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, koja će ga sada dobiti natrag, i pohvaliti se usput da je njezin počasni član zločinac Tito, koji je prije spomenutih udaljen iz Ureda predsjednice, poradi neupitnih činjenica o njegovoj vrhunskoj ulozi u masakru stotina tisuća Hrvata . Glede tih zločina, Zoki je odmah izvolio izraziti svoj „stav“. Ne će ići na Bleiburg, i točka. To je taj stav, odnosno stajalište u skladu s jugoslavenskom historiografijom koja kaže da je u zadnjim satima Drugoga svjetskog rata i danima koji su slijedili pošteno i pravedno poubijana hrvatska vojska i s njom civili, da bi Jugoslavija živjela i da bi se zadovoljili Srbi (reče Tito Meštroviću).

Novi dokazi

Pisao sam već o tri puta odbijenom mojem filmskom scenariju s temom iz kazališnoga svijeta. Triput je triput, ali uvijek ima nade. Zato sam filmski scenarij pretvorio u kazališni komad, što nije bilo teško jer se ionako sve odvija u kazalištu. Poslao sam tekst na natječaj za nagradu „Marin Držić“, anonimni natječaj. Pa premda bez mojega imena, drama nije prošla jer je žiri osjetio da se tu nalazi nešto subverzivno, suspektno. A je li drama (komedija) loša ili ne u umjetničkom smislu, koga briga.

Kada sam nekoliko puta javno izjavio da je područje kulture devedeset i pet posto zasijano i zagnojeno lijevima, točno sam govorio, kao i da se žiriji uvijek nekako sklapaju tako da u njima pretežu lijevi ili ultralijevi koji imaju „nos“ za eliminiranje umjetnika s hrvatskim osjećajem ili se barem opiru tzv. projektnom, ispraznom i često protuhrvatskom teatru. Ovaj put se s „Marinom Držićem“ naravno dogodilo što sam i predviđao, ali je u žiri zabunom uvrštena i teatrologinja Sanja Nikčević, koja o postdramskim umotvorinama nema dobro mišljenje. I što se dogodilo? O tome je Sanja napisala tekst, a ja ga djelomično citiram: “Kolegice su nagradile iste hladne, mračno, prazne drame koje su dio vladajućih trendova, a i tematski su trendovske. Unisono su zatražile da se dvije drame uvrste u drugi krug, iako ja nisam željela jer ih smatram lošima. Kasnije su upravo te dvije drame nagradile.

Sanja Nikčević je predložila pet drama ( autori Vedran Matošić, Hrvoje Barbir Barba, Hrvoje Hitrec, Snježana Babić Višnjić, Stjepan Škvorc). O mojoj drami je napisala kako slijedi: „Silno duhovita satira o dolasku svjetski poznatog redatelja koji treba režirati hrvatskog klasika u HNK ali ništa ne zna o tom klasiku, prezire tekst kao takav, postavlja predstavu u konvenciji nove europske drame, drogira se i izbezumljuje sve oko sebe…Odlično prikazani međuodnosi u kazalištu – ravnateljice, glumaca, redatelja, medija…To bi trebao igrati HNK u Zagrebu kad bi imao hrabrosti pokazati vlastiti odraz u kazališnom zrcalu.“

Znači, nisam ušao ni u uži izbor, jer su „kolegice“ trendseterice, a vjerojatno nisu samo nanjušile tko je autor, nego je (ne tvrdim) bilo i otvaranja omotnica u kojima se moglo naći ime i prezime autora, uz šifru. A čim vide moje prezime padne im mrak na oči. Kao što se dogodilo i sa spomenutim filmskim scenarijem koji se nije mogao probiti kroz jake snage HAVC-a instalirane za vrijeme Hribara, a i bez njega ostavljene na mjestima „povjerenika“. I tada se dogodilo da je jedan od dvojice povjerenika (D. Šoša) napisao recenziju tako oduševljenu da mi je bilo neugodno, a drugi je povjerenik bio Matanić koji nije ništa napisao, ali moj scenarij nije prošao. Poslije su mijenjali visoki povjerenici za igrani film, moj scenarij nisu imali hrabrosti popljuvati, ali ga nisu ni prihvatili.

O čemu je riječ? O uigranoj interesnoj skupini lijevo napaljenih (s rečenom iznimkom) koja mene i meni slične eliminira, ali ne samo iz ideoloških ili inih razloga, nego je ili dužna bivšim i budućim producentima, a u pravilu i sama sebi, jer su „povjerenici“ za igrani film ljudi iz branše, štono riječ, imaju i vlastite projekte i scenarije, pa im otvaraju prostor za budućnost u kojoj će se oni pojaviti sa svojim projektima, a klatež iz iste interesne grupe u tom će se trenutku prometnuti u – povjerenike za igrani film, te blagosloviti scenarije kakvi bili da bili, jer će i oni u idućem ciklusu opet biti scenaristi, itd. Krug je zatvoren. Poput masona, u taj krug se ne pušta nikoga tko nije prošao inicijaciju i dobio šestar iz državnoga tijela za kulturu, gdje očito postoji nenapisan popis. Ali je taj popis u glavama. Je li se što u zadnjih godinu nešto promijenilo, ne znam, nisam informiran.

Da nemam dobre živce, još bih se i rasrdio, ali i to je moguće, a onda će letjeti perje. Letjelo je i kada sam se rasrdio 1989., a potpuno sam svjestan da je moj tadanji (i nadalje) angažman uzrokom današnjeg bojkota. Govorim o sebi, jer ne želim uvlačiti druge umjetnike koji slično prolaze, a mogao bih. Neka sami progovore. Saga o televizijskom projektu na podlozi mojega romana „Kolarovi“ možda vam ja već poznata, traje više od deset godina, očito sam na ledu i hladno mi je, a ne mogu više doći ni do ljudi na televiziji koji o nečemu odlučuju (ili oni izvan). Znači, zalupili su mi pred nosom vrata filma, kazališta i televizije. Još samo dva nakladnika tiskaju moje romane, ostali vrište kada me vide. Nagrade mi oduzimaju pred nosom, neslužbeno saznajem, recimo, da je moj roman nagrađen, nekoliko dana poslije da se žiri preko noći predomislio. Ha.

Isto tako, neslužbeno saznajem da je (drugi dio) Hrvatskih kronika – a nakupilo se mojih tekstova s portala HKV-a – dobio neku sitnu potporu za ukoričenje, a nekoliko dana poslije da nije. Duboka država i plitki žiranti i žirantice vrlo dobro surađuju. A pisanih popisa nepoćudnih nema, rekoh. No, lako se informirati koji su se to umjetnici drznuli rušiti Jugoslaviju i stvarati samostalnu hrvatsku državu, pa je odmazda na djelu. Nedavno je umro akademik Dubravko Jelčić koji je o spomenutim „Kolarovima“(romanu) napisao vrlo dobru kritiku, a našao se i u žiriju za jednu uglednu nagradu. Natjecali su se i „Kolarovi“. Nisu prošli, a kada je Jelčić upitao jednu od žirantica je li uopće pročitala roman, gospođa je rekla da nije, ali „zna ona Hitreca“, izgovorila je s gađenjem…Ispričavam se što pišem o sebi, ali ovo je, ponavljam, osobna rubrika.

Tužne hrvatske smrti

Ne umire za sada nitko u Hrvatskoj od korone, ali umiru ljudi takoreći prirodno, neki jer su prestari i ne da im se živjeti, drugi jer su bolesni. Prije desetak dana ili više umro je književnik, prevoditelj, kazališni kritičar, dramaturg i redatelj Boris B. Hrovat. Nije Horvat nego baš Hrovat. Umro je prerano. Dugo sam ga poznavao, ugodan i pametan čovjek velikoga znanja, susretali smo se na kazališnim premijerama i drugdje. Kazališni čovjek prije svega, ali i autor, uz to prevoditelj s talijanskog i španjolskog. Privatno nisam znao o njemu ništa. Kada je umro, ispostavilo se da je živio sam, da nema rodbine, nema nikoga. Bio sam na putu, nečiste savjesti što nisam nazočio ispraćaju. Kadli, internetskom poštom spoznajem da Boris Hrovat uopće nije pokopan niti mu je tijelo kremirano jer nitko nije dao novac za troškove i zaslužni čovjek, to jest njegovi zemni ostatci, i nadalje leže u nekoj mrtvačnici. „Mail“ šalju teatrolozi koji kažu da je Društvo teatrologa nešto prikupilo ali nije dovoljno, da su nešto prikupili i s još nekih strana, ali nije dovoljno, te moli da prijatelji i poznanici uplate nevelike svote. Uplatio sam, naravno.

S gorčinom spominjem da je Boris B. Hrovat bio član ne samo Društva teatrologa, nego i Društva hrvatskih književnika, da je desetljećima radio na Hrvatskom radiju, da je dobitnik Demetrove nagrade koju su u svoje vrijeme dobivali autori poput Milana Ogrizovića, Krleže ili Milana Begovića. Pa ako sve rečene institucije ne mogu skupiti deset tisuća kuna ili nešto više, ako je hrvatska kultura, ako je hrvatska država tako siromašna da se za dostojan pokop Borisa Hrovata ne može skucati skromna svota, onda smo doista bijedni.

Stranački izbori

U HDZ-u su održani stranački izbori uz pomoć dezinficijenata. Po predviđanjima, pobijedila je Plenkovićeva ekipa. Ja sam glasovao uglavnom za promjenaše, s jednom iznimkom: zaokružio sam Medveda, ne samo iz osobnih razloga, iako protiv Penave nemam ništa, štoviše. Je li Plenkovićeva pobjeda Pirova, vidjet ćemo na parlamentarnim izborima, a tada će biti kasno.

Računica kaže da je na izbore izašlo 35.000 članova od 200.000 koliko ih navodno ima, a od pristupnika je dvadeset posto optiralo za opcionaše. Ne zvuči dobro, možda zbog korone, a i dan je bio sunčan premda prohladan pa su se ljudi požurili u prirodu. I ja, poslije glasovanja, i moj pas sa mnom. Tako smo hodali šumom, jedan čovjek, jedan pas.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari