Pratite nas

Kolumne

HITREC: Srećom da Zoki više nije premijer nego na nesreću predsjednik

Objavljeno

na

Vrijeme se smirilo, epidemiološka situacija u Hrvatskoj također uglavnom mirna, nitko još nije umro od korone, ali ima ih koji umiru od straha. Broj zaraženih kreće se oko pedeset, uskoro će i stotinu, neki su već izliječeni. Hrvatska za sada pokazuje otpornu snagu, čim je netko rekao da smo u ratu, makar i s virusom, odmah su se Hrvati dobro organizirali, što im u miru nikako ne uspijeva. Upute su striktne, posebno o pranju ruku, kako je preporučao već Poncije Pilat. Nacija se opskrbila namirnicama za četiri godine, po stanovima i privatnim kućama ima više brašna nego što ih miševi mogu pojesti. Nema škola, nema utakmica, nema kazališta, čak će i televizije prenositi program samo na daljinu. Između ostalog i školski program koji je desetljećima bio zanemaren – podsjećam: prije trideset i pet godina, otprilike, školski program HTV-a bio je odličan i pratio nastavu, znam jer sam bio jedan od autora emisija o svemu što se može znati i još koječemu. A da slijedi grdna recesija, nije uopće upitno, samo je pitanje koliko će duboka i široka biti. Politika je oprezna. O koroni političari daju izjave pljuckajući u mikrofone nezaštićenih novinara. Jedina dobra izjava koju sam čuo dolazi od ministra koji je bandu širitelja lažnih vijesti i panike nazvao idiotima, što mi se sviđalo jer je riječ ušla u opću uporabu. Molim da me se angažira na medijskim poslovima protiv koronskih lažnjaka, jer sam stručnjak za idiote u javnom prostoru.

Jedina je dobit za sada provala hrvatskoga humora. Tu količinu duhovitih dosjetaka već dugo nisam vidio. Dobra je strana i smanjenje ugljičnog dioksida u zraku, promet se naglo smanjio i ljudi lakše dišu, te se korona pokazala kao najbolji respirator. U Italiji je zrak čist kao u doba starih Rimljana. Slovenska nova Vlada prikazala se javnosti sa zaštitnim maskama, ondje je na izborima pobijedio Janša sa svojom SDS koja nema baš zgodnu kraticu, ali zanemarimo. Janša je savjetovao Slovencima da odu u šume, što su kardeljevci doslovno shvatili.

Korona se stišala u Kini, a sada dolaze potvrde da je sve počelo na tržnicama gdje se prodaje meso divljih životinja, šišmiša i ljuskavaca, između ostalih i jadnih medvjeda, a ta je praksa, vele, počela u vrijeme gladomora koju je prouzročila komunistička partija i veliki vođa Mao. Usporedo vidim na nekoj televiziji odakle su prekrasne, mekane bunde razvikane europske modne kuće, od zečeva divljih i još više pitomih koje deru na desetke tisuća dnevno kako bi estradne zvijezde i sponzoruše mogle elegantnije hodati po crvenom, dotično krvavom tepihu. Usput: jedan od priglupih kolumnista nedavno je svezu između tih groznih kineskih tržnica i korone proglasio čistim rasizmom, kadli… Da ne zaboravim pa se više ne ću vraćati na koronu: podbacili smo ipak, prošloga petka je na slovensko-hrvatskoj granici čekalo na kiši mnoštvo putnike da dobiju „potvrdu“. Tko je tu zakazao, imamo li Crveni križ i zašto nije odmah reagirao, postavio šatore, ugrijao ljude, dao im hranu i vodu?

Milanović unutra, ostali van

Veliki državnik i arbitar u povijesnim pitanjima, popularni Zoki (srećom da više nije premijer nego na nesreću predsjednik), nema lozinku Poslije mene potop (kao u premijersko vrijeme) nego Prije mene nitko, od mene sve počinje, to jest povijest. Moglo se i očekivati, pa se i dočekalo da predsjednik hrvatske države pretvori ne samo svoju inauguraciju u satirični teatar, da odbaci sve insignije ili gotovo sve, a onda se odmah baci na povijesne osobe i odveze ih u garažu, u ropotarnicu povijesti. Što će nama Hrvatima uopće povijest, koja je ionako mutna, okrenimo se isključivo prema budućnost, a budućnost je Zoki . Prvi je odletio kralj Tomislav koji prema lijevim istoričarima i nije bio kralj nego protuha koju je samo ondašnji papa nazivao kraljem, ironično. To je Zoki pročitao u orjunaškim novinama, iz kojih crpi povijesno znanje, a jedan od tih historijski nadarenih kolumnista zapitao se znamo li uopće kako je izgledao Tomislav, ne znamo, pa zašto onda skulptura neznanca na Pantovčaku. Osim toga, taj je navodni kralj je potukao Mađare i vratio Inu, a s Mađarima nismo imali većih okapanja do bana Jelačića (s debelim razlogom) i Zokija koji nas je s Mađarskom posvađao, pa tu logika prestaje. Posvađao nas je kao premijer i s Njemačkom, a s kim će nas posvađati kao predsjednik, još ćemo vidjeti, na meti je Višegradska. Sva sreća da vlada virus pa Milanović nema puno kontakata. Nadalje je cipelu dobio Ivan Mažuranić o kojemu Zoki ništa ne zna, osim eventualno Smail-agu, a da je taj pametni ban spriječio osnivanje ekskluzivnih srpskih škola, dalek je podatak, da je sredio upravu i hrvatsko školstvo na najbolji način moguć u to vrijeme – i to je nevažno. Nije uveo tablete, pa i to može biti razlog za garažu.

Pakrački dekret dobio je i stanoviti Ante Starčević, Ličanin koji je fantazirao o nekakvoj nezavisnoj hrvatskoj državi i tako prouzročio velike štete, bacio u zanos mlađe suvremenike koji su stvarno mislili da je i to moguće. Za njim je otišao u garažu Stjepan Radić, s pravom. Taj je lik iz Trebarjeva pogrješno razumio da kraljevina SHS, to jest Jugoslavija, to jest proširena Srbija, ima nešto protiv hrvatskoga naroda, a nije bilo tako. Srećom da se našao Puniša i upucao ga u Beogradu, smrtno je ranjen, a možda bi i preživio da na zagrebačkom kolodvoru nije vidio Beljaka. Da je odstranjen Franjo Tuđman, više je no razumljivo, pa ne treba ni objašnjavati – ipak je Zoki tim potezom najavio novo razdoblje detuđmanizacije, nakon detomislavizacije, destarčevićizacije, deradićizacije,pa Hrvatska može napokon odahnuti i okrenuti se prema budućnosti, kao što rekoh. Tvarno je i stvarno Hrvatska, barem na Pantovčaku, postala zemlja bez povijesti, slučajna država nastala od otpadaka naroda (Marks) u kojoj izgleda ima i više jezika pa jedan Hrvat ne razumije drugoga.

Posjetitelji Pantovčaka ulazit će u dezinficirane prostore, bez straha od hrvatske korone (Tomislav) ili različitih fantasta koji prije spadaju u umobolnicu. A što je sa Strossmayerom? On barem ima laganu jugoslavensku koronu, ali je prije svega zaslužan za hrvatsku kulturu, i prezaslužan, na kraju krajeva pod jugoslavenskim imenom prošvercao je (premda tada za šverc nije bilo razloga) Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, koja će ga sada dobiti natrag, i pohvaliti se usput da je njezin počasni član zločinac Tito, koji je prije spomenutih udaljen iz Ureda predsjednice, poradi neupitnih činjenica o njegovoj vrhunskoj ulozi u masakru stotina tisuća Hrvata . Glede tih zločina, Zoki je odmah izvolio izraziti svoj „stav“. Ne će ići na Bleiburg, i točka. To je taj stav, odnosno stajalište u skladu s jugoslavenskom historiografijom koja kaže da je u zadnjim satima Drugoga svjetskog rata i danima koji su slijedili pošteno i pravedno poubijana hrvatska vojska i s njom civili, da bi Jugoslavija živjela i da bi se zadovoljili Srbi (reče Tito Meštroviću).

Novi dokazi

Pisao sam već o tri puta odbijenom mojem filmskom scenariju s temom iz kazališnoga svijeta. Triput je triput, ali uvijek ima nade. Zato sam filmski scenarij pretvorio u kazališni komad, što nije bilo teško jer se ionako sve odvija u kazalištu. Poslao sam tekst na natječaj za nagradu „Marin Držić“, anonimni natječaj. Pa premda bez mojega imena, drama nije prošla jer je žiri osjetio da se tu nalazi nešto subverzivno, suspektno. A je li drama (komedija) loša ili ne u umjetničkom smislu, koga briga.

Kada sam nekoliko puta javno izjavio da je područje kulture devedeset i pet posto zasijano i zagnojeno lijevima, točno sam govorio, kao i da se žiriji uvijek nekako sklapaju tako da u njima pretežu lijevi ili ultralijevi koji imaju „nos“ za eliminiranje umjetnika s hrvatskim osjećajem ili se barem opiru tzv. projektnom, ispraznom i često protuhrvatskom teatru. Ovaj put se s „Marinom Držićem“ naravno dogodilo što sam i predviđao, ali je u žiri zabunom uvrštena i teatrologinja Sanja Nikčević, koja o postdramskim umotvorinama nema dobro mišljenje. I što se dogodilo? O tome je Sanja napisala tekst, a ja ga djelomično citiram: “Kolegice su nagradile iste hladne, mračno, prazne drame koje su dio vladajućih trendova, a i tematski su trendovske. Unisono su zatražile da se dvije drame uvrste u drugi krug, iako ja nisam željela jer ih smatram lošima. Kasnije su upravo te dvije drame nagradile.

Sanja Nikčević je predložila pet drama ( autori Vedran Matošić, Hrvoje Barbir Barba, Hrvoje Hitrec, Snježana Babić Višnjić, Stjepan Škvorc). O mojoj drami je napisala kako slijedi: „Silno duhovita satira o dolasku svjetski poznatog redatelja koji treba režirati hrvatskog klasika u HNK ali ništa ne zna o tom klasiku, prezire tekst kao takav, postavlja predstavu u konvenciji nove europske drame, drogira se i izbezumljuje sve oko sebe…Odlično prikazani međuodnosi u kazalištu – ravnateljice, glumaca, redatelja, medija…To bi trebao igrati HNK u Zagrebu kad bi imao hrabrosti pokazati vlastiti odraz u kazališnom zrcalu.“

Znači, nisam ušao ni u uži izbor, jer su „kolegice“ trendseterice, a vjerojatno nisu samo nanjušile tko je autor, nego je (ne tvrdim) bilo i otvaranja omotnica u kojima se moglo naći ime i prezime autora, uz šifru. A čim vide moje prezime padne im mrak na oči. Kao što se dogodilo i sa spomenutim filmskim scenarijem koji se nije mogao probiti kroz jake snage HAVC-a instalirane za vrijeme Hribara, a i bez njega ostavljene na mjestima „povjerenika“. I tada se dogodilo da je jedan od dvojice povjerenika (D. Šoša) napisao recenziju tako oduševljenu da mi je bilo neugodno, a drugi je povjerenik bio Matanić koji nije ništa napisao, ali moj scenarij nije prošao. Poslije su mijenjali visoki povjerenici za igrani film, moj scenarij nisu imali hrabrosti popljuvati, ali ga nisu ni prihvatili.

O čemu je riječ? O uigranoj interesnoj skupini lijevo napaljenih (s rečenom iznimkom) koja mene i meni slične eliminira, ali ne samo iz ideoloških ili inih razloga, nego je ili dužna bivšim i budućim producentima, a u pravilu i sama sebi, jer su „povjerenici“ za igrani film ljudi iz branše, štono riječ, imaju i vlastite projekte i scenarije, pa im otvaraju prostor za budućnost u kojoj će se oni pojaviti sa svojim projektima, a klatež iz iste interesne grupe u tom će se trenutku prometnuti u – povjerenike za igrani film, te blagosloviti scenarije kakvi bili da bili, jer će i oni u idućem ciklusu opet biti scenaristi, itd. Krug je zatvoren. Poput masona, u taj krug se ne pušta nikoga tko nije prošao inicijaciju i dobio šestar iz državnoga tijela za kulturu, gdje očito postoji nenapisan popis. Ali je taj popis u glavama. Je li se što u zadnjih godinu nešto promijenilo, ne znam, nisam informiran.

Da nemam dobre živce, još bih se i rasrdio, ali i to je moguće, a onda će letjeti perje. Letjelo je i kada sam se rasrdio 1989., a potpuno sam svjestan da je moj tadanji (i nadalje) angažman uzrokom današnjeg bojkota. Govorim o sebi, jer ne želim uvlačiti druge umjetnike koji slično prolaze, a mogao bih. Neka sami progovore. Saga o televizijskom projektu na podlozi mojega romana „Kolarovi“ možda vam ja već poznata, traje više od deset godina, očito sam na ledu i hladno mi je, a ne mogu više doći ni do ljudi na televiziji koji o nečemu odlučuju (ili oni izvan). Znači, zalupili su mi pred nosom vrata filma, kazališta i televizije. Još samo dva nakladnika tiskaju moje romane, ostali vrište kada me vide. Nagrade mi oduzimaju pred nosom, neslužbeno saznajem, recimo, da je moj roman nagrađen, nekoliko dana poslije da se žiri preko noći predomislio. Ha.

Isto tako, neslužbeno saznajem da je (drugi dio) Hrvatskih kronika – a nakupilo se mojih tekstova s portala HKV-a – dobio neku sitnu potporu za ukoričenje, a nekoliko dana poslije da nije. Duboka država i plitki žiranti i žirantice vrlo dobro surađuju. A pisanih popisa nepoćudnih nema, rekoh. No, lako se informirati koji su se to umjetnici drznuli rušiti Jugoslaviju i stvarati samostalnu hrvatsku državu, pa je odmazda na djelu. Nedavno je umro akademik Dubravko Jelčić koji je o spomenutim „Kolarovima“(romanu) napisao vrlo dobru kritiku, a našao se i u žiriju za jednu uglednu nagradu. Natjecali su se i „Kolarovi“. Nisu prošli, a kada je Jelčić upitao jednu od žirantica je li uopće pročitala roman, gospođa je rekla da nije, ali „zna ona Hitreca“, izgovorila je s gađenjem…Ispričavam se što pišem o sebi, ali ovo je, ponavljam, osobna rubrika.

Tužne hrvatske smrti

Ne umire za sada nitko u Hrvatskoj od korone, ali umiru ljudi takoreći prirodno, neki jer su prestari i ne da im se živjeti, drugi jer su bolesni. Prije desetak dana ili više umro je književnik, prevoditelj, kazališni kritičar, dramaturg i redatelj Boris B. Hrovat. Nije Horvat nego baš Hrovat. Umro je prerano. Dugo sam ga poznavao, ugodan i pametan čovjek velikoga znanja, susretali smo se na kazališnim premijerama i drugdje. Kazališni čovjek prije svega, ali i autor, uz to prevoditelj s talijanskog i španjolskog. Privatno nisam znao o njemu ništa. Kada je umro, ispostavilo se da je živio sam, da nema rodbine, nema nikoga. Bio sam na putu, nečiste savjesti što nisam nazočio ispraćaju. Kadli, internetskom poštom spoznajem da Boris Hrovat uopće nije pokopan niti mu je tijelo kremirano jer nitko nije dao novac za troškove i zaslužni čovjek, to jest njegovi zemni ostatci, i nadalje leže u nekoj mrtvačnici. „Mail“ šalju teatrolozi koji kažu da je Društvo teatrologa nešto prikupilo ali nije dovoljno, da su nešto prikupili i s još nekih strana, ali nije dovoljno, te moli da prijatelji i poznanici uplate nevelike svote. Uplatio sam, naravno.

S gorčinom spominjem da je Boris B. Hrovat bio član ne samo Društva teatrologa, nego i Društva hrvatskih književnika, da je desetljećima radio na Hrvatskom radiju, da je dobitnik Demetrove nagrade koju su u svoje vrijeme dobivali autori poput Milana Ogrizovića, Krleže ili Milana Begovića. Pa ako sve rečene institucije ne mogu skupiti deset tisuća kuna ili nešto više, ako je hrvatska kultura, ako je hrvatska država tako siromašna da se za dostojan pokop Borisa Hrovata ne može skucati skromna svota, onda smo doista bijedni.

Stranački izbori

U HDZ-u su održani stranački izbori uz pomoć dezinficijenata. Po predviđanjima, pobijedila je Plenkovićeva ekipa. Ja sam glasovao uglavnom za promjenaše, s jednom iznimkom: zaokružio sam Medveda, ne samo iz osobnih razloga, iako protiv Penave nemam ništa, štoviše. Je li Plenkovićeva pobjeda Pirova, vidjet ćemo na parlamentarnim izborima, a tada će biti kasno.

Računica kaže da je na izbore izašlo 35.000 članova od 200.000 koliko ih navodno ima, a od pristupnika je dvadeset posto optiralo za opcionaše. Ne zvuči dobro, možda zbog korone, a i dan je bio sunčan premda prohladan pa su se ljudi požurili u prirodu. I ja, poslije glasovanja, i moj pas sa mnom. Tako smo hodali šumom, jedan čovjek, jedan pas.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari