Connect with us

Kolumne

Hitrec: U remetince će svi koji crtaju simbole jednoga totalitarnog režima

Objavljeno

on

Podmuklo proljeće lijepo se bilo rascvalo i zagrijalo tjeskobne koronske duše, a kada su se naivni ljudi poveselili prvom toplom valu, ptice zacvrkutale a Milanović opet zatvitao poslije uskrsne pauze, uslijedili snjegovi i mrazovi, stradale voćke i voćari na radost uvoznika. Loše je, ništa nam ne ide od ruke, ništa nam ne ide na ruku, ni priroda nas ne štedi. Djed Mraz u travnju zlobni je starac s hladnim rukama.

Hladnoća je dobro došla i virusu koji se razvaganio u trećem ili četvrtom valu, ljudi pohrlili cijepiti se pa makar ih poslije skolila tromboza, na kraju krajeva od nečega se mora umrijeti, a nacija i tako izumire pa je svejedno. Svi smo mi ionako pokusni kunići u globalnom eksperimentu koji je životinje preskočio pa odmah udario cijepiti ljude, tek za pedeset godina saznat ćemo koliko su novaca dobili od farmaceutskih tvrtka oni koji odobravaju cjepiva.

Ljudi su postali sumnjičavi, ne odazivaju se, skrivaju se po šumama i gorama, po vikendicama i kampovima, cijepljenje je ionako dragovoljno sve dok ne postane obvezatno, što je dobar put prema diktaturi koja je već sada prikriveno na djelu, zamotana u ukrasni papir brige za ljude i njihovo zdravlje. Brige koja je doduše razumljiva pa možda i ispravna, ali je isto tako moguća generalna proba za strategiju upravljanja ljudskim “resursima” kombinacijom straha i novih tehnologija koji će jedinku staviti ili već stavljaju pod nadzor od kolijevke pa do groba efikasnije nego primitivni totalitarni sustavi dvadesetoga stoljeća, to jest komunizam i nacizam/fašizam.

Kad smo pri tim mračnim fenomenima, treba se prisjetiti da još samo dvadeset godina nedostaje do stote “obljetnice” četrdeset i prve, a u Hrvatskoj se gotovo ništa pametno nije poduzelo da dođe do unutarhrvatske objektivne procjene i ocjene kratkoga razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, koja bi zadovoljila “obje strane” i podjele poslala u muzeje. To jest, pokušao je prvi hrvatski predsjednik, pokojni Franjo, ali jedna strana nije prihvatila ni njegova utemeljena stajališta ni pomirbu, poslije njegove smrti sve se vratilo u okvire sotoniziranja svega onoga što sotonizirati treba, ali i onoga što ne treba.

Medijskim presingom ta je ratna hrvatska država svedena na zločin i samo na zločin, posve je uklonjen iz javnoga diskursa Tuđmanov zaključak da NDH nije bila samo zločin nego i vjekovna težnja hrvatskoga naroda za hrvatskom državom. Težnja koja je bila opipljiva, čiju je narodnu težinu osjetio i o njoj svjedočio Stepinac pred komunističkim sudom ( “Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”). I on poslije prvoga oduševljenja razočaran režimom i Pavelićem, činio je što je mogao u strašnim vremenima, a kada je došlo do preokreta stradao je on, a ne Pavelić koji se odvažno udaljio, ostavljajući na cjedilu hrvatsku vojsku i narod koji se s njom povlačio na zapad.

U ovom vremenu, skoro stoljeće poslije, NDH je organiziranim inženjeringom opet svedena, znači, na zločin i samo na zločin, što ne odgovara povijesnoj istini. U tih nekoliko ratnih godina učinjeno je, primjerice, u hrvatskoj kulturi i za hrvatsku kulturu više nego u mnogim desetljećima prije, pokrenuta Hrvatska enciklopedija, snimljen “Lisinski” i rođena profesionalna kinematografija, hrvatski jezik nazivan svojim, narodnim imenom, vraćena u Hrvatsku dragocjena baština poput Višeslavove krstionice, radio u NDH kao prevoditelj Tin Ujević, bivši jugoslavenski omladinac, u Zagrebu djeluju Tadijanović i Cesarić, Krleži nije pala vlas s glave, vjerojatno ga je zaštitio kolega po peru Budak a ne sanatorij, Meštroviću je omogućeno da ode iz Hrvatske, stradali su Cesarec i još nekolicina uhvaćeni u kerestinačkom bijegu pod vrlo sumnjivim okolnostima koje bi dale naslutiti da su prije svega žrtve unutarpartijskih obračuna iz prijeratnog vremena, ljevičari hrvatskoga osjećaja. Da, ubijen je Miškina, prijatelj moje obitelji, haesesovac. A koliko su književnika i novinara pobili komunisti? Popis je velik, vrlo velik. Postoji, potražite ga.

Na stranu kultura, to jest umjetnost, nikoga ne zanima. Očito je privlačan samo zločin, a zločina je bilo i nitko ih pametan ne negira, kao što ne negira ni germanski holokaust čiji su repovi zahvatili i Hrvatsku u ratno doba, izazvali i Stepinčevo gnušanje. Ono što odani povijesnoj istini pokušavaju i uspijevaju dokazati, jest da su dimenzije zločina gargantuovski preuveličavane i da se do dana današnjeg prodaju na sajmovima antihrvatstva kao činjenice, na što moderna hrvatska država u kojoj živimo šutke pristaje, zadovoljna što je skinuta jedna nula s popisa u Jasenovcu. Vraća se to kao bumerang skoro svakodnevno, stanoviti Babič (je li) iz Moskve uspoređuje uzavrelo stanje u Ukrajini s onim uoči srpske agresije 1991. koja je, kaže, bila uzrokovana “tretmanom Srba od hrvatskih fašista”.

Kada Krivokapić nekidan smjenjuje ministra koji drži da nije bilo genocida u Srebrenici, okupljaju se crnogorski Srbi i viču mu da je ustaša. Kada u Beogradu imaju problema s Kosovom, spaljuju – hrvatsku zastavu. Tako Hrvatska (za razliku od matičnih zemalja nacizma i fašizma) jedina ostaje trajnim simbolom zla, poglavito zato što postoji.

Pišem ovo preko volje, tek zato što je u subotu bio 10. travnja, a malo tko bi ga se i sjetio u ovoj pandemiji da Documenta i druker Puhovski nisu upriličili šetnju Zagrebom, uz desetak pratitelja. Jedini oni, znači, u demokratskoj Hrvatskoj obilježavaju taj datum. Zanimljivo. Još je zanimljivija drukerova povijesna izjava da Pavelić za hrvatsku povijest znači više od Krleže i Gundulića. Ili sam krivo čuo? Mislim da nisam, ali kako sam ograničena uma nisam razumio cinkerovu suptilnu ironiju. Možda je mislio na povijest književnosti.

Shvatite ovo samo kao usputnu bilješku uz glavnu temu, a to je, kao i uvijek u zadnjih dvadeset godina, upravo histeričan strah vrlih naših medijskih i parapovijesnih poslenika da netko u Hrvatskoj slučajno ne bi izjednačavao dva totalitarizma 20. stoljeća. Od slavitelja komunizma ipak su nešto napredovali, imao je on i loših strana, bilo je i zločina, vele, ali potrebnih, ionako zanemarivih. Kad netko, kao komunisti recimo, donese slobodu narodu, što je toliko važno ako koga usput skrate za glavu.

U subotnjem broju dnevnih novina kolumnist izrijekom kaže da se dva totalitarizma ne mogu i ne smiju izjednačavati, jer je to, valjda, hrana pristašama, da ne kažem ustašama, jedinoga pravog zločinačkog totalitarizma. Sve je jasno, partijska linija je uspostavljena, prva crta se brani makar bila besmislena, bešćutna i nepovijesna.

Za ubijenima nakon završetka II. svjetskog rata kolumnist prijetvorno žali, kaže: “Ustaše su prošli tragično, bilo da su uspjeli pobjeći u emigraciju, bilo da su ostali u zemlji i smaknuti bez suda, bilo da su pobijeni na putu.” Zašto to nije točno, zašto nije cijela istina, o tome se kolumnist mogao informirati iz tomova i tomova knjiga o Bleiburgu i Križnim putovima, jer nisu samo ustaše prošli tragično (a zašto bi morali tako proći i svi oni, jesu li svi zločinci?) nego se gotovo pola milijuna Hrvata uputilo prema Austriji, domobrana i obitelji hrvatskih vojnika, žene i djeca, izbjeglice sa svih strana Hrvatske pred boljševičkim terorom, a koliko ih je ostalo živih nitko ne zna, nekoliko je stotina tisuća doslovce “ostalo u zemlji” tada, a mnogi i poslije, te osim Rankovićeve procjene ne postoji pouzdan podatak, a taj je čudovišan.

Ovovremena hrvatska državna vlast ni u to se ne želi previše miješati, tek tu i tamo (Macelj, Jazovka, zagrebačka okolica) nešto se poduzimalo zahvaljujući Ministarstvu branitelja i udruga, a u tisuću jama još leže kosti Hrvata koje nitko nikada ne će izvući na svjetlost, neka ostanu u tami da ne bi dali povoda onima koji tvrde da se dva totalitarna režima ne mogu izjednačavati. I ne mogu. U stravičnoj računici 20. stoljeća komunistički zločini osvajaju izvrsno prvo mjesto. Zašto su ipak komunistički zločini prihvatljiviji? Pa zato jer su komunisti poubijali poglavito Hrvate i muslimane koji su se osjećali Hrvatima, prisjećali kojemu su narodu pripadali prije osmanlijskoga doba. Za ubojstva hrvatskih ljudi ne postoji kazna, samo otvoreno ili prešutno divljenje ubojicama.

Europske rezolucije nemaju nikakve hemunge, za njih su komunizam i nacizam barem u istoj ravni. Izjednačeni, znači. Već je dosadno i pomalo besmisleno podsjećati na rezoluciju Europskoga parlamenta broj 1481. pod naslovom Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima, kao i slične rezolucije bez ikakva efekta u suverenoj modernoj hrvatskoj državi koja nije sljednica NDH, ali bogme nije ni sljednica one komunističke SRH u sastavu SFRJ. A upravo to se sada na razne načine imputira već rečenim inženjeringom, mediji poznatih i nepoznatih vlasnika svakodnevno se trude prikazati lijepe i sretne trenutke komunističke Jugoslavije, snimaju se televizijske serije iz šezdesetih, iz osamdesetih godina s dobrim i privlačnim dečkima u odorama jugoslavenske armije, plemenitim milicionarima s crvenim zvezdama, sve zamotano u šlagere i uopće laku glazbu. O teroru nad hrvatskim narodom i hrvatskim jezikom ni riječi, možda se zato neka desetljeća preskaču, uključujući olovne sedamdesete nakon Pramaljeća. Posve drukčije nego u rezoluciji 1481. gdje se govori o pojedinačnim i kolektivnim ubojstvima i smaknućima, smrti u koncentracijskim logorima, mučenju, prisilnom radu, progonima na etničkoj i vjerskoj osnovi, povredama slobode savjesti, misli i izražavanja, itd.

Vraćam se suvremenoj nepovijesnoj i neinteligentnoj kampanji kojoj je cilj uvjeriti ljude da se zločini jednoga totalitarnog režima ne mogu izjednačiti sa zločinima drugoga totalitarnog režima. Ta se teza sada proteže i na kazneni zakonik, pa doznajemo da će u remetince ići svi koji crtaju ili na druge načine u javnosti prikazuju simbole jednoga totalitarnog režima. Lijepo, plemenito, represivno i impresivno, licemjerno. Zašto? Pa zato što je prijedlog zakona parcijalan, takoreći, zato što istim zakonom treba obuhvatiti i simbole (geste, grimase) drugoga totalitarnog režima, komunističkog, jugoslavenskog.

Izostavljanje tih simbola iz kaznenoga zakona znak je komu je i čemu i nadalje u dubini i toplini privržena državna vlast u Hrvatskoj koja sve više vuče na SRH i SFRJ čije su zasade betonirane u glavama onih koji su postali “vođe” hrvatskoga naroda, odgojeni u “socijalističkim” obiteljima nikada nisu razumjeli niti ne će razumjeti hrvatsko biće, drsko sklapaju koalicije sa srpskom strankom koju je utemeljio zločinac uhvaćen i pušten na krvavi Uskrs, dezerteri iz 1991. koji ne poštuju ni simbole onih koji su ginuli za Hrvatsku. Ovu i ovakvu Hrvatsku, čiji idiotski poglavari izvršni i neizvršni mirno gledaju kako se Srbija naoružava i čeka povoljnu priliku za “odmazdu”.

Branit će nas NATO, kažu na to. Dopustite mi mračnu futurističku sliku: kinesko-ruska vojna koalicija u užasnom ratu pobjeđuje euro-atlantski savez. Nakon nekog vremena u nametnutom miru stvari se polako vraćaju u normalu, život ide dalje, kineske i ruske baze su u poraženim zemljama, prolaze desetljeća i uglavnom se već zaboravlja tko je bio u NATO-savezu. Jedino se ne zaboravlja da je u njemu bila Hrvatska, za što se najviše pobrinula Srbija koja je naravno bila u kinesko-ruskom sojuzu, pa terorizira one Hrvate koje nije “riješila” u mjesecima nakon pobjede.

Pustimo znanstveno-fantastične priče, premda nisu isključene, što bi rekao Milošević. Vratimo se u realnost i u blisku prošlost, da vidimo kako je počelo ono što je danas bjelodano. Prvo su s ovoga svijeta maknuti Tuđman i Šušak, misteriozno oboljeli, zatim su nestali sa scene zapovjednici trijumfalne Hrvatske vojske, nastala nasilna dekroatizacija prozvana detuđmanizacijom, zapovjednici izručeni Haagu gdje su im “potporu” dali krivokletnici, narod je bio gnjevan i na izborima otjerao rečene, a zatim ih opet doveo jer su ih “njegovi” prevarili i nastavili stopama neokomunista, pa su ovi opet došli na vlast ali i se i opet ponijeli kako su im neojugo strasti diktirale. Nastala je nova pomutnja, opet se narod okrenuo prema “svojima” i doveo ih na vlast.

Sada, u ovim našim danima, situacija se stabilizirala: politički inženjeri iz bivše Jugoslavije shvatili su napokon da ništa ne će postići rušenjem desnoga centra, da na njegov vrh treba dovesti ljude pametne, sposobne i blagoglagoljive koji će malo-pomalo ali sustavno razgraditi sve što je bilo, neosjetno a zatim vrlo osjetno skrenuti stranački korpus kamo nikada nije stremio, eliminirati stare snage, nametnuti svjetonazor istočnogriješne ljevice i koaliciju sa srpskom strankom kojoj se ispunjava svaki zahtjev, a hrvatske iseljenike potpuno odmaknuti od svakog utjecaja. Inženjeri nisu blesavi, znaju i znali su da je najvažnije potkopati hrvatsku kulturu, ubacili su svoju klatež u film, na nacionalnu televiziju gdje postavljaju ravnatelja koji će slušati što mu se kaže, među filmske i ine kritičare koji hvale samo protuhrvatske filmove, u Ministarstvu kulture sastaviti popis onih književnika i umjetnika uopće koji su u izvanknjiževnoj karijeri pristajali ili čak sudjelovali u stvaranju i obrani hrvatske države, te sada od iste države ne mogu dobiti ni kune, za razliku od stoke sitnoga zuba koja pobere vrhnje, a kako i ne bi kada su njezini protagonisti u povjerenstvima Ministarstva.

Pažljivo se prati sve što je “previše hrvatsko”, pa je hrvatstvo u kulturi, u umjetnostima, postalo politički nekorektno. Istodobno se sav taj leteći cirkus okreće prema regiji, uskoro će i filmski festivali biti samo regionalni, jer nacionalni su valjda nacionalistički, bez obzira što su hrvatski film kao i televizijski dramski program uglavnom već odavno regionalni. Čvrsto uporište spomenutih inženjera su tzv. civilne udruge koje Hrvatsku ne mogu smisliti, a drag im je samo novac iz hrvatskoga proračuna.

Stvari idu tako daleko da je i Matoš na crnoj listi ili u bijeloj knjizi, znaju inženjeri da je bio starčevićanac i hrvatski nacionalist pa neka mu propadne kuća, vrag nek ga nosi. Upravo saznajem da će se 11. svibnja Matoševa rodna kuća naći na bubnju, općinski sud oglasio je ovršnu prodaju rodne kuće onoga čija je poezija (i proza) zaštitni znak hrvatstva. Ovrhovoditelj: Matica hrvatska. Bože moj veliki, dokle smo stigli. Pravo prvokupa ima RH koja je odavno mogla, da je htjela, riješiti slučaj dovršenja te nesretne rodne kuće u Tovarniku i kulturnog centra koji je lijepo izrastao u međuvremenu, a treba mu još malo da bljesne nedaleko od (novije) granice sa Srbijom. Procjenu kuće (i kulturnog centra) obavila je osoba koja nije ovlaštena procjenjivati graditeljsku baštinu.

Ljudi iz Tovarnika koji su velik dio života posvetili obnovi Matoševe kuće pitaju se, očajni i uvrijeđeni, što su Bogu zgriješili. Poručuju Matici hrvatskoj da objasni hrvatskoj kulturnoj javnosti zašto u vrijeme dok Matica srpska nasrće na hrvatski identitet Bunjevaca, ona, MH, nastoji zatrti spomen Bunjevca Matoša u Tovarniku i Srijemu. Jest, Matoš je Bunjevac, i Srijemac i Zagrepčanin. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata dodjeljuje književnu nagradu koja nosi Matoševo ime. (Ne samo uzgred: upravo mi javljaju da je umro književnik Milovan Miković, jedan od dobitnika spomenute nagrade, autor mnogih djela među kojima se ističu “Avaške godine” na hrvatskoj ikavici, član Društva hrvatskih književnika.)

Izložba kostima Ike Škomrlj

Oni koji su ju poznavali, zvali su veliku kostimografkinju Ajki, oni koji nisu znali za nju i njezino umijeće mogu pogledati radove pokojne Ike Škomrlj na izložbi u zagrebačkom Tehničkom muzeju, u velikoj dvorani, galeriji u stvari, gdje su s puno mjere i ukusa izloženi kostimi iz kazališnih predstava, filmova, uz vojne odore za svečane prilike. Još više od kostima, posjetitelje oduševljavaju Ajkine skice koje su priča za sebe, likovno na visokoj razini, domišljate, maštovite.

Naime, kazališni kostim iznesen iz teatra nikada nije toliko upečatljiv kao u predstavi, gdje mu rasvjeta, ako je dobro postavljena, daje onu privlačnost koju je kostimograf zamislio. No i izvan kazališta, izloženi u sjajno zamišljenom rotoru, kostimi Ike Škomrlj ostavljaju čovjeka bez daha. Zadnji njezin kostimografski rad bio je za predstavu Kazališta Trešnja, za “Pepeljugu” koja je i sada na repertoaru.

Glede vojnih odora, citiram iz teksta Martine Petranović: “Njezino pomno i pasionirano proučavanje hrvatske prošlosti, a osobito povijesti odijevanja Hrvata kroz stoljeća, kao i stav sadržan u njezinom retoričkom pitanju A što je vojska nego teatar?, rezultirali su i osebujnim projektom kreiranja vojnih odora za Hrvatsku vojsku i za različite vojne postrojbe kao što su Počasna bojna u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, Zrinska garda Čakovec ili Povijesna postrojba Domagojevi strijelci iz Vida kod Metkovića, najčešće u suradnji s Dženisom Pecotić, Dianom Kosec Bourek ili Elvirom Ulip.” Izložba je naslovljena “Beskompromisno svoja”.

U slučaju Počasne bojne, kao što znate, novopečeni predsjednik s karakterom bacio je na ulicu – figurativno rečeno – kostime koji su, stilizirani naravno, obuhvatili mnoga stoljeća hrvatske vojske. Nadam se da su ipak negdje sačuvani, uz ove na izložbi, za vrijeme kada (uskoro) dođe novi predsjednik ili predsjednica. Milanoviću se nije svidjela ni odora hrvatskih dragovoljaca 1991., ali nije mu zamjeriti jer je tada još bio dijete, po vlastitim riječima malen i zbunjen. Imao je tek dvadeset i pet godina. Igrao se u pijesku s Plenkovićem i Jandrokovićem. S kanticama i lopaticama u ruci gledali su kako veliki dečki odlaze u boj i u smrt, za obranu domovine spremni.

Hrvoje Hitrec/HKV

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari