Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Uvijek sve radimo u zadnji čas, kada voda dođe do grla

Objavljeno

na

Nekada davno, kada su htjeli biti skuhani u loncu, istraživači su odlazili u Afriku. Sada se pustolovine sele u Europu, gdje su se ljudi u prošlom tjednu kuhali na temperaturi i do 49 stupnjeva. U Hrvatskoj samo 35, 36 ili najviše 37. I tu zaostajemo za vrlo razvijenim europskim zemljama. Kaskamo. Može li vlast učiniti nešto da dostignemo barem četrdeset, da se ne blamiramo?

Hoće li koji predsjednički kandidat obećati 41 ili čak 45 (populisti jedni)? Prije su sjevernjaci dolazili u Hrvatsku jer je kod njih bilo hladno, a sada dolaze jer je manje vruće nego kod njih, znači uvijek je dobro za naš turizam. Nama klimatske promjene ne mogu naškoditi ni da hoće i zato bi svi u Hrvatsku, na hrvatsko more.

Jedino Hrvati koji ne žive na moru niti imaju novca da iz svojih kopnenih mjesta otputuju na more – a takvih je najviše – rogobore s pravom da oni, hrvatski državljani, od sve te mokre ljepote nemaju ništa, gledaju na ekranima strance sa svih strana svijeta, dive se luksuznim jahtama i uzdišu, a navečer sjednu pod orah i pitaju se zašto, oh zašto smo u hrvatsku himnu ubacili more. Ne znaju što točno znači „sinje“, ali znaju da i oni mogu na more kada toliko zahladi da se ni kupati ne može, pa ni onda.

Preostaju im rijeke i šljunčare, bundeki i bunceki navečer uz pivo i komarce. Invazija potonjih je navodno suzbijena u područjima istočne Slavonije, okupatori su prorijeđeni, ali još ih je ostalo. Zaprašivanje komaraca u Osijeku obavljeno je po starom hrvatskom običaju tek onda kada se u Zagrebu doznalo, s nekoliko tjedana zakašnjenja, da se ondje nešto događa, ljudi vrište, trče i zapomažu – pa su na kraju ipak podignuti zrakoplovi kojih u tu svrhu još ipak imamo i pošast je suzbijena, za sada. To je jednostavno u našem mentalitetu i ništa se ne može promijeniti: uvijek sve radimo u zadnji čas, kada voda dođe do grla, uspornik ili semafor postavljamo nakon što kamioni pregaze nekoliko ljudi, susjedima iz pakla pokažemo zube tek kada prijeđu sve granice, pa i našu, i tako dalje.

Hrvatska je uspavana ljepotica, njezina jedina strategija je da drijema dok ju netko nasilno ne probudi. Ni tužbe ili tražbe nam se ne da podizati, od Srbije nismo nikada energično zatražili da plati ratnu odštetu, čak niti odštetu za Hrvate koji su patili u srbijanskim logorima. Tu je „temu“ otvorio jedan od kandidata za Pantovčak, dr. Miroslav Škoro, Osječanin s osjećajem za prave i neriješene probleme od kojih su svi do sada ili bježali ili se pravili blesavima ili pokušavali nešto kao učiniti na krivi način i na pogrješnim razinama. I inače se, nakon prve prepasti publike, Škoro pokazao kao kandidat velikoga zamaha, te nije prčkao po nevažnim temama i sitnim porukama, nego udario ravno u glavu, to jest u Ustav RH i pojasnio onu odredbu da vlast pripada narodu, koliko god to u realpolitici romantično zvučalo, a ni njegovo viđenje ovlasti predsjednika nije za odbaciti.

U svakom slučaju, da je sve to samo zabava s pjevanjem, ne bi se podigla tolika prašina, ne bi ustavni stručnjaci danima punili stupce svojim stajalištima, nego bi svi odmahnuli rukom i kazali da je ispod njihove razine uopće komentirati. Još je jedna prednost Škorina: ni jedan hrvatski predsjednik/predsjednica do sada nije dolazio iz područja gospodarstva, a on je (čak) doktor ekonomskih znanosti. Što ja mislim o njegovoj kandidaturi? Je li uopće važno što ja mislim? Nije. A reći ću posve jasno kada čujem što on ima reći o desetcima „podtema“ koje u stvari oblikuju mišljenje i biračkoga tijela u cjelini.

Predugo sam na ovom svijetu, pa i dugo sam bio u politici, da sada reagiram na prvu loptu, ali da mi je kandidat simpatičan, jest. Kažu njegovi kolege da je srčani bolesnik. Ja vidim samo da je srčan. Dobro je što je otkazao koncerte u vrijeme kampanje, odnosno sam ih je sebi zabranio. Za razliku od Thompsona kojemu drugi zabranjuju, ali je sada došla vijest iz Maribora da mu nije smio biti uskraćen nastup. Maribor je inače u Sloveniji. Istra, osim vrlo malenoga sjevernog dijela, nalazi se u Hrvatskoj. Znate što hoću reći.

Svakim je danom sve više kandidata za Pantovčak, a sve manje kandidata za zapadnu stranu Trga sv. Marka ako Plenković ode. Dok ovo pišem još ne znam. Od ostalih natjecatelja izdvaja se naravno Kolinda koja ostaje tajanstvenom iz europskih razloga ili čeka da se ostali prije vremena ispucaju, te Milanović koji do sada ništa nije rekao, kao što ništa ne će učiniti ako ne daj Bože postane prezidentom. Da, rekao je ipak nešto određeno: da će se preseliti u Visoku ulicu, što je vrlo originalno i što se već pokazalo neizvodljivim i skupim poradi selidbe sve one silne tehnologije, sigurnosne i druge.

U međuvremenu se fokus preselio na Europu. Marija Pejčinović Burić postala je tajnicom mnogoljudnog vijeća o kojemu priprosti naš čovjek ne zna puno ili ga brka s tijelima glomaznoga aparata europskoga čudovišta kojemu je potrebno vrlo mnogo aparatčika, vrlo dobro plaćenih. Marija, kako joj tepa premijer, dobro se uklapa u tu sliku, bolje nego u hrvatsku gdje je bila (još je neko vrijeme) ministrica vanjskih poslova i tako samozatajno radila da ni jedan jedini snažan vanjskopolitički potez nismo zapamtili. Imamo li mi uopće kakvu (baš našu) vanjsku politiku, ne znam.

Samo znam da je usporedo s ave Marijom i njezinim ustoličenjem Hrvatska šutke dopustila da Srbija otvori još jedno poglavlje, iduće nakon onog sramotnog otvaranje 23. poglavlja. No, eto, „Hrvatska je postala vidljivom“, veli ave Marija, što isto tako nije točno jer je postala vidljivom (vidljivijom) lani u ovo doba, kada smo postali viceprvaci svijeta u nogometu. To je bio veliki međunarodni uspjeh. To jest, prvi put je postala vidljivom kada se opet jednom u povijesti pojavila na zemljopisnim kartama kao samostalna država, te drugi put kada su vatreni osvojili broncu.

Nemojte nikada podcjenjivati sport, ni šport, a posebno ne nogomet o kojemu čitam u tisku prošle subote iscrpan pregled, pa i za vrijeme NDH kada pretjeranog kroatiziranja najbolje vrste nije bilo, kao ni u vojsci gdje su Židovi činili dobar dio generalskoga stola. Kako to, zaboga? A da je zločina režima bilo, tko pametan niječe? Da se zločini predimenzioniraju, tko pametan ne vidi. Da se multi(kulti)pliciranje nastavlja, tko ne zna? Osiromašena Srbija koja je izgubila rat i Kosovo, a u Drugom svjetskom negdje izgubila sve Židove koji su ondje živjeli, sav preostali novac usmjeruje u igrani film o Jasenovcu (ne će valjda o Sajmištu).

Kakav će to biti film, znamo unaprijed, ako bude velika i skupa produkcija, a bit će, Hrvatska iz tog vremena postat će vrlo vidljivom, sa svim pakostima koje se mogu dodatno nalijepiti cijelom hrvatskom narodu. Kako Hrvatska može parirati? Onako kako ja (i ne samo ja, naravno) odavno predlažem: arheološkim iskapanjima (da, sada je već riječ o arheologiji) iskopati istinu, kakva god bila. Za to su potrebni bageri i alati koje arheolozi rabe. Bagere imamo, ali nema političke volje.

Da parafriziram poznatu pjesmu: „Ne dirajte mi ravnicu uz obalu Save , znate već gdje“. To ne-diranje, to nečinjenje, obija nam se svima o glavu, kao i nedostatak volje da se u Hrvatskoj i Sloveniji posebno istraže sva masovna grobišta iz 1945. o kojima je nešto riječi bilo u televizijskoj seriji „Zločini komunizma“, što je za prilike u kojima živimo čak i hrabro. Ha! Bilo je riječi i o zločinima nad Hrvatima poslije četrdeset pete, pa i puno poslije kada se već nešto kao sudilo protujugoslavenskim nitkovima, sudilo za (u najvećem broju presuda stoji baš to) nacionalizam i revizionizam. Zašto to spominjem? Zato jer se danas, godine 2019., i opet u Hrvatskoj preko medija izriču presude sumnjivima za isti crimen, poglavito revizionizam. Sve kao u SR Hrvatskoj, sada doduše samo verbalno, ali da vam mogu naškoditi i egzistencijalno, znano je. I meni osobno.

Nigdje se mi, gospođe i gospodo, nismo u tim temama pomaknuli ni za milimetar: mainstream (od vlasti do medija) javno ili šutke pokazuje strah i zazor od svakoga mišljenja ili zaključka koji se protivi „utvrđenoj istini“ u forumima nalik CK SKJ (CKSKH). Je li to strašno, pogubno? Jest. Točno znamo (zahvaljujući Plutarhu) što se događalo i u vrijeme Aleksandra Makedonskog i u vrijeme rimskih careva sve do Otona, ali o hrvatskom dvadesetom stoljeću ne smije se znati istina.

Pa što nam preostaje? Da malo popijemo i zaboravimo, što je očito politička poruka. Istraživanja (sada smo na području alkoholizma) pokazuju da nismo među najvećim pijancima u pijanoj Europi, ali se na ljestvici dobro držimo (za šank). I vozimo se. Koliko litara vina čovjek može popiti? Spomenuo sam Plutarha, koji opisuje ovaj slučaj: „Aleksandar, vrativši se od pogrebne lomače i skupivši svoje prijatelje i časnike na večeru, predloži natjecanje u ispijanju čista vina i kao nagradu pobjedniku vijenac.

Onaj, dakle koji je najviše popio, Promah, dotjera do četiri vrča, i uzevši nagradu za pobjedu, vijenac vrijedan jedan talent, poživi još samo tri dana. A od ostalih, prema Haresu, četrdeset i jedan umre od opijenosti jer ih je od pića obuzela ledena hladnoća.“ Za vašu informaciju, četiri vrča odgovaraju količini od 13 litara. Sreća je da tada nije bilo automobila, ali je za ove vrućine zgodan podatak da nakon desete litre čovjeka obuzme ledena hladnoća.

Jezik naš harvacki

Škola za život? Taj pojam nije originalan, već su Rimljani u doba Vergilija (Virgilija) tumačili da škola treba odgajati (i školovati) djecu za život, pa su uz sve tadanje discipline učili mlade vojničkim vještinama, ali i – poljodjelstvu. Da, to je bio važan predmet, kao i gramatika.

Na stanovit način mješavina gimnazije i strukovne škole. Učenju jezika pridavali su veliku pozornost (latinski i grčki), latinskom najviše jer je tada živ, materinski, kao sada hrvatski, primjerice. Pismenost, ali i retorika koju su djeca trebala svladati poradi mogućih obnašanja državnih dužnosti.

U HNS-ovoj verziji, koju HDZ šutke prati, znači odobrava, hrvatska djeca uče u školi hrvatski i hrvatsku književnost pet sati u osnovnoj školi, a tri sata u srednjoj, pa će materinski jezik slabo poznavati, što je izgleda cilj „škole za život“ (jedan od). Kada dođu na fakultete, čitam, hrvatski više ne uče (osim na FER-u, svaka čast).

Možda uče oni studenti koji su izabrali kroatistiku na ZGb. fakultetu recimo, no oni će naletjeti na profesore koji zastupaju „zajednički jezik“, znači BHS, usred Hrvatske. Tako da Hrvati od kolijevke pa do groba ne će naučiti hrvatski, posebno ako čitaju suvremeni tisak ili gledaju (slušaju) televizije.

Jedan primjer, nikako najgori: van. Jedna političarka, mislim da je baš Marija, govori o vaninstitucionalnom (nečem), jedna inače jezično korektna i inteligentna televizijska voditeljica u razgovoru s voditeljicom trajektne luke, govori o vanrednim linijama, a njezina sugovornica ju u odgovoru suptilno ispravlja i kaže: izvanredne linije.

Lutrija se oglašava s vanzemaljcima, i tako dalje. U jednoj školi, najavljujući đacima moj roman, učiteljica kaže da je riječ o malenom vanzemaljcu. Tako izlazimo „van“ iz hrvatskoga standardnog jezika, izvan pameti, standarda i norme.

Uostalom, standard nam je u svemu loš, pa zato mladi odlaze van (eto točne uporabe) i uče druge jezike te na njima bolje pišu, a i govore, nemaju problema ni s pravopisom jer je ondje jedan, a ne četiri kao u nas, što nikoga ne smeta, pa ni Pranjkovića.

Igre oko prijestolja

Ne mislim na kič-seriju kojoj se mnogi dive (što je primjer kako televizije utječu na snižavanje kriterija i formiranje neukusa), nego na kadrovske igre oko čelnih ljudi europskih tjelesa. U biti, jasno vam je, boj se bije između pučana, liberala i socijalista koji se razlikuju po nazivima, a svi su isti.

Uz to za neka se mjesta traže žene, a za neka istočnoeuropski kadar. Zato bi trebalo uz pomoć plastične kirurgije proizvesti frankensteina koji bi imao pučko lice, liberalne ruke i socijalističke noge, bio bi napola žena a napola srednjoeuropski muškarac. I tako bi svi bili sretni.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

Objavljeno

na

Objavio

Odzvonilo je silovateljima u Lepoj njihovoj. Lex Veljača uskoro će počistiti sve smeće s “ovih prostora“. Kao kad je Heraklo od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale.

Heraklo je u našem slučaju ministar Bošnjaković, a Euristeja je udruga “Spasi me“ na čelu s legendarnom Jelenom Veljačom. Ona je, preselivši se u Beograd, iznenada shvatila gdje je do tada živjela. I vratila se na velika vrata. Plenki je to prvi shvatio i eto nama po tko zna koji puta noveliranja Kaznenog zakona RH. Uglavnom, dobit ćemo nešto oštrije sankcije nego do sada. I do sada je svako fizičko i seksualno nasilje bilo kazneno djelo. Ono što će biti “tvrd orah“ je slučaj kad mala čela nude velika načela. A to je odredba gdje spolni odnos bez pristanka postaje vrsta silovanja. Englezi se “k’o pijani plota“ stotinama godina drže svog “Criminal law“, a HR-u ovo je već “stota“ izmjena.

Vratimo se na spolni odnos bez pristanka koji postaje “vrsta silovanja“. Što je sa suprugom kojeg njegova supruga prijavi za silovanje, doduše bez fizičkog nasilja, ali bez njenog izričitog pristanka. Može to žena, kad se posvađaju, i naknadno shvatiti da suprugu zapravo zadnji puta kad su imali odnose nije uopće bila dala svoj pristanak. Ionako su bili (najvjerojatnije) sami u krevetu! Takvom suprugu od sada prijeti minimalno godina dana ”bukse” bez obzira što će on vjerojatno tvrditi da nije znao da treba usmeni ili pismeni pristanak supruge, da su to do sada rješavali na konkludentan način, da nije znao kako sada mora svaki puta kad legne sa ženom osigurati čvrsti dokaz da je ona pristala. Možda pisanu potvrdu, ovjerenu kod javnog bilježnika?!

Nekom će ovaj moj stav izgledati kao nepotrebno karikiranje i protivan zaštiti žena od seksualnog nasilja. No, kako je iza mene skoro 50-godišnja odvjetnička praksa dobro znam kako će ovo “silovanje bez pristanka“ biti i te kako zloupotrebljavano. Bit će zabavno pratiti suce u kaznenim predmetima kad supruga tvrdi da je “silovana“, a suprug se brani da je do sada “silovao“ svoju zakonitu na taj način bezbroj puta, a sada odjednom mora u Lepoglavu dok se supruga oporavlja od “šoka“ uz pomoć nekoga tko je tu dozvolu još davno, kad se ženio, dobio. Bit će kod nas puno loše informiranih supruga punih “podijeljenih osjećaja“. Rješenje se nazire u građanskopravnoj sferi. Možda da supružnici sklope “bračni ugovor“ kod javnog bilježnika po kojem suprug ne mora imati posebnu usmenu ili pisanu dozvolu za seks sa svojim zakonitom…

Kad smo već spomenuli “podijeljene osjećaje“, kako bi ih bolje upoznali, evo jednog sugestivnog primjera. Podijeljeni osjećaju javljaju se, na primjer, kad vam zločesta punica s vašim novim autom odleti u provaliju…

Srpski logori za neke su plod mašte desnih krkana

O Jasenovcu svi znaju sve. Neki progresivniji tvrde i pišu o milijun žrtava. Kao, recimo, patrijarh Irinej. Za srpske logore iz Domovinskog rata ne zna baš nitko. Osim onih 30-tak tisuća koji su prošli kroz njih. Ta golgota ne zanima ni Pupovca, ni Bošnjakovića, ni Radu, ni Jakovčića iz Documente, ni Antu Tomića i ljevičarske kolumniste iz Jutarnjeg, 24 sata, Indexa, net.hr, ni Šprajca, SDP, HDZ, Žonju, Jakovčića iz IDS-a, Miletića, Robya Bajrušija itd. Lijeva medijska falanga “prosto ne može da veruje“ da su ti logori stvarno postojali.

Logori gdje se je tuklo, ubijalo, mučilo i gazilo ljudsko dostojanstvo.  Jeste li igdje pročitati da je dan 14. kolovoza obilježen kao dvadeset i dvogodišnjica velike razmjene logoraša kod Nemetina u kojoj je na slobodu iz logora bilo pušteno 714 naših branitelja i civila? Old sad story! Ti logori kao da su plod mašte desnih krkana. Nitko od naših vrlih političara, posebno onih HDZ-ovih i HNS-ovih, nisu došli ni blizu, niti su pustili o tome glasa. Naravno, ni vrhunski stručnjaci za sve logore iz SDSS-a.

Ali zato se kao muhe skupe na svakoj “komemoraciji“, od one u Srbu do obilježavanja žrtava svakog ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata. Nema, recimo, u “slobodarskom“ Indexu, Jutarnjem, Večernjaku, ni na RTL-u ni riječi o brojnim svjedocima koji mogu svjedočiti o zlodjelima u tim srpskim logorima.

Jakovina, Markovina, Klasić i slični ”istoričari” vjerojatno misle da su ti logori samo “osveta“ za sve ono što se događalo u Jasenovcu. Ako Documenta, Pupovac, Frljić, Čičak, Pilsel i sve te njihove para-humanitarne organizacije očito pojma nemaju što je proživljavalo oko 30 tisuća ljudi u tim logorima onda se samo od sebe nameće jedno jako ružno pitanje: što bi bilo s Hrvatskom da smo kojim slučajem Domovinski rat izgubili? Koliko nula bi brojci 30 trebali još nadodati? Dobro, kod mene osobno ne bi se promijenilo ništa drastično. Ova depresivna kolumna bi i dalje izlazila. S time da bi je pisao na Golom otoku klešući je u kamenu.

“Oslobodioci” i Zrin

Ovih dana, točnije 9. rujna, nigdje ni slova o brutalnom partizanskom zločinu u mjestu Zrin na obroncima Zrinske gore. Toga dana 1943.g. naši “osobodioci“ ušli su u Zrin i pobili 291. mještanina.

Naravno, proglasiše sve civile ustašama tako da je uspjelo preživjeti svega 16 osoba. Ni Turci u rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskog nisu u jednom danu pobili toliko ljudi i opljačkali ih. I danas, nakon sramotne šutnje o pravom karakteru NOB-a, biskup Košić žali za ubijenim “ustašama“, umjesto da, zajedno sa sisačkom Ikačom, evocira uspomene na “herojski“ čin “oslobodioca“ koji su u jednom danu skoro 300 civila oslobodili života u malom tragičnom hrvatskom mjestu. I na kraju krajeva, tko će pisati o tom stravičnom komunističkom zločinu? Jutarnji, Večernji u Gerinom Obzoru, Novi list, Slobodna, Indeks, Net.hr, 24sata? Hoće – naravno – ali samo u kontekstu Nikole Šubić Zrinskog. Možda Klasić, Jakovina i ekipa znaju da je i to bila samo ”pravedna osveta” za sve ustaške zločine.  Ali onda su trebali krenuti na ustaše, a ne čekati maršala Tolbuhina da odradi posao za naše “narodne heroje“.

Već sam gore napisao da smo slučajno izgubili Domovinski rat, da bi ovu kolumnu pisao na Golom otoku. I tamo bi mi se dogodila najgora moguća kombinacija. Kako bih zbog godina zasigurno bolovao od Alzheimera i usput dobio proljev, počela bi trka lijevo, desno, a ne znaš ni gdje ni zašto?!

Hajmo i dalje ostati u mračnom snu da smo slučajno izgubili Domovinski rat. Većina će zaključiti da taj rat nismo ni slučajno mogli izgubiti. To je točno. Međutim, bi li neki budući apstraktni rat mogli ipak popušiti? Ideju mi je dala kolumna u Večernjem novinara čije tekstove nikada nećete uspjeti pročitati u Večernjakovom Obzoru. Autor kolumne je, naravno, Davor Ivanković. Tema su srpski oficiri i provokacija s ulaskom u Hrvatsku na liturgiju u Jasenovcu.

U isto vrijeme srpski “mirotvorac“ Vučić s ushićenjem je pratio vježbe policijskih snaga Srbije. Užario se od sreće gledajući topove od 20 do 40 mm, rakete, naoružane policijske helikoptere, nove mitraljeze s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Otprilike u isto vrijeme u Zagrebu je bila obljetnica specijalaca iz Lučkog.

Naravno, bez topova, raketa, naoružanih policijskih zrakomlata, mitraljeza s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Razlog? Hrvatska policija ne posjeduje takvo naoružanje. Da se naša policija pokuša naoružati poput vojske, kao što je to slučaj u Srbiji, možete samo zamisliti kakva bi graja nastala. Troši se novac na oružje umjesto na vrtiće, škole, ekologiju, stanove za imigrante. Puhovski, Tomić, Pavičić, Rada, Žonja, Toma, Beljak, Bajruši, Vlašić, Documenta… svi bi oni odmah digli graju do neba…

Tomu još treba dodati da se ovih dana u Srbiji uvodi obavezni vojni rok i da će za sedam godina imati kompletno obučenih oko 50.000 vojnika. Samo politički glupani mogu zanemariti činjenicu da danas u Srbiji Hrvatsku smatraju vojnim neprijateljem broj jedan. Samo političke guske će se i dalje k’o pura dreku čuditi povratku HV-a u kasarne.

Srbi se hvale da im je Trump u zamjenu za priznanje Kosova obećao 14 potpuno novih F-16 i 10 milijardi dolara za vojnu infrastrukturu. Nakon propasti kupnje aviona od Izraela ministar Krstičević za kaznu “kleči na kuruzi“, a Srbija se rapidno naoružava. Miroslav Lazanski, prijatelj Jelene Lovrić, odlazi za ambasadora u Moskvi, a po zaključku Davora Ivankovića Srbija se približava  vojnoj opremljenosti iz 1991.g. “kad je bila 10 puta moćnija od nas“. I na kraju, je li o rapidnom naoružanju Srbije i autsajderskom ponašanju Hrvatske i jednu jedinu riječ rekao bilo tko od naših predsjedničkih kandidata? HV i naša nacionalna sigurnost je za njih periferna tema.

Pitali Rusi Tuđmana što ima protiv Srba? Gardijske brigade – odgovorio je Tuđman.

Budite sigurni da Papa tako skoro neće priznati Kosovo

Aleksandar Vučić je posjetio Vatikan. U Apostolskoj palači primio ga je papa Franjo. Vučić je izjavio da će zamoliti papu Franju da ne prizna Kosovo. Budite sigurni da Papa neće priznati Kosovo. Barem ne tako skoro. Vučić bi jako “voleo“ da Papa posjeti Srbiju, ali za taj “sveti“ čin nema suglasnost SPC-e. “Veliki patrijarh” pozdravlja papu Franju, a on “velikog“ Patrijarha.

Vučić kaže kako mu je Papa u više navrata rekao da izuzetno cijeni Patrijarha Irineja, bez čije dozvole ne može doći u posjet Beogradu. Papi su sada samo Beograd i Moskva “tiha želja“ jer nema poziva za posjetu.

U Hrvatsku može doći kad god zaželi, ali nakon svega što je čuo o Hrvatskoj od “Velikog Patrijarha” još će malo razmisliti. Vučiću je dobri Papa poklonio medaljon mira i protumačio mu njegovo značenje. Vučić je to navodno shvatio na jedan posebni transcendentni način ili kao svojevrsni oprost Pape miroljubivoj Srbiji koja je, onako usput rečeno, izazvala Prvi svjetski rat, a nakon pada komunizma, i čitav niz ratova na području bivše SFRJ, a koja je zbog toga bila osuđena za genocid u Srebrenici, za ubijanje u Vukovaru itd.

Srbija je sve uspješnija u pokušaju sprječavanja proglašavanja kardinala Alojzija Stepinca svetim. Papa Franjo misli kako za zbližavanje dvije Crkve nisu potrebne teološke rasprave jer, kako reče, “ujedinjeni smo u krvi“. Slažem se. Teološke rasprave potrebne su samo oko kanonizacije kardinala Stepinca. A što se tiče krvi, počevši od Prvog svjetskog rata pa zaključno do Kosova i Vukovara, tu ne da smo se “ujedinili“ nego smo se skoro i udavili ujedinjeni. I da dobri papa Franjo nije izabran za papu, vjerojatno nikada ne bi skužili kako smo se ujedinili i sa SPC-om. Nekako u isto vrijeme kad tu istu crkvu Crna Gora proglašava terorističkom organizacijom.

Uglavnom: “Ex nihilo, nihil fit” ili od ničega ništa.

Silvek Tomašević se u Rimu pita: “Može li kip pokvariti odnose dvaju susjeda? Kip razdora je pjesnik i političar Gabriele D’Annunzio, koji je postavljen u Trstu točno na stotu godinu kad je dotični Gabriel sa oko 2.000 perjem okićenih vojnika u operetnom puču ušao u Rijeku. Ta okupacija je trajala 16 mjeseci i za divno čudo nisu legionare od tamo istjerali Titovi partizani jer tada još nije bilo šume Brezovica niti su se u Srbu okretali svećenici na ražnju.

Fašistu D’Annunzija izbacili su iz Rijeke talijanski vojnici. Znači “kipek“ patuljastog Gabriela ne može pokvariti vječno prijateljstvo dvaju naroda i narodnosti. Onako usput, sjetih se kako je maršal Tito naredio 4. armiji JNA da 1. svibnja 1945.g. “oslobodi“ Trst od Nijemaca koji su još pred 25 dana bili napustili grad. Tada se naša “herojska“ armija ušuljala u grad. No, 2. svibnja u Trstu se iznenada pojavila Druga novozelandska divizija. Narod je, naravno, bio na strani JNA oslobodioca jer su oni odmah uveli policijski sat i radnu obvezu što je ljude do kraja oduševilo.

U tom oduševljenju stanovništvo je počelo opsjedati zapovjedništvo generala Gentriyja tražeći pomoć i zaštitu od “oslobodioca“. Zatim je “fašist“ Churchill dao naredbu feldmaršalu Alexanderu da ne dolazi u obzir bilo kakav sporazum s partizanima, a osobito stoga što nisu imali podršku Staljina. Za to vrijeme je Tolbuhin već bio negdje oko Beča. Nakon svega, Titovi su partizani krenuli u pobjednički rikverc i u nove pobjede protiv razoružanih fašista – na Bleiburgu. Već tada su počeli nicati Titovi kipovi po čitavoj Jugi. Ali to nije moglo pokvariti odnose dvaju susjeda.

Pitao me neki moj znanac u žaru diskusije: ako je Tito navodno vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj, kako to da je današnja Hrvatska manja od one iz NDH?

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: U što se to pretvorila Lijepa naša?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari