Connect with us

Kolumne

Hitrec: Veliko finale krvožedne 2020.

Published

on

Ukleta, prokleta, gnjusna, virusna, podmukla, potresna, smrtonosna 2020. odlučila je bila prije nestanka završiti svoj krvožedni život velikim finalom ,razornim potresom na Banovini. A da datumi ne znače ništa i da se crna žuč prelila u novu godinu, daleko od Petrinje i Gline, stigla je vijest iz okolice Posušja gdje je smrtno stradalo isto toliko ljudi kao na Banovini, osmero studentica i studenata mladih kao rosa.

Pa dok kobne prirodne sile nije moguće izbjeći niti predvidjeti, kada će se tektonske ploče uznemiriti, uzrok tolikih smrti u Posušju je takoreći banalan, uređaj za grijanje nevješto postavljen i ugušili se svi koji bijahu ondje da isprate staru i dočekaju novu godinu, a dočekala ih je smrt. Nezamisliv je očaj roditelja, nezamisliva tuga koja razdire živce, srce i dušu.

Banovina i nadalje podrhtava, iz šoka i krika prelazi u stanje čuđenja i ugodnog iznenađenja, jer je mislila da Hrvatskoj ne znači puno ili ne znači ništa, takva je iskustva imala, kadli se ta ista Hrvatska podignula na noge i sjurila u pomoć stradalima da ljudima donese hranu i vodu, toplu odjeću, da pomogne u raščišćavanju ruševina, da ponudi smještaj u svojim domovima daleko od pogođenog potresom. Ne može se reći da država nije djelovala, ali je ona ipak inertnija od nogometnih navijača i junaka našega vremena, pripadnika HGSS-a koji su se od dragovoljne skupine odvažnih entuzijasta prometnuli u postrojbu za specijalne namjene, sada ipak bolje opremljenu nego u početcima kada ih je država ignorirala. Zdravstvo se preko noći pretvorilo u ratni sanitet, ranjenici zbrinuti što u napola razrušenim bolnicama, što u Zagrebu. Kako se snašao Crveni križ, još je podosta upitno, informacije su protuslovne. Hrvatska je vojska odigrala na visini, ne samo u prvom trenu nego i poslije kada je u vojarnama dala krov nad glavom i toplu hranu očajnicima. Ono što mene zanima, a možda i vas, gdje je u cijeloj toj katastrofi bio petrinjski Gavrilović, o kojemu se ni riječ nije mogla čuti. Je li razrušen, ako nije kako to da u svoje pogone nije primio ljude, a našlo bi se ondje valjda i kobasica.

Čim se oporavila od prvoga stresa, proradila je i birokracija s uputama kako prijaviti ovo ili ono, uglavnom preko tehnoloških čuda poput interneta koje valjda posjeduje svaki kućerak na Banovini do kojega nema ni ceste, a nestala je i struja, pa se ni mobitel nije imalo gdje ni kako napuniti. Do nekih se zaselaka moglo samo na konjima, pa zašto ne, naši su kaskaderi (Satnija hrvatskih umjetnika) u vrijeme srpske agresije na konjima izvlačili ranjene. A konji, i psi, posebna su priča, posebno psi koji doživljavaju stresove kao i ljudi, lutaju izbezumljeni. Čast Skoku, ravnatelju zagrebačkog Zoološkog vrta, koji je s ekipom skupljao kućne ljubimce. A potražni psi se odužili ljudima njuškajući po ruševinama, nalazeći žive i mrtve.

Dani nakon divljanja prirodnih sila, odnosno manjih potresa, donijeli su divljanje lokalnih političara nezadovoljnih najavljenom dodjelom novaca, dodjelom navodno po stranačkom ključu, ili nezadovoljnih podjelom kućica za kampiranje i sličnim zaklonima za nevoljnike. Političari iz vrhova vlasti u Hrvatskoj prešetavali su se umjesto da uzmu lopate u ruke barem za fotoreportere, pojeli nešto kobasica i otišli. U šetnji je viđen i M. Pupovac, a bolje da nije. Dok su se svi ti mladi ljudi, navijači i nenavijači, pretrgnuli da pomognu ne pitajući komu pomažu, što je tko i tko je tko, antipatični Pupovac našao je shodnim baviti se etnomatematikom, a to je ljude rasrdilo, kako ne bi, i one koji su godinama živjeli drugdje, izbjegli pred noževima srpskih terorista pa im se sada duše uzbunile i vratila sjećanja na Vučića u Glini 1995.i podsjet kako je Petrinja, recimo, izgledala nakon što je vraćena Hrvatskoj, zapuštena i zagađena, pa ipak nesrušena jer Hrvatska vojska nije razarala topovima hrvatske gradove. Jedan je navijač, kažu vijesti, uhićen jer je Pupovcu dovikivao “Ubij Srbina” što je po sebi nelogično jer zašto bi Pupovac ubijao Srbe, a i inače nepotrebno jer si je Pupovac na potresenoj Banovini sam pucao u nogu. Prosim policiju i sudstvo da puste mladića na miru. Ako je već u zakone ušla mržnja, lijeva izmišljotina, još nije ušao gnjev, a tu se o gnjevu radilo.

Petrinja je svašta doživjela u povijesti, i dobre i loše godine, i Hasan-pašu Predojevića koji je jednu spalio, a drugu gradio, pa loše završio, kršćanska vojska svršetkom 16. stoljeća vratila grad u ustavno-pravni poredak, štono riječ, u idućima se lijepo razvijala i imala kazalište prije mnogih, Banovina je u Austro-Ugarskoj postala civiliziranim dijelom srednje Europe, Topusko postalo mondenim kupalištem i lječilištem o čemu svjedoče dražesne razglednice. Rat je sve prekinuo, a poslije drugoga rata komunisti stali proganjati Petrinjce, kao i Hrvate u obližnjem Sisku pretvorenom u “talionicu” raznorodnih doseljenika. Tako do 1991. kada je progon dobio oružani oblik, Petrinja i okolica okupirani. I Glina, postojbina Josipa Runjanina, grad u kojemu je službovao Josip Jelačić i iz nje se vinuo do banske časti, iz te Gline je u seljačkim kolima jednoga ranog jutra prevezen u Zagreb odvjetnik Ante Kovačić već pomračena uma, ali i načet upalom pluća, najživlji prozaist druge polovice stoljeća i branitelj hrvatske samosvijesti. I on je, kao sada mnogi, pomagao ljudima u Glini, siromašan kao crkveni miš besplatno je davao usluge i savjete siromašnima.

Stradala je i Hrvatska Kostajnica, ona uvijek strada, u ratovima, klizištima i poplavama, stradao je, sada od prirodne sile, i starodrevni Sisak koji se u Domovinskom ratu nije predao, a poslije rata predale hrvatske vlasti Đuru Brodarca, da umre u zagušljivoj ćeliji. Za duše branitelja brinuo se u tom ratu Vlado Košić koji postade biskupom, i dobro je odlučeno. Ono što nije bilo dobro, jest odnos svjetovnih vlasti zagrebačkih prema Sisku, koji je u samostalnoj Hrvatskoj prepušten propadanju kao u vrijeme propasti Ljudevita Posavskog. Da je bilo pameti…ah. Ni tih sedamnaest kilometara autoceste do Siska nije dovršeno, a nekmoli ostalo. Možda se iz toga zla rodi i nešto dobro, možda je to novi početak za Banovinu i Sisak, nadajmo se, živimo u nadi.

Da se vremenskim strojem možemo vratiti u srednji vijek, našli bismo Banovinu u punom sjaju. Mlada reporterka koja je u nedjelju izvještavala iz sela imenom Gora, vjerojatno nije znala da se nalazi u središtu velike županije iz doba Hrvatskoga Kraljevstva, potom sjedištu templara i poslije ivanovaca, crkvu isprva romaničku, pa gotičku i na kraju baroknu razorili su srpski odmetnici do temelja, u slobodnoj Hrvatskoj podignuta je crkva Uznesenja BDM, marijansko svetište u koje hodočaste vjernici. Od reporterke koja je po prirodi stvari, bila usredotočena na stradalnike i nema tu zamjerke, nismo saznali u kakvom je stanju rečena crkva. Za mnoge druge na Banovini znamo da su teško, preteško oštećene.

Svijet je malen

Poginuli su otac i sin obitelji Tomić, u novinama čitam pogrješan podatak da su bili iz Slavonskoga Broda. Nisu, bili su iz Bosanskoga Broda, morali su 1991. bježati pred srpskom bagrom preko Save. Na jednoj razmjeni zarobljenika, otac Tomić vidio je taj prekrasan kraj gdje bi se moglo dobro živjeti, uzgajati stoku. Pa se tako doselio na Banovinu i ondje u potresu poginuo, kao i sin. Nisam znao da su Tomići bili prijatelji moje sestre koja je također izbjegla iz Bosanskoga Broda, među zadnjima, sada mi, eto, kaže, da su trideset godina bili obiteljski vrlo bliski i vijest ju je pogodila kao grom. Svijet je doista malen.

Jezikoslovlje u potresu

Omanji potres došao je svršetkom godine iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Pojavila se izjava Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU o zaključcima i preporukama sada već dosta davno ubijenog Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje je vodio akademik Katičić, a nož u leđa njemu i Vijeću zarili pokojni Goldstein i tadašnji ministar Jovanović. Tek se lani HAZU probudio i utemeljio svoj Odbor koji je, eto, netom prije drugoga potresa izjavio, urbi et orbi, da on nasljeđuje zaključke i preporuke Katičićeva Vijeća, te će ih primjenjivati u svim izdanjima HAZU.

Što to u zbilji znači? Za one koji nisu pratili, ponavljam gradivo: istodobno s umorstvom Vijeća za normu, sva je jezikoslovna politika povjerena Institutu za jezik (pridjev hrvatski izostavljam) koji je duboko pokopao zaključke pokojnoga Vijeća i po uputama novih gospodara stao haračiti hrvatskim jezikom, na brzinu sastavio pravopis koji će se dopasti jovanovićima, a zatim i druge priručnike, te je svoje umotvorine uz suglasje vlasti nametnuo i školama, nošen aplauzom lijevoliberalnih medija. Nađen je gospodski Kastor, prilježni suradnici u strahu od otkaza, Institut koji bi se trebao baviti jezikoslovnom znanošću pretvoren je u nakladničku kuću i radionicu kišobrana. Kada se vlast promijenila i došli blijedoplavi, sve je ostalo isto. HKV je u nekoliko navrata zahtijevao da se umiješa HAZU koji je u doba haračenja bio izostavljen i ignoriran. No, sada je HAZU napokon rekao što je bilo potrebno reći, ali je riječ samo o prvom koraku. Na potezu je hrvatska Vlada i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, koje treba naći vremena i volje da u jezično polje doveze hranu i vodu, kontejnere i mehanizaciju, kako bi se stvari vratile u normalu i sanirale posljedice katastrofe. A mira ne će biti dok Sabor ne donese Zakon o uporabi hrvatskoga standardnog jezika i jasno propiše koja institucija treba imati posljednju riječ glede norme, a to svakako nije današnji Institut, nego HAZU i njegovo tijelo.

“Svaka sila za vremena”, izgovorio je Katičić u vrijeme zuluma. Slavni je filolog mrtav, ali sila i dalje živi, jer je za sadašnju vlast jezikoslovna “problematika” treće prase, a niti ne razumije o čemu se radi, i da u uređenoj državi ne može baš svaka šuša raditi što želi, a ustavna odredba o jeziku bez zakona je lepršavi ukras koji se može interpretirati po potrebama mutikaša u medijima i nakladničkim kućama.

Stanoviti filmski redatelj koji je nakon nešto snimljenih uradaka postao profesorom ili slično na Akademiji dramskih umjetnosti, dolijeva novo ulje, pa i on daje svoju izjavu – da će studentima predavati na srpskom jeziku. I drsko pita da ga baš zanima što će mu se dogoditi. Prirodno bi bilo, i u skladu s Ustavom, valjda i pravilnikom Akademije, da mu dekan ili dekanica dadu opomenu, a ako nastavi srbovati i otkaz. Poznavajući stanje na Akademiji i ozračje koje ondje vlada, ne će se ništa slično dogoditi. Što onda? Onda treba smijeniti sadašnje vodstvo, da ne velim rukovodstvo, a za to postoji rektorat i rektor Sveučilišta, postaviti povjerenika do izbora novih ljudi. Također bi nešto mogla reći i Vlada, Ministarstvo znanosti, ali i Hrvatski sabor, pa i Ustavni sud. I ne posve na kraju, nego na početku, studenti ADU i studentska organizacija, ako još postoji. Takve Ognjene treba ognjem i mačem istjerati iz visokoškolskog sustava.

X x x

Još o jeziku koji smo mogli čuti u vrijeme potresa i raznih reportaža, čitati u tiskovinama. Te jedni pišu Banovina, što joj je danas službeno ime, te drugi pišu Banija, a treći i Banovina i Banija, kako tko – u istom listu. Nije smrtni grijeh, naravno, napisati Banija, ali je taj naziv opterećen poviješću nimalo ugodnom, pa ga ne treba forsirati.

Čuli smo usred potresa i riječ zemljotres, koju će ognjeni predavati (prodavati) studentima, a ni ta riječ nije smrtni nego istočni grijeh. Jezikoslovac Alerić objasnio je na HTV-u da imenica zemljotres nema glagola iz kojega bi bila izvedena, i tu prestajem. Na riječ “van” umjesto “izvan” gotovo da smo se navikli, a ne bismo trebali. S tim u svezi: u hrvatskomu se jeziku, u bližoj starini, rabio “van” u smislu “osim” (van toga mora se reći…), a nikako umjesto izvan. No da, čuli smo i oblik “kontenjer”, ali to već spada u humorističnu rubriku. Usput, jedan dnevni list donosi “štiklece” iz novina čije ime baštini, kratke vijesti iz doba uoči početka i na početku Prvoga svjetskog rata. Vijesti pisane “korienskim”pravopisom. Koliko se sjećam, ustaša tada još nije bilo.

Još samo to

Budimo ponosni u tragedijama koje su pogodile Hrvatsku, obrišimo suze i ostanimo čvrsti, pribrani i veličanstveni kao što je hrvatski narod uvijek kada se suoči s velikim opasnostima. (O razdobljima između dviju opasnosti ne treba sada govoriti.) Još jednom je dokazano da nismo neznatni, kada se Hrvatska zatrese, onda se i pola Europe počne tresti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari