Connect with us

Kolumne

Hitrec: Vraćaju nam se srp i čekić, da ne velim srb i čekić

Objavljeno

-

Manje vruće, nešto kiše na kopnu, ali bijedno, i dalje niski vodostaji nekada visokih rijeka poput Rajne i Save, ako se tako nastavi ne će više biti potrebni mostovi, velike uštede. A štedi se i vodovodna voda, u nekim krajevima nema tuširanja i pranja automobila.

Potonje me ne zabrinjava, jer auto perem triput godišnje, za Uskrs, Veliku Gospu i Božić, u ostalim danima je zmazan, ali se ne buni, zna tko mu je vlasnik. I ima bolnih iskustava: jednom ga je moj automehaničar odveo na pranje bez pitanja, prehladio se i odbio upaliti, upala pluća vjerojatno. Teško se oporavio. Zanimljivo je da mu kiša ne smeta. Štednja na sve strane, najavljuje se štedljiva zima kada će ljudi hodati po kući u bundama, na prepast ljubitelja životinja, a i ja sam među njima.

Nakon lisica u blizini kuće u kojoj živim pojavili se čagljevi, ovu zimu očekujem vukove, a ondje gdje povremeno odlazim u brda već su se namnožili veprovi i medvjedi. Divlje životinje preuzimaju Hrvatsku kao strani bankari, one su uostalom bile ovdje prije nas, a ostat će i poslije nas – neka se s njima bakću budući stanovnici Hrvatske, ili kako će se već zemlja zvati, Hrvati su svoju dionicu slavno odradili i sada mogu mirno nestati. Ma šalim se, ali gorko. Sjećam se pjesme koja kaže Nikom te ne dam.

Pišem dan prije Velike Gospe. U prilogu dnevnih novina Molitvenik za Veliku Gospu, u njemu i krunica za početnike, neizostavan naravno i Očenaš. Počinje riječima U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Pa dobro, zar nisu čuli za Jovanović-Jozićev pravopis nametnut školama, u kojemu se „u“ i „ime“ spajaju pa djeca moraju pisati Uime Oca. No dobro, priređivači molitvenika pružili su otpor blesavostima, čast. Nego u popisu marijanskih svetišta i povijesnih ili legendarnih zbivanja u vezi s Blaženom Djevicom Marijom, spominje se više no zagonetna pojava Marijine kuće na Trsatu, a potom i isto tako tajanstven njezin prijenos u Italiju. Tu sam legendu uvrstio u Hrvatske legende, uz Gospu sinjsku i bistričku, citiram samo prve rečenice; „One godine kada je moćni hrvatski ban Pavao Šubić prionuo da dovede na budimsko prijestolje napuljsku lozu Anžuvinaca, jer mu dodijahu Arpadovići i jer mu bijaše svejedno tko sjedi na tronu s obzirom na to da je samostalno vladao Hrvatskom i Bosnom do Drine, te znamenite godine pune smutnja i meteža zgodi se čudo na posjedu Šubićevih suparnika, knezova Frankopana“.

Znači, nakon što sam zapisao povijesnu hintergrund, započeh pisati kako je drvar imenom Šimun ugledao kućicu koja nikada ondje nije stajala, a u njoj raspelo i Gospin kip od cedrovine. Pošao je do župnika, don Aleksandra koji ustade iz postelje, iako bolestan, i odšepa do kućice. Da potvrdi čudo, pošalje don Aleksandar dvojicu dominikanaca u Nazaret, i oni potvrde da Marijina kuća više nije ondje, znači prenijeli ju anđeli u Hrvatsku, nego gdje će. Tragovi još bijahu vidljivi, dominikanci izmjere koliko je kućica bila duga i široka – i stvarno, iste je dimenzije imala ona koja se stvorila na Trsatu.

Pobožni knez Frankopan bijaše ushićen. Tri su godine Hrvati hodočastili, ali i vjernici iz Italije, iz Ugarske, iz dalekih zemalja. Četvrte godine oko Božića kuća je nestala. Knez ju je tražio i našao u Lorettu. Objasnili su mu da Božja volja da tamo ostane. Trsaćani bijahu očajni. Da ih umiri, Frankopan podigne crkvicu na istom mjestu, a papa podari Trsatu sliku svete Marije koju je naslikao svojom rukom Ivan Evanđelist.

Tako legenda, a iz povijesnoga kuta postoje tu još neke čudnovate stvari: jesu li Talijani i papa uvjerili Hrvate da je Italija bolje mjesto za Marijinu kuću, jer je Hrvatska ipak zemlja trećega svijeta.

No dobro, odnosno nije dobro: očito je da hodočasnički turizam i u davnim vremenima nije bio za odbaciti, financijski, što su Talijani na vrijeme razumjeli – moj je profani zaključak.

Idemo mi u zbilju ovih dana kada je Talijana turista nešto manje nego obično, kažu, ali imamo mi zalihe iz Njemačke, Češke, Poljske, Srbije i Rusije. Kada sam nedavno vidio naslov u novinama da je u Hrvatsku ušlo pedeset tisuća Rusa, malo me je štrecnulo, a koliko je Srbijanaca ušlo unatoč Vučićevim preporukama – nitko ne zna. Tek je jedan incident „na nacionalnoj osnovi“ što bi rekli u olovnim vremenima, pokazao da ih ima dosta ne samo na morskim plažama nego usput provode vrijeme u selima oko Knina, uzgred tuku hrvatske djevojčice i udaraju čekićem po glavi hrvatske muževe. Onda ih policija sve pohvata, i Hrvate i Srbe, pa ih pusti istoga dana, a onoga udarenog čekićem stavi u bolnicu. O njemu se poslije ništa nije čulo, pa nije on orjunaški novina. Znači, čekićem. Tako nam se vraćaju srp i čekić, da ne velim srb i čekić.

Iz prijateljske Srbije, kojoj su srp i čekić u vrijeme Jugoslavije bili pseudonim za kokardu i četiri C., znači veliku Srbiju… Istodobno se obilježavaju događaji iz rata, govore logoraši iz srpskih i srbijanskih odmarališta za hrvatske vojnike i civile od kojih su mnogi nesmotrenošću ubijeni, a o nestalima ni dan-danas ništa. Srbija ne surađuje. To jest, surađuje s Putinom, gleda i uči kako su Rusi (naoko) uspjeli u onomu što ona nije, i kako bi opet podjarmili, denacificirali tu nesnosnu zemlju Hrvatsku koja ni svoj jezik nema. Da, zapazio sam jednu izjavu na filmskom festivalu u Sarajevu, koji nije nego jugoslavenski po svemu, to jest da se prikazuju filmovi iz „istoga govornog područja“.

Korak naprijed, znači da je sintagma „zajednički jezik“ zamijenjena „istim govornim područjem“, područjem bez signala. Uopće jugoslavenska suradnja cvate na mnogim poljima, pa tako i ona sveučilišna ili učilišna na relaciji Pula-Kragujevac gdje se, to jest u Kragujevcu, školuju hrvatske medicinske sestre, dvije tisuće eura po godini, neke diplome sumnjive, dekan se obogatio, pomažemo se financijski i baš bratski, odnosno sestrinski. Dotle hrvatske sestre školovane u Hrvatskoj odlaze u Europe, nedostaje ih u bolnicama gdje i dalje ima covidskih pacijenata, ali više postcovidskih. Potonji su se nekoliko puta cijepili, i sada imaju posljedice kao i oni koji se nisu cijepili, a dobili covid. Zanimljivo je u svemu da smo potrošili ogromne svote za cjepiva, a vrlo male za podosta pouzdane lijekove za ublažavanje corone, što je sada izbilo na vidjelo. Znači, treba nabaviti lijekove. A ne, vele mudraci iz vrha zdravstva, prvo moramo potrošiti cjepiva ili ih barem nekomu uvaliti, a onda lijekovi.

Dok ne stignu lijekovi, ljeto se nastavlja, osim kupanja i požara (većinom podmetnutih) ima i „kulturno-umjetničkih“ događaja, svaki grad uz naše more ima svoga festivala, u modi su filmski i slični, specijalizirani, a i kazališni tradicionalni, uz ljetne progone kazališnih ravnatelja poput Šestana u Splitu, gdje puljkovci pokazuju snagu i moć. Ima i književnih večeri, pisci su barem sigurni da nitko ne će na njih navaliti nožem kao onaj fanatik na Rushdiea, čiji su nakladnici u Japanu, Italiji i Norveškoj izbodeni prije autora.

Mladi turisti ne pokazuju veliko zanimanje, skromni su, pivo iz dućana dobra je hrana, premda ima i imućnih (roditelja) koji pohađaju restorane. Pa i što će u kazalištima (festivalima) kada ne razumiju hrvatski, treba predstave izvoditi na engleskom, ili bez riječi – pomodnom transformacijom klasičnih romana u baletne predstave. I svi zadovoljni.

Ljeto ipak ide prema sretnom svršetku. Među množinom ljetnih događaja tri su stamena: Oluja, Sinjska alka i Velika Gospa. Bliža junačka povijest, starija junačka povijest i marijanska hrvatska tradicija, sve tri povezane u jednu krunicu.

Benjamin Tolić

Odlazak Benjamina Tolića nije previše zainteresirao medije, televizije prešutjele, za radio ne znam, novine se nisu potrudile, tek tu i tamo poneki portalportal poput HKV-a. A bio je Tolić sjajan čovjek, odličan pisac, germanist, profesor, leksikograf, kolumnist, diplomat, filozof kojega je bila milina slušati, pa sam se nakon svakoga razgovora s njim osjećao nekako oplemenjenim. Domoljub, suverenist, nesklon kompromisima, bio je trn u oku i tzv. umjerenoj (preumjerenoj) desnocentrističkoj družbi, a nekmoli lijevonasađenima.

U vrijeme kada je, svršetkom prošloga stoljeća, obnašao dužnost glavnog i odgovornog urednika Hrvatske izvještajne agencije, HINA je možda zadnji put bila hrvatska i državna do srži, onakva kakva je zamišljena u vrijeme rađanja samostalne Hrvatske.

Ovim putem izražavam sućut Benjaminovoj udovici, akademkinji Dubravki Oraić Tolić i obitelji.

Hrvoje Hitrec/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari