Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Vratite nam Benedikta

Objavljeno

na

Malo kiše, malo sunca, malo toplo, malo hladno, orkanski vjetrovi u Zagrebu, gradu podno Velebita, podosta neobičan svibanj, mrzle večeri i noći čak i na Braču gdje sam našao posao na baušteli, dokazujući da sedamdeset i šest nije previše. U Splitu sam zakasnio na trajekt točno jednu minutu, pa do sljedećeg plazio ulicama i podrumima čudesnoga grada – toga dana nisu na ulici klanjali selefije, vidio sam samo selfije i mnoštvo turista, kao usred ljeta, sačuvaj nas Bože. Peristil nije bio obojen u crveno, a nisam ni očekivao jer su neki nitkovi tih dana u crveno obojili Trg bana Jelačića u Zagrebu gdje se bolje osjećaju, to jest pofarbali svojim komunističkim znakovljem i krvoločnim izjavama o slavnom oslobođenju grada 1945., te se neki hvalili i ubijanjem ratnih zarobljenika. Policija je bila hladna kao špricer, a što ratni zločini ne zastarijevaju – koga briga. Pa riječ je o ubijenim Hrvatima, a to se ne računa, kao što reče Miroslav K.

U Splitu je veća atrakcija bio sretno spašeni trajekt za Anconu, koji je dugo plutao negdje u visini Kornata. „Moj“ trajekt za Supetar isplovio je baš kada se dotegljeni nesretnik bližio sigurnoj luci, na palubi nije svirao orkestar, nitko nije skakao u more, nitko nije stradao. Prestrašeni putnici malo su se opustili, prikazivan im je film o Titanicu i svi su bili veseli. A i more se smirilo.

Ja se nisam mogao smiriti nakon ispada pape Franje. Ni jedan komentator, koliko sam vidio, nije se usudio ili nije htio napisati bitno: imamo papu rasista. Njegova opaska da prepoznaje Hrvate po mirisu, podsjeća na ne tako davno slično osjetilno iskustvo Boba Dylana odnosno Zimmermana, doduše modificirano, ali još više na sve poznate i nepoznate rasiste koji su tvrdili, pisali i govorili da njima odiozne rase imaju specifičan miris, pa valjda i narodi kojima vlasnici neugodnih mirisa pripadaju. Kakav to miris imaju Hrvati, papa nije definirao, no znajući za njegovu ljubav prema malobrojnom, ali u katoličkoj vjeri jednom od najsnažnijih europskih naroda, može se naslutiti da izjava ne miriše na dobro, a ono što je slijedilo u tom zrakoplovnom njegovu razmišljanju isto je tako skandalozno.

Njegov je legitimni consigliere, znači, patrijarh Irinej odnosno Gavrilović, simbol suvremene velikosrpske politike i otvoreni mrzitelj svega hrvatskog, pa po prirodi stvari i svega katoličkog, šovinist i nositelj virusa teritorijalnih pretenzija presađenih iz devedesetih, ratni huškač kao i svaki onaj koji iz Srbije (a ima ih i u Hrvatskoj) potpuno očito vidi Hrvatsku samo zapadno od crte Virovitica-Karlobag, s tim da Karlovac ostaje istočno. Pa ako je za novootkrivenoga rasista Franju šovinist Irinej veliki čovjek, onda Bergoglio nema što tražiti u Rimu kojemu su (rimskoj Crkvi) Hrvati odani od vremena Branimira najmanje, onda tu nema više što oklijevati nego tražiti da se makne s mjesta na kojemu su ponekad bili veliki pape, zadnji od njih Ivan Pavao II. koji je u najtežim vremenima govorio i mislio hrvatski.

Uostalom, papa Benedikt je živ, možda i relativno zdrav, pa neka jednostavno nastavi pontifikat ondje gdje je prekinut. Vratite nam Benedikta! Ako Franjo postane nasilan, treba ga poslati u Avignon ili Beograd, premda ni to nije najbolje rješenje. No ako se baš mora, i to dolazi u obzir, bilo je u doba Žigmunda Luksemburškog više papa, čak trojica, jedan je u vrijeme koncila u Constanci završio u tamnici, druga su se dvojica odrekla, a papom je postao četvrti, s tim da je koncil u jednom trenutku – da bi uspostavio neki red – sebe proglasio višim „tijelom“ od pape (i papa). Elem, treba li sazvati koncil?

Da nisu u pitanju Hrvati, da nije u pitanju Crkva u Hrvata, cijeli bi katolički svijet ustao na noge i usprotivio se takvom vladanju poglavara koji donosi odluke po volji druge jedne Crkve, i to baš Srpske pravoslavne crkve, službene Crkve države Srbije, SPC koja je bila u prvim redovima barbarskoga napada na Hrvatsku, hrvatske gradove i sakralne spomenike, meljući u prah sva katolička zdanja. Kako je to bradati consigliere objasnio papi? Nikako, jer ga papa to nije ni pitao, niti ga zanima. Franju zanima samo Stepinac i kako usporiti ili posve otkloniti kanonizaciju čovjeka i svećenika koji se jedini u okupiranoj Europi javno i jasno odredio protiv rasnih zakona. Je li baš to za Bergoglia crimen, budući da je rečeni papa (nehotični?) rasist, kao što smo utvrdili?

Ono što je već sada razvidno jest da papa Franjo nikada ne će postati svecem, kao što su kanonizirani mnogi njegovi prethodnici. Možda ga SPC proglasi svojim svecem, uz Velimirovića.

StepinacKrunski Irinejev dokaz, koji je Franjo objeručke prihvatio, bila je knjiga Viktora Novaka „Magnum crimen“, a tko je u tu knjigu samo zavirio, zna da pršti od protukatoličkih i protuhrvatskih nazora, podmetanja i krivotvorina. Znači, tu je knjigu papa prigrlio, ta je knjiga u odnosu na Hrvate (koji zaudaraju) i bl. Alojzija Stepinca – postala službenom istinom, takoreći Biblijom u „procesu“ priznavanja odnosno nepriznavanje Stepinčeve svetosti. A i jest riječ o procesu, koji je već po svemu nalik onom koji je komunistička vlast pod Jakovom Blaževićem vodila protiv Stepinca nakon što su komunisti poklali stotine tisuća Hrvata, među njima više od šest stotina svećenika, pa se bacili (ne na kraju, ubojstva su nastavljena) na Alojzija. I tada su kao „svjedoci“ na sud organiziran zapadno od škole u Klaićevoj pripuštani samo oni koji su govorili protiv Stepinca, a mnogi od onih drugih vjera i narodnosti koji su htjeli reći da ih je taj čovjek spašavao – ostali su na ulici, a vjerojatno je poslije dio njih nestao u noći. Oni pripušteni bili su irineji i viktori toga vremena.

Kada ga se izravno nešto pita, onda papa Franjo migolji, sve mu je nešto još nejasno, mnogo toga još ne razumije, a ne zna se kada će. Ako ne zna pročitati ili poslušati što mu govori Crkva u Hrvata, a govori mu jednodušno i bez rezerva, podastire dokumente koje nitko ne može dovesti u pitanje, Stepinčeve govore itd., onda je Bergoglio nesposoban za dužnost koju obavlja, te bi treba abdicirati. Ako pak izigrava cijeli postupak kanonizacije, pa i mišljenje Kongregacije, navodno zato što se preko SPC-a želi upucati Moskvi – ostavljajući Hrvate na cjedilu – onda treba reći da to više nisu samo iluzije nego bolesne deluzije. I mi Hrvati imali smo svoje Križaniće i Strossmayere pa znamo kako su njihove fantazije završile, u sibirima i razočaranjima, s tim da su rečeni ipak nešto više znali o raskolništvu i europskoj povijesti uopće od sadašnjeg pontifexa koji sa srpskim pravoslavljem pleše argentinski tango.

Pisac ovih redaka bio je već odavno izravan govoreći o trenutnom papi, što si Crkva u Hrvata nije mogla odmah dopustiti, pa je upravo anđeoski strpljivo promatrala što se događa i pokušavala u javnosti donekle opravdati (ali ne i razumjeti) Franjine smicalice. No, sada je očito i našim prelatima prekipjelo, a glasnogovornik toga gnjeva bio je nadbiskup Puljić koji je rekao što je trebalo reći, bez zadrške, jedva se suzdržavajući od prejakih riječi, dostojanstveno mirno i točno kazao je, drugim riječima, da se nikada u povijesti papinstva ništa slično nije dogodilo i da su Hrvati ogorčeni kao što nikada do sada nisu bili. Ta je izjava naravno brzo došla do Franje koji je smislio kako da smanji štetu, pa je hitno dopustio hodočašća svećenika u Međugorje. Tako je pokazao da je ne samo nedostojan, nego da se bavi sitnim politikantstvom. A glede Hrvata uopšte, za vanjskopolitička i vojna pitanja trebalo bi mu uz Irineja postaviti za savjetnika Carla Bildta, a za unutarnja Vojislava Šešelja.

Vjera je, uz jezik, običaje i zajedničku povijest, bitna sastavnica nacionalnog identiteta, obilježje jedne civilizacije iliti jedne kulture. Postoje danas različite civilizacije na ovom svijetu, različite kulture, i one se – gledajuću općenito – razlikuju prvenstveno po religiji kojoj pripadaju. Nema u tome ništa loše, vrijednosti nisu uvijek iste, ili uopće nisu slične, ali ako jedna kultura, jedna civilizacija, ugrožava drugu ili ju kani silom eliminirati, ako postane militantnom, onda dolazi do stanja koje je Huntington nazvao sukobom civilizacija. Na malom uzorku, možda, za nas i te kako velikom, događa se to nama već više od stoljeća i pol s vojujućim srpskim pravoslavljem koje se maroderski vuče za vojskama istočnoga susjeda iz pakla, ili štoviše korača u prvim redovima kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku, agresiji koja se nastavlja za sada drugim sredstvima, a ima svoje skaute i u samoj Hrvatskoj.

Na neki način mi smo se već navikli, čak više-manje mirno gledamo kako službena državna vlast bojažljivo kalkulira ili štoviše pada u zamke, političari su to bez znanja ili sitni tapkaroši koji prodaju ulaznice za europske unije i slično, ali kada udarac dolazi iz središta naše civilizacije, centra koji bi trebao biti u katoličkoj metropoli i u osobi pape, tada su stvari daleko dramatičnije i prelaze granicu naše čuvene šutnje. Crkva u Hrvata je progovorila, Bogu budi hvala, osjetila je da više nema vremena za oklijevanje i treba vikati s krovova. Baš kao što treba gromkije progovoriti o Bleiburgu i Križnim putovima, u času kada – zasigurno ne samostalna u odlukama – Crkva iz Koruške (ili Austrije) dobiva migove (ne avione) da se pridruži onima koji genocid nad hrvatskim narodom guraju pod tepih.

Bliži se dan komemoracije, šaka tzv. antifašista divlja, državna vlast ostavlja pokroviteljstvo Sabora, ali ne unosi nimalo strasti i osjećaja, u stilu – proći će i taj dan u godini, iskapanja mrtvih hrvatskih vojnika i njihovih obitelji ne će biti jer za to nema novaca, pa dobro (poručuju oni između redaka) još nismo našli ni nestale branitelje iz Domovinskog rata niti ih revno tražimo, pa ne ćemo valjda tražiti ostatke onih iz Drugog rata kojih se nitko ne sjeća, ne znamo ni imena, kako da ih onda nađemo?

I tako (da parafraziram) cijeli jedan naraštaj Hrvata iz četrdesetih ostaje pod zemljom, cijeli jedan današnji naraštaj odlazi iz zemlje. I to kakve zemlje. Prelijepe. Hrvatska puna budala, trebao bi biti slogan, nesposobnih amatera koji su se nakotili od početka 21. stoljeća i zauzeli sve što se uzeti moglo, umjesto djece rodili malodušnost opasniju od svih zala što spopadnu čovjeka. Bitka protiv malodušnosti ona je odsudna bitka koju sada moramo voditi, jer ako nju izgubimo, loše nam se piše.

Europski izbori

Htio sam nešto napisati o njima, ali što? Postoje teme koje su čak ispod moje razine, ne posebno visoke. Ovi europski izbori obična su gnjavaža i hrvatski puk ih doživljava kao nasilje. Jedva čeka dugoročnu prognozu .Ako na dan izbora bude lijepo vrijeme, onda će ubaciti – ne u kutiju nego u prvu brzinu, pokrenuti automobil i otići na izlet… No ipak: vidio sam kadrove s poticajnoga skupa SDP-a, na kojemu se pozdravljalo s „drugovi i drugarice“, te bi s tim pozdravom u Europu, gdje je takav pozdrav valjda uobičajen. SDP retardira, prvo je vratio u svoj naziv riječ i pojam partije, sada pada još dublje. Što bi rekli sindikati: pada do iznemoglosti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari