Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Vrlo je živahno na političkoj sceni

Objavljeno

na

Vrijeme svakojako, u Dubrovniku svršetkom prošloga tjedna kiša, olujni vjetar, udara more po mirima upravo agresivno, sklanjaju se debeljuškaste dubrovačke mačke s ulica i golubovi traže utočišta. No kada se stiša kiša i proviri sunce, izađu mačke, crne, bijele, crno-bijele i narančaste, guguću tusti golubovi, a izviru odnekud i turisti iz dalekih krajeva svijeta, malo tko od njih nosi masku preko lica, od domaćih nitko. Nema koronavirusa u Gradu, ali su Lazareti spremni, obnovljeni su ne tako davno i svjedoče o vremenima kada su pametni Dubrovčani imali prvi, valjda, karantenu iz koje nisu puštali u grad putnike dok nije bilo sigurno da nemaju kugu ili drugu koju zanimljivu bolest.

Dubrovnik izvan sezone. Nije sve pusto, ali hoteli uglavnom zjape prazni, otkazano mnogo toga. U hotelu s pet zvjezdica kamo me vode na kavu, velika kava s mlijekom i uz nju razne đakonije, stoji dvadeset i pet kuna. (Za usporedbu: u novoj zagrebačkoj zračnoj luci mala kava u plastičnoj čašici košta dvadeset kuna. Deru putnike gdje stignu, parkiranje naplaćuju u zlatu, a putokazi u aerodromskoj zgradi tako su mudro smišljeni da prolazite kroz bezbroj hodnika i na kraju se izgubite. To jest ja sam se izgubio pa otišao na međunarodni odlet, gdje me je mlađahni hladni lik podučio da je Dubrovnik u Hrvatskoj.)

Navodno skupi Dubrovnik početkom ožujka vrlo je umjeren, nema doduše Ljetnih igara, ali ima predstava u kazalištu „Marin Držić“ koje je u kratko vrijeme oživio novi ravnatelj, redatelj Paolo Tišljarić, u Galeriji izložba Đure Sedera, u stalnom postavu Meštrovića koliko hoćete, ali i Bukovca. Vlaho Bukovac je i na stropu kazališne dvorane koja ima sjajnu akustiku, i inače je to jedno od najljepših kazališta u Hrvatskoj, a meni posebno drago jer sam na njegovoj pozornici održao možda najbolji politički govor bez papira one godine početkom stoljeća kada smo s juga Dalmacije krenuli rušiti račanovce koji su u kratko vrijeme nasilničkim ponašanjem uspjeli okrenuti protiv sebe hrvatsku javnost, dubrovačku posebno. (A kada smo došli do Splita, već je bilo jasno da ćemo crvene pomesti za godinu, najviše dvije. Tako se dogodilo.)

Sjećam se uglednih Dubrovčana u publici, mnogi od njih više nisu među živima, gledam po Gradskoj kavani i ne vidim poznato lice, nema na Gundulićevoj poljani ni Đele Jusića, samo nemirne cure s Tajlanda ili tko zna odakle, govori se uglavnom loš engleski u kolijevci hrvatske književnosti, a Gundulić leži pod kamenom u franjevaca čija crkva blista, za razliku od isusovačke gore nad stubama koja djeluje zapušteno i mračno. Vlažan atrij u Sponzi, uvijek odlazim u neveliku odaju koja čuva uspomene na poginule branitelje Dubrovnika, tu su njihove fotografije s imenima, djeca još, fotografije Straduna i znamenitosti razorenih oružjima banditske armije i kokošara. Malo iznad sv. Vlaha preživjeli branitelji imaju omanji lokal, igraju pikado i dosađuju se, čekaju da mine kiša. Oni ne znaju, ma nitko više u Dubrovniku ne zna, da sam bio u Gradu u najgorim njegovim trenutcima u povijesti, ali koga to još zanima. I to je već (osim za mene) daleka povijest.

Nema više ni Bože Alića, na čiji se ispraćaj spremam dok ovo pišem i već unaprijed znam tko će od glumaca i glumica doći, svijetom kazališta i filma zavladali su oni koji se boje da ondje budu viđeni, da se ne „kompromitiraju“, a tako su maleni na sceni i u kadru da ih je teško i zapaziti. No jedno znaju: Alić je bio suspektna osoba izvan teatra, bio je „desničar“, pa ako se sada ipak govori o njemu kao o velikom glumcu, što je bez sumnje bio, nije dobro ispratiti ga na onaj svijet jer će vas netko snimiti na sprovodu i ta će vam slika naškoditi karijeri. Ako ste student Akademije dramskih, možete nagrabusiti.

Kazališne se predstave u pravilu ne snimaju, osim informativno, za arhiv, ponekad čak ni to, ostaje pokoja fotografija, programska knjižica, recenzija, kritika i usmena predaja. U ovom slučaju, sva sreća, i film Jakova Sedlara „U agoniji“ koji je bio prikazan na trećem programu HTV-a (zašto na trećem?) s Božidarom Alićem u ulozi Lenbacha. Tih trideset minuta do Lenbachova samoubojstva antologijskih je pola sata doista vrhunske glume preminulog velikana. Moramo biti zahvalni što je film snimljen i ostaje za vječnost, koliko god ona trajala. Alić u punoj zrelosti, u neponovljivom zamahu iznimne nadarenosti.

Izvan teatra? Težak čovjek, jest, kao i u kazalištu. Težak po sebi, ali i kao onaj koji duboko osjeća narod i suosjeća s njim. Buni se protiv nepravde, protiv kolebljivaca, protiv klateži, protiv nametnutih floskula koje hrvatski narod i nakon svega što se dogodilo drže u podređenom položaju, kao da nema vlastitu državu. Da podsjetim: nakon prve, sramotne osude hrvatskih generala, organizirali smo prosvjedni skup na Trgu bana Jelačića. Tko je od glumaca ondje bio i govorio stihove? Božidar Alić, naravno. Vajni političari sakrili se u mišje rupe. Jest. A kada su Gotovina i Markač oslobođeni, eto svih njih na pozornicama i u vijestima na televizijama. Neka se zna, i neka se pamti.

A kako će velik ispraćaj biti, ne znam, pišem prije pogreba, kako rekoh. Ono što znam jest da je zadnji veliki sprovod ulicama Zagreba, od HNK do Mirogoja, bio onaj Dubravka Dujšina netom poslije Drugoga svjetskog rata. I on je bio velik, nema sumnje, a srećom je bio na lijevoj strani pa su nove vlasti dopustile tako svečan ispraćaj. Na lijevoj, da. Ali nije doživio da vidi u što će se prometnuti oni koje je tako rado dočekao.

Inače, nešto se kreće

Vrlo je živahno na političkoj sceni. Imam dojam da su unutarstranački izbori u HDZ-u (ne)očekivano uzburkali već prilično ustajalu vodu močvarnih nomenklatura i lažne stabilnosti. Samo još čekam da netko izjavi kako nema panike, jer tada obično izbije panika. U biti, glede hadezeja, događa se što se moralo dogoditi. Ne može, naime, vođa stranke nametnuti jednoj tako (već) staroj i sebesvjesnoj stranci svoj vlastiti svjetonazor koji je u priličnoj koliziji sa svime što ona nosi sa sobom iz vremena kada se pojavila i učinila što je obećala, ne može se njoj sada reći: to si obavila što je trebalo, ali su nastala druga vremena kojima se treba prilagoditi pa makar ti izgubila dušu. Ne ide to tako, ljudi su osjetili da ih se vodi gdje ne žele, i ne samo u Carigrad ili Marakeš, nego i u koalicije gdje postaju taoci sumnjivih tipova i agenata stranih država. A postoji još izvan hadezea cijeli jedan politički svijet koji je, premda za sada (sve manje) razmrvljen, postoji masivni desni spektar koji ima iste težnje i osjećaje kao i tzv. desno krilo HDZ-a pa su simbioze moguće i za parlamentarne izbore izgledne, ako suradnja bude temeljena na zdravim, poštenim ugovorima. Ako ostane kako jest, ne će biti dobro.

“Alternativci“, kako ih ironično naziva Plenković, moraju u finišu utakmice istaknuti znatno snažnije točke u svom programu, točke koje u ovom trenutku nisu vidljive, a trebaju biti, ili ih nema. Nije to samo Stambolska, tu su mnoga goruća bioetička pitanja i antropološke vratolomije, tu su bolna pitanja suverenosti (gospodarski pojas), pitanja novih saveza unutar Europske unije (Tri mora) u svrhu sprječavanja neokolonijalizma u režiji zapada, odnos prema stranim bankama koje u nas peru novac, upitno uvođenje eura (o čemu ipak govore), odnos prema nezasitnim manjinama, odnosno onim manjinama koje se služe ucjenama, predaja (ili ne) hrvatskoga školskog sustava u ruke diletanata i naklonosti onim pojavama u kulturi koje su hrvatskoj kulturi tuđe.

I ne posve na kraju, nesklonost da se Hrvatska posve i zauvijek riješi ostataka komunizma i komunista, zlokobna nesklonost koja se opire i europskim rezolucijama a baca u očaj potomke stradalih u bestijalnim obračunima nakon Drugog svjetskog rata. Ne može Hrvatska ostati zadnja zemlja u Europskoj uniji, odnosno u Europi općenito, koja i nadalje tiho ili glasno glorificira komunistički totalitarizam u medijima i ne samo u medijima, glorificira zločine i zločince, to više što je taj sustav od početka povezan s neprirodnom državnom zajednicom koja je bila i ostala proširena Srbija s čizmom na hrvatskom biću. Zato pokret koji nastaje, a nazivaju se suverenistima, ima jasniji i točniji program od onoga koji je izložilo desno krilo HDZ-a, te bi na približavanju trebalo još raditi. I svakako ne popuštati tendencijama da se sve što nije u skladu sa sadašnjom službenom politikom proglašava radikalnim desničarenjem, jer to jednostavno nije istina. Riječ je o prirodnom i ponosnom razumijevanju statusa vlastite države hrvatskoga naroda, slobode koja se ne prodaje za sva srebra i zlata ( s tim da do nas dolaze mrvice bakra). Kad sam već spomenuo bakar: mi smo ipak uspjeli prijeći iz političkoga kamenog doba u bakreno doba, ali tu smo stali i ne mičemo se.

Da se vratim samo na trenutak HDZ-u, budući je u središtu pozornosti barem u ovom trenutku: postoji sindrom discipliniranog člana, sindrom koji je bio dobrodošao u vrijeme ratnih nevolja i čak zahtijevao veću ili manju odanost vođi kako razuzdanost i mnogoglasje ne bi postali štetnima u ostvarenju cilja. Ta disciplina ostala je, očito, u glavama mnogih i kada više nije bila potrebna. (U svoju obranu moram reći da nikada nisam bio discipliniran, pa ni onda.)

Dan žena

Za razliku od Dana muškaraca koji traje beskrajno, Dan žena je jedanput u godini i to (u Hrvatskoj svakako) kao licemjerni relikt iz olovnoga komunističkog doba, dan (i noć) kada je seksualno uznemiravano pa i silovano više žena nego inače, naliveni vinom i rakijom direktori, poslovođe i partijski komesari uručivali su ruže i usput koristili priliku da zažvale i opipaju mlađu žensku radnu snagu. Osmomartovski fosili i nadalje se drže tradicije, s tim da je Bernardić imao nezgodan uvod pa u predvečerje Dana neizravno nazvao drugarice iz SDP-a ali i gospođe uopće – glupačama. Sutradan je na trgu dijelio ruže gospođama, a one ih uzimale i smješkale se. Eto koliko traje ljudsko sjećanje. Sigurno ne do parlamentarnih izbora.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari