Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Vrlo je živahno na političkoj sceni

Objavljeno

na

Vrijeme svakojako, u Dubrovniku svršetkom prošloga tjedna kiša, olujni vjetar, udara more po mirima upravo agresivno, sklanjaju se debeljuškaste dubrovačke mačke s ulica i golubovi traže utočišta. No kada se stiša kiša i proviri sunce, izađu mačke, crne, bijele, crno-bijele i narančaste, guguću tusti golubovi, a izviru odnekud i turisti iz dalekih krajeva svijeta, malo tko od njih nosi masku preko lica, od domaćih nitko. Nema koronavirusa u Gradu, ali su Lazareti spremni, obnovljeni su ne tako davno i svjedoče o vremenima kada su pametni Dubrovčani imali prvi, valjda, karantenu iz koje nisu puštali u grad putnike dok nije bilo sigurno da nemaju kugu ili drugu koju zanimljivu bolest.

Dubrovnik izvan sezone. Nije sve pusto, ali hoteli uglavnom zjape prazni, otkazano mnogo toga. U hotelu s pet zvjezdica kamo me vode na kavu, velika kava s mlijekom i uz nju razne đakonije, stoji dvadeset i pet kuna. (Za usporedbu: u novoj zagrebačkoj zračnoj luci mala kava u plastičnoj čašici košta dvadeset kuna. Deru putnike gdje stignu, parkiranje naplaćuju u zlatu, a putokazi u aerodromskoj zgradi tako su mudro smišljeni da prolazite kroz bezbroj hodnika i na kraju se izgubite. To jest ja sam se izgubio pa otišao na međunarodni odlet, gdje me je mlađahni hladni lik podučio da je Dubrovnik u Hrvatskoj.)

Navodno skupi Dubrovnik početkom ožujka vrlo je umjeren, nema doduše Ljetnih igara, ali ima predstava u kazalištu „Marin Držić“ koje je u kratko vrijeme oživio novi ravnatelj, redatelj Paolo Tišljarić, u Galeriji izložba Đure Sedera, u stalnom postavu Meštrovića koliko hoćete, ali i Bukovca. Vlaho Bukovac je i na stropu kazališne dvorane koja ima sjajnu akustiku, i inače je to jedno od najljepših kazališta u Hrvatskoj, a meni posebno drago jer sam na njegovoj pozornici održao možda najbolji politički govor bez papira one godine početkom stoljeća kada smo s juga Dalmacije krenuli rušiti račanovce koji su u kratko vrijeme nasilničkim ponašanjem uspjeli okrenuti protiv sebe hrvatsku javnost, dubrovačku posebno. (A kada smo došli do Splita, već je bilo jasno da ćemo crvene pomesti za godinu, najviše dvije. Tako se dogodilo.)

Sjećam se uglednih Dubrovčana u publici, mnogi od njih više nisu među živima, gledam po Gradskoj kavani i ne vidim poznato lice, nema na Gundulićevoj poljani ni Đele Jusića, samo nemirne cure s Tajlanda ili tko zna odakle, govori se uglavnom loš engleski u kolijevci hrvatske književnosti, a Gundulić leži pod kamenom u franjevaca čija crkva blista, za razliku od isusovačke gore nad stubama koja djeluje zapušteno i mračno. Vlažan atrij u Sponzi, uvijek odlazim u neveliku odaju koja čuva uspomene na poginule branitelje Dubrovnika, tu su njihove fotografije s imenima, djeca još, fotografije Straduna i znamenitosti razorenih oružjima banditske armije i kokošara. Malo iznad sv. Vlaha preživjeli branitelji imaju omanji lokal, igraju pikado i dosađuju se, čekaju da mine kiša. Oni ne znaju, ma nitko više u Dubrovniku ne zna, da sam bio u Gradu u najgorim njegovim trenutcima u povijesti, ali koga to još zanima. I to je već (osim za mene) daleka povijest.

Nema više ni Bože Alića, na čiji se ispraćaj spremam dok ovo pišem i već unaprijed znam tko će od glumaca i glumica doći, svijetom kazališta i filma zavladali su oni koji se boje da ondje budu viđeni, da se ne „kompromitiraju“, a tako su maleni na sceni i u kadru da ih je teško i zapaziti. No jedno znaju: Alić je bio suspektna osoba izvan teatra, bio je „desničar“, pa ako se sada ipak govori o njemu kao o velikom glumcu, što je bez sumnje bio, nije dobro ispratiti ga na onaj svijet jer će vas netko snimiti na sprovodu i ta će vam slika naškoditi karijeri. Ako ste student Akademije dramskih, možete nagrabusiti.

Kazališne se predstave u pravilu ne snimaju, osim informativno, za arhiv, ponekad čak ni to, ostaje pokoja fotografija, programska knjižica, recenzija, kritika i usmena predaja. U ovom slučaju, sva sreća, i film Jakova Sedlara „U agoniji“ koji je bio prikazan na trećem programu HTV-a (zašto na trećem?) s Božidarom Alićem u ulozi Lenbacha. Tih trideset minuta do Lenbachova samoubojstva antologijskih je pola sata doista vrhunske glume preminulog velikana. Moramo biti zahvalni što je film snimljen i ostaje za vječnost, koliko god ona trajala. Alić u punoj zrelosti, u neponovljivom zamahu iznimne nadarenosti.

Izvan teatra? Težak čovjek, jest, kao i u kazalištu. Težak po sebi, ali i kao onaj koji duboko osjeća narod i suosjeća s njim. Buni se protiv nepravde, protiv kolebljivaca, protiv klateži, protiv nametnutih floskula koje hrvatski narod i nakon svega što se dogodilo drže u podređenom položaju, kao da nema vlastitu državu. Da podsjetim: nakon prve, sramotne osude hrvatskih generala, organizirali smo prosvjedni skup na Trgu bana Jelačića. Tko je od glumaca ondje bio i govorio stihove? Božidar Alić, naravno. Vajni političari sakrili se u mišje rupe. Jest. A kada su Gotovina i Markač oslobođeni, eto svih njih na pozornicama i u vijestima na televizijama. Neka se zna, i neka se pamti.

A kako će velik ispraćaj biti, ne znam, pišem prije pogreba, kako rekoh. Ono što znam jest da je zadnji veliki sprovod ulicama Zagreba, od HNK do Mirogoja, bio onaj Dubravka Dujšina netom poslije Drugoga svjetskog rata. I on je bio velik, nema sumnje, a srećom je bio na lijevoj strani pa su nove vlasti dopustile tako svečan ispraćaj. Na lijevoj, da. Ali nije doživio da vidi u što će se prometnuti oni koje je tako rado dočekao.

Inače, nešto se kreće

Vrlo je živahno na političkoj sceni. Imam dojam da su unutarstranački izbori u HDZ-u (ne)očekivano uzburkali već prilično ustajalu vodu močvarnih nomenklatura i lažne stabilnosti. Samo još čekam da netko izjavi kako nema panike, jer tada obično izbije panika. U biti, glede hadezeja, događa se što se moralo dogoditi. Ne može, naime, vođa stranke nametnuti jednoj tako (već) staroj i sebesvjesnoj stranci svoj vlastiti svjetonazor koji je u priličnoj koliziji sa svime što ona nosi sa sobom iz vremena kada se pojavila i učinila što je obećala, ne može se njoj sada reći: to si obavila što je trebalo, ali su nastala druga vremena kojima se treba prilagoditi pa makar ti izgubila dušu. Ne ide to tako, ljudi su osjetili da ih se vodi gdje ne žele, i ne samo u Carigrad ili Marakeš, nego i u koalicije gdje postaju taoci sumnjivih tipova i agenata stranih država. A postoji još izvan hadezea cijeli jedan politički svijet koji je, premda za sada (sve manje) razmrvljen, postoji masivni desni spektar koji ima iste težnje i osjećaje kao i tzv. desno krilo HDZ-a pa su simbioze moguće i za parlamentarne izbore izgledne, ako suradnja bude temeljena na zdravim, poštenim ugovorima. Ako ostane kako jest, ne će biti dobro.

“Alternativci“, kako ih ironično naziva Plenković, moraju u finišu utakmice istaknuti znatno snažnije točke u svom programu, točke koje u ovom trenutku nisu vidljive, a trebaju biti, ili ih nema. Nije to samo Stambolska, tu su mnoga goruća bioetička pitanja i antropološke vratolomije, tu su bolna pitanja suverenosti (gospodarski pojas), pitanja novih saveza unutar Europske unije (Tri mora) u svrhu sprječavanja neokolonijalizma u režiji zapada, odnos prema stranim bankama koje u nas peru novac, upitno uvođenje eura (o čemu ipak govore), odnos prema nezasitnim manjinama, odnosno onim manjinama koje se služe ucjenama, predaja (ili ne) hrvatskoga školskog sustava u ruke diletanata i naklonosti onim pojavama u kulturi koje su hrvatskoj kulturi tuđe.

I ne posve na kraju, nesklonost da se Hrvatska posve i zauvijek riješi ostataka komunizma i komunista, zlokobna nesklonost koja se opire i europskim rezolucijama a baca u očaj potomke stradalih u bestijalnim obračunima nakon Drugog svjetskog rata. Ne može Hrvatska ostati zadnja zemlja u Europskoj uniji, odnosno u Europi općenito, koja i nadalje tiho ili glasno glorificira komunistički totalitarizam u medijima i ne samo u medijima, glorificira zločine i zločince, to više što je taj sustav od početka povezan s neprirodnom državnom zajednicom koja je bila i ostala proširena Srbija s čizmom na hrvatskom biću. Zato pokret koji nastaje, a nazivaju se suverenistima, ima jasniji i točniji program od onoga koji je izložilo desno krilo HDZ-a, te bi na približavanju trebalo još raditi. I svakako ne popuštati tendencijama da se sve što nije u skladu sa sadašnjom službenom politikom proglašava radikalnim desničarenjem, jer to jednostavno nije istina. Riječ je o prirodnom i ponosnom razumijevanju statusa vlastite države hrvatskoga naroda, slobode koja se ne prodaje za sva srebra i zlata ( s tim da do nas dolaze mrvice bakra). Kad sam već spomenuo bakar: mi smo ipak uspjeli prijeći iz političkoga kamenog doba u bakreno doba, ali tu smo stali i ne mičemo se.

Da se vratim samo na trenutak HDZ-u, budući je u središtu pozornosti barem u ovom trenutku: postoji sindrom discipliniranog člana, sindrom koji je bio dobrodošao u vrijeme ratnih nevolja i čak zahtijevao veću ili manju odanost vođi kako razuzdanost i mnogoglasje ne bi postali štetnima u ostvarenju cilja. Ta disciplina ostala je, očito, u glavama mnogih i kada više nije bila potrebna. (U svoju obranu moram reći da nikada nisam bio discipliniran, pa ni onda.)

Dan žena

Za razliku od Dana muškaraca koji traje beskrajno, Dan žena je jedanput u godini i to (u Hrvatskoj svakako) kao licemjerni relikt iz olovnoga komunističkog doba, dan (i noć) kada je seksualno uznemiravano pa i silovano više žena nego inače, naliveni vinom i rakijom direktori, poslovođe i partijski komesari uručivali su ruže i usput koristili priliku da zažvale i opipaju mlađu žensku radnu snagu. Osmomartovski fosili i nadalje se drže tradicije, s tim da je Bernardić imao nezgodan uvod pa u predvečerje Dana neizravno nazvao drugarice iz SDP-a ali i gospođe uopće – glupačama. Sutradan je na trgu dijelio ruže gospođama, a one ih uzimale i smješkale se. Eto koliko traje ljudsko sjećanje. Sigurno ne do parlamentarnih izbora.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari