Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Zatvara se krug kulturne revolucije s jugoslavenskim predznakom

Objavljeno

na

Ode godina prema dnu, palo je nešto snijega ali ne toliko da bi ga trebalo udarati lopatama, što bliže Božiću to toplije, iskustva već imamo. Saborski su zastupnici napustili klupe, za razliku od đaka koji nadoknađuju štrajk u kojemu nisu sudjelovali. Rezimiraju se rezultati, te koliko je zakona doneseno (a kakvi su, ne pita se) i tko je i koliko puta iznesen iz sabornice. Postoji nekoliko kategorija sabornika – štreberi koji imaju veliku sposobnost zvanu zicflajš, druga je neredoviti zastupnici, treća nevidljivi i četvrta iznošeni, kao stare cipele. Vrlo je dobro, je li, da su sljedeće godine parlamentarni izbori nakon kojih će doći uglavnom nova garnitura, proviđena starim kadrovima, možda i lošija od ove, ako je to moguće. No, parlamentarizam cvate, demokracija je u usponu, klimamo čime imamo. Ne budimo nikada jako kritični prema onima koje je izabrao narod, ali budimo prema načinu na koji ih bira – takvom, naime, da na svršetku ljudi opet biraju s jelovnika stranačkih vođa.

Hrvatska verzija demokracije autohtona je i originalna, možemo biti ponosni, kao što je i hrvatska varijacija podivljalog liberalnog kapitalizma upravo provincijalno dirljiva. Iznimna je prednost da predsjednicu/predsjednika biramo izravno, a ne okolišno niti u Hrvatskom saboru (ne dao Bog), te narod može doista presuditi, ali mu treba puno dovitljivosti da se kroz prašumu informacija probije do bitnih spoznaja, primjerice tko stoji iza koga ne samo u domaćim okvirima nego i stranim, neprozirnim za „običnog“ čovjeka. Taj obični čovjek ima neobičnu navadu da stvari gleda odozdo, bolećivi je romantik sklon padanju u zanos pred velikim riječima ljudi koji se natječu za pantovčanski šampanjac, ima nepolitičnu naviku podlijeganja dojmu što ga ostavlja osoba, nije ni toliko kazališno školovan da odvaja glumatanje od glume, glumu od iskrenosti i državničkoga poštenja koje se sastoji u obećanju da će doista učiniti moguće ili ga ne će biti, a tek kada to uradi pokušati i nemoguće.

Samo u izbornim kampanjama javlja se riječ narod, pa čak i tada se izbjegava govoriti o hrvatskom narodu, nego o narodu uopće, kao da smo na početku druge faze etnogeneze te bi se uvrijedili romanizirani Iliri, ali i Obri, Latini, Vlasi i oni Slaveni koji su prije došli s Avarima pa ostali i uklopili se. No dobro, malo se zabavljam. I malo me smeta kada neki zahtijevaju da se Hrvatska vrati narodu, a taj narod ima svoje ime, neizrečeno. S druge strane, ako na trenutak zaboravimo zaborav, ima nešto u toj krilatici ako se misli na odnarođenu elitu koja se ne nalazi samo u političkim sferama, nego još više u financijskim i gospodarskim, k tomu u kulturnim gdje se u zadnjih dvadeset godina ustoličila militantna oligarhija koja podupire isključivo lijevonasađene „kulturne proizvode“ spomenutom narodu nerazumljive, protivne njegovom ukusu i etici, s velikim dozama otrovnih protuhrvatskih strjelica. U tom smislu, kulturna revolucija je u Hrvatskoj potpuno uspjela. Sada još samo treba silom istjerati iz gradova hrvatske intelektualce, poglavito umjetnike i drugu stoku, i poslati ih na prisilni rad na polja i njive, što možda pridonese procvatu već gotovo propale poljoprivrede i stočarstva. Dobro ne stočarstva, posebno ne svinjogojstva, jer umjetnici i ljubitelji životinja ne žele tretirati svinje kao hodajuće kobasice, ali jesti se mora.

Glede kampanje još nešto: nekoliko dana nakon što je objavljena moja zadnja kolumna, Državno izborno povjerenstvo postavilo je isto pitanje kao i ja, oko ćiriličnih plakata. To jest, jesu li možda kandidati financirali i te plakate, a ne samo latinične, ne bi li privukli još nešto birača. Kandidati odlučno opovrgavaju bilo kakvu vezu s tim pisanijama. Ja im vjerujem. Ne posve, ali zašto se nitko od kandidata nije obratio DIP- sa žalbom da mu rečeni plakati škode u kampanji, a idu na ruku onima koji se nisu pojavili u ćiriličnom izdanju. Takvih je osam. I samo jedan dvopismeni ima koristi. Normalno.

Da zaključim(o): malo ima osobnog u „zahuktaloj kampanji“, više nadmetanja stranaka s pogledom prema parlamentarnim izborima. A stranke su počele ići ljudima na živce, premda demokracije navodno nema bez stranaka, a i jest tako, na žalost. Što su stranke i kako su nastale, govori filozof Spengler s kojim se u mnogočemu ne mogu složiti, ali da je briljantan – i to je točno. Pisac „Propasti Zapada“ u drugoj jednoj svojoj knjizi , „Godine odluke“ (upravo objavljena u izdanju AGM-a) piše: „U svim zemljama od tada (polovica 19.st., op.) nastaju stranke, to znači, pored pojedinih idealista pojavljuju se skupine političara, poslovnih ljudi sumnjiva podrijetla i više no sumnjiva morala, novinari, odvjetnici, burzovni mešetari, literati (!) i stranački dužnosnici. Oni vladaju tako da zastupaju svoje interese. Vladari i ministri uvijek su nekome bili odgovorni, barem javnom mnijenju. Samo te grupe nikome nisu bile dužne polagati račune. Tisak, nastao kao organ javnoga mnijenja, odavno je počeo služiti onome tko ga plaća. Izbori, nekoć izraz toga mnijenja, vodili su do pobjede stranku iza koje su stajali najveći donatori.“

Na dnu godine

Nisam slučajno napisao ono „na dnu godine“ jer su tako govorili naši (pra)stari, u vrijeme kada je Božić bio i prvi dan nove godine („na tom mladom ljetu“). Znači, može se reći da smo, analizirajući rezultate, na dnu godine i na dnu Europe, odnosno Europske unije, a čini se da nas je prijateljska Bugarska dostigla, možda i prestigla. Imali smo rat, da, mnogo se toga trebalo obnoviti, i jest, imali smo i poslije rata sve samo ne prijateljsko okružje i ne samo u susjednim zemljama, pa smo puzali prema toj nesretnoj Uniji i gubili vrijeme ne baveći se sobom, imali smo u novom stoljeću političare neznatna formata i nesklonih suverenizmu, gospodarstvo smo zamotali u birokratske papire, a jasnu viziju nismo imali niti ju imamo. To jest strategiju. Pa sad imamo što imamo, odnosno nemamo, stotine tisuća ljudi žive ispod granice siromaštva, stotine tisuća na granici. Graničari, kao uvijek u povijesti.

Vrijeme Došašća budi u ljudima nešto dobrote, izgubljene u tijeku godine. Skuplja se novac za beskućnike, za bolesnu djecu i odrasle, za sve one za koje bi se trebala pobrinuti država, a ne brine se. S druge strane, reklame u tiskovinama i na televizijama prepune su primamljivih jela i recepata, a sastojci za njih odgovaraju veličini male mirovine. Društvo, hrvatsko društvo, definitivno se raslojilo na kaste, a prijelaz iz niže u višu gotovo da je blokiran, uspijeva samo sretnicima i vrlo poduzetnim lukavcima. Država održava stanje ni života ni smrti, kada vidi da je vrag odnio šalu – dobaci mrvice nekom sloju, staležu iliti stališu, tek da bi se mogla potaknuti potrošnja barem u dane Adventa.

Nemam ništa protiv rapsodije svjetlosti koja u adventskim tjednima razbija mrak i lošu volju, nemam jer se sjećam olovnih vremena zagrebačkih kada su se borovi i jele mogle svijati „jedan do drugoga“ tek kada je prošao katolički Božić, lunjali smo sivim, tamnim ulicama i lošim pićima liječili mrzovolju, a ako je seljak prokrijumčario drvce u Zagreb, zaradio je sjajno. Zaradio je batine od milicionara, narodne milicije sastavljene pretežito od Srba.

Zato, velim, ipak je ovo danas lijepo za vidjeti, makar su priče o konzumerizmu točne, a gužve prevelike, makar se Došašće pretvorilo u Advent, u kobasicama i kuhanom vinu gubi se duhovna dimenzija, a djeca su sve više uvjerena da se slavi dolazak Orašara. Pa i ja s velikim oprezom gledam u jaslice na javnom prostoru, sve u strahu da ću umjesto malog Isusa ugledati malog Orašara, s brkovima.

O jeziku i oko njega

Nakon trideset godina glasovanja, pojavila je dvojba je li bolje glasovati ili glasati. Te da je glasovanje rusizam, a ptice i životinje ne glasaju nego se glasaju, dočim ljudi glasaju bez se. Novu sumnju ubacio je u javni prostor, a tko drugi nego Željko Jozić iz poznatog Instituta koji i inače vraća stvari „na staro mjesto“, u vrijeme prije Babića, Brozovića, Katičića i Tuđmana. Nošen na krilima lijevih medija koji se i sami loptaju jezikom kako im dođe, na volej ili sitnim proigravanjima, Jozić se uključuje u kampanju samo zato da bi se našao u televizijskim vijestima, ambicija bez pokrića.
No, ima i gorih slučajeva. Eto se i u Zagreb dokoturala brijunska pozorišna ekipa sa svojom dramom. Nisam vidio, ali čitam opaske kazališne kritičarke koja kaže da se u drami govori jezikom koji nije ni hrvatski ni srpski, te pita kakva su to dakanja. Ma to je taj „zajednički jezik“ u praksi, onaj kojemu je svejedno. Inače, taj komad je rađen u koaliciji s Beogradom. Šerbedžiju nagradilo hrvatsko glumište na nedavnoj seansi. Nije došao primiti nagradu, nego poslao Duška Ljuštinu koji je, da malo sve izgladi, podsjetio da se hrvatski jezik pojavio na hrvatskim pozornicama tek prije stotinu i pedeset godina, tako reče, čini mi se. Što isto tako nije točno, jer kojim se jezikom pisane, i izvođene, Nalješkovićeve i Držićeve komedije, na pozornici pod otvorenim nebom, ali na pozornici, kakva bila da bila. Nešto malo potom ipak i u kazališnoj zgradi, u Hvaru. Pa i na hrvatskom sjeveru, Brezovački i ne samo on.

Koji dan poslije, rekoše mi, balkanski kolumnist u hrvatskom dnevniku (?) s prijezirom govori o ljudima koji se groze i pomisli da dubrovačka književnost pripada srpskoj, ili tako nešto. Zatucani, valjda. Histerici. Tako se zatvara krug kulturne revolucije s jugoslavenskim predznakom, a poentira Lepa Brena u Areni, publiku baca u afan pjesmom „Jugoslovenka“ i sličnima. Dok se vozila do Arene, lepo je mogla vidjeti ćirilićne plakate, sutradan gledati utakmice hrvatskih klubova sa srbijanskima u ABA ligi, pa što da pomisli nego da se u Jugoslavija vratila, ljepša ni ikad. Ljubav nas veže i spaja. Ako su u rasprodanoj Areni bili svi ljubitelji Miloševića i Tita, dobro je. Nije dobro što ih je mnogo više u Hrvatskoj i rade na svim scenama, ne samo estradnim i kazališnim.

Putuje se i obratnim smjerom, mlađi srednji i mladi kulturni kadar koji nema iskustva, ne samo ratnih, uživa u beogradskom ambijentu. Oduševljeno tumače da beogradski kuturni i intelektualni krug uopšte nema veze sa šešeljevskim pa ni vučićevskim duhom, zaboravljajući da su oba memoranduma nastala ne u ruralnim srbijanskim krajevima nego baš u tim urbanim. Istodobno, leže kosti nestalih hrvatskih branitelja možda i koji kilometar dalje od beogradske periferije. Krvnici koji njeguju kulturu smrti šute o masovnim grobnicama, njihovi kulturni zemljaci prave se da ništa o tome ne znaju, ali ono što znaju dobro rade – da se drugi memorandum ostvaruje na zabavan način preko kulturnih a tek zatim bojnih polja. I da u Zagrebu čuči, ma ne čuči nego već uspravno stoji, stara peta kolona na koju računaju, s pravom. Hrvatski generali koji posjeduju šesto čulo, oglasili su se ovih dana, zabrinuti i srditi. Možda su vidjeli i mobitelom snimljenu terevenku Šerbedžije i bivših jugoslavenskih tužilaca, uz pjesmu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne“, a koja je to njihova zemlja poznato je. Došašće koje oni zazivaju jest došašće neprežaljene Jugoslavije, čijem se povratku nadaju u bilo kojem obliku, a o nadama pjevaju i banče usred Zagreba koji je previše zauzet svojim Adventom da bi to zapazio na pravi način.

General

Možda bi se generali trebali oglasiti i o filmu „General“, odnosno o istoimenoj televizijskoj seriji. Film nisam gledao, ali jesam prvu epizodu serije. Sa mnom su gledali neki ljudi za koje znam da nisu pretjerano religiozni, a ipak su stalno uzvikivali „Bože moj!“, „Isuse!“, pa na kraju i športski „Ljudi, je li to moguće“. No dobro, možda je narod u krivu kada kaže da se po jutru dan poznaje. Pristojno je pričekati sljedeće epizode.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari