Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Zatvara se krug kulturne revolucije s jugoslavenskim predznakom

Objavljeno

na

Ode godina prema dnu, palo je nešto snijega ali ne toliko da bi ga trebalo udarati lopatama, što bliže Božiću to toplije, iskustva već imamo. Saborski su zastupnici napustili klupe, za razliku od đaka koji nadoknađuju štrajk u kojemu nisu sudjelovali. Rezimiraju se rezultati, te koliko je zakona doneseno (a kakvi su, ne pita se) i tko je i koliko puta iznesen iz sabornice. Postoji nekoliko kategorija sabornika – štreberi koji imaju veliku sposobnost zvanu zicflajš, druga je neredoviti zastupnici, treća nevidljivi i četvrta iznošeni, kao stare cipele. Vrlo je dobro, je li, da su sljedeće godine parlamentarni izbori nakon kojih će doći uglavnom nova garnitura, proviđena starim kadrovima, možda i lošija od ove, ako je to moguće. No, parlamentarizam cvate, demokracija je u usponu, klimamo čime imamo. Ne budimo nikada jako kritični prema onima koje je izabrao narod, ali budimo prema načinu na koji ih bira – takvom, naime, da na svršetku ljudi opet biraju s jelovnika stranačkih vođa.

Hrvatska verzija demokracije autohtona je i originalna, možemo biti ponosni, kao što je i hrvatska varijacija podivljalog liberalnog kapitalizma upravo provincijalno dirljiva. Iznimna je prednost da predsjednicu/predsjednika biramo izravno, a ne okolišno niti u Hrvatskom saboru (ne dao Bog), te narod može doista presuditi, ali mu treba puno dovitljivosti da se kroz prašumu informacija probije do bitnih spoznaja, primjerice tko stoji iza koga ne samo u domaćim okvirima nego i stranim, neprozirnim za „običnog“ čovjeka. Taj obični čovjek ima neobičnu navadu da stvari gleda odozdo, bolećivi je romantik sklon padanju u zanos pred velikim riječima ljudi koji se natječu za pantovčanski šampanjac, ima nepolitičnu naviku podlijeganja dojmu što ga ostavlja osoba, nije ni toliko kazališno školovan da odvaja glumatanje od glume, glumu od iskrenosti i državničkoga poštenja koje se sastoji u obećanju da će doista učiniti moguće ili ga ne će biti, a tek kada to uradi pokušati i nemoguće.

Samo u izbornim kampanjama javlja se riječ narod, pa čak i tada se izbjegava govoriti o hrvatskom narodu, nego o narodu uopće, kao da smo na početku druge faze etnogeneze te bi se uvrijedili romanizirani Iliri, ali i Obri, Latini, Vlasi i oni Slaveni koji su prije došli s Avarima pa ostali i uklopili se. No dobro, malo se zabavljam. I malo me smeta kada neki zahtijevaju da se Hrvatska vrati narodu, a taj narod ima svoje ime, neizrečeno. S druge strane, ako na trenutak zaboravimo zaborav, ima nešto u toj krilatici ako se misli na odnarođenu elitu koja se ne nalazi samo u političkim sferama, nego još više u financijskim i gospodarskim, k tomu u kulturnim gdje se u zadnjih dvadeset godina ustoličila militantna oligarhija koja podupire isključivo lijevonasađene „kulturne proizvode“ spomenutom narodu nerazumljive, protivne njegovom ukusu i etici, s velikim dozama otrovnih protuhrvatskih strjelica. U tom smislu, kulturna revolucija je u Hrvatskoj potpuno uspjela. Sada još samo treba silom istjerati iz gradova hrvatske intelektualce, poglavito umjetnike i drugu stoku, i poslati ih na prisilni rad na polja i njive, što možda pridonese procvatu već gotovo propale poljoprivrede i stočarstva. Dobro ne stočarstva, posebno ne svinjogojstva, jer umjetnici i ljubitelji životinja ne žele tretirati svinje kao hodajuće kobasice, ali jesti se mora.

Glede kampanje još nešto: nekoliko dana nakon što je objavljena moja zadnja kolumna, Državno izborno povjerenstvo postavilo je isto pitanje kao i ja, oko ćiriličnih plakata. To jest, jesu li možda kandidati financirali i te plakate, a ne samo latinične, ne bi li privukli još nešto birača. Kandidati odlučno opovrgavaju bilo kakvu vezu s tim pisanijama. Ja im vjerujem. Ne posve, ali zašto se nitko od kandidata nije obratio DIP- sa žalbom da mu rečeni plakati škode u kampanji, a idu na ruku onima koji se nisu pojavili u ćiriličnom izdanju. Takvih je osam. I samo jedan dvopismeni ima koristi. Normalno.

Da zaključim(o): malo ima osobnog u „zahuktaloj kampanji“, više nadmetanja stranaka s pogledom prema parlamentarnim izborima. A stranke su počele ići ljudima na živce, premda demokracije navodno nema bez stranaka, a i jest tako, na žalost. Što su stranke i kako su nastale, govori filozof Spengler s kojim se u mnogočemu ne mogu složiti, ali da je briljantan – i to je točno. Pisac „Propasti Zapada“ u drugoj jednoj svojoj knjizi , „Godine odluke“ (upravo objavljena u izdanju AGM-a) piše: „U svim zemljama od tada (polovica 19.st., op.) nastaju stranke, to znači, pored pojedinih idealista pojavljuju se skupine političara, poslovnih ljudi sumnjiva podrijetla i više no sumnjiva morala, novinari, odvjetnici, burzovni mešetari, literati (!) i stranački dužnosnici. Oni vladaju tako da zastupaju svoje interese. Vladari i ministri uvijek su nekome bili odgovorni, barem javnom mnijenju. Samo te grupe nikome nisu bile dužne polagati račune. Tisak, nastao kao organ javnoga mnijenja, odavno je počeo služiti onome tko ga plaća. Izbori, nekoć izraz toga mnijenja, vodili su do pobjede stranku iza koje su stajali najveći donatori.“

Na dnu godine

Nisam slučajno napisao ono „na dnu godine“ jer su tako govorili naši (pra)stari, u vrijeme kada je Božić bio i prvi dan nove godine („na tom mladom ljetu“). Znači, može se reći da smo, analizirajući rezultate, na dnu godine i na dnu Europe, odnosno Europske unije, a čini se da nas je prijateljska Bugarska dostigla, možda i prestigla. Imali smo rat, da, mnogo se toga trebalo obnoviti, i jest, imali smo i poslije rata sve samo ne prijateljsko okružje i ne samo u susjednim zemljama, pa smo puzali prema toj nesretnoj Uniji i gubili vrijeme ne baveći se sobom, imali smo u novom stoljeću političare neznatna formata i nesklonih suverenizmu, gospodarstvo smo zamotali u birokratske papire, a jasnu viziju nismo imali niti ju imamo. To jest strategiju. Pa sad imamo što imamo, odnosno nemamo, stotine tisuća ljudi žive ispod granice siromaštva, stotine tisuća na granici. Graničari, kao uvijek u povijesti.

Vrijeme Došašća budi u ljudima nešto dobrote, izgubljene u tijeku godine. Skuplja se novac za beskućnike, za bolesnu djecu i odrasle, za sve one za koje bi se trebala pobrinuti država, a ne brine se. S druge strane, reklame u tiskovinama i na televizijama prepune su primamljivih jela i recepata, a sastojci za njih odgovaraju veličini male mirovine. Društvo, hrvatsko društvo, definitivno se raslojilo na kaste, a prijelaz iz niže u višu gotovo da je blokiran, uspijeva samo sretnicima i vrlo poduzetnim lukavcima. Država održava stanje ni života ni smrti, kada vidi da je vrag odnio šalu – dobaci mrvice nekom sloju, staležu iliti stališu, tek da bi se mogla potaknuti potrošnja barem u dane Adventa.

Nemam ništa protiv rapsodije svjetlosti koja u adventskim tjednima razbija mrak i lošu volju, nemam jer se sjećam olovnih vremena zagrebačkih kada su se borovi i jele mogle svijati „jedan do drugoga“ tek kada je prošao katolički Božić, lunjali smo sivim, tamnim ulicama i lošim pićima liječili mrzovolju, a ako je seljak prokrijumčario drvce u Zagreb, zaradio je sjajno. Zaradio je batine od milicionara, narodne milicije sastavljene pretežito od Srba.

Zato, velim, ipak je ovo danas lijepo za vidjeti, makar su priče o konzumerizmu točne, a gužve prevelike, makar se Došašće pretvorilo u Advent, u kobasicama i kuhanom vinu gubi se duhovna dimenzija, a djeca su sve više uvjerena da se slavi dolazak Orašara. Pa i ja s velikim oprezom gledam u jaslice na javnom prostoru, sve u strahu da ću umjesto malog Isusa ugledati malog Orašara, s brkovima.

O jeziku i oko njega

Nakon trideset godina glasovanja, pojavila je dvojba je li bolje glasovati ili glasati. Te da je glasovanje rusizam, a ptice i životinje ne glasaju nego se glasaju, dočim ljudi glasaju bez se. Novu sumnju ubacio je u javni prostor, a tko drugi nego Željko Jozić iz poznatog Instituta koji i inače vraća stvari „na staro mjesto“, u vrijeme prije Babića, Brozovića, Katičića i Tuđmana. Nošen na krilima lijevih medija koji se i sami loptaju jezikom kako im dođe, na volej ili sitnim proigravanjima, Jozić se uključuje u kampanju samo zato da bi se našao u televizijskim vijestima, ambicija bez pokrića.
No, ima i gorih slučajeva. Eto se i u Zagreb dokoturala brijunska pozorišna ekipa sa svojom dramom. Nisam vidio, ali čitam opaske kazališne kritičarke koja kaže da se u drami govori jezikom koji nije ni hrvatski ni srpski, te pita kakva su to dakanja. Ma to je taj „zajednički jezik“ u praksi, onaj kojemu je svejedno. Inače, taj komad je rađen u koaliciji s Beogradom. Šerbedžiju nagradilo hrvatsko glumište na nedavnoj seansi. Nije došao primiti nagradu, nego poslao Duška Ljuštinu koji je, da malo sve izgladi, podsjetio da se hrvatski jezik pojavio na hrvatskim pozornicama tek prije stotinu i pedeset godina, tako reče, čini mi se. Što isto tako nije točno, jer kojim se jezikom pisane, i izvođene, Nalješkovićeve i Držićeve komedije, na pozornici pod otvorenim nebom, ali na pozornici, kakva bila da bila. Nešto malo potom ipak i u kazališnoj zgradi, u Hvaru. Pa i na hrvatskom sjeveru, Brezovački i ne samo on.

Koji dan poslije, rekoše mi, balkanski kolumnist u hrvatskom dnevniku (?) s prijezirom govori o ljudima koji se groze i pomisli da dubrovačka književnost pripada srpskoj, ili tako nešto. Zatucani, valjda. Histerici. Tako se zatvara krug kulturne revolucije s jugoslavenskim predznakom, a poentira Lepa Brena u Areni, publiku baca u afan pjesmom „Jugoslovenka“ i sličnima. Dok se vozila do Arene, lepo je mogla vidjeti ćirilićne plakate, sutradan gledati utakmice hrvatskih klubova sa srbijanskima u ABA ligi, pa što da pomisli nego da se u Jugoslavija vratila, ljepša ni ikad. Ljubav nas veže i spaja. Ako su u rasprodanoj Areni bili svi ljubitelji Miloševića i Tita, dobro je. Nije dobro što ih je mnogo više u Hrvatskoj i rade na svim scenama, ne samo estradnim i kazališnim.

Putuje se i obratnim smjerom, mlađi srednji i mladi kulturni kadar koji nema iskustva, ne samo ratnih, uživa u beogradskom ambijentu. Oduševljeno tumače da beogradski kuturni i intelektualni krug uopšte nema veze sa šešeljevskim pa ni vučićevskim duhom, zaboravljajući da su oba memoranduma nastala ne u ruralnim srbijanskim krajevima nego baš u tim urbanim. Istodobno, leže kosti nestalih hrvatskih branitelja možda i koji kilometar dalje od beogradske periferije. Krvnici koji njeguju kulturu smrti šute o masovnim grobnicama, njihovi kulturni zemljaci prave se da ništa o tome ne znaju, ali ono što znaju dobro rade – da se drugi memorandum ostvaruje na zabavan način preko kulturnih a tek zatim bojnih polja. I da u Zagrebu čuči, ma ne čuči nego već uspravno stoji, stara peta kolona na koju računaju, s pravom. Hrvatski generali koji posjeduju šesto čulo, oglasili su se ovih dana, zabrinuti i srditi. Možda su vidjeli i mobitelom snimljenu terevenku Šerbedžije i bivših jugoslavenskih tužilaca, uz pjesmu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne“, a koja je to njihova zemlja poznato je. Došašće koje oni zazivaju jest došašće neprežaljene Jugoslavije, čijem se povratku nadaju u bilo kojem obliku, a o nadama pjevaju i banče usred Zagreba koji je previše zauzet svojim Adventom da bi to zapazio na pravi način.

General

Možda bi se generali trebali oglasiti i o filmu „General“, odnosno o istoimenoj televizijskoj seriji. Film nisam gledao, ali jesam prvu epizodu serije. Sa mnom su gledali neki ljudi za koje znam da nisu pretjerano religiozni, a ipak su stalno uzvikivali „Bože moj!“, „Isuse!“, pa na kraju i športski „Ljudi, je li to moguće“. No dobro, možda je narod u krivu kada kaže da se po jutru dan poznaje. Pristojno je pričekati sljedeće epizode.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari