Pratite nas

Kolumne

HODAK: Nakon Milanovićeve pobjede sve pomalo sluti da će doći do velike koalicije

Objavljeno

na

Ne znam kojem je idiotu pala na slabašnu pamet ideja “izborne šutnje”. Znam da je o takvima, između ostalih, pisao i Dostojevski. Kao, mi birači moramo se odmoriti od kandidata koji će nas voditi i odlučivati o našim životima kroz period od pet godina, a moraju i oni siroti predahnuti, koncentrirati se i dobro razmisliti jesmo li mi dostojni da nas baš oni udome u svojim srcima i mislima. Ha, ha, ha! Što je jedan dan šutnje prema godinama koje nas čekaju s njima na čelu države, godinama novih pušiona i našeg lupanja glavom o zid, spominjanja imenica s početnim slovom P i M… No, dobro.

Nekad davno, brzo su nas uvjerili kako su “zimsko” i “ljetno” računanje vremena revolucionarni spas (samo ne znam od čega) i za našu ekonomiju i za naš biološki sat. Ubrzo je taj naš spas postao za mnoge od nas “pas mater…”. Ovce možeš bez puno muke u sve uvjeriti. Zato su valjda u davna vremena i služile kao novac. Danas služe kao jamci za kredite, glasači na izborima, za paljenje verbalnih lomača na kojima trebaju izgorjeti “nevjerni”, za huškanje na one koji su uspjeli kako bi se ispričavali onima koji su luzeri, ali pokazuju da su jači od njih.

Prisjetih se slučaja Bill Clintona i Monice Lewinsky. Monica je napisala još jednu verziju događaja koji je potresao svjetsku puritansku elitu. Bill je munjevito reagirao riječima: “Pa ja sam se ispričao”. Točno, dobri stari Bill se ispričao, doduše javnosti, ali nikada Monici. Od “izborne šutnje” preko ovaca te Billa i Monice do naših predsjedničkih izbora. Malo sam zalutao. Očito i meni treba bar jedan dan da se saberem i šutim.

Čitam na fejsu kompliment novinarke Vesne Kljajić: “Gospodine Hodak, vaša maska je pala. Ustoličite Milanovića kao što i namjeravate”. Pristojno, kako to priliči jednom rigidnom ognjištaru, objasnio sam dragoj i simpatičnoj Vesni da sam u prvom krugu glasao za Škoru, a da ću u drugom ipak glasovati za Kolindu. I točka… Dok ovo pišem u predvečerje 4. siječnja još nemam pojma jesam li pogodio ili ne. Međutim, Vesna je sigurno i dalje zabrinuta jer eto nismo svi k’o ovce u prvom krugu glasovali samo za HDZ i njihovu Kolindu. Ona voli da sve bude sigurno i izvjesno već od početka.

Za vrijeme 45-godišnje Juge naučili smo da bi, kako god glasovali uvijek, ama baš uvijek, pobijedila Partija i Tito. Danas je drugačije. Mogu glasovati prvo za Škoru, pa potom i za Kolindu, ali mi tada, po Vesni, iznenada pada maska s lica i tim “groznim” činima “ustoličujem” zapravo Zokija Milanovića. Baš sam moćan! Moš’mislit’ rekla bi nezaboravna Tanja Torbarina.

I tako se od neodlučnih građana i Škorinih birača u prvom krugu traži da odlučno izaberu – one koje oni žele. Bojim se da će gospođa Vesna krenuti ljutnjom pravednika i na Marcela Holjevca koji otvoreno hvali Zokija: “Ajde što ste napali Milanovića da je Vladinim avionom privatno letio na Krk. Pa to su bile demografske mjere. Doduše, jedine koje je ikada poduzeo”. Je li i Marcelu pala maska? Dobro, bolje maska nego nešto konkretnije. Davorin Karačić, odvjetnik Thompsona je često na fejsu. Kolinda mu je Koka, a Milanović Kizo. Služi se osebujnim rječnikom koji se meni sviđa jer sam tu “gramatiku” učio u popravnom domu u Ravnoj Gori.

Kaže Karačić: “Koka je s druge strane, čisti sterilni štreber, odrasla ispod staklenog zvona, kojoj se čak i Kizo – the draft dodger koji je pravo da upadne u mangupsko društvo mogao steći otprilike kao što bi Drago Pilsel mogao upasti u finale UFC-a –  čini grubijanom i uličarem.” Vesnice, nekako mi se čini da i Davor “ispod žita” promovira Milanovića! Molim gospođu Vesnu da obrati pozornost i na tu vrstu odstupanja od linije nove Partije – HDZ-a! Zadnje suočavanje bilo je za ponavljače sa slabim pamćenjem. “Kizo“ je tronuto izjavio da su mu odvratni “kriminalci, pljačkaši i bjegunci…”, ali “Koka” se nije dosjetila da ga dočeka jel’ mu i Gotovina odvratan jer je bio bjegunac. Što ćeš, za to treba domišljatosti! Oprezni se drže stare partijske mudrosti :”Ne zaključujte da vas ne zaključaju”.

Nitko nije postavljao prava pitanja kandidatima

Problem ovih triju sučeljavanja su bila pitanja iz TV studija. Ni jedno o mladima, kulturi, SPC… Dok se u Crnoj Gori priprema “događanje naroda”, dok “zelenaše” spašava NATO jer bi inače “drugo oko u glavi” već pozvalo dobrovoljce i “teritorijalnu obranu”, nije bilo pitanja o tome što se stvarno sada događa u susjedstvu. Boris Bukulin na fejsu postavlja pravo pitanje: “Našim su političarima upitni Vatikanski ugovori, ali im je djelovanje SPC u Hrvatskoj sasvim ok. I hrvatskim i jugočetničkim komunistima! Pa ti idi na izbore. A Domovinski rat nije ni okrznuo SPC, najvećeg neprijatelja hrvatskog naroda i države”. Bravo illustrissimus! Tko će postaviti prava pitanja kandidatima…Bago, Gregorek, Togonal ili Denis Latin? To su ljudi koji, i kad hodaju, idu k’o po jajima. Srame se… Znaju da je skidanje s položaja u stvari striptiz…

I jedna dražesna vijest iz DIP-a na znanje i ravnanje Hrvatekima: Udruga “U ime obitelji” izgubila je status promatrača jer je neobjektivna. Što onda reći za promatrače HDZ-a ili SDP-a? Oni su potpuno nepristrani? SDP-ovi  promatrači su vrh objektivnosti, na čelu sa Stazićem, Fredom Matićem zvanim “punjena ptica”, Jovanovićem, Marasom itd. Uz takve ne treba prozivati neposlušne skijaše jer će tobože o njima sve ovisiti. S druge strane, kad znamo da je na čelu DIP-a bivša HDZ-ova ministrica pravosuđa i članica HDZ-a onda se samo od sebe nameće jedno pitanje: koja je u stvari suštinska razlika između HDZ-a i SDP-a ? Pa čak i kad su u pitanju personalni, predsjednički izbori. Ili spomenimo promatrače GONG-a. GONG je ultra ljevičarska udruga, ima status promatrača iz jednostavnog razloga jer je lijeva, agresivna i poznata po tome da njeni objektivni čelnici prelaze u SDP.  Udruga “U ime obitelji” se nasanjkala, a DIP je dao jasan znak biračima da biraju progresivnijeg kandidata. Tko je to tek se sluti…

Sve pomalo sluti na sugestiju: čuvajte nam veliku koaliciju. Je li to sugestija ili priprema terena? Lako je moguće da još večeras dobijemo predsjednika koji neće ići u Bleiburg – najveću hrvatsku tragediju iz doba zločinačkog komunizma, predsjednika koji ne želi ići ni u Vukovar – najveću tragediju nove hrvatske države, koji ne voli da se odlazi 5. kolovoza u Knin – mjesto najveće hrvatske pobjede nad agresorom u njenoj novijoj povijesti. Eto nama “velike koalicije” – ante portas.

Ishod je još uvijek relativno nepredvidiv. Pobjednik će se uljudno zahvaliti javnosti na povjerenju riječima: “Ucijenjeni birači hvala vam”.

Nasljednici Frane Tente su u čeiri dana otpravili velikosrpsku agresiju

U Lijepoj našoj ima žilavih i pomalo otrovnih korova. No, vjerojatno najžilaviji jugoorjunaški korov uspijeva u Splitu. Jedna vrsta “nostalgičarskog lišaja”. Obredni odlasci u Beograd Dežulovića, Igora Mandića, Ante Tomića, Viktora Ivančića i da ne nabrajam sve ovisnike, vjerojatno su neizlječivi. Javio se ovih dana Bora Dežulović “revoltovan” slučajem “ljutog ustaše” Frane Tente. Frane je 1941.g. imao 11 godina. Umjesto na Sutjesku, Frane se igrao na Rivi, u Matoševićevoj ulici… Bora je, naravno, proučio udbaški dosje i ostao zabezeknut. Opasni ustaša je 1947.g., Udbi pred nosom, podigao hrvatsku zastavu. Zamislite, u hrvatskom Splitu! Kad je to pročitao Bora je morao odmah uzeti lijek za smirenje.

Bora piše kako je Frane “umro pod nerazjašnjenim okolnostima na robiji u Lepoglavi”. Tako su inače “bubuljičavi adolescenti” – kako naš beogradski drugar naziva maloljetnu žrtvu – umirali pod čudnim okolnostima. Prozor bez stakala i voda iz šmrka usred zime u ćeliji. Bora to zna, ali ne zna za sram. Beogradski prirepak se pita: “…ako je jedan bubuljičavi adolescent najbolje što je dao ustaški Split…”. Možda je beogradski orjunaš u pravu što se tiče frekvencije ustaškog Splita, ali neka se ne zavarava. Mlade hrvatske nacionaliste naslijedila je 4. splitska gardijska brigada i stvorila ovu državu. Ujedno i preselila Dežulovića u prijestolnicu. Tamo može čitati udbaške “sveske” o “nerazjašnjenim” ubijanjima hrvatske mladeži u njegovoj kaljuži zvanoj Jugoslavija.

Martin Pauk dao je ideju za podizanje spomenika maloljetnom heroju. Torcida je podržala tu ideju, a Gradsko vijeće prihvatilo. Ako spomenik može imati Miljenko Smoje, tvrda jugoslavenčina, koji je UDBA-o denuncirao splitske taksiste, onda svi oni koji u Splitu dišu hrvatski mogu biti i danas ponosni što je jedan maloljetnik žrtvovao svoj život za slobodni hrvatski Split. A Dežulovića, Tomića, Mandića, Ivančića, Antu Jelasku, Markovinu, Pavičića prepoznat ćete po “bubuljičavim” jugo-facama. Oni danas na simboličan način predstavljaju spomenik kao sjećanje na 45 godina diktature, UDB-ina ubojstva Hrvata na radu u inozemstvu, velikosrpsku agresiju koju su nasljednici Frane Tente u zadanom roku od četiri dana na traktorima otpravili tamo gdje im je i mjesto.

Možda naši Hrvateki nakon predsjedničkih izbora napokon shvate jednu biblijsku zabludu. Abela je ubio KoKain, a ne Kain.

U Crnoj Gori gori! Dogodila se velika nepravda prema Srbima. Jedan Srbin nema dva glasa kao u Hrvatskoj. Već sam pisao da je Srbija 1918.g. doslovno okupirala Crnu Goru, da je sva imovina CPC predana SCP, da je parnica ovih dana završena i da Crna Gora, s NATO-om iza leđa, vraća ono što je njeno i oteto. Ali javio se još jedan “bubuljičavi” srpski advokat s povijesnim “Non pasaran”” Dragec Carlos Zvonimir Jovo! Vjeran, bivši argentinski ustaša, slavni bacač molotovljevih koktela na sinagoge. Bivši ustaša i antisemit, a sada gorljivi antifa, dao je gromoglasan intervju sarajevskom “Face.tv”. Uglavnom, “opasni” Dragiša je napao Crnogorce za izdaju srpstva. Nešto kao da napadneš Afganistan za izdaju Vatikana. Za nagradu Dragiša sada navodno piše za beogradsku Politiku. Odmah je dao i marksističku analizu predsjedničkih izbora u RH. Za predsjednicu je izjavio: “Kolinda je koza, a Milanović će demontirati njezinu ustašku Hrvatsku”.

Pilsel “stručnjak za vjersko-političkapitanja” motao se par dana kod Josipovića na Pantovčaku. Možda ako Milanović pobijedi, novi predsjednik zamjeni Matu Granića Pilselom. U suštini se ne bi nešto bitno promijenilo. Mate je u Nacionalu olajavao Tuđmana, a Dragiša na “Face tv” olajava Kolindu. Sjetih se da sam negdje pročitao kako je Hrvatska premala zemlja za toliko izdajnika. Odoh na Google da provjerim tko je to rekao. Malo sam se iznenadio kad sam uvidio kako na četiri mjesta kao autora ove “klerofašističke” mudrosti navode Zvonimira Hodaka. Mislim da ga od nekuda znam, ali nisam siguran. Tko ne vjeruje, neka malo progugla…

Navodno će Stipe Mesić u nekom novom procesu u Haagu svjedočiti sam protiv sebe. Zbog “generalocida”.

Danas, 5. siječnja u 20,50 sati poznati su već rezultati predsjedničkih izbora. Milanović je stigao prvi na cilj. Kako je sam rekao “tijesno, ali uvjerljivo”. Zašto su ovi izbori bili promiskuitetni? Najčešći glagol koji je odmah nakon objave rezultata počeo kružiti društvenim mrežama bio je j…… ! Jednako su ga rabili i desni i lijevi. Gubitnik je osvijetljen sa svih strana. Naš dragi HDZ-e. Zabluda da je HDZ-e desni centar završila je u otpadnim vodama.

HDZ ignorira svoju biračku bazu

Desni centar su Škorini birači koji su disciplinirano odj…… i Kolindu i Plenkija. Gordan Jandroković osjetio je nadolazeće potrese i “mudro” zaključio da “je sama kampanja KGK bila znatno desnije od politike stranke. Izgubili smo jer smo bili suviše desno!”. Je’l to znači da će sada prvo iz stranke izbaciti Brkića i co., a onda u Vladu povući Radničku Frontu? Možda će Katarina Peović preuzeti MUP, a Krešo Beljak ministarstvo zdravstva? Krešica je neki dan izjavio da je on Titov unuk. Unuk bravara ne pada daleko od brave… Ova opsjednutost HDZ-ova vodstva da gura HDZ što ljevije predstavlja stvarno nevjerojatnu glupost i ignoriranje biračke baze. Ili je to možda dio priprema za “veliku koaliciju”….

Pišem ove retke i slušam kraći govor Milanovića nakon što se nepredviđeno prije njega ugurao na podij Bernardić i 11 minuta glorificirao SDP i svoju ulogu u izborima. Imam čudan dojam da će Milanoviću taj lik zadavati bar toliko problema koliko i Plenki. Ipak, s pobjedom Milanovića dolaze i neke dobre stvari. O “iskrenoj ljubavi” Milanovića i Bernadića Jasmina Žbanić mogla bi snimiti ljubavni film, a nakon toga ih pozdraviti s drugarskim pozdravom “Marš u Hrvatsku!”. Međutim, naša navodna stranka “desnog centra” morat će se resetirati i potražiti nove koalicijske partnere. Možda da si postavi i pitanje koliko je među Milanovićevim glasačima bilo članova i simpatizera HNS, SDS, čitaoca Novosti, članova silnih “nevladinih” udruga za koga su glasale “nacionalne manjine”, a koje su mažene i pažene i na koje su HDZ-ovci posebno ponosni.

Da parafraziram Oscar Wilda: Milanović je osoba koja može odoljeti svemu osim napasti. Vidjet ćemo….

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari