Pratite nas

Kolumne

HODAK: Nakon Milanovićeve pobjede sve pomalo sluti da će doći do velike koalicije

Objavljeno

na

Ne znam kojem je idiotu pala na slabašnu pamet ideja “izborne šutnje”. Znam da je o takvima, između ostalih, pisao i Dostojevski. Kao, mi birači moramo se odmoriti od kandidata koji će nas voditi i odlučivati o našim životima kroz period od pet godina, a moraju i oni siroti predahnuti, koncentrirati se i dobro razmisliti jesmo li mi dostojni da nas baš oni udome u svojim srcima i mislima. Ha, ha, ha! Što je jedan dan šutnje prema godinama koje nas čekaju s njima na čelu države, godinama novih pušiona i našeg lupanja glavom o zid, spominjanja imenica s početnim slovom P i M… No, dobro.

Nekad davno, brzo su nas uvjerili kako su “zimsko” i “ljetno” računanje vremena revolucionarni spas (samo ne znam od čega) i za našu ekonomiju i za naš biološki sat. Ubrzo je taj naš spas postao za mnoge od nas “pas mater…”. Ovce možeš bez puno muke u sve uvjeriti. Zato su valjda u davna vremena i služile kao novac. Danas služe kao jamci za kredite, glasači na izborima, za paljenje verbalnih lomača na kojima trebaju izgorjeti “nevjerni”, za huškanje na one koji su uspjeli kako bi se ispričavali onima koji su luzeri, ali pokazuju da su jači od njih.

Prisjetih se slučaja Bill Clintona i Monice Lewinsky. Monica je napisala još jednu verziju događaja koji je potresao svjetsku puritansku elitu. Bill je munjevito reagirao riječima: “Pa ja sam se ispričao”. Točno, dobri stari Bill se ispričao, doduše javnosti, ali nikada Monici. Od “izborne šutnje” preko ovaca te Billa i Monice do naših predsjedničkih izbora. Malo sam zalutao. Očito i meni treba bar jedan dan da se saberem i šutim.

Čitam na fejsu kompliment novinarke Vesne Kljajić: “Gospodine Hodak, vaša maska je pala. Ustoličite Milanovića kao što i namjeravate”. Pristojno, kako to priliči jednom rigidnom ognjištaru, objasnio sam dragoj i simpatičnoj Vesni da sam u prvom krugu glasao za Škoru, a da ću u drugom ipak glasovati za Kolindu. I točka… Dok ovo pišem u predvečerje 4. siječnja još nemam pojma jesam li pogodio ili ne. Međutim, Vesna je sigurno i dalje zabrinuta jer eto nismo svi k’o ovce u prvom krugu glasovali samo za HDZ i njihovu Kolindu. Ona voli da sve bude sigurno i izvjesno već od početka.

Za vrijeme 45-godišnje Juge naučili smo da bi, kako god glasovali uvijek, ama baš uvijek, pobijedila Partija i Tito. Danas je drugačije. Mogu glasovati prvo za Škoru, pa potom i za Kolindu, ali mi tada, po Vesni, iznenada pada maska s lica i tim “groznim” činima “ustoličujem” zapravo Zokija Milanovića. Baš sam moćan! Moš’mislit’ rekla bi nezaboravna Tanja Torbarina.

I tako se od neodlučnih građana i Škorinih birača u prvom krugu traži da odlučno izaberu – one koje oni žele. Bojim se da će gospođa Vesna krenuti ljutnjom pravednika i na Marcela Holjevca koji otvoreno hvali Zokija: “Ajde što ste napali Milanovića da je Vladinim avionom privatno letio na Krk. Pa to su bile demografske mjere. Doduše, jedine koje je ikada poduzeo”. Je li i Marcelu pala maska? Dobro, bolje maska nego nešto konkretnije. Davorin Karačić, odvjetnik Thompsona je često na fejsu. Kolinda mu je Koka, a Milanović Kizo. Služi se osebujnim rječnikom koji se meni sviđa jer sam tu “gramatiku” učio u popravnom domu u Ravnoj Gori.

Kaže Karačić: “Koka je s druge strane, čisti sterilni štreber, odrasla ispod staklenog zvona, kojoj se čak i Kizo – the draft dodger koji je pravo da upadne u mangupsko društvo mogao steći otprilike kao što bi Drago Pilsel mogao upasti u finale UFC-a –  čini grubijanom i uličarem.” Vesnice, nekako mi se čini da i Davor “ispod žita” promovira Milanovića! Molim gospođu Vesnu da obrati pozornost i na tu vrstu odstupanja od linije nove Partije – HDZ-a! Zadnje suočavanje bilo je za ponavljače sa slabim pamćenjem. “Kizo“ je tronuto izjavio da su mu odvratni “kriminalci, pljačkaši i bjegunci…”, ali “Koka” se nije dosjetila da ga dočeka jel’ mu i Gotovina odvratan jer je bio bjegunac. Što ćeš, za to treba domišljatosti! Oprezni se drže stare partijske mudrosti :”Ne zaključujte da vas ne zaključaju”.

Nitko nije postavljao prava pitanja kandidatima

Problem ovih triju sučeljavanja su bila pitanja iz TV studija. Ni jedno o mladima, kulturi, SPC… Dok se u Crnoj Gori priprema “događanje naroda”, dok “zelenaše” spašava NATO jer bi inače “drugo oko u glavi” već pozvalo dobrovoljce i “teritorijalnu obranu”, nije bilo pitanja o tome što se stvarno sada događa u susjedstvu. Boris Bukulin na fejsu postavlja pravo pitanje: “Našim su političarima upitni Vatikanski ugovori, ali im je djelovanje SPC u Hrvatskoj sasvim ok. I hrvatskim i jugočetničkim komunistima! Pa ti idi na izbore. A Domovinski rat nije ni okrznuo SPC, najvećeg neprijatelja hrvatskog naroda i države”. Bravo illustrissimus! Tko će postaviti prava pitanja kandidatima…Bago, Gregorek, Togonal ili Denis Latin? To su ljudi koji, i kad hodaju, idu k’o po jajima. Srame se… Znaju da je skidanje s položaja u stvari striptiz…

I jedna dražesna vijest iz DIP-a na znanje i ravnanje Hrvatekima: Udruga “U ime obitelji” izgubila je status promatrača jer je neobjektivna. Što onda reći za promatrače HDZ-a ili SDP-a? Oni su potpuno nepristrani? SDP-ovi  promatrači su vrh objektivnosti, na čelu sa Stazićem, Fredom Matićem zvanim “punjena ptica”, Jovanovićem, Marasom itd. Uz takve ne treba prozivati neposlušne skijaše jer će tobože o njima sve ovisiti. S druge strane, kad znamo da je na čelu DIP-a bivša HDZ-ova ministrica pravosuđa i članica HDZ-a onda se samo od sebe nameće jedno pitanje: koja je u stvari suštinska razlika između HDZ-a i SDP-a ? Pa čak i kad su u pitanju personalni, predsjednički izbori. Ili spomenimo promatrače GONG-a. GONG je ultra ljevičarska udruga, ima status promatrača iz jednostavnog razloga jer je lijeva, agresivna i poznata po tome da njeni objektivni čelnici prelaze u SDP.  Udruga “U ime obitelji” se nasanjkala, a DIP je dao jasan znak biračima da biraju progresivnijeg kandidata. Tko je to tek se sluti…

Sve pomalo sluti na sugestiju: čuvajte nam veliku koaliciju. Je li to sugestija ili priprema terena? Lako je moguće da još večeras dobijemo predsjednika koji neće ići u Bleiburg – najveću hrvatsku tragediju iz doba zločinačkog komunizma, predsjednika koji ne želi ići ni u Vukovar – najveću tragediju nove hrvatske države, koji ne voli da se odlazi 5. kolovoza u Knin – mjesto najveće hrvatske pobjede nad agresorom u njenoj novijoj povijesti. Eto nama “velike koalicije” – ante portas.

Ishod je još uvijek relativno nepredvidiv. Pobjednik će se uljudno zahvaliti javnosti na povjerenju riječima: “Ucijenjeni birači hvala vam”.

Nasljednici Frane Tente su u čeiri dana otpravili velikosrpsku agresiju

U Lijepoj našoj ima žilavih i pomalo otrovnih korova. No, vjerojatno najžilaviji jugoorjunaški korov uspijeva u Splitu. Jedna vrsta “nostalgičarskog lišaja”. Obredni odlasci u Beograd Dežulovića, Igora Mandića, Ante Tomića, Viktora Ivančića i da ne nabrajam sve ovisnike, vjerojatno su neizlječivi. Javio se ovih dana Bora Dežulović “revoltovan” slučajem “ljutog ustaše” Frane Tente. Frane je 1941.g. imao 11 godina. Umjesto na Sutjesku, Frane se igrao na Rivi, u Matoševićevoj ulici… Bora je, naravno, proučio udbaški dosje i ostao zabezeknut. Opasni ustaša je 1947.g., Udbi pred nosom, podigao hrvatsku zastavu. Zamislite, u hrvatskom Splitu! Kad je to pročitao Bora je morao odmah uzeti lijek za smirenje.

Bora piše kako je Frane “umro pod nerazjašnjenim okolnostima na robiji u Lepoglavi”. Tako su inače “bubuljičavi adolescenti” – kako naš beogradski drugar naziva maloljetnu žrtvu – umirali pod čudnim okolnostima. Prozor bez stakala i voda iz šmrka usred zime u ćeliji. Bora to zna, ali ne zna za sram. Beogradski prirepak se pita: “…ako je jedan bubuljičavi adolescent najbolje što je dao ustaški Split…”. Možda je beogradski orjunaš u pravu što se tiče frekvencije ustaškog Splita, ali neka se ne zavarava. Mlade hrvatske nacionaliste naslijedila je 4. splitska gardijska brigada i stvorila ovu državu. Ujedno i preselila Dežulovića u prijestolnicu. Tamo može čitati udbaške “sveske” o “nerazjašnjenim” ubijanjima hrvatske mladeži u njegovoj kaljuži zvanoj Jugoslavija.

Martin Pauk dao je ideju za podizanje spomenika maloljetnom heroju. Torcida je podržala tu ideju, a Gradsko vijeće prihvatilo. Ako spomenik može imati Miljenko Smoje, tvrda jugoslavenčina, koji je UDBA-o denuncirao splitske taksiste, onda svi oni koji u Splitu dišu hrvatski mogu biti i danas ponosni što je jedan maloljetnik žrtvovao svoj život za slobodni hrvatski Split. A Dežulovića, Tomića, Mandića, Ivančića, Antu Jelasku, Markovinu, Pavičića prepoznat ćete po “bubuljičavim” jugo-facama. Oni danas na simboličan način predstavljaju spomenik kao sjećanje na 45 godina diktature, UDB-ina ubojstva Hrvata na radu u inozemstvu, velikosrpsku agresiju koju su nasljednici Frane Tente u zadanom roku od četiri dana na traktorima otpravili tamo gdje im je i mjesto.

Možda naši Hrvateki nakon predsjedničkih izbora napokon shvate jednu biblijsku zabludu. Abela je ubio KoKain, a ne Kain.

U Crnoj Gori gori! Dogodila se velika nepravda prema Srbima. Jedan Srbin nema dva glasa kao u Hrvatskoj. Već sam pisao da je Srbija 1918.g. doslovno okupirala Crnu Goru, da je sva imovina CPC predana SCP, da je parnica ovih dana završena i da Crna Gora, s NATO-om iza leđa, vraća ono što je njeno i oteto. Ali javio se još jedan “bubuljičavi” srpski advokat s povijesnim “Non pasaran”” Dragec Carlos Zvonimir Jovo! Vjeran, bivši argentinski ustaša, slavni bacač molotovljevih koktela na sinagoge. Bivši ustaša i antisemit, a sada gorljivi antifa, dao je gromoglasan intervju sarajevskom “Face.tv”. Uglavnom, “opasni” Dragiša je napao Crnogorce za izdaju srpstva. Nešto kao da napadneš Afganistan za izdaju Vatikana. Za nagradu Dragiša sada navodno piše za beogradsku Politiku. Odmah je dao i marksističku analizu predsjedničkih izbora u RH. Za predsjednicu je izjavio: “Kolinda je koza, a Milanović će demontirati njezinu ustašku Hrvatsku”.

Pilsel “stručnjak za vjersko-političkapitanja” motao se par dana kod Josipovića na Pantovčaku. Možda ako Milanović pobijedi, novi predsjednik zamjeni Matu Granića Pilselom. U suštini se ne bi nešto bitno promijenilo. Mate je u Nacionalu olajavao Tuđmana, a Dragiša na “Face tv” olajava Kolindu. Sjetih se da sam negdje pročitao kako je Hrvatska premala zemlja za toliko izdajnika. Odoh na Google da provjerim tko je to rekao. Malo sam se iznenadio kad sam uvidio kako na četiri mjesta kao autora ove “klerofašističke” mudrosti navode Zvonimira Hodaka. Mislim da ga od nekuda znam, ali nisam siguran. Tko ne vjeruje, neka malo progugla…

Navodno će Stipe Mesić u nekom novom procesu u Haagu svjedočiti sam protiv sebe. Zbog “generalocida”.

Danas, 5. siječnja u 20,50 sati poznati su već rezultati predsjedničkih izbora. Milanović je stigao prvi na cilj. Kako je sam rekao “tijesno, ali uvjerljivo”. Zašto su ovi izbori bili promiskuitetni? Najčešći glagol koji je odmah nakon objave rezultata počeo kružiti društvenim mrežama bio je j…… ! Jednako su ga rabili i desni i lijevi. Gubitnik je osvijetljen sa svih strana. Naš dragi HDZ-e. Zabluda da je HDZ-e desni centar završila je u otpadnim vodama.

HDZ ignorira svoju biračku bazu

Desni centar su Škorini birači koji su disciplinirano odj…… i Kolindu i Plenkija. Gordan Jandroković osjetio je nadolazeće potrese i “mudro” zaključio da “je sama kampanja KGK bila znatno desnije od politike stranke. Izgubili smo jer smo bili suviše desno!”. Je’l to znači da će sada prvo iz stranke izbaciti Brkića i co., a onda u Vladu povući Radničku Frontu? Možda će Katarina Peović preuzeti MUP, a Krešo Beljak ministarstvo zdravstva? Krešica je neki dan izjavio da je on Titov unuk. Unuk bravara ne pada daleko od brave… Ova opsjednutost HDZ-ova vodstva da gura HDZ što ljevije predstavlja stvarno nevjerojatnu glupost i ignoriranje biračke baze. Ili je to možda dio priprema za “veliku koaliciju”….

Pišem ove retke i slušam kraći govor Milanovića nakon što se nepredviđeno prije njega ugurao na podij Bernardić i 11 minuta glorificirao SDP i svoju ulogu u izborima. Imam čudan dojam da će Milanoviću taj lik zadavati bar toliko problema koliko i Plenki. Ipak, s pobjedom Milanovića dolaze i neke dobre stvari. O “iskrenoj ljubavi” Milanovića i Bernadića Jasmina Žbanić mogla bi snimiti ljubavni film, a nakon toga ih pozdraviti s drugarskim pozdravom “Marš u Hrvatsku!”. Međutim, naša navodna stranka “desnog centra” morat će se resetirati i potražiti nove koalicijske partnere. Možda da si postavi i pitanje koliko je među Milanovićevim glasačima bilo članova i simpatizera HNS, SDS, čitaoca Novosti, članova silnih “nevladinih” udruga za koga su glasale “nacionalne manjine”, a koje su mažene i pažene i na koje su HDZ-ovci posebno ponosni.

Da parafraziram Oscar Wilda: Milanović je osoba koja može odoljeti svemu osim napasti. Vidjet ćemo….

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stvarna prijetnja današnjoj Hrvatskoj je naslijeđena duboka država

Objavljeno

na

Objavio

U ovih zadnjih tridesetak godina, zapravo od postignuća današnje hrvatske države zdrava matica hrvatskog naroda muku muči pokušavajući izići na kraj s naslijeđenom dominacijom ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Do sada je ta borba bila neuspješna jer se vodi protiv tobože nepostojećeg neprijatelja kojeg, kao u Andersenovoj bajci, navodno nitko ne vidi, ali se njegovo razorno djelovanje osjeća na svakom koraku. Toliko, da je i slijepcu već postalo vidljivo kako bivša jugoudbaška elita, uglavnom sponzorirana i dirigirana izvana, još uvijek dominira i usmjerava politički, gospodarski i javni život u novostvorenoj hrvatskoj državi. Namećući narodu novo regionalno i neoliberalno ropstvo.

Očito se tu radi o fenomenu koji se modernim jezikom naziva duboka država. Radi se dakle o ponovo ojačanom i umreženom bivšem jugoudbaškom kadru naslijeđenom iz komunističke Jugoslavije koji je ostao duboko ukorijenjen u svim vitalnim institucijama novostvorene hrvatske države. Odakle, svojim ‘nevidljivim’ djelovanjem i dalje paralizira gospodarski procvat, potiče podjele i nesređeno stanje u društvu te preko klijentelizma i korupcije održava bivši način rada i ponašanja kod većine ljudi. S ciljem da se i u današnjoj Hrvatskoj ispod žita ponovo poveže i učvrsti bivša jugomafijaška gospodarsko-socijalna mreža preko koje bi ta, tobože nepostojeća, duboka država u potpunosti kontrolirala sve procese u društvu i nastavila pljačku i podjarmljivanje običnog naroda.

Ako svjesni Hrvati i ljudi s karakterom, koji brinu za budućnost svoje djece, nastave žmiriti na tu zlokobnu pojavu i ne raditi ništa kako bi se to zlo spriječilo, rezultat bi uskoro mogao biti grčki scenarij.

Jugoslavensko, a ne hrvatsko

Budimo, dakle, u vezi s tim teškim problemom potpuno jasni. Kada govorimo o fenomenu takozvane duboke države u današnjoj Hrvatskoj, govorimo uglavnom o nelustriranim dijelovima državnog i obavještajnog aparata koji rade za svoje bivše šefove i nove sponzore izvan Hrvatske. Govorimo o prošlošću utaočenim i i korumpiranim kadrovima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno komunističke Jugoslavije, i njihovim jugonostalgičnim potomcima u današnjoj državnoj administraciji, gospodarstvu i medijima. Dakle, o onome što je još uvijek ostalo udbaško i jugobalkansko, u politici, gospodarstvu, pravosuđu, obavještajnom sektoru, medijima, obrazovanju i na svim drugim područjima javnog i konspirativnog djelovanja.

Ukratko, o svemu onome što je još uvijek više jugoslavensko nego hrvatsko u današnjoj Hrvatskoj.

Jugokomunističko naslijeđe zacementirano bivšim kadrovima i njihovim potomcima u svim vitalnim institucijama, gospodarstvu i medijima predstavlja rak ranu današnje hrvatske države. Postalo je više nego očito kako ti mentalni Jugoslaveni i ucijenjeni taoci svoje odnarođene prošlosti nastavljaju na bivši način, razarati zajedništvo, napredak, ugled i temeljne vrijednosti hrvatskog društva. Čak su medijsko ispiranje mozga i matrica manipuliranja narodom ostali isti kao u bivšoj Jugoslaviji. Tako da današnji hrvatski sustav sve više postaje parodija bivšeg.

Svakome, dakle, tko zdravorazumski gleda na stanje u Hrvatskoj i na probleme koji je sustavno guše od osamostaljenja do danas, jasno je da ti problemi nisu ni izvorno hrvatski ni današnji. Nego su naslijeđeni iz bivših Jugoslavija i umjetno održavani izvana i iznutra, kako bi se Hrvate nastavilo držati u pokornosti i zarobljene Balkanom.

Ne treba, dakle, biti politički Einstein da bi se shvatilo kako je trenutna hrvatska društvena i politička zbilja rezultat kombiniranog djelovanja mreže udbaško-velikosrpske mafije iz sjene, vodećih političara recikliranih iz bazena bivšeg sustava vlasti i njihovih vanjskih šefova i sponzora.

Ponavljanje bivšeg

Previše je u današnjoj Hrvatskoj ponavljanja bivšeg, bivših tajnih poslova i dogovora, bivšeg gospodarskog kriminala i malverzacija, bivših spletki i podmetanja da bi to bilo slučajno. Svakim danom naime postaje sve razvidnije kako se pod kontrolom duboke države vodi hibridni medijsko-psihološki rat s ciljem sabotaže ugleda i suverenog razvitka samostalne Hrvatske.

Očito se preko programiranog urušavanja gospodarstva, medijskog terora razuzdane jugobalkanske ljevice, stalnog nametanja crnila i stihijskog nezadovoljstva naroda, priprema teren za povratak Hrvatske u planiranu novu regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U pozadini svega krije se zapravo obnova bivše Jugoslavije u nešto liberalnijem i drugačijem obliku (minus Slovenija plus Albanija) koju su Mesić i Račan u ime Hrvatske potpisali na Balkanskom summitu u Zagrebu 2000. i koja bi trebala profunkcionirati u sljedećem valu proširenja EU na ‘Našu Regiju’.

Dakle, hrvatska država, ovakva kakva je danas, slobodna je samo djelomično. Ključne službe i institucije koje bi trebale nadzirati i podupirati njenu slobodu, sigurnost i napredak od samog osnutka, a poglavito od 2000. izbušene su kadrom iz bivšeg sustava koji je sabotira na svakom koraku. Stvarni problem je zapravo to što su poluge moći i nacionalno bogatstvo ostali u rukama ‘bivših’ udbaša i Jugoslavena koji nemaju srca za Hrvatsku. Jeftinih oportunista i poltrona koji su duhovno i iskustveno otuđeni od hrvatskog naroda. Onih kojih se njegov položaj i patnja u najtežim trenucima naše nedavne prošlosti nije ticala. A ne tiče ih se ni danas.

Stara kineska poslovica kaže – kada voda padne nisko vidi se što rijeka na dnu krije. I kao što vrijeme više prolazi, tako i sve više Hrvata sve jasnije vidi da ‘bivši’ udbaši, Jugoslaveni i Sorošov kadar u institucijama i medijima današnje hrvatske države operiraju s istim ‘nevidljivim’ zadatkom i ciljem. Sustavno opstruirati i rušiti sve što u Hrvatskoj domoljubno diše, sve što bi je moglo povući naprijed i učiniti je uspješnijom i drugačijom od drugih zemalja ‘Naše Regije’’.

„Hrvatska“ elita

Dovoljno je samo osvrnuti se unazad i vidjeti kako su završili svi oni koji su se beskompromisno zalagali za suveren i ničim bivšim opterećen razvitak hrvatske države, od prvog predsjednika Tuđmana do nedavne predsjednice, gospođe Grabar -Kitarović? Svi oni na jedan ili drugi način nestaju, a ostaje nam, postojana kano klisurina, samo nesporna ‘hrvatska’ elita u liku i dijelu raznih Manolića, Mesića, Pusića, Josipovića, Milanovića, Jakovčića, Tedeschija, Končara, Nobila, Dejana Jovića, Jakovina, Markovina, Klasića, Kapovića, Sarnavki, Pilsela, Tomića, Dežulovića, Frljića, Šerbedžija, Mile Kekina, Rudanica, raznih Indexa i nevladinih udruga, Pupovca, njegovih Novosti i Biltena, ‘hrvatskih’ mainstream medija za zaglupljivanje običnog naroda i cijele vojske profesionalnih trolova i izvođača ‘spontanih’ fašističkih incidenata. A s druge strane, kad god zatreba potpaliti vatru međusobnih svađa i podjela tu su uvijek spremni razni Bujanci, Skeje, Keleminci… No sve se to u razmatranju uzroka aktualnog stanja, na službenoj razini kao i među običnim narodom bezbrižno zanemaruje, medijski ismijava i uporno podmeće pod tepih.

Kako onda liječiti hrvatsko društvo od tih naslijeđenih bolesti i naći izlaz iz ovako nesređenog i frustrirajućeg stanja?

Stalna kuknjava i čuđenje ‘što nam to rade’ očito ne daju željeni rezultat. Isto kao ni kontraproduktivni bojkot izbora u kombinaciji sa dječje zajapurenim glasovanjem iz inata protiv vlastitih interesa. Zbog vješto podmetnutih podjela i umjetno napumpanog nezadovoljstva. Osim toga, vidjeli smo da ne pomaže ni skakanje s konja na magarca, s magarca na plot. Što nam onda preostaje?

Najbolji i zapravo jedini način na koji se Hrvati u domovini jednom zauvijek mogu bezbolno riješiti ‘bivših’ Jugoslavena, velikosrba i njihovog malignog utjecaja je izborna lustracija. Od Tuđmanove smrti do danas bilo je puno propuštenih prigoda. Ali svaki novi izbori nude novu prigodu. Nažalost, razmrvljena domoljubna opozicija i većina naroda u Hrvatskoj još nisu dovoljno politički zreli ni odgovorni da to shvate i prihvate.

Iskusni meštri duboke države

Iskusni meštri duboke države i njihovi vanjski sponzori znaju dobro za tu njihovu slabu stranu i koriste je kao oružje protiv njih. Tako što ih prigodom svakih izbora vješto navuku na podmetnute svađe i podjele i time pripreme da oni sami, neizlaskom na izbore i rasipanjem glasova onih koji iziđu, omogućavaju povratak na ključne položaje u vlasti i u institucije odnarođenim ‘bivšim’ štetočinama i mentalnim Jugoslavenima.

I tako se taj multimedijski cirkus od izbora do izbora u Hrvatskoj ponavlja.

Upravo to je glavni razlog zašto je Lijepa naša dovedena i drži se u stanju u  kojem je običan narod, ulovljen u mrežu ‘bivše’ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno vrlo prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da ni ne zna što je pravi uzrok tome. Pa krivca obično traži i pronalazi na pogrješnoj strani. Na onoj u koju mu uporno upiru prstom njegovi manipulatori.
To ne sluti na dobro.

Zoran Milanović

Nije li po istoj matrici manipulacija na nedavnim izborima za predsjednika izabran ekscentrični Titov pionir, Zoran Milanović? Političar čudnih pogleda i ponašanja koji je već u ulozi premijera hrvatskom narodu i državi nanio golemu štetu. Zar to nije još jedan znak ponavljanja već viđene političke nezrelosti i neodgovornosti većine hrvatskog naroda? Koji će uskoro imati prigodu uvidjeti kakvu je nepovratnu štetu sam sebi ponovo nanio naivnim nasjedanjem na uvijek istu matricu obmanjivanja.

Nakon svega što nam se dogodilo i još uvijek događa, konačno bi i mi Hrvati trebali naučiti nešto iz naše prošlosti, ili barem iz one čuvene izreke šampiona zdravorazumskog razmišljanja, Alberta Einsteina, koja kaže – Ponavljati stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat znak je očite gluposti.

Potreban je, dakle, novi pristup u borbi protiv zloćudne moći i utjecaja tzv. duboke države jer dosadašnji način naivnog nasjedanja na uvijek iste podjele i podvale servirane iz podzemnih jugoudbaških kuhinja u Zagrebu i Beogradu, vodi hrvatski narod vrtnji u začaranom krugu ponavljanja jednih te istih pogrješka i zabluda.

Da bi se izbjeglo stalno ponavljanje jednog te istog izbornog inženjeringa treba se snažno boriti za dopisno, odnosno, obavezno glasovanje, koje recimo izvrsno funkcionira u najdemokratskijoj zemlji na svijetu, Australiji. Osim toga, izmanipulirana šutljiva većina i razmrvljena domoljubno-suverenistička opozicija jednostavno moraju politički sazrjeti.

Kada bi čvrsta koalicija domoljubnih stranaka imala jasno definiranu nacionalnu politiku a većina hrvatskog naroda onu dozu poštovanja vlastite države koju imaju stanovnici svake zrele i uređena zemlje, onda bi ta većina znala razlučiti što je hrvatski nacionalni interes a što manipulacija i prijetvorne priče za malu djecu. Onda sigurno ne bi tako naivno nasjedali na notornu matricu zavaravanja, koja se na izborima u Hrvatskoj ponavlja do gađenja.

Treba učiti od drugih, uređeniji i uspješniji naroda, kako na manje balkanski zaslijepljen i sebeljubljiv a više uključiv i učinkovit način braniti svoju novostečenu slobodu i državu, koristeći današnju demokraciju.

Pri tom bi svakako trebalo imati na umu da se današnje stanje u Hrvatskoj ne može riješiti preko noći, za godinu ili dvije, ali se može početi rješavati odmah. Već sad se može trezveno razmisliti gdje se pogriješilo na dosadašnjim izborima, izvući pouke i na osnovu toga planirati kako dalje. Odrediti gdje su granice naših želja i mogućnosti, u situaciji kada izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni i velikosrbi, koji su gubitkom svoje države (Jugoslavije) u Hrvatskoj izgubili i svoj identitet, sada kao utopljenik za slamku, stalno love za ‘antifašizam’.

 Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati

Vidite kako, čim se počne čačkati po njihovim zlodjelima i mutnim poslovima odmah zaredaju fašistički ‘incidenti’ i diže se dreka do neba, kako bi se zaplašio lako zavodljiv dio hrvatskog naroda, ‘Naša Regija’, EU i cijeli svijet. Izlizanom floskulom o ‘ponovnom buđenju fašizma i ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj’.

Ne smije im se davati povoda za to. Ne smije im se dopustiti da se igraju s nama kao s djecom u vrtiću. A one ‘incidente’ koje u tu svrhu sami podmeću, poput legendarne svastike na Poljudu i ‘spontanih’ ispada ‘navijačkih huligana’, poput onog na splitskoj rivi i u kafiću kod Knina, treba istraživati do dna i javno raskrinkavati. Kao učinkovit odgovor na njihovo podmetanje i razorno djelovanje?

Konačno, zar ne bi bilo puno bolje da se umjesto beskrajnog iscrpljivanja u podmetnutom ‘fašističko- antifašističkom’ virtualnom ratu, od svih zdravih snaga u hrvatskom narodu, na jasnim načelima, formira čvrsto povezan savez za demokratsku borbu protiv ‘bivše’ duboke države? Važno je pritom znati da jedino ujedinjena i nadideološka domoljubna opozicija može pobijediti na idućim parlamentarnim izborima i početi s ozdravljenjem vitalnih institucija današnje hrvatske države.

To provjetravanje i ozdravljenje državnih institucija, u prvom redu pravosuđa koje je rak rana današnjeg sustava, ne mora nužno biti po stranačkoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, već isključivo na osnovu toga tko je pošten, sposoban i ničim bivšim opterećen ili ucijenjen. Odnosno na osnovu toga tko je sposoban i spreman braniti slobodu i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda i države, uključujući tu i temeljna prava manjina.

Nema te prepreke koju hrvatski narod ne može savladati samo ako prevlada političku nezrelost, egoizam, ljubomoru, međusobne podjele i zajedničkim snagama se bori za sebe i svoje.

Iskustvo Domovinskog rata daje nadu da mi Hrvati duboko u sebi imamo ono nešto što nam je potrebno da se izvučemo iz svake ugroze i krize. Ako ne dopustimo drugima da nas prevare i ne varamo sami sebe.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari