Pratite nas

Kolumne

HODAK: Pobjednička Tuđmanova Hrvatska oboljela je od Stockholmskog sindroma

Objavljeno

na

Dana 30. listopada ove godine, neposredno pred “Dan mrtvih“, u prepunoj dvorani Novinarskog doma oživio je “državnik“ Mika Špiljak. Naš je Večernjak tom dugo očekivanom “uskrsnuću“ našeg Mikija posvetio pola stranice. Božena Matijević je euforična pa kaže: “Kako je odani Titov vojnik ispekao zanat državnika“. Jutarnji, međutim, ni retka o tom ”uskrsnuću”. Oni vjerojatno spremaju posebni članak o dirljivom otkriću kako svi oni koji su završili zanat mogu dobiti diplomu “državnika“. Ako su mogli Tito i Mika, zašto ne bi mogli svi?

Naravno, dvorana Novinarskog doma bila je prepuna. Ni “Poljud“ ni ”Maksimir” ne bi mogli primiti sve jugo-zombije koji jedva čekaju da se zahvale našem Mikecu. Njegov “rođo“ Hrvoje Klasić i njegov obožavatelj Tvrtko Jakovina plastično i sugestivno su “navijačima“ u dvorani objasnili kako je mali Mikec pronašao svoj komunistički sveti gral, pa najprije završio za šustera, potom za revolucionara i na kraju za državnika. A rigidni desničari i tupavi ognjištari i dalje misle da je državnik bio Tuđman. Hajte, molim vas! Tko od tih jugovića u pretrpanoj dvorani “Novinarskog“ doma zna išta o Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. g. kojom su ponovno osuđeni i izjednačeni nacistički i komunistički zločini. To je za njih bilo ne samo davno nego i nevažno. Lijepo kaže na fejsu Trpimir Jurić: “Jugoslavenstvo kao mentalno nasljeđe i emotivna vezanost, korov je XXI stoljeća“.

Bi li u Hrvatskom saboru po slovu te Rezolucije od 19. rujna 2019. g. mogao i nadalje sjediti Emir Tahirović, alias Goran Beus Richembergh, koji je već krvave 1990. g. zakukurikao: “Jugoslavija je nužna i poželjna, a partija i JNA najveće su jamstvo njene stabilnosti“? Dvorana “Novinarskog“ doma bila je do vrha puna raznog ”korova”. Sjedili su tamo glorifikatori čovjeka iz zločinačkog Titovog sustava koji je likvidirao nakon “oslobođenja“ 568.000 tisuća ljudi, uglavnom bez suda, optužnica i presuda, sustava u kojem je kroz logore u šest godina prošlo 3.777,776 “narodnih neprijatelja“ (izvor: Aleksandar Ranković, “Politika”, Beograd, 1. veljače 1951. g.). Da je trio Jakovina, Markovina i Klasić napisao knjigu o Joži Manoliću, dvorana ”Novinarskog” doma bila bi opet prepuna. Netko od “ratnih drugova“ bi vjerojatno citirao popularnog Jožu koji je jednom rekao: “Da ti Hrvati nisu izbjegli u Argentinu vjerojatno bi bili likvidirani… Na Bleiburgu je ubijeno do 250.000 tisuća ljudi, nismo gledali je li žena, muškarac, dijete, curica, bio je rat, za Boga miloga!“.

Je li se itko od uvodničara u ”Novinarskom” domu prisjetio Golog otoka i bezbroj mučilišta za političke i druge neistomišljenike režima kojeg su hvalili kroz lik Mike Špiljka? Dok je “državnik“ posjećivao Papu, francuskog i američkog predsjednika, Marko Veselica je već bio zbog verbalnog delikta osuđen na dvadeset i jednu godinu robije. Najprije 1972. g. zbog “lažnog i zlonamjernog prikazivanja društvenog sistema u SFRJ“ na sedam godina pa deset godina kasnije zbog istog člana 133. KZ SFRJ na Okružnom sudu u Zagrebu na četrnaest godina zatvora jer je, zamislite, dao intervju Švedskoj TV kritizirajući devizni režim u diktatorskoj državi. Je li uopće potrebno posebno napominjati udbaške “odrede smrti“ koji su, dok je “državnik“ ispijao šampanjac po europskim diplomatskim salonima, sistematično i pedantno ubijali pripadnike naroda kojeg je predstavljao, između ostalih, i lik kojemu se sada u Novinarskom domu zahvaljuje što je “ispekao zanat državnika“.

Na kraju još samo citat  Zlatka Lukeža na fejsu. Po njemu je Josip Broz Tito u Beogradu 12. listopada 1944. g. izjavio: “Daje se opšta amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića, pod uslovom da se pridruže partizanskom pokretu“. Od tada je broj partizana u Srbiji porastao sa 22.000 tisuće na 264.000 tisuće. Tada su krenuli u “oslobađanje“ Hrvatske…“ s iskusnim četničkim novopečenim “partizanima“. Mnogi su i ostali u Hrvatskoj pa danas, neki i s potomcima, tu i tamo evociraju svoje slavne dane kao ovaj puta u ”Novinarskom” domu.

O ‘željeznoj zavjesi’

Stalno se kroz medije i na razne druge načine ponovno evociraju ”divni” prošli dani komunističke Juge, valjda ne bi li se mlade uvjerilo kako je tada sve bilo ružičasto, a ne problematično kao sada u hrvatskoj državi. Tvrde kako nije bilo željezne zavjese (koju je spomenula KGK) već se putovalo po cijelom svijetu. Međutim, mi koji smo živjeli u to doba dobro znamo da su slobodno putovali samo oni s crvenom knjižicom i crvenim pasošem. Ostali su mogli otići izvan Juge jedino ako su odlazili na bauštelu u Njemačku.

Nevjerojatno je da u demokratskoj hrvatskoj državi postoje medijske tjeralice za svakog tko kritički progovori o komunističkoj Jugoslaviji. Hvale se kako smo imali veliki izbor robe, npr: dvije vrste jogurta, a i nije se dulje od pola sata čekalo na pumpama zbog nestašice benzina ili kad se vozilo par-nepar. Umiru od lažnog smijeha kad se spomene “željezna zavjesa“. Je li to od lijevanog željeza iz Mikine Željezare Sisak? Za taj Churchillov pojam ”željezna zavjesa” mnogi od njih su očito tek sada prvi puta čuli. Užasno su uvrijeđeni što ima nezadovoljnih zbog nedostatka demokracije u Jugi. Točno, oni su imali sve što su narodu obećali, a za druge ih ionako nikada nije bilo briga. Ivan Hrstić cinično objavljuje: “Ima barem nešto dobro u izjavi o željeznoj zavjesi: svaki put iz svih rupa izmile uvrijeđeni čuvari tekovina revolucije”. Čak je i gospođa Bernardić shvatila, a 30% hrvatskih građana još ne shvaća.

Uz “državnika“ Miku, dobili smo ovih dana i počasnog građanina Koprivnice, a to je bivši komunistički ministar policije Pavle Gaži. Čovjek koji je na toj poziciji sigurno znao i morao znati za ubojstva Đurekovića, Bušića i ostalih pobijenih emigranata sad je napokon dobio zasluženo priznanje. I raste pokret – lažima za “bolju“ prošlost.

Komunisti su likvidirali 660 katoličkih svećenika odmah iza rata. Kad je već započeo taj vampirski bal, hajmo onda Budu Lončara proglasiti blaženim, Jožu Manolića počasnim građaninom Bjelovara, Kadijevića Imotskog, Šljivančanina Vukovara…  Stvarno je izvan svake pameti da se četrdeset godina nakon Maršalove smrti i skoro trideset godina od pada komunizma i nastanka slobodne hrvatske države u njoj slavodobitno dijele šakom i kapom priznanja komunističkim “najboljim sinovima partije“. Slaven Letica kaže na fejsu: “Kakva je bila SFRJ postalo je jasno 1990. g. Ali ne i avetima prošlosti kojih je skoro 30%. Nedavno su organizirali u Splitu vampirski koncert “pjesama koje se više ne pjevaju“. Dobili su gradski prostor, mediji su danima reklamirali “pjesme koje se više ne pjevaju“. Partizanske budnice koje su se pjevale od genocida u Srbu do Hude jame. Kadgod bi umorni ”pobjednici” okrenuli janje barem dio njih trebao se prisjetiti katoličkog svećenika Jurja Gospodnetića kojeg su pekli na ražnju 1941. godine u poklanoj Lici. I Split, grad koji s Kaštelima, Omišom i Solinom broji oko 400.000 ljudi, odazvao se sirenskom zovu bivših i sadašnjih orjunaša. Na koncertu je bilo čak 116 “pevača“ pjesama “koje se više ne pjevaju“. Vjerujem da se neće više nikada pjevati usprkos 6. ličkoj koja bi još jednom pokušala spasiti mrtvog Maršala. Nadasve žilavoj komunističkoj gerijatriji polako dolazi kraj zahvaljujući isključivo prirodnim zakonima. Kad ovih dana odu malo srediti grobove svojih preminulih preporuka im je da ne koriste navigaciju u automobilima jer bi ih moglo prestrašiti kad začuju glas navigatorice: stigli ste na odredište!

Kako bi rekli stari Latini: Similis simili gaudet ili sličan se sličnom raduje.

I tako je pobjednička Tuđmanova Hrvatska postala društvo oboljelo od Stockholmskog sindroma. Komunizam se, usprkos rezoluciji Europskog parlamenta, kod nas brani rukama i nogama. Uskoro, ne daj Bože, i oružjem.

Ćirilične ploče mogle su razbijati samo neubrojive osobe?

Čitam nešto što bi trebala biti dobra vijest: Vukovarcu Marijanu Živkoviću, koji je u ratu ostao bez dva sina, neće se suditi zbog skidanja ćiriličnih ploča. Piše u novinama da je bio neubrojiv dok ih je razbijao. Prema tome, ploče su mogle razbijati samo neubrojive osobe(?!). A branitelji Živković, Josić i ostali koji su ih razbijali, sve su samo ne neubrojivi. Za vrijeme prvog suđenja vještačko mišljenje bilo je identično. Međutim, tada je sud je po načelu “znamo mi koliko je on ubrojiv“ bio donio osuđujuću presudu. Nakon što su Vukovarci izašli na ulice sutkinja je napokon “progledala“ i uvažila vještačko mišljenje. Opasna je to pravosudna praksa! U Hong Kongu je donesen zakon o “izručenju Kini za određena kaznena djela“. Nakon svega što se dogodilo na ulicama Hong Konga, zakon je povučen. Poruka je jasna i vidljiva: ako u RH želite pravdu, izađite na ulice. Vukovar, Zadar, Zagreb. To je skužila i Jelena Veljača. Kod nas nema više trodiobe vlasti. Uz zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast pridodana je kao četvrta vlast ulice iliti Jelena Veljača.

Branio sam u procesu ćiriličnih ploča u Vukovaru. U razgovoru s okrivljenicima nije bilo ni jednog jedinog koji nije znao za član 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. On doslovno kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“. Dakle, ako su ploče postavljene oko četiri sata ujutro te su dovele do pogoršanja odnosa između srpske nacionalne manjine i hrvatskog naroda, onda moraš biti politički idiot da pomoću policije uvodiš tzv. dvojezičnost u grad koji je toliko propatio. Propatio je toliko da će jednog dana, a možda i prije, netko od “progresivnih“ hrvatskih režisera snimiti film o patnji, suzama i tragediji toga grada. I to film bez središnje priče o tragičnoj ljubavi Hrvata i Srpkinje ili o ”hrvatskoj mržnji” prema manjinama ili o sličnim temama koje jedino zanimaju naše lijeve režisere. No, vratimo se temi. S obzirom na to da su “ploče koje ne prijete nikome“ pogoršale odnose Hrvata i Srba do usijanja, u svakoj pravno normalnoj zemlji ni jednog okrivljenog se nije trebalo vještačiti je li u času skidanja ploča bio ubrojiv ili nije. Trebalo ih se temeljem odredbi Ustavnog zakona sve osloboditi. No, kako je ova država odavno poznata kao pravno retardirana sa zakonodavstvom s posebnim potrebama, moralo se posegnuti za vještačenjem koje je završilo pravosudnom farsom. Skoro svi su osuđeni, jedan je i ubijen, a pravosudno “ploveće kazalište“ nudi nam neubrojivost kao alternativu za nacionalnu svijest i domoljublje. Stoga, Vukovar svoju budućnosti može vidjeti samo u Penavi. Tvrdoglav, hladnokrvan i pragmatičan. Svjestan da je grad uz njega. Vukovarcima i svima nama ostaje tek nada da će ”mudri” suci Ustavnog suda RH napokon jednom shvatiti političku intenciju člana 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Hrvatska pomalo sliči Nizozemskoj jer su tamo mnoge kuće ispod razine mora. Kod nas je već puno toga ispod razine, a pravosuđe ispod svake razine.

Subotnji Večernjak izgleda kao Juga u malom. Marina Šerić po stoti puta ruši Trumpa. Tomislav Krasnec “prosto ne može da veruje“. ”Trumpavi” Trump nagovara Nigela Faragea da se ujedini s Borisom Johnsonom i postanu “nezaustavljiva sila“. Borislav Ristić je jedan od rijetkih koji nije oduševljen “državnikom“ Mikom Špiljkom. Kako je ”državnik” završio samo jedan razred, zlobni Ristić se sjetio jednog vica iz “samoupravnih“ vremena. Koja je razlika između Jugoslovenskih željeznica i našeg Mike? Odgovor glasi: željeznica ima dva razreda. Zločesto i duhovito! Ni bravar nije imao puno više pa mu je ipak na pogreb došao ceo svet. Čak je SAD poslao predsjednikovu mamu. Na jedan dan. K’o mamu Huanitu.

Denis Romac, lijevo pojačanje iz Novog lista, otkriva: “Sad je jasno: Predsjednica Rijeku niti poznaje niti razumije”. Naravno, čovo je sto posto u pravu. Ona je tamo rođena, a on je iz Zagreba otišao u Rijeku na doškolovanje. Nije trebao potegnut’ do Sjeverne Koreje jer Rijeka ima komunističku vlast već sedam godina duže od Pjongjanga.

Galvanizirani jugonostalgičar Brane Pofuk zamjera Predsjednici što mu “onemogućava suvislu raspravu kakva nam treba o Jugoslaviji“. Brane je fiksiran na “jugoslavensku prošlost“. Jadnog Branu netko bi trebao probuditi i reći mu da smo mi knjigu o jugo-prošlosti zatvorili 5. kolovoza 1995. g. Ako bude potrebno možemo je zatvoriti na isti način kad god nam se prohtije.

Žarko Živković razgovara s trojicom povjesničara na temu postoji li lijeva i desna povijest. O toj ”biblijskoj” temi govore Darko Dukovski s Filozofskog faksa u Rijeci, legendarni Hrvojica Klasić, osobni povjesničar Mike Špiljka, i Ante Nazor koji je tu vjerojatno zabunom upao umjesto službeno odsutnog Dragana Markovine. Dukovski i Klasić se po principu “dva tijela jedna duša“ slažu u svemu. Zločin u Bleiburgu je bio pravedna osveta za Jasenovac. Predavati povijest na našim filozofskim faksevima je čista utopija. Bolje bi ispalo da se predaje u Remetincu, na utakmicama Lige prvaka, na naftnim platformama, na zimskom skijanju u Austriji nego prepustiti to jeftino ljevičarsko indoktriniranje Jakovini, Markovini, Klasiću, Dukovskom… Naš dragi Dukovski je uvjeren kako Klasić nije ni lijevi ni desni povjesničar. I ja se s njim slažem. On je, kao i Dukovski, Jakovina, Markovina i Goldstein, zapravo kriptokomunistički ”istoričar” zalutao u XXI stoljeće. S njima nam ode povijest u povijest. Recimo, evo pitanja: ocijenite lik i djelo Tita? Dukovski: “Bio je velik, pronicljiv državnik koji se u unutrašnjoj i vanjskoj politici  koristio svim poznatim političkim, a ponekad i nepolitičkim metodama“. Hvala Bogu, napokon objektivan povjesničar! Tog istog ”državnika” su proglasili ratnim zločincem u njemačkim i britanskim medijima, a pobio je preko pola milijuna ljudi nakon rata, i to bez suda i presuda (Huda Jama, Goli otok, ubijanje “neprijateljske emigracije“), poklonio je Srijem Srbiji, Boku Kotorsku Crnoj Gori, a Neum BiH. Posebno je poštovan u Istri, Međimurju i Hrvatskom primorju jer je te hrvatske zemlje nakon rata pripojio Hrvatskoj. E, moj profesore, da probate predavati predvojničku… Tamo nema političkih i nepolitičkih metoda. Samo vojničkih…

”Glupa telad sama traži svoje mesare”, reče jednom Bertold Brecht.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Cinoberi i dudeki

Objavljeno

na

Objavio

Kasnih osamdesetih vrlo popularni sarajevski nadrealisti su uočili šablonu u nastupima bosansko-hercegovačkih komunističkih političara da puno govore, a da pritom ništa jasno i razgovjetno ne kažu, i to u vrijeme kad su neki već prilično konkretno zborili. To zapažanje ih je nagnalo na pomisao kako bi ondašnje BiH aparatčike bez po’ muke mogli zamijeniti aparati. Stoga su u jednome od zapaženijih skečeva odlučili javnosti predstaviti prototip robota, bosansko-hercegovačkog političara.

Vrli novi robot

U proteklih 30 godina tehnologija je strjelovito, upravo zapanjujuće napredovala, a ni „inženjeri“ na području društvenih istraživanja nisu sjedili prekriženih ruku. Samoprijegornim radom i sinergijskim djelovanjem dovitljivaca s područja tehničkih i društvenih znanosti razvijen je daleko sofisticiraniji „robot – političar“, u svakom smislu novoga kova.

Suprotno negdašnjem BiH prototipu, ova se novotarija uopće ne ustručava navrat-nanos izbacivati ne samo izravne, nego i upravo skandalozne tvrdnje, podsjećajući unekoliko na automat za izbacivanje teniskih loptica. Pritom, za logički slijed i povezanost „misli“ odveć ne haje, one su tek razbarušeno nabacane – uglavnom paradoksalne, neki put slučajne, a gdjekad čak i normalne. Donekle je očuvana tek formalna gramatička struktura i dosljednost.

Zasipan mnoštvom verbalnih loptica, zbunjeni se promatrač, sve i kad bi to htio, ne može usredotočiti na svaku ponaosob. Posljedično, metodom zatrpavanja čudnovate opservacije, koje bi do jučer zgranule većinu, bez zamjetnijeg otpora postaju jednakovrijednim i općeprihvatljivim mišljenjima. Iako je receptura njegove izrade obavijena velom najstrože tajne, može se naslutiti kako je novi tip robota-političara zapravo do u tančine sračunat hibrid kiborga i mutanta.

Standardni metalni kostur presvučen je ljudskom kožom i tkivom kao, primjerice, skelet automobilskog sjedala tkaninom i presvlakom. A na zadovoljstvo teoretičara evolucije u vječnoj potrazi za prijelaznim oblicima između različitih rodova i vrsta, lice ovog humanoidnog automata zmijskih očiju resi žablja struktura, tipična za krastače.

Dočim, sukladno navadama vremena, u kojem se u znanstveno-popularnim dokumentarcima sve do jednom pripadniku kolonije lemura ili merkata nadijeva ljudsko ime – samo kako se ne bi izazvao gnjev zaštitnika prava naprava i svakojake živinčadi – ni novovjekom robotu-političaru nije dodijeljeno neko šifrirano, robotima u nedalekoj, politički nekorektnoj prošlosti svojstveno ime, recimo R2-D2 ili C-3PO, nego upravo ono ljudsko – ZORAN MILANOVIĆ!

Varavom ljudskom imenu unatoč, kad naprava Milanović kaže da je bijesna, tu nipošto nije riječ o ljudskom osjećaju. Naime, nakupina lima i šarafa, od kakve god slitine bila napravljena, imala želudac od kevlera ili ne, još ne može gajiti emocije.

Slijedno tomu, ne mogu joj ispasti vijci, niti cviliti kuglični ležajevi od uzbuđenja, nego, eventualno, uslijed istrošenosti. Stoga je „bijes“ ovdje tek jedna riječ u moru njih, koju je u određenom trenutku izbacio algoritam kojim je uređaj Milanović programiran.

Žica koja spaja, a ne razdvaja

Milanovićevu mehanicističku narav zorno odražava zanimljivost koju je plasirao jedan, sada već pokojni novinar, koji nerijetko, iskreno rečeno, i nije bio u posebno prijateljskim odnosima s istinom pa autentičnost ove anegdote valja uzeti s izvjesnom zadrškom. Ipak, bila ona istinita ili ne, poznajući karakter glavnog lika, javno iskazan u mnoštvu prigoda, bez imalo grižnje savjesti može ju se iskoristiti u ilustrativne svrhe.

Odgovarajući na upit kaže li Milanović išta na sastancima Europskog vijeća, na kojima se redovno okupljaju predsjednici Vlada država članica EU, visoki izvor blizak još višem izvoru je odvratio kako se može sjetiti tek jedne njegove primjedbe, a i ta je bila čisto gramatičke naravi.

Inače, s prvoga od tih europskih sastanaka ostalo je zabilježeno tek kako se sklopovlje Milanović najviše družilo s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Kako to? Pa jednostavno, kad se nađe u novom okruženju, Milanović je programiran prvo izlanuti rečenicu – tko je najzločestiji u razredu? Onda se za toga zalijepi k’o virus, otprilike jednako remetilački djelujući na organizam domaćina.

Sukladno tomu, do zadnjeg sastanka Europskog vijeća u Milanovićevu mandatu početna idila s mađarskim „nevaljalcem“ bitno je narušena. Kao svojevrsni rezime poremećenih odnosa ostat će upamćena slika kako robot Milanović u polumraku teatralno salutira mađarskom premijeru, valjda aludirajući na njegov, navodno, protudemokratski karakter. Na nijemi raport aparata Orban se osvrnuo upečatljivim izrazom lica, kamerom uhvaćenog iz poluprofila. Jače od prijezira i gađenja, koje je prema Milanoviću nesumnjivo osjećao, s Orbanova lica se moglo iščitati duboko sažaljenje, više prema siročićima koji su tu skalameriju izabrali, nego prema njoj samoj.

U međuvremenu, Orban je svom južnom susjedu ispunio žarku želju. Ogradio se od njega žicom, a poznato je kako žica robote upravo magnetski privlači. Predstavlja im prirodno okruženje, ono u kojem se najbolje osjećaju, onako kako toplokrvna bića doživljavaju, primjerice, zelenilo šume, šarenilo livade ili plavetnilo mora.

Logično, jer zapnu li kablom za nešto, žica nadohvat ruke doimlje se poput kutije prve pomoći za brzu sanaciju „rana“. Neutaživom pohlepom za žicom vođeni Milanović svojski se potrudio nažicati i slovenskog kolegu da mu udijeli istovjetan dar pa i danas u znak zahvalnosti zaziva stratešku suradnju sa Slovenijom pod parolom – nas i Slovenaca 6-7 milijuna!

Stara baza + nova nadgradnja = Razgradnja

Iako se tehnološka nadgradnja s vremenom stubokom izmijenila, baza robota – komunističkog političara u srži je ostala ista još od vremena kad se jedan od rodonačelnika te eksperimentalne društvene discipline upravo proročki, na ruskom jeziku prozvao „Čeličnim“.

U jezgri njegove matične ploče, procesora i memorije uvijek je stajala ista riječ – lopovluk – uz neizbježni aplikativni dodatak „drž’te lopova“ i popratno upiranje prstom u drugog. Onako kako se biološki potomci, ideološki slijednici i ini apologeti onih koji su žive ljude bacali u jame i rudarske rovove, te ih potom zazidavali, danas zgražaju nad onima koji su prethodno ljude trpali u vagone kao stoku.

Spomenimo i kako im krunu neslavne ostavštine čine čudovišni logori za zarobljene Vukovarce diljem Srbije, koji očito nisu osmišljeni ad hoc, nego predstavljaju završni dokaz u nizu kontinuiteta zlosilja ispisanog rukopisom jednog te istog, dijabolično zloćudnog sustava – od križnih puteva i hudih jama u poraću Drugog svjetskog rata, preko Golog Otoka i Stare Gradiške u miru, sve do Manjače, Stajićeva, Begejaca, Mitrovice,… u ratu.

Čak ni kradljivci istine, Milanovićeva medijska bratija po materi Partiji, koliko god se trsili zatomiti frontmenovu lopovsku ćud kujući u zvijezde petokrake njegovo poštenje, ne mogu ju baš posve zamagliti. Ona se najjasnije ogleda u sklonosti provođenju osjetljivih aktivnosti pod okriljem mraka – od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, preko uništavanja nepoćudnog natpisa na spomeniku braniteljima u Splitu, do ponoćnog batinanja branitelja na ulazu u središnju nacionalnu crkvu.

Uostalom, nije li i svastika – koja je Milanoviću pala kao naručena za obračun s epskim neprijateljem, suviše hrvatskim, stoga i nepodnošljivo uspješnim nogometom – narisana u noćnom terminu? Napokon, i žicu za kojom je njegovo metalno srce tako čeznulo, robot Milanović je iznudio akcijama provedenim usred noći – nasilnim pošiljanjem vlaka s migrantima u Mađarsku i utjerivanjem migranata u Sloveniju preko mrzle rijeke Sutle. A oni koji su noću hiperaktivni, poznato je, kasnije dolaze na redovni posao. Tamo negdje oko jedanaest sati,… ako baš moraju.

Stožerna naredba u programu koji pokreće Milanovića svakako je „LEX“, čija sintaksa, kako to već obično biva, zahtijeva još poneku riječ – recimo „Lex Komadina“ ili „Lex Perković“. Te moćne naredbe poprimaju snagu zakona pisanih po mjeri najčešće jedne, a ponekad čak i dvije osobe, koji potom utječu i na druge umrežene računalne strojeve.

Tako je učinak naredbe „Lex Perković“ zadavao grdne muke Milanovićevu pomoćniku Branku Grčiću pri pokušaju da pokrene odgovarajući program na računalu, kako bi se korištenjem europskih fondova pokrenulo posrnulo gospodarstvo. Središnje europsko računalo je bilo blokirano pa je neke parametre trebalo povećati (PDV), drugi su se, pak, smanjivali (BDP i kreditni rejting), što je nagnalo one koje komunistički roboti istinski ne podnose – ljude – da potraže sreću s onu stranu, ovaj put ne željezne zavjese, nego žice.

Pristojno mjesto za nepristojnog robota

Danas, kako stvari stoje, aplikacija Milanović je – po svoj prilici, uslijed neredovitog i nestručnog održavanja – puna programskih grešaka, tzv. bugova, kao šipak koštica. Tomu zorno svjedoči kuka i motika koju je podigla njezina najnovija, prilično posijedjela inačica, zgrožena što su izbori zakazani za tjedan ranije nego što bi to aparat želio.

Analiziramo li problematiku pomnije, uočit ćemo dvije skupine potencijalnih birača – oni na radu u inozemstvu, koji će dobrim dijelom biti u Hrvatskoj između Božića i Sveta tri kralja, nacionalnih blagdana kako u Hrvatskoj, tako i u Njemačkoj, i oni koji će prvi tjedan sljedeće godine, a vrlo vjerojatno i dio zadnjeg u ovoj, provesti na skijanju.

Prvi će pauzirati u prvome krugu, ali će biti zastupljeniji u drugom, dok će drugi moći glasovati u prvom krugu, no bit će slabije zastupljeni u drugom. Da je po Milanovićevom (izbori tjedan dana kasnije), gastarbajteri bi mogli glasovati u prvom krugu, ali ne i u drugom, dočim bi skijaši glasovali više u drugom nego u prvom krugu.

Razložno je pretpostaviti kako među zaposlenima u inozemstvu ima znatno manje tzv. uhljeba, onih zbog kojih su, kako kaže raširena urbana legenda, i morali otići, nego među skijašima, koji ne odlaze van radi rada nego radi razonode. Kako Milanoviću prvi krug nije presudno važan, jer finale je praktički već osigurao time što nema ozbiljne konkurencije na ljevici, očito je da mu prihvaćeni prijedlog ide na ruku.

Naravno, ako je doista popularniji među biračima koji su morali napustiti Hrvatsku zbog „korupcije, nepotizma i samovolje uhljeba“, a nepopularniji među skijašima u čijim su redovima očito zastupljeniji polipi koji samo isisavaju zdravu društvenu supstancu. Ili to Milanović želi suptilno poručiti da je zapravo obrnuto? Ljuti ga što će ovako u odlučujućem drugom krugu porasti udjel glasova birača na radu u inozemstvu, a smanjiti se onaj uhljeba-slalomaša.

Kako bilo da bilo, stara mudrost kaže da svakom igraču treba pronaći pravo mjesto u momčadi. Vrijedi to čak i za Milanovića, koliko god njegova prošlost i karakter navodili na zaključak kako se radi o posve izgubljenom slučaju. No, pravo mjesto za njega sigurno nije ono na koje je bacio snop laserskih zraka – dužnost Predsjednika Republike. Ipak, možda makar i podsvjesno, koliko taj pojam, kad je robot posrijedi, uopće ima smisla rabiti, u jednom je trenutku poticajnog govora robotiziranim istomišljenicima naznačio koja bi to pozicija njemu bila pisana na kožu.

Naime, uvažavajući načelo optimizacije općeg dobra, temeljno obilježje mjesta kojeg Milanović zaslužuje bilo bi da se s njega šteta Hrvatskoj trenutno čini toliko intenzivno da bi instalacija Milanovića značila nedvojbeno poboljšanje. Ne stoga što ta hrpa gvožđa ne bi bila voljna štetiti Hrvatskoj gdjegod se nađe, nego zato što ga ne odlikuje baš pretjerana marljivost i radinost.

Imajući to u vidu, čini se da je ključna poruka njegova nastupnog govora bila kako sebe vidi vrhovnim pravobraniteljem Hrvatske, njezinog naroda, građana! I eto odgovora – sputan radnim navikama, Milanović bi kao pučki pravobranitelj Hrvatskoj nesumnjivo činio manju štetu od robotice trenutno angažirane na toj dužnosti.

Cinoberi i dudeki

Ostalo je poprilično nezamijećeno kako je Milanovićev motivacijski govor oduševljenim poklonicima, neposredno prije nego što će govornik biti ispraćen robotima omiljenim zvucima beživotne glazbe na rubu psihodelije, okončan najavom posjeta kajkavskom podravskom kraju. Kao odredišta spomenuo je, poimence, Sigetec i Gruntovec.

Uzevši u obzir kako selo Sigetec doista postoji, dok je Gruntovec, selo poznato iz popularne dramske serije „Gruntovčani“ izmišljeno, malo je vjerojatno da je Gruntovec upotrijebio tek kao metaforu, kako bi se dalo zaključiti da je spomenuo samo njega. E sad, zamislimo na tren kakve bi bile reakcije da je to izrekao netko drugi… Tuka ne zna da Gruntovec ne postoji, hi, hi, hi,… plavuša se opet izblamirala, he, he, he,… novi skandal notorne posvuduše, ha, ha, ha… Dok Milanović, i kad lupa sve u šesnaest, ostaje jednostavno takav kakav jest, šarmantan, kod tuke svaki zarez na krivom mjestu uvijek iznova predstavlja izvor sveopće sablazni. Rika dežurnih bukača bude i gromkija kad je zarez na pravom mjestu, kad ih tuka tuče dalekometnim balističkim projektilima punjenim neugodnom istinom, kad se iz New Yorka oglasi o krivoj strani željezne zavjese, a iz Buenos Airesa o bijegu u slobodu.

Nažalost, Milanovićev verbalni pohod na Gruntovec nije protekao bez tragičnih posljedica. Plemenito srce Martina Sagnera, glumca proslavljenog ulogom popularnog Dudeka, glavnog junaka Gruntovčana, najavu Milanovićeva posjeta Gruntovcu nije izdržalo. Kako i bi, kad je Milanović programiran da se ruga svemu što je Sagner za života bio – nenadmašni tumač lika malog čovjeka s osjećajem za pravicu, branitelj-dragovoljac, naposljetku i HDZ-ov saborski zastupnik. Sve je njih, napose dok je bio na vlasti, s podjednakim žarom u LED-diodama na određeni način „ubijao“.

Samo kad bi to još shvatili i oni koji Dudeka ne trebaju glumiti da bi dudeki bili. Jer kad dudeki ne bi bili, ne bi dopuštali današnjim Cinoberima da ih sve vrijeme jednako uspješno vrte oko maloga prsta, i zacijelo bi znali kaj bu ve Regica rekla. A kaj drugo, nego – Milanovič, če se još jemput v Gruntovec zaputiš,… ak’ mi v roke dojdeš, z’tebe faširanec zide! Lako za Gruntovec, no koliko li bi tek razorniji bio učinak paklenog stroja zvanog Milanović, vidi li ga još jednom na vrhu Hrvatska?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari