Pratite nas

Kolumne

HODAK: Pobjednička Tuđmanova Hrvatska oboljela je od Stockholmskog sindroma

Objavljeno

na

Dana 30. listopada ove godine, neposredno pred “Dan mrtvih“, u prepunoj dvorani Novinarskog doma oživio je “državnik“ Mika Špiljak. Naš je Večernjak tom dugo očekivanom “uskrsnuću“ našeg Mikija posvetio pola stranice. Božena Matijević je euforična pa kaže: “Kako je odani Titov vojnik ispekao zanat državnika“. Jutarnji, međutim, ni retka o tom ”uskrsnuću”. Oni vjerojatno spremaju posebni članak o dirljivom otkriću kako svi oni koji su završili zanat mogu dobiti diplomu “državnika“. Ako su mogli Tito i Mika, zašto ne bi mogli svi?

Naravno, dvorana Novinarskog doma bila je prepuna. Ni “Poljud“ ni ”Maksimir” ne bi mogli primiti sve jugo-zombije koji jedva čekaju da se zahvale našem Mikecu. Njegov “rođo“ Hrvoje Klasić i njegov obožavatelj Tvrtko Jakovina plastično i sugestivno su “navijačima“ u dvorani objasnili kako je mali Mikec pronašao svoj komunistički sveti gral, pa najprije završio za šustera, potom za revolucionara i na kraju za državnika. A rigidni desničari i tupavi ognjištari i dalje misle da je državnik bio Tuđman. Hajte, molim vas! Tko od tih jugovića u pretrpanoj dvorani “Novinarskog“ doma zna išta o Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. g. kojom su ponovno osuđeni i izjednačeni nacistički i komunistički zločini. To je za njih bilo ne samo davno nego i nevažno. Lijepo kaže na fejsu Trpimir Jurić: “Jugoslavenstvo kao mentalno nasljeđe i emotivna vezanost, korov je XXI stoljeća“.

Bi li u Hrvatskom saboru po slovu te Rezolucije od 19. rujna 2019. g. mogao i nadalje sjediti Emir Tahirović, alias Goran Beus Richembergh, koji je već krvave 1990. g. zakukurikao: “Jugoslavija je nužna i poželjna, a partija i JNA najveće su jamstvo njene stabilnosti“? Dvorana “Novinarskog“ doma bila je do vrha puna raznog ”korova”. Sjedili su tamo glorifikatori čovjeka iz zločinačkog Titovog sustava koji je likvidirao nakon “oslobođenja“ 568.000 tisuća ljudi, uglavnom bez suda, optužnica i presuda, sustava u kojem je kroz logore u šest godina prošlo 3.777,776 “narodnih neprijatelja“ (izvor: Aleksandar Ranković, “Politika”, Beograd, 1. veljače 1951. g.). Da je trio Jakovina, Markovina i Klasić napisao knjigu o Joži Manoliću, dvorana ”Novinarskog” doma bila bi opet prepuna. Netko od “ratnih drugova“ bi vjerojatno citirao popularnog Jožu koji je jednom rekao: “Da ti Hrvati nisu izbjegli u Argentinu vjerojatno bi bili likvidirani… Na Bleiburgu je ubijeno do 250.000 tisuća ljudi, nismo gledali je li žena, muškarac, dijete, curica, bio je rat, za Boga miloga!“.

Je li se itko od uvodničara u ”Novinarskom” domu prisjetio Golog otoka i bezbroj mučilišta za političke i druge neistomišljenike režima kojeg su hvalili kroz lik Mike Špiljka? Dok je “državnik“ posjećivao Papu, francuskog i američkog predsjednika, Marko Veselica je već bio zbog verbalnog delikta osuđen na dvadeset i jednu godinu robije. Najprije 1972. g. zbog “lažnog i zlonamjernog prikazivanja društvenog sistema u SFRJ“ na sedam godina pa deset godina kasnije zbog istog člana 133. KZ SFRJ na Okružnom sudu u Zagrebu na četrnaest godina zatvora jer je, zamislite, dao intervju Švedskoj TV kritizirajući devizni režim u diktatorskoj državi. Je li uopće potrebno posebno napominjati udbaške “odrede smrti“ koji su, dok je “državnik“ ispijao šampanjac po europskim diplomatskim salonima, sistematično i pedantno ubijali pripadnike naroda kojeg je predstavljao, između ostalih, i lik kojemu se sada u Novinarskom domu zahvaljuje što je “ispekao zanat državnika“.

Na kraju još samo citat  Zlatka Lukeža na fejsu. Po njemu je Josip Broz Tito u Beogradu 12. listopada 1944. g. izjavio: “Daje se opšta amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića, pod uslovom da se pridruže partizanskom pokretu“. Od tada je broj partizana u Srbiji porastao sa 22.000 tisuće na 264.000 tisuće. Tada su krenuli u “oslobađanje“ Hrvatske…“ s iskusnim četničkim novopečenim “partizanima“. Mnogi su i ostali u Hrvatskoj pa danas, neki i s potomcima, tu i tamo evociraju svoje slavne dane kao ovaj puta u ”Novinarskom” domu.

O ‘željeznoj zavjesi’

Stalno se kroz medije i na razne druge načine ponovno evociraju ”divni” prošli dani komunističke Juge, valjda ne bi li se mlade uvjerilo kako je tada sve bilo ružičasto, a ne problematično kao sada u hrvatskoj državi. Tvrde kako nije bilo željezne zavjese (koju je spomenula KGK) već se putovalo po cijelom svijetu. Međutim, mi koji smo živjeli u to doba dobro znamo da su slobodno putovali samo oni s crvenom knjižicom i crvenim pasošem. Ostali su mogli otići izvan Juge jedino ako su odlazili na bauštelu u Njemačku.

Nevjerojatno je da u demokratskoj hrvatskoj državi postoje medijske tjeralice za svakog tko kritički progovori o komunističkoj Jugoslaviji. Hvale se kako smo imali veliki izbor robe, npr: dvije vrste jogurta, a i nije se dulje od pola sata čekalo na pumpama zbog nestašice benzina ili kad se vozilo par-nepar. Umiru od lažnog smijeha kad se spomene “željezna zavjesa“. Je li to od lijevanog željeza iz Mikine Željezare Sisak? Za taj Churchillov pojam ”željezna zavjesa” mnogi od njih su očito tek sada prvi puta čuli. Užasno su uvrijeđeni što ima nezadovoljnih zbog nedostatka demokracije u Jugi. Točno, oni su imali sve što su narodu obećali, a za druge ih ionako nikada nije bilo briga. Ivan Hrstić cinično objavljuje: “Ima barem nešto dobro u izjavi o željeznoj zavjesi: svaki put iz svih rupa izmile uvrijeđeni čuvari tekovina revolucije”. Čak je i gospođa Bernardić shvatila, a 30% hrvatskih građana još ne shvaća.

Uz “državnika“ Miku, dobili smo ovih dana i počasnog građanina Koprivnice, a to je bivši komunistički ministar policije Pavle Gaži. Čovjek koji je na toj poziciji sigurno znao i morao znati za ubojstva Đurekovića, Bušića i ostalih pobijenih emigranata sad je napokon dobio zasluženo priznanje. I raste pokret – lažima za “bolju“ prošlost.

Komunisti su likvidirali 660 katoličkih svećenika odmah iza rata. Kad je već započeo taj vampirski bal, hajmo onda Budu Lončara proglasiti blaženim, Jožu Manolića počasnim građaninom Bjelovara, Kadijevića Imotskog, Šljivančanina Vukovara…  Stvarno je izvan svake pameti da se četrdeset godina nakon Maršalove smrti i skoro trideset godina od pada komunizma i nastanka slobodne hrvatske države u njoj slavodobitno dijele šakom i kapom priznanja komunističkim “najboljim sinovima partije“. Slaven Letica kaže na fejsu: “Kakva je bila SFRJ postalo je jasno 1990. g. Ali ne i avetima prošlosti kojih je skoro 30%. Nedavno su organizirali u Splitu vampirski koncert “pjesama koje se više ne pjevaju“. Dobili su gradski prostor, mediji su danima reklamirali “pjesme koje se više ne pjevaju“. Partizanske budnice koje su se pjevale od genocida u Srbu do Hude jame. Kadgod bi umorni ”pobjednici” okrenuli janje barem dio njih trebao se prisjetiti katoličkog svećenika Jurja Gospodnetića kojeg su pekli na ražnju 1941. godine u poklanoj Lici. I Split, grad koji s Kaštelima, Omišom i Solinom broji oko 400.000 ljudi, odazvao se sirenskom zovu bivših i sadašnjih orjunaša. Na koncertu je bilo čak 116 “pevača“ pjesama “koje se više ne pjevaju“. Vjerujem da se neće više nikada pjevati usprkos 6. ličkoj koja bi još jednom pokušala spasiti mrtvog Maršala. Nadasve žilavoj komunističkoj gerijatriji polako dolazi kraj zahvaljujući isključivo prirodnim zakonima. Kad ovih dana odu malo srediti grobove svojih preminulih preporuka im je da ne koriste navigaciju u automobilima jer bi ih moglo prestrašiti kad začuju glas navigatorice: stigli ste na odredište!

Kako bi rekli stari Latini: Similis simili gaudet ili sličan se sličnom raduje.

I tako je pobjednička Tuđmanova Hrvatska postala društvo oboljelo od Stockholmskog sindroma. Komunizam se, usprkos rezoluciji Europskog parlamenta, kod nas brani rukama i nogama. Uskoro, ne daj Bože, i oružjem.

Ćirilične ploče mogle su razbijati samo neubrojive osobe?

Čitam nešto što bi trebala biti dobra vijest: Vukovarcu Marijanu Živkoviću, koji je u ratu ostao bez dva sina, neće se suditi zbog skidanja ćiriličnih ploča. Piše u novinama da je bio neubrojiv dok ih je razbijao. Prema tome, ploče su mogle razbijati samo neubrojive osobe(?!). A branitelji Živković, Josić i ostali koji su ih razbijali, sve su samo ne neubrojivi. Za vrijeme prvog suđenja vještačko mišljenje bilo je identično. Međutim, tada je sud je po načelu “znamo mi koliko je on ubrojiv“ bio donio osuđujuću presudu. Nakon što su Vukovarci izašli na ulice sutkinja je napokon “progledala“ i uvažila vještačko mišljenje. Opasna je to pravosudna praksa! U Hong Kongu je donesen zakon o “izručenju Kini za određena kaznena djela“. Nakon svega što se dogodilo na ulicama Hong Konga, zakon je povučen. Poruka je jasna i vidljiva: ako u RH želite pravdu, izađite na ulice. Vukovar, Zadar, Zagreb. To je skužila i Jelena Veljača. Kod nas nema više trodiobe vlasti. Uz zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast pridodana je kao četvrta vlast ulice iliti Jelena Veljača.

Branio sam u procesu ćiriličnih ploča u Vukovaru. U razgovoru s okrivljenicima nije bilo ni jednog jedinog koji nije znao za član 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. On doslovno kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“. Dakle, ako su ploče postavljene oko četiri sata ujutro te su dovele do pogoršanja odnosa između srpske nacionalne manjine i hrvatskog naroda, onda moraš biti politički idiot da pomoću policije uvodiš tzv. dvojezičnost u grad koji je toliko propatio. Propatio je toliko da će jednog dana, a možda i prije, netko od “progresivnih“ hrvatskih režisera snimiti film o patnji, suzama i tragediji toga grada. I to film bez središnje priče o tragičnoj ljubavi Hrvata i Srpkinje ili o ”hrvatskoj mržnji” prema manjinama ili o sličnim temama koje jedino zanimaju naše lijeve režisere. No, vratimo se temi. S obzirom na to da su “ploče koje ne prijete nikome“ pogoršale odnose Hrvata i Srba do usijanja, u svakoj pravno normalnoj zemlji ni jednog okrivljenog se nije trebalo vještačiti je li u času skidanja ploča bio ubrojiv ili nije. Trebalo ih se temeljem odredbi Ustavnog zakona sve osloboditi. No, kako je ova država odavno poznata kao pravno retardirana sa zakonodavstvom s posebnim potrebama, moralo se posegnuti za vještačenjem koje je završilo pravosudnom farsom. Skoro svi su osuđeni, jedan je i ubijen, a pravosudno “ploveće kazalište“ nudi nam neubrojivost kao alternativu za nacionalnu svijest i domoljublje. Stoga, Vukovar svoju budućnosti može vidjeti samo u Penavi. Tvrdoglav, hladnokrvan i pragmatičan. Svjestan da je grad uz njega. Vukovarcima i svima nama ostaje tek nada da će ”mudri” suci Ustavnog suda RH napokon jednom shvatiti političku intenciju člana 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Hrvatska pomalo sliči Nizozemskoj jer su tamo mnoge kuće ispod razine mora. Kod nas je već puno toga ispod razine, a pravosuđe ispod svake razine.

Subotnji Večernjak izgleda kao Juga u malom. Marina Šerić po stoti puta ruši Trumpa. Tomislav Krasnec “prosto ne može da veruje“. ”Trumpavi” Trump nagovara Nigela Faragea da se ujedini s Borisom Johnsonom i postanu “nezaustavljiva sila“. Borislav Ristić je jedan od rijetkih koji nije oduševljen “državnikom“ Mikom Špiljkom. Kako je ”državnik” završio samo jedan razred, zlobni Ristić se sjetio jednog vica iz “samoupravnih“ vremena. Koja je razlika između Jugoslovenskih željeznica i našeg Mike? Odgovor glasi: željeznica ima dva razreda. Zločesto i duhovito! Ni bravar nije imao puno više pa mu je ipak na pogreb došao ceo svet. Čak je SAD poslao predsjednikovu mamu. Na jedan dan. K’o mamu Huanitu.

Denis Romac, lijevo pojačanje iz Novog lista, otkriva: “Sad je jasno: Predsjednica Rijeku niti poznaje niti razumije”. Naravno, čovo je sto posto u pravu. Ona je tamo rođena, a on je iz Zagreba otišao u Rijeku na doškolovanje. Nije trebao potegnut’ do Sjeverne Koreje jer Rijeka ima komunističku vlast već sedam godina duže od Pjongjanga.

Galvanizirani jugonostalgičar Brane Pofuk zamjera Predsjednici što mu “onemogućava suvislu raspravu kakva nam treba o Jugoslaviji“. Brane je fiksiran na “jugoslavensku prošlost“. Jadnog Branu netko bi trebao probuditi i reći mu da smo mi knjigu o jugo-prošlosti zatvorili 5. kolovoza 1995. g. Ako bude potrebno možemo je zatvoriti na isti način kad god nam se prohtije.

Žarko Živković razgovara s trojicom povjesničara na temu postoji li lijeva i desna povijest. O toj ”biblijskoj” temi govore Darko Dukovski s Filozofskog faksa u Rijeci, legendarni Hrvojica Klasić, osobni povjesničar Mike Špiljka, i Ante Nazor koji je tu vjerojatno zabunom upao umjesto službeno odsutnog Dragana Markovine. Dukovski i Klasić se po principu “dva tijela jedna duša“ slažu u svemu. Zločin u Bleiburgu je bio pravedna osveta za Jasenovac. Predavati povijest na našim filozofskim faksevima je čista utopija. Bolje bi ispalo da se predaje u Remetincu, na utakmicama Lige prvaka, na naftnim platformama, na zimskom skijanju u Austriji nego prepustiti to jeftino ljevičarsko indoktriniranje Jakovini, Markovini, Klasiću, Dukovskom… Naš dragi Dukovski je uvjeren kako Klasić nije ni lijevi ni desni povjesničar. I ja se s njim slažem. On je, kao i Dukovski, Jakovina, Markovina i Goldstein, zapravo kriptokomunistički ”istoričar” zalutao u XXI stoljeće. S njima nam ode povijest u povijest. Recimo, evo pitanja: ocijenite lik i djelo Tita? Dukovski: “Bio je velik, pronicljiv državnik koji se u unutrašnjoj i vanjskoj politici  koristio svim poznatim političkim, a ponekad i nepolitičkim metodama“. Hvala Bogu, napokon objektivan povjesničar! Tog istog ”državnika” su proglasili ratnim zločincem u njemačkim i britanskim medijima, a pobio je preko pola milijuna ljudi nakon rata, i to bez suda i presuda (Huda Jama, Goli otok, ubijanje “neprijateljske emigracije“), poklonio je Srijem Srbiji, Boku Kotorsku Crnoj Gori, a Neum BiH. Posebno je poštovan u Istri, Međimurju i Hrvatskom primorju jer je te hrvatske zemlje nakon rata pripojio Hrvatskoj. E, moj profesore, da probate predavati predvojničku… Tamo nema političkih i nepolitičkih metoda. Samo vojničkih…

”Glupa telad sama traži svoje mesare”, reče jednom Bertold Brecht.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari