Pratite nas

Kolumne

HODAK: Spašavanje vojnika Pupovca

Objavljeno

na

Hrabre, nepobjedive srpske vojnike u njihovom “oslobodilačkom” pohodu na Jasenovac zaustavila je – carina! Vulinov pasoš izazvao je sumnju i “komandosi” se vratiše u rikverc. Još jedan tipični ustaški “genocid”…itd. Moj profa Žukina misli da se radi o još jednom “plovećem kazalištu”.

Spašavanje vojnika Pupovca. Kad su se tenzije dobrano podigle, kad su se javili dragovoljci, branitelji… tada se Pupi povukao u “svoje odaje”, a u Novom Sadu je osvanuo jedan pomirljivi transparent pun nade: “Ubi Hrvata, da Šiptar ne bi imao brata…” ili tako nekako. Progresivna Lijepa naša je skočila na svoje državničke noge. Na čelu s Pupovcem koji je bio “iskreno” konsterniran i žestoko osudio taj napad na epsko bratstvo i jedinstvo dva naroda. To je još jedan neoboriv dokaz da smo braća, pomislio je valjda u tom “historijskom” trenutku i Igor Mandić. I sve mračne prognoze o sudbini RH koja će u svemu jako sličiti na datum 8. maja 1945.g. nestale su kao da ih je netko dodirnuo čarobnim štapićem…

Sad evo i trećeg čina političkog vodvilja: dolazi “delegacija” srpske vojske s Vulinom na čelu, a Hrvateki o tome nemaju pojma. “Ne bih pao u nesvijest da Pupi i to osudi” mudruje moj Žuki. I tako, ekipi od jedanaest oficira Vojske Srbije propao je izlet u Jasenovac, a Kurir, Informer, Novosti, ALO, Srpski telegram i Blic dobili pravu “robu” za svoje naslovne stranice kao kad su objavljivali “Srbe klali i vadili im oči, a nitko nije osuđen”, “Ustaše prete Vučiću”, “Spremaju zlo, oni bi da vešaju”, “NATO monstrumi”…

Moj nepovjerljivi Žuki uvjeren je da se radi o zgodnom “festivalu glume”. Ni meni nije do kraja jasno od kuda toliko nepovjerenje u institucije “koje rade svoj posao”.

Drago Marković se na fejsu čudi: “Zamislite jedanaest vojnika Hrvatske vojske ide u odorama na komemoraciju u Logor Stajićevo!”. A Heidi Frank se zabrinuto pita: “Da li je Hrvatska ispunila sve uvjete za ulazak Srbije u EU?”. Ako slučajno jest, onda možemo očekivati da će uskoro stići dozvola da se prije prvog sata u našim školama intonira hrvatska himna kao npr. u osnovnoj školi u Volovčici u Zagrebu. Bez obzira na to što na njeno intoniranje djeca druge vjeroispovijesti i nacionalnosti ne ustaju. Da mi je samo pogoditi o kojoj se to vjeroispovijedi i nacionalnosti radi? Pošto su ta djeca vjerojatno državljani RH onda je i zadnjoj političkoj budali jasno da oni koji ne poštuju himnu ne poštuju ni državu u kojoj žive.

Tu se nalazimo u začaranom krugu. Živimo u krugu etabliranih osoba kojima je prva asocijacija koja ih povezuje s ovom državom – NDH. Premještaju je iz srednje Europe na zapadni Balkan. Proglašavaju je “banana državom” kao da su je stvorili majmuni, a ne branitelji. Uvijek pljuckaju prema većini jer im zaklanja vidik prema “svijetloj budućnosti”. To je izvrsno detektirao Mario Keča na fejsu: “Kada se na Rujanfestu, u glavnom gradu Hrvatske, izvode turbofolk ‘pjesme’ onda je to pitanje slobode izbora, a kad se u hrvatskoj školi, u glavnom gradu Hrvatske, izvodi hrvatska himna, onda je to pitanje poštovanje manjine koju to smeta!!! Većina nije bitna, niti u prvom niti u drugom slučaju! Neobična logika!”. Rekao bih – tipična ljevičarska dvoličnost.

Naši manjinci po pravilu ne idu u Irsku, dobro im je i tu

No, pustimo “kuruzu” s istoka i himne u školama. Ima i zdravog humora. Francuzi u školama puštaju svoju himnu. Plenković kaže da bi mogli i mi. Hrvatski poltroni nemaju smisla za humor. Uspješno su operirani od te “bolesti” još od rođenja. Što mislite koliko nacionalne manjine imaju udjela u stanovništvu recimo Latvije. Odgovor je 38,9%. U Luxemburgu 36,9%, u Češkoj 35,5%, u Estoniji 31,3%, u Bugarskoj 23,1%, u Nizozemskoj 19,3%, u Slovačkoj 19,8%… Koliko te zemlje osiguravaju svojim “manjincima” mjesta u parlamentu? Pogodili ste – ni jedno. U Hrvatskoj, u kojoj živi 9,6% pripadnika nacionalnih manjina, osigurano im je osam zastupničkih mjesta u Saboru. Sad vam je malo jasniji gornji zaključak da hrvatski poltroni nemaju smisla za humor. Ovo je podatak za rasplakati se. “Manjine su naš ponos” kažu naši političari.

Kako iscijediti humor iz podatka da 16,9 % manjinskih stanovnika Slovenije imaju dva mjesta u njihovom parlamentu, a Hrvateki za svojih 9,6% osiguravaju osam zastupnika u Saboru.

Tu nema mjesta ni najprizemnijem humoru. Samo depresiji i tuzi. Onako usput, i Austrija, i Mađarska, i Finska, i Italija, i Poljska, i Litva u svojim parlamentima nemaju ni jednog predstavnika iz kvote nacionalnih manjina. Koji  su to “retrogradni” klerofašistički režimi. Umjesto da su ponosni, tronuti od sreće kao mi, oni svoje manjince puštaju u svoje parlamente samo na galeriju. Kod nas oni s 500-600 glasova ne samo da ulaze u Sabor nego i vladaju. Vode rat za stranke koje ih obožavaju i s njima vladaju te paze na njihovu većinu u Saboru. Naši manjinci u pravilu ne odlaze u Irsku. Dobro im je i tu.

Moja klijentica R. Vojnović ima smisla za humor pa objavljuje na fejsu: “Ubola me pčela. To mi je jedini ubod ove godine”. A nas ostale “ubadaju” iz dana u dan.

Ivica Granić objavio je izvrstan post na fejsu: “Čujem nedavno kako je jedan liječnik iz Splita proglašen najboljim keramičarom u svojoj novoj tvrtki u Hamburgu.  Bravissimo ADZ, Pupi i bravissimo za blaženo hrvatsko ‘političko stado'”.  “Mali” Ivica nastavlja: “Problem: Plenkiju ne odgovara da parlamentarne izbore dočeka kao partner, pajdaš, kao koalicijski partner SDSS-a. Dakle, jasno je kako ‘utakmicu’ treba odigrati… I onda nekim čudom neko prebije nekog Deliju u Obrovcu, zatim i nekog Arsića u Rijeci. Ovog drugog čak i bez vidljive ogrebotine prebiše bejzbol palicom. Kuha se i na istoku… I tak.. A Pupi? Pupi grlatiji nego ikada, ono, slučajno izleti s nebuloznom tezom o NDH. Ne samo da smo gori od Ante i ‘one Hrvatske’, s današnjim se povampirenim hrvatskim nacionalizmom ništa ne može usporediti. Sibirski su Gulazi mila majka za zagrebačke, splitske, riječke ili one benkovačke”. I da ne citiram dalje Ivicu, sve je jasno.

Progresivni Đakić, u ime HVIDRE, traži da se Pupi ispriča. On, stara lička varenika, na to se samo prezrivo smješka. I tako mjesecima. Ali par mjeseci prije novih izbora za Sabor lijeva medijska falanga objavljuje raspad vesele koalicije s SDSS-om i HNS-om. HDZ-ovo desno krilo lijepi od sreće fete pršuta po čelu. Ankete odmah reagiraju. HDZ ide prema gore, SDP pada. Na scenu opet jednom stupa “blaženi hrvatski zaborav”.

Zaboravili su Hrvateki i Tuđmana pa će zaboraviti i Pupovca, Blaženku Divjak, Đakića, Aleksandra Stankovića, Anku Mrak-Taritaš, Ankicu Lepej, Antu Tomića, Arsena Bauka, Bojana Glavaševića, Borisa Dežulovića, Borisa Jokića, Borisa Miletića, Branimira Pofuka, Budimira Lončara, Dalibora Matanića, Danijelu Trbović, Davora Butkovića, Dejana Jovića…itd. Znate li što je zajedničko svim do sada nabrojanima? Ni oni, a ni oni njima slični nikada, baš nikada, neće doći u priliku da se okite titulom “najboljeg keramičara” u Hamburgu, Irskoj, na Novom Zelandu ili negdje drugdje diljem svijeta. Sve njih ćemo mi opet birati, čitati, slušati i pljuckati prema njima te ih futrati našim ustaškim kunama… Dolar i lira, moneta od papira… kako je pjevao legendarni Zvonko Špišić. “Sem zabil”, rekli bi Zagorci.

Ministar “narodnog zdravlja“ Milan Kujundžić zaprijetio je revizijom svih bolovanja. Prvi je na redu Molierov “Umišljeni bolesnik”.

Prisjetili smo se jedne stare i prirodne koalicije

U subotu 7. rujna mogli smo se, samo kad bismo znali, prisjetiti jedne stare koalicije. Prirodne kao, recimo, ova već famozna HDZ-a, SDSS-a i HNS-a. Tog rujanskog dana 1932.g. dogodio se tzv. Lički ili Velebitski ustanak. UHRO, Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija kojoj je na čelu bio onaj Pavelić, a ne novinar Novog lista, izvršila je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića.

“Ustanak” je trajao oko pola sata nakon čega su se napadači na čelu s Andrijom Artukovićem i Markom Došenom povukli. U sukobu sa žandarima poginuo je ustaša Stjepan Devčić. I to bi bilo to da se nije 28. prosinca 1932.g putem “Facebooka” javio list Proleter, organ CK KPJ. Uz plamene pozdrave hrabrim ustašama objavili su da Komunistička partija: “pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”. Tako se lički “seljak” Dr. Ante Pavelić barem jednom našao na “pravoj” strani povijesti.

Oni koji me čitaju znaju da sam se “k’o pura dreku” čudio zašto Tito kao “vrsni pravnik” (ima “sudija” koji se k’o pijani plota drže zakona) nije organizirao Paveliću suđenje u odsutnosti. Najprije ga je “držeći se zakona kao pijan plota” pokušao ubiti iz zasjede u Argentini. Kad je ovaj zbrisao u Madrid, naš “pravnik” znao je i adresu i broj kvadrata njegovog stana, ali nikada mu nije palo na pravničku pamet da organizira suđenje u odsutnosti. S brižno probranim svjedocima mogao je imati presudu u kojoj je pravomoćno utvrđeno da je u Jasenovcu ubijeno par milijuna ljudi. Možda je razlog, kažem možda, upravo ova epizoda oko Velebitskog ustanka kao i tajna posjeta Milovana Đilasa i dr. Vladimira Velebita Zagrebu i njihovim pregovorima s Nijemcima.

Naravno, po Tvrtku Jakovini priglupe ustaše pojma nisu imali da se najbliži Titov politički suradnik Đilas nalazi u Zagrebu 1943.g, da je Velebit posjetio svoje roditelje, da su on i Đido razgovarali s generalom Gleiseom von Horstenauom, da je Đido par puta išao u kino. Jakovina i Klasić sigurni su da je razlog što su ustaše ostavile na miru Velebita taj što su vjerovali da je on bio sudionikom Velebitskog ustanka iz 1932.g. I nakon toga Velebit je više puta boravio u Zagrebu. U organizaciji Švaba  obilazio je partizanske odrede u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni prenoseći naređenja o prestanku napada na prugu Zagreb-Beograd, što je Nijemcima bilo najvažnije. I onda je došlo do razmjene zarobljenika, pa je tako bila razmijenjena i Titova supruga Herta Haas. Znači, bilo je “saradnje” i s ustašama, i s Hitlerom… sve dok sovjetski maršal Fjodor Tolbuhin nije protutnjao kroz Srijem, Beograd, Slavoniju, Hrvatsku i Sloveniju…sve do Beča. Kamo je ipak malo zakasnio. Iza njegovih akcija počelo je partizansko “oslobađanje” gradova, sela i genocid nad nenaoružanim i razoružanim. Što je našu “ljubičicu bijelu” dovelo na deseto mjesto najvećih ratnih zločinaca XX stoljeća. Ništa novo, ništa senzacionalno… to znaju čak i “istoričari” tipa Klasića, Jakovine, Markovine…

Navodno je svojedobno, pri susretu u Vatikanu, Stipe Mesić oštro zamjerio Papi njegove kontakte s Tuđmanom, predočivši mu pritom audio i video zapise te transkripte, nakon čega je navodno Papa od Mesića zatražio oprost!

Pravosuđe nam je s ‘posebnim potrebama’

U veljači ove godine donesena je na splitskom Općinskom sudu presuda koja je po Slavici Lukić “zgranula novinarsku javnost”. Intelektualni proleteri “prosto nisu mogli da veruju”! Sutkinja Dunja Ljubičić presudila je da Jurica Pavičić, ljevoruki kolumnist Jutarnjeg, mora Dušku Mucalu, bivšem intendantu splitskog HNK, platiti pedeset tisuća kuna. Sad je vijeće Županijskog suda u Splitu, pod predsjedanjem Senije Ledić, tu presudu ukinulo i pravomoćno naredilo da Mucalo plati Pavičiću 12.000 kn troškova postupka. Po ZPP-u rasprave su “usmene i kontradiktorne”. Takav postupak provela je i sutkinja Dunja Ljubičić.

Žalbeno vijeće pak takav postupak nije provelo. Na temelju izvješća suca izvjestitelja i pregleda spisa vijeće nije ukinulo prvostupanjsku presudu i vratilo predmet Općinskom sudu na ispravku i dopunu nego, da smiri “zgranutu novinarsku javnost”, samo je meritorno presudilo. Sada “novinarska javnost” sigurno više nije zgranuta. Zgranut je samo Mucalo. Naime, Mucalo je i moj klijent u jednom drugom predmetu. Tužili mi neoprezno još ljevijeg Antu Tomića te dobili presudu u našu korist pred splitskim Općinskim sudom. Ako predmet po žalbi našeg Antiše dođe pred isto vijeće Županijskog suda u Splitu, Mucalo odmah može početi skupljati lovu za Tomića i njegove troškove.

Pravosuđe nam je doista s “posebnim potrebama”. I nakon Sovjetke, Sovjetka. Zabrinjava li ikoga u ovoj državi ovakvo socrealističko sudstvo? Moram ponoviti da na Novom Zelandu uvijek ima 99 sudaca. Nemaju nijedan zaostali predmet. Koliko se kod nas čeka na presude, znate i sami! Nije ni čudo kad nam većinu sudačkog kadra na višim sudovima čine suci s partijskim stažom. Stoga ne čudi što se kapetanu Draganu uvažava žalba i smanjuje kazna, ali se odbija žalba Tomislavu Merčepu i povisuje mu se kazna za godinu i pol, usprkos teškom zdravstvenom stanju i presudi zasnovanoj na zatvorenom krugu indicija. Pouka iz svega toga je: ne budite naivni i ne tužite novinare jer takva presuda može “zgranuti” Slavicu Lukić i HND. Tužite samo desničarske krkane, a ne medije jer: “Mediji imaju osobito važnu ulogu u demokratskom društvu” stoji u presudi Županijskog suda u Splitu.

U svojoj nedodirljivoj mudrosti, mediji možda donesu i vijest da su neprijavljeni radnici počeli štrajkati na crno.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej

Objavljeno

na

Objavio

Vlažno, mokro, sklisko, magla, niski oblaci, niski udarci, mučno, osim toga moje računalo iz vremena pada berlinskoga zida malo se preračunalo pa krepalo iza plota. Zato sada na brzinu improviziram, uklapajući se tako u hrvatsku tradiciju improvizacije, koja nam ide bolje od svake sustavnosti, pa nam sustav zato tako i izgleda.

Neveselo doba godine i inače, od Svih svetih iliti Sisveta nadalje sjećanja na hrvatske tragedije, ali ne samo naša sjećanja nego i srbijanska koja podižu ploču generalu razaratelju Vukovara, a kada mi šaljemo u Beograd lake note onda odgovaraju da je sve bilo legalno, osim toga u Hrvatskoj neke ulice imaju nazive po Mili Budaku.

Tako se farsa ponavlja, uvijek je isto: čim se nađu pod paljbom za devedesete, Srbijanci potegnu četrdesete, nastojeći zabašuriti neospornu činjenicu da su bili poslušni vazali nacističke Njemačke i revni progonitelji Židova. Na ruku im idu krivotvorine koje su nam prodavali za vrijeme komunizma, a radosno opažaju da se u Hrvatskoj i nadalje kupuju jer su strukture uglavnom orjunaški nastrojene pa čuvaju tekovine revolucije.

Glede devedesetih, vide da je u Hrvatskoj došlo do radikalnog prevrata, te se sve više piše u tiskovinama o obrani Vukovara u izvedbi ako ne baš ustaša a onda – hrvatske desnice, a „znamo kakva je“. Ako želite ilustraciju, dajem vam ju: u dnevnim novinama od 6. studenoga, pogodite u kojim novinama, na str. 7 pišu neki likovi o vozaču predsjedničkog kandidata (onoga koji prekida kampanju za Martinje), te se o tom vozaču kaže da je „jedan od junaka desnice zbog činjenice da je bio suborac Blage Zadre.“ Znači, vukovarski branitelji su za desnicu junaci, a što su za srednjicu, ljevicu i stražnjicu? I što su toj klateži hrvatski branitelji uopće? Razaratelji njezinih snova.

Pa kada sam u zadnjoj kolumni pisao da zaplotnjaci usidreni u institucijama koje kontroliraju medije ponekad bivaju konsternirani što ih neoprezni kolumnisti otkrivaju do gola, eto vam dobar primjer koji sam naveo, a ima ih još. U jednim drugim novinama ili istim, a sve su iste, kvazinovinar se doslovce izruguje mladićima koji su pošli u obranu domovine, umjesto da se bave stvarima primjerenim njihovoj dobi, ljubavnim i ostalima.

Takvi i slični komentari objavljuju se obično na drugoj stranici dnevnoga lista, baš kao i u olovnim vremenima kada je stupac na str. 2 bio rezerviran za poruke Centralnog komiteta, posredstvom malo pismenijeg partijskog pisca. Još jedna ilustracija: u dnevnom listu osvrće se partijski pisac na ploču Bratiću, nije mu drago navodno, ali odmah nastavlja u Vučićevu stilu i (u stvari) kaže da četnik u nečemu ima pravo, da je u Hrvatskoj nekakva puzajuća ustašizacija.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo, osim njezina naziva. Nije više SRH nego samo RH, orjuna i slične misaone skupine čvrsto su se održale u sedlu, devedesete nastoje zaboraviti kao tužno razdoblje kada nisu mogli posve slobodno raditi protiv Hrvatske, razdoblje koje će se pamtiti, vele oni, po korupciji s Tuđmanom na čelu. Ostalo što je učinio nije važno, ako je još nešto uradio, bolje je o tome ne govoriti, bolje po njega.

Usporedno s orjunom u Hrvatskoj, vide se dostojni napori iz Srbije koja ne bi toliko u Europu koliko bi opet u Hrvatsku. Doduše, Vučić se ukrcao u europske pučane, pa silno želi u Zagreb da razgleda teren, možda kaže koju u Hrvatskom saboru ili barem Areni, s tim da bi sljedeći put rado došao s tenkovima, ruskim i inim.

Četnik čeka priliku da napokon izvrši što je obećao 1995. u Glini. Ako dođe u Zagreb kao što se govori da hoće, a neki da ne će, bit će predstavljen kao dio velike pučke obitelji, doduše kao mlada pučanka koja sjedi na dva stolca.

Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej, kojemu bi trebalo zabraniti da prijeđe nametnutu granicu kod Bajakova, ali tko će mu zabraniti? A zašto dolazi u Hrvatsku? Navodno zato da svečano otvori centar u rodnom selu pokojnog patrijarha Pavla, kamo će onda hrliti hodočasnici. Mjesto se nalazi u Slavoniji, znači ne u Hrvatskoj, po Irineju, koji poštuje granicu Virovitica-Karlobag pa Dalmaciju i Slavoniju amputira gdje stigne. Tako će SPC usred Hrvatske (ipak) odavati počast patrijarhu Pavlu, koji je 1991. munjevito zaposjedao teritorij već okupiran.

Novinari u Hrvatskoj ne pamte tako dugo, pa su stvar prikazali neutralno. Ja pamtim, ali kako se meni ne vjeruje, ispisujem citat iz knjige „Ranjena Hrvatska“, a iz pera biskupa Antuna Škvorčevića koji govori o (jednom, a bilo ih je više) susretu predstavnika Katoličke crkve i SPC-a: „Ovom susretu prethodili su neki mučni događaji koji su vodstvo Srpske pravoslavne crkve stavili u nezgodno svjetlo.

Naime, ta je Crkva osnovala novu eparhiju, osječko-poljsko-baranjsku, sa sjedištem u Dalju, i to neposredno nakon srpskog osvajanja tog prostora i pokolja nesrpskih nedužnih civila u Dalju, a na čelo joj stavila episkopa Lukijana koji je već ranije nakon pokolja u Borovu Selu ondje blagoslivljao naoružane osobe a u Dalju izjavljivao o oslobođenju i pripajanju toga mjesta Srbiji.“ Moram li dalje? Mislim da ne. Sve ste razumjeli. Ali je neugodna činjenica da bi zabrana dolaska sadašnjeg patrijarha u spomen na ondašnjeg patrijarha pod čijim je vodstvom SPC širila svoj teritorij zajedno s jugovojskom i četnicima, izazvao prosvjed pape Franje i novu pljusku hrvatskom narodu. Jer, rimski i srpski patrijarh vole se kak golupčeka dva.

Dobro, napuštam tu temu, za danas. U Hrvatsku, uostalom dolaze svakakvi tipovi, recimo ovih dana hrvatski iseljenici koji mračno pitaju srami li ih se Hrvatska, a strukture im, zatečene, govore da nije točno, da su ponosne na njih. I uopće, čak i na mlade iseljenike koji ponosno odlaze u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Sve pršti od ponosa. A gdje je istina? Glede starih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, sve je vrlo jednostavno: duboka država koja je isplivala na površinu ne želi da joj se tamo neki Hrvati iz daljina miješaju u posao, ni politički ni gospodarski, o ideološkoj dimenziji da ne govorimo, jer su svi iseljenici za orjunu ustaše, potomci možda u soft formi, i nemaju što tražiti u demokratskoj Hrvatskoj, štoviše ugrožavati oligarhiju mučno stvaranu u nezgodnim okolnostima od druge polovice devedesetih. Osim toga ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a htjeli bi glasovati, znači utjecati na izbore njima sklonih, to jest ustaša u samoj Hrvatskoj.

Neka iseljenici ostanu u svojim novim, sada već starim, domovinama, i tamo larmaju. Oni su ondje, gdje god bili, manjina, a tako je lijepo kada su Hrvati manjina kao što su bili u nezaboravnoj Jugoslaviji. Ima pravde. Doduše, mogli bi u manjem opsegu utjecati na izbore za recimo neki kongres, pa ih ne treba previše srditi.

U svezi s tim (opet se vraćam na temu a obećao sam da ne ću) jako ih je rasrdilo, a i mene, kada su čuli da veleposlanik velesile daje šakom i kapom šake dolara za plemeniti centar u Srbu (eto još jedan, da ne bude samo Slavonija) budući da mu u Hrvatskoj nitko nije rastumačio kako financira uspomenu na pokolj Hrvata, to jest zamotali ga pupovčani čim je sišao iz zrakoplova. Srditi mu pišu pisma, spominju Boričevac, obitelj Ivezić, Gračac, Bunić, Rudopolje, Korenicu, Drvar, Bosansko Grahovo, ali molim vas, pa kako bi strani diplomat mogao pohvatati sve te podatke. Na srdita pisma ne odgovara, ni na ona na engleskom, ni na ona na hrvatskom.

Jesam li već podsjetio na zgodnu činjenicu, mislim da nisam: naime, prije nekoliko godina a možda i više, u godišnjem izvješću Sigurnosno obavještajne službe (SOA) stajalo je crno na bijelo da se opažaju pojačane velikosrpske aktivnosti. Vjerojatno je nastala konsternacija, u sljedećim godinama taj je „podatak“ nestao u izvješćima, valjda usporedo s novouspostavljenom koalicijom.

Istodobno, vode se bitke na nekoliko fronta o državnim blagdanima i spomen-danima. Odbor koji je donio odluku da se antifašistički dan pretvori u spomen-dan, dobio je po gubici. Vlast je poslušala oporbu, a bilo joj je lako jer je i inače sve više oporba samoj sebi. Oporba je galamila da je odluka kukavička, domobranska, što je uvrjedljivo za domobrane i njihove potomke, a ima ih puno više od onih drugih. Rečeni odbor suočio se ne s prošlošću nego sa sadašnjošću.

To me je podsjetilo da bi među državne spomen-dane trebalo uvrstiti i jedan koji je spomen na domobrane. Ne će proći, ali neka bude zabilježeno. I obrazloženje: u Hrvatskoj je u vrijeme Drugoga rata bio i „lokalni“ građanski rat. Jedna je strana pobijedila, a znamo i kako, drugu je zatrla, ali je prošlo dovoljno vremena da imamo povijesnu distancu prema vremenu kada je Hrvat išao na Hrvata, pa da se i Hrvata na domobranskoj strani sjećamo na isti način kao i onih drugih. Bio bi to doista civilizacijski iskorak i znak da smo barem malo izašli iz nametnutih hipoteka i jednoumnog tumačenja povijesti.

Kolektivna odgovornost

U svemu, u svakom području života, odgovornost ne može biti kolektivna, treba imati ime i prezime. Da je kolektiv, međutim, zamijenio pojedince (jedinke) pokazuje državni sustav stimuliranja književnih djela (plus prevoditelji). Za one koji ne znaju kako se to radi, objašnjavam: umjesto povjerenstva u kojemu sjede više ili manje dobri poznavatelji književnosti s imenom i prezimenom, o stimulacijama odlučuje cijela kobasica društava, udruga, fakulteta, njih najmanje osamnaest koliko sam uspio pokupiti.

Bilo bi lijepo saznati kako to oni uopće rade, okupljaju li se u Areni i nekom sličnom većem zdanju, imaju li neki kongres s večerom i tulumom ili ubacuju svoje opaske u kutije. Sudjeluju li baš svi iz tih društava, udruga i fakulteta ili delegiraju po dvadesetak umova svaki? Na kraju se proglase dobitnici, a ne zna se tko ih je, kako i zašto izabrao. I jesu li i koliko njih kolektivno ili pojedinačno pročitali odabranu knjigu, naravno da nisu.

Pogledaju, ako uopće i to, korice, naslov i posebno ime autora. I prezime. Ako im se prezime ne sviđa prezime, odmah otpada. U prvom krugu. Imali smo poslije četrdeset pete kolektivizaciju sela, pa je ideja propala i u staljinističkoj Jugoslaviji. Sada imamo kolektivizaciju odlučivanja o dobrim i lošim knjigama. Idemo naprijed.

Lutrija

Ne mogu ne spomenuti, jer mi već dugo ide na živce, naime Lutriju i njezino reklamiranje na televiziji. Jako me zanima „profil kadra“ koji izmišlja priglupe reklame „Volite kuglice“ recimo s nekim ubogim statistom koji stražnjicom odbacuje kuglu a ne kuglicu. Kako vizualno, tako i tekstualno: u reklamu se ubacuju izvanzemaljci, ali ih se naziva – vanzemaljcima. No, kad je novac od reklama u pitanju, televizije ne paze na jezik ni na ostale dijelove. A Lutrija ima novaca. Samo nema ukusa i ne zna hrvatski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari