Pratite nas

Kolumne

HODAK: Spašavanje vojnika Pupovca

Objavljeno

na

Hrabre, nepobjedive srpske vojnike u njihovom “oslobodilačkom” pohodu na Jasenovac zaustavila je – carina! Vulinov pasoš izazvao je sumnju i “komandosi” se vratiše u rikverc. Još jedan tipični ustaški “genocid”…itd. Moj profa Žukina misli da se radi o još jednom “plovećem kazalištu”.

Spašavanje vojnika Pupovca. Kad su se tenzije dobrano podigle, kad su se javili dragovoljci, branitelji… tada se Pupi povukao u “svoje odaje”, a u Novom Sadu je osvanuo jedan pomirljivi transparent pun nade: “Ubi Hrvata, da Šiptar ne bi imao brata…” ili tako nekako. Progresivna Lijepa naša je skočila na svoje državničke noge. Na čelu s Pupovcem koji je bio “iskreno” konsterniran i žestoko osudio taj napad na epsko bratstvo i jedinstvo dva naroda. To je još jedan neoboriv dokaz da smo braća, pomislio je valjda u tom “historijskom” trenutku i Igor Mandić. I sve mračne prognoze o sudbini RH koja će u svemu jako sličiti na datum 8. maja 1945.g. nestale su kao da ih je netko dodirnuo čarobnim štapićem…

Sad evo i trećeg čina političkog vodvilja: dolazi “delegacija” srpske vojske s Vulinom na čelu, a Hrvateki o tome nemaju pojma. “Ne bih pao u nesvijest da Pupi i to osudi” mudruje moj Žuki. I tako, ekipi od jedanaest oficira Vojske Srbije propao je izlet u Jasenovac, a Kurir, Informer, Novosti, ALO, Srpski telegram i Blic dobili pravu “robu” za svoje naslovne stranice kao kad su objavljivali “Srbe klali i vadili im oči, a nitko nije osuđen”, “Ustaše prete Vučiću”, “Spremaju zlo, oni bi da vešaju”, “NATO monstrumi”…

Moj nepovjerljivi Žuki uvjeren je da se radi o zgodnom “festivalu glume”. Ni meni nije do kraja jasno od kuda toliko nepovjerenje u institucije “koje rade svoj posao”.

Drago Marković se na fejsu čudi: “Zamislite jedanaest vojnika Hrvatske vojske ide u odorama na komemoraciju u Logor Stajićevo!”. A Heidi Frank se zabrinuto pita: “Da li je Hrvatska ispunila sve uvjete za ulazak Srbije u EU?”. Ako slučajno jest, onda možemo očekivati da će uskoro stići dozvola da se prije prvog sata u našim školama intonira hrvatska himna kao npr. u osnovnoj školi u Volovčici u Zagrebu. Bez obzira na to što na njeno intoniranje djeca druge vjeroispovijesti i nacionalnosti ne ustaju. Da mi je samo pogoditi o kojoj se to vjeroispovijedi i nacionalnosti radi? Pošto su ta djeca vjerojatno državljani RH onda je i zadnjoj političkoj budali jasno da oni koji ne poštuju himnu ne poštuju ni državu u kojoj žive.

Tu se nalazimo u začaranom krugu. Živimo u krugu etabliranih osoba kojima je prva asocijacija koja ih povezuje s ovom državom – NDH. Premještaju je iz srednje Europe na zapadni Balkan. Proglašavaju je “banana državom” kao da su je stvorili majmuni, a ne branitelji. Uvijek pljuckaju prema većini jer im zaklanja vidik prema “svijetloj budućnosti”. To je izvrsno detektirao Mario Keča na fejsu: “Kada se na Rujanfestu, u glavnom gradu Hrvatske, izvode turbofolk ‘pjesme’ onda je to pitanje slobode izbora, a kad se u hrvatskoj školi, u glavnom gradu Hrvatske, izvodi hrvatska himna, onda je to pitanje poštovanje manjine koju to smeta!!! Većina nije bitna, niti u prvom niti u drugom slučaju! Neobična logika!”. Rekao bih – tipična ljevičarska dvoličnost.

Naši manjinci po pravilu ne idu u Irsku, dobro im je i tu

No, pustimo “kuruzu” s istoka i himne u školama. Ima i zdravog humora. Francuzi u školama puštaju svoju himnu. Plenković kaže da bi mogli i mi. Hrvatski poltroni nemaju smisla za humor. Uspješno su operirani od te “bolesti” još od rođenja. Što mislite koliko nacionalne manjine imaju udjela u stanovništvu recimo Latvije. Odgovor je 38,9%. U Luxemburgu 36,9%, u Češkoj 35,5%, u Estoniji 31,3%, u Bugarskoj 23,1%, u Nizozemskoj 19,3%, u Slovačkoj 19,8%… Koliko te zemlje osiguravaju svojim “manjincima” mjesta u parlamentu? Pogodili ste – ni jedno. U Hrvatskoj, u kojoj živi 9,6% pripadnika nacionalnih manjina, osigurano im je osam zastupničkih mjesta u Saboru. Sad vam je malo jasniji gornji zaključak da hrvatski poltroni nemaju smisla za humor. Ovo je podatak za rasplakati se. “Manjine su naš ponos” kažu naši političari.

Kako iscijediti humor iz podatka da 16,9 % manjinskih stanovnika Slovenije imaju dva mjesta u njihovom parlamentu, a Hrvateki za svojih 9,6% osiguravaju osam zastupnika u Saboru.

Tu nema mjesta ni najprizemnijem humoru. Samo depresiji i tuzi. Onako usput, i Austrija, i Mađarska, i Finska, i Italija, i Poljska, i Litva u svojim parlamentima nemaju ni jednog predstavnika iz kvote nacionalnih manjina. Koji  su to “retrogradni” klerofašistički režimi. Umjesto da su ponosni, tronuti od sreće kao mi, oni svoje manjince puštaju u svoje parlamente samo na galeriju. Kod nas oni s 500-600 glasova ne samo da ulaze u Sabor nego i vladaju. Vode rat za stranke koje ih obožavaju i s njima vladaju te paze na njihovu većinu u Saboru. Naši manjinci u pravilu ne odlaze u Irsku. Dobro im je i tu.

Moja klijentica R. Vojnović ima smisla za humor pa objavljuje na fejsu: “Ubola me pčela. To mi je jedini ubod ove godine”. A nas ostale “ubadaju” iz dana u dan.

Ivica Granić objavio je izvrstan post na fejsu: “Čujem nedavno kako je jedan liječnik iz Splita proglašen najboljim keramičarom u svojoj novoj tvrtki u Hamburgu.  Bravissimo ADZ, Pupi i bravissimo za blaženo hrvatsko ‘političko stado'”.  “Mali” Ivica nastavlja: “Problem: Plenkiju ne odgovara da parlamentarne izbore dočeka kao partner, pajdaš, kao koalicijski partner SDSS-a. Dakle, jasno je kako ‘utakmicu’ treba odigrati… I onda nekim čudom neko prebije nekog Deliju u Obrovcu, zatim i nekog Arsića u Rijeci. Ovog drugog čak i bez vidljive ogrebotine prebiše bejzbol palicom. Kuha se i na istoku… I tak.. A Pupi? Pupi grlatiji nego ikada, ono, slučajno izleti s nebuloznom tezom o NDH. Ne samo da smo gori od Ante i ‘one Hrvatske’, s današnjim se povampirenim hrvatskim nacionalizmom ništa ne može usporediti. Sibirski su Gulazi mila majka za zagrebačke, splitske, riječke ili one benkovačke”. I da ne citiram dalje Ivicu, sve je jasno.

Progresivni Đakić, u ime HVIDRE, traži da se Pupi ispriča. On, stara lička varenika, na to se samo prezrivo smješka. I tako mjesecima. Ali par mjeseci prije novih izbora za Sabor lijeva medijska falanga objavljuje raspad vesele koalicije s SDSS-om i HNS-om. HDZ-ovo desno krilo lijepi od sreće fete pršuta po čelu. Ankete odmah reagiraju. HDZ ide prema gore, SDP pada. Na scenu opet jednom stupa “blaženi hrvatski zaborav”.

Zaboravili su Hrvateki i Tuđmana pa će zaboraviti i Pupovca, Blaženku Divjak, Đakića, Aleksandra Stankovića, Anku Mrak-Taritaš, Ankicu Lepej, Antu Tomića, Arsena Bauka, Bojana Glavaševića, Borisa Dežulovića, Borisa Jokića, Borisa Miletića, Branimira Pofuka, Budimira Lončara, Dalibora Matanića, Danijelu Trbović, Davora Butkovića, Dejana Jovića…itd. Znate li što je zajedničko svim do sada nabrojanima? Ni oni, a ni oni njima slični nikada, baš nikada, neće doći u priliku da se okite titulom “najboljeg keramičara” u Hamburgu, Irskoj, na Novom Zelandu ili negdje drugdje diljem svijeta. Sve njih ćemo mi opet birati, čitati, slušati i pljuckati prema njima te ih futrati našim ustaškim kunama… Dolar i lira, moneta od papira… kako je pjevao legendarni Zvonko Špišić. “Sem zabil”, rekli bi Zagorci.

Ministar “narodnog zdravlja“ Milan Kujundžić zaprijetio je revizijom svih bolovanja. Prvi je na redu Molierov “Umišljeni bolesnik”.

Prisjetili smo se jedne stare i prirodne koalicije

U subotu 7. rujna mogli smo se, samo kad bismo znali, prisjetiti jedne stare koalicije. Prirodne kao, recimo, ova već famozna HDZ-a, SDSS-a i HNS-a. Tog rujanskog dana 1932.g. dogodio se tzv. Lički ili Velebitski ustanak. UHRO, Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija kojoj je na čelu bio onaj Pavelić, a ne novinar Novog lista, izvršila je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića.

“Ustanak” je trajao oko pola sata nakon čega su se napadači na čelu s Andrijom Artukovićem i Markom Došenom povukli. U sukobu sa žandarima poginuo je ustaša Stjepan Devčić. I to bi bilo to da se nije 28. prosinca 1932.g putem “Facebooka” javio list Proleter, organ CK KPJ. Uz plamene pozdrave hrabrim ustašama objavili su da Komunistička partija: “pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”. Tako se lički “seljak” Dr. Ante Pavelić barem jednom našao na “pravoj” strani povijesti.

Oni koji me čitaju znaju da sam se “k’o pura dreku” čudio zašto Tito kao “vrsni pravnik” (ima “sudija” koji se k’o pijani plota drže zakona) nije organizirao Paveliću suđenje u odsutnosti. Najprije ga je “držeći se zakona kao pijan plota” pokušao ubiti iz zasjede u Argentini. Kad je ovaj zbrisao u Madrid, naš “pravnik” znao je i adresu i broj kvadrata njegovog stana, ali nikada mu nije palo na pravničku pamet da organizira suđenje u odsutnosti. S brižno probranim svjedocima mogao je imati presudu u kojoj je pravomoćno utvrđeno da je u Jasenovcu ubijeno par milijuna ljudi. Možda je razlog, kažem možda, upravo ova epizoda oko Velebitskog ustanka kao i tajna posjeta Milovana Đilasa i dr. Vladimira Velebita Zagrebu i njihovim pregovorima s Nijemcima.

Naravno, po Tvrtku Jakovini priglupe ustaše pojma nisu imali da se najbliži Titov politički suradnik Đilas nalazi u Zagrebu 1943.g, da je Velebit posjetio svoje roditelje, da su on i Đido razgovarali s generalom Gleiseom von Horstenauom, da je Đido par puta išao u kino. Jakovina i Klasić sigurni su da je razlog što su ustaše ostavile na miru Velebita taj što su vjerovali da je on bio sudionikom Velebitskog ustanka iz 1932.g. I nakon toga Velebit je više puta boravio u Zagrebu. U organizaciji Švaba  obilazio je partizanske odrede u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni prenoseći naređenja o prestanku napada na prugu Zagreb-Beograd, što je Nijemcima bilo najvažnije. I onda je došlo do razmjene zarobljenika, pa je tako bila razmijenjena i Titova supruga Herta Haas. Znači, bilo je “saradnje” i s ustašama, i s Hitlerom… sve dok sovjetski maršal Fjodor Tolbuhin nije protutnjao kroz Srijem, Beograd, Slavoniju, Hrvatsku i Sloveniju…sve do Beča. Kamo je ipak malo zakasnio. Iza njegovih akcija počelo je partizansko “oslobađanje” gradova, sela i genocid nad nenaoružanim i razoružanim. Što je našu “ljubičicu bijelu” dovelo na deseto mjesto najvećih ratnih zločinaca XX stoljeća. Ništa novo, ništa senzacionalno… to znaju čak i “istoričari” tipa Klasića, Jakovine, Markovine…

Navodno je svojedobno, pri susretu u Vatikanu, Stipe Mesić oštro zamjerio Papi njegove kontakte s Tuđmanom, predočivši mu pritom audio i video zapise te transkripte, nakon čega je navodno Papa od Mesića zatražio oprost!

Pravosuđe nam je s ‘posebnim potrebama’

U veljači ove godine donesena je na splitskom Općinskom sudu presuda koja je po Slavici Lukić “zgranula novinarsku javnost”. Intelektualni proleteri “prosto nisu mogli da veruju”! Sutkinja Dunja Ljubičić presudila je da Jurica Pavičić, ljevoruki kolumnist Jutarnjeg, mora Dušku Mucalu, bivšem intendantu splitskog HNK, platiti pedeset tisuća kuna. Sad je vijeće Županijskog suda u Splitu, pod predsjedanjem Senije Ledić, tu presudu ukinulo i pravomoćno naredilo da Mucalo plati Pavičiću 12.000 kn troškova postupka. Po ZPP-u rasprave su “usmene i kontradiktorne”. Takav postupak provela je i sutkinja Dunja Ljubičić.

Žalbeno vijeće pak takav postupak nije provelo. Na temelju izvješća suca izvjestitelja i pregleda spisa vijeće nije ukinulo prvostupanjsku presudu i vratilo predmet Općinskom sudu na ispravku i dopunu nego, da smiri “zgranutu novinarsku javnost”, samo je meritorno presudilo. Sada “novinarska javnost” sigurno više nije zgranuta. Zgranut je samo Mucalo. Naime, Mucalo je i moj klijent u jednom drugom predmetu. Tužili mi neoprezno još ljevijeg Antu Tomića te dobili presudu u našu korist pred splitskim Općinskim sudom. Ako predmet po žalbi našeg Antiše dođe pred isto vijeće Županijskog suda u Splitu, Mucalo odmah može početi skupljati lovu za Tomića i njegove troškove.

Pravosuđe nam je doista s “posebnim potrebama”. I nakon Sovjetke, Sovjetka. Zabrinjava li ikoga u ovoj državi ovakvo socrealističko sudstvo? Moram ponoviti da na Novom Zelandu uvijek ima 99 sudaca. Nemaju nijedan zaostali predmet. Koliko se kod nas čeka na presude, znate i sami! Nije ni čudo kad nam većinu sudačkog kadra na višim sudovima čine suci s partijskim stažom. Stoga ne čudi što se kapetanu Draganu uvažava žalba i smanjuje kazna, ali se odbija žalba Tomislavu Merčepu i povisuje mu se kazna za godinu i pol, usprkos teškom zdravstvenom stanju i presudi zasnovanoj na zatvorenom krugu indicija. Pouka iz svega toga je: ne budite naivni i ne tužite novinare jer takva presuda može “zgranuti” Slavicu Lukić i HND. Tužite samo desničarske krkane, a ne medije jer: “Mediji imaju osobito važnu ulogu u demokratskom društvu” stoji u presudi Županijskog suda u Splitu.

U svojoj nedodirljivoj mudrosti, mediji možda donesu i vijest da su neprijavljeni radnici počeli štrajkati na crno.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari