Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvati pogledajte ovaj prljavi velikomuslimanski pamflet – POUČNO JE  

Objavljeno

na

Pamflet u vidu „dokumentarnog“ filma pod nazivom „Kontinuitet genocida nad Bošnjacima“ nalazi se na youtube-u već gotovo 9 mjeseci (od 9. siječnja 2017. godine; link: https://www.youtube.com/watch?v=SniLkwhYdGU) i samo je jedan od tisuća sličnih što ih je zadnjih godina na svjetlo dana iznijela sarajevska tvornica laži.

Ovoga puta stiže nam iz „Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima“.

Riječ je o GEBELSOVSKOJ PROPAGANDI najniže vrste koju mogu skrojiti samo ozbiljno oboljeli mozgovi poput Bakir bega Izetbegovića i njegovih slugu.

Evo opisa sa stranice youtube-a:

„Ovaj film se sastoji od 11 digitalnih priča o pojedinim fazama genocida nad Bošnjacima, od 17. stoljeća do danas. Priče su urađene u produkciji Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima www.vmgb.ba Autori projekta: mr. Fatmir Alispahić i dr Selma Rizvić

Kategorija            Neprofitne organizacije i aktivisti

Licenca                Standardna YouTube licenca“

Na dan 29. rujna 2017. godine video zapis je imao 2.640 pregleda.

Idemo začepiti nos i kratko se osvrnuti na sadržaj ovog prljavog pamfleta.

„Prvi“ (od ukupno „11 genocida nad Bošnjacima“), vjerovali ili ne, počinje ispod Beča (1683-1690.), kad branitelji opkoljenog austrijskog grada „vrše genocid nad Osmanlijama“ koji su ih (valjda) došli „osloboditi“.

Ovdje su „Bošnjaci“ (iz sarajevske vizure) ustvari Osmanlije, tj. Turci.

„Drugi genocid nad Bošnjacima“ događa se „na Badnju večer 1711. godine“, u vrijeme „istrage poturica“ u Crnoj Gori, kad su islamizirani crnogorski pravoslavci silom vraćani na „vjeru prađedovsku“ (što je u svome Gorskom vijencu opisao i Njegoš).

Ovoga puta su „Bošnjaci“ crnogorske poturice, odnosno kršćani koji su dolaskom Turaka u Crnu Goru bili prevedeni na islam. Nasilna islamizacija se sa stanovišta autora filma smatra normalnim procesom, a obrnut postupak (deislamizacija) „genocidom“, što je u najmanju ruku vrlo zanimljiv stav.

„Treći genocid nad Bošnjacima“ počinjen je od 1804. do 1820. godine u Srbiji, kad Srbi dižu svoja dva ustanka i progone i kolju Turke – Osmanlije.

Sad su „Bošnjaci“ ponovno Turci-Osmanlije. Poslije njihovog „hvale vrijednog“ osvajanja Balkana i Srbije (ognjem i mačem –  uz nabijanja na kolac, čerečenja, klanja, pljačku, paljevinu, progon stanovništva, silovanja, odvođenje u roblje itd.) i višestoljetnog vladanja silom, oslobađanje od osmanlijske okupacije ovdje se smatra „genocidom“.

„Četvrti genocid nad Bošnjacima“ teče od  1830 do 1867. godine, u vrijeme hatišerifa kojim turski sultan Mehmed II priznaje Kneževini Srbiji autonomiju.

Ovdje su „Bošnjaci“ opet Osmanlije, a uspostava autonomije od strane okupirane Srbije (i to dokumentom izdanim od turskog sultana) je ustvari „genocid“ nad Osmanlijama, odnosno „Bošnjacima“.

„Peti genocid nad Bošnjacima“ slijedi nakon Berlinskog kongresa“ (1878.), odnosno u vrijeme kad Osmanlije koje 500 godina harače po Balkanu i jugoistočnoj Europi sa svojim osvajačkim četama bivaju potisnuti.

„Bošnjaci“ su (kako se vidi) i dalje Osmanlije-Turci.

„Šesti genocid nad Bošnjacima“ započeo je u vrijeme Austro-Ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878. godine) i tekao sve do raspada Monarhije (1918.). Istina, nikakvih podataka o tomu u čemu se sastojao taj „genocid“ nema (jer činjenica je da se Bosna i Hercegovina tek pod Monarhijom počela gospodarski i kulturno uzdizati iz višestoljetne zaostalosti koju su joj donijeli Turci), ali autorima pamfleta dovoljna je proizvoljna i paušalna tvrdnja.

Ovdje su „Bošnjaci“ stanovnici Bosanskoga ejaleta (pašaluka) za koje je iz cijelog konteksta događanja – uzimajući u obzir ranije opise – jasno da su ustvari Turci (ili kršćanska raja koja je primila islam u vrijeme turske okupacije).

„Sedmi genocid“ događa se u Sandžaku (na području Crne Gore – uz navođenje Plava i Gusinja kao mjesta gdje se vršio) i on je bio „posljedica Prvog i Drugog Balkanskog rata“.

Ovdje su i crnogorske Sandžaklije ubrojane u „Bošnjake“.

„Osmi genocid nad Bošnjacima“ izvršen je 1912/13. godine (opet) u Gusinjsko-plavskom kraju, odnosno, crnogorskom dijelu Sandžaka.

Autori filma očito su „duplirali“ ovu „etapu genocida“ (jer isti je već naveden kao „sedmi genocid nad Bošnjacima“ po redu), no, nije zgorega po koji „genocid“ i više navesti – bitno je samo da je „nad Bošnjacima“.

„Deveti genocid nad Bošnjacima“ odvija se u Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941.). Znamo za velikosrpsku diktaturu i tiraniju, ali nije se baš nešto o genocidu nad bosansko-hercegovačkim muslimanima u ovom razdoblju čulo. To je sasvim novi podatak za historiografiju i mogao bi se (kao i sve prethodne tvrdnje uvrstiti u rubriku „vjerovali ili ne“).

„Deseti genocid nad Bošnjacima“ izvršen je u Drugome svjetskom ratu (1941-45.) i prema sadržaju filma izvršitelji su srpski četnici. Ovdje ima elemenata genocida, samo je pitanje tko su oni koje se naziva „Bošnjaci“, jer u ti vrijeme takva etnička skupina na prostoru B i H ne postoji. Islamsko stanovništvo nazivano je „muhamedancima“ ili muslimanima i spomena o bilo kakvim „bošnjacima“ nema.

„Jedanaesti genocid nad Bošnjacima“ izvršen je u B i H (1992-95.), s tim što se svi dokazi izneseni u filmu odnose na Srebrenicu i pokolj koji je tamo napravila srpska vojska i njihove paravojne formacije.

Ako se netko pita GDJE SU HRVATI U TOJ PRIČI, sumnjam da će mu film pomoći, jer oni se kao izvršitelji bilo kakvih zločina NE SPOMINJU ni u jednom jedinom slučaju.

Dakle, što mi Hrvati imamo s „genocidima“ koje su nad „Bošnjacima“ (navodno) činili Austrijanci, Srbi, Crnogorci u vrijeme dok su oni bili Turci, odnosno poturice (ili od 1994. godine nadalje „Bošnjaci“) kad u tomu nismo ni na koji način sudjelovali?

Ne bi li se već jednom današnji bosanskohercegovački muslimani (koji sebe nazivaju „bošnjacima“ samo zato da bi mogli svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu i predstavljati se kao jedini autohtoni narod) trebali odrediti i izjasniti? Jesu li Turci (potomci Osmanlija), poturice, ili nova nacija, te na temelju čega su se 1994. godine proglasili „Bošnjacima“? Ne mogu biti čas ovo čas ono, po potrebi, a pogotovu ne mogu prisvajati cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer nije samo njihova, nikad nije bila – niti će biti.

I što ćemo s teškim optužbama koje politički vrh upućuje na račun Hrvata u B i H (a vezano za 90-e godine XX stoljeća), prije svega u pogledu „udruženog zločinačkog poduhvata“ ) zbog čega 6 hrvatskih generala i danas sjedi u zatvoru u Den Haagu, „logora za Bošnjake“, „nelegalnog formiranja Herceg Bosne“ (koju se naziva „zločinačkim projektom“), što sa svim onim objedama prema HVO-u, tvrdnjama o navodnim „pokoljima muslimana“ za koje su okrivljeni Hrvati, optužbama za „agresiju“ Republike Hrvatske na B i H?

O svemu tomu u filmu koji „dokazuje genocid“ nad „Bošnjacima“ kroz zadnjih 300 godina, NI JEDNE JEDINE RIJEČI!?

Nije spomenuto čak ni rušenje starog mosta (u Mostaru) od čega je muslimanska propaganda posljednjih 20-ak godina napravila mit, niti se govori o bilo kakvom drugom zločinu u kojemu su sudjelovali Hrvati.

Mi Hrvati imali smo tu „čast“ da nas autori ovog pamfleta spomenu samo u 3-4 navrata i to u kontekstu velikosrpske osvajačke ideologije (što mi imamo s tim!?) i „želje za uništenjem Bošnjaka“(?!), uz prikaz jedne slike dr Franje Tuđmana i srušenog minareta džamije u selu Ahmići.

Na koncu, možda bi bilo zanimljivo pogledati službene podatke popisa stanovništva B i H u pojedinim razdobljima i usporediti kretanje brojnosti tamošnjih muslimana („bošnjaka“) i njihov udjel u ukupnom stanovništvu, što može biti jako dobar indikator kad je riječ o tvrdnjama da su kroz zadnja tri stoljeća doživljavali „genocid“ (koji uključuje masovne likvidacije stanovništva, deportacije i onemogućavanje slobodnog življenja i razvoja – pa i demografsku komponentu, što se potom neminovno odražava na stopu prirodnog priraštaja koja se uvijek drastično smanjuje kod naroda, etničkih zajednica ili vjerskih skupina izvrgnutih genocidu).

Prema popisu iz 1879. godine (podatak iz knjige “Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche 1878-1918)”, muslimana (koji su se do 1901. godine službeno zvali muhamedanci) je na području Bosne i Hercegovine bilo ukupno 448.613 (38,73% u odnosu na ukupno stanovništvo). Grčkih pravoslavaca bilo je 496.485 ili 42,88%; rimokatolika 209.391 ili 18,08%.

Broj Muslimana u B i H prema službenom popisu iz 1991. godine (tada su već imali status naroda u SFRJ), iznosio je 1.902.956 (ili 43,7% u odnosu na ukupno stanovništvo).

Iz podataka je vidljivo da je njihova populacija u B i H povećana za 4 puta u razdoblju od samo 112 godina (što je za demografiju vrlo kratko razdoblje) iako su za to vrijeme (prema vlastitim tvrdnjama) prošli kroz 6 „etapa genocida“ (naravno, ne računajući „genocide“ do 1879. godine i razdoblje 1992-95.).

Na istom popisu (iz 1991.) Srba je bilo 1.366.104 ili 31,21% od ukupnog stanovništva, a Hrvata 760.852, odnosno 17,38%  od ukupnog stanovništva BiH).

Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila je 1. srpnja 2016. godine konačne rezultate popisa stanovništva izvršenog  2013. godine (koje entitet „republika srpska“ ne priznaje). Metodologiju popisa je međutim potvrdila  Europska statistička agencija Eurostat i on je obuhvatio i građane B i H koji već više godina izbivaju iz ove zemlje, odnosno, nisu stalno nastanjeni u B i H.

Prema tom popisu u B i H je bilo ukupno 3.531.159 stanovnika, od toga Bošnjaka 1.769.592 (50,1%), Srba 1.086.733 (30,8%), Hrvata 544.780 (15,4%), ostalih 130.054 (3,7%).

Ako se ovaj trend rasta muslimanskog stanovništva u B i H nastavi u sljedećih stotinu godina, možemo samo pretpostaviti što će se događati. Ali, kako korespondiraju sve te priče o „masovnom uništavanju“, „progonu“ i „genocidu“ s navedenim demografskim podacima i faktičkim stanjem koje imamo?

Postotak muslimana u ukupnom stanovništvu B i H 1879. godine bio je 38,73%, a 2013. godine broj „Bošnjaka“ iznosi 50,1% i oni po prvi put u svojoj povijesti imaju (mada tanku) natpolovičnu većinu!?

Koliko je od 1878. godine do danas „bošnjaka“ otišlo u Tursku ili neke druge zemlje? I što bi bilo da su oni ostali?

Nekih pouzdanih podataka o dijaspori Bosne i Hercegovine nema, ali grube procjene govore o 1,5 do čak 2 milijuna onih koji žive izvan matične zemlje a porijeklom su iz B i H.

Uzmemo li da barem jedna trećina od toga otpada na „bošnjake“, to znači da ih danas ima između 2,5 i 2,7 milijuna. Svakako, postavlja se pitanje na koji su način (u popisu od 2013. godine) popisani Hrvati i Srbi i jesu li popisom bili obuhvaćeni svi, budući da jedan veliki dio iseljenika iz redova ova dva naroda nema državljanstvo B i H.

No, je li moguće (neovisno o stopi prirodnog priraštaja) kod bilo koje vjerske ili etničke skupine koja je „u kontinuitetu“ (kroz cijelih 300 godina) izvrgnuta nesmiljenom genocidu, odnosno istrebljenju ili zatiranju – kako to ovdje tvrde velikomuslimanski propagandisti za „bošnjake“ – ovakvo povećanje broja? Je li moguće da udjel u ukupnom stanovništvu onih nad kojima je „vršen genocid“ tako rapidno raste, dok udjel naroda koji su optuženi za činjenje tog genocida u istom razdoblju opada?

Sarajevska tvornica laži u nesporazumu je s logikom, ali i matematikom. Oni su u posljednjih 25 godina uspjeli stvoriti mit o „bošnjacima“ kao jedinim i najvećim žrtvama ratova 90-ih godina XX stoljeća, zahvaljujući prije svega beskrupuloznoj propagandi koja je vlastite žrtve uvećavala i manipulirala njihovim brojem, u čemu su im svesrdno pomagali mediji iz islamskih zemalja. Apetiti su u međuvremenu porasli, pa se „kontinuitet genocida nad Bošnjacima“ nastoji protegnuti unatrag, u prošlost, pa i po cijenu toga da se „Bošnjaci“ u potrazi za identitetom poistovjećuju s Turcima-Osmanlijama, poturicama, Sandžaklijama ili islamiziranim stanovništvom bosanskog ejaleta.

Svaki od naroda na prostorima jugoistočne Europe i Balkana imao je svoju golgotu i razdoblja patnji i stradanja. I ničija patnja nije manje ili više vrijedna od patnje drugih – pogotovu ako se za mjerilo pokušava uzeti nacionalna ili vjerska pripadnost i ako se k tomu još uz pomoć prljavih i podlih laži kosti mrtvih pokušavaju iskoristiti za stvaranje mržnje i razdora među živima.

Jesi li pripadnici Armije B i H ubijali civile? Jesu li opkoljavali Lašvansku dolinu i druge lokacije u srednjoj Bosni, razarali, pljačkali, silovali, progonili? Jesu li mudžahedini (u sastavu te iste Armije B i H) otsjecali glave ljudima i etnički čistili područja naseljena Hrvatima? Zar netko misli da se to može sakriti?

Većeg zločina od trovanja mladih naraštaja mržnjom nema. Prošlost ne možemo promijeniti, ali bi konačno od nje mogli ponešto naučiti.

Nema normalnog čovjeka koji ne suosjeća s tuđom nesrećom i žrtvama, pa koje god one rase, vjere i nacije bile, ali ovdje je riječ o prljavoj velikomuslimanskoj propagandi i otrovnim lažima, o krivotvorenju povijesti i jeftinom politikanstvu koje u konačnici ponižava i žrtve i muslimansko-bošnjački puk u cjelini.

Ja svake godine jednako palim svijeće i za Vukovar i za Srebrenicu. I činit ću to i ubuduće.

Ali kad vidim ovako nešto, kad naiđem na pamflet poput ovoga filma, kao čovjek, Hrvat i kršćanin, ne mogu a ne upitati se:

Ima li ljudska podlost i pokvarenost granica?

S kime mi to na ovim prostorima živimo?

Ne pretvara li se i Srebrenica u puko oruđe propagandne kampanje umjesto da bude simbol podsjećanja na žrtvu, opomena i poruka da se takvo što više nikada i nikomu ne smije dogoditi? Otkuda ta posesivna težnja da se po svaku cijenu za svoj narod priskrbi to ekskluzivno pravo na genocid?

Gdje su i kako odgojeni, od koga potječu, u kakvim su obiteljima odrastali i zašto su tako bolesnom i otrovnom mržnjom zadojeni mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i ostali koji se danas bave sijanjem mržnje i stvaranjem zle krvi? Imaju li oni Boga i u ime čega to čine? Kakav cilj može opravdati takve podlosti i prljavštine?

Zašto o ovim pojavama šute pošteni i časni bosanskohercegovački muslimani i njihovi intelektualci? Zar se boje progovoriti istinu?

Može li negiranje nacionalne samobitnosti drugih naroda (u ovom slučaju Hrvata i Srba) i krivotvorenje povijesti i činjenica donijeti bilo kakvo dobro onima koji to čine s namjerom dokazivanja da njihov narod ima veće pravo na Bosnu i Hercegovinu nego drugi?

Ja kao Hrvat za svoj narod u Bosni i Hercegovini nikad ne bih tražio ono što nisam spreman priznati drugim narodima koji tamo žive. I ne pada mi napamet negirati bilo čiji identitet. Današnji bosanskohercegovački muslimani imaju pravo sebe zvati kako hoće. I to što su kao narod nastali 1994. godine, nikako ne znači da imaju manja prava od Hrvata ili Srba, niti ima ikoga razumnog tko im ta prava želi osporiti.

Ali, neka se okanu ćoravog posla i odustanu od bolesnih ideja pretvaranja B i H u islamsku džamahiriju ili kalifat. Neka se ograde od islamskog ekstremizma i shvate da ovo više nije razdoblje vladavine Osmanlija, da nema bosanskog ejaleta, begova, paša, vezira i da oni ne mogu vladati nad drugima. I da su im bliži i preči susjedi (koje god nacije i vjere bili) od Turaka, Iranaca, Saudijaca, Sirijaca. Neka prestanu napadati i optuživati sve oko sebe.

Tada će u Bosni i Hercegovini biti mir.

Pa će prestati i potreba za ovakvim prljavim pamfletima koji su plod patološke mržnje prema drugima, a ne ljubavi za svoj narod. Ako već tvrde kako vjeruju u Allaha i da su mir i ljubav među ljudima srž njihove vjere, nek se počnu tako i ponašati.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pričuvni oficir JNA: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove…’

Objavljeno

na

Objavio

Pričuvni oficir tzv JNA Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke. U ratu gine srpska sirotinja’

Na vukovarskom bojištu vojska se suočila i s masovnim dezertiranjem s prvih crta bojišnice. Tisuće rezervista JNA po povratku kući širilo je glas o ‘nemogućim uvjetima na bojištu, slaboj logistici, zapovjednicima koji eskiviraju borbu, izdaji nesrba i slično’.

– U strahu da u ovakvim uvjetima ne izgube rat, želeći spriječiti dezerterstvo s bojišta pod svaku cijenu, general Blagoje Adžić zapovjedio je ratnom zrakoplovstvu da raketira kolonu dezertera koja se masovno povlačila sa vukovarskog bojišta i blizini Bačke Palanke. Malo je tko vjerovao da će 25. rujna 1991. dva zrakoplova MIG-21 istresti smrtonosan teret na pripadnike vlastite vojske koji su odbili boriti se u ‘prljavom ratu’. Poginulo je stotinjak pripadnika rezervnih snaga JNA. Vojska je službeno izjavila da se ‘radilo o grešci pilota’ čija imena nikad nisu objavljena, a nije poznato niti da je protiv njih proveden kazneni postupak – piše Dušan Viro u svojoj knjizi Slobodan Milošević-anatomija zločina, prenose 24sata.hr

Naime, navodi dalje autor Viro, oficiri su izvještavali nadređena zapovjedništva da vojnici odbijaju poslušnost, samovoljno napuštaju položaje te da kompletne tenkovske posade bježe iz tenkova za vrijeme bitke.

No, s druge strane oficiri su optuženi da ne izlaze iz svojih bunkera, daleko iza crta bojišnice, da sudjeluju u pljački i švercu zaplijenjene robe. U redovima agresora vladao je potpuni kaos.

– Pričuvni vojnik iz Gornjeg Milanovca Miroslav Milenković ne mogavši se odlučiti bi li se priključio skupini dezertera ili grupici koja se odlučila na odlazak u napad, izvadio je pištolj i ustrijelio se.

Tenkist Vladimir Živković otuđio je tenk uz Vukovara, prošao sve kontrolne točke, prešao više od dvjesto kilometara, te je u znak prosvjeda, dezertirajući iz vojske, ostavio tenk pred zgradom Savezne skupštine u Beogradu.

– Pričuvni oficir JNA, diplomirani inženjer Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ama kakva vojska. Ovi samo kradu i pljačkaju. Nemamo motiva za borbu jer ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke, naručuju kamione i odvoze plijen na prodaju u Srbiji. U ratu gine srpska sirotinja’ – tvrdi Viro u svojoj knjizi.

Masovna dezerterstva, bijeg od mobilizacije te pad borbenog morala svojih pripadnika vojska je pokušala, objašnjava autor u knjizi, između ostalog, riješiti propagandom u čijem je središtu bilo širenje patološke mržnje prema hrvatskom narodu.

Miloševićev propagandni stroj nije prezao od publiciranja krajnje morbidnih tekstova poput članka Svetla za novu budučnost u kojem se između ostalog kaže:

‘Zar uopšte živeti s onima(Hrvatima) koji kolju cela dečja odelenja i vade ljudima oči, a onda ih teraju da vlastite oči pojedu, prave nizove od dečjih prstića, vešaju cele srpske četvrti kao u Vukovaru tako i u Gospiću, na ražnju peku decu, i žive i mrtve ljude čereče na komade. U ovo vreme kad se Jasenovac preselio u Vukovar, Zagreb, Gospić, kada su srpske zemlje po Hrvatskoj prepoznaju po masovnim grobnicama i stratištima u zavičaju zla, nekadašnjoj i sadašnjoj NDH.’

Pranje mozga: Srbi postali – žrtve

– Ispirući svakodnevno mozak svojim sugrađanima, srpski propagandisti zasipali su medijski prostor insceniranim slikama pokolja Srba u Hrvatskoj, izvrčući do te mjere stvarnost da su Srbi postali žrtvom čija se sudbina smišljeno uspoređivala sa sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu. Većina srpskog naroda zdušno je podržavala zločinački pokret stvaranja Velike Srbije nastao na agresiji, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem nesrpskih naroda koji je u djelo provodio Slobodan Milošević.

– Kolektivnom ludilu hipnotiziranog naroda koji se na mitovima prošlosti uživio u rituale uništenja susjednih naroda, iskazavši neviđen autizam i sadizam, najveći prilog dala je srpska intelektalna elita, predvođena Dobricom Ćosićem čiji se bojni poklič daleko čuo: ‘Bez borbe srpski narod neće preživeti, bez smrti nema vaskrsenja… Neutralnost danas, kad se protiv srpskog naroda vodi rat, smatram lažju i moralnim kukavičlukom’ – opisuje Viro u svom djelu ludilo koje je krajem 1991. godine vladalo u Srbiji.  (24sata.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

Objavljeno

na

Objavio

Simboli velikosrpske agresivne,  osvajačke i  zločinačke politike Vukovar i Škabrnja, ovih dana otvaraju nezacjeljene rane rodbini  i  hrvatskom narodu, koji sa ogromnom tugom i boli ponovno proživljavaju sve nanesene im strahote i patnje!

U ime čega ?  Zbog čega? U ime koga i zbog koga?

Tko je bio spreman tako zvjerski mučiti, ubijati i razarati hrvatski narod !

U ime Velike Srbije, mitomanske, zločinačke velikosrpske ideologije!

Ideologije začete 1844.godine sa Načertanijem Ilije Garašanina, ministra unutarnjih, a kasnije vanjskih poslova u  vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet. Načertanije je  dokument  koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i  raspad susjednih velikih imperija – Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na rivalstvo  Francuske i Engleske prema tim trima imperijima.

Pet godina kasnije  1849.  godine objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis «Srbi svi i svuda» srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića.

Pa preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. godine,  Homogene Srbije Stevana Moljevića 1941.godine  do Memoranduma SANU 1986.godine  kontinuitet i niz velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ratovima 1991-1995. godine  velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi,  proizvodi nove Memorandume SANU 2 i 3 i sve opasnije mitove.

I da bi sa sebe skinula odgovornost i  sramotu, Srbija je napravila plan kako umanjiti štetu,  zamagliti svoju  agresorsku i zločinačku politiku i popravili ugled u svijetu, nakon agresije na BIH i  Hrvatsku  Srpska akademija nauke i umetnosti- SANU donosi novi Memorandum 2 u kojem su karakteristični članci.

Memorandum SANU 2

  • Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
  •  Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunal
  • Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
  •  Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
  • Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
  • Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
  • Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
  • Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
  •  Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku”

A hrvatski narod im je bio jedina prepreka na putu ka realizaciji tog  ekspanzionističkog i  agresivnog pohoda na tuđi teritorij i tuđe domove.

I ne samo to da  su na cjelom tom stoljetnom osvajačkom putu vođeni svojim političkim i crkvenim vođama počinili nebrojena zvjerstva, mučenja i razaranja, nego su prisvajali i pljačkali kulturna i sakralna dobra, palili i rušili bolnice, škole, vrtiće i Crkve ne  bi li time uništili dokaze o postojanju hrvatskog naroda na njegovoj zemlji.

Prvi nestanak velikosrpske agresije iz javnog prostora dogodio se promjenama Ustava RH- U  preambuli stoji da je Republika Hrvatska mastala ;

-pobjedom  hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Znači taj pravedni, legitimni, obrambeni i oslobodilački Domovinski rat se protiv nekoga vodio, ali protiv koga?

Nema ni riječi, ni slova od koga smo se oslobodili, tko je bio agresor  u tom pravednom i legitimnom Domovinskom ratu.

14. studenog 2019. godine, Hrvatski Sabor je izglasao novi kalendar blagdana izmijenivši Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, za što je glasovala većina zastupnika (ZA  77, šest suzdržanih, 27 PROTIV ).

Isto kao i kod Ustava,  nigdje nije navedeno koga smo pobjedili na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kojih se to žrtava sjećamo za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, tko je kriv za te žrtve? Tko je napao Vukovar i Škabrnju?  Tko ih je razorio? Nije valjda  Domovinski rat sam sebe proizveo???

Po hrvatskim vlastima i hrvatskom Saboru Domovinski rat je sam sebe proizveo i prouzročio razaranja, patnju, ubijanje. nestale i doživotne invalide ???

Srbija nikada neće priznati agresiju, a povezano sa tim priznanjem i plaćanje odštete za razaranja i uništavanja po Hrvatskoj i toje vidljivo baš po Memorandumu SANU 2.

Izgleda da smo imali nekog fantomskog , bezličnog  i bezimenog neprijatelja koji nas je napao, ne znamo mu  ni ime ni naziv  a hrvatske vlasti ne čine ništa da ga imenuju, već mu zdušno pomažu da takav i ostane !

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari