Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvati pogledajte ovaj prljavi velikomuslimanski pamflet – POUČNO JE  

Objavljeno

na

Pamflet u vidu „dokumentarnog“ filma pod nazivom „Kontinuitet genocida nad Bošnjacima“ nalazi se na youtube-u već gotovo 9 mjeseci (od 9. siječnja 2017. godine; link: https://www.youtube.com/watch?v=SniLkwhYdGU) i samo je jedan od tisuća sličnih što ih je zadnjih godina na svjetlo dana iznijela sarajevska tvornica laži.

Ovoga puta stiže nam iz „Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima“.

Riječ je o GEBELSOVSKOJ PROPAGANDI najniže vrste koju mogu skrojiti samo ozbiljno oboljeli mozgovi poput Bakir bega Izetbegovića i njegovih slugu.

Evo opisa sa stranice youtube-a:

„Ovaj film se sastoji od 11 digitalnih priča o pojedinim fazama genocida nad Bošnjacima, od 17. stoljeća do danas. Priče su urađene u produkciji Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima www.vmgb.ba Autori projekta: mr. Fatmir Alispahić i dr Selma Rizvić

Kategorija            Neprofitne organizacije i aktivisti

Licenca                Standardna YouTube licenca“

Na dan 29. rujna 2017. godine video zapis je imao 2.640 pregleda.

Idemo začepiti nos i kratko se osvrnuti na sadržaj ovog prljavog pamfleta.

„Prvi“ (od ukupno „11 genocida nad Bošnjacima“), vjerovali ili ne, počinje ispod Beča (1683-1690.), kad branitelji opkoljenog austrijskog grada „vrše genocid nad Osmanlijama“ koji su ih (valjda) došli „osloboditi“.

Ovdje su „Bošnjaci“ (iz sarajevske vizure) ustvari Osmanlije, tj. Turci.

„Drugi genocid nad Bošnjacima“ događa se „na Badnju večer 1711. godine“, u vrijeme „istrage poturica“ u Crnoj Gori, kad su islamizirani crnogorski pravoslavci silom vraćani na „vjeru prađedovsku“ (što je u svome Gorskom vijencu opisao i Njegoš).

Ovoga puta su „Bošnjaci“ crnogorske poturice, odnosno kršćani koji su dolaskom Turaka u Crnu Goru bili prevedeni na islam. Nasilna islamizacija se sa stanovišta autora filma smatra normalnim procesom, a obrnut postupak (deislamizacija) „genocidom“, što je u najmanju ruku vrlo zanimljiv stav.

„Treći genocid nad Bošnjacima“ počinjen je od 1804. do 1820. godine u Srbiji, kad Srbi dižu svoja dva ustanka i progone i kolju Turke – Osmanlije.

Sad su „Bošnjaci“ ponovno Turci-Osmanlije. Poslije njihovog „hvale vrijednog“ osvajanja Balkana i Srbije (ognjem i mačem –  uz nabijanja na kolac, čerečenja, klanja, pljačku, paljevinu, progon stanovništva, silovanja, odvođenje u roblje itd.) i višestoljetnog vladanja silom, oslobađanje od osmanlijske okupacije ovdje se smatra „genocidom“.

„Četvrti genocid nad Bošnjacima“ teče od  1830 do 1867. godine, u vrijeme hatišerifa kojim turski sultan Mehmed II priznaje Kneževini Srbiji autonomiju.

Ovdje su „Bošnjaci“ opet Osmanlije, a uspostava autonomije od strane okupirane Srbije (i to dokumentom izdanim od turskog sultana) je ustvari „genocid“ nad Osmanlijama, odnosno „Bošnjacima“.

„Peti genocid nad Bošnjacima“ slijedi nakon Berlinskog kongresa“ (1878.), odnosno u vrijeme kad Osmanlije koje 500 godina harače po Balkanu i jugoistočnoj Europi sa svojim osvajačkim četama bivaju potisnuti.

„Bošnjaci“ su (kako se vidi) i dalje Osmanlije-Turci.

„Šesti genocid nad Bošnjacima“ započeo je u vrijeme Austro-Ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878. godine) i tekao sve do raspada Monarhije (1918.). Istina, nikakvih podataka o tomu u čemu se sastojao taj „genocid“ nema (jer činjenica je da se Bosna i Hercegovina tek pod Monarhijom počela gospodarski i kulturno uzdizati iz višestoljetne zaostalosti koju su joj donijeli Turci), ali autorima pamfleta dovoljna je proizvoljna i paušalna tvrdnja.

Ovdje su „Bošnjaci“ stanovnici Bosanskoga ejaleta (pašaluka) za koje je iz cijelog konteksta događanja – uzimajući u obzir ranije opise – jasno da su ustvari Turci (ili kršćanska raja koja je primila islam u vrijeme turske okupacije).

„Sedmi genocid“ događa se u Sandžaku (na području Crne Gore – uz navođenje Plava i Gusinja kao mjesta gdje se vršio) i on je bio „posljedica Prvog i Drugog Balkanskog rata“.

Ovdje su i crnogorske Sandžaklije ubrojane u „Bošnjake“.

„Osmi genocid nad Bošnjacima“ izvršen je 1912/13. godine (opet) u Gusinjsko-plavskom kraju, odnosno, crnogorskom dijelu Sandžaka.

Autori filma očito su „duplirali“ ovu „etapu genocida“ (jer isti je već naveden kao „sedmi genocid nad Bošnjacima“ po redu), no, nije zgorega po koji „genocid“ i više navesti – bitno je samo da je „nad Bošnjacima“.

„Deveti genocid nad Bošnjacima“ odvija se u Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941.). Znamo za velikosrpsku diktaturu i tiraniju, ali nije se baš nešto o genocidu nad bosansko-hercegovačkim muslimanima u ovom razdoblju čulo. To je sasvim novi podatak za historiografiju i mogao bi se (kao i sve prethodne tvrdnje uvrstiti u rubriku „vjerovali ili ne“).

„Deseti genocid nad Bošnjacima“ izvršen je u Drugome svjetskom ratu (1941-45.) i prema sadržaju filma izvršitelji su srpski četnici. Ovdje ima elemenata genocida, samo je pitanje tko su oni koje se naziva „Bošnjaci“, jer u ti vrijeme takva etnička skupina na prostoru B i H ne postoji. Islamsko stanovništvo nazivano je „muhamedancima“ ili muslimanima i spomena o bilo kakvim „bošnjacima“ nema.

„Jedanaesti genocid nad Bošnjacima“ izvršen je u B i H (1992-95.), s tim što se svi dokazi izneseni u filmu odnose na Srebrenicu i pokolj koji je tamo napravila srpska vojska i njihove paravojne formacije.

Ako se netko pita GDJE SU HRVATI U TOJ PRIČI, sumnjam da će mu film pomoći, jer oni se kao izvršitelji bilo kakvih zločina NE SPOMINJU ni u jednom jedinom slučaju.

Dakle, što mi Hrvati imamo s „genocidima“ koje su nad „Bošnjacima“ (navodno) činili Austrijanci, Srbi, Crnogorci u vrijeme dok su oni bili Turci, odnosno poturice (ili od 1994. godine nadalje „Bošnjaci“) kad u tomu nismo ni na koji način sudjelovali?

Ne bi li se već jednom današnji bosanskohercegovački muslimani (koji sebe nazivaju „bošnjacima“ samo zato da bi mogli svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu i predstavljati se kao jedini autohtoni narod) trebali odrediti i izjasniti? Jesu li Turci (potomci Osmanlija), poturice, ili nova nacija, te na temelju čega su se 1994. godine proglasili „Bošnjacima“? Ne mogu biti čas ovo čas ono, po potrebi, a pogotovu ne mogu prisvajati cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer nije samo njihova, nikad nije bila – niti će biti.

I što ćemo s teškim optužbama koje politički vrh upućuje na račun Hrvata u B i H (a vezano za 90-e godine XX stoljeća), prije svega u pogledu „udruženog zločinačkog poduhvata“ ) zbog čega 6 hrvatskih generala i danas sjedi u zatvoru u Den Haagu, „logora za Bošnjake“, „nelegalnog formiranja Herceg Bosne“ (koju se naziva „zločinačkim projektom“), što sa svim onim objedama prema HVO-u, tvrdnjama o navodnim „pokoljima muslimana“ za koje su okrivljeni Hrvati, optužbama za „agresiju“ Republike Hrvatske na B i H?

O svemu tomu u filmu koji „dokazuje genocid“ nad „Bošnjacima“ kroz zadnjih 300 godina, NI JEDNE JEDINE RIJEČI!?

Nije spomenuto čak ni rušenje starog mosta (u Mostaru) od čega je muslimanska propaganda posljednjih 20-ak godina napravila mit, niti se govori o bilo kakvom drugom zločinu u kojemu su sudjelovali Hrvati.

Mi Hrvati imali smo tu „čast“ da nas autori ovog pamfleta spomenu samo u 3-4 navrata i to u kontekstu velikosrpske osvajačke ideologije (što mi imamo s tim!?) i „želje za uništenjem Bošnjaka“(?!), uz prikaz jedne slike dr Franje Tuđmana i srušenog minareta džamije u selu Ahmići.

Na koncu, možda bi bilo zanimljivo pogledati službene podatke popisa stanovništva B i H u pojedinim razdobljima i usporediti kretanje brojnosti tamošnjih muslimana („bošnjaka“) i njihov udjel u ukupnom stanovništvu, što može biti jako dobar indikator kad je riječ o tvrdnjama da su kroz zadnja tri stoljeća doživljavali „genocid“ (koji uključuje masovne likvidacije stanovništva, deportacije i onemogućavanje slobodnog življenja i razvoja – pa i demografsku komponentu, što se potom neminovno odražava na stopu prirodnog priraštaja koja se uvijek drastično smanjuje kod naroda, etničkih zajednica ili vjerskih skupina izvrgnutih genocidu).

Prema popisu iz 1879. godine (podatak iz knjige “Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche 1878-1918)”, muslimana (koji su se do 1901. godine službeno zvali muhamedanci) je na području Bosne i Hercegovine bilo ukupno 448.613 (38,73% u odnosu na ukupno stanovništvo). Grčkih pravoslavaca bilo je 496.485 ili 42,88%; rimokatolika 209.391 ili 18,08%.

Broj Muslimana u B i H prema službenom popisu iz 1991. godine (tada su već imali status naroda u SFRJ), iznosio je 1.902.956 (ili 43,7% u odnosu na ukupno stanovništvo).

Iz podataka je vidljivo da je njihova populacija u B i H povećana za 4 puta u razdoblju od samo 112 godina (što je za demografiju vrlo kratko razdoblje) iako su za to vrijeme (prema vlastitim tvrdnjama) prošli kroz 6 „etapa genocida“ (naravno, ne računajući „genocide“ do 1879. godine i razdoblje 1992-95.).

Na istom popisu (iz 1991.) Srba je bilo 1.366.104 ili 31,21% od ukupnog stanovništva, a Hrvata 760.852, odnosno 17,38%  od ukupnog stanovništva BiH).

Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila je 1. srpnja 2016. godine konačne rezultate popisa stanovništva izvršenog  2013. godine (koje entitet „republika srpska“ ne priznaje). Metodologiju popisa je međutim potvrdila  Europska statistička agencija Eurostat i on je obuhvatio i građane B i H koji već više godina izbivaju iz ove zemlje, odnosno, nisu stalno nastanjeni u B i H.

Prema tom popisu u B i H je bilo ukupno 3.531.159 stanovnika, od toga Bošnjaka 1.769.592 (50,1%), Srba 1.086.733 (30,8%), Hrvata 544.780 (15,4%), ostalih 130.054 (3,7%).

Ako se ovaj trend rasta muslimanskog stanovništva u B i H nastavi u sljedećih stotinu godina, možemo samo pretpostaviti što će se događati. Ali, kako korespondiraju sve te priče o „masovnom uništavanju“, „progonu“ i „genocidu“ s navedenim demografskim podacima i faktičkim stanjem koje imamo?

Postotak muslimana u ukupnom stanovništvu B i H 1879. godine bio je 38,73%, a 2013. godine broj „Bošnjaka“ iznosi 50,1% i oni po prvi put u svojoj povijesti imaju (mada tanku) natpolovičnu većinu!?

Koliko je od 1878. godine do danas „bošnjaka“ otišlo u Tursku ili neke druge zemlje? I što bi bilo da su oni ostali?

Nekih pouzdanih podataka o dijaspori Bosne i Hercegovine nema, ali grube procjene govore o 1,5 do čak 2 milijuna onih koji žive izvan matične zemlje a porijeklom su iz B i H.

Uzmemo li da barem jedna trećina od toga otpada na „bošnjake“, to znači da ih danas ima između 2,5 i 2,7 milijuna. Svakako, postavlja se pitanje na koji su način (u popisu od 2013. godine) popisani Hrvati i Srbi i jesu li popisom bili obuhvaćeni svi, budući da jedan veliki dio iseljenika iz redova ova dva naroda nema državljanstvo B i H.

No, je li moguće (neovisno o stopi prirodnog priraštaja) kod bilo koje vjerske ili etničke skupine koja je „u kontinuitetu“ (kroz cijelih 300 godina) izvrgnuta nesmiljenom genocidu, odnosno istrebljenju ili zatiranju – kako to ovdje tvrde velikomuslimanski propagandisti za „bošnjake“ – ovakvo povećanje broja? Je li moguće da udjel u ukupnom stanovništvu onih nad kojima je „vršen genocid“ tako rapidno raste, dok udjel naroda koji su optuženi za činjenje tog genocida u istom razdoblju opada?

Sarajevska tvornica laži u nesporazumu je s logikom, ali i matematikom. Oni su u posljednjih 25 godina uspjeli stvoriti mit o „bošnjacima“ kao jedinim i najvećim žrtvama ratova 90-ih godina XX stoljeća, zahvaljujući prije svega beskrupuloznoj propagandi koja je vlastite žrtve uvećavala i manipulirala njihovim brojem, u čemu su im svesrdno pomagali mediji iz islamskih zemalja. Apetiti su u međuvremenu porasli, pa se „kontinuitet genocida nad Bošnjacima“ nastoji protegnuti unatrag, u prošlost, pa i po cijenu toga da se „Bošnjaci“ u potrazi za identitetom poistovjećuju s Turcima-Osmanlijama, poturicama, Sandžaklijama ili islamiziranim stanovništvom bosanskog ejaleta.

Svaki od naroda na prostorima jugoistočne Europe i Balkana imao je svoju golgotu i razdoblja patnji i stradanja. I ničija patnja nije manje ili više vrijedna od patnje drugih – pogotovu ako se za mjerilo pokušava uzeti nacionalna ili vjerska pripadnost i ako se k tomu još uz pomoć prljavih i podlih laži kosti mrtvih pokušavaju iskoristiti za stvaranje mržnje i razdora među živima.

Jesi li pripadnici Armije B i H ubijali civile? Jesu li opkoljavali Lašvansku dolinu i druge lokacije u srednjoj Bosni, razarali, pljačkali, silovali, progonili? Jesu li mudžahedini (u sastavu te iste Armije B i H) otsjecali glave ljudima i etnički čistili područja naseljena Hrvatima? Zar netko misli da se to može sakriti?

Većeg zločina od trovanja mladih naraštaja mržnjom nema. Prošlost ne možemo promijeniti, ali bi konačno od nje mogli ponešto naučiti.

Nema normalnog čovjeka koji ne suosjeća s tuđom nesrećom i žrtvama, pa koje god one rase, vjere i nacije bile, ali ovdje je riječ o prljavoj velikomuslimanskoj propagandi i otrovnim lažima, o krivotvorenju povijesti i jeftinom politikanstvu koje u konačnici ponižava i žrtve i muslimansko-bošnjački puk u cjelini.

Ja svake godine jednako palim svijeće i za Vukovar i za Srebrenicu. I činit ću to i ubuduće.

Ali kad vidim ovako nešto, kad naiđem na pamflet poput ovoga filma, kao čovjek, Hrvat i kršćanin, ne mogu a ne upitati se:

Ima li ljudska podlost i pokvarenost granica?

S kime mi to na ovim prostorima živimo?

Ne pretvara li se i Srebrenica u puko oruđe propagandne kampanje umjesto da bude simbol podsjećanja na žrtvu, opomena i poruka da se takvo što više nikada i nikomu ne smije dogoditi? Otkuda ta posesivna težnja da se po svaku cijenu za svoj narod priskrbi to ekskluzivno pravo na genocid?

Gdje su i kako odgojeni, od koga potječu, u kakvim su obiteljima odrastali i zašto su tako bolesnom i otrovnom mržnjom zadojeni mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i ostali koji se danas bave sijanjem mržnje i stvaranjem zle krvi? Imaju li oni Boga i u ime čega to čine? Kakav cilj može opravdati takve podlosti i prljavštine?

Zašto o ovim pojavama šute pošteni i časni bosanskohercegovački muslimani i njihovi intelektualci? Zar se boje progovoriti istinu?

Može li negiranje nacionalne samobitnosti drugih naroda (u ovom slučaju Hrvata i Srba) i krivotvorenje povijesti i činjenica donijeti bilo kakvo dobro onima koji to čine s namjerom dokazivanja da njihov narod ima veće pravo na Bosnu i Hercegovinu nego drugi?

Ja kao Hrvat za svoj narod u Bosni i Hercegovini nikad ne bih tražio ono što nisam spreman priznati drugim narodima koji tamo žive. I ne pada mi napamet negirati bilo čiji identitet. Današnji bosanskohercegovački muslimani imaju pravo sebe zvati kako hoće. I to što su kao narod nastali 1994. godine, nikako ne znači da imaju manja prava od Hrvata ili Srba, niti ima ikoga razumnog tko im ta prava želi osporiti.

Ali, neka se okanu ćoravog posla i odustanu od bolesnih ideja pretvaranja B i H u islamsku džamahiriju ili kalifat. Neka se ograde od islamskog ekstremizma i shvate da ovo više nije razdoblje vladavine Osmanlija, da nema bosanskog ejaleta, begova, paša, vezira i da oni ne mogu vladati nad drugima. I da su im bliži i preči susjedi (koje god nacije i vjere bili) od Turaka, Iranaca, Saudijaca, Sirijaca. Neka prestanu napadati i optuživati sve oko sebe.

Tada će u Bosni i Hercegovini biti mir.

Pa će prestati i potreba za ovakvim prljavim pamfletima koji su plod patološke mržnje prema drugima, a ne ljubavi za svoj narod. Ako već tvrde kako vjeruju u Allaha i da su mir i ljubav među ljudima srž njihove vjere, nek se počnu tako i ponašati.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Objavio

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori