Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvati pogledajte ovaj prljavi velikomuslimanski pamflet – POUČNO JE  

Objavljeno

na

Pamflet u vidu „dokumentarnog“ filma pod nazivom „Kontinuitet genocida nad Bošnjacima“ nalazi se na youtube-u već gotovo 9 mjeseci (od 9. siječnja 2017. godine; link: https://www.youtube.com/watch?v=SniLkwhYdGU) i samo je jedan od tisuća sličnih što ih je zadnjih godina na svjetlo dana iznijela sarajevska tvornica laži.

Ovoga puta stiže nam iz „Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima“.

Riječ je o GEBELSOVSKOJ PROPAGANDI najniže vrste koju mogu skrojiti samo ozbiljno oboljeli mozgovi poput Bakir bega Izetbegovića i njegovih slugu.

Evo opisa sa stranice youtube-a:

„Ovaj film se sastoji od 11 digitalnih priča o pojedinim fazama genocida nad Bošnjacima, od 17. stoljeća do danas. Priče su urađene u produkciji Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima www.vmgb.ba Autori projekta: mr. Fatmir Alispahić i dr Selma Rizvić

Kategorija            Neprofitne organizacije i aktivisti

Licenca                Standardna YouTube licenca“

Na dan 29. rujna 2017. godine video zapis je imao 2.640 pregleda.

Idemo začepiti nos i kratko se osvrnuti na sadržaj ovog prljavog pamfleta.

„Prvi“ (od ukupno „11 genocida nad Bošnjacima“), vjerovali ili ne, počinje ispod Beča (1683-1690.), kad branitelji opkoljenog austrijskog grada „vrše genocid nad Osmanlijama“ koji su ih (valjda) došli „osloboditi“.

Ovdje su „Bošnjaci“ (iz sarajevske vizure) ustvari Osmanlije, tj. Turci.

„Drugi genocid nad Bošnjacima“ događa se „na Badnju večer 1711. godine“, u vrijeme „istrage poturica“ u Crnoj Gori, kad su islamizirani crnogorski pravoslavci silom vraćani na „vjeru prađedovsku“ (što je u svome Gorskom vijencu opisao i Njegoš).

Ovoga puta su „Bošnjaci“ crnogorske poturice, odnosno kršćani koji su dolaskom Turaka u Crnu Goru bili prevedeni na islam. Nasilna islamizacija se sa stanovišta autora filma smatra normalnim procesom, a obrnut postupak (deislamizacija) „genocidom“, što je u najmanju ruku vrlo zanimljiv stav.

„Treći genocid nad Bošnjacima“ počinjen je od 1804. do 1820. godine u Srbiji, kad Srbi dižu svoja dva ustanka i progone i kolju Turke – Osmanlije.

Sad su „Bošnjaci“ ponovno Turci-Osmanlije. Poslije njihovog „hvale vrijednog“ osvajanja Balkana i Srbije (ognjem i mačem –  uz nabijanja na kolac, čerečenja, klanja, pljačku, paljevinu, progon stanovništva, silovanja, odvođenje u roblje itd.) i višestoljetnog vladanja silom, oslobađanje od osmanlijske okupacije ovdje se smatra „genocidom“.

„Četvrti genocid nad Bošnjacima“ teče od  1830 do 1867. godine, u vrijeme hatišerifa kojim turski sultan Mehmed II priznaje Kneževini Srbiji autonomiju.

Ovdje su „Bošnjaci“ opet Osmanlije, a uspostava autonomije od strane okupirane Srbije (i to dokumentom izdanim od turskog sultana) je ustvari „genocid“ nad Osmanlijama, odnosno „Bošnjacima“.

„Peti genocid nad Bošnjacima“ slijedi nakon Berlinskog kongresa“ (1878.), odnosno u vrijeme kad Osmanlije koje 500 godina harače po Balkanu i jugoistočnoj Europi sa svojim osvajačkim četama bivaju potisnuti.

„Bošnjaci“ su (kako se vidi) i dalje Osmanlije-Turci.

„Šesti genocid nad Bošnjacima“ započeo je u vrijeme Austro-Ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878. godine) i tekao sve do raspada Monarhije (1918.). Istina, nikakvih podataka o tomu u čemu se sastojao taj „genocid“ nema (jer činjenica je da se Bosna i Hercegovina tek pod Monarhijom počela gospodarski i kulturno uzdizati iz višestoljetne zaostalosti koju su joj donijeli Turci), ali autorima pamfleta dovoljna je proizvoljna i paušalna tvrdnja.

Ovdje su „Bošnjaci“ stanovnici Bosanskoga ejaleta (pašaluka) za koje je iz cijelog konteksta događanja – uzimajući u obzir ranije opise – jasno da su ustvari Turci (ili kršćanska raja koja je primila islam u vrijeme turske okupacije).

„Sedmi genocid“ događa se u Sandžaku (na području Crne Gore – uz navođenje Plava i Gusinja kao mjesta gdje se vršio) i on je bio „posljedica Prvog i Drugog Balkanskog rata“.

Ovdje su i crnogorske Sandžaklije ubrojane u „Bošnjake“.

„Osmi genocid nad Bošnjacima“ izvršen je 1912/13. godine (opet) u Gusinjsko-plavskom kraju, odnosno, crnogorskom dijelu Sandžaka.

Autori filma očito su „duplirali“ ovu „etapu genocida“ (jer isti je već naveden kao „sedmi genocid nad Bošnjacima“ po redu), no, nije zgorega po koji „genocid“ i više navesti – bitno je samo da je „nad Bošnjacima“.

„Deveti genocid nad Bošnjacima“ odvija se u Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941.). Znamo za velikosrpsku diktaturu i tiraniju, ali nije se baš nešto o genocidu nad bosansko-hercegovačkim muslimanima u ovom razdoblju čulo. To je sasvim novi podatak za historiografiju i mogao bi se (kao i sve prethodne tvrdnje uvrstiti u rubriku „vjerovali ili ne“).

„Deseti genocid nad Bošnjacima“ izvršen je u Drugome svjetskom ratu (1941-45.) i prema sadržaju filma izvršitelji su srpski četnici. Ovdje ima elemenata genocida, samo je pitanje tko su oni koje se naziva „Bošnjaci“, jer u ti vrijeme takva etnička skupina na prostoru B i H ne postoji. Islamsko stanovništvo nazivano je „muhamedancima“ ili muslimanima i spomena o bilo kakvim „bošnjacima“ nema.

„Jedanaesti genocid nad Bošnjacima“ izvršen je u B i H (1992-95.), s tim što se svi dokazi izneseni u filmu odnose na Srebrenicu i pokolj koji je tamo napravila srpska vojska i njihove paravojne formacije.

Ako se netko pita GDJE SU HRVATI U TOJ PRIČI, sumnjam da će mu film pomoći, jer oni se kao izvršitelji bilo kakvih zločina NE SPOMINJU ni u jednom jedinom slučaju.

Dakle, što mi Hrvati imamo s „genocidima“ koje su nad „Bošnjacima“ (navodno) činili Austrijanci, Srbi, Crnogorci u vrijeme dok su oni bili Turci, odnosno poturice (ili od 1994. godine nadalje „Bošnjaci“) kad u tomu nismo ni na koji način sudjelovali?

Ne bi li se već jednom današnji bosanskohercegovački muslimani (koji sebe nazivaju „bošnjacima“ samo zato da bi mogli svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu i predstavljati se kao jedini autohtoni narod) trebali odrediti i izjasniti? Jesu li Turci (potomci Osmanlija), poturice, ili nova nacija, te na temelju čega su se 1994. godine proglasili „Bošnjacima“? Ne mogu biti čas ovo čas ono, po potrebi, a pogotovu ne mogu prisvajati cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer nije samo njihova, nikad nije bila – niti će biti.

I što ćemo s teškim optužbama koje politički vrh upućuje na račun Hrvata u B i H (a vezano za 90-e godine XX stoljeća), prije svega u pogledu „udruženog zločinačkog poduhvata“ ) zbog čega 6 hrvatskih generala i danas sjedi u zatvoru u Den Haagu, „logora za Bošnjake“, „nelegalnog formiranja Herceg Bosne“ (koju se naziva „zločinačkim projektom“), što sa svim onim objedama prema HVO-u, tvrdnjama o navodnim „pokoljima muslimana“ za koje su okrivljeni Hrvati, optužbama za „agresiju“ Republike Hrvatske na B i H?

O svemu tomu u filmu koji „dokazuje genocid“ nad „Bošnjacima“ kroz zadnjih 300 godina, NI JEDNE JEDINE RIJEČI!?

Nije spomenuto čak ni rušenje starog mosta (u Mostaru) od čega je muslimanska propaganda posljednjih 20-ak godina napravila mit, niti se govori o bilo kakvom drugom zločinu u kojemu su sudjelovali Hrvati.

Mi Hrvati imali smo tu „čast“ da nas autori ovog pamfleta spomenu samo u 3-4 navrata i to u kontekstu velikosrpske osvajačke ideologije (što mi imamo s tim!?) i „želje za uništenjem Bošnjaka“(?!), uz prikaz jedne slike dr Franje Tuđmana i srušenog minareta džamije u selu Ahmići.

Na koncu, možda bi bilo zanimljivo pogledati službene podatke popisa stanovništva B i H u pojedinim razdobljima i usporediti kretanje brojnosti tamošnjih muslimana („bošnjaka“) i njihov udjel u ukupnom stanovništvu, što može biti jako dobar indikator kad je riječ o tvrdnjama da su kroz zadnja tri stoljeća doživljavali „genocid“ (koji uključuje masovne likvidacije stanovništva, deportacije i onemogućavanje slobodnog življenja i razvoja – pa i demografsku komponentu, što se potom neminovno odražava na stopu prirodnog priraštaja koja se uvijek drastično smanjuje kod naroda, etničkih zajednica ili vjerskih skupina izvrgnutih genocidu).

Prema popisu iz 1879. godine (podatak iz knjige “Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche 1878-1918)”, muslimana (koji su se do 1901. godine službeno zvali muhamedanci) je na području Bosne i Hercegovine bilo ukupno 448.613 (38,73% u odnosu na ukupno stanovništvo). Grčkih pravoslavaca bilo je 496.485 ili 42,88%; rimokatolika 209.391 ili 18,08%.

Broj Muslimana u B i H prema službenom popisu iz 1991. godine (tada su već imali status naroda u SFRJ), iznosio je 1.902.956 (ili 43,7% u odnosu na ukupno stanovništvo).

Iz podataka je vidljivo da je njihova populacija u B i H povećana za 4 puta u razdoblju od samo 112 godina (što je za demografiju vrlo kratko razdoblje) iako su za to vrijeme (prema vlastitim tvrdnjama) prošli kroz 6 „etapa genocida“ (naravno, ne računajući „genocide“ do 1879. godine i razdoblje 1992-95.).

Na istom popisu (iz 1991.) Srba je bilo 1.366.104 ili 31,21% od ukupnog stanovništva, a Hrvata 760.852, odnosno 17,38%  od ukupnog stanovništva BiH).

Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila je 1. srpnja 2016. godine konačne rezultate popisa stanovništva izvršenog  2013. godine (koje entitet „republika srpska“ ne priznaje). Metodologiju popisa je međutim potvrdila  Europska statistička agencija Eurostat i on je obuhvatio i građane B i H koji već više godina izbivaju iz ove zemlje, odnosno, nisu stalno nastanjeni u B i H.

Prema tom popisu u B i H je bilo ukupno 3.531.159 stanovnika, od toga Bošnjaka 1.769.592 (50,1%), Srba 1.086.733 (30,8%), Hrvata 544.780 (15,4%), ostalih 130.054 (3,7%).

Ako se ovaj trend rasta muslimanskog stanovništva u B i H nastavi u sljedećih stotinu godina, možemo samo pretpostaviti što će se događati. Ali, kako korespondiraju sve te priče o „masovnom uništavanju“, „progonu“ i „genocidu“ s navedenim demografskim podacima i faktičkim stanjem koje imamo?

Postotak muslimana u ukupnom stanovništvu B i H 1879. godine bio je 38,73%, a 2013. godine broj „Bošnjaka“ iznosi 50,1% i oni po prvi put u svojoj povijesti imaju (mada tanku) natpolovičnu većinu!?

Koliko je od 1878. godine do danas „bošnjaka“ otišlo u Tursku ili neke druge zemlje? I što bi bilo da su oni ostali?

Nekih pouzdanih podataka o dijaspori Bosne i Hercegovine nema, ali grube procjene govore o 1,5 do čak 2 milijuna onih koji žive izvan matične zemlje a porijeklom su iz B i H.

Uzmemo li da barem jedna trećina od toga otpada na „bošnjake“, to znači da ih danas ima između 2,5 i 2,7 milijuna. Svakako, postavlja se pitanje na koji su način (u popisu od 2013. godine) popisani Hrvati i Srbi i jesu li popisom bili obuhvaćeni svi, budući da jedan veliki dio iseljenika iz redova ova dva naroda nema državljanstvo B i H.

No, je li moguće (neovisno o stopi prirodnog priraštaja) kod bilo koje vjerske ili etničke skupine koja je „u kontinuitetu“ (kroz cijelih 300 godina) izvrgnuta nesmiljenom genocidu, odnosno istrebljenju ili zatiranju – kako to ovdje tvrde velikomuslimanski propagandisti za „bošnjake“ – ovakvo povećanje broja? Je li moguće da udjel u ukupnom stanovništvu onih nad kojima je „vršen genocid“ tako rapidno raste, dok udjel naroda koji su optuženi za činjenje tog genocida u istom razdoblju opada?

Sarajevska tvornica laži u nesporazumu je s logikom, ali i matematikom. Oni su u posljednjih 25 godina uspjeli stvoriti mit o „bošnjacima“ kao jedinim i najvećim žrtvama ratova 90-ih godina XX stoljeća, zahvaljujući prije svega beskrupuloznoj propagandi koja je vlastite žrtve uvećavala i manipulirala njihovim brojem, u čemu su im svesrdno pomagali mediji iz islamskih zemalja. Apetiti su u međuvremenu porasli, pa se „kontinuitet genocida nad Bošnjacima“ nastoji protegnuti unatrag, u prošlost, pa i po cijenu toga da se „Bošnjaci“ u potrazi za identitetom poistovjećuju s Turcima-Osmanlijama, poturicama, Sandžaklijama ili islamiziranim stanovništvom bosanskog ejaleta.

Svaki od naroda na prostorima jugoistočne Europe i Balkana imao je svoju golgotu i razdoblja patnji i stradanja. I ničija patnja nije manje ili više vrijedna od patnje drugih – pogotovu ako se za mjerilo pokušava uzeti nacionalna ili vjerska pripadnost i ako se k tomu još uz pomoć prljavih i podlih laži kosti mrtvih pokušavaju iskoristiti za stvaranje mržnje i razdora među živima.

Jesi li pripadnici Armije B i H ubijali civile? Jesu li opkoljavali Lašvansku dolinu i druge lokacije u srednjoj Bosni, razarali, pljačkali, silovali, progonili? Jesu li mudžahedini (u sastavu te iste Armije B i H) otsjecali glave ljudima i etnički čistili područja naseljena Hrvatima? Zar netko misli da se to može sakriti?

Većeg zločina od trovanja mladih naraštaja mržnjom nema. Prošlost ne možemo promijeniti, ali bi konačno od nje mogli ponešto naučiti.

Nema normalnog čovjeka koji ne suosjeća s tuđom nesrećom i žrtvama, pa koje god one rase, vjere i nacije bile, ali ovdje je riječ o prljavoj velikomuslimanskoj propagandi i otrovnim lažima, o krivotvorenju povijesti i jeftinom politikanstvu koje u konačnici ponižava i žrtve i muslimansko-bošnjački puk u cjelini.

Ja svake godine jednako palim svijeće i za Vukovar i za Srebrenicu. I činit ću to i ubuduće.

Ali kad vidim ovako nešto, kad naiđem na pamflet poput ovoga filma, kao čovjek, Hrvat i kršćanin, ne mogu a ne upitati se:

Ima li ljudska podlost i pokvarenost granica?

S kime mi to na ovim prostorima živimo?

Ne pretvara li se i Srebrenica u puko oruđe propagandne kampanje umjesto da bude simbol podsjećanja na žrtvu, opomena i poruka da se takvo što više nikada i nikomu ne smije dogoditi? Otkuda ta posesivna težnja da se po svaku cijenu za svoj narod priskrbi to ekskluzivno pravo na genocid?

Gdje su i kako odgojeni, od koga potječu, u kakvim su obiteljima odrastali i zašto su tako bolesnom i otrovnom mržnjom zadojeni mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i ostali koji se danas bave sijanjem mržnje i stvaranjem zle krvi? Imaju li oni Boga i u ime čega to čine? Kakav cilj može opravdati takve podlosti i prljavštine?

Zašto o ovim pojavama šute pošteni i časni bosanskohercegovački muslimani i njihovi intelektualci? Zar se boje progovoriti istinu?

Može li negiranje nacionalne samobitnosti drugih naroda (u ovom slučaju Hrvata i Srba) i krivotvorenje povijesti i činjenica donijeti bilo kakvo dobro onima koji to čine s namjerom dokazivanja da njihov narod ima veće pravo na Bosnu i Hercegovinu nego drugi?

Ja kao Hrvat za svoj narod u Bosni i Hercegovini nikad ne bih tražio ono što nisam spreman priznati drugim narodima koji tamo žive. I ne pada mi napamet negirati bilo čiji identitet. Današnji bosanskohercegovački muslimani imaju pravo sebe zvati kako hoće. I to što su kao narod nastali 1994. godine, nikako ne znači da imaju manja prava od Hrvata ili Srba, niti ima ikoga razumnog tko im ta prava želi osporiti.

Ali, neka se okanu ćoravog posla i odustanu od bolesnih ideja pretvaranja B i H u islamsku džamahiriju ili kalifat. Neka se ograde od islamskog ekstremizma i shvate da ovo više nije razdoblje vladavine Osmanlija, da nema bosanskog ejaleta, begova, paša, vezira i da oni ne mogu vladati nad drugima. I da su im bliži i preči susjedi (koje god nacije i vjere bili) od Turaka, Iranaca, Saudijaca, Sirijaca. Neka prestanu napadati i optuživati sve oko sebe.

Tada će u Bosni i Hercegovini biti mir.

Pa će prestati i potreba za ovakvim prljavim pamfletima koji su plod patološke mržnje prema drugima, a ne ljubavi za svoj narod. Ako već tvrde kako vjeruju u Allaha i da su mir i ljubav među ljudima srž njihove vjere, nek se počnu tako i ponašati.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

KRVAVI SIJEČANJ 1993. – Muslimanski masakri nad Hrvatima: Uskoplje, Lužani, Gusti Grab, Dusina

Objavljeno

na

Objavio

Nakon niza incidenata što su ih po zapovijedi svoga vodstva, smišljeno i planski izazvali pripadnici „Armije BiH“ (u Vitezu, Novom Travniku, Konjicu, Busovači, Zenici, Bugojnu, okolici Visokog i na drugim mjestima) kako bi izazvali rat s Hrvatima i krenuli u osvajanje njihovih prostora, diljem krajeva u kojima živi hrvatski narod započela je serija masovnih zločina nad civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a.

Kad je riječ o spomenutim incidentima, važno je napomenuti da su to bile planske akcije (zarobljavanje i ubijanje lokalnih zapovjednika HVO-a ili civila, paljevine kuća, napadi na sela itd.) a ne serija slučajnih događaja – kako se ponekad sve želi predstaviti – te da Hrvati koji su tada bili brojčano i vojno u podređenom položaju (5 do 10 puta slabiji od muslimana, ovisno kako na kojem području), nisu imali nikakvog razloga ni motiva za otvaranje fronte s dojučerašnjim saveznikom.

Na drugoj strani, muslimani su (nakon što ih je srpski agresor potisnuo s njihovih teritorija iz istočne Bosne i Posavine) tražili svoj životni prostor okrećući se osvajanju hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i to tako da su tamo najprije ubacivali desetke tisuća svojih civila (izbjeglica), te nakon narušene etničke strukture ovih krajeva kretali u njihovo opkoljavanje i osvajanje. Ta strategija prepoznatljiva je od Lašvanske doline nadalje, a da je sve bilo rađeno planski i organizirano – preko zapovjedne strukture vojno-političkog vrha na čelu s Alijom Izetbegovićem – potvrđuju službena dokumenta „Armije BiH“ i snimke njihovih međusobnih telefonskih razgovora. To u cijelosti potkrjepljuje ono što je u svojoj knjizi dokazao američki vojni stručnjak i znanstvenik Charles R. Shrader (Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992.-1994.; Zagreb, 2004.) svojom pomno provedenom dugogodišnjom ekspertizom (na temelju dokumenata, izjava svjedoka, istraživanja na terenu itd.). Shrader nedvojbeno dokazuje kako je apsurdno tvrditi da su Hrvati napali muslimane i navodi sve relevantne činjenice, koje (kako smo već naveli) dobivaju svoju potvrdu uvidom u arhivsku građu „Armije BiH“.

Uostalom, gotovo sve ratne operacije tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba odvijale su se na područjima s hrvatskom većinom (onima koja su po Vance-Owenovom planu spadala u hrvatske provincije) i po pravilu tako da su Hrvati opkoljavani od strane „Armije BiH“ i njihovih mudžahedina.

Muslimanska propaganda uz pomoć medijskih centara u svijetu proširila je lažnu sliku o tomu kako je eskalacija oružanih sukoba između Hrvata i muslimana izazvana hrvatskim napadom na Ahmiće (16 travnja 1993. godine), što nema nikakve veze s istinom i činjenicama.

Već 11. siječnja (1993.) predvečer, „Armija BiH“ (305. i 317. brdsko-planinska brigada iz sastava Trećeg korpusa pod zapovjedništvom Fahrudina Agića) pomognuta mudžahedinima je napala općinu Uskoplje (Gornji Vakuf) i ofenziva na ovo područje trajala je punih 14 dana (do 25. siječnja). Cilj te operacije bio je presijecanje komunikacija prema sjeveru (Novi Travnik) i jugoistoku (Rama/Prozor) čime bi srednja Bosna ostala praktično izolirana, te stvaranje preduvjeta za spajanje ovih snaga „Armije BiH“ s onima u dolini Neretve.

U isto vrijeme napadnuti su Hrvati u Kaćunima, dijelovima općine Fojnica, Kiseljaku i Busovači. Civili iz tih mjesta ubijani su, zarobljavani i protjerivani, tako da je za kratko vrijeme iz ovih područja protjerano njih preko 3.000.

Dan poslije napada na Uskoplje (12 siječnja) pripadnici muslimanske vojske počinili su masakr nad Hrvatima u selu Lužani, općina Uskoplje, gdje je ubijeno 64 pripadnika HVO-a i više civila a ranjeno 19 branitelja.

U dolini Lašve, 26. siječnja iste (1993. godine), 7. muslimanska brigada predvođena odredom „El Mudžahid“ napala je, spalila i razorila hrvatska sela Gusti Grab i Dusina. Ubili su 17 civila i vojnika. U selu Dusina počinili su barbarski masakr nad zapovjednikom HVO-a iz tog mjesta Zvonkom Rajićem kojemu su izvadili srce. Ti masakri – kao i ritualna odsijecanja glava – izvođeni su planski i bili su moćna metoda etničkog čišćenja, stoga su od strane „Armije BiH“ i mudžahedina provođeni sustavno, tijekom cijelog trajanja hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba.

O kakvim se bestijalnim zvjerstvima radi, govore snimke odsječenih glava i unakaženih tijela žrtava i video kasete što su ih snimali sami krvnici i koristili kasnije u svojoj propagandi po islamskim zemljama u cilju prikupljanja donacija za rat u BiH.

I ne treba se zavaravati. Sve to bilo je osmišljeno u kabinetu Alije Izetbegovića i njegovih suradnika.

Mada je ekstremna islamistička postrojba (sastavljena uglavnom od poznatih međunarodnih terorista i zločinaca iz radikalnih krugova islamskih zemalja) „El Mudžahid“ formalno ušla u sastav „Armije BiH“ 13. kolovoza 1993. godine naredbom tadašnjeg komandanta „AR BiH“ Rasima Delića (Treći korpus, 7. muslimanska brigada – zapovjednik Mahmut Karalić), ona je od samoga početka korištena u ratu protiv Hrvata i to već u siječnju 1993. u napadu na Busovaču.

I sve to događalo se 3 mjeseca prije Ahmića koji su zahvaljujući već spomenutoj propagandi došli u žižu javnosti i postali „krunski dokaz“ navodnog „etničkog čišćenja“ koje su provodili Hrvati.

Doda li se tomu i činjenica kako su AHMIĆI BILI LEGITIMAN VOJNI CILJ – što pokazuju ekspertize provedene zadnjih godina od strane međunarodnih stručnjaka, dolazi se do spoznaje kako je prevlađujuća verzija hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba (koja kola u medijima) u potpunosti izokrenuta i ima jako malo zajedničkog s istinom i stvarnim događajima.

Nitko razuman ne opovrgava da su u tom sukobu i Hrvati činili zločine, jer spiralu nasilja je bilo teško zaustaviti, ali o tomu se razgovarati ne može ne uzme li se u obzir geneza tih događanja i njihov kronološki slijed.

Priča koju su u svijet proturili muslimani o tomu kako je 17% Hrvata napalo 43% muslimana u BiH i nad njima počinilo „genocid“ i „etničko čišćenje“ i to na područjima GDJE HRVATI ČINE VEĆINU, doista je apsurdna i predstavlja ništa drugo do bezočnu laž i krivotvorinu.

Ta očita LAŽ  naročito izlazi na vidjelo danas, kad smo svjedoci da je gotovo polovica Hrvata iz BiH (prema popisu iz 1991. godine) već napustila svoje domove (uglavnom trajno) i da ih u mjestima najvećih masovnih zločina koji su nad njima počinjeni gotovo i nema.

S takvim krivotvorinama Hrvati se pomiriti neće, neovisno od toga iz kojega centra se one plasirale i kolika se buka dizala kako bi se onemogućilo da prava i puna istina o svemu izađe na svjetlo dana.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

  1. siječnja 1993.
  • Lužani (Uskoplje)– Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila) . Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
  1. siječnja1993.
  • Gusti Grab (opcina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.
  1. siječnja1993.
  • Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Najnoviji primjeri recikliranja kosovsko-labradorovskih bljuvotina

Objavljeno

na

Objavio

Pravnu bitku s Haaškim tužiteljstvom, medijski izdanci KOS-a i Labradora u Hrvatskoj smatraju opstrukcijom suradnje, a Mesićevo i Račanovo protuzakonito ustupanje cjelokupne tajne dokumentacije Haagu, što je klasična izdaja za koju se ide na robiju u svakoj državi, smatraju suradnjom

U jednome od zadnjih brojeva zagrebački tjednik Nacional objavio je svoju “ekskluzivnu informaciju” u povodu imenovanja pukovnika Vlade Galića na mjesto savjetnika za nacionalnu sigumost predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a zapravo bombastično i u stilu agitpropa napisane su otvorene laži u kojima se tvrdi da je Predsjednica imenovala za savjetnika “špijuna koji je sudjelovao u prikrivanju, osiguravanju lažnih identiteta i financiranju ratnih zločinaca u operativnoj akciji “Haag” s ciljem zavaravanja haaškoga tužiteljstva”.

“Ugledni” novinar ovoga zagrebaćkoga tjednika u tekstu reciklira članke s kraja devedesetih, u kojima se iznose teze o “zloglasnome Tuđmanovu obavještajnome sustavu” uglavnom pozivajuci se na članke “ugledne” dugogodišnje novinarke Nacionala Jasne Babić koja se je u jeku najžešćih velikosrpskih napada na Hrvatsku 1993. susretala po Beogradu s potpukovnikom KOS-a Ivanom Sabolovićem, vođom srpske teroristicke grupe “Labrador”, koja je izvodila razne terorističke akcije po hrvatskoj od kojih su najpoznatije miniranje zgrade Židovske općine i miniranje židovskog groblja na Mirogoju (18. kolovoza 1991.) s ciljem da se nas Hrvate i predsjednika Tuđmana na početku rata prikaže kao antisemite i ustaše. Stoga, koja tajna služba na svijetu ne bi pratila takva novinara koji se sastaje s teroristima i kojima služi za propagandno praćenje teroristićkih djela?

Upitajte se samo koliki je stupanj demokratičnosti postojao u Hrvatskoj za vrijeme najgore agresije – dakle, kad u ratnim uvjetima slobodno izlaze novine koje pišu i uređuju petokolonaški novinari i strani špijuni – i koliko demokracije imamo danas – i koliko je Hrvatska tada ustvari bila jaka samo zato što je narod zaista i stajao iza svoje vlasti, a vlasti su zaista i predstavljale taj narod i njegove interese.

Donoseći odluke u korist tko zna čijih interesa, a ponovno, propagandno podržani petokolonaškim novinama kao što je to Nacional, početkom 2000, Mesić i Račan obračunavaju se s hrvatskim obavještajnim službama (Hrvatskom izvještajnom službom (HIS) i Sigumosno informativnom službom (SIS) koje su u medijima stekle “zloglasan” status, jer su prepoznate kao glavna točka otpora planu kriminalizacije Domovinskoga rata, Franje Tudmana i Gojka Šuška.

Demonstriranje sile bez presedana u demokratskim društvima, ukidanje službi, proglašavanje krivaca prije sudskih presuda, pa čak i prije provedenih istraga, licitiranje haaškim optužnicama, linč preko plaćenih medija, bili su glavni elementi politike “detuđmanizacije” koju je provodila tadašnja hibridna politička elita ćije je glavno glasilo bio Pukanićev Nacional.

Umjesto da recikliraju svoje kosovske bljuvotine, istraživački su novinari Nacionala mogli malo pogledati Wikileaks. Tamo bi našli sve svoje poslodavce; evo, primjerice, kada je u pitanju operacija “Haag”, u jednome od dokumenata mogu naći Mladena Bajića i Ranka Ostojića kako PROTUZAKONITO izvješćuju američkoga službenika o svojemu planu da pokrenu kazneni postupak protiv svih djelatnika obavještajne zajednice koji su sudjelovali u “Operaciji Haag”, čiji je obavještajni cilj bio prikupljanje podataka o međunarodnim organizacijama (lCTY,SFOR,..) koje su nelegalno prikupljale podatke o oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske, drugim riječima, koje su špijunirale HV.

Cjelokupna dokumentacija operacije “Haag” predana je PROTUZAKONITO tužiteljstvu međunarodnoga suda! Zasto?

Stoga, pitamo “istraživačke novinare”: Kako je netko u državi mogao predati dokumentaciju o obavještajnome djelovanju hrvatskih službi, najvišega stupnja tajnosti, koja se nije ticala niti jednoga predmeta vođenoga pred tim sudom, niti se radi o djelima nad kojima ICTY (MKSJ) ima bilo kakvu nadležnost (recimo, da se radi o špijunaži)?

Očito su predmeti pred tim sudom korišteni samo kao alibi za izdaju! Naravno da nikakav postupak ove dvojice izdajnika nikada nije pokrenut jer su te operacije vođene po važećim zakonima. Postojala je pravna praksa koja je omogućavala Hrvatskoj da ne mora bespogovomo davati pristup hrvatskim tajnim podatcima i dokumentima, ostaje nejasno zašto se tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajic ama baš nikada nije pozvao na ukidanje obvezujućega naloga MKS-a (Subpoena duces tecum) iz 1997.

SIS-ova strategija za Subpoenu iz 1997.

Na početku suradnje Hrvatske sa MKS-om, nepripremljenoj Hrvatskoj i njezinu pravnome sustavu dolazili su zahtjevi za bespogovomim masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskome ratu . Ti su zahtjevi imaIisva obilježja tzv. “fishing expeditiona”koji je u međunarodnome pravu nedopušten,a svodi se na optuživanje bez dokazai nakon toga na traženje bilo čegašto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruiranu optužbu. Predsjednik Tuđman i tadašnja Vlada odlučili suse za strategiju koju je predložila vojna kontraobavještajna služba (SIS), a koju su nakon dolaska na vlast ukinuli Stipe Mesić i Ivica Račan.

Strategija se sastojala u tome da je Hrvatska kao suverena država postavila pitanje Haaskom sudu: Na koji način, unutar kojih pravnih procedura i uz koje limite tužiteljstvo može od suverene države tražiti” dostavu dokumenata uz prijetnju kazne” osobama koje tom zahtjevu ne udovolje, uključujući predsjednika države iministra obrane?

Učinili su to pozivajući se na II. protokol, članak 2. i 3. Ženevske konvencije, gdje se definira što jeto oružani sukob i koje jasno govore da Hrvatska u slučajevima Gotovine, Markačai Čermaka nije dužna “surađivati” s Tribunalom. Taj podnesak nikada nije oboren na Haaškome tribunalu!

Dakle, MKS je poslao Hrvatskoj i njezinu ministru obrane Gojku Šušku obvezujući nalog za svjedočenje i predaju dokumenata 15. 1.1997. Obvezujući nalog (subpoena duces tecum) izdala je sutkinja Gabrielle Kirk McDonald. Predsjednik Tuđman i hrvatska VIada označili su taj nalog neprimjerenim. Tako je počeo akcesorni postupak u sklopu postupka protiv generala Tihomira Blaskića o pravnoj dopustivosti Subpoenae.

U ovoj pravnoj stvari Hrvatsku je zastupao američki odvjetnički tim na čelu s odvjetnikom D. Rivkinom. Hrvatska je zauzela stajalište pridržavajući se međunarodnoga prava i svoga pravnog poretka, naročito ističući Rezoluciju VS 827 i Ustavni zakon o suradnji Hrvatske s MKS-om.

Nakon niza rasprava na sudu, dana 29. 10. 1997. Međunarodni kazneni sud u Haagu donio je odluku kojom se ukida Subpoenae duces tecum protiv Republike Hrvatske i Ministra obrane Gojka Šuška.

Samo nekoliko godina poslije, dolaskom na vlast Mesića i Račana stvoreno je ozrčje izdaje u Hrvatskoj. Osim državnih tajnih dokumenata, kako vidimo, predavali su protuzakonito i osobne dokumente najvećega ministra obrane u povijesti Hrvatske, Gojka Šuška.

Mesić i Račan uz pomoć Budiše, svojim izdajničkim političkim odlukama poništili su subpoenu i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom “Mišljenje o Oluji” podnijela tužiteljstvu. Time je bio otvoren put ‘za optuživanje Hrvatske bez dokaza, a cijeli državni sustav upregnut na traženje bilo čega sto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruirane optužbe.

Tko su zapravo Kameleoni?

S druge strane, u operaciji “KAMELEON” tadašnje hrvatske tajne službe u skladu sa zakonom i svojom zakonskom obvezom prikupljale su informacije o organizaciji koja je ilegalno prikupljala, a onda krivotvorila i frizirala podatke o navodnim nečasnim radnjama (ubojstvima, pljačkama i paljenju imovine) počinjenima tijekom i nakon Oluje, kameleonskoj organizaciji koja je namjerno izrađivala pamflete opterećene nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkome i vojnome kontekstu operacije “Oluja”.

Zaključak Raspravnoga vijeća u prvostupanjskoj presudi generalima Gotovini i Markaču vezano za knjigu HHO-a i svje dočenje Žarka Puhovskog poznat je. U paragrafu 50 piše: ,,50. Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom “Vojna operacija OIuja i poslije”, koje je objavio Hrvatski helsinski odbor i uredio Žarko Puhovski.

Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskoga u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima pogrešaka. Zbog toga je Raspravno vijeće odlučilo ne osloniti se na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima.”

U unakrsnome ispitivanju Žarka Puhovskog obrane su dokazale da se u knjizi HHO-a na popisu ubijenih navode pripadnici tzv.”RS.K”, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje žive itd…. U knjizi koji je “uredio” HHO navedeno je 410 navodno ubijenih, a prema podacima DORH-a, za vrijeme i nakon Oluje evidentirano je 47 ubojstava, od kojih je 21 procesuirano (33 počinitelja) Obrane generala i tužiteljstvo usuglasili su se za 44 ubojstva!

Razni kameleoni iz HHO-a, krivotvoritelji kakvi su Čičak i Puhovski, niti oni koji i danas pišu laži kao Nacional, nikada se nisu ispričali hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu za ove gnjusne laži!

Nakon ovakva Zaključka Raspravnoga vijeća suda u Haagu, Hrvatski helsinski odbor za Ijudska prava (HHO) nije se zaustavio nego je nastavio s nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkomei vojnome kontekstu operacije “Oluja”, opovrgavajući službene podatke DORH-a i lažno tvrdeći kako za ratne zločine nad Srbima nitko nije osuđen!

Za kameleone je mijenjanje boje jedno od vrlo značajnih obilježja, do mjere da su postali sinonim za prevrtljivost, a takvih je u HHO-u bilo napretek. Da imaju imalosavjesti, barem bi se zacrvenjeli!

Nagrada za rušenje Tuđmana

Kakvi su bili “kameleoni” skriveni pod plaštem “boraca za Ijudska prava” i kakva je organizacija bila HHO, vidi se najbolje po zapisniku sa sastanka koji je održan u hotelu Esplanadi 9. veljače 1996., a koji potpisuje Drago Pilsel.

>>Tko je i zašto dao hrvatsko državljanstvo Muniru Podumljaku, Dragi Pilselu i Vesni Teršelič?

Toga dana u sobi 108 sastali su se “borci za ljudska prava” s Georgom Sorosem, predsjednikom Otvorenoga društva da bi razmatrali “korake o filozofskim i strateškim aspektima sučeljavanja s institucijama vlasti”.

Kameleon Soros je kameleonu Čičku i društvu obećao za početak 200.000 dolara, a zatim im je dao zadatak “da moraju proučavati načine da se postojći Tudmanov sustav probije kako bi bilo moguće djelovati iznutra.”

Tijekom sastanka Ivan Zvonimir Čičak predao je Sorosu na uvid knjigu o Međunarodnom kaznenom sudu čije je izdanje financirao sam Sores . Kada je Sores vidio da je zadatak izvršen, zatražio je od ovoga izabranog društva “da vrlo predano rade na promjeni ozračja i pogleda na rad Suda u Haagu”, obećavajući im onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna .

Rušenje tadašnje hrvatske Vlade HDZ-a i Predsjednika Tuđmana bilo mu je toliko važno da je rekao “kako će im potpisati bjanko ček” ako to bude potrebno. Danas su u Hrvatskoj ti kameleoni na vlasti i u vlasti.

Zagrebačko državno odvjetništvo otvorilo je predmet “Kameleon”, kaznena prijava nije nikada podnesena, nije bilo ni istrage. Kako će i biti kada je sve rađeno po zakonu!

Stoga pisanje Nacionala o tome kako je SIS skrivao ratne zločince nijeništa drugo nego nastavak “Labradora”, ovoga puta podmetanjem medijskih mina.

Joško Buljan / HRVATSKI TJEDNIK

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari