Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvati pogledajte ovaj prljavi velikomuslimanski pamflet – POUČNO JE  

Objavljeno

na

Pamflet u vidu „dokumentarnog“ filma pod nazivom „Kontinuitet genocida nad Bošnjacima“ nalazi se na youtube-u već gotovo 9 mjeseci (od 9. siječnja 2017. godine; link: https://www.youtube.com/watch?v=SniLkwhYdGU) i samo je jedan od tisuća sličnih što ih je zadnjih godina na svjetlo dana iznijela sarajevska tvornica laži.

Ovoga puta stiže nam iz „Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima“.

Riječ je o GEBELSOVSKOJ PROPAGANDI najniže vrste koju mogu skrojiti samo ozbiljno oboljeli mozgovi poput Bakir bega Izetbegovića i njegovih slugu.

Evo opisa sa stranice youtube-a:

„Ovaj film se sastoji od 11 digitalnih priča o pojedinim fazama genocida nad Bošnjacima, od 17. stoljeća do danas. Priče su urađene u produkciji Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima www.vmgb.ba Autori projekta: mr. Fatmir Alispahić i dr Selma Rizvić

Kategorija            Neprofitne organizacije i aktivisti

Licenca                Standardna YouTube licenca“

Na dan 29. rujna 2017. godine video zapis je imao 2.640 pregleda.

Idemo začepiti nos i kratko se osvrnuti na sadržaj ovog prljavog pamfleta.

„Prvi“ (od ukupno „11 genocida nad Bošnjacima“), vjerovali ili ne, počinje ispod Beča (1683-1690.), kad branitelji opkoljenog austrijskog grada „vrše genocid nad Osmanlijama“ koji su ih (valjda) došli „osloboditi“.

Ovdje su „Bošnjaci“ (iz sarajevske vizure) ustvari Osmanlije, tj. Turci.

„Drugi genocid nad Bošnjacima“ događa se „na Badnju večer 1711. godine“, u vrijeme „istrage poturica“ u Crnoj Gori, kad su islamizirani crnogorski pravoslavci silom vraćani na „vjeru prađedovsku“ (što je u svome Gorskom vijencu opisao i Njegoš).

Ovoga puta su „Bošnjaci“ crnogorske poturice, odnosno kršćani koji su dolaskom Turaka u Crnu Goru bili prevedeni na islam. Nasilna islamizacija se sa stanovišta autora filma smatra normalnim procesom, a obrnut postupak (deislamizacija) „genocidom“, što je u najmanju ruku vrlo zanimljiv stav.

„Treći genocid nad Bošnjacima“ počinjen je od 1804. do 1820. godine u Srbiji, kad Srbi dižu svoja dva ustanka i progone i kolju Turke – Osmanlije.

Sad su „Bošnjaci“ ponovno Turci-Osmanlije. Poslije njihovog „hvale vrijednog“ osvajanja Balkana i Srbije (ognjem i mačem –  uz nabijanja na kolac, čerečenja, klanja, pljačku, paljevinu, progon stanovništva, silovanja, odvođenje u roblje itd.) i višestoljetnog vladanja silom, oslobađanje od osmanlijske okupacije ovdje se smatra „genocidom“.

„Četvrti genocid nad Bošnjacima“ teče od  1830 do 1867. godine, u vrijeme hatišerifa kojim turski sultan Mehmed II priznaje Kneževini Srbiji autonomiju.

Ovdje su „Bošnjaci“ opet Osmanlije, a uspostava autonomije od strane okupirane Srbije (i to dokumentom izdanim od turskog sultana) je ustvari „genocid“ nad Osmanlijama, odnosno „Bošnjacima“.

„Peti genocid nad Bošnjacima“ slijedi nakon Berlinskog kongresa“ (1878.), odnosno u vrijeme kad Osmanlije koje 500 godina harače po Balkanu i jugoistočnoj Europi sa svojim osvajačkim četama bivaju potisnuti.

„Bošnjaci“ su (kako se vidi) i dalje Osmanlije-Turci.

„Šesti genocid nad Bošnjacima“ započeo je u vrijeme Austro-Ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878. godine) i tekao sve do raspada Monarhije (1918.). Istina, nikakvih podataka o tomu u čemu se sastojao taj „genocid“ nema (jer činjenica je da se Bosna i Hercegovina tek pod Monarhijom počela gospodarski i kulturno uzdizati iz višestoljetne zaostalosti koju su joj donijeli Turci), ali autorima pamfleta dovoljna je proizvoljna i paušalna tvrdnja.

Ovdje su „Bošnjaci“ stanovnici Bosanskoga ejaleta (pašaluka) za koje je iz cijelog konteksta događanja – uzimajući u obzir ranije opise – jasno da su ustvari Turci (ili kršćanska raja koja je primila islam u vrijeme turske okupacije).

„Sedmi genocid“ događa se u Sandžaku (na području Crne Gore – uz navođenje Plava i Gusinja kao mjesta gdje se vršio) i on je bio „posljedica Prvog i Drugog Balkanskog rata“.

Ovdje su i crnogorske Sandžaklije ubrojane u „Bošnjake“.

„Osmi genocid nad Bošnjacima“ izvršen je 1912/13. godine (opet) u Gusinjsko-plavskom kraju, odnosno, crnogorskom dijelu Sandžaka.

Autori filma očito su „duplirali“ ovu „etapu genocida“ (jer isti je već naveden kao „sedmi genocid nad Bošnjacima“ po redu), no, nije zgorega po koji „genocid“ i više navesti – bitno je samo da je „nad Bošnjacima“.

„Deveti genocid nad Bošnjacima“ odvija se u Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941.). Znamo za velikosrpsku diktaturu i tiraniju, ali nije se baš nešto o genocidu nad bosansko-hercegovačkim muslimanima u ovom razdoblju čulo. To je sasvim novi podatak za historiografiju i mogao bi se (kao i sve prethodne tvrdnje uvrstiti u rubriku „vjerovali ili ne“).

„Deseti genocid nad Bošnjacima“ izvršen je u Drugome svjetskom ratu (1941-45.) i prema sadržaju filma izvršitelji su srpski četnici. Ovdje ima elemenata genocida, samo je pitanje tko su oni koje se naziva „Bošnjaci“, jer u ti vrijeme takva etnička skupina na prostoru B i H ne postoji. Islamsko stanovništvo nazivano je „muhamedancima“ ili muslimanima i spomena o bilo kakvim „bošnjacima“ nema.

„Jedanaesti genocid nad Bošnjacima“ izvršen je u B i H (1992-95.), s tim što se svi dokazi izneseni u filmu odnose na Srebrenicu i pokolj koji je tamo napravila srpska vojska i njihove paravojne formacije.

Ako se netko pita GDJE SU HRVATI U TOJ PRIČI, sumnjam da će mu film pomoći, jer oni se kao izvršitelji bilo kakvih zločina NE SPOMINJU ni u jednom jedinom slučaju.

Dakle, što mi Hrvati imamo s „genocidima“ koje su nad „Bošnjacima“ (navodno) činili Austrijanci, Srbi, Crnogorci u vrijeme dok su oni bili Turci, odnosno poturice (ili od 1994. godine nadalje „Bošnjaci“) kad u tomu nismo ni na koji način sudjelovali?

Ne bi li se već jednom današnji bosanskohercegovački muslimani (koji sebe nazivaju „bošnjacima“ samo zato da bi mogli svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu i predstavljati se kao jedini autohtoni narod) trebali odrediti i izjasniti? Jesu li Turci (potomci Osmanlija), poturice, ili nova nacija, te na temelju čega su se 1994. godine proglasili „Bošnjacima“? Ne mogu biti čas ovo čas ono, po potrebi, a pogotovu ne mogu prisvajati cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer nije samo njihova, nikad nije bila – niti će biti.

I što ćemo s teškim optužbama koje politički vrh upućuje na račun Hrvata u B i H (a vezano za 90-e godine XX stoljeća), prije svega u pogledu „udruženog zločinačkog poduhvata“ ) zbog čega 6 hrvatskih generala i danas sjedi u zatvoru u Den Haagu, „logora za Bošnjake“, „nelegalnog formiranja Herceg Bosne“ (koju se naziva „zločinačkim projektom“), što sa svim onim objedama prema HVO-u, tvrdnjama o navodnim „pokoljima muslimana“ za koje su okrivljeni Hrvati, optužbama za „agresiju“ Republike Hrvatske na B i H?

O svemu tomu u filmu koji „dokazuje genocid“ nad „Bošnjacima“ kroz zadnjih 300 godina, NI JEDNE JEDINE RIJEČI!?

Nije spomenuto čak ni rušenje starog mosta (u Mostaru) od čega je muslimanska propaganda posljednjih 20-ak godina napravila mit, niti se govori o bilo kakvom drugom zločinu u kojemu su sudjelovali Hrvati.

Mi Hrvati imali smo tu „čast“ da nas autori ovog pamfleta spomenu samo u 3-4 navrata i to u kontekstu velikosrpske osvajačke ideologije (što mi imamo s tim!?) i „želje za uništenjem Bošnjaka“(?!), uz prikaz jedne slike dr Franje Tuđmana i srušenog minareta džamije u selu Ahmići.

Na koncu, možda bi bilo zanimljivo pogledati službene podatke popisa stanovništva B i H u pojedinim razdobljima i usporediti kretanje brojnosti tamošnjih muslimana („bošnjaka“) i njihov udjel u ukupnom stanovništvu, što može biti jako dobar indikator kad je riječ o tvrdnjama da su kroz zadnja tri stoljeća doživljavali „genocid“ (koji uključuje masovne likvidacije stanovništva, deportacije i onemogućavanje slobodnog življenja i razvoja – pa i demografsku komponentu, što se potom neminovno odražava na stopu prirodnog priraštaja koja se uvijek drastično smanjuje kod naroda, etničkih zajednica ili vjerskih skupina izvrgnutih genocidu).

Prema popisu iz 1879. godine (podatak iz knjige “Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche 1878-1918)”, muslimana (koji su se do 1901. godine službeno zvali muhamedanci) je na području Bosne i Hercegovine bilo ukupno 448.613 (38,73% u odnosu na ukupno stanovništvo). Grčkih pravoslavaca bilo je 496.485 ili 42,88%; rimokatolika 209.391 ili 18,08%.

Broj Muslimana u B i H prema službenom popisu iz 1991. godine (tada su već imali status naroda u SFRJ), iznosio je 1.902.956 (ili 43,7% u odnosu na ukupno stanovništvo).

Iz podataka je vidljivo da je njihova populacija u B i H povećana za 4 puta u razdoblju od samo 112 godina (što je za demografiju vrlo kratko razdoblje) iako su za to vrijeme (prema vlastitim tvrdnjama) prošli kroz 6 „etapa genocida“ (naravno, ne računajući „genocide“ do 1879. godine i razdoblje 1992-95.).

Na istom popisu (iz 1991.) Srba je bilo 1.366.104 ili 31,21% od ukupnog stanovništva, a Hrvata 760.852, odnosno 17,38%  od ukupnog stanovništva BiH).

Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila je 1. srpnja 2016. godine konačne rezultate popisa stanovništva izvršenog  2013. godine (koje entitet „republika srpska“ ne priznaje). Metodologiju popisa je međutim potvrdila  Europska statistička agencija Eurostat i on je obuhvatio i građane B i H koji već više godina izbivaju iz ove zemlje, odnosno, nisu stalno nastanjeni u B i H.

Prema tom popisu u B i H je bilo ukupno 3.531.159 stanovnika, od toga Bošnjaka 1.769.592 (50,1%), Srba 1.086.733 (30,8%), Hrvata 544.780 (15,4%), ostalih 130.054 (3,7%).

Ako se ovaj trend rasta muslimanskog stanovništva u B i H nastavi u sljedećih stotinu godina, možemo samo pretpostaviti što će se događati. Ali, kako korespondiraju sve te priče o „masovnom uništavanju“, „progonu“ i „genocidu“ s navedenim demografskim podacima i faktičkim stanjem koje imamo?

Postotak muslimana u ukupnom stanovništvu B i H 1879. godine bio je 38,73%, a 2013. godine broj „Bošnjaka“ iznosi 50,1% i oni po prvi put u svojoj povijesti imaju (mada tanku) natpolovičnu većinu!?

Koliko je od 1878. godine do danas „bošnjaka“ otišlo u Tursku ili neke druge zemlje? I što bi bilo da su oni ostali?

Nekih pouzdanih podataka o dijaspori Bosne i Hercegovine nema, ali grube procjene govore o 1,5 do čak 2 milijuna onih koji žive izvan matične zemlje a porijeklom su iz B i H.

Uzmemo li da barem jedna trećina od toga otpada na „bošnjake“, to znači da ih danas ima između 2,5 i 2,7 milijuna. Svakako, postavlja se pitanje na koji su način (u popisu od 2013. godine) popisani Hrvati i Srbi i jesu li popisom bili obuhvaćeni svi, budući da jedan veliki dio iseljenika iz redova ova dva naroda nema državljanstvo B i H.

No, je li moguće (neovisno o stopi prirodnog priraštaja) kod bilo koje vjerske ili etničke skupine koja je „u kontinuitetu“ (kroz cijelih 300 godina) izvrgnuta nesmiljenom genocidu, odnosno istrebljenju ili zatiranju – kako to ovdje tvrde velikomuslimanski propagandisti za „bošnjake“ – ovakvo povećanje broja? Je li moguće da udjel u ukupnom stanovništvu onih nad kojima je „vršen genocid“ tako rapidno raste, dok udjel naroda koji su optuženi za činjenje tog genocida u istom razdoblju opada?

Sarajevska tvornica laži u nesporazumu je s logikom, ali i matematikom. Oni su u posljednjih 25 godina uspjeli stvoriti mit o „bošnjacima“ kao jedinim i najvećim žrtvama ratova 90-ih godina XX stoljeća, zahvaljujući prije svega beskrupuloznoj propagandi koja je vlastite žrtve uvećavala i manipulirala njihovim brojem, u čemu su im svesrdno pomagali mediji iz islamskih zemalja. Apetiti su u međuvremenu porasli, pa se „kontinuitet genocida nad Bošnjacima“ nastoji protegnuti unatrag, u prošlost, pa i po cijenu toga da se „Bošnjaci“ u potrazi za identitetom poistovjećuju s Turcima-Osmanlijama, poturicama, Sandžaklijama ili islamiziranim stanovništvom bosanskog ejaleta.

Svaki od naroda na prostorima jugoistočne Europe i Balkana imao je svoju golgotu i razdoblja patnji i stradanja. I ničija patnja nije manje ili više vrijedna od patnje drugih – pogotovu ako se za mjerilo pokušava uzeti nacionalna ili vjerska pripadnost i ako se k tomu još uz pomoć prljavih i podlih laži kosti mrtvih pokušavaju iskoristiti za stvaranje mržnje i razdora među živima.

Jesi li pripadnici Armije B i H ubijali civile? Jesu li opkoljavali Lašvansku dolinu i druge lokacije u srednjoj Bosni, razarali, pljačkali, silovali, progonili? Jesu li mudžahedini (u sastavu te iste Armije B i H) otsjecali glave ljudima i etnički čistili područja naseljena Hrvatima? Zar netko misli da se to može sakriti?

Većeg zločina od trovanja mladih naraštaja mržnjom nema. Prošlost ne možemo promijeniti, ali bi konačno od nje mogli ponešto naučiti.

Nema normalnog čovjeka koji ne suosjeća s tuđom nesrećom i žrtvama, pa koje god one rase, vjere i nacije bile, ali ovdje je riječ o prljavoj velikomuslimanskoj propagandi i otrovnim lažima, o krivotvorenju povijesti i jeftinom politikanstvu koje u konačnici ponižava i žrtve i muslimansko-bošnjački puk u cjelini.

Ja svake godine jednako palim svijeće i za Vukovar i za Srebrenicu. I činit ću to i ubuduće.

Ali kad vidim ovako nešto, kad naiđem na pamflet poput ovoga filma, kao čovjek, Hrvat i kršćanin, ne mogu a ne upitati se:

Ima li ljudska podlost i pokvarenost granica?

S kime mi to na ovim prostorima živimo?

Ne pretvara li se i Srebrenica u puko oruđe propagandne kampanje umjesto da bude simbol podsjećanja na žrtvu, opomena i poruka da se takvo što više nikada i nikomu ne smije dogoditi? Otkuda ta posesivna težnja da se po svaku cijenu za svoj narod priskrbi to ekskluzivno pravo na genocid?

Gdje su i kako odgojeni, od koga potječu, u kakvim su obiteljima odrastali i zašto su tako bolesnom i otrovnom mržnjom zadojeni mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i ostali koji se danas bave sijanjem mržnje i stvaranjem zle krvi? Imaju li oni Boga i u ime čega to čine? Kakav cilj može opravdati takve podlosti i prljavštine?

Zašto o ovim pojavama šute pošteni i časni bosanskohercegovački muslimani i njihovi intelektualci? Zar se boje progovoriti istinu?

Može li negiranje nacionalne samobitnosti drugih naroda (u ovom slučaju Hrvata i Srba) i krivotvorenje povijesti i činjenica donijeti bilo kakvo dobro onima koji to čine s namjerom dokazivanja da njihov narod ima veće pravo na Bosnu i Hercegovinu nego drugi?

Ja kao Hrvat za svoj narod u Bosni i Hercegovini nikad ne bih tražio ono što nisam spreman priznati drugim narodima koji tamo žive. I ne pada mi napamet negirati bilo čiji identitet. Današnji bosanskohercegovački muslimani imaju pravo sebe zvati kako hoće. I to što su kao narod nastali 1994. godine, nikako ne znači da imaju manja prava od Hrvata ili Srba, niti ima ikoga razumnog tko im ta prava želi osporiti.

Ali, neka se okanu ćoravog posla i odustanu od bolesnih ideja pretvaranja B i H u islamsku džamahiriju ili kalifat. Neka se ograde od islamskog ekstremizma i shvate da ovo više nije razdoblje vladavine Osmanlija, da nema bosanskog ejaleta, begova, paša, vezira i da oni ne mogu vladati nad drugima. I da su im bliži i preči susjedi (koje god nacije i vjere bili) od Turaka, Iranaca, Saudijaca, Sirijaca. Neka prestanu napadati i optuživati sve oko sebe.

Tada će u Bosni i Hercegovini biti mir.

Pa će prestati i potreba za ovakvim prljavim pamfletima koji su plod patološke mržnje prema drugima, a ne ljubavi za svoj narod. Ako već tvrde kako vjeruju u Allaha i da su mir i ljubav među ljudima srž njihove vjere, nek se počnu tako i ponašati.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

Objavio

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari