Hrvatski grad Rijeku su kroz stoljeća, zbog svog izuzetnog strateškog položaja, gazili Austrijanci, Mleci, Mađari, Englezi i Talijani…
Gledajući recentne fotografije iz Rijeke u godini koja bi trebala biti kruna „europske prijestolnice kulture“ punih 30 godina nakon rušenja komunističkog jednoumlja, čovjek mora osjetiti stid i nelagodu. Ostaje pitanje je li san ili java u 21. stoljeću ponovno u javnosti instalirati nakazne simbole pod kojima su stradavali uznici od Bleiburga i Križnog puta, preko Golih otoka i Hrvatskih proljeća do likvidacija dijaspore, potpunog uništenja Vukovara te okupacije velikog dijela Domovine. Transvestiti i slični srodnici, rezanje lascivnih torti i razna druga sablazan. Javna Sodoma i Gomora financirana javnim novcem hrvatskih građana.
Strah od vjere
Ideologije se općenito, s dobrim razlogom, boje vjere ljudi u jedinog Stvoritelja. Dok ljudi vjeruju, oni se ne savijaju lako, ne vjeruju ideolozima nego zdravom umu, intelektom naslućuju i duhom prepoznaju duhovnu stvarnost. Ali kad čovjeka odvojiš od Duha istine, kao kad zdravom razgranatom stablu posiječeš korijenje pa se osuši i lako pada pod naletom vjetra, tada ga možeš pretvoriti u roba (laži, zla, podjela…). I stoga redom sve ideologije (nacionalsocijalizam tj. nacizam, socijalizam, komunizam, neoliberalizam, scijentizam, tehnoutopizam itd…) proglašavaju vjeru u Stvoritelja, Boga Oca, „opijumom za narod“, svaka na svoj način i metodama svoga vremena.
Komunizam je parareligija
Religije općenito su pokušaj čovjeka da „odozdo“ sa zemlje dosegne nebo, da se odazove na Stvoriteljev poziv koji je duboko utkan u svakog od nas. Tomu svjedoče sve znane epohe, svi običaji svi narodi: postoji kolektivna svijest da je u svakom čovjeku Svjetlost, ali nažalost zasjenjena grijehom praroditelja, grijesima drugih ljudi i osobnim grijesima. Iako se komunizam na najokrutniji način obračunavao s religijama kuneći se u jednakost, pravdu i humanizam, on u svojoj biti nije bio ništa drugo doli nova religija s ideološkim predznakom. S obzirom na formiranje u socijalizmu koji je trebao biti tek prva stepenica prema „savršenom“ sustavu, zanimljivo je uočavati kako je taj propali sustav sve sakramente kršćanske inicijacije, pa i samog Stvoritelja, zamijenio svojim revolucionarnim simbolima: Krštenje je zamijenjeno primanjem u pionire, prva Pričest je zamijenjena primanjem u omladince, Potvrda (krizma) je zamijenjena primanjem u jedinu partiju. Sveta ispovijed tj. Pomirba je zamijenjena drugarskom kritikom i isprikom toj partiji, vjera u pravog Boga Stvoritelja zamijenjena je kultom čovjeka koji je na listama 9/10 najvećih svjetskih zločinaca u povijesti. Spasiteljev križ na kojem je Isus Krist umro za spasenje čovjeka zamijenjen je zvijezdom petokrakom tj. sotonskim pentagramom, a vječni život je obećavan stihovima: „…mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo!“. Dakle to je bila prava ideološka parareligija s inicijacijom, formama, oznakama, kultom i teškim kaznama za neposlušne, uključujući i smrtne.
Gospodin vodi povijest
Teška su vremena u kojima, nakon kratkotrajnog zatišja bez ideološkog straha i relativne koherentnosti naroda s ciljem obrane nacije tijekom Domovinskog rata, Domovinom ponovno divlja totalitaristička represija. Nakon višedesetljetnog komunističkog jednoumlja danas smo utopljeni u kaosu neoliberalne šizofrenije. Narod koji je tek nedavno krvavo vratio tisućljetno sanjanu slobodu, umjesto osluškivanja Božje riječi i znakova vremena, prepušta zajedništvo, čvrstu kršćansku vjeru otaca s kojom se preživjelo tisuću godina tuđinske vladavine, zaštitu života najslabijih i svoj sveobuhvatni kulturni kršćanski identitet klanjajući se zlatnoj teladi i lažnim prorocima.
„Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«“ (Mk 10,26-27)
Čovjek može misliti da ne postoji Bog. No kad doista uroni u svoju nutrinu, on ne može zatajiti čudesnost svog trenutka u vječnosti. Kad se sabere, ne može promašiti smisao života. Nema sumnje da Gospodin vodi povijest i zove svakoga od nas njegovim imenom. Ne bojmo se.
Krešimir Stjepan Pećar