Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Gubljenje stanovništva

Objavljeno

na

Kako su prenijeli mediji, na sastanku lidera država članica Europske unije u Bruxellesu u četvrtak i petak 20. i 21. lipnja, na kojem se neuspješno pregovaralo o budućem prvom čovjeku Europske komisije, usvojena je strateška agenda za EU od 2019. do 2024., dakle u sljedećem petogodišnjem razdoblju. Najvažniji su faktori te nove petogodišnje strateške agende, kako prenose mediji, »zaštita građana i sloboda, što znači i jačanje zaštite vanjskih granica Europske unije, jačanje ekonomske osnove, izgradnja klimatsko neutralne, zelene, poštene i socijalne Europe i promicanje europskih interesa u svijetu«.

Prvi put u stratešku agendu EU-a ušla je i demografska obnova, i to na prijedlog Republike Hrvatske. Naime, predsjednik hrvatske Vlade predložio je još na takvom izvanrednom skupu u Sibiuu u prvoj polovici svibnja »da se osigura potpora za demografsku revitalizaciju«, što su podržale i druge države. U skladu s tom usvojenom strateškom agendom vodstvo EU-a morat će u sljedećih pet godina u proračunu osiguravati sredstva i za »rješavanje demografskih izazova« – kao je navedeno u toj agendi.

Izumiranje

Vrlo je važno što je, usprkos svemu, taj prijedlog došao iz Hrvatske, koja rapidno gubi stanovništvo i sve je teže suočena s doslovnim izumiranjem autentičnoga stanovništva. Prema podatcima Eurostata, objavljenim u ožujku ove godine, u 2017. godini u cijeloj Europskoj uniji rođeno je 5,075 milijuna djece, što je za 73 tisuće manje nego godine 2016. odnosno ukupna stopa nataliteta iznosila je 1,59 (broj rođenja po ženi). Prema navodima demografa, da bi neka nacija opstala duže od 25 godina, mora imati prosjek nataliteta od 2,11 djece po rodilji, a s manjim postotkom nacija nestaje. Iz povijesnoga iskustva poznato je da ni jedna nacija nije opstala s prosjekom nataliteta od 1,9 djece po obitelji, a prosjek od 1,3, prema demografskim istraživanjima, uopče nije moguće ispraviti jer bi trebalo 80 do 100 godina da se statistika ispravi.

Prema demografskim podatcima negativan trend u prirodnom priraštaju ima čak 14 od 28 zemalja EU-a, a uvjet od 2,11 živorođene djece po ženi ne ispunjava ni jedna zemlja EU-a. Tomu postotku živorođenih nakon što je poduzela znatne demografske mjere najbliža je Francuska sa stopom nataliteta od 1,9. Glede stope nataliteta relativno dobre postotke bilježe Švedska (1,78), Irska (1,77), Danska (1,75) i Velika Britanija (1,74). Od članica EU-a najniže stope plodnosti zabilježene su u Malti (1,26), Španjolskoj (1,31), Italiji i Cipru (1,32), Grčkoj (1,35), Portugalu (1,38) i Luksemburgu (1,39). Hrvatska je s ukupnom stopom nataliteta od 1,42 na granici skupine zemalja Europske unije s najnižim natalitetom.

Kulturna revolucija

Problem demografskoga topljenja europskih autentičnih naroda nije nov i više bogatih zemalja pokušava ga nadoknađivati dovođenjem stranih radnika odnosno čitavih obitelji, pa je, u najmanju ruku, neobično što Europska komisija do sada nije ni pokušala zagristi u taj golemi europski problem. Naime, dok su pojedine zemlje na svom području donosile demografske mjere i suočavale se, a i danas se suočavaju, s tim problemom, vodstvo EU-a na razini EU-a nije sve do ove 2019. godine smatralo da bi išta trebalo poduzeti. Nije li neobično što baš vodeći europski političari nisu tomu problemu posvećivali pozornost?

Jesu li ti europski političari podlegli ideološkim utjecajima zapadne kulturne revolucije koja ide za tim da se drastično smanji broj ljudi, stanovnika na kugli zemaljskoj? Istina je da već više godina postoji strahovit pritisak mnogih ljudi koji, bilo zbog gubitka svoga doma, bilo zbog drugih ratnih, političkih ili ekonomskih razloga, žele doći u bogate europske države. Sada je, kako je objavljeno, oko 70 milijuna osoba iz različitih razloga napustilo svoje domove i zavičaje i očekuje i nada se novomu početku na bogatom sjeveru, posebno u Europskoj uniji. Mnogi smatraju da je toliki broj osoba bez krova nad glavom dio skrivene ideološke strategije koja planira promjenu strukture stanovništva na bogatijem sjeveru, a to znači i promjenu i dominantne vjere i kulture.

I Hrvatska će, najvjerojatnije, morati demografsku sliku popravljati dovođenjem stranih radnika, odnosno njihovih obitelji i prihvaćanjem emigranata. Sve glasniji zahtjevi da se u Hrvatskoj posve ukinu kvote stranih radnika nisu samo apeli koji bi željeli da bude dovoljno radne snage za potrebe slabašne hrvatske privrede, nego i pokušaji promjene strukture stanovništva u Hrvatskoj. Ne bi li državne vlasti trebale voditi računa da već sada, dok su na snazi ograničavajuće kvote, u Hrvatsku dolaze strani radnici koji su kulturno, možda i religijski, kompatibilni većinskomu hrvatskomu narodu? Ne bi li hrvatske državne vlasti, poučene iskustvom više bogatih useljeničkih zemalja, od samoga početka i prihvata emigranata i prihvata stranih radnika trebale voditi računa da se ti došljaci što je moguće bolje integriraju u hrvatsku kulturu i društvo, odnosno da se izbjegne stvaranje useljeničkih enklava koje bi mogle postati država u državi, odnosno sredine u kojima ne bi bilo ni hrvatske kulture ni hrvatske policije?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Vulinovih 11’

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja u svega tjedan dana dosta su zorno pokazala tko je destabilizirajući faktor na teritoriju bivše države, regije, odnosno zapadnog Balkana, kako ga vole nazivati bjelosvjetski političari kojima ide na živce nabrajati taj niz suverenih država nastalih sagorijevanjem bivše Jugoslavije.

Milorad Pupovac, dakle, nije bio u pravu kada je faktorom destabilizacije nazvao RH, jer nisu časnici HV-a zaustavljeni na granici sa Srbijom da bi prošvercali uniforme i obukli ih, pred kamerama usred Srbije, pa izazvali skandal, nego su ti ekshibicionisti bili 11 oficira Vojske Srbije. Da nisu bili zaustavljeni od hrvatskih graničara, došli bi do Jasenovca i tamo se presvukli u službene uniforme Vojske Srbije pa bi to bila velika sramota za RH i Plenkovićevu Vladu. Kako se u Srbiji ništa tako važno ne može dogoditi bez izravnih naredbi predsjednika Vučića, jasno je da je on bio upoznat s planom provokacije, piše Davor Ivanković/VL

“Vulinovih 11”, kako je te srbijanske vojne ekshibicioniste, mora se priznati, dosta duhovito nazvao Plenković, ovaj put nisu uspjeli u namjeri, no ne treba sumnjati da će ih to obeshrabriti. Drugi događaj pak nema takve folklorne i crnohumorske elemente, a samo naizgled ne tiče se Hrvatske, nego susjedne BiH. Njima je Vučić izveo puno zahtjevniju i znatno zlokobniju provokaciju. Predsjednik Srbije, u pratnji ministra “rata” Vulina, ali i ministra financija Maloga (stvarno se tako zove – Siniša Mali) “obreo” se u Drvaru, gdje je organizirao narodni dernek. S njime je u taj gradić stiglo i kompletno vodstvo Republike Srpske pa su uz njih grunule i bujice tjelohranitelja i agenata.

Za one koji se sjećaju partizanskih filmova, sve je to sličilo na onaj “Desant na Drvar” kada su, naravno, u filmovima uvijek stupidni Nijemci desantirali svoje specijalce, a na kraju uspjeli zarobiti jedino uniformu “Ljubičice bijele”, Tita, koji je, međutim već bio dao petama vjetra. Vučić se, dakle desantirao, s cijelom svitom, narod ga je dočekao jer su tamo Srbi u većini, a jedini je “problemčić” u tome što Drvar nije u Republici Srpskoj, nego spada u Federaciju BiH, 10. kanton, odnosno Hercegbosansku županiju, kako je nazivaju Hrvati i čije je sjedište u Livnu.

Hrvati su na taj dan namjeravali obilježiti datum oslobađanja Drvara, kao i Jajca 1995., kada su, nakon Oluje postrojbe HV-a i HVO-a krenule dokrajčiti rat i razne srpske vojske, no Srbi su ih čak mjesec dana prije upozorili da je ta “fešta” njihova te da će baciti balvane na cestu prema Livnu i, ako treba, oružjem zaustaviti Hrvate! Vučiću je ovo bio prvi “svesrpski” nastup izvan državnih granica Srbije i administrativnih granica Republike Srpske te ga valja zabilježiti kao novi korak k ostvarivanju državne strategije Srbije. I po svemu je podsjećao na istupe srbijanskih emisara koji su krajem 1989. i 1990., uoči rata, dolazili u Hrvatsku i potpaljivali pobunu Srba.

Njegove poruke bile su usmjerene i prema “domaćinima”, Hrvatima i Bošnjacima, čija je vlast na papiru i u Drvaru, a poručio im je da Srbi neće dopustiti da ih nazivaju agresorima. Dao je do znanja da 13. rujna Srbi smatraju okupacijom i etničkim čišćenjem. “Svi pokušavaju umanjiti naše žrtve i proglasiti nas agresorima. I ne samo rata 1990.-ih, nego i onih koji su stvarali nacističke države. Iznenada su i oni postali osloboditelji”, rekao je Vučić u Drvaru. Koja je strategija vezana uz taj kraj u kojemu su Srbi etnički u većini, a koji nije dio RS-a, postalo je jasno kada je Vučić najavio sve veću pomoć i subvencije za ove “četiri opštine – Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac”. Davor Ivanković/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Naša teorija zavjere

Objavljeno

na

Objavio

Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.

No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni, piše Borislav Ristić/VečernjiList.

Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.

Možda zato poneki među nama u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoćna žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.

Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti.

Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških tornjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada.

Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.

Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.

To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.

Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: “Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži.”

To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari