Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari