Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Političari se odrekli hrvatskoga jezika?

Objavljeno

na

Sve se teže skriva neznanje hrvatskoga jezika i njegov poražavajući status u društvu« – upozoravajući je nadnaslov vrijednoga članka »Od svih europskih naroda materinski jeziku školama najmanje uče Hrvati: u osnovnoj pet, u srednjoj četiri sata« Lane Kovačević, objavljen u političkom magazinu Obzoru Večernjega lista u subotu 29. lipnja, koji zaslužuje ne samo pozornost svekolike javnosti, nego i vrlo trijezno i ozbiljno promišljanje i donošenje odluka koje bi to promijenile.

Mislim da je već općepoznata činjenica da od svih europskih naroda Hrvati imaju najmanju satnicu materinskoga jezika: u osnovnoj školi pet sati, a u srednjoj četiri sata. U usporedbi s Mađarima (6-8), Francuzima (8-10), a pogotovo s Fincima (14 sati materinskoga jezika) možda Ćemo najbolje moći razumjeti što znači učenje vlastitoga jezika«, rekao je, kako je objavljeno u tom članku, Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Premda je teško vjerovati da je općepoznato da je tako nezadovoljavajući položaj hrvatskoga jezika u hrvatskom školstvu, veoma je dragocjeno što su ti podatci objavljeni i tako ponuđeni da uđu u svijest suvremenih naraštaja hrvatskoga naroda i posebno svih onih koji su na vodećim i odgovornim položajima u Hrvatskoj.

Jezik je zapostavljen

Prvo se nameće pitanje kako je to moguće da u samostalnoj Hrvatskoj baš hrvatski jezik bude tako strahovito zapostavljen. To pitanje dobiva na svojoj težini i važnosti posebno ako se uzme u obzir prebogata povijest zatiranja, nijekanja i osporavanja hrvatskoga jezika od stupanja Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom u 1102. godini do posljednjih trzaja bivše jugoslavenske komunistićke države 1991. godine. Usprkos svim političkim i drugim pritiscima u tih gotovo punih devet stoljeća hrvatski je jezik ne samo preživio i opstao, nego se i razvijao, osuvremenjivao i standardizirao, pa je više nego nečuveno da baš u višestranačkoj i demokraciji otvorenoj samostalnoj Republici Hrvatskoj hrvatski jezik bude tako zapostavljan, i to usprkos činjenici da je danas hrvatski jezik jedan od službenih jezika Europske unije.

Takav status hrvatskoga jezika u hrvatskom društvu i modernoj hrvatskoj državi nipošto ne može biti slučajan. Očito je da je u doba kad hrvatski jezik nema izvanjskih neprijatelja, posebno nema takvih koji bi se očitovali kao neprijatelji, na djelu unutarnje rastakanje, slabljenje i nepoštovanje hrvatskoga jezika. Tako je do smanjivanja satnice hrvatskoga jezika u hrvatskom školstvu došlo na valovima detuđmanizacije, odnosno othrvaćivanja hrvatskoga društva, 2006. godine, a najnovija reforma tzv. »Škola za život« ništa glede satnice ne mijenja nabolje. Dobro je poznato svima koliko je materinski jezik bitan za kulturni i nacionalni identitet svakoga naroda pa nije moguće da to ne bi znali i službena hrvatska politika i njezini nositelji, a to onda mora značiti da u službenoj politici živi namjera slabljenja hrvatskoga jezika.

Protiv samostalne Hrvatske

Poznato je da je stanoviti postotak hrvatskoga stanovništva i političara i danas protiv samostalne Hrvatske, da ne želi prosperitet hrvatskomu narodu ni hrvatskoj zajednici državljana, no teže je prihvatiti da tim stajalištima popušta službena hrvatska politika. Ne treba se, naime, zavaravati da su se ikada s postojanjem samostalne Hrvatske i posebnoga hrvatskoga kulturnoga identiteta pomirile političke i ideološke snage koje zagovaraju bilo nostalgično bivšu zajednicu republika ili neki novi oblik povezivanja na ovim prostorima, i da im upravo hrvatski jezik posebno u tom naumu smeta. No da hrvatske državne vlasti sudjeluju toliko u tom skrivenom projektu svojim prešućivanjem, ignoriranjem i nečinjenjem za materinski hrvatski jezik više je nego nemoralno.

Na okruglom stolu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u ožujku o. g. na temu »Položaj hrvatskoga jezika na visokoškolskim ustanovama« izneseni su podatci o tretiranju hrvatskoga jezika na visokoškolskim ustanovama te je otkrivena poražavajuća potpuna zapuštenost hrvatskoga jezika. Npr. u »studiranju po bolonjskim načelima«, u kojem se među kompetencijama treba steći i sposobnost akademskoga izražavanja na hrvatskom standardnom jeziku i jednom stranom jeziku, obično je u kompetencijama zastupljen samo strani jezik, pa čak ni budući nastavnici ne produbljuju dovoljno poznavanje hrvatskoga jezika.

Premalo je uvođenja u poznavanje hrvatskoga jezika u osnovnoj i srednjoj školi, a na fakultetima i drugim visokim školama većinom izostaje svako učenje materinskoga jezika, pa se nameće pitanje priprema li to skrivena politika nove naraštaje hrvatskoga društva koji ne će više poznavati ni hrvatski jezik. Više puta čuli su se prijedlozi da bi i Hrvatska poput drugih zemalja, npr. Francuske, trebala donijeti zakon o hrvatskom jeziku, no političari na vlasti to ne žele i ništa u tom smislu ne poduzimaju. Nije li nastupio čas da se sada, dok je hrvatski jezik službeni jezik EU-a, ispravi taj golemi propust i tako omogući preživljavanje i njegovanje hrvatskoga kulturnoga identiteta?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari