Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni znak za uzbunu

Objavljeno

na

Nakon dugih traženja, nesnalaženja i pregovaranja vlasti u Velikoj Britaniji uspjele su konačno oživotvoriti referendumsku odluku većine birača i 31. siječnja izvesti zemlju iz Europske unije i tim svojim ostvarenjem otvoriti niz važnih pitanja koja se tiču svih europskih građana, ali i svih zemalja članica. Francuski predsjednik za odlazak Velike Britanije iz EU-a, kako su prenijeli mediji, rekao je: »Taj izlazak je šok.

To je povijesni znak za uzbunu koji mora odzvanjati u svakoj od naših zemalja, mora ga čuti cijela Europa i mora nas potaknuti na razmišljanje.« Također je na valu globalističkoga pogleda rekao da Europu treba učiniti »suverenijom, demokratskijom, bližom građanima i jednostavnijom u svakodnevnom životu kako bismo izgradili jasniji europski projekt« jer, dodao je: »Više nego ikada trebamo Europu, suočeni s Kinom i Sjedinjenim Državama kako bismo zaštitili svoje interese.«

Većina od 51,9 posto birača glasovala je za izlazak iz EU-a na referendumu održanom 23. lipnja 2016. i premda je referendum bio pravno neobvezujući, britanske vlasti odlučile su ga provesti jer su prepoznale da je za Veliku Britaniju veći interes svoj državni i politički život ostvarivati u potpunoj neovisnosti. Premda je sve do izlaska Velika Britanija imala donekle povlašten položaj u EU-u, i premda je ta zemlja možda više nego druge članice EU-a slijedila svoje interese, osobito u međunarodnoj politici, ipak je izabrala viši stupanj samostalnosti i suverenosti da bi još bolje ostvarivala svoje nacionalne interese.

Takvim iskorakom britanski političari očitovali su da imaju jaku kralježnicu i da žele uređivati svoje društvo bez mnogih nevjerojatno sitničavih birokratskih propisa EU-a. Svojom dosljednošću britanski političari očitovali su također da im je važno stajalište većine birača, pa makar ta većina bila relativno tanka, da im je važno demokratsko načelo uvažavanja većine i biti u suglasju sa stajalištem većine. Takvim svojim držanjem britanski političari očitali su pravu lekciju mnogim drugim političarima, pa i hrvatskima.

Za promicatelje i sljedbenike globalizma, kojemu je krajnji cilj neutralizirale nacionalnih i kulturnih identiteta suvremenih nacija i stvaranje globalne državne tvorevine, britanski je iskorak doista šok jer znači ne samo zaustavljanje globalističkoga širenja, nego i sužavanje do sada osvojenoga područja. Istodobno za promicatelje i sljedbenike stvarne slobode britanski iskorak više je nego dobrodošao poticaj da se uz potpuno uvažavanje međunarodnoga prava i njegovanje časnih partnerskih međunarodnih odnosa ipak odlučno, smišljeno i pomno njeguje i nacionalni i kulturni identitet jer samo različiti mogu obogaćivati jedni druge. (U tom kontekstu jasno se očitovalo koliko je ne samo bio lišen slobode, vlastite izvornosti i vlastite nacionalne kulturne baštine subotnji program proglašenja Rijeke Europskom prijestolnicom kulture, nego koliko je tako osmišljen program zapravo bio anakron premda je želio biti avangardan, »papskiji od pape« u ideologiji globalizma.)

Napuštanje Velike Britanije nedorečene zajednice Europske unije nameće ozbiljno pitanje političarima EU-a u čemu su tako teško griješili da je to postalo nepodnošljivo i većini birača i političara u Velikoj Britaniji. Bez ikakve pretenzije na cjelovitost odgovora na to važno pitanje ne može se ne zapaziti demokratski deficit političara EU-a, odnosno njihova zarobljenost dogmatičnošću koja osporava pravo nekim zemljama članicama da same riješe svoja, kako ih one shvaćaju, najvažnija pitanja.

Moglo bi se red da političari EU-a nemaju smisla za supsidijarnost po kojoj bi pojedine zemlje same mogle i trebale riješiti svoje temeljne probleme bez uplitanja viših vlasti, premda se formalno po sadašnjim pravnim zasadama političari, pa čak ni središnje institucije EU-a, ne mogu doslovno smatrati neospornom višom vlašću. Mnogi upozoravaju na stanoviti dogmatski birokratizam i u institucijama Europske unije i njezinim političarima kojima je sredstvo puno puta važnije od neosporno pozitivnoga cilja – što dovodi često do sukoba sa samosvjesnim članicama EU-a koje su se formalno prije 30 godina oslobodile komunizma, a sada se žele i stvarno osloboditi toga negativnoga utjecaja.

Odlazak Velike Britanije iz EU-a nameće i pitanje nije li možda postojeći pravni, birokratski, financijski i politički okvir EU-a postao velika zaprjeka za stvarni razvitak i napredak, kako gospodarski tako i društveni. Naime, inzistiranje na neobuzdanom slobodnom tržištu rađa sve težim posljedicama raslojavanja europskoga društva na bogate i siromašne, i to ne samo u nekom određenom povijesnom razdoblju, nego i trajno jer siromašni nikad ne će moći biti jednako konkurentni kao bogati.

Doda li se tomu nemar za faktično demografsko izumiranje europskih naroda, kao i, mora se reći otvoreno, iskorištavanje mladih i školovanih u koje bogate zemlje nisu ništa uložile, a više se nego dobro koriste njihovim stručnim uslugama, dodatno osiromašujući ionako siromašnije, jasno je da se politika EU-a zapliće u kolo partikularnih interesa, a na štetu općega dobra svih ljudi u EU-u. Izlazak Velike Britanije doveo je EU na prekretnicu.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari