Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Raskol ili bolje služenje?

Objavljeno

na

U nedjelju 15. ožujka održavaju se prvi izbori po principu »jedan član – jedan glas« za predsjednika, zamjenika predsjednika i i 4 potpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice, a budući da je ta politička stranka, koja je pod vodstvom prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana odigrala veoma važnu ulogu u uspostavljanju samostalne i demokratske Republike Hrvatske, važna i za suoblikovanje hrvatske sadašnjosti i budućnosti, zaslužuje osvrt i sa stajališta općega dobra.

Pohvalu zaslužuje iskorak što će prvi put nakon 30 godina članovi te političke stranke moći birati izravno, dakle ne preko delegata koji po sebi ne moraju uvijek biti glas svoje baze, bar predsjednika i potpredsjednike, no šteta je i može se reći demokratski manjak što članovi ne će moći izravno birati i najvažnija upravna tijela u vodstvu političke stranke. Ipak, i u sadašnjim okolnostima, članovi te političke stranke dobili su na svojoj osobnoj važnosti, a tim i na svojoj osobnoj odgovornosti. S obzirom na to da se sva vodstva te političke stranke koja su stranku vodila nakon prvoga predsjednika uglavnom nisu, najblaže rečeno, proslavila, odgovornost svakoga člana u sadašnjem povijesnom trenutku još je veća i zaoštrenija.

Pritom članovi te političke stranke ne bi se smjeli voditi svojim osobnim interesom, eventualnom zaštitom ili postizanjem povlastica, nego općim dobrom i te političke stranke i još više općim dobrom Republike Hrvatske. Također, članovi te stranke trebali bi se više nego ikada ranije stvarno informirati i o kandidatima i o programima koje nude, uzimajući u obzir cjelokupni kontekst aktualne hrvatske političke scene, osobito činjenicu da je u Hrvatskoj demokratska tranzicija i usporena, prespora, gotovo zaustavljena, a najveću odgovornost za to ima upravo HDZ koji je objektivno najdulje na vlasti.

Odlukom da unutarstranački izbori budu provedeni po principu »jedan član – jedan glas« HDZ je krenuo na put demokratizacije i to je svakako pohvalno jer je to jedini put izlaza političke stranke iz mentaliteta komunističke partije u kojoj je vrhuška jedina mislila i to je bilo obligatorno za sve, u kojoj je klijentelizam u obliku moralno-političke podobnosti bio razvijen do savršenstva, a taj mentalitet uvelike je prisutan manje ili više u svim političkim strankama na hrvatskoj političkoj sceni i to je jedan od poglavitih razloga zašto mladi sposobni, školovani ljudi radije odlaze na bilo kakve poslove u inozemstvo negoli da ostanu u domovini i dadnu doprinos u svojoj struci.

Hrvatski građani i cjelokupno hrvatsko društvo imaju pravo očekivati da se baš sve političke stranke oslobode toga komunističkoga mentaliteta i svih njegovih negativnih popratnih pojava. Stoga je očito da nije dovoljno da novi predsjednik političke stranke bude neposredno izabran, jer, premda i tako izabran, može biti autoritaran, isključiv, paternalistički, tj. može postati zaprjeka stvarne demokratizacije političke stranke, a to ujedno znači uvelike i zaprjeka demokratizacije hrvatskoga društva u cjelini.

Novost je i činjenica da dvije skupine koje žele preuzeti vodstvo HDZ-a u sljedećem mandatu vode javnu kampanju, vrhunac koje bi trebalo biti najavljeno sučeljavanje pred televizijskim kamerama, i to zaslužuje pohvalu. No usporedi li se to predizborno nadmetanje npr. s unutarstranačkim nadmetanjem u vodećim političkim strankama u SAD-u, postaje više nego očito koliko je to u HDZ-u tek mali, gotovo neznatan iskorak. Istodobno, u velikim američkim političkim strankama nikad se ne događa da bi zbog natjecanja za čelno mjesto u političkoj stranci ili za predsjedničku kandidaturu dovelo do raskola ili do ozbiljnijih razilaženja u samoj političkoj stranci, a u HDZ-u, sudeći po medijskim objavama, upravo to u stanovitoj mjeri prijeti.

Ako bi politička i ideološka stajališta skupina koje su se kandidirale za vodstvo bile toliko suprotstavljena da bi prijetio stvarni raskol, opet bi do izražaja trebala doći odgovornost svih članova, koji ipak imaju iskustvo i znanje za prosudbu koja skupina i njezin program više odgovara izvornomu duhu HDZ-a, odnosno koja skupina i njezin program bolje služi legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima pa može dobiti i veću potporu i drugih političkih stranka i birača koji nisu članovi stranke, še je nego očito da je HDZ, osobito nakon prvoga predsjednika, premda je ostvario neke vrlo važne ciljeve hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, ipak mnoge i razočarao svojom nedorečenom, kompromisnom politikom, ideološkim skretanjima i lutanjima i neodlučnošću u ostvarivanju legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa.

Uzimajući u obzir ukupni aktualni politički i ideološki kontekst u Hrvatskoj, tzv. obični članovi HDZ-a imaju priliku odlučiti hoće li ta politička stranka u skoroj budućnosti ići prema svomu zalasku, pogotovo ako postane poput postojećih na političkoj sceni, ako izgubi svoju izvornu specifičnost, ili će odlučnije njegovati izvornu specifičnost prilagođenu promijenjenim okolnostima i tako moći ponuditi hrvatskim biračima služenje u vidu daljnje demokratizacije, jačanja proizvodnje i gospodarstva u cjelini.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Hvala Vam

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za Hrvatski (do Račana i njegovih hrvatski) sabor pred vratima su. Sam postupak i dalje je duboko nepravedan unatoč nekim odlukama Ustavnog suda. Hrvatska je najprije podijeljena na izborne jedinice, umjesto da je sama jedna izborna jedinica.

Manjine imaju zajamčen broj mandata pa makar njihov kandidat dobio samo jedan glas, od samoga sebe. Hrvati u BiH te iseljeništvo mogu glasovati na malom broju mjesta često vrlo udaljenima, umjesto da se omogući elektronsko glasovanje. Ne ćemo nabrajati dalje, radije pročitajmo komentar don Ivana Miklenića u zadnjem broju glasa Koncila gdje on govori o odgovornosti i neodgovornosti političkih stranaka, odnosno proziva redatelje iza zavjese. Unatoč svemu na izbore treba izići i učiniti što se učiniti može. Nema predaje, samo borba do pobjede, kao ono nekada u Vukovaru. Ona jamačno dolazi kad-tad. Doći će dotična i u BiH gdje Bošnjaci, ili neki u njihovo ime, nastavljaju s neodgovornom politikom.

Ovaj put su u ime Hrvata imenovali koga su htjeli za predsjednika Središnjeg izbornog povjerenstva zahvaljujući svojoj brojčanosti. Šteta! Umjesto toga bolje bi bilo liječiti rane iz prošlog rata. Jedna je od njih i izdaja Bošnjaka svojih suboraca u HVO-u. Bilo je to u Bijelom polju 1993. gdje su se zajednički odupirali velikosrbima. Nije im ni to bilo dosta pa su još i pobili na spavanju uhvaćene vojnike i civile, njih nekoliko desetaka. Sve bi bilo još i gore da neki Bošnjaci nisu dojavili što se sprema. Hvala ima! Možda se preživjeli sretnu u ove vruće ljetne dane negdje na moru u Neumu. Hrvati su tu svoji na svome i primaju svakog dobronamjernog gosta. Među njima su i ranjeni hrvatski branitelji. Pero Babić, vlasnik prekrasne »Ville Petra« u Neumu, ponudio je sedmodnevni smještaj za jednog hrvatskog branitelja i obitelj. Odluka je pala na stopostotnog invalida HVO-a. Hvala Peri, hvala braniteljima koji su izabranom pružili prednost. Po tim načelima oduvijek se živjelo u ovim krajevima.

Usuđujem se zaključiti da je upravo zbog velike naše ljudskosti i velike naše vjere Kraljica Mira odlučila progovoriti čitavom svijetu iz naših krajeva. Trali su nas povijesni vjetrovi, stajali smo previše često na rubu provalije, ali nas je na životu održala vjera u Svemogućega Boga. I zato smo otvorenih ruku primili našu Kraljicu Mira. Govorimo općenito, iznimaka je uvijek bilo i bit će ih. Ona je, pak, nama i svima drugima koji su joj otvorili svoje srce jednostavno, a tako duboko, rekla: »Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu«. Bilo je tako i ovih dana dok su nas strašili pošašću zvanoj koronavirus.

Na večernjoj sv. misi na dan Obljetnice Njezina dolaska bilo je ma gotovo kao i prije. Mnoštvo puka Božjega otvorenoga srca Bogu. Mediji su i dalje o svemu tomu stidljivo izvješćivali. Nije ni čudo, u krivim su rukama. Ponovno je to dobro osjetio Tihomir Dujmović. Kritizirao je Novaka Đokovića i njegovo neodgovorno, ili pak po zadatku, organiziranje teniskog turnira u Zadru. Portal direktno.hr smjesta se Dujmoviću zahvalio, barem prema njegovim riječima, a oni se nisu oglašavali koliko znam. Možda pokrene podcast na tzv. desnici kao neki drugi. Bilo bi to dobro, jer desnica, ili bolje rečeno domoljubi, trebaju imati mogućnost jasno reći što to oni zastupaju pa i onda kada se međusobno ne slažu oko nekih tema kao u ovo predizborno vrijeme.

Ne smiju dopustiti da im pamet soli netko poput Siniše Lukovića, novinara ND Vijesti iz Crne Gore. Okomio se na poznatog hrvatskog političara u tim krajevima Zvonimira Dekovića. Kakve mu misli kolaju glavom najbolje kaže početak njegova obraćanja. On tu veli da je »jedan pametni čovjek već poodavno rekao da je patriotizam (domoljublje) posljednje utočište hulja«. Dalje nam je sve jasno. Kao da je bio u školi trenutnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića kojemu je najvažnija stvar pri dolasku na Pantovčak bila skloniti biste hrvatskih velikana. Nakon toga, mišljenja je, da se može graditi novi hrvatski identitet. Ne može Milanoviću, pitaj hrvatski puk na čije si čelo došao ni kriv ni dužan, a bolje bi bilo da nikada nisi. No, sada što je tu je. Nažalost, ne možemo ti još nizašto reći hvala.

Sličnu kartu u BiH pokušava odigrati Bakir Izetbegović. Izmišlja četvrti narod da bi mogao provoditi svoje neodgovorne smicalice. Ti četvrti su oni iz bivše države, koji jednostavno ne znaju ni tko su ni što su, iako je namjera da u konačnici posluže za velikosrpske probitke. Nešto slično pokušao je 29. lipnja 1929. diktator kralj Aleksandar. Tada nastaje Jugoslavija i pokušava se stvoriti jugoslavenski narod. Ali nije išlo. Sve se slomilo još Banovinom Hrvatskom, a o Drugom svjetskom ratu da ne govorimo. Ipak, ta nakarada se obnavlja 1961. Kako je završilo, vrlo dobro znamo, nažalost. Najavio je to komunist Slobodan Milošević 28. lipnja 1989. na kosovskom Gazimestanu.

U povodu 600. obljetnice Kosovske bitke reče da su on i njegovi ponovno u bitkama te da ni one oružane nisu isključene. I zatrubiše ratne trube, zakukaše majke s obje strane bojišnice. Kako neodgovorno! Ne razumije sve to Kathleen Kavalec, voditeljica Misije OESS-a u BiH. Drag joj je Izetbegovićev četvrti narod, kojeg tako rado miješa s onim prvim, bošnjačkim, kako to Izetbegović voli reći. Umjesto da radi posao za koji je plaćena, ona se upušta u političarenje. Rado je viđen gost na tzv. sesijama Kruga 99. Dotični se kite nazivom nezavisnih intelektualaca te se rukama i nogama bore protiv ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH. Baš joj je lijepo društvo.

Ovim nekima spomenutima neizravno odgovara Borjana Krišto, zamjenica predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamenta BiH. Ona Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice pita što je poduzelo u svezi s događajima glede održavanja sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga prošlog svibnja u Sarajevu. Dobila je odgovor u kojem se ništa ne kaže, pa još jedanput. No, ona ne odustaje. Ne čine to ni neki drugi po svijetu. U Australiji propitkuju vlast što će učiniti s odgovornima za progon kardinala Pella kada su preko njega nevina htjeli osuditi Katoličku crkvu. U Rumunjskoj Uvode Dan spomena nasilja nad kršćanima diljem svijeta. Hvala im. Tako se bori za svoje. Valjda će i velikosrbima jedanput nešto slično doći do pameti. Umislili si da mogu osvajati tuđe ozemlje. Na tom putu izazvali su i Prvi svjetski rat. Tragovi zločina vodili su i dalje. Vrijeme je posuti ih dobrosusjedskim odnosima. Bog će nam svima biti zahvalan za to.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari