Pratite nas

Komentar

Ivan Miklenić – Važne poruke za budućnost

Objavljeno

na

Dvadeset i četvrta obljetnica vojno-redarstvene operacije »Oluja«, kojom je oslobođena okupirana petina hrvatskoga teritorija, proslavljena je u svim dijelovima Hrvatske i izvan nje te je izazvala više važnih poruka, od kojih barem neke zaslužuju pobliži osvrt.

Na svoj način ovogodišnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja započela je u subotu 3. kolovoza u Glini, uz ostalo otvaranjem »Spomen sobe – logor Glina« u spomen na ondje mučenih oko dvije tisuće hrvatskih zatočenika za vrijeme velikosrpske okupacije Banovine. Tom prigodom predsjednica Republike uz ostalo je poručila: »Oprostili smo mnogo toga radi mira i budućnosti, ali ratne zločine moramo istražiti do kraja. Zato nadležna hrvatska državna tijela imaju trajnu zadaću istrage i kaznenog progona počinitelja ratnih zločina« te je time još jednom pokušala otvoriti i aktualizirati problem koji Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i dalje ignorira.

Zar nije na mjestu pitanje: Kakav je to pobjednik koji nije sposoban istražiti čak ni ratne zločine koje je na teritoriju pobjednika počinio pobijeđeni ratni neprijatelj? Činjenica da hrvatsko pravosuđe »štedi« stvarno odgovorne naredbodavce ratnih zločina iz redova nekadašnje Jugoslavenske narodne armije, posebno iz redova kontraobavještajne službe (KOS-a) te vojske, ostaje neoboriva usprkos svim mucaju-Čim negiranjima Državnoga odvjetništva i zagovornika i simpatizera izdajničke jugoarmije.

Civilizacijsko i povijesno pitanje

Pitanje istraživanja ratnih zločina nije samo pitanje kažnjavanja onih koji su ih zapovjedili i počinili – premda ni to nije nevažno ni s vojnoga ni s pravnoga ni s humanoga aspekta – nego je ponajprije civilizacijsko i povijesno. Kakva se poruka šalje ljudima, osobito vojnicima, ako ratni zločini ostanu nekažnjeni? U hrvatskim prilikama istraživanje i kažnjavanje ratnih zločina veoma je važno za povijesnu istinu o događajima devedesetih, posebno u okolnostima u kojima velikosrpska agresivna politika ne samo da nije posustala, nego je i dalje dio službenoga programa i suvremene srbijanske državne politike i politike Srpske pravoslavne Crkve, pa istinu o tim zbivanjima još uvijek ne poznaje znatan dio srpskoga naroda.

Zadaća je pravosudnih organa, kako Državnoga odvjetništva tako i sudstva, bez ikakvoga politiziranja ili ideologiziranja pomno i vjerodostojno, argumentirano, istražiti činjenice i donijeti pravedne, nepristrane i primjerene presude te na taj način omogućiti istini i pravdi da progovori i da bude posljednja riječ. I koliko je to potrebno pokazuje najnoviji vrlo zločest ugriz patrijarha Srpske pravoslavne Crkve koji je, kako je prenio »Tanjug«, u nedjelju 4. kolovoza u Krušedolu na spomenu na stradanje Srba u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji »Oluja« 1995. u propovijedi na misi rekao da su »u toj akciji stradali oni najnemoćniji i oni koji nisu mogli pružiti otpor, a to su bili stariji, žene i djeca« te je odmah skočio na II. svjetski rat iznoseći još jednu neistinu: »Hrvatska je bila jedina na čijem teritoriju su, tijekom Drugog svjetskog rata, postojali dječji logori kroz koje je prošlo i stradalo 50.000 djece.«

Laži SPC-a

Patrijarh nije ostao na toj, istina, povijesno netočnoj konstataciji, nego je napao i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj rekavši: »Dugo smo očekivali da tu riječ čujemo od onih koji su bili najmjerodavniji da svojom riječju osude zločin koji je počinjen, a to je Rimokatolička Crkva. Od nje smo očekivali osude zločina, ali ona do današnjeg dana šuti. Njezina šutnja je osnažila mnoge koji su zlo činili i ostali neosuđeni od te božanske organizacije.« Istina je posve drugačija: Katolička Crkva, općenito, a u Hrvatskoj kao dio opće Crkve, principijelno je osuđivala i osuđuje svaki zločin, pa i zločin namjernoga preuveličavanja broja žrtava i iskrivljivanja povijesnih činjenica, i principijelno iskazuje pijetet svim žrtvama bez obzira na vjersku, nacionalnu, političku, ideološku ili drugu pripadnost. No ako netko smišljeno i uporno bira neistinu, onda mu ni Katolička Crkva, ma koliko željela dobre ekumenske odnose, ni itko dobronamjeran ne može pomoći.

U Glini je predsjednica Republike također poručila: »Osjećamo manjak radnika, no prije nego što posegnemo za uvozom strane radne snage, želim da se posvetimo našim iseljenicima i potaknemo ih na povratak jer nam je svaki čovjek važan. A sve to mora pratiti pozitivno ozračje domoljublja, samopouzdanja, ponosa i optimizma.« Hrvatska državna politika, posebno od 2000. godine, sustavno se maćehinski i u biti neprijateljski odnosi prema golemoj hrvatskoj dijaspori, što je očita potvrda da u državnoj politici ne prevladavaju interesi hrvatskoga naroda. Stoga su sudionici redovitoga sastanka Hrvatskoga svjetskoga kongresa održanoga u Mostaru krajem srpnja zatražili u izjavi za javnost »mogućnost dopisnog ili elektronskog glasovanja«, da budu razmjerno broju hrvatskih državljana izvan RH zastupljeni u Hrvatskom saboru sa šest zastupnika, a Hrvati u BiH da budu jedanaesta izborna jedinica, da se promijene propisi koji sve masovnije odbijaju povratak hrvatskih umirovljenika u domovinu te da »odgovorne institucije u domovini počnu nuditi atraktivne programe povratnicima«, što bi »nedvojbeno popravilo ne samo demografsku sliku domovine, nego i revitaliziralo hrvatsko gospodarstvo«.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Istina je ‘voda duboka’, teško dohvatljiva plitkim umovima priprostih aktivista

Objavljeno

na

Objavio

Štefica Galić – apologet propale Jugoslavije i zločinca Tita dijeli lekcije i protežira svoju ‘povijest’ raspada SFRJ i rata u BiH

Kad čovjek pročita tekst sredovječne „novinarke“ Štefice Galić (fotografkinje po struci) koja bi barem sudeći po godinama već trebala ponešto znati o zanatu kojim se bavi (tim više što uređuje portal Tačno.net) i uz to sebi daje za pravo docirati ljudima oko sebe, a vidi pri tomu kako ista nije u stanju sklepati suvislu prosto-proširenu rečenicu, onda se upita komu ovakvo „novinarstvo“ uopće treba i gdje su granice prizemnih medijskih manipulacija kakve svojom verbalnom akrobatikom i diletantskim pristupom ozbiljnim i složenim temama prakticira Štefica Galić na svome matičnom portalu.

No, na stranu dikcija, interpunkcija, zbrkan stil, nevješto i pučkoškolski složene metafore čiji je cilj pokazati i dokazati neku tobožnju objektivnost iako je „iz aviona“ vidljivo da je nema ni u tragovima jer već je na prvu jasno kao dan kako iz nje progovara amortizirani i razočarani komunistički aparatčik koji je izgubljen u vremenu i prostoru bez nane Partije i babe Tita (da se izrazimo po „bošnjački“) i sad mu (joj) je svatko živ kriv zbog tog nenadoknadivog i neprežaljenog gubitka – a posebno „velikohrvatski nacionalizam“ kojega često apostrofira u svojim nebuloznim opservacijama raspada jugo-tvorevine.

Baš kao da su Hrvati sa Srbima opkoljavali i razarali Sarajevo, ubijali u Srebrenici i Goraždu, etnički čistili BiH, a ne ginuli za prostore što su ih „viteške“ brigade „Armije BiH“ izgubile bježeći glavom bez obzira od Karadžićevih i Mladićevih trupa.

Naime, u njezinoj viziji krvavog raspada mile i drage „Juge“, ključno mjesto zauzimaju „velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam“, dok „velikobošnjačkog“ ili „muslimanskog“ nema nigdje – baš kao da nikad nije bilo ni „Patriotske lige“, ni „Zelenih beretki“, ni Abu Nidala, Abu Hamze, Maktoufa Abdiladhima i tisuća drugih krvnika i zločinaca – mudžahedina niti njihovih napada na hrvatske prostore i masovnih zločina što su ih činili u suradnji s Alijinim i Seferovim jurišnicima, žareći i paleći od Mostara preko Jajca i Lašvanske doline do Konjica, Uzdola, Grabovice, ritualno odsijecali glave, ubijali, pljačkali i silovali po hrvatskim selima – „tako da kokoš ne ostane“.

Drugarica Štefica koja potpisuje tekstove muslimanske paraobavještajne službe koja krivotvori podatke i pravi konstrukcije, a pri tome druge proziva za laži, ovoga se puta dohvatila dr. Ive Lučića u namjeri da mu doskoči svojim improvizacijama i verbalnom ekvilibristikom nesvjesna činjenice da mu ni intelektualno ni retorički, niti u bilo kojem drugom smislu parirati ne može.

„Budali je more do koljena“ – kaže jedna stara narodna koja dobiva svoju potvrdu i u ovom slučaju.

No, da se ne bismo upuštali u analizu njezinih polupismenih nebuloza i prozirne kombinatorike, objavljujemo odgovor dr. Lučića s njegovog facebook profila, pa neka čitatelji prosude sami o čemu je riječ i tko je u pravu – amortizirana antifa aktivistkinja bošnjačkog usmjerenja Štefica Galić ili on, doktor znanosti i povjesničar – koji se (po našem skromnom sudu) možda i ne bi trebao upuštati u rasprave s dotičnom, koliko god ga prozivala.

Evo citata:

„Dva je članka potpisala Štefica Galić u kojima opisuje neke ratne događaje u Ljubuškom tijekom ljeta 1993. Oba su objavljena na portalu www.tacno.net, a u oba me spominje i citira:

„Ivo Lučić kaže – laže: ‘Herceg Bosna je imala svoje grijehe – ratni zločini na tom prostoru se jesu dogodili. Logori za ratne vojne zarobljenike jesu postojali. Civili jesu stradavali. Mnogi od njih jesu protjerani, ali to se nije radilo sustavno. Naime, bošnjački civili jesu protjerivani iz zapadnog dijela Mostara, ali nisu ni iz Livna ni iz Tomislavgrada ni iz Ljubuškog. K tomu, na teritorij Herceg Bosne ljudi su se nesmetano vratili, što se ne može reći ni za današnju Republiku Srpsku a niti za teritorij koji se tad zvao RBiH.’“

Šteficu Galić jako je naljutilo to što u citatu piše kako bošnjački civili nisu protjerani iz Ljubuškog. O tome se doista može razgovarati, pa i s pravom prigovarati, ali kakve to veze ima sa mnom? Naime, riječi koje mi Galić pripisuje nikada nisam napisao niti izgovorio. To je izvadak iz članka Jurice Gudelja „IDEAL SLOBODE Što danas simbolizira Herceg Bosna?“ objavljenom 24. kolovoza 2018. na portalu www.dnevnik.ba. Lako je provjeriti i utvrditi tko zapravo laže. Evo i poveznice: https://www.dnevnik.ba/…/ideal-slobode-sto-danas-simbolizir….

Ne tražim ispriku niti ispravak, takav zahtjev podrazumijevao bi barem relevantnost onoga od koga se traži. Ovaj osvrt napisao sam zbog javnosti kako ne bi više puta ponovljena laž postala istina. Jer, istina je doista „voda duboka“ teško dohvatljiva plitkim umovima priprostih aktivista.“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Javor Novak: Gdje ste sada drugovi, po profesiji, antifašisti?

Objavljeno

na

Objavio

Gdje ste sada drugovi, po profesiji, antifašisti? Gdje ste sada vi obilježavatelji i oblizatelji partizanskih i lažnih spomenika i lokacija? Gdje ste uhljebi za Milanovićevu nasmiješenu, prosperitetnu i znatiželjnu Hrvatsku? Gdje ste ponosni antifašistički Istrijani? Da li šutite zbog talijanskih mirovina?

Gdje su sada sisatelji proračuna, drugarica i drug, supružnici Radin? Gdje su mesići, goldsteini, krausi ili josipovići? Gdje je osuda od strane zvjezdastih, otužnih kumrovačkih Titovih performera? Gdje je sada zazivatelj brenda Tito u Hrvatskome zagorju, Hajdaš Dončić?

Gdje je nestala lijepa Josipovićeva zvijezda? Gdje je sada Titovo pripojenje Istre matici domovini? Gdje je SDP, a gdje glasoviti kapitalistički antifašist Linić? Je li se to, ali među Talijanima, ukazala ona stara Josipovićeva guja? A sada tretirana tek kao benigna pastrva?

Zar se nije trebala dići i zemlja i nebo i more? Zar se osuda talijanskoga fašizma nije morala zbiti i iz bratskog vam Beograda? Čuvara svih lažnih antifašizama i istinskih pravoslavnih fašizama.

Kako to da izumitelji novovjekog fašizma u Hrvatskoj, umotvorci tzv. puzajućeg fašizma sada šute kad je otvoreni (ne puzajući) fašizam neupitan? Kad se u Trstu slavi fašistički okupator komunističke Rijeke. I ne samo da se iredentistički slavi, već mu podižu i spomenik. Već se i tršćanski gradonačelnik ponosi tim otvorenim fašizmom. Kad se u Rijeci vijore okupatorske i fašističke zastave jednog zločinca D’annunzia. Iredentiste i važnog inspiratora kepeca, fizičkog i duhovnog, Mussolinija.

Gdje ste sada antifašisti? Gdje su sada pusići, stazići, klasići, jakovine, frljići i markovine? U kojem ste (ili čijem) Jajcu, špilji ili rupi? Zašto ne grmite?

Gdje ste sada antifašisti? Gdje ste famozni socijaldemokrati? Gdje ste sljednici Titove Jugoslavije, Titova ukupna djela i bratstva i jedinstva? Kakvo je bratstvo moguće kad je vama fašizam i dopustiv i moguć? Kako to slavite antifašizam a sada vam je fašizam prirodan? Logičan i normalan. Na tlu Trsta ali i Rijeke. Gdje ste moderni ljevičari? Šminkeri u laži.

ProvokacijeOvo nije marginalni grafit u nekoj pustopoljini, naručen, plaćen i odigran da bi se optuživalo Hrvatsku. To nije nasilje nekolicine navijača, ovdje grad Trst, slaveći, za vijeke vjekova podiže fašistički spomenik!

Tko bi za vas sada Istrijani, nikada Istrani, trebao odraditi osudu? U čijem se susjedstvu danas, 2019., odvija opaki fašizam…, a vi, ovako hrabro, šutite. Spomenici će vas se odreći.

Gdje ste svi vi manjinci od Pupovca i Kajtazija do Radina, sada? Zar eklatantni fašizam (trenutno u Rijeci i Trstu) nije vaš hitri i vječni, poduzetnički moto, okidač i biznis?

Kažete da ste sljedba herojskih partizanskih jedinica a gdje je sada vaše herojstvo pradjedova? Jeste li ih izdali? Jeste li pokopali pobjedu? Vaša je svjetla budućnost zgažena na najmračnijem suvremenu pitanju.

Na pitanju oko kojeg nema diskusije niti nejasnoća. Spomenik je podignut fašistu, zastava u Rijeci vijorila se kao fašistička, uhićeni su fašisti s majicama i simbolima. Ali vi, pravovjerni drugovi, samozvani čuvari naše luči, niste ni zucnuli, nekmoli se oglasili. Čak ni Pavičić splitski, ni Pofuk dežurni. A tako krupnim i opasnim vidite Keleminca i hrvatske branitelje.

Rijeka

Fašizam maršira Rijekom kako jučer tako i nedavno kada je predstavnik talijanske manjine u Hrvatskome saboru, Furio Radin, glatko i beposljedično, na opću sramotu, pozvao u Rijeku neupitnog fašistu Gianfranca Finija. Da li sada Radin šuti zbog toga? Da li je on hrvatski antifašist i talijanski fašist? Ili još ne zna? Ili je oboje upitno?

Gdje ste antifašisti, samozvanci i profiteri s državnoga proračuna? Zašto hermafroditski šutite? Što nalazite spornim? Što veleum od balvana pupovčeva smatra ovdje spornim? Zar ga ne smeta ovo novovjeko otkidanje od matice Jugoslavije? Zar mili mu partizani nisu ovim aktom talijanskoga fašizma u dva susjedna grada, povijesno pobijeđeni i dotučeni? Velebne su europske vrijednosti šaptom pale.

Gdje su hrvatski predstavnici u Europskoj uniji? Hoće li oni uložiti prosvjednu notu ili će pjevati falš? Kako europska Italija smije njegovati fašizam i čak presizati na drugu članicu EU?

Znam drugovi, tužni ste jer se ovakvim mračnim i prljavim manifestacijama ne može optuživati Hrvatska. Žao mi vas je. Ne možete nabijati Jasenovac na kolac. Ni NDH. A nije bilo ni poziva Za dom spremni. Zamislite. Nema ni omiljenog vam Pavelića. Ne možete tražiti ni osudu velikih okupljanja u Bleiburgu. Sve vama omiljeno upravo vam je ispalo iz ruku. Vi ste slučaj a ne antifašisti.

Jedino što je ostalo jest vaš neupitni fašizam koji se pokazuje u vašoj šutnji i vašem prešućivanju. U odobravanju. U izostanku bilo kakve vaše reakcije. Si tacitus…

Konačno, pa vi se, sada se to najljepše vidi, i ne borite protiv fašizma. Vi niste antifašisti. Vi ste antihrvati, vi se koprcate i borite protiv Hrvatske.

Javor Novak / HKV

 

20 fašista pokušalo doći u Rijeku s tri aviona

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari