Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Zaštita života i demokracije

Objavljeno

na

U središtu pozornosti medijske i opće javnosti posljednjega vikenda u svibnju bili su izbori za Europski parlament i mirovno očitovanje – Hod za život, koji je osim u Zagrebu održan i u Splitu i Zadru, dva događanja koja na prvi pogled nemaju ništa zajedničko.

U stvarnosti, ako se malo dublje pogleda i promisli, ta dva događanja imaju više dubokih povezanosti, pa je dobro osvrnuti se barem na neke.

Ako politika, ona praktična i aktualna, nije sama sebi svrha, ako isto tako Europski parlament nije institucija samo za sebe, onda i politika i Europski parlament imaju svrhu biti u službi čovjeka, ljudi, konkretnih ljudi koji žive u svim europskim zemljama članicama EU-a. Ni praktična i aktualna politika ni Europski parlament, kao zakonodavna institucija EU-a, ne bi smjeli ignorirati činjenicu da Europa izumire i stari, što znači da slabi život kao takav u prosječno najbogatijem području na svijetu. Drugim riječima prava politika i institucije EU-a, osobito Europski parlament, ne bi smjeli zatvarati oči pred nevjerojatnom činjenicom da je upravo u EU-u općenito, a u nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj, posebno ugrožen upravo ljudski život. U Hrvatskoj npr. umjesto da se svim humanim sredstvima štiti život od začeća do naravne smrti, već se desetljećima događa doslovno izumiranje ljudi jer više ih umire nego što ih se rađa, a životni uvjeti, premda se po statističkom prosjeku popravljaju, za gotovo petinu stanovništva nisu iznad granice siromaštva, dakle ostaju u okvirima ugroženosti.

Ugroženost ljudskoga života

Ne može se govoriti ni dobroj politici ni o dobrim institucijama EU-a ako za njih ugroženost ljudskoga života na europskom tlu ne bi bila jedna od najvažnijih i najžurnijih tema. A inicijativa Hoda za život, koja je prisutna i u nekim europskim državama i SAD-u, svraća pozornost politike, institucija EU-a, državnih institucija i svekolike javnosti upravo na ugroženost ljudskoga života u aktualnim vremenima statistički prosječnoga materijalnoga obilja i na potrebu bolje zaštite i boljih uvjeta života. Veliko je pitanje jesu li aktualne politike, institucije EU-a i državne institucije u pojedinim zemljama članicama, pa i u Hrvatskoj, uopće voljne i sposobne štititi ljudski život kao takav, sprječavati ugroze ljudskoga života?

Izbori za Europski parlament često se predstavljaju, posebno iz usta političara i iz medijskih priloga, kao svečanost demokracije. Doista ti izbori omogućili su oblikovanje, a potom i slobodno izabiranje, lista kandidata za zastupnike bez obzira na politička, ideološka ili svjetonazorska opredjeljenja. Ipak u tom događanju nije htio sudjelovati svaki drugi punoljetni stanovnik EU-a, odnosno čak apsolutna većina hrvatskih građana. Te izbore organizirala su odgovarajuća tijela državne vlasti, dakle iza njih stoje političari i najslužbenija državna politika, pa je onih 50 posto Europljana koji nisu željeli sudjelovati na tim izborima velika pljuska europskim i državnim institucijama i političarima. Koliku li su tek pljusku dobili državne institucije i političari u Hrvatskoj u kojoj više od 70 posto osoba s pravom glasa nije željelo ni izići na izbore, pogotovo ako se uzme u obzir koliko su puno novca potrošili za propagandu i reklamu? Nije li tolika apstinencija birača više nego jasna poruka dubokoga razočaranja u političare koji presporo ili uopće ne rješavaju ili čak i ne pomišljaju na rješavanje bitnih problema u koje spada i zaštita i poštivanje dostojanstva ljudskoga života od začeća do naravne smrti?

Doprinos demokraciji

Važan doprinos upravo demokraciji u Hrvatskoj daje inicijativa Hod za život, koja je ove godine u dvije subote obuhvatila pet hrvatskih gradova, i koja je okupila brojne obitelji, i pretežno mlade ljude, najčešće katoličke vjernike. Naime, te povorke postaju i afirmiraju se kao sredstva oslobađanja od višedesetljetne potisnutosti u zapećak jer omogućavaju sudionicima da se zauzmu za vrjednotu koju stvarno cijene i poštuju i da ih pritom nitko ne će izmanipulirati ili dovesti u kakav sukob ili nasilje. Mnogi hrvatski ljudi još uvijek nisu spremni javno posvjedočiti svoje vrjednote jer su ih desetljećima uvjeravali sa svih razina da su njihova uvjerenja privatna stvar, a u javnosti je trebalo iskazivati podršku aktualnoj politici i ideologiji.

Glavna struja javnoga mnijenja i većina medija još i ove 2019. godine zastupaju takva stajališta i vrlo često nemilosrdno udaraju po svima, posebno po katolicima, koji drugačije misle od politike i ideologije koje se danas svim sredstvima žele nametati. Dosadašnje iskustvo prosječnih hrvatskih građana članstva Hrvatske u EU-u otkriva da institucije EU-a, pa ni Europski parlament, ne mare za pitanje pune slobode hrvatskih građana, za pitanje istine o svim totalitarnim režimima i njihovim žrtvama iz redova hrvatskoga naroda. Stoga su inicijative poput Hoda za život dobrodošle jer pridonose oslobođenju građana, većoj njihovoj otvorenosti za cjelovitu istinu koja se i danas na mnogo načina želi skrivati. Time takve inicijative pridonose i većoj i zrelijoj demokraciji u Europskoj uniji, koja je često i snažno izložena grubim ideološkim pritiscima koji ugrožavaju i demokraciju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović o Škori: Čak su Mesić i Josipović bili više kvalificirani za predsjedničku fukciju. Gdje mu je kum Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Tihomir Dujmović je svojoj klumni na portalu Direktno žestoko kritizirao  Miroslava Škoru  ustvrdivši  da nije kvalificiran za  predsjednika države. Donosimo najzanimljivije  dijelove kolumne:

“More stvari se mora promijeniti u Hrvatskoj, promjene su u tom kontekstu nužne i narodno nezadovoljstvo može se opipati rukom kad govorimo o ovom relacijama. Ali, tko je taj tko će te promjene provesti, to je pitanje svih pitanja! Kome vjerovati i zašto mu vjerovati?

Dakle, Hrvatsku čekaju promjene, najveću političku stranku čekaju promjene jer ako više ni obitelj Tuđman ne gleda jednoznačno na stranku, onda je očito da narod iščekuje promjene. Tko može osigurati daljnji pobjedonosni niz hrvatske opcije? Samo površni imaju spreman odgovor u džepu! I bilo bi najjednostavnije i najkomotnije ići niz dlaku narodnim očekivanjima i reći ležerno, budite bez brige, imamo čovjeka koji će sve riješiti. Mirno spavajte, riješeno!

U tom smislu fascinantno je kako je kao preporoditelj, kao Mesija budućih promjena, prihvaćen čovjek koji se nikada ozbiljno nije uhvatio u koštac niti s jednim od tih problema, koji uopće nije dio tog svijeta, pjevač lakih nota Miroslav Škoro! Kao rješenje svih problema, premda u ozbiljnom smislu riječi o tom čovjeku ista ta nacija gotovo da ne zna ništa. Osim par natuknica službene biografije i sjajnih pjesama.

Kako je moguće nakon tolikih kadrovskih prevara i izdaja koje smo doživjeli u 30 godina neovisnosti i to prevara u puno čišćim situacijama, prevara s puno boljim biografijama, kako se može bez bilo kakve ograde dati potpuno povjerenje čovjeku kojeg zapravo ne poznajemo?

Po čemu je Škoro formula uspjeha, gdje se to razabralo da čovjek zna i može riješiti komplicirane državne, društvene i političke probleme? Škoro je sjajan pjevač, ali taj čovjek cijeli život ne radi ništa što bi ga moglo preporučiti za elitnu državnu funkciju. Zašto mu se onda vjeruje? Nema odgovora, ne smije se ni pitati.

Franjo Tuđman je bio povjesničar, Stipe Mesić godinama Tuđmanova desna ruka, obnašao je sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj, Ivo Josipović je bio saborski zastupnik i sveučilišni profesor, Kolinda Grabar-Kitarović pomoćnica tajnika NATO pakta, ministrica u Vladi.

Što god mislili o njima, svi su imali ovakve ili onakve, ali reference koje se ne mogu ignorirati. Što u tom smislu ima Miroslav Škoro? Pet predivnih pjesama. Je li to dovoljno da bi nekome povjerili povjerenje da vodi državu? Ako je pak s njegovim kapacitetima sve posve jasno, plošno i jednoznačno, a samo ga Jude ne vole, kako to da njegov kum Marko Perković Thompson nije uz njega?

Zašto osim Žaka ne vidimo druge s estrade koji stoje uz njega? Jer nitko ga ne poznaje kao estrada, nitko ga ne poznaje bolje od Thompsona! Hoćemo sad i Thompsona prozvati Judom? Je li to i Miroslav Tuđman koji tvrdi da je Kolinda najbolje rješenje ? Je li to onda i Julienne Bušić? Je li i gradonačelnik Vukovara, Penava, isto tako Juda dostojan kamenovanja zato što ga ne podržava? Je li Juda i izdajica vrijedan prijezira i jedan general, ministar Krstičević? A onda i Klemm? Treba li pred Škorin medijski streljački vod i Milan Ivkošić? I Ivica Šola? Treba li ih sve preventivno uhititi jer su se usudili pitati i propitkivati? Ne, diskvalificirati, nego pitati. Ni ja ništa ne tvrdim, ja samo pitam. Ali, čim pitate već ste sumnjivi. Nismo li taj film već gledali?

Stotinu pitanja postavio bih Škori prije nego li bih ovako glasno kao njegove pristaše rekao da je on idealan izbor. Kako ćete promijeniti ustav ako nemate dvotrećinsku većinu? Dakle, ako pobijedite, realno ništa od obećanog ne bi mogli promijeniti. Kako to mislite referendumima vladati, s obzirom da takvog primjera na svijetu nema. Ima li veće demagogije od teze da bi se vladalo referendumom, a da bi narodu vratili vlast?

Koliko puta smo čuli tu frazu i koliko još puta moramo biti prevareni da bismo jednoznačno znali da se radi o goloj demagogiji? Što ste uopće u životu radili da bi se Vas kvalificiralo za ove relacije, smije li se to pitati sve predsjedničke kandidate pa onda i Škoru? Ako predsjednik države može biti pjevač lakih nota, onda smo do samog kraja sve izrelativizirali. Ali sve!

Naime, njegova retorika je zapravo savršeni populizam, na čelu s tezom “vratit ću vlast narodu”, sve to godi napaćenom narodnom uhu, koji uopće ne traži detaljan niti iscrpan odgovor. Unatoč tome što tih odgovora realno niti nema. Nema ih! E, kad ih nema, možemo li mi nakon svih prevara koje smo doživjeli danas jasno i glasno sumnjati?

Iznimno sam cijenio i cijenim Hasanbegovića kao i njegov podvig glede ukidanja imena Titovog trga, ali kako možemo to cijeniti, a u isto vrijeme minimalizirati činjenicu da je Kolinda izbacila Titovu bistu s Pantovčaka? Kako? I u isto se vrijeme praviti da Škoro nije na dva izravna pitanja novinarke RTL-a odgovorio posve nerazgovijetno što će napraviti s Titovom bistom.

Besramno je isticati da je rekao da bi stavio bistu Blage Zadre jer je to rekao tek naknadno. Ne u tom konkretnom razgovoru! Ali, vi u ovoj histeriji, a tako je uvijek kad se krene s medijskom histerijom, jednostavno ne smijete pitati! Kolinda Grabar-Kitarović jest zaredala s gafovima, ali njoj se stvarno svaka riječ važe. Ne i Škori. Andreju Plenkoviću se glasno negativno knjižila činjenica da nije sudjelovao u Domovinskom ratu što je posve legitimno. Ista činjenica se isticala i kod Milanovića kad je bio premijer. Kad pogledate što se sve vadi van u američkim predsjedničkim izborima lako se složiti da su ove naše relacije obična kamilica. No, kad danas spomenete da u Domovinskom ratu nije bio ni Škoro, vi momentalno postajete izdajnik. Iz koje ruske stepe je izašao ovaj relikt staljinizma?

Na to, da ne smijem pitati, jednostavno neću nikad pristati! Uvijek sam pitao i uvijek ću pitati, da i promašio sam, da i pogriješio sam, ali dužnost je novinara uvijek pitati. Uvijek sumnjati! A ovdje je sumnja zabranjena. Tko sumnja u Škoru taj je izdajica! Ma nemojte!

U HDZ-u doista imate nekoliko jasno ocrtanih frakcija, koje se poprijeko gledaju. O tome se pišu plahte tekstova i to je dio demokracije i tako i treba biti. Ali u prvom redu Škorina nastupa u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog sjedili su ljudi koji ga podržavaju, koji će sutra biti politička okosnica njegove opcije, a da između sebe jedva razgovaraju. Božo Petrov primjerice i Zlatko Hasanbegović! Bruna Esih i Hasanbegović! Petrov i Zekanović! Ruža i Bruna Esih! O njihovim podjelama, o njihovim razlikama ne smije se govoriti.

Zašto se može govoriti o razlikama u HDZ-u, a treba šutjeti o razlikama na desnici? Kompletna desnica nije se uspjela ujediniti na europskim izborima, dapače, napadali su se i vrijeđali preko medija. Kada treba pitati ako ne sada: oko čega se zapravo danas slažete? Koji je to program, koji su to ljudi, koji su to stavovi koje jednoznačno podržavate? Ili se slažete samo oko toga da dođete na vlast? Kada to pitati ako ne sada?

Osim toga, može li se bar pledirati za mrvice razuma. Pobijedio Škoro ili izgubio, doći će do objedinjavanja desnice, taj plan već postoji i treba ga pozdraviti. S kime ćete koalirati ako ne s HDZ-om? A kako ćete koalirati s njima ako sad od članstva stranke tražite da sami sruše vlastitu Vladu? Ako se držimo osnova demokracije valja konstatirati da se Plenkovića može rušiti odnosno smijeniti jedino u okviru HDZ-a. Ili je i to netočno? Ako ga HDZ-ovci ne žele, neka ga smijene, ali što ga se više bude pritiskalo izvana to će on biti jači.

Kad Škoro kaže da bi Vlada morala pasti ako on pobijedi, mora znati da ništa više ne jača Plenkovićevu strukturu u stranci od te teze. Osim toga, s tako zakrvljenim stavovima i jedna i druga strana zapravo radi za Milanovića. Jer, tražeći već sada da Vlada odstupi ako on pobijedi, Škoro i ne razumije da tjera HDZ-ovce od sebe! Ako glasam za Škoru znači da rušim vlastitu Vladu, jer ako on pobijedi tražit će da moja Vlada padne – to je teza koju producira Škorin prijedlog kod prosječnog HDZ-ovca#, ističe Dujmović u svojoj kolumni na portalu Direktno.

 

”Od kud vam pravo gospodine Škoro!!?’ Tri puta ste nas zanijekali.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari