Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Zaštita života i demokracije

Objavljeno

na

U središtu pozornosti medijske i opće javnosti posljednjega vikenda u svibnju bili su izbori za Europski parlament i mirovno očitovanje – Hod za život, koji je osim u Zagrebu održan i u Splitu i Zadru, dva događanja koja na prvi pogled nemaju ništa zajedničko.

U stvarnosti, ako se malo dublje pogleda i promisli, ta dva događanja imaju više dubokih povezanosti, pa je dobro osvrnuti se barem na neke.

Ako politika, ona praktična i aktualna, nije sama sebi svrha, ako isto tako Europski parlament nije institucija samo za sebe, onda i politika i Europski parlament imaju svrhu biti u službi čovjeka, ljudi, konkretnih ljudi koji žive u svim europskim zemljama članicama EU-a. Ni praktična i aktualna politika ni Europski parlament, kao zakonodavna institucija EU-a, ne bi smjeli ignorirati činjenicu da Europa izumire i stari, što znači da slabi život kao takav u prosječno najbogatijem području na svijetu. Drugim riječima prava politika i institucije EU-a, osobito Europski parlament, ne bi smjeli zatvarati oči pred nevjerojatnom činjenicom da je upravo u EU-u općenito, a u nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj, posebno ugrožen upravo ljudski život. U Hrvatskoj npr. umjesto da se svim humanim sredstvima štiti život od začeća do naravne smrti, već se desetljećima događa doslovno izumiranje ljudi jer više ih umire nego što ih se rađa, a životni uvjeti, premda se po statističkom prosjeku popravljaju, za gotovo petinu stanovništva nisu iznad granice siromaštva, dakle ostaju u okvirima ugroženosti.

Ugroženost ljudskoga života

Ne može se govoriti ni dobroj politici ni o dobrim institucijama EU-a ako za njih ugroženost ljudskoga života na europskom tlu ne bi bila jedna od najvažnijih i najžurnijih tema. A inicijativa Hoda za život, koja je prisutna i u nekim europskim državama i SAD-u, svraća pozornost politike, institucija EU-a, državnih institucija i svekolike javnosti upravo na ugroženost ljudskoga života u aktualnim vremenima statistički prosječnoga materijalnoga obilja i na potrebu bolje zaštite i boljih uvjeta života. Veliko je pitanje jesu li aktualne politike, institucije EU-a i državne institucije u pojedinim zemljama članicama, pa i u Hrvatskoj, uopće voljne i sposobne štititi ljudski život kao takav, sprječavati ugroze ljudskoga života?

Izbori za Europski parlament često se predstavljaju, posebno iz usta političara i iz medijskih priloga, kao svečanost demokracije. Doista ti izbori omogućili su oblikovanje, a potom i slobodno izabiranje, lista kandidata za zastupnike bez obzira na politička, ideološka ili svjetonazorska opredjeljenja. Ipak u tom događanju nije htio sudjelovati svaki drugi punoljetni stanovnik EU-a, odnosno čak apsolutna većina hrvatskih građana. Te izbore organizirala su odgovarajuća tijela državne vlasti, dakle iza njih stoje političari i najslužbenija državna politika, pa je onih 50 posto Europljana koji nisu željeli sudjelovati na tim izborima velika pljuska europskim i državnim institucijama i političarima. Koliku li su tek pljusku dobili državne institucije i političari u Hrvatskoj u kojoj više od 70 posto osoba s pravom glasa nije željelo ni izići na izbore, pogotovo ako se uzme u obzir koliko su puno novca potrošili za propagandu i reklamu? Nije li tolika apstinencija birača više nego jasna poruka dubokoga razočaranja u političare koji presporo ili uopće ne rješavaju ili čak i ne pomišljaju na rješavanje bitnih problema u koje spada i zaštita i poštivanje dostojanstva ljudskoga života od začeća do naravne smrti?

Doprinos demokraciji

Važan doprinos upravo demokraciji u Hrvatskoj daje inicijativa Hod za život, koja je ove godine u dvije subote obuhvatila pet hrvatskih gradova, i koja je okupila brojne obitelji, i pretežno mlade ljude, najčešće katoličke vjernike. Naime, te povorke postaju i afirmiraju se kao sredstva oslobađanja od višedesetljetne potisnutosti u zapećak jer omogućavaju sudionicima da se zauzmu za vrjednotu koju stvarno cijene i poštuju i da ih pritom nitko ne će izmanipulirati ili dovesti u kakav sukob ili nasilje. Mnogi hrvatski ljudi još uvijek nisu spremni javno posvjedočiti svoje vrjednote jer su ih desetljećima uvjeravali sa svih razina da su njihova uvjerenja privatna stvar, a u javnosti je trebalo iskazivati podršku aktualnoj politici i ideologiji.

Glavna struja javnoga mnijenja i većina medija još i ove 2019. godine zastupaju takva stajališta i vrlo često nemilosrdno udaraju po svima, posebno po katolicima, koji drugačije misle od politike i ideologije koje se danas svim sredstvima žele nametati. Dosadašnje iskustvo prosječnih hrvatskih građana članstva Hrvatske u EU-u otkriva da institucije EU-a, pa ni Europski parlament, ne mare za pitanje pune slobode hrvatskih građana, za pitanje istine o svim totalitarnim režimima i njihovim žrtvama iz redova hrvatskoga naroda. Stoga su inicijative poput Hoda za život dobrodošle jer pridonose oslobođenju građana, većoj njihovoj otvorenosti za cjelovitu istinu koja se i danas na mnogo načina želi skrivati. Time takve inicijative pridonose i većoj i zrelijoj demokraciji u Europskoj uniji, koja je često i snažno izložena grubim ideološkim pritiscima koji ugrožavaju i demokraciju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari