Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Zaštita života i demokracije

Objavljeno

na

U središtu pozornosti medijske i opće javnosti posljednjega vikenda u svibnju bili su izbori za Europski parlament i mirovno očitovanje – Hod za život, koji je osim u Zagrebu održan i u Splitu i Zadru, dva događanja koja na prvi pogled nemaju ništa zajedničko.

U stvarnosti, ako se malo dublje pogleda i promisli, ta dva događanja imaju više dubokih povezanosti, pa je dobro osvrnuti se barem na neke.

Ako politika, ona praktična i aktualna, nije sama sebi svrha, ako isto tako Europski parlament nije institucija samo za sebe, onda i politika i Europski parlament imaju svrhu biti u službi čovjeka, ljudi, konkretnih ljudi koji žive u svim europskim zemljama članicama EU-a. Ni praktična i aktualna politika ni Europski parlament, kao zakonodavna institucija EU-a, ne bi smjeli ignorirati činjenicu da Europa izumire i stari, što znači da slabi život kao takav u prosječno najbogatijem području na svijetu. Drugim riječima prava politika i institucije EU-a, osobito Europski parlament, ne bi smjeli zatvarati oči pred nevjerojatnom činjenicom da je upravo u EU-u općenito, a u nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj, posebno ugrožen upravo ljudski život. U Hrvatskoj npr. umjesto da se svim humanim sredstvima štiti život od začeća do naravne smrti, već se desetljećima događa doslovno izumiranje ljudi jer više ih umire nego što ih se rađa, a životni uvjeti, premda se po statističkom prosjeku popravljaju, za gotovo petinu stanovništva nisu iznad granice siromaštva, dakle ostaju u okvirima ugroženosti.

Ugroženost ljudskoga života

Ne može se govoriti ni dobroj politici ni o dobrim institucijama EU-a ako za njih ugroženost ljudskoga života na europskom tlu ne bi bila jedna od najvažnijih i najžurnijih tema. A inicijativa Hoda za život, koja je prisutna i u nekim europskim državama i SAD-u, svraća pozornost politike, institucija EU-a, državnih institucija i svekolike javnosti upravo na ugroženost ljudskoga života u aktualnim vremenima statistički prosječnoga materijalnoga obilja i na potrebu bolje zaštite i boljih uvjeta života. Veliko je pitanje jesu li aktualne politike, institucije EU-a i državne institucije u pojedinim zemljama članicama, pa i u Hrvatskoj, uopće voljne i sposobne štititi ljudski život kao takav, sprječavati ugroze ljudskoga života?

Izbori za Europski parlament često se predstavljaju, posebno iz usta političara i iz medijskih priloga, kao svečanost demokracije. Doista ti izbori omogućili su oblikovanje, a potom i slobodno izabiranje, lista kandidata za zastupnike bez obzira na politička, ideološka ili svjetonazorska opredjeljenja. Ipak u tom događanju nije htio sudjelovati svaki drugi punoljetni stanovnik EU-a, odnosno čak apsolutna većina hrvatskih građana. Te izbore organizirala su odgovarajuća tijela državne vlasti, dakle iza njih stoje političari i najslužbenija državna politika, pa je onih 50 posto Europljana koji nisu željeli sudjelovati na tim izborima velika pljuska europskim i državnim institucijama i političarima. Koliku li su tek pljusku dobili državne institucije i političari u Hrvatskoj u kojoj više od 70 posto osoba s pravom glasa nije željelo ni izići na izbore, pogotovo ako se uzme u obzir koliko su puno novca potrošili za propagandu i reklamu? Nije li tolika apstinencija birača više nego jasna poruka dubokoga razočaranja u političare koji presporo ili uopće ne rješavaju ili čak i ne pomišljaju na rješavanje bitnih problema u koje spada i zaštita i poštivanje dostojanstva ljudskoga života od začeća do naravne smrti?

Doprinos demokraciji

Važan doprinos upravo demokraciji u Hrvatskoj daje inicijativa Hod za život, koja je ove godine u dvije subote obuhvatila pet hrvatskih gradova, i koja je okupila brojne obitelji, i pretežno mlade ljude, najčešće katoličke vjernike. Naime, te povorke postaju i afirmiraju se kao sredstva oslobađanja od višedesetljetne potisnutosti u zapećak jer omogućavaju sudionicima da se zauzmu za vrjednotu koju stvarno cijene i poštuju i da ih pritom nitko ne će izmanipulirati ili dovesti u kakav sukob ili nasilje. Mnogi hrvatski ljudi još uvijek nisu spremni javno posvjedočiti svoje vrjednote jer su ih desetljećima uvjeravali sa svih razina da su njihova uvjerenja privatna stvar, a u javnosti je trebalo iskazivati podršku aktualnoj politici i ideologiji.

Glavna struja javnoga mnijenja i većina medija još i ove 2019. godine zastupaju takva stajališta i vrlo često nemilosrdno udaraju po svima, posebno po katolicima, koji drugačije misle od politike i ideologije koje se danas svim sredstvima žele nametati. Dosadašnje iskustvo prosječnih hrvatskih građana članstva Hrvatske u EU-u otkriva da institucije EU-a, pa ni Europski parlament, ne mare za pitanje pune slobode hrvatskih građana, za pitanje istine o svim totalitarnim režimima i njihovim žrtvama iz redova hrvatskoga naroda. Stoga su inicijative poput Hoda za život dobrodošle jer pridonose oslobođenju građana, većoj njihovoj otvorenosti za cjelovitu istinu koja se i danas na mnogo načina želi skrivati. Time takve inicijative pridonose i većoj i zrelijoj demokraciji u Europskoj uniji, koja je često i snažno izložena grubim ideološkim pritiscima koji ugrožavaju i demokraciju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari