Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Zaštita života i demokracije

Objavljeno

na

U središtu pozornosti medijske i opće javnosti posljednjega vikenda u svibnju bili su izbori za Europski parlament i mirovno očitovanje – Hod za život, koji je osim u Zagrebu održan i u Splitu i Zadru, dva događanja koja na prvi pogled nemaju ništa zajedničko.

U stvarnosti, ako se malo dublje pogleda i promisli, ta dva događanja imaju više dubokih povezanosti, pa je dobro osvrnuti se barem na neke.

Ako politika, ona praktična i aktualna, nije sama sebi svrha, ako isto tako Europski parlament nije institucija samo za sebe, onda i politika i Europski parlament imaju svrhu biti u službi čovjeka, ljudi, konkretnih ljudi koji žive u svim europskim zemljama članicama EU-a. Ni praktična i aktualna politika ni Europski parlament, kao zakonodavna institucija EU-a, ne bi smjeli ignorirati činjenicu da Europa izumire i stari, što znači da slabi život kao takav u prosječno najbogatijem području na svijetu. Drugim riječima prava politika i institucije EU-a, osobito Europski parlament, ne bi smjeli zatvarati oči pred nevjerojatnom činjenicom da je upravo u EU-u općenito, a u nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj, posebno ugrožen upravo ljudski život. U Hrvatskoj npr. umjesto da se svim humanim sredstvima štiti život od začeća do naravne smrti, već se desetljećima događa doslovno izumiranje ljudi jer više ih umire nego što ih se rađa, a životni uvjeti, premda se po statističkom prosjeku popravljaju, za gotovo petinu stanovništva nisu iznad granice siromaštva, dakle ostaju u okvirima ugroženosti.

Ugroženost ljudskoga života

Ne može se govoriti ni dobroj politici ni o dobrim institucijama EU-a ako za njih ugroženost ljudskoga života na europskom tlu ne bi bila jedna od najvažnijih i najžurnijih tema. A inicijativa Hoda za život, koja je prisutna i u nekim europskim državama i SAD-u, svraća pozornost politike, institucija EU-a, državnih institucija i svekolike javnosti upravo na ugroženost ljudskoga života u aktualnim vremenima statistički prosječnoga materijalnoga obilja i na potrebu bolje zaštite i boljih uvjeta života. Veliko je pitanje jesu li aktualne politike, institucije EU-a i državne institucije u pojedinim zemljama članicama, pa i u Hrvatskoj, uopće voljne i sposobne štititi ljudski život kao takav, sprječavati ugroze ljudskoga života?

Izbori za Europski parlament često se predstavljaju, posebno iz usta političara i iz medijskih priloga, kao svečanost demokracije. Doista ti izbori omogućili su oblikovanje, a potom i slobodno izabiranje, lista kandidata za zastupnike bez obzira na politička, ideološka ili svjetonazorska opredjeljenja. Ipak u tom događanju nije htio sudjelovati svaki drugi punoljetni stanovnik EU-a, odnosno čak apsolutna većina hrvatskih građana. Te izbore organizirala su odgovarajuća tijela državne vlasti, dakle iza njih stoje političari i najslužbenija državna politika, pa je onih 50 posto Europljana koji nisu željeli sudjelovati na tim izborima velika pljuska europskim i državnim institucijama i političarima. Koliku li su tek pljusku dobili državne institucije i političari u Hrvatskoj u kojoj više od 70 posto osoba s pravom glasa nije željelo ni izići na izbore, pogotovo ako se uzme u obzir koliko su puno novca potrošili za propagandu i reklamu? Nije li tolika apstinencija birača više nego jasna poruka dubokoga razočaranja u političare koji presporo ili uopće ne rješavaju ili čak i ne pomišljaju na rješavanje bitnih problema u koje spada i zaštita i poštivanje dostojanstva ljudskoga života od začeća do naravne smrti?

Doprinos demokraciji

Važan doprinos upravo demokraciji u Hrvatskoj daje inicijativa Hod za život, koja je ove godine u dvije subote obuhvatila pet hrvatskih gradova, i koja je okupila brojne obitelji, i pretežno mlade ljude, najčešće katoličke vjernike. Naime, te povorke postaju i afirmiraju se kao sredstva oslobađanja od višedesetljetne potisnutosti u zapećak jer omogućavaju sudionicima da se zauzmu za vrjednotu koju stvarno cijene i poštuju i da ih pritom nitko ne će izmanipulirati ili dovesti u kakav sukob ili nasilje. Mnogi hrvatski ljudi još uvijek nisu spremni javno posvjedočiti svoje vrjednote jer su ih desetljećima uvjeravali sa svih razina da su njihova uvjerenja privatna stvar, a u javnosti je trebalo iskazivati podršku aktualnoj politici i ideologiji.

Glavna struja javnoga mnijenja i većina medija još i ove 2019. godine zastupaju takva stajališta i vrlo često nemilosrdno udaraju po svima, posebno po katolicima, koji drugačije misle od politike i ideologije koje se danas svim sredstvima žele nametati. Dosadašnje iskustvo prosječnih hrvatskih građana članstva Hrvatske u EU-u otkriva da institucije EU-a, pa ni Europski parlament, ne mare za pitanje pune slobode hrvatskih građana, za pitanje istine o svim totalitarnim režimima i njihovim žrtvama iz redova hrvatskoga naroda. Stoga su inicijative poput Hoda za život dobrodošle jer pridonose oslobođenju građana, većoj njihovoj otvorenosti za cjelovitu istinu koja se i danas na mnogo načina želi skrivati. Time takve inicijative pridonose i većoj i zrelijoj demokraciji u Europskoj uniji, koja je često i snažno izložena grubim ideološkim pritiscima koji ugrožavaju i demokraciju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari