Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Zaštita života i demokracije

Objavljeno

na

U središtu pozornosti medijske i opće javnosti posljednjega vikenda u svibnju bili su izbori za Europski parlament i mirovno očitovanje – Hod za život, koji je osim u Zagrebu održan i u Splitu i Zadru, dva događanja koja na prvi pogled nemaju ništa zajedničko.

U stvarnosti, ako se malo dublje pogleda i promisli, ta dva događanja imaju više dubokih povezanosti, pa je dobro osvrnuti se barem na neke.

Ako politika, ona praktična i aktualna, nije sama sebi svrha, ako isto tako Europski parlament nije institucija samo za sebe, onda i politika i Europski parlament imaju svrhu biti u službi čovjeka, ljudi, konkretnih ljudi koji žive u svim europskim zemljama članicama EU-a. Ni praktična i aktualna politika ni Europski parlament, kao zakonodavna institucija EU-a, ne bi smjeli ignorirati činjenicu da Europa izumire i stari, što znači da slabi život kao takav u prosječno najbogatijem području na svijetu. Drugim riječima prava politika i institucije EU-a, osobito Europski parlament, ne bi smjeli zatvarati oči pred nevjerojatnom činjenicom da je upravo u EU-u općenito, a u nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj, posebno ugrožen upravo ljudski život. U Hrvatskoj npr. umjesto da se svim humanim sredstvima štiti život od začeća do naravne smrti, već se desetljećima događa doslovno izumiranje ljudi jer više ih umire nego što ih se rađa, a životni uvjeti, premda se po statističkom prosjeku popravljaju, za gotovo petinu stanovništva nisu iznad granice siromaštva, dakle ostaju u okvirima ugroženosti.

Ugroženost ljudskoga života

Ne može se govoriti ni dobroj politici ni o dobrim institucijama EU-a ako za njih ugroženost ljudskoga života na europskom tlu ne bi bila jedna od najvažnijih i najžurnijih tema. A inicijativa Hoda za život, koja je prisutna i u nekim europskim državama i SAD-u, svraća pozornost politike, institucija EU-a, državnih institucija i svekolike javnosti upravo na ugroženost ljudskoga života u aktualnim vremenima statistički prosječnoga materijalnoga obilja i na potrebu bolje zaštite i boljih uvjeta života. Veliko je pitanje jesu li aktualne politike, institucije EU-a i državne institucije u pojedinim zemljama članicama, pa i u Hrvatskoj, uopće voljne i sposobne štititi ljudski život kao takav, sprječavati ugroze ljudskoga života?

Izbori za Europski parlament često se predstavljaju, posebno iz usta političara i iz medijskih priloga, kao svečanost demokracije. Doista ti izbori omogućili su oblikovanje, a potom i slobodno izabiranje, lista kandidata za zastupnike bez obzira na politička, ideološka ili svjetonazorska opredjeljenja. Ipak u tom događanju nije htio sudjelovati svaki drugi punoljetni stanovnik EU-a, odnosno čak apsolutna većina hrvatskih građana. Te izbore organizirala su odgovarajuća tijela državne vlasti, dakle iza njih stoje političari i najslužbenija državna politika, pa je onih 50 posto Europljana koji nisu željeli sudjelovati na tim izborima velika pljuska europskim i državnim institucijama i političarima. Koliku li su tek pljusku dobili državne institucije i političari u Hrvatskoj u kojoj više od 70 posto osoba s pravom glasa nije željelo ni izići na izbore, pogotovo ako se uzme u obzir koliko su puno novca potrošili za propagandu i reklamu? Nije li tolika apstinencija birača više nego jasna poruka dubokoga razočaranja u političare koji presporo ili uopće ne rješavaju ili čak i ne pomišljaju na rješavanje bitnih problema u koje spada i zaštita i poštivanje dostojanstva ljudskoga života od začeća do naravne smrti?

Doprinos demokraciji

Važan doprinos upravo demokraciji u Hrvatskoj daje inicijativa Hod za život, koja je ove godine u dvije subote obuhvatila pet hrvatskih gradova, i koja je okupila brojne obitelji, i pretežno mlade ljude, najčešće katoličke vjernike. Naime, te povorke postaju i afirmiraju se kao sredstva oslobađanja od višedesetljetne potisnutosti u zapećak jer omogućavaju sudionicima da se zauzmu za vrjednotu koju stvarno cijene i poštuju i da ih pritom nitko ne će izmanipulirati ili dovesti u kakav sukob ili nasilje. Mnogi hrvatski ljudi još uvijek nisu spremni javno posvjedočiti svoje vrjednote jer su ih desetljećima uvjeravali sa svih razina da su njihova uvjerenja privatna stvar, a u javnosti je trebalo iskazivati podršku aktualnoj politici i ideologiji.

Glavna struja javnoga mnijenja i većina medija još i ove 2019. godine zastupaju takva stajališta i vrlo često nemilosrdno udaraju po svima, posebno po katolicima, koji drugačije misle od politike i ideologije koje se danas svim sredstvima žele nametati. Dosadašnje iskustvo prosječnih hrvatskih građana članstva Hrvatske u EU-u otkriva da institucije EU-a, pa ni Europski parlament, ne mare za pitanje pune slobode hrvatskih građana, za pitanje istine o svim totalitarnim režimima i njihovim žrtvama iz redova hrvatskoga naroda. Stoga su inicijative poput Hoda za život dobrodošle jer pridonose oslobođenju građana, većoj njihovoj otvorenosti za cjelovitu istinu koja se i danas na mnogo načina želi skrivati. Time takve inicijative pridonose i većoj i zrelijoj demokraciji u Europskoj uniji, koja je često i snažno izložena grubim ideološkim pritiscima koji ugrožavaju i demokraciju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Totalitarna (pod)svijest političke nenormalnosti

Objavljeno

na

Objavio

Izabrani predsjednik Zoran Milanović, blago rečeno, osebujna je politička ličnost.

Već njegov slogan “normalno” dovoljno je simptomatičan, i ukazuje da nije baš posve normalan. Jer činjenica da je više od milijun Hrvata dalo glas drugim kandidatima logično implicira da ti ljudi ili nisu normalni, ili da ne žele biti normalni.

Normalnost, među inim, statistička je činjenica, i određuje se odgovara li naše ponašanje većinskom. U tom smislu, svatko je od nas u nečemu, svejedno, ili ispod, ili iznad prosjeka, dakle – nenormalan.

Nikola Tesla jednako je bio nenormalan na svoj način, kao i Ava Karabatić na svoj način. Milanović je obilato svojim postupcima i izjavama već pokazao da je nenormalan. Govoriti o puknutoj cijevi u vlastitom stanu dok Gunja nestaje u poplavama, svjedoči da mu nije pukla cijev, već i “nešto” drugo, kao i politički komunicirati prema drugim državama nazivajući ih “šakom jada”, nije baš ni politički ni ljudski normalno prema državljanima te zemlje.

I nakon što je izabran za predsjednika on je pokazao, opraštajući se od SDP-a, svu raskoš svoje normalnosti izjavivši: “Da je u izborima istina jedini kriterij, a o istini bih htio nešto reći, SDP bi bio na vlasti vječno”. Istina i politika, pa još vječnost u vremenu, to nije normalna izjava, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

SUKOB MOĆI I ISTINE

Naime, Hannah Arendt koja se, među inim, bavila totalitarizmima, cijeli svoj intelektualni vijek potrošila je da bi istinu zaštitila od politike i političara. Politika, čitaj moć, i istina, kroz cijelu povijest su u krvavom sukobu.

Arendtova polazi od teze da svako obmanjivanje polazi od samoobmanjivanja, a jedno od njih je da (u politici) ti, ili tvoja stranka, posjedujete istinu. Tko posjeduje istinu je totalitarist i isključiv, a onaj koji je traži jest demokrat. Istina koja se posjeduje je u političkom smislu opasna istina. Za politiku je mnijenje, privid, a ne istina ili moral, kaže Arendt, odlučujući preduvjet bilo kakvog političkog organiziranja.

Bez obzira u kakvoj se političkoj formi ta zajednička volja pojavljuje, njen jedini limitirajući faktor jest krug istomišljenika, članova stranke, drugova i drugarica koje okuplja. Oni pak uvažavaju, što je normalno u politici, ono što im u njihovoj agendi koristi, ali isto tako, bez obzira na istinu, odbacuju sve što im može štetiti.

Politika se legitimira tako kao potpuno otvorena forma, koja se poput vode određuje prema obliku posude, prema promjenjivim mnijenjima građana o ljudskim stvarima (a ne vječnim, druže Milanoviću), koje su i same u stanju neprekidnog toka. Sukob intelektualca i političara je u tome što političar traži prije svega, i to je legitimno, moć, a intelektualac istinu. U tom sukobu istina uglavnom strada ako nije po volji moći.

Sokratova sudbina, toliko puta viđena u povijesti, paradigmatična je za sve Milanoviće i SDP-ovce kroz povijest. I kod nas su stradali na istoj paradigmi mnogi Gotovci i Budiše od strane preteče Milanovićeve Partije koja je posjedovala istinu. Naime, Sokrat je u sukobu sa sofistima isticao kako nam istina ne pripada, ona se ne posjeduje i nije na prodaju, pa ni u politici. Prema Sokratu, to je preduvjet demokratskog poretka, da istinu ne posjedujemo, već zajedno tražimo, porađamo, u procesu argumentacije, gdje je svatko pozvan reći svoje.

Dakle, slikovito govoreći, u demokratskom poretku i građani i stranke su jednako udaljeni od praznog centra u kojem bi trebala zasjati istina, uvijek nesavršena, pa, osim istine, zbog približavanja tom centru, imaju pravo postavljati prije svega prava pitanja, propitivati, sumnjati, kao temeljni preduvjet približavanja istini. Kako je Sokrat završio od strane politike koja je, kao Milanovićev SDP, posjedovala istinu, dobro je poznato, kao i naši Gotovci i Budiše.

Čak ni sveti Pavao, suutemeljitelj kršćanstva, kada je istina u pitanju u “Hvalospjevu ljubavi” jasno kaže: “Doista, sada gledamo u zrcalo, kao u zagonetki, a tada licem u lice. Sada spoznajemo djelomično, a tada ću spoznati savršeno”. Sama pak Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru, imajući u vidu da su se religije ubijale u ime istine, govori i o tragovima istine prisutnim u drugim religijama, što je preduvjet međureligijskog dijaloga i mira.

Ali što je Katolička crkva za SDP koji prisvaja svu istinu i “vječnost”, što su pape za nezabludivog Zokija Milanovića? Ništa, šaka jada! U tom smislu, razni Stazići u SDP-u koji posjeduje istinu kao i SKH prije njih, prema vlastitim izjavama, danas ne ubijaju u ime istine ne zato što ne žele, već zato što ne mogu i ne smiju. Milanovićeva “normalna” izjava o istini i SDP-u koji bi, da je istina jedini kriterij, vladao vječno, neodoljivo podsjeća na stih one “pesme” iz bivšeg režima: “Ako ima večnosti, i ako večnost ima ime, ime večnosti je Titovo ime”.

Ova, po meni, opasna izjava, odaje Milanovićevu totalitarnu (pod)svijest. Zato je velika utjeha da su predsjedničke ovlasti, za razliku od izabranog predsjednika i Svemira – ograničene! Za Svemir nisam siguran…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ribić pisao Milanoviću: ‘Bojimo se izreke da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Vi niste janjeća narav’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari