Connect with us

Kolumne

Ivan Miklenić – Znamo li kad je uistinu rođena hrvatska država

Published

on

U dvobroju uz Dan neovisnosti »Večernji list« na naslovnici je istaknuo temu pod naslovom »Znamo li kad je uistinu rođena hrvatska država«, a povod su toj temi različita mišljenja o tome kad bi trebalo slaviti rođendan Republike Hrvatske. Tema je intrigantna ne samo zbog različitih mišljenja o rođendanu naše države nego i zbog odnosa, i aktualnih posljedica toga odnosa, prema procesu osamostaljenja i naglascima koje pojedini povijesni datumi važni u procesu osamostaljenja bivše Socijalističke Republike Hrvatske sa sobom donose. Dodatnu aktualnost toj temi daju najave da če sadašnje vlasti uskoro izmijeniti Zakon o državnim blagdanima te kao Dan državnosti vratiti dan 30. svibnja.

Državnost, premda sadrži točno određene čimbenike kao preduvjete i međunarodno priznate pravne okvire, postoji i može živjeti a da nije realizirana ni de jure ni de facto. Upravo je takva državnost 9-stoljetno povijesno iskustvo hrvatskoga naroda: svijest o hrvatskoj samostalnoj državnosti živjela je od gubitka hrvatske samostalnosti ulaskom u personalnu uniju s Mađarskom početkom 12. stoljeća i nikada nije iščezla iz hrvatske narodne memorije. Bilo je povijesnih razdoblja kad je realizacija hrvatske narodne memorije.

Bilo je povijesnih razdoblja kad je realizacija hrvatske državnosti u samostalnosti bila dio nacionalnoga političkoga programa, katkad više katkad manje snažnoga, a bilo je i razdoblja kad je hrvatska državnost živjela samo u neformalnim skupinama i srcima ponajboljih hrvatskih sinova i kćeri. Hrvatska državna samostalnost bila je hrvatski nacionalni cilj koji nakon iskustva hrvatskoga kraljevstva nikada više nije iščeznuo ili bio utrnut u hrvatskom narodu i što je represija prema hrvatskomu narodu bila veća to je više bujao san i to je više rasla svijest o važnosti hrvatske državne samostalnosti.

Rasprave i razilaženja o tzv. rođendanu Republike Hrvatske zapravo su radosna i sretna događanja jer su moguća tek nakon iznimno dugoga i teškoga, krvlju i životima plaćenoga procesa osamostaljenja, no to ipak otkriva što je komu važnije, odnosno što je komu manje važno u aktualnom društvenom i političkom životu Republike Hrvatske. Činjenica je da je prva lijeva koalicijska vlast predvođena bivšom Komunističkom partijom, koja se presvukla u liberalno i demokratsko ideološko i političko ruho, ukinula opće prihvaćen Dan hrvatske državnosti – 30. svibnja u spomen na konstituiranje prvoga višestranačkoga Hrvatskoga sabora toga datuma 1990. godine.

Premda je tu promjenu predložio čovjek koji se smatrao katolikom i liberalom, i koji se poslije za taj svoj prijedlog pokajao, ona je prihvaćena većinskom odlukom da se tako ukine slavlje silaska formalnoga komunizma s vlasti odnosno slavlje diskontinuiteta s komunističkim poretkom u Hrvatskoj. Gledajući danas sa stanovitoga povijesnoga odmaka, očito je da se taj datum kao Dan državnosti nije mogao održati jer su u hrvatskom društvu sve do sada toliko ojačali, uvezali se i zagospodarili elementi komunističkoga nasljeđa i mentaliteta i to nipošto ne samo iz političke stranke sljednice bivše partije.

Dan kad je Hrvatski sabor 1991. donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Dan neovisnosti, kao dan kad se Hrvatska otkinula od državnopravnih veza s bivšom saveznom komunističkom državom te republikama i pokrajinama u njezinu okviru, nisu zaživjeli u hrvatskom društvu kao dani koji bi se stvarno mogli staviti kao rođendan Republike Hrvatske, jer u Hrvatskoj postoje političke snage koje ne samo da se ne mogu radovati onomu što se dogodilo tih povijesnih datuma nego ne mogu ni smisliti ni samostalnu ni ikakvu hrvatsku državu.

Koliko je takva politička i ideološka svijest snažna, vidi se na mnogim područjima društvenoga života te Hrvatska nikako ni gotovo 30 godina od osamostaljenja ne uspijeva stati na svoje čvrste gospodarske noge, iskoristiti brojne prirodne resurse i ljudske potencijale. Štoviše, Republika Hrvatska ni danas nema definirano što je stvarno njezin legalni i legitimni nacionalni cilj oko kojega bi, kao u svakoj normalnoj, demokratskoj i stabilnoj državi, bio postignut konsenzus relevantnih političkih snaga.

Ima razloga da se 30. svibnja 1990. uzme kao vrlo važan iskorak u procesu osamostaljenja Hrvatske, premda se ne smije smatrati irelevantnim ni datum izbora na kojima je velika većina pripadnika hrvatskoga naroda kao birača dala povjerenje i mandat novoj političkoj stranci, jer da u narodu nije bilo te svijesti, ništa ne bi bilo ni od državne samostalnosti. U tom procesu osamostaljenja također je vrlo važna Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske kao kucanje na vrata međunarodne zajednice, odnosno u društvo samostalnih država, što je međunarodnopravni temelj za postizanje vrlo važnoga pravnoga instituta – državnoga priznanja od postojećih samostalnih država.

No važnije od legitimnih i razumljivih različitih razmišljanja i od svih raspravljanja o slavlju rođendana Hrvatske svakako je davanje punoga smisla i stvarnoga sadržaja hrvatskoj državnosti u okvirima međunarodnoga prava i u unutarnjem uređenju da Hrvatska postane država koja ispunjava drevni san hrvatskoga naroda i zajamči opće dobro, pravdu, slobodu i dostojanstvo svim svojim stanovnicima. A u tome ima još mnogo posla.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari