Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Žrtve uvijek pobjeđuju

Objavljeno

na

Otvorenje galerije pod imenom »Fra Bernardin Sokol« i postavljanje njegova poprsja u utorak 17. rujna na otoku Badiji izazvalo je pojedine medije te su prenijeli optužbe povjesničara poznatoga po ideološkim i pristranim stajalištima. Jutarnji list od subote 21. rujna tako donosi članak pod naslovom »Kako je spomenik podijelio Korčulu« u kojem više puta ponavlja optužbu o tobožnjoj Sokolovoj izdaji sedmorice partizana. Kao što je to trajna praksa, povijesna činjenica o partizanskom umorstvu svećenika franjevca Sokola i njezina jugokomunistička interpretacija iskorištena je za novo blaćenje žrtve, ali i u dnevnopolitičke svrhe za obračun s Predsjednicom Republike.

Da je riječ o podmetanju, laži, odnosno tendencioznom interpretiranju prošlosti očitovao je Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, kojoj je pripadao veliki hrvatski glazbenik fra Bernerdin Sokol, u priopćenju objavljenom u Zadru u subotu 21. rujna, u kojem doslovno navodi: »Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom ‘oproštajnom pismu’ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da ‘partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…’. To je pismo, čuvano u arhivu Ozne u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana.« Franjevački provincijal u tom priopčenju također navodi: »Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta (misli se otkrivanje poprsja i davanje Sokolova imena galeriji na Badiji, op. a.). Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.«

Jedan od primjera ubijanja uspomena na žrtve komunističkih zločina svakako je opće medijsko i političko prešućivanje »Vapaja za humani pokop ljudi bačenih u jame« što ga je 14. rujna na spomenu hrvatskih mučenika na Udbini na kraju mise iznio umirovljeni biskup gospićko-senjski Mile Bogović. U tom vapaju biskup je uz ostalo rekao: »Naraštaj koji sada živi u slobodnoj hrvatskoj državi, baš zato što živi u slobodi, ima obvezu da svim tim mrtvima (misli se na sve pokopane po masovnim grobnicama diljem Hrvatske, Slovenije i drugdje, op. a.) javno prizna ljudsko dostojanstvo i pokopa ih kao ljude. Tu svoju ljudsku i kršćansku obvezu do danas nismo ispunili. A još je žalosnije da se pitanje pokopa svih tih žrtava više uopće ne spominje ni u Hrvatskom saboru ni u vladi i njihovim tijelima.«

Premda se, kako je i rekao biskup Bogović u tom vapaju, nešto radi na iskapanju, a primjer je činjenica da su ovih dana nađeni posmrtni ostatci nepoznatih osoba iz razdoblja nakon li. svjetskoga rata prilikom iskapanja masovne grobnice u Zagrebu uz potok Kustošak,činjenica je da hrvatska državna politika, bez obzira na politički predznak grupacije na vlasti, ne želi ekshumaciju svih žrtava iz masovnih grobnica i njihov dostojanstven i human pokop.

Mnogo puta iz crkvenih redova na raznim razinama vrlo jasno je očitovano da mrtvi ljudi, bez obzira na njihove za života političke, ideološke i druge pripadnosti, pa i bez obzira na njihove eventualne velike zablude, nikada ne gube svoje ljudsko dostojanstvo jer ne može se izbrisati da su oni stvoreni na sliku Božju. Uzalud ljudi koji ne žele svakomu čovjeku priznati njegovo dostojanstvo koje mu je dao sam Bog Stvoritelj sude, osuđuju, prešućuju ili čak nameću njihovo prešućivanje držeći ih neotkopane u masovnim grobnicama ili jamama, naivno misle da će ih tako definitivno ubiti i ukloniti iz ljudske zajednice. Po Božjoj zamisli jednom rođeni čovjek više nikad ne umire, ako i umre u zemaljskom životu, zajamčen mu je život u Božjoj vječnosti.

Na mjestu je stoga zauzimanje biskupa Bogovića da se na Udbini uredi svehrvatski grob i da se u njega pokopaju svi posmrtni ostatci svih osoba koje nije moguće identificirati te da im se tako ponovno prizna od Boga dano neopozivo ljudsko dostojanstvo. Protiv takve humane i civilizacijske geste, tj. protiv ekshumiranja posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica mogu biti samo najzadrtiji neljudi, najzadrtiji ideolozi i najzadrtiji političari. Ako u Hrvatskoj to ekshumiranje ne smiju provesti najviši nositelji državnih vlasti, onda se ta neizmjerna zadrtost od nosi na stvarne skrivene naredbodavce u današnjoj Hrvatskoj, a nositelji vlasti dužni su to javno priznati.

Da je kojim slučajem i opstala bivša savezna država, nakon što je javnost upoznata da u Hrvatskoj, Sloveniji i drugdje postoji najmanje 1700 masovnih grobnica i jama u koje su bačeni katkad živi, a češče ubijeni ljudi, ne bi si mogla dopustiti takvo antihumano i anticivilizacijsko ponašanje te bi pristupila iskapanju. Dug je to ne samo prema žrtvama kojima je uskračen i častan pokop i grob i prema njihovim obiteljima, nego i prema kategoriji čovječnosti i prema čovječanstvu u kojem svakoj jedinki pripada jednako dostojanstvo i jednaka ljudska prava. Čovjek, premda može ubiti, ipak ne može uništiti drugoga čovjeka, a žrtve uvijek pobjeđuju!

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina: Je li Jelenić pao kao žrtveni ‘mejson’ među većim ‘mejsonima’

Objavljeno

na

Objavio

U dva dana, nakon iznuđene ostavke, ode državni odvjetnik Dražen Jelenić. Navodno zato što je mason. Ja nikada ne bih Dražena Jelenića imenovala glavnim državnim odvjetnikom. Ne zato što bih imala išta protiv Dražena Jelenića, već zato što nemam ništa “za“, ništa u prilog bilo kojem visokom dužnosniku kaznenog odjela hrvatskog državnog odvjetništva.

Naprotiv, držim da se u proteklih dvadesetak godina u dva segmenta presudna za svoju vjerodostojnost – kaznenom progonu ratnih zločina i kaznenom progonu organiziranog kriminala i visoko koruptivnih djela – hrvatsko državno odvjetništvo pokazalo kao jedan od najvećih problema i najspornijih tijela hrvatske države. I još gore, u progonu ratnih zločina često je djelovalo kao sljednik vojnog tužitelja bivše JNA ili ekspozitura sadašnje srpske BIA-e. A u kaznenom progonu organiziranog kriminala i korupcije često je izgledalo da upravo DORH i njegov USKOK služe kao odvjetnici najozbiljnijih zločinačkih organizacija i zaštitnici njihovih udruženih zločinačkih pothvata.

I nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti ih nikada nije ozbiljno propitao – zašto je tome tako? A kamoli nedvosmisleno zatražio i preko noći iznudio njihovu kolektivnu ostavku, kao što je to s Jelenićem učinio premijer Andrej Plenković sa suradnicima i pobočnicima uz opću suglasnost vlasti i oporbe. Pritom je glavni Jelenićev krimen bio da je navodno zatajio da je mason, član te jedne od hrvatskih loža koje sebe nazivaju masonskim. A nitko ga nikada nije ozbiljno pitao zašto je tako brzo i tako glatko odbacio kaznenu prijavu za skupinu Borg ili zašto je spektaklom uhićenja prekrio i potom ugušio predmet izvlačenja stotina proračunskih milijuna iz “Uljanika”…

Ja ne mislim da bi glavni državni odvjetnik smio biti član bilo koje tajne organizacije, osobito onih čija ga pravila djelovanja dovode u poziciju podijeljene lojalnosti i potencijalno ga sukobljavaju s hrvatskim zakonima čiji bi glavni odvjetnik trebao biti. Ali hrvatsko pravosuđe, baš kao niti ostatak državnih i javnih službi, nikada nije prošlo bilo kakvu lustraciju od tajnih organizacija koje ga po svojoj prirodi djelovanja i po širini svojih suradničkih mreža najviše ugrožavaju – a to su tajne službe bivše komunističke Jugoslavije. Pa nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti nije ozbiljno propitivao taj problem, čak i u slučajevima kada je bilo očito da DORH ili sudske instance djeluju kao nastavak udbaško-kosovskih mreža u novome obliku.

Visoko pozicionirani sudac je doslovce uhvaćen s prstima u eurima, kao prijenosnik mita za kupnju presude. Jer je bio malo nespretan. Oni kojima treba znaju kako se to radi i koliko košta presuda na kojem sudu. Pa nitko to javno ne propituje. Niti se itko ozbiljno pita zašto smo EU prvaci u klijentelizmu i korupciji i zašto nam je pravosuđe rak-rana sustava. A onda je odjednom najveći problem hrvatskog pravosuđa to što se saznalo da je Dražen Jelenić pripadnik jedne od masonskih loža.

Ja zbilja nisam ekspert za masoneriju, ali malo su mi čudne ove naše masonske organizacije koje posljednjih godina niču kao gljive poslije kiše, koje kao po definiciji tajne organizacije javno ratuju jedna protiv drugih i objavljuju svoje tajne rituale po novinama.

Možda sam u krivu, ali izgledaju mi te hrvatske nove lože upravo kao preoblikovane mreže onih najraširenijih tajnih organizacija “na ovim našim prostorima“, udbokosovskih organizacija, u skladu s novim vremenima. Uostalom, nije li ljepše biti pripadnik “lože“, nego recimo KOS-ova prkna? Pa onda u loži više niste stari udbaš ili stari kosovac već ste mason. Ili ako još malo zakoračite na globalnu scenu, više niste ni samo mason, već ste, štono bi rekli Englezi – “mejson”. Pa onda meštar i veliki meštar, sudac i veliki sudac…. Tko ne bi radije bio “mejson” nego olinjali kosovac?

Zagledate li se čak i površno u životopise vrha DORH-a u posljednjih dvadesetak-tridesetak godina, uočljiv je i dalje personalni kontinuitet prema državnim i vojnim tužiteljstvima u bivšem komunističkom sustavu i bivšoj jugoslavenskoj državi, u kojoj se na tim pozicijama bliska suradnja s tajnim službama podrazumijevala. U skladu s time, veći je broj dužnosnika i u današnjem, a osobito u jučerašnjem DORH-u, koji su potencijalni pripadnici tajnih organizacija, i to onih koje su bile otvoreno neprijateljske prema hrvatskoj državi, koje su ratovale protiv nje. I nitko ih nikada nije ništa o tome ozbiljno pitao. Čak niti kada su potpisivali optužnice koje su izgledale kao da ih je napisao vojni tužitelj bivše JNA ili državni tužitelj Socijalističke Republike Hrvatske.

Tim je čudnije što je tako ekspresno pao Dražen Jelinić, navodno samo zato što je bio član tajne organizacije. Otišao je tako brzo, a da ga nitko nije ni stigao propitati: koji ga je to prijatelj pozvao u ložu, navodno impresioniran njegovim radnim postignućima? Je li to članstvo možda bilo preduvjet njegovu imenovanju za državnog odvjetnika nekoliko tjedana kasnije? Je li ono utjecalo na odbacivanje kaznene prijave protiv skupine Borg, na banalizaciju istrage pranja državnog novca kroz “Uljanik” i na druge slučajeve kojima DORH sam sebe pokazuje banalnim? Ili je Jelenić pao tako brzo da ga se ništa ne pita. Kao žrtveni “mejson” među većim “mejsonima”.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, slobodu treba izboriti

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije.

Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.

Inauguracija

Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.

Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?

Neovisnost sudstva i medija

U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«

S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu.

Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari