Ivica Šola u novoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju piše kako Ministarstvo kulture i medija, kao i druge institucije Republike Hrvatske, nakon slučaja u Benkovcu više nema dileme – financiraju protuhrvatske provokatore i “žrtve” pod krinkom umjetnosti. Uspoređuje to s gubitkom Aristotelova shvaćanja umjetnosti kao oplemenjujuće i pročišćavajuće snage:
Ministarstvo kulture i medija, kao i druge institucije RH-nakon Benkovca više nema dileme – financiraju protuhrvatske provokatore i “žrtve” pod krinkom umjetnosti. Nažalost, Aristotel nije više nikakav autoritet nakon rođenja Frljića, Jergovića i sličnih, pa i ministrice Obuljen, jer je smatrao da umjetnost pročišćava (katarsis) i oplemenjuje, a ne provocira.
Ah, te nijanse u riječima, koga još to zanima… pogotovo u vremenu kad da su političko, obavještajno, šarlatansko i umjetničko stavljeni u isti kotlić. U tom kotliću, osim što nema temeljnog sastojka, Aristotelova “začina”, nema ni razlikovanja poziva na promišljanje, preispitivanje, pomicanja granica ljepote i istraživanja od provokacija.
Samo primitivci provociraju, umjetnost po definiciji oplemenjuje, pročišćava, za što treba puno duha i talenta; za provokaciju ne treba, provocirati zna svaki idiot, ili poluinteligent ili labradorovac. Zato smatram da bi Ministarstvo kulture i medija trebalo nazvati po toj posudi: Kotlić.
No ništa protiv kotlića, ta posuda nije ništa kriva. U Slavoniji, prije izuma štednjaka do dan danas kotlić i otvorena vatra bili su mjesto koje okuplja i zbližava ljude. Zato jedna autobiografska bilješka, a vezana je za hrvatsku kulturu koja je od Benkovca do Pule, isprovocirala moju malenkost
Radi se o dokumentarnom filmu “Mirotvorac” koji tematizira lik djelo Josipa Reihla Kira, u daljnjem tekstu samo Josip.
Zašto? Osamdesetih godina u Đakovu Josip ie najprije radio u mojoj srednjoj školi, potom je prešao u miliciju. Moja malenkost, mladi klerik, i milicajac drugovali su u restoran na đakovačkom korzu koji se zvao -“Kotlić”! ‘Pomirba’ djece ‘ustaša i partizana’ i prije Tuđmana. Da se malo našalim. O čemu smo pričali? Niš posebno, kao u onoj Arsenovoj pjesmi “Amigo”
No onda se počelo šuškati o ratu. Brat Pero i ja bili smo na dva ključna velikosrpska mitinga, onom na Gazimestanu i onom na Ušću. Fotografije s tog ratnohuškačkog četničkog pira snimio je moj brat, a objavljene su u tjedniku “Danas”. Josip je taj list redovito čitao i vidio što smo snimili.
Tada sam prvi put vidio četnik uživo, i ne samo to, nego milicajca s petokrakom i četnika s kokardom kako krkaju po janjetini i glođu kosti. Josip me je pitao, u “Kotliću” naravno, što je još bilo osim onoga što je vidio na fotkama moga brata u “Danasu”.
“Josipe, nije dobro, nije dobro. On zašuti, pogleda u zid terase i mirno, kaka je bio, kaže: “Samo da krv ne krene, no izgleda da ćemo se morati naoružati.”
Eto, to mi je rekao mirotvorac. Jest, Josip je činio sve što je mogao, ali nije bio ni mirotvorac ni ratnohuškač, nego profesionalac. A kao čovjek – ljudina.
Gledajući film “Mirotvorac” koji na manihejski način prikazuje to vrijeme u Osijeku, kao i njegovu tragičnu smrt, siguran sam da ga Josip ni u “Kotliću” nakon čaše vina ne bi potpisao,
Prije Josipove smrti 1. 7.1 991. u Tenji je 30. 6. bio, sada mogu napisati, legendarni gradonačelnik Osijeka, istinski mirotvorac Zlatko Kramarić. On može posvjedočiti. Sastao se s predstavnicima pobunjenih Srba u mjesnoj zajednici i predložio im, da budem slikovit, da zajedno spalimo oružje. Odbili su.
Kramarić se vraća u Osijek i razumno zaključuje da više nema smisla ići u Tenju. Istog stava bio je, telefonski konzultirani Mato Arlović (SDP), koji također može posvjedočiti. Prijedlog je bio da oni dođu u Osijek, da se ne prekinu razgovori, u zgradu Skupštine općine, koja se tada nalazila na Trgu Ante Starčevića u Osijeku. I to su odbili.
Jos jedan primjer sa srpske strane, imenom i prezimenom. Jedan od voda srpske pobune u Tenji bio je Živo Stamenić, koji je radio u osječkoj Udbi, prestao je dolaziti na posao jer je rekao da “ne želi raditi za ustaše”.
Josip se prije toga porječkao na punktu s ubojicom Gudeljom. No zajedno s Josipom i druga Gudeljeva žrtva od tri, potpredsjednik Gradskog vijeća Goran Zobundžija, kojega nitko ne spominje, kao ni Milana Kneževića, odlaze i vide da je Stamenić rekao laž. Nikakvih ustaša nije bilo kod Poljoprivrednog fakulteta. Pri čemu službe upozoravaju Josipa, za što postoje svjedoci, da bi “Gudelj mogao napraviti sranje”, jer su mu navodno javili da su mu četnici ubili oca i razapeli ga na tarabu.
No unatoč odluci da se ne ide u Tenju, jer nema smisla, gradonačelnik Kramarić (liberal) i Mato Arlović(SDP), tada zastupnik u Saboru, vidjeli su opasnost i tražili da susreti budu u Osijeku, no tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, Josipov šef, rekao mu je da ide.
Dakle, nikakva zavjera, nikakvi nalogodavci, Josip je zapravo žrtva Boljkovca, koji se preko njega pokušao obračunati s Glavašem i desnom strujom HDZ a, a Josip je bio politički nevješt, po malo nepismen.
Dakle Josip Reihl Kir, kao policajac, nevin je stradao na izvršenju svoje dužnosti. A priča u dokumentarcu “Mirotvorac, koja Osijek dijeli na Josipa, a ostali su bili ratni huškači, čisti je – agitprop. Kakav Drago Hedl širi o ratnim događajima u Osijeku već desetljećima, a o Hedlu jemam reći puno lipih stvari, samo čekam vrime.
Ukratko, temeljni narativ filma je laž, tko može reći da su Kramarić, Arlović… i svi drugi bili ratnohuškači kada, nota bene, nismo imali oružja!?
Između Kramarićeve intelektualne ljudske i političke razboritosti kao čelnog čovjeka grada ì Boljkovčeve netrpeljivosti prema desnoj struji HDZ-a prevladao je Boljkovac.
A slučaj nije nikada do kraja rasvijetljen jer nigdje nisu našli – Glavaša. Za sve postoje živi svjedoci, kojih u dokumentarcu nema. Također, izjava ‘ratnohuškača’ u Osijeku “ne slušajte Zagreb” znači “ne slušajte Boljkovca”, čija je “ekipa” nemalo potom s Mesićem i Manolićem na čelu, išla rušiti Tuđmana, čitaj – državni udar u jeku velikosrpske okupacije.
“Kotlića” više nema, nema ni mog Josipa, ni Gorana, ni… a Gudelj je odgulio svoje. Nažalost, imamo filmove, krivotvorine i poluistine o, ne samo, Domovinskom ratu poput “15 minuta – Masakr u Dvoru”, poput “Srbenke”, poput “Dnevnika Dijane Budisavljević”, poput “Mirotvorca”, poput… Zašto država to financira. Pa i frljiće u Benkovcu?
Zato retoričko pitanje ministrici Obuljen: Nije li “umjetnost” i “provokacija” zadnje utočište hulja?
Ovo pak ne napisah zbog nje i svih tih umjetnika, nego zbog Josipa, zbog “Kotlića” i svih lijepih uspomena koje me vežu iz njega. Uz njihove riječi – Nosite se!
Ivica Šola/Slobodna Dalmacija/Hrsvijet.net