Hrvatsku potresaju ideološke borbe, pomalo idiotske, prepune paradoksa. Navest ću dvije. Prva je “antifašistička”. Naime, u modernom Zagrebu danas (2025.) održava se nekakav marš pod naslovom “Ujedinjeni protiv fašizma”. Druga ideološka borba, koja opet dolazi iz iste ideološke smijurije, je obrazovni sustav, zdravstveni i spolni odgoj, zbog kojeg moramo opet otići u prošlost.
U svojoj novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji, Ivica Šola propituje smisao današnjih ideoloških sukoba u Hrvatskoj, posebice onih koji se oblikuju kroz prosvjede i političke performanse. Za autora, aktualni “marševi protiv fašizma” izgledaju kao hod po utabanim stazama prošlosti, bez stvarnog doticaja s izazovima suvremenog društva.
Šola uvodno podsjeća na priču japanskog vojnika Hiroa Onode, koji gotovo trideset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata nije povjerovao da je rat gotov. Usporedba nije slučajna: prema Šoli, dio današnjih aktivističkih inicijativa djeluje kao da još uvijek vode bitke završene prije osam desetljeća.
Dok se Zagreb 2025. suočava s konkretnim pitanjima poput demografije, gospodarstva, urbanog razvoja i zdravstvenog sustava, dio društvenih skupina ponovno mobilizira retoriku i simbole borbe protiv fašizma, iako takva prijetnja realno ne postoji.
U širem kontekstu autor podsjeća na početke modernih kulturnih i ideoloških rasprava koje svoje korijene imaju u ranim desetljećima 20. stoljeća, osobito u djelima psihoanalitičara Wilhelma Reicha. Njegove teorije o seksualnom odgoju, obitelji i društvenim strukturama postale su temelj progresivnih pokreta, a Šola ističe kako se i današnje rasprave o obrazovanju, rodnom identitetu i spolnom odgoju nastavljaju u istom ideološkom okviru, bez ozbiljne analize njihove stvarne primjenjivosti.
Radikalizacija i polarizacija društva
Upozorava i na pojavu radikalizacije u zapadnim društvima, gdje se dio mladih, ali i dio imigrantskih zajednica, okreće ekstremnim ideologijama, od ultraprogressivnih identitetskih pokreta do radikalnih oblika islamizma. Ti trendovi, navodi Šola, dodatno polariziraju javni prostor i stvaraju atmosferu trajne konfrontacije.
Za autora, ključni problem nije samo u ideološkom sadržaju nego i u činjenici da se društvena energija troši na simboličke, a ne na realne probleme. Umjesto rasprava o životnim pitanjima, primjerice standardu, zdravstvu, znanosti, gospodarstvu i sigurnosti, javnost se mobilizira oko tema koje pripadaju povijesnim epohama, a ne suvremenim izazovima.
Šola zaključuje da društvo koje stalno vodi “stare ratove” teško može racionalno odgovoriti na potrebe sadašnjosti. Ideološka mobilizacija bez realnog neprijatelja, poručuje, nije ništa drugo nego bijeg od odgovornosti i zamjena suštine simbolikom.