Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola – Zašto su se zapravo svadili kumovi Thompson i Škoro

Objavljeno

na

Ako išta ne volim, to je kada me političari ili njima bliski zovu nakon mojih tekstova da bi me preodgajali. Ovih mjeseci, za to imam i pisani trag, zovu ili su me zvali meni dragi ljudi da se nađem sa Škorom i da neke stvari. citiram. raščistimo. Odbio sam jer ja sa Škorom nisam ništa onečišćavao, pa da bih morao rašćišćavati. To što mi Škoro radi preko meni dragih i dobrih ljudi ne smatram tek nekom vrstom emotivnog reketa, veći perfidnim pritiskom na slobodu medija.

Kako je došlo do ove Škorine kampanje “zovi Šolu”. Jednostavno. Prošlo ljeto čitam i gledam kako Škoro tvrdi da će kampanju financirati  sam i da u njegovu timu nema bivšeg predsjedničina savjetnika Mate Radeljića. I onda napišem, jer je Škoro šaljivdžija, ironičnu kolumnu za „Slobodnu“ pod naslovom „Svi pričaju i pišu o Škori, evo i ja ću“.

No osim u naslovu, Škoro se u tekstu nigdje ne spominje, tek se bavim likom i djelom Mate Radeljića. Naime, u to vrijeme kratko sam se čuo s jednim imućnim Hrvatom, koji živi s druge strane Atlantika, koji je bio u društvu još jedne osobe koja može posvjedočiti da je tog našeg čovjeka zvao Mate Radeljić u ime Miroslava Škore, koji, eto, nije u Škorinu timu, i koji će sam financirati kampanju, pa je Radeljić tog imućnog Hrvata vjerojatno zvao u svoje ime, ne da traži novac, već da ga upita kakvo je tamo vrijeme, pada li kiša.

Nakon te kolumne krenuli su pozivi da se nađem sa Škorom. Kako me je nakon kolumne od prošle zvala opet meni i Škori bliska i draga osoba, a o Škori zapravo nisam napisao ništa bitno, taj je poziv, gnjavaža, bio okidač za ovaj tekst koji, inače, nisam planirao.

O Škori jako puno znam, i to nije u skladu sa slikom koju ostavlja u javnosti, a ovdje, zbog ograničenog prostora samo dvije stvarčice. Naime, o Kolindi i Milanoviću ljudi znaju sve, a o Škori baš i ne.

Tako je u onoj izrežiranoj „Bujici“, na upit zašto je otišao u Ameriku i nije bio u ratu, odgovorio kako on nije bježao od rata nego je spoznao da u Jugoslaviji nema budoćnosti i kako je nije volio.

Škoro je ovdje u bivšem režimu, sasvim suprotno, iskakao iz svake paštete, bio je omiljeni omladinac bivših struktura. Olujić tu ima pravo. Gaže nije dobivao samo u Osijeku, sjećam se da je emisiju u toj državi u kojoj njemu nije bilo dobro, imao i na radio Đakovu gdje sam živio i slušao ga na svoje uši. Bez blagoslova struktura ni jedan omladinac nije mogao tako lako dobivati medijski i ini prostor.

Pa nije njega Koalicija narodnog sporazuma zvala 1990. da vodi njihov izborni skup u Osijeku, te na trenutak napusti crtu bojišnice u SAD-u, zato što je bio anonimac. Ne, bio je za Jugoslavije velika zvijezda ovdje, ništa mu nije manjkalo.  Kada ga je prošli mjesec na lokalnoj televiziji iznimno pozitivno ocijenio i podržao Drago Hedi, mnogi su se začudili. Ja ne, oni su ekipa iz Osijeka, a Hedl je bio aktivni član Koalicije narodnog sporazuma, koju je Škoro, kasnije hadezeovac, promovirao.

Inače, Hedi je osamdesetih u Glasu Slavonije napisao tekst o Crkvi u Stražemanu, gdje je kipar Starčević napravio mozaik na kojem je Stepinac, a Hedl,koji je Stepinca prozvao “krvnikom među svecima”, nakon objave teksta pokrenuo je YU pravosuđe, a župnik crkve i umjetnik dobili su kazne zatvora. Zašto dakle Hedl ne bi lijepo, kao i Josipović, govorio o Škori, Josipović koji je Hedla kao predsjednik odlikovao za doprinos ljudskim pravima!?

Hajde, recimo da Škoro nije volio Jugoslavijuu, pa je zbog toga 1989. šmugnuo u ameriku. Ali je Jugoslavija i njezine vedete voljela Škoru, a vole ga, eto, i danas.

I druga crtica. Svi se pitaju gdje je puklo prijateljstvo Marka Perkovića Thompsona i Škore?

Počelo je ovako. Thomspon je dao intervju Knjazu, Knjaz ga pita koju bi domoljubnu pjesmu, osim svojih, izdvojio. Thompson ispali – Škorina Matu.

Škoro ga potom nazove, predstavi se i zahvali što ga je spomenuo. Nađu se potom i razvilo se prijateljstvo. Kako je Thompson hodao sa svojom današnjom suprugom, Škoro se sam ponudio da mu bude kum. Marko pristane. Thompson je u to vrijeme radio na okupljanju ekipe domoljubnih pjevača, gdje je vidio i kuma Škoru. Onda je kum Škoro, kojemu HDZ sad ne valja, i uz pomoć politike, a kako drugačije u Hrvatskoj, počeo svoj vrtoglavi materijalni i karijerni uspon. Kao i u bivšem režimu, i u neovisnoj Hrvatskoj, Škoro je išao kao kroz putar. Tako je došao i u Croatia Records. Kada je objavljeno da mutni srpski tajkun, vlasnik trash televizije Pink, kupuje Croatia Records, Thompson je tražio od kuma Škore da otkupi svoje pjesme, kako  i kultna ratna budnica “Bojna Čavoglave” ne bi postala srpsko vlasništvo, televizije i tajkuna protkanih četništvom. Škoro je to odbio te de facto (i) “Čavoglave izručio Srbima. Tako je Škoro izdao kuma Marka, a Marko je nakon toga prekinuo svaki kontakt s njim.

Ali je Mitrović, na sreću, odustao od kupovine i Thompson je poslije uspio „vratiti dite materi”.

Ima tu još toga, ali ostavit ću to za kasnije, ukoliko me netko zbog Škore opet nakon ovog teksta bude zvao i gnjavio ili “točno informirao”. Ne treba, hvala. Jer je istina voda, ne baš tako, duboka.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kako je Sloba Smodlakine ‘sokole’ pretvorio u ‘zečeve’

Objavljeno

na

Objavio

Da smo društvo opterećeno svim vrstama trauma koje postoje jasno je i političkim slijepcima. No, da parafraziram Frica Krležu: ni med traumama ni pravice.

Na fejsu strši jedno jednostavno pitanje: “Zašto Srbi imaju pravo na traume od prije 78 godina, a Hrvati nemaju pravo na traume koje su se dogodile prije 28 godina i kasnije?”. Na to pitanje je, međutim, još davno odgovorio Antun Gustav Matoš referirajući se na hrvatska legendarna izdajstva i urođena poltronstva. Mogli bi započeti od Zvonimirove kletve. Možda je ipak bolje uzeti neki noviji primjer. Ono što se dogodilo 7. prosinca 2007.g. Tog je dana “demokratska, antifašistička u suštini projugoslavenska Hrvatska” skočila od zadovoljstva na svoje rahitične nožice. Lišen je bio slobode Ante Gotovina, ratni pobjednik, čovjek koji je 5. kolovoza 1995.g. stavio konačnu točku na hrvatsku državnost. Tadašnje Šeksova nadahnuta krilatica “Locirati, identificirati, uhititi i transferirati” je razveselila, štoviše razgalila duše naših progresivnih “antifa”, JNA penzionera, orjunaša, jugo-nostalgičara i petokolonaša. Osjećali su u zraku blaženu sigurnost. Dolijao je…! Haag će “zabiti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države”, kako je to kasnije bila proročanski napisala novinarka Jutarnjeg prije izricanja drugostupanjske presude. Od tog 7. prosinca 2007.g. karta je krenula sve “kriptokomuniste” tako da su prvostupanjsku presudu dočekali kao očekivanu kaznu onima koji su se drznuli dirnuti u njihovo “bratstvo i jedinstvo”.

Unatoč razgaljenosti osuđujućom presudom generalu, sama kazna od 24 godine robije nekako im se činila kao truli kompromis. No tu je i drugostupanjski sud pa im je ostala još uvijek živa nada kako je moguće i povišenje kazne. E, ali onda je došao sudac Theodor Meron. On je 19. listopada 2011.g. bio izabran za predsjednika Suda za bivšu Jugoslaviju. Zahvaljujući baš njemu drugostupanjska presuda je šokirala sve te razgaljene “kriptokomuniste”. Donesene su oslobađajuće presude za oba generala i to tako da su tri suca bila za oslobađanje i nadglasali ona dva koja su bila za osuđujuće presude. Bila je to pobjeda 3:2 ili pobjeda u “produžetku”! Dovoljno se prisjetiti mase ljudi koji su dočekali generale u Zagrebu na Trgu bana Jelačića ispunjeni iskrenom radošću.

Međutim, bila je to istodobno i doživotna trauma za sve “kriptokomuniste”, orjunu, antife i razne EU poltrone. Naime, dok je pobjednički general Gotovina bio nesklon životu u blizini šarmantne “ljepotice” Carle del Ponte, raspisana je bila za njim potjernica uz sirenski zov od pet milijuna kuna tko ga “odcinka”. Ni Cinkarna Celje nije mogla konkurirati hrvatskim judama u borbi za jackpot od pet milja. Zlobno ću se prisjetiti te parade izdaje, mržnje, lakomosti i želje da se jednim udarcem ubiju dvije muhe. Prodati  Gotovinu, i k tome još za gotovinu. Bivši “najdugovječniji” Tuđmanov ministar Mate Granić tada se, na pitanje što bi napravio da vidi na ulici Antu Gotovinu, diplomatski “izvukao” rekavši: “Kad bih vidio umirovljenog generala Antu Gotovinu odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega informirao, a zatim i Antu Đapića (čiji je savjetnik u to doba bio). Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu kad kažu da se ne nalazi u Hrvatskoj”. Koji rašomon u glavi našeg Očenašeka. Mesić je generale Gotovinu i Markača prisilno umirovio, a Sanader organizirao harangu i potjeru za Gotovinom. A Mate im vjeruje i vjeruje…

Klasična izdaja nečinjenjem

Vječni svjedok protiv studenata 1971.g, a kasnije i svjedok u Haagu protiv hrvatskih generala, Žarko Puhovski bio je partijski rezolutan: “Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud” (haški !!!)… Danijela Trbović, ocvala zvijezda HRT-a, bila je moralna i principijelna: “Ja bih ga prijavila bez ikakvog dvoumljenja jer zakon treba poštivati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo ‘od stoljeća sedmog’ tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, ali ako bi mi dali novac, 10% bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi donirala”. Sanja svraka iz udruge B.A.B.E. tada je izjavila: “Prijavila bih ga bez razmišljanja”. Kao da je netko od nje tražio da razmišlja! “Što se tiče nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi… to bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende…”. Međutim, legendu koju sigurno naša Sanja podržava je drug Tito. Mi pak, pomoću Istanbulske konvencije, podržavamo našu Sanju i futramo je našom lovom. Spomenimo samo kako ni Danijeli Trbović “ljubav” za gotovinom od Gotovine nije nikada naškodila na HRT-u. Vjerojatno joj je kod zadnjeg promaknuća i pomogla kao jednoj od prvoborkinja za gotovinu od Gotovine. Vesnin brat Zoran Pusić je tada, na pitanje bi li “odcinkao” Gotovinu, izjavio: “Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu, Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari…”.

Prijavili bi ga bili i Radimir Čačić, Damir Kajin, Ingrid Antičević-Marinović… Geneza izdaje u Hrvata je dugačka, još od Kralja Zvonimira pa do odlaska “gusaka u maglu”. Kada su Gotovina i Markač zajedno osuđeni na 42 godine zatvora hrvatska politička elita izdajnički je čkomila i mučala, jadna i prestrašena od jedne haške bleferice. Klasična izdaja nečinjenjem.

Izdaja do izdaje. Jučer, danas, sutra… Recimo ona od 20. studenog 1918.g. na splitskoj rivi. Evo kako je splitski gradonačelnik dr. Josip Smodlaka dočekao 2. bataljon 13. pješadijskog puka Timočke divizije: “Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagoslovljen bio čas kad vas vidjesmo. Blagoslovljena vam svaka stopa bila!”. “Nepobjedivi sokoli” su, onako usput rečeno, “popušili” brojne bitke i ratove – od Kosovske bitke pa nadalje. Jedinu pravu bitku koju su dobili je Cerska bitka od 16. do 19. kolovoza 1914.g, kad su srpske snage, pod vodstvom Stepe Stepandića, pobijedile austrougarske snage oko planine Cer. Ali za orjunaša Smodlaku oni su bili “nepobjedivi sokoli”. Dana 20. studenog 1918.g. on im se bestidno i poltronski uvlačio, a 7. prosinca 2007.g. mi smo izdali čovjeka  koji je ponizio “nepobjedive sokole” u zadanom roku od četiri dana. Potrpali su se na traktore i otperjali Slobi. Na Vrhovnom savjetu obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.g. “nepobedive sokole” pohvalio je i sam njihov vođa Slobodan Milošević: “Pobegli su kao zečevi, a sad traže da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što su izginuli držeći liniju”. Tako je Sloba Milošević ušao u povijest, između ostalog, i po tome što je Smodlakine “sokole” pretvorio u “zečeve”.

No, u jednoj stvari čak je i Milošević pokazao više karaktera od naše političke elite. Nije lovio svoje generale po Mesićevom “regionu” i Europi kako bi ih poslao u Haag, a sve da bi se uvukao Carli del Ponte. Stoga je drugostupanjska presuda Gotovini i Markaču na istoj razini s Olujom jer bez te tijesne i dramatične odluke Oluja bi danas iz usta naših petokolonaša bila predmet opće sprdnje – kao nastala je na genocidu prilikom osvajanja Knina. Ne bi imalo nikakve veze što je čak i po presudi iz Haaga bilo utvrđeno da je u toj vojno-redarstvenoj akciji poginuo slovom i brojem – jedan srpski vojnik.

I hrvatski vatrogasci spremaju se na štrajk. Po njihovom mišljenju deset milijuna kuna godišnje za gašenje požara premalo je. To je zapravo novac bačen u vatru.

Malo sam zbunjen oko prosvjeda…

Štrajk prosvjetara je uspio. Jedan portal je zabunom napisao da se radilo o masonskom štrajku umjesto masovnom. Bojim se da je ono prvo bliže istini. Naime, nešto zbunjuje. Među stotinama parola, transparenata i poruka, nisam vidio ni jedan transparent protiv resorne ministrice Blaženke Divjak! Hrvatski specijalitet. Ministrica je dobra, “naša”, zadovoljni smo s njom, ali Ministarstvo i Vlada su loši. Rezultati petog PISA testiranja su “sramotni i poražavajući”. Pokazuju kolika je nepismenost naših mladih. U PISA testiranju sudjeluje 78 zemalja. Po čitalačkoj pismenosti bolji smo od Mađara (vjerojatno zato što još nisu “pročitali” Orbana), Rusa, Talijana, a u matematici su iza nas Izraelci. Nino Raspudić se čudi “mutavosti” Talijana i Izraela. I u “znanosti” smo bolji od Izraela. Ako su oni do sada dobili 163 Nobela, koliko smo tek mi dobili usprkos “sramotnoj i poražavajućoj nepismenosti”. Da smo glupi, opće je poznato. Ali da su Židovi sa 163 Nobela gluplji od nas, e to ipak neće ići! Eto zašto nije u protestu ni spomenuta naša ministrica. Očajni smo, ali smo po obrazovnom “svetom pismu” ispred Rusa, Talijana, Islanda, Mađara, Luxembourga… Sad sam malo zbunjen –  jesu li ti, već danas opjevani, protesti bili masovni ili masonski…?

Kaže moj teniski partner profesor Žukina da su ga nakon PISA testiranja povremeni napadi ludila prošli. Sada su redovni.

U Kulturnom centru Novog Sada gostovao je “hrvatski istoričar” Hrvoje Klasić. “Istoričar” se još jednom na tribini “obračunao s prošlošću” pod klasičnim kriptokomunističkim naslovom: “Hrvatski istorijski revizionizam – suočavanje ili obračun s prošlošću”. Dakle, profa s famoznog Filozofskog faksa u Zagrebu odao je Srbima dobro čuvanu tajnu: “Devedesetih godina u Hrvatskoj je stvarana atmosfera veličanja NDH, tada je uništeno tri milijuna knjiga na ćirilici i ekavici”. Još se profa pohvalio da za svoja predavanja ne bira “ciljanu publiku” nego da ide po “celoj” Hrvatskoj i sve što govori na tribinama, govori i svojim studentima. Svaka čast našem “istoričaru” na “hrabrosti”. Rođak Mike Špiljka genetski je predodređen za brojanje. Kao i legendarni Mika koga su dugo morali uvjeravati da u Jasenovcu nije pobijeno 700.000 tisuća Srba nego da se ta brojka kreće oko 86.000 kako Srba tako i Hrvata, Židova i Roma. Iako danas neki ozbiljniji historiografi tvrde da je i ta brojka komunistička fikcija, naš Hrvojica bubne “tri miliona” knjiga. Ni jedna više ili manje, i to pred “ciljanom publikom”.

Već sam napisao da su Židovi dobili 163 Nobelove nagrade. Dokaz je to da su pametan narod ma što tko mislio o njima. Naime, i u Izraelu postoje njihovi Klasići, Jakovine i Markovine koji pred “ciljanom publikom” dokazuju da 16 milijuna Židova terorizira 300 milijuna Arapa koji samo žele svoju zemlju, mir i odlazak 16 milijuna Izraelaca – u more. Dobro ste pročitali – u more, a ne na more. E, kad se izraelski rođaci Mike Špiljka, nakon tribine u Damasku i Teheranu, odluče vratiti u Izrael na granici ih dočeka ugodno demokratsko iznenađenje. Carinik im priopći da su izgubili izraelsko državljanstvo i da se mogu vratiti odakle su došli. Kad jednog dana Hrvatska bude imala 163 Nobela možda tada i Hrvateki skuže neke stvari.

Imao sam klijenta Jimmyja Petričevića, košarkaša visokog dva metra i dvanaest centimetra koji je igrao i za reprezentaciju Juge. Studirao je Jimmy u SAD-u i 1971.g, u razgovoru za neki fakultetski bilten, neoprezno rekao da devizni režim nije pravedan za Hrvatsku. I ništa više. I vraćajući se iz SAD-a u Zagreb bio je direktno iz zračne luke i odveden u zatvor. Zloglasni komunistički tužilac Berislav Studak držao ga je mjesecima u pritvoru. Koliko su naše komunjare bile humanije od današnjeg Izraela. Umjesto da košarkašu priopće groznu vijest da zbog grubog klevetanja Juge više nije državljanin diktatorske države, oni su ga humano strpali u zatvor. Nije ni znao da je dobro prošao. U takvom režimu vladao je Mika Špiljak, čovjek koji je 1971.g. bio gospodar života i smrti u Hrvatskoj, a Hrvoje Klasić piše o njemu danas glorificirajući knjigu koju financijski pomaže Ministarstvo obrazovanja Blaženke Divjak. Početkom 80-tih Marko Veselica je, zbog razgovora sa švedskom TV o deviznom režimu, dobio na Okružnom sudu u Zagrebu četrnaest godina robije.

Snažan poriv hrvatskih orjunaša prema Srbiji je silovit i nezaustavljiv. Čitam neki dan kako je Dragec Pilsel pozvan pisati kolumne u beogradskoj Politici. Pogodite je li odbio? Boris Dežulović je u Beogradu domaći, Igor Mandić pati što “klerofašisti” ne vole njegovu braću, itd. Hrvatska zaista ima premalo stanovnika za toliko mrzitelja. Možda je zaista rješenje u imigrantima. Treba ih asimilirati što više pa neka mrzitelji RH izdaju za promjenu malo Afganistance, Sirijce, Iračane, Jordance, Pakistance… Neka njihova ministarstva financiraju novu knjigu Hrvoja Klasića, možda o Saddamu Husseinu, revolucionaru i državniku. Dječje bolesti hrvatske demokracije još se čine neizlječivima.

Nakon sudara dvaju dječjih kolica, roditelji su se potukli, pa su ih djeca kolicima odvezli u bolnicu.

Zvonim Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari