Pratite nas

Razgovor

Jakov Sedlar progovorio o suicidu branitelja

Objavljeno

na

I u Hrvatskoj će se 10. rujna obilježiti Svjetski dan prevencije samoubojstava. To je kod nas još uvijek tabu tema, a poglavito suicidi hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji.

O tome nema ni nekih značajnih priloga, sve je manje-više prepušteno stihiji. A u hrvatskoj državi se dosad ubilo čak blizu 3500 ljudi koji su sudjelovali u obrani hrvatske države. Strašno, jezivo i nedopustivo. Istina, Ministarstvo hrvatskih branitelja nastoji i u ovom slučaju pomoći, i to raznim akcijama, ali ova je priča prema svemu sudeći otišla predaleko. Naime, najvažnije je pitanje: zašto se ubijaju ljudi koji su stvorili hrvatsku državu? Također je nejasno, zbog čega se ne istražuju suicidi, već se jednostavno konstatira – „nema vidljivih znakova nasilja“ i tome slično. A ljudi se ubijaju na najstrašnije načine. Tako je jedan hrvatski branitelj 2005. u Hrastinu kod Osijeka motornom pilom prerezao vrat. Još ni danas „nitko“ ne zna zbog čega je to učinio. Također se postavlja pitanje: kako pomoći onima koji su preživjeli suicid?

Na sva ta, ali i druga pitanja, pokušat će odgovoriti i redatelj Jakov Sedlar u svom novom dokumentarnom filmu „3069“, koji donosi strašne ispovijedi obitelji branitelja koji su počinili samoubojstvo. Premijera se očekuje 23. rujna u Vukovaru.

Kad smo Sedlara pitali, kako je došao na ideju da se posvetite hrvatskim braniteljima koji su izvršili suicid, uz ostalo je rekao:
– Nije moguće ostati hladan kada je u pitanju ova tema…Suicid je napravilo više od „polovice“ broja poginulih branitelja u Domovinskom obrambenom ratu, što je katastrofa. Zanimali su me razlozi te tragedije i odatle je došla ideja.
A, što se može naučiti iz te priče?

– Najvažnije što se može naučiti jest poruka članova koje su ostavili njihovi najbliži, a ona glasi: Nemojte ni razmišlajti o samoubojstvu, to nije rješenje. Imamo svoju državu za koju ste se iskreno i srcem borili, napravite sve da bude bolja. S onoga svijeta ništa ne možete napraviti.
Zbog čega se, po Vama, hrvatski branitelji ubijaju?

– Najčešći razlozi su nerazumijevanje i tretman okoline, nezadovoljstvo političkom situacijom u kojoj veće privilegije imaju oni koji su napravili sve da ne dođe do neovisne Hrvatske od onih koji su za nju prolijevali krv. Ima i samoubojstava kojima je razlog materijalna situacija, jer branitelji ni u kom slučaju nisu privilegirani, dapače, obrnuto je.
Što su Vam rekli neki od sudionika Vašeg filma- mogu li se spriječiti neki od suicida?

– Postoje različita rješenja da se suicidi zaustave, ali najvažnije je aktivirati državne institucije da pomognu. Ohrabruju inicijative ministar Tome Medveda, i njegove ekipe suradnika koji rade sve da bi se pomoglo ugroženim braniteljima.
Imaju li ovakvi projekti potpore, poglavito od institucija?

– Od državnih institucija dobio sam potporu od strane Ministarstva hrvatskih branitelja.
Hoće li taj film biti prikazan i na nekom domaćem filmskom festivalu?

– Ovaj film otvorit će drugu sezonu djelovanja Festivala domovinskog filma Gordan Lederer što me posebno veseli. Gosp. Poturica, gđa. Gregurić i ostali ljudi oko tog Festivala rade mnogo na promicanju tema koje nemaju pravo glasa u javnom prostoru, što je žalosno.
Zbog čega se taji o samoubojstvima, zbog čega se o tome ne govori u javnosti?
– Teška je to tema i meni je bilo uistinu teško naći sugovornike. To su otvorene rane koje nikada neće zacijeliti. Sve je teško kada je ova tema u pitanju. I pronaći osobe koje su spremne govoriti , ali i pronaći sredstva, jer se ozbiljan film ne može raditi bez toga.
Nego, moja malenkost napisala prvu knjigu („Svakim nas je danom sve manje“, 2012.), o samoubojstvima branitelja, (uz neke znanstvene priloge), ali i podigla prvi spomenik jednom od onih koji su se ubili. Ništa nisam postigao, osim marginaliziranja i prešućivanja… Čak ni ta knjiga“ nikog“ nije zanimala, a sam sam je morao i financirati.

– To mi je posve jasno. Vi ste otvorili niz tema koje nitko neće, upozoravali ste na nepravde, stalno pišete i mislim da je nužno i diviti vam se i podržati u svakom smislu, jer takvih je ljudi malo.
Koji je Vaš slijedeći (filmski) korak?
– Završio sam nekoliko filmova. Prvi je igrani film pod naslovom «Utakmica», američki film s Francom Nerom, Armand Assanteom i Caspar Phillipsonom u naslovnim ulogama, ali i uz sudjelovanje hrvatskih sportskih legendi Lovrena i Kovačića. Drugi je dokumentarac «Albanci i Židovi», vrlo zanimljiva i intrigantna priča. Ima toga još što se upravo završava…- rekao je Sedlar, čiji će film o samoubojstvima, bez sumnje, ponovno izazvati veliku pozornost.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marko Miljanić: Pupovac ni jednom nije došao u Škabrnju

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s Markom Miljanićem, ratnim zapovjednikom obrane Škabrnja, a u povodu 28. obljetnice stradanja ovog mjesta

U hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu Škabrnja je doživjela teške trenutke, baš kao i Vukovar, Pakrac, Lipik, Saborsko, Voćin… To je danas mirno mjesto koje nažalost još uvijek živi i živjet će od – prošlosti. Oni koji nisu stradali uglavnom su se vratili na svoja ognjišta. A nema kuće u Škabrnji koja ne nosi neku bolnu uspomenu na velikosrpsku agresiju.

Nedaleko ovog mjesta rođen je i „veliki borac“ za ljudska prava, Srbin po zanimanju, Milorad Pupovac, koji obilazi Hrvatsku i pričao o ustaškim zločinima.

– Kako to da ni jednom nije došao u Škabrnju, na neko naše obilježavanje stradalih iz Domovinskoga rata, da na licu mjesta čuje što su to četnici uradili u njegovu rodnom kraju? – pita se ratni zapovjednik obrane Škabrnja legendarni Marko Miljanić, Junak Domovinskoga rata.

Čovjek koji je branio ovo mjesto sa svojim iznimno hrabrim mještanima i koji je izgubio više od pola svoje obitelji, danas na 28. obljetnicu stradanja jako je ogorčen.
Tako nam djeluje u razgovoru.
Podsjeća nas da kad su se preživjeli vratili u Škabrnju da ih je u osnovnoj školi koja još uvijek nosi ime po partizanu-komunisti Vladimiru Nazoru, umjesto po nekom Junaku Domovinskoga rata, dočekala stravična krilatica „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“. Inače, pokraj ove škole nalazi se i masovna grobnica, koja ih također podsjeća na prošlost.

– Imamo Hrvatsku i mi bi hrvatski branitelji trebali biti sretni. A nismo – kaže Miljanić. Tuga, nezadovoljstvo i sve takve negativne stvari dobrano su se uvukle među nas. Nema pravde. I dalje se gone ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, ali ne i oni koji su je rušili. Za teške zločine u Škabrnji dosad su odgovarali neki četnici u odsustvu, što znači da nikada nisu bili ni dana u hrvatskom zatvoru. Odgovarala je Zorana Banić, medicinska sestra. Dobila je šest godina zatvora, a ni jedan četnički zapovjednik. Do njih „ne mogu“ doći. A ja sam im svojedobno dostavio i adrese većine onih koji su krivi za zločine u Škabrnji.

Malo vas ima u hrvatskim medijima, kako to? Naime, ranije ste više govorili, više su vas novinari posjećivali, slikali… Što se dogodilo?
– Istina, teško mogu u hrvatske medije. Ne samo ja već i drugi koji žele govoriti istinu i samo istinu. Ne daju nam javno svjedočiti. Čekaju da umremo. Nekoliko puta sam bio i svjedok na Haaškom sudu. Medije to ne zanima. Više prostora dobije neka srpska „pevaljka“ nego mi koji smo branili Hrvatsku. Dobro se biraju ljudi koji će govoriti na televiziji. Mi očito nismo podobni. Kad nam nešto i dopuste kazati onda se to ne dopadne pupovcima i onima „tamo daleko“, pa nas maknu. Brišu naša imena i kad nastupamo na nekim domoljubnim tribinama. Sa svih strana javljaju mi se branitelji, pa i ratni zapovjednici da ih se uskraćuje, da nisu zadovoljni.

Vaša draga i ponosna majka doživjela je 97. godina. Supruga su joj četnici zaklali, izgubila je pola svoje obitelji. Nema tome dugo nažalost je umrla…
– U Škabrnji su mnoge majke zavijene u crno. Moja majka je patila do zadnjih dana. Nekoliko godina pred smrt zvali su je i svjedočiti u svezi Domovinskoga rata, a nisu je se sjetili 30 godina, nego pred smrt. Željeli smo je smjestiti u starački dom. Imao sam sve preporuke, od svih ministarstva, ali ništa nije pomoglo. I onda pričaju da branitelji imaju prednosti i pogodnosti. Sram ih može biti. Sin mi imam neko poljoprivredno dobro. Želio je i on otići van, ali sam ga molio da ostane, jer se nismo borili da nam sinovi i kćeri budu radnici u Njemačkoj i drugdje.

Nego, nismo čitali ni čuli da je 18. 10. obilježen dan općine Škabrnja! Kako to?
– Što da vam kažem? Sramota je to. To zavisi od našeg općinskog načelnika. Mislim da sam vam sve rekao.

Na obljetnicu stradanja u Škabrnji, u programu obilježavanja nema vašeg imena. Jer to znači da ni ove godine nećete govoriti na ovom skupu, 18.11.?
– Kao ratnog zapovjednika mene ovdje, a ni na državnoj razini, nitko ne obavještava o ovom i takvim programima. Ne žele da ja govorim u Škabrnji, koju sam branio!. Ne odgovara im. Možda i ne ja, nego istina.
Godinama se pričalo da bi trebalo postrojiti pripadnike ratnih brigada…
– To bi bilo jako dobro. Da se vidi koliko nas ima, i tko su pravi, a tko laži branitelji. Lažni se ne bi tada ni usudili doći. A mnogi od njih su itekako jaki na riječima, čak ih i slikaju i od njih prave heroje.

Kao ratni zapovjednik niste dobili ni jedno visoko odličje…
– Dobio sam kao i ratni zapovjednik 117. brigade Dragutin Kralj – trolista. Neki imaju i po desetak visokih državnih odličja. Očito, nismo bolje ni zaslužili.
Kako to da se u svezi toga ne bune hrvatski generali?
– I među njima ima svakakvih. Neki vjerojatno za Škabrnju i mene nikada nisu ni čuli.
Zbog čega je, po vama, dosad čak blizu 3500 branitelja i članova njihovih obitelji učinilo suicid?

– Zbog nepravde. Ljudi su mislili da jedan dio onih koji su na ili oko vlasti, koji odlučuju, vole hrvatsku državu i poštuju ljude koji su im donijeli slobodu. Gadno su se prevarili. Biti branitelj, što to znači, osim broj u nekakvom registru?

Mnogo je mladih Hrvata dosad napustilo državu, otišli su van. Jesmo li se za to borili?
– Borili smo se i ljudi su ginuli za pravu, istinsku Hrvatsku, gdje neki pupovci i slični neće biti u prvom planu. A sada imamo to što imamo. Branitelji su brojke, a ne ljudi. Dok Hrvati odlaze u Njemačku, Australiju, Irsku, Kanadu… Srbi dolaze u Hrvatsku i preko veze dobivaju čak i odlične poslove. To je nama naša borba dala, kako bi rekli i vi u brojnim svojim domoljubnim komentarima- istaknuo je Marko Miljanić, uz podsjećanje da je u Škabrnji u vrijeme Domovinskoga rata izvršen pokolj 84 Hrvata, od toga 26 hrvatskih branitelja i 58 civila te da su četnici uništili svaku kuću, školu, pa i crkvu.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Željka Mitrović Jurić o planovima za budućnost

Objavljeno

na

Objavio

Uoči 28. obljetnice pada Vukovara, za Dnevnik.hr je progovorila Željka Mitrović Jurić, uplakana djevojčica u plavom kaputiću iz kolone koja odlazi iz razrušenog grada.

Željka Mitrović Jurić (34) danas živi u selu Berak nedaleko Vukovara, gdje se sa suprugom i kćeri (10) bavi proizvodnjom crne slavonske svinje.

‘Imamo i ovce, imamo i konje, imamo i telad i zečeve, kokoši, patke… Lomila sam se, da li ostati u Hrvatskoj ili otići, ali jednostavno, srce previše voli ovu Slavoniju’, rekla je Željka i dodala da od kuće u Berku planira napraviti Kuću sjećanja.

‘Priča bi krenula od postavljenog plavog kaputića pa bi išla iz Vukovara i branitelja koji su bili sa mnom i koji su preživjeli logore, a na drugu stranu bi išla priča Berka’, pojasnila je. S projektantima je već dogovorila da bi se podrum ostavio kakav je i bio, dok bi se gornja konstrukcija prizemlja s krovom kuće srušila, a zatim izgradila u istim gabaritima.

Projekt bi stajao oko milijun i 800 tisuća kuna, a Željka njima želi svojem djetetu i idućim naraštajima pokazati kako je nastala Hrvatska. Novac za taj projekt sama nema, a još uvijek nema ni konkretne pomoći koju su joj neki političari obećali.

Ispričala je i da je njezina majka sačuvala poznati plavi kaputić koji je bio na njoj kad je fotografija njezinog uplakanog lica obišla svijet.

‘Bila sam ljuta na mamu zato što je oprala vukovarsku prašinu. On mi je jedina uspomena koja mi je ostala iz djetinjstva i ta slika iz kolone’, ispričala je Željka za Dnevnik.hr.

Kaže i da joj je najveću ranu ostavilo to kad je pred njezinim očima ubijen jedan od branitelja. Tada je imala samo šest godina, a sada želi da njezin plavi kaputić bude trajni podsjetnik na to da se užasi Vukovara više nikad ne smiju ponoviti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari