Što se tiče filmova iz samostalnih zemalja propale Jugoslavije zapadni svijet jako voli, nakon krvavih ratova 90-ih, gledati bratstvo i jedinstvo pa tako i ljubav Muslimana i Srpkinje.
Ili obratno, u dugometražnom filmu „U zemlji krvi i meda“ (redateljice Angeline Jolie). Ili u filmovima sa sličnom podporukom. Time splahnjuju svoju savjest zbog nedjelovanja. Ono kao: pa vidite da je moguć i drugačiji život, niste morali ratovati. Ono kao: svi smo mi tu in situ željeli rat, nije bilo jednog pojedinačnog agresora. Time nema ni njegove krivice. Prekrajanje povijesti glavni je obrt međunarodnih krivaca na putu u žuđenu im Balkansku federaciju i trajna (slabo prikrivena) velikosrbska i Britanska politika.
Tako je dobrodošla i nemoguća situacija unutar iste vojske u kratkom filmu „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Na prvi pogled prodaje se humanizam preko svih granica čak i vlastite vojske, prodaje se ljudskost, čovjek, život prije svega, ma krasno. No, stvarna je poruka rehabilitacija JNA po ključu: i među njima je bilo ljudi. To nije sporno, no kažem: stvarna je poruka abolicija JNA. Ona „nije imala baš ništa“ s Belim orlovima, eto njihov se „starešina“ čak zgražao i suprotstavio. I platio to glavom. Priča utemeljena na stvarnom događaju ima nas u sve to, u paketu, uvjeriti.
Maleni je problem samo to što se ovdje jedan teški raritet želi umjetno izdignuti na razinu općeg. I tako aberirati, mijenjati veliku većinu negativnih stajališta o JNA. Upravo se to (manje ili više skriveno) želi postići. Pogotovo kad se pogleda iz kojeg je to spisateljskog odvoda priča iscurila i koliko su njemu mili oficiri propale JNA. I ne samo oni već i četništvo.
A kako redatelj (Nebojša Slijepčević) želi dosegnuti humanost? Umirovljeni oficir JNA suprotstavlja se fino rečeno paravojsci, Belim orlovima. Točno rečeno najtvrđim koljačima, četnicima. Time se pokušava izgraditi zaborav: nije bilo (iako evidentne) ratne suradnje JNA s četnicima (viđeno toliko puta, posebno u Vukovaru). Redatelj dobro pazi da nema ni petokrake na njihovome šljemu, ni ikakve druge oznake po kapama. To bi bilo banalno? Anonimni „paravojnik“ dolazi na vrata kupea gologlav!? Jedina mu je oznaka što govori srbski.
K tome glavni glumac brza, ima problema s artikulacijom. K tome film sasvim nemaštovito započinje klamparanjem željezničkih vagona niz prugu što je viđeno mali milijun puta. K tome više je nego duhovito kad glavni glumac kaže: „Ne može to tako, nije ovo divlji zapad“. Pozdrav scenaristu, nije divlji zapad već je to ona daleko gora: balkanska rupetina. To je neželjeni humor, omaklo se redatelju, neželjeni humor u krvavome ratu. Pri počinjenim najtežim zločinima upravo od strane suboraca JNA: Belih orlova. Crnih jedinica zaduženih za najveća krvoprolića. Oficiri u generalštabu u Beogradu koristili su ih za proboj i dopuštali im da se poslije bitke „namire“ zvjerskim klanjima i pljačkom. Vidi: „Slobo šalji nam salate…“
Metodologija snimanja ovog kratkog filma zapravo je (i) krivotvorenje. Ponavljam: redatelj dobro pazi da nema ni petokrake na njihovome šljemu, ni ikakve druge oznake na kapama.
Temeljem čega onda svi pišu kako je riječ o Belim orlovima? To što zapovijedaju na srpskom, što su u Štrpcima, može pokazati i neku rulju iz Crne Gore, iz Srbije, iz BiH, a vidjeli smo kopito njihovih zločinstava i u Hrvatskoj. Neiskazivanje pripadnosti petokraki, četničkom ili beloorlovskom grbu, zastavi s mrtvačkom glavom ili takvom šubarom, jeftin je pokušaj „izdizanja“ nad činjenicama. Ono kao riječ je o općeljudskom zločinstvu. Ali stvarni ubijeni čovjek koji se pobunio te njegova sudbina i kobni kraj nisu punč temeljac u koji svatko može dodavati što hoće. On je strijeljan pod sasvim konkretnim znakovljem, ali bi to onda redatelju bilo previše doslovno (?), pokazati kokarde. Morao bi se staviti na jednu stranu, jasno opredijeliti. Ovako na tuđoj, sasvim konkretnoj smrti, dohodovno glumata općeljudskost. Nešto čega nema u pojedinačnom, jednostavnom i hrabrom aktu vojnog penzionera. U potrazi za umjetnošću ovaj film je zato glatka celuloidna mistifikacija, suprotnost i nešto u što se nije trebao pretvoriti.
Duhovito je i to (još jedan pozdrav scenaristi i redatelju) što Beli orao kaže: „Moramo da te proverimo na kompjuter.“ Beli orlovi su tada uopće imali kompjuter? Otmica i zločin u Štrpcima (mjesto na samoj granici BiH i Srbije) zbio se naime 1993. Beli orlovi ili šešeljevci, kako su se zvali, počinili su brojna etnička čišćenja, najstrašnije zločine ukljućujući spaljivanje ljudi po selima kroz koja su krčmili. Samo na Ovčari četnici su pobili 250 civila, a tada u Vukovaru s njima je jašio i ogavni zločinac JNA: Šljivančanin. Film te stravične poveznice pokušava razvodniti nekakvim humanizmom. Lako je graditi mostove kad se zaborave činjenice, ali nije humano. U vrlo „humanom“ filmu.
Zapravo mučna duhovitost (u ratu) nastavlja se i kroz daljnji dijalog: „Valjda u ovoj zemlji ima nekog zakona!“ Viče četniku u lice stvarni glavni lik. Zakon u ratu u BiH? U krvavome ratu devedesetih?? Zatim u ratu 1993. u BiH, u sredini rata, redatelj u kupeu vagona među putnicima stvara opuštenu građansku atmosferu: puši se cigareta, djevojka u ušima ima slušalice, sluša glazbu, putnik do nje drži naočale na novinama, njegova šalica „kafe“ je tu, uživancija, „čitao je čovek, da prekrati vreme“. A kamera kroz prozor vlaka snima paradoks: vani četnici, rulja, blato. I putnici to gledaju. Koji neuvjerljiv grč kadra, naivni apsurd, banalnost kontrastiranja. Iz istog razloga zašto nema kokardi, kamera i snima kroz namjerno mutni prozor vlaka. Da gledatelji zločince što slabije vide, da ih ne prepoznaju i ne svrstaju.
Film blijedo završava: vlak kreće, doslovnosti rafala nema, nema strijeljanja, ostaje samo prazno mjesto onog putnika koji se suprotstavio ubojicama, mjesto umirovljenog oficira JNA. Slijedi trivijalan muk i kalkulacija s osjećajima gledatelja. I opet slijedi isto – dugo banalno klamparanje vagona niz prugu. Jedan život, slobodarski duh, pobunjeni čovjek… tako je iskorišten za „više“ ciljeve.
Što se medija u Hrvatskoj tiče, film je već dobio tri Oscara pa prava dodjela nije više uopće ni potrebna. Baš bi me zanimalo da li bi ovakav humanizam cvao, bi li ga Zapad jednako slavio i kada bi bio smješten među Hitlerove vojnike? Među vojnike bilo koje zločinačke i agresorske vojske? Jer i tamo je bilo ljudi. Nije li? Filmu i ekipi želim ostvarenje njihovih snova jer na njih imaju svoje pravo.
Javor Novak/ulomak iz „Riječ bezočno“