Jedna bitka za drugom
Brutalna osuda političke bipolarizacije Zapada, novi američki film „One Battle After Another“, nije se uspio otrgnuti nametnutoj lijevoj političkoj „korektnosti“ gdje u moru negativaca i nesuvislih ideologija, deblji kraj uvijek izvuku desničari. Da je obrnuto, bilo bi politički nekorektno i redatelj bi mogao zaboraviti na nominacije, a kamoli na nagrade.
Hollywood, pojedine negativce ljevičare može progutati samo pod uvjetom da među desničarima uopće nema pozitivaca i da su svi redom psihopatski monstrumi. Bijeli i heteroseksualni, s gomilom perverznih seksualnih prohtjeva, kompleksa i mračnih tajni. Tako je i u filmu: „Jedna bitka za drugom“. Ako se vi kao gledatelj desničar uspijete otrgnuti redateljevim ljevičarskim simpatijama, film će vam biti puno više nego gledljiv.
Nema u stopostotnoj mjeri pristranoga lijevo ideološkog ometanja kao u svakome ubogom filmu Lijepe njihove ostvarenim novcem Lijepe naše. To što u Bitki za bitkom prevladava emocija spram lijevih protagonista, njihove ideologije, pa čak i njihove terorističke prakse, neće do kraja uspjeti abolirati vješto prikazanu tipično ljevičarsku intelektualnu ograničenost i nesuvislost.
Perfidia i Maja Sever
Film nam donosi heroinu s idealnim pedigreom: lijevo, crno, ružnjikavo i žensko. Naravno, uz dodatak bijeloga partnera Leonarda DiCapria. Ovdje je u kućnome ogrtaču, a metaforički zapravo nosi suknju. Crno-bijela kombinacija s dominantnim crnim i ženskim, provjeren je recept u filmskoj industriji. Pa radilo se o A ili Žnj kategoriji.
Konkretna filmska heroina, zvana Perfidia čistokrvni je filmski negativac iako je priča i poanta silno žele iskupiti. Upravo takav narativ iskupljenja lijeve zabludjelosti nevjerojatno nazoči u stvarnome životu. Neke od navedenih epiteta filmske heroine Perfidie utjelovljuje naša „novinarska heroina“ Maja Sever. (Vi vidite koje. Crnkinja nije). Maja je napravila niz novinarskih pogrešaka, aktivirala se nesuvislo(za sada bez terorističkih akcija), ali ono što je životno zastrašujuće, neprestano su je drugovi iskupljivali. I umjesto da se filmski, u nekoj vještoj Menzelovskoj izvedbi, ili bar društveno, Maja prikaže karikaturalno poput Anđe Vlajine, partizanke iz Maloga mista koju skroman intelekt ne sputava da doslovce shvaća i ispunjava direktive partije, mi dobijemo novinarskoga barda.
Ta ljevičarska laž koja drma, uvlači se i zavlači u sve pore društva, uništava svijet. Prava je šteta da film to do kraja nije detektirao, ali, što bi se reklo, pametnome (gledatelju) dosta. Zato što je ovo najbolje ideološki od Hollywooda što razuman svijet može dobiti, film je odličan. Za razuman svijet! Ali vrlo opasan za wokersku ljevicu koja obiluje skromnim saznanjima, baziranima na lažima. Bez obzira što film svoju heroinu želi pomilovati, ipak je većinom prikazuje onakvu kakva ona doista jest: nakaradnom, karikaturalnom, nesuvislo agresivnom, tupavo perverznom.
Perfidia samo namiruje svoje životinjske i narcisoidne nagone bez ikakvih emocija za druge, pa i za vlastito dijete. I unatoč takvu prikazu, sudeći po komentarima sve agresivnije i sve gluplje ljevice, podiže ju se na pijedestal heroine, a može poslužiti i kao uzor za neko buduće agresivno terorističko djelovanje u društvu. Istina, film se može zlorabiti, ali kad bismo sudili i presuđivali egzekuciju filmovima koji su za cilj imali umjetnost i nisu u svome naumu kanili poticati nečiju pasivnu glupost na aktivnu, onda ne bismo imali filmsku umjetnost, pa ni umjetnost uopće. Problem nastaje kada ljevica utječe na filmsku umjetnost te u wokerskome stilu stane zabranjivati stare filmove ili utjecati na remakove klasika.
Najpoznatiji primjeri su zabrane „Prohujalo s Vihorom“ i kad je Agatinih „Deset malih crnaca“ postalo vojnicima, a novi naslov: „I onda ih više nije bilo“. Zbog ovakve situacije vrijedi pozdraviti i film koji samo naginje lijevo, ali istovremeno snažno i realistično prikazuje, doduše kolateralno, ljevičarski prinos kaosu i destabilizaciji društva. A Jedna bitka za drugom već samim naslovom, na to ukazuje.
Bitke na IMDb-u
Nakon bitke za bitkom, u mjesecu studenome imali smo prilike vidjeti Sedlarovih „260 dana“ sužanjstva hrvatske obitelji pod srpskim „mirom“ u okupiranome Dalju 1991. godine. Ljevičarske bitke, iako svaka nesuvislija od druge, se nastavljaju, a obitelj Marijana Gubine glavnoga protagonista filma 260 dana, nakon izravna trpljenja velikosrpskoga, između ostaloga isto ljevičarsko komunističkog terora, nudi mir. Da pojednostavim, sužavajući pojmove lijevo desno: desničari nude mir, a ljevičari traže ponovo bitku za bitkom da ostvare svoje sve više antidruštvene, antihumane i u nas, antihrvatske strasti.
Na filmskoj stranici IMDb „One Battle After Another“ ima vrlo visoku ocjenu 8.0 od 10, a 260 dana, prilično nisku, samo 5. Glasovati mogu registrirani korisnici i svi glasovi ne vrijede isto. Glasovi korisnika koji redovito ocjenjuju s 10 ili 1, ili samo povremeno ocjenjuju, imaju manju težinu od stalnih i starijih korisnika. Ali opet imaju neku težinu.
Na primjeru filmova s „ovih prostora“ vidi se kako to funkcionira. I to je megdan i to je bitka hibridnoga rata, gdje, žalosno ću ustanoviti , Hrvati nemaju ni pištolj na vodu. Najzaineresiraniji „ratnici“ ocjenjivači su istočni susjedi i njihova braća po oružju u RH, BiH i CG. Iščitavam to iz nekoliko pokazatelja.
Dva nevjerojatno loša srpska filma: Oluja i Dara iz Jasenovca imaju ocjenu iznad 7. Hrvatski film s istom velikosrpskom propagandom kao i dva navedena; Dnevnik Diane Budisavljević, ima 7.4. A sada, pazite dobro, hrvatski film s domoljubnom tematikom General, ima bijednih 2.7. Ne sjećam se kada sam vidjela tako nisku ocjenu filma. General koji ima mana, po svim je filmskim pravilima puno bolji film od navedena tri velikosrpska.
Regionski prstići odradili su posao. Jesu li kod tih stvari uspješniji velikosrpski hakeri, njihove institucije, njihove stranke koje plaćaju razne trolove, te pojačani našom kretenskom dubokom državom iliti samo našom kretenskom nezainteresiranošću, ne znam. Ako k tome dodamo niz wikipedijskih biografija i drugih internetskih tumačenja povijesnih događaja koji svi naginju srbijanskima, pa i srpski jezik koji tuče hrvatski umjetnom inteligencijom, užasno je zabrinjavajuće. S obzirom da veliki broj ljudi gleda filmove dovoljno je uzeti u obzir filmski kontekst.
Imate li nadprosječan, prosječan ili čak ispodprosječan ukus, pa vas iz bilo kojih pobuda, ne mora biti isključivo filmskih, može i sociokulturoloških, zainteresira primjerice bugarski, rumunjski, albanski, turski…, film, budite sigurni da nećete posegnuti za onim koji ima ocjenu 2.7. Hoću reći da stranci koje zanima Hrvatska jer su čuli za njenu bogatu povijesnu kulturnu baštinu ili njene prirodne ljepote ili najpopularnije, njene sportske uspjehe, u velikome broju zanimat će ih pogledati i poneki hrvatski film.
Informirat će se preko najdostupnije stranice o filmu, a ta je IMDb. Koji po IMDb-u vrijedi pogledati? Dnevnik D.B.!!!??? Dnevnik će ih direktno „upoznati“ s krvoločnim hrvatskim genima i patnjom srbijanske, doslovce nejači; djece s Kozare. Zahvaljujući moćnim srpskim lažima, ali prvenstveno hrvatskoj politici koju glavom i bradom predstavlja gospođa ministarka kulture, znatiželjni stranci, ako budu dalje „kopali“, naći će djecu iz konkretnoga filma na popisu žrtava Jasenovca i time upotpuniti svoje neznanje o Hrvatskoj. Stoga, nije bezazleno. Nimalo!
IMDb ocjenu naših filmova, pretpostavljam, jer vidite kako to izgleda, formira i naša filmska „stručna služba“, mainstream kritika. Oni su pak ideološki poprilično bliski istočnoj bratiji u bitki za bitkom protiv Hrvatske. Ono što me navodi na takav zaključak jest činjenica da su tiskovne i portalske kritike, kad je riječ o domoljubnim filmovima, daleko ispod razine objektivne filmske kritike.
Ima izuzetaka, ali većinom kroz svoju velikosrpsku ideološku prizmu svaki iti malo domoljuban film, ocrne daleko više negoli stvarno zaslužuje. Ako su još korisnici IMDb ocjenjivačkoga sustava, tu se neće suspregnuti zabiti asa. Dovoljan je potez samo jednoga prstića. Kad se izdajnički prstići spoje sa srbijanskima, njih i Srba 200 milijuna. I eto vam mizerne ocjene 2.7!
Čitajući kritiku Sedlarova filma 260 dana, na Index.hr, uočite da se novinar otima kontroli profesionalne etike. Ne štedi se ružnih riječi i usporedbi. S ciljem snižavanja sveukupne ocjene filma, ne zanima takve likove bar minimum političke, niti ikakve druge ljudske, korektnosti.
Bezrazložno, sirovinski se obruše na film. Ajde, ajmo reći da u pojedinim scenama ima slabijih rješenja, ali ono što „kritičare“ žulja najviše, jest činjenica da su u filmu Hrvati pozitivci, a Srbi negativci. A kada se usudite napraviti film bez glavne HAVC jugoslavenske poante: Tko nas bre zavadi, nema love i nema kraja, ni biranja sredstava pri granatiranju takva filma.
260 dana, ima nedostataka, ali zaslužuje veću ocjenu, posebno nama Hrvatima jer nosi posebnu simboliku. Da je i lošiji, služi svrsi i kao društvo bi trebali raditi na njegovoj promociji, a ne da se gotovo u privatnoj distribuciji probija na tržište.
Unatoč tomu, kao i Thompson, neovisni o državnoj politici, pronalaze svoj put. Dok Sedlar puni kino dvorane, ljevičarski redatelji je prazne. Nitko više ne može gledati naivne jugonostalgičarske prikaze „filoustaških“ Hrvata, pedofilskoga svećenstva, nasilnih branitelja i svakojakoga crnila, a najviše čemera zbog postojanja države Hrvatske. Neka čemerni znaju: da bismo MI HRVATI pogledali pozitivnu Hrvatsku , pogledat ćemo sve živo što se na tome planu nudi, pa bilo to i loše izvedeno.
Među nama: hrvatska kulturna politika, bar za početak, mogla bi prepoznat kvalitetne filmove koji imaju i druge teme, a umjetnički su vrijedni. Zbog nemoći ili čak nezainteresiranosti hrvatskih društveno političkih opcija, a svenazočnosti protuhrvatskih opcija, nije dovoljno što poneki uspjeli filmovi ne naginju desno domoljubno nego im je feler u tome što ne naginju lijevo jugoljubno. Zato takvi neutralni, a kvalitetni uradci, uvijek promidžbeno prođu lošije u odnosu na loše lijeve jugoljubne. Jer, neprijatelj traži punu borbenu spremu. Nema tu cile, mile, livo, desno… Ili si sluga partije i Srbije ili otpadaš iz branše.
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik